U utorak, 16. ožujka, američki State Department donio je odluku o odobravanju potencijalnog posla po modelu Foreign Military Sale (FMS) kojim bi Vlada Sjeverne Makedonije pribavila borbena vozila pješaštva Stryker te s njima vezanu opremu u procijenjenoj vrijednosti od 210 milijuna USD. Američka Agencija za obrambeno-sigurnosnu suradnju (DSCA) otposlala je tog istog dana potrebnu dokumentaciju prema američkom Kongresu u daljnju proceduru.

Vlada Sjeverne Makedonije tražila je moguću prodaju 54 vozila Stryker, čime bi bile uključene verzije M1126 borbeno vozilo pješaštva (ICV), M1130 zapovjedno vozilo (CV), te M1129 vozilo nosač minobacača (MCV). U ovaj paket su uključene i strojnice kalibra 12,7 mm M2A1, bacači dimnih granata M6 s pridruženim rezervnim dijelovima, radio stanice Harris, oružne stanice CROWS (Common Remote Operated Weapons Station), napredni GPS prijemnici, vozačka elektrooptika AN/VAS-5, rezervni dijelovi i komponente, specijalni alati i oprema za testiranje, pripadajuće publikacije i tehnički priručnici, obuka, prisutnost predstavnika za uvođenje u operativnu službu, tehnička i logistička podrška američke Vlade i stručnih suradnika, logistička potpora, te svi drugi potrebni elementi programske i logističke potpore.

Vozilo M1126 ICV Stryker

Ovom predlaganom kupovinom ojačala bi se sigurnost NATO članice Sjeverne Makedonije kao njena sposobnost suočavanja s aktualnim i budućim prijetnjama, a ojačale bi se i njene vojne sposobnosti, raspoloživost snaga, kao i ukupna vojna suradnja sa SAD. Službeni Washington smatra da se takvom prodajom opreme ne bi promijenila vojna ravnoteža u regiji. Glavni nositelj ovog posla bit će američka kompanija General Dynamics Land Systems (GDLS) iz mjesta Sterling Heights u saveznoj državi Michigan, dok će sama vozila proizvesti GDLS-Canada iz mjesta London u Ontariju. Uz čitav ovaj posao ne vežu se uzvratni poslovi, a implementacija predložene prodaje tražit će: prisutnost jednog Stryker-predstavnika tijekom 12 mjeseci u Sjevernoj Makedoniji, prisutnost dva CROWS-predstavnika tijekom 2 mjeseca, te 4 predstavnika koji će na 2 mjeseca u Sjevernoj Makedoniji provoditi obuku za korištenje i održavanje.

Vozilo M1129 MCV Stryker

Kako je istoga dana priopćilo Ministarstvo obrane Sjeverne Makedonije, ova nabava dio je višegodišnjeg projekta modernizacije makedonske vojske prema NATO standardima, zakazanog za razdoblje od 2019. do 2024. godine. Pribavljanje ovih lakih oklopnih vozila glavni je dio te aktivnosti definirane u okviru Dugoročnog plana za razvoj obrambenih sposobnosti (DPROS) i predstavlja dio deklariranog NATO paketa sposobnosti Sjeverne Makedonije. U provedbi ove suradnje kroz program FMS biti će korišteni i američki fondovi ERIP, CRIFF, te program 333, čime bi SAD trebale financira oko 20 do 25% ukupne vrijednosti poduhvata. Sjeverna Makedonija čitav širi projekt pribavljanja ovakvih vojnih vozila provodi metodom “Government-to-Government”, gdje iz SAD sudjeluju 2 obrambene kompanije – već spomenuti General Dynamcs Land Systems, ali i Oshkosh Defense, od kojih se pribavlja oko 40 vozila JLTV (Joint Light Tactical Vehicle). Makedonski pribavljanje vozila Stryker predstavlja finalnu fazu čitavog projekta opremanja makedonske vojske borbenim vozilima, a prema makedonskom DPROS te tamošnjem državnom proračunu prva faza pribavljanja Strykera trebala bi obuhvatiti 20 vozila. Početak njihove isporuke očekuje se 2022. godine.

Američka donacija jurišnih pušaka, 1. ožujka 2021. godine

Napomenimo kako je sve to samo dio makedonskog vojnog usklađivanja s NATO savezom, koje obuhvaća i promjenu kalibra osnovnog ručnog naoružanja na kalibar 5,56*45 mm, te uspostavu lake pješačke postrojbe razine bojne deklarirane za NATO – čija se CREVAL evaluacija očekuje početkom 2022. godine. U ovu je svrhu 1. ožujka Sjeverna Makedonija zaprimila i donaciju 1.200 komada američkih jurišnih pušaka M4. Ova je donacija vrijedna oko 1,2 milijuna USD, a novim će puškama – uz do sada njima opremljene makedonske snage specijalne namjene – započeti i opremanje spomenutog lakog pješaštva.

Sjedinjene Američke Države, koje u Sjevernoj Makedoniji predstavlja veleposlanica Kate Marie Byrnes, sklopile su s makedonskom ministricom obrane Radmilom Šekerinskom 27. veljače i novi Memorandum o obrambenoj suradnji, kojim je osvježen stari takav dokument iz 1994. godine. Osim prodajom vozila i doniranjem jurišnih pušaka, SAD su Sjevernoj Makedoniji pomogle i investiranjem u razvoj vojnog poligona Krivolak.

Predzadnjeg dana vježbe „Spremnost 20“, koja se provodi od 23. rujna do 2. listopada, upriličen je bio mini-prikaz jednog mehaniziranog voda za visoke goste na čelu s ministrom obrane Marijom Banožićem i načelnikom GS OS RH admiralom Robertom Hranjem, te za predstavnike medija. Prema prvotnom planu, u vježbi je trebalo sudjelovati 1.100 pripadnika OS RH, no zbog epidemije koronavirusa sudjeluje ih manje od polovice, odnosno njih 507. Prema riječima general pukovnika Borisa Šerića, zapovjednika HKoV-a, zbog korone je odlučeno i da se vježba provede na tri lokacije – na poligonima „Josip Markić“ kod Knina i „Eugen Kvaternik“ u Slunju, te na vojnom poligonu 33. inženjerijske brigade u Cerovcu. Vježba „Spremnost 20“ obuhvatila je ocjenjivanje svih snaga deklariranih po različitim misijama i zadaćama – tako su se tu ocjenjivale snage iz HRZ-a, Zapovjedništva za potporu i Hrvatske kopnene vojske.  Za središnju lokaciju izabran je najveći poligon, ovaj na Slunju, gdje je danas bio upriličen i mali TT zbor te jedan segment vježbe.

No bila je to prvenstveno prilika da se napokon pokaže novo naoružanje – 3 vozila Patria s novim izraelskim daljinski upravljanim stanicama i topom od 30 mm (BOV Patria CRO s DUOS 30L), te jedno vozilo Patria s automatskim bacačem granata (BOV Patria ABG 40). Baš ova druga konfiguracija (koju se na istom tom događanju nazivalo još i BOV Patrija ABG MK19), naoružana je američkim automatskim bacačem granata MK19 kalibra 40×53 mm – zanimljivim oružjem čija je osnovna namjena tom prilikom deklarirana kao uništavanje neprijateljske žive sile i lako oklopljenih vozila. Iako je ovo potonje vozilo ostalo u sjeni dugo iščekivanih izraelskih DUOS-a, nema sumnje da će i taj bacač granata na Patriji biti vrlo ubojit kad jednom šire uđe u operativnu službu OS RH.

Što se Patrije CRO 30L tiče, ona je opremljena daljinski upravljanom oružnom stanicom UT30MK2 CRO izraelskog proizvođača Elbit Systems. Na današnjem prikazu bile su 3 takve Patrije, i to su trenutno jedine koje su nakon masivnih kašnjenja zaprimljene u operativnu uporabu (pri Gardijskoj mehaniziranoj brigadi), rekao je ministar obrane Mari o Banožić:

„Mi za sada smo isporučili 3 Hrvatskoj vojsci, 4 su ona koja su završena, odnosno čekaju još određene stvari koje su vezane za tehničare koji dolaze iz Izraela. Problem je što je… korona je cijelu ovu godinu poremetila, za 6 do 7 tjedana mislim da ćemo i taj proces završiti i onda nam ostaje još jedna. Ono što je danas poanta znači da vidimo kako to sve funkcionira i da se pripremamo za iduće razdoblje, odnosno koliko još toga treba da budemo kompletni“.

Sustav tu čini kombinacija vatrene moći triju oružja: automatskog topa MK44S 30 mm, spregnute strojnice M204 kalibra 7,62 x 51, te dvocijevnog lansera izraelskog protuoklopnog raketnog sustava SPIKE. Međutim, raketa Spike još uvijek nema, a kako je pojasnio general Šerić, zapovjednik HKoV-a:

„Spike rakete se ugovaraju. Što se tiče procesa nabave Spike raketa, ona je dosta – neću reći komplicirana, ali ovisi o puno faktora. Znači, em što su dosta skupe, em što morate biti u redu čekanja, a onaj tko naručiva veći broj projektila, odnosno raketa, taj će sigurno doći prvi u red čekanja“.

Jednom kada se u potpunosti opremi svih 8 Patria s DUOS 30L i raketama Spike, bit će to dodatna vatrena moć za Oružane snage RH, rekao je načelnik GS, admiral Robert Hranj. Međutim…

„To je dio naših ciljeva koje smo sebi uzeli kao članica NATO-a i to je samo dio projekta. Čeka nas još modernizacije, posebno Kopnene vojske. Cilj nam je da u nekoliko godina stvorimo, kako to kažu, srednju brigadu. Ta srednja brigada bi bila dodatna udarna moć za cijele OS“.

Patria s automatskim bacačem granata

Postojeća oprema uvelike je ograničena financijskom (ne)moći, no zapovjednik HKoV-a general Šerić rješenje vidi u predstojećem novom Dugoročnom planu razvoja OS RH:

„Što se tiče opreme, imamo to što imamo, u skladu s mogućnostima koje imamo, i trebate znati isto tako da su se ciljevi sposobnosti jednim dijelom promijenili, i ono što mi predlažemo, znači to će sigurno biti sastavni dio DPR-a, tako da ovaj projekt ugovaranja vozila s izraelskom tvrtkom Elbit ili nekom drugom tvrtkom kao zapovjednik HKoV-a nastojat ću i dat ću sve od sebe da se taj projekt nastavi. Nama treba otprilike još nešto malo više od 30 vozila različitih tipova“.

No to će uvelike ovisiti o narednim obrambenim proračunima: „Koliko ja znam, mislim da je cijena bez PDV-a bila negdje oko 90 i nešto plus milijuna kuna za ove sustave. Pa sad računajte, za 30-ak vozila puta toliko to bi bilo to“, rekao je Šerić.

Na Kosovo, u KFOR

U vježbi „Spremnost 20“ ocjenjivala se i spremnost jedne satnije koja bi sljedeće godine trebala sudjelovati u NATO misiji KFOR na Kosovu. Iako se ta mogućnost najavljivala barem zadnjih 6 mjeseci, predsjednik Milanović je nedavno izjavio da bi s tim angažmanom trebalo pričekati. Izgleda, međutim, da je sve spremno da povećanje hrvatskih snaga na Kosovu. Kako je pojasnio zapovjednik HKoV-a, general Boris Šerić:

„Ukupno naš kontingent bi trebao do početka 2021. godine brojiti 145 pripadnika. Čekamo da se donese odluka svih onih institucija u RH koje moraju donijeti tu odluku. A mi smo upravo sada ušli u ciklus ocjenjivanja tog dodatka – vi znate da mi imamo već dole našu zrakoplovnu komponentu, vojno-obavještajnu komponentu i nacionalni element potpore koji podupire te sve snage. A ovaj dodatak broji… Ovaj dodatak broji ukupno 101 pripadnika“.

Za dodatnih 100 ljudi treba dobiti pristanak Vlade, saborskog Odbora za obranu, a onda naposljetku i većinu glasova zastupnika u Hrvatskom saboru. To bi se, po svemu sudeći, moralo dogoditi do kraja godine, kada će valjda i većina, ako ne i svih 8 Patrija, biti opremljena s DUOS 30L.

Projekt opremanja OS RH s vozilima BOV Patria CRO naoružanim daljinski upravljanim oružnim stanicama s topom 30 mm polako ulazi u svoju 6. godinu. Ministarstvo obrane u taj je posao krenulo ulaziti još 2015. godine, kada je plan bio da se 2016. nabavi i ugradi jedan DUOS, a u 2017. godini preostalih 7 sustava. Rokovi su se nakon toga samo produžavali – kasnio je natječaj, potom je kasnilo potpisivanje ugovora s izabranim ponuđačem, a onda je u nekoliko navrata kasnila i isporuka najprije jednog, potom i svih preostalih Patria naoružanih s DUOS 30L. Pri tome, da podsjetimo, čitavo vrijeme tu se radi o oružnim kupolama UT30Mk2 izraelskog Elbita, čiju su integraciju na vozila BOV Patria CRO trebala kao podizvođači obaviti razna domaća poduzeća (vremenom se spominjalo Luveti, pa Dok-Ing, a u zadnjim varijantama i Đuru Đakovića). Primopredaja prve tako dograđene Patrie s DUOS kalibra 30 mm i integriranim protuoklopnim raketnim sustavom (sve to u okviru kupole Elbit UT30MK2) trebala je biti najprije u lipnju prošle godine, pa početkom veljače ove godine – no, Hrvatska na kraju nije bila te sreće.

Na društvenim se mrežama početkom godine pojavila fotografija jedne takve Patrie, a potom je pokazana i na nekakvoj prigodnoj vježbi održanoj povodom Dana OS RH 28. svibnja ove godine. No tu su vježbu, održanu istodobno na poligonima u Udbini i na „Crvenoj zemlji“ kod Knina, zabilježile isključivo kamere HTV-a, tek usputno uhvativši i novo-naoružanu Patriju. Kako je za HTV tada rekao brigadir Dražen Ressler, zapovjednik Gardijske mehanizirane brigade, „na vojnom poligonu kod Knina održava se vojna vježba gađanja i topničkih napadnih aktivnosti iz Patrija. U vježbi sudjeluje 195 vojnika raspoređenih u dva voda vatrene potpore, protuoklopnu desetinu, inženjerijski vod – što sve čini primarnu obučnu skupinu“.

Patria s DUOS 30L krajem svibnja 2020. (Screenshot HTV)

Za razliku od modernizacije i opremanja u susjednoj Mađarskoj ili nedalekoj Rumunjskoj, pandemija koronavirusa je u Hrvatskoj bitno utjecala na realizaciju ovog željno iščekivanog projekta. Kako nam je danas odgovorilo Ministarstvo obrane RH, „navedeni projekt je u fazi realizacije. U tijeku je sukcesivna isporuka, koja je otežana zbog pandemije COVID-19“. No s COVID-om ili bez njega, MORH je zbog sada već velikog kašnjenja naplatio i prve penale:

„MORH je, sukladno Ugovoru, iskoristio pravo i naplatio ugovornu kaznu za kašnjenje za isporučeno, dok se za trenutno kašnjenje izraelska tvrtka Elbit pozvala na ‘višu silu’ koja, zbog pandemije COVID-19, još uvijek traje. U skladu s navedenim, a prema trenutnim projekcijama, završetak opremanja očekuje se do kraja godine“.

Taj je rok Ministarstvo obrane navelo i u završnom izvješću o postignućima prve Vlade premijera Plenkovića, objavljenom krajem srpnja ove godine.

No koliko iznosi ova spomenuta kazna – MORH ne želi odgovoriti. S jedne strane, uvjeravaju nas s Krešimirovog trga, „MORH je svoja prava i interese zaštitio ugovorom i postupao sukladno odredbama ugovora“, ali o ikakvim dodatnim pojašnjenjima ne bi, jer „navedeni ugovor spada u domenu nacionalne sigurnosti“.

Osim opremanja Patrije s DUOS-om 30L, trenutno kasni i s time vezana nabava raketa SPIKE LR u vrijednosti od 8 milijuna kuna. Rok za njihovu isporuku Oružanim snagama RH bio je 30. lipnja ove godine, no kako se može zaključiti iz MORH-ovog odgovora na pitanja koja smo postavili u ime portala Obris.org, rakete još nisu isporučene. „Možemo Vas izvijestiti da je postupak u tijeku te do okončanja postupka poštujući sve procedure nismo u mogućnosti odgovoriti na postavljene upite“, odgovorio nam je MORH na pitanja o isporuci SPIKE raketa.

Kada je početkom mjeseca listopada na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ u Slunju održana vježba „Udar 19“, mnogi su bili razočarani jer nije bila prezentirana prva Patria s daljinski upravljanom oružnom stanicom od 30 mm. Ovu premijeru je u proljeće ove godine najavio brigadni general Tihomir Kundid, no nažalost do nje nije došlo. Zašto i kada će – upitali smo Ministarstvo obrane, i danas dobili odgovor.

Uz napomenu da je riječ o „složenom i dugotrajnom projektu“, gdje se nastoji dostići njegov „kvalitetan i sveobuhvatan završetak“, Ministarstvo obrane odgovornost za kašnjenje u nabavi i ugradnji DUOS 30 mm prebacuje na odabranog ponuđača, izraelski Elbit Systems.

„Do kašnjenja u ugradnji daljinski upravljanih oružnih sustava 30 mm s integriranim lanserom protuoklopnog raketnog sustava (DUOS 30L) i pojedinih njegovih dijelova na bazno vozilo BOV Patria došlo je zbog kašnjenja u proizvodnji  i dostavi sustava od strane proizvođača, tvrtke Elbit“,

odgovorila je na upit portala Obris.org Samostalna služba za odnose s javnošću MORH-a. Do sada su kružile glasine da osnovni problem leži u kompliciranoj integraciji sustava Elbitove stanice na BOV Patria CRO, za što je zadužena tvrtka DOK-ING, koja s takvim poslovima nema iskustva. U MORH-u pak kažu da je

„za proizvodnju i ugradnju sustava DUOS na vozilo BOV Patria odgovorna tvrtka Elbit, tj. kompletan proces ugradnje izvode djelatnici tvrtke ELBIT, a tvrtka DOK ING je ugovorni partner tvrtke ELBIT koji pruža potporu kod integracije sustava“.

Ministar Krstičević na ovogodišnjoj izložbi “ASDA 2019” razgledao je vozilo s Elbitovom stanicom UT30MK2 i MT30

Budući da ugradnja DUOS 30 mm barem na prvo vozilo još nije završena, MORH za sada ne može naplatiti ni penale za kašnjenje posla. No čini se da Elbitu to ne gine, jer „sukladno Ugovoru, penali zbog kašnjenja isporuke se naplaćuju kod prijema svake pojedine stavke isporuke koja je u kašnjenju“.

Trenutno je u tijeku integracija prve stanice UT30MK2 CRO na bazno BOV Patria, nakon čega slijedi završno kompletno opremanje. Nažalost, to neće biti do kraja ove godine, već je očito riječ o puno većem kašnjenju, budući da Ministarstvo obrane kaže:„potpuno kompletiranje prvog vozila BOV Patria s ugrađenim sustavom DUOS očekuje se u prvoj polovici 2020. godine, kada se planira i promocija završetka opremanja prvog vozila“. Štoviše, tijekom sljedeće godine bi u optimističnoj službenoj varijanti trebala biti okončana ugradnja svih daljinsku upravljanih oružnih stanica na BOV Patria CRO.

„Prema dosadašnjoj dinamici,  izvršenje ugovornih obveza tvrtke ELBIT i kompletiranje svih osam BOV Patria izgledno je očekivati tijekom 2020. godine, te će po uspješnom završetku projekta svih osam Patria biti prezentirano javnosti“,

najavljuju iz Ministarstva obrane, iako bi se – sudeći prema dosadašnjem iskustvu – lako moglo dogoditi da se „dinamika“ protegne i na 2021. godinu.

Poražavajuća je činjenica da niti 12 godina od početka nabave BOV Patria MORH i OS RH nikako ne uspijevaju privesti kraju opremanje tih oklopnih vozila odgovarajućim oružnim stanicama. Sam projekt opremanja BOV Patria CRO s daljinski upravljanim oružnim sustavom 30 mm s protuoklopnim vođenim raketnim sustavom (DUOS 30L) vuče se već 4 godine – sada već daleke 2015. godine, Ministarstvo obrane na čelu s tadašnjim ministrom Antom Kotromanovićem pokrenulo je taj projekt, i od saborskog Odbora za obranu dobilo zeleno svjetlo za posao. Prema tadašnjem planu, prvi BOV Patria CRO trebao je biti opremljen s DUOS 30L već 2016., dok je nabava i ugradnja preostalih 7 oružnih stanica trebala biti tijekom 2017. godine. Ministarstvo obrane je te 2015. godine za spomenuti projekt namijenilo ukupno 114 milijuna kuna. Natječaj za kupovinu DUOS 30 mm objavljen je posljednjeg dana srpnja 2015. godine, i trajao je – iz neobjašnjivih razloga – pune dvije godine. U srpnju 2017. konačno je objavljeno da je natječaj okončan, te da je među 3 zainteresirana ponuđača (Elbit, Rafael i Đuro Đaković) odabran izraelski Elbit Systems kao najjeftiniji ponuđač – ponuda od 93.616.485,00 kn s PDV-om bila je povoljnija od Rafaelove (106.125.000,00 kn s PDV-om) i puno povoljnija od Đakovićeve (211.446.681,25 kn s PDV-om). Ovaj odabir pratili su i medijski napisi o sumnjivom testiranju Elbitove stanice UT30Mk2, ali i novo kašnjenje – ovoga puta ugovor s Elbitom nije potpisan, kako se prvotno najavljivalo, do kraja kolovoza 2017. godine, nego tek početkom 2018. godine. Sada kasni i opremanje i ugradnja DUOS 30L na prvo BOV Patria CRO, pa umjesto u rujnu 2019. godine, prva od 8 takvih Patria trebala bi biti kompletirana tek u prvoj polovici 2020. godine – „samo“ 13 godina nakon što je MORH izabralo vozilo Patria AMV 8×8 za novo vozilo Hrvatske kopnene vojske.

Nakon ovakvog iskustva, samo se naivni mogu čuditi problemima te otezanjima s nabavom novog borbenog aviona za HRZ.

Godinu dana nakon vježbe „Velebit 18“, vojni poligon na Slunju danas su krasili slični prizori. Za visoke je goste upriličen završni prikaz međunarodne vojne vježbe „Udar 19“, koja je ujedno poslužila i za završno certificiranje mehanizirane satnije iz sastava motorizirane bojne „Pauci“, te motorizirane satnije iz sastava motorizirane bojne „Vukovi“, koje će krajem godine otići u NATO-zadaću ojačanja prednje prisutnosti (eFP) u Litvi. Ukupno je u vježbi, koja je počela još 23. rujna i završava sutra, 4. listopada, sudjelovalo 960 vojnika. „Današnjom vježbom proveli ste završnu obuku integracije i ocjenjivanja deklariranih snaga, te jačanje interoperabilnosti između Hrvatske vojske, njezinih saveznika i partnera“, istaknuo je zapovjednik Hrvatske kopnene vojske, general-bojnik Siniša Jurković, dok je načelnik GS OS RH general zbora Mirko Šundov rekao da je vježba pokazala kako su svi pripadnici i postrojbe spremni za zadaće koje su pred njima: „Obuka koju ste prošli jamac je da ćete u međunarodnom okruženju djelovati onako kako ste se obučavali i uvježbavali, te da ćete biti sposobni odgovoriti na zadaće koje vas očekuju“. Šundov je još naglasio i kako je ova vježba izravan rezultat kvalitetne obuke i uspješnog vođenja te zapovijedanja tijekom obučnih procesa.

Ove je godine vježba „Udar 19“, koja se inače provodi na godišnjoj razini kao vježba ojačane bojne HKoV-a, prvi puta imala i međunarodni karakter. Naime, osim pripadnika OS RH, u njoj su sudjelovali i pripadnici Oružanih snaga Republike Poljske, koji su za potrebe ove vježbe na Slunj došli s 5 borbenih vozila tipa Rosomak. Radi se o poljskoj varijanti borbenog vozila Patria, a danas su se na Slunju mogli vidjeti poprilično specifični primjerci poljskog samohodnog minobacačkog  sustava Rosomak-Rak 120 mm. Na podvozje Patria AMV 8×8 ovdje je postavljena varena čelična kupola tvrtke Huta Stalowa Wola (HSW) u kojoj je minobacač od 120 mm sa stražnim punjenjem. Riječ je o oružju čija je cijev dužine 25 kalibara, dok njegov automatski punjač sadrži 20 granata (uz još 26 granata pohranjenih u unutrašnjosti vozila). Ovo oružje može ispaliti 6 do 8 granata u minuti, s dometom od 500 metara do maksimalno 12 kilometara, te elevacijom od -3 stupnja do +80 stupnjeva u punome krugu. Ova specijalizirana vozila nalaze se u naoružanju poljskih Oružanih snaga od srpnja 2017. godine, a prema ugovoru iz travnja 2016. ukupno je bila naručena proizvodnja njih 64 za potrebe Kopnene vojske Republike Poljske.

Brigadni general Tihomir Kundid, direktor vježbe “Udar 19”

No vježba „Udar 19“ bila je u javnosti željno iščekivana zbog najave iz ožujka ove godine. Naime, tada je u intervju za „Hrvatski vojnik“ brigadni general Tihomir Kundid, ujedno i direktor vježbe, najavio premijerno pokazivanje nove opreme – dugo iščekivanog borbenog vozila Patria s izraelskom daljinski upravljanom oružnom stanicom od 30 mm.

„Prva Patria s daljinski upravljanom oružnom stanicom 30 mm bit će isporučena tijekom lipnja ove godine, nakon provedenih ispitivanja o sukladnosti sa zahtijevanim taktičko-tehničkim značajkama. Obuka instruktora, mehaničara za održavanje oružnog sustava te tehnologa počet će za nekoliko tjedana. Sustav ima složenu arhitekturu, ali prilagođen je korisniku te ne zahtijeva dugo vrijeme osposobljavanja za uporabu. Dakle, predviđena su dva tjedna obuke da bi korisnik dosegnuo operativnu razinu uporabe DUOS-a 30 mm. Na vježbi ‘Udar 19’ bit će predstavljeno uvođenje tog sustava u operativnu uporabu“,

najavio je 7. ožujka ove godine general Kundid, u Hrvatskom vojniku broj 573. No danas o Patriji s DUOS 30 mm nije bilo ni riječi, čime su potvrđene u zadnje vrijeme učestale glasine o kašnjenju ovog cijelog posla.

Elbitova oružna stanica UT30 na sajmu ASDA 2011

Kako smo već ranije pisali, Ministarstvo obrane RH odlučilo je još 2017. godine o nabavi 8 komada daljinski upravljane oružne stanice 30 mm s integriranim protuoklopnim raketnim sustavom (DUOS 30L) i ugradnjom na bazno vozilo BOV Patria CRO od izraelskog ponuđača ELBIT Systems. Posao kupovine 8 oružnih stanica Elbit UT30 vrijedan je čak 93,6 milijuna kuna, uključujući PDV, a prve najave iz MORH-a govorile su o sukcesivnoj isporuci DUOS-a do kraja 2018. godine, što se onda krenulo otezati i već debelo ušlo u sam kraj 2019. godine. Neslužbene informacije govore o iznimno kompleksnoj ugradnji DUOS-a na BOV Patria, zbog čega kasni i isporuka ovog prvog, pokaznog vozila. Ove komplikacije i ne čude, uzme li se u obzir da je, prema pisanju Jutarnjeg lista, testiranje Elbitove oružne stanice UT30Mk2 kao prvorangirane u MORH-ovom javnom natječaju provedeno tek u dva navrata, i to jednom u tvorničkom pogonu, a drugi put na vojnom poligonu, te niti jednom na hrvatskom vozilu Patria.

*Photo (osim posljednje): MORH/M.Čobanović

Nakon 2,5 godine duge trakavice o opremanju 8 BOV Patria daljinski upravljanom oružnom stanicom 30 mm opet se čini kao da toj priči ide kraj. Iako je Ministarstvo obrane u odgovoru za portal Obris.org ljetos izričito najavilo potpisivanje ugovora s izraelskom tvrtkom Elbit Systems Land and C4I Ltd. za nabavu i integraciju oružne stanice UT30Mk2 „u nekoliko idućih dana, a najkasnije do početka kolovoza 2017. godine“, to se nije dogodilo, već su se i krajem ljeta i tijekom jeseni „polirali“ uvjeti ugovora. No sudeći prema današnjoj odluci Vlade o osiguranju financijskih sredstava za ovaj posao, čini se da je i sklapanje ovoga posla konačno pri kraju.

Naime, Vlada RH je na prvoj ovogodišnjoj, inače 74. po redu sjednici usvojila „Prijedlog odluke o davanju suglasnosti Ministarstvu obrane za preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske u 2019. godini, za sklapanje Ugovora o nabavi Daljinski upravljane oružne stanice 30 mm s integriranim protuoklopnim raketnim sustavom UT30Mk2 CRO integrirane na bazno vozilo Patria AMV 8×8 CRO“. Državni tajnik u Ministarstvu financija Željko Tufekčić tek je šturo objasnio o čemu se radi:

„Ovom se odlukom daje suglasnost Ministarstvu obrane za preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna RH u 2019. godini za sklapanje ugovora o nabavi daljinski upravljane oružne stanice 30 mm s integriranim protuoklopnim raketnim sustavom, integrirane na bazno vozilo Patria. Potrebna sredstva osigurana su na razdjelu Ministarstva obrane u državnom proračunu RH za 2018. i projekcijama za 2019. i 2020. godinu. Člankom 44 stavkom 2 Zakona o proračunu propisano je da proračunski korisnik može preuzeti obveze po ugovoru koji zahtijeva plaćanje u sljedećim godinama uz suglasnost Vlade, a na prijedlog ministra financija, stoga se predlaže donošenje ove odluke“.

Tufekčić je ovim obrazloženjem dostigao novu razinu netransparentnosti, budući da nije spomenuo ni sumu za koju se traži odobrenje, a niti dinamiku plaćanja. Svejedno su ministri automatski glasali „ZA“.

U Vladinom popratnom dokumentu stoji da je riječ o suglasnosti Ministarstvu obrane za „preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske u 2019. godini, za sklapanje Ugovora o nabavi Daljinski upravljane oružne stanice 30 mm s integriranim protuoklopnim raketnim sustavom UT30Mk2 CRO integrirane na bazno vozilo Patria AMV 8×8 CRO u ukupnom iznosu od 93.491.485,00 kuna“. Ova ukupna vrijednost ugovora uključuje i PDV, i za 125 tisuća kuna je manja od vrijednosti o kojoj je Ministarstvo obrane govorilo u odgovoru portalu Obris.org u srpnju prošle godine (kada je vrijednost ovog posla iznosila 93.616.485,00 kn s PDV-om).

PATRIA CRO s oružnom stanicom 12,7 mm na mimohodu 2015.

„Iznos u kunama temelji se na tečaju 1 USD = 7,17 kn te je podložan korekciji u cijeni u slučaju promjene odnosa valuta za +/- 5%, a prema srednjem tečaju HNB na dan izdavanja računa. Potrebna sredstva osigurana su na Razdjelu Ministarstva obrane, projektu K545043 BORBENO OKLOPNO VOZILO u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2018. godinu i projekcijama za 2019. i 2020. godinu (Narodne novine, br. 124/17)“, stoji u popratnom Vladinom dokumentu. Kada se i stvarno baci pogled na spomenutu stavku državnog proračuna, vidi se kako je 2016. za BOV Patria bilo utrošeno oko 5,5 milijuna kuna, da je u 2017. tu bilo planirano tek oko 3,8 milijuna, a za 2018. još 4,4 milijuna kuna. U projekcijama ove proračunske stavke za 2019. godinu vidi se nagli rast planiranih sredstava na oko 100,8 milijuna kuna, da bi se ti planovi onda 2020. godine spustili na oko 12,2 milijuna kuna. Naravno, zahvaljujući lošoj razlučivosti javno dostupnih proračunskih podataka, nije jasno koliko se od svih ovih novaca zapravo tiče posla pribave DUOS 30 mm, a koliko tu otpada i na neke druge rashode vezane uz vozila Patria AMV u službi Oružanih snaga RH.

Za sada se kao izvođača radova instalacije ovih oružnih kupola neslužbeno spominje tvrtku Luveti d.o.o. iz Zagreba, a „Rok isporuke predmetne opreme je u 2019. godini“, napominje se u Vladinoj odluci, čime će cijeli posao opremanja 8 primjeraka borbenih vozila Patria AMV s 30 milimetarskom oružnom stanicom kasniti „samo“ 3 godine. Naime, kako je to u lipnju 2015. iznijela tadašnja zamjenica ministra obrane Višnja Tafra pred saborskim Odborom za obranu, te 2015. trebalo je dovršiti javni natječaj i odabir ponuđača, te isplatiti predujam od oko 14 milijuna kuna. Tadašnja je želja bila: „U 2016. godini planirana je nabava i ugradnja jednog sustava i osigurano je negdje oko 14 milijuna i 250 tisuća kuna, i u 2017. planirana je nabava i ugradnja 7 sustava za 85 milijuna 750 tisuća kuna“. Krajem srpnja prošle 2017. godine MORH nam je na upit odgovorio ponešto drugačije: „Potpisivanje ugovora se očekuje do početka kolovoza 2017. Vatrene stanice bit će isporučivane sukcesivno do kraja 2018. godine, a konkretni rokovi isporuke bit će definirani ugovorom i teći će od datuma stupanja ugovora na snagu“. Dakle, sada je na snazi treći po redu iskaz dinamike radova ugradnje DUOS 30 mm – ako do sklapanja tog ugovora stvarno i dođe, a ništa se opet ne promijeni u hodu.

Dok Republika Hrvatska nema previše dilema o potrebi kupovine daljinski upravljanih kupola za svoja borbena oklopna vozila, vjerojatno radi njihovog brzog rasporeda u okviru NATO misija na granicama Ruske Federacije, Sjedinjene Američke Države u isti takav posao ulaze ponešto opreznije. Usprkos dojmu o postojanju potrebe za tako opremljenim vozilima na istočnim granicama NATO saveza, ipak primarno prijevoznicima pješaštva, još je poprilično pitanja tu otvoreno. S jedne strane, upitno je kako se takva dodatno naoružana vozila namjerava koristiti, budući da nema dvojbe kako ona ozbiljnim mehaniziranim snagama ipak nisu dorasla. S druge strane, nije jasan ni ukupan opseg ovog američkog modernizacijskog poduhvata – gdje je izvjesno kako bi poduzeću Kongsberg (i njihovom lokalnom partneru Đuro Đakoviću) zapravo odgovarala kompletna promjena oružnih sustava na daljinski upravljane varijante s topom od 30 mm u čitavom opsegu flote američkih vozila Stryker.

Izvještaji o učinku nove varijante američkog oklopnog vozila Stryker, nazvane Stryker Infantry Carrier Vehicle Dragoon (ICVD), tijekom njegova predstojećeg djelovanja u Europi doprinijet će ocjeni o oblikovanju budućih ubojnih sposobnosti unutar srednje teško opremljenih, na pješaštvo orijentiranih brigadnih borbenih skupina kopnenih snaga Sjedinjenih Američkih Država.

Američka kopnena vojska je u 2015. godini od Kongresa dobila dodatno izvanredno financiranje – nešto više od 300 milijuna USD – ne bi li brzo razvila i na teren rasporedila verziju vozila Stryker s topom od 30 mm, i to baš kao odgovor na hitno izražene potrebe 2. konjaničke pukovnije (2nd Cavalry Regiment – 2CR), koja je trajno stacionirana u Njemačkoj. Ovi su novci pokrivali razvoj, izradu osam prototipova, i doradu ukupno 83 vozila, kao i pribavljanje rezervnih dijelova.

“Ova sposobnost, koja pristiže u 2CR, može biti direktno povezana s ruskom agresijom,” kazao je novinarima pukovnik Troy Meissel, zamjenik zapovjednika pukovnije, u utorak, 14. kolovoza, na prostorima pokusnog vojnog strelišta Henry Field u okviru vojnog poligona Aberdeen u saveznoj državi Maryland. Pri tome, ova pukovnija aktivno radi sa stranim partnerima i ostatkom postrojbi Kopnene vojske SAD u Europi na oblikovanju svojih formacija i jačanju svojih sposobnosti, ne bi li nadmašili ruske oružne sustave.

Ovog utorka je vozilo Stryker Infantry Carrier Vehicle Dragoon (ICVD) ondje demonstriralo bojnim gađanjem svoje sposobnosti ubojnih djelovanja na metu, na većim dometima i ponešto ubojitije nego što su to prije mogli. To vozilo nije dizajnirano za napadna djelovanja protiv mehaniziranih snaga, riječ je o vozilu koje se može braniti od mehaniziranog neprijatelja, objasnio je Meissel.

Prototipovi vozila Stryker ICVD bili su testirani i evaluirani na prostorima probnog poligona Aberdeen (Aberdeen Proving Ground – APG), s pripadnicima 2. konjaničke pukovnije, prije nego što je satnija takvih vozila u siječnju 2017. godine raspoređena put Njemačke, na prostore tamošnjeg vojnog kompleksa Grafenwöhr. Nakon što se dovrši sva obuka, kopnene snage SAD će vozilima Stryker ICVD opremiti čitavu pukovniju i ona će krenuti na teren, sudjelovati na vježbama, izjavio je tijekom bojnih gađanja u utorak brigadir Glenn Dean, programski voditelj za Stryker.

“Kako danas izgleda, prvi terenski rasporedi će biti u Poljskoj, na prednjim položajima, što je svojevrsno novo iskustvo za sve osim za samo vozilo Stryker“, kazao je, dodajući kako su ta vozila po prvi put bila terenski prednje raspoređena na bojištu u Afganistanu.

General bojnik David Bassett, izvršni programski časnik zadužen za kopnene borbene sustave, napomenuo je kako su vozila koja trebaju biti raspoređena u Europu još prije 18 mjeseci bila tek u statusu ideja unutar PowerPoint prezentacija, a da je programski ured po putu donio niz odluka koje su pomogle da taj razvoj brzo napreduje – uključujući tu i biranje već dostupnih, otprije razvijenih rješenja, poput kupola na daljinsko upravljanje od Kongsberga iz Norveške, te topa kalibra 30 mm od Orbital ATK.

Ovaj program također je zadržao i koliko je god bilo moguće zajedničkih elemenata iz ostatka Stryker platforme, dodao je, uključujući tu i sustav upravljanja vatrom te ovjes iz verzije vozila s tijelom čije je dno podvozja oblikovano u obliku dva slova V (Double-V Hull – DVH). Pri tome, ICVD su vozila iz varijante s ravnim dnom podvozja

“Ono što je preostalo bio je zahtjev da se sve to objedini na način koji ne bi umanjivao te sposobnosti, i zato je tu pitanje donošenja svih onih teških odluka na način da se njima ne umanji i vjerojatnost za uspjeh“, rekao je Bassett.

Okretanje daljinskom upravljanju

Kopnene snage SAD su u ovaj program praktično od početka uključile i 2. konjaničku pukovniju, ne bi li osigurali da oprema koju ona primi na kraju čitavog procesa direktno odgovara njenim potrebama.

Brzo je bilo utvrđeno kako pukovnija ne namjerava žrtvovati sposobnost smještaja odjeljenja od 9 ljudi u svako pojedino vozilo Stryker, zajedno s njegovim topnikom i vozačem.

Ljudstvo 2. konjaničke pukovnije na vježbama u Litvi 2015. godine

Budući da se ne bi išlo na razdvajanje tih skupina od po 9 pješaka, kopnene snage SAD su zaključile da ne dolazi u obzir instaliranje posadne kupole s oružjem, budući bi ona zauzela dio postojećih sjedećih mjesta u transportnom dijelu vozila. Zato je zaključeno kako bi za prototipove novog oblika vozila Stryker bilo potrebno koristiti oružnu kupolu na daljinsko upravljanje.

Osim toga, smještaj topa s kalibrom 30 mm na vrh vozila ujedno je značio i da operativna posada Strykera gubi vidljivost i preglednost, budući se moralo ukloniti otvore na stropu vozila koje su oni koristili za neposredno promatranje okoline.

Zadržavajući na umu sve te zahtjeve, predstavnici pukovnije su u prosincu 2015. otputovali k proizvođaču vozila Stryker, poduzeću General Dynamics Land Systems u saveznoj državi Michigan, i ondje isprobavali virtualnu varijantu tako dodatno naoružanog Strykera, ne bi li ustanovili gdje treba sjediti zapovjednik i koje bi se otvore moglo zadržati, ukloniti ili pomaknuti, u sklopu lepeze konfiguracija koje se promišljalo, objasnio je Dean.

Jednu od najvećih preostalih prepreka predstavlja pitanje manevriranja vozilom bez mogućnosti ustajanja kroz stropne otvore i direktnog pogleda na okoliš vozila.

Utovar američkih oklopnih vozila Stryker, Njemačka, 11. ožujka 2015. godine

Ne bi li se ublažilo gubitak situacijske svijesti posade, kopnene snage SAD uključile su tri prozorska elementa smještena ispod kupole, koja omogućavaju pogled na prostor ispred vozila. Jedan od vozača vozila Stryker na poligonu APG izjavio je da bi bilo idealno imati više širokokutnih pogleda na teren, dobivenih korištenjem kakve dodatne opreme.

Meissel je izjavio da će pukovnija pričekati ne bi li dokučila što bi se moglo dodati u svrhu poboljšavanja vidljivosti, te  koje taktike, tehnike i procedure će biti ustaljene kada vozila budu raspoređena na teren i u obučni proces. “Na primjer, znajući da ona nemaju dobru vidljivost, manja je i vjerojatnost da će ona predvoditi formacije, jer će se na čelu morati imati neka druga vozila i biti sposoban uočavati prepreke u okolini“, kazao je Meissel.

“Ovaj izazov kojeg predstavlja potreba za manevriranjem ovim vozilima u njihovoj tako zatvorenoj konfiguraciji biti će sve učestaliji, budući da dolaskom na sve ubojitija bojišta ionako treba biti sposoban za borbu bez provirivanja kroz stropne otvore“, kazao je Bassett. “Mislim da je velik dio onoga što nastojimo naučiti upravo kako se boriti s kupolom na daljinsko upravljanje; kako se boriti u zatvorenoj konfiguraciji smanjene vidljivosti, i to će nam pomoći da zasnujemo buduće odluke o potencijalnim tehničkim rješenjima, dok sagledavamo razna rješenja bazirana samo na izmjenama radnih te borbenih procedura, ili i na kakvoj dodatnoj opremi“.

Budućnost topova

Vozila Stryker iz sastava 2CR tijekom mimohoda u Estoniji, veljača 2015. godine

Među ostalim, bit će preispitana i čitava ideja korištenja topova u formacijama vozila Stryker.

“Kopnene snage SAD još razrađuju svoje zahtjeve za buduće razine ubojitosti, zato i postoji namjera da se sposobnost korištenja oružja kalibra 30 mm proširi na čitavu flotu vozila Stryker“, kazao je Dean.

Razna unapređenja koje su kopnene snage SAD uspjele dodati u flotu vozila Stryker, a kao rezultat ušteda ostvarenih programom ICVD, kao što je to korištenje ujednačenog oružnog sustava na daljinsko upravljanje sposobnog i za ispaljivanje protuoklopnih projektila Javelin – također će utjecati na ukupnu razinu ubojitosti pridodanu čitavoj floti u budućnosti, objasnio je Dean.

Specifično po pitanju zahtjeva koje se postavlja pred topnički sustav, Dean je iznio da kopnene snage SAD među ostalim još razmatraju i opravdanost nastavka korištenja topova u istoj konfiguraciji kao kod ICVD, opravdanost broja takvih vozila koje se gradi te raspoređuje na teren, kao i pitanje njihovog točnog mjesta u formacijama postojećih postrojbi.

Američke oklopne snage na vježbi u Latviji 2014. godine

Kopnena vojska SAD je već tražila sredstva za opremanje svoje druge brigade takvim dodatnim oružnim sposobnostima, kazao je Bassett, bez obzira na činjenicu da 2. konjanička pukovnija tek treba odgovoriti na niz pitanja o budućem razvojnom putu za vozila Stryker ICVD.

Taj general je primijetio da tu može izgledati kao da kopnene snage SAD traže resurse prije nego što su potrebni, ili da se razvija sposobnosti koje si međusobno isuviše proizvodno konkuriraju – no baš to je razlog zbog kojeg je program ICVD i bio tako uspješan. “Po pitanju resursa bilo bi efikasnije čekati, no naši protivnici ne čekaju, a zato i mi nastojimo žuriti – ne bi li pojedine sposobnosti zadobili što ranije“.

Članak pod originalnim naslovom “Upgunned Stryker in Europe to help shape future infantry lethality” je autor Jen Judson objavila na portalu Defense News (http://www.defensenews.com/) u srijedu 16. kolovoza 2017. godine. U svom izvornom obliku tekst je dostupan na adresi: http://www.defensenews.com/smr/european-balance-of-power/2017/08/16/upgunned-stryker-in-europe-to-help-shape-future-infantry-lethality/

Tijekom posljednjih dana Ministarstvo obrane Republike Hrvatske dovršilo je sada već davnog 31. srpnja 2015. godine objavljen natječaj za nabavu daljinski upravljane oružne stanice 30 mm, s integriranim protuoklopnim raketnim sustavom (DUOS 30L) i ugradnjom na bazno vozilo BOV Patria CRO. Time je donesena i konkretna odluka o odabiru najpovoljnijeg isporučitelja ovih borbenih stanica, te se krenulo prema ispunjavanju posla za koji je svoj pristanak dao saborski Odbor za obranu još sredinom lipnja 2015. godine. Iako se početak ispunjavanja posla najavljivao za 2016. godinu, a okončanje isporuke najkasnije za kraj studenog 2017. godinu, od ovih prvotnih rokova nije bilo ništa – čime je još jednom postalo jasno koliko je za sektor obrane zapravo bila izgubljena 2016. godina.

Postupak nabave daljinski upravljanog oružnog sustava 30 mm s protuoklopnim vođenim raketnim sustavom (DUOS 30L) u praksi je provodio Samostalni sektor za postupke javne nabave u sastavu MORH-a, i to od lipnja 2015. do lipnja tekuće 2017. godine. Pri tome se iz Ministarstva obrane objasnilo kako je riječ bila o pregovaračkom postupku javne nabave s prethodnom objavom, za koji su poslani pozivi pojedinim gospodarskim subjektima na sudjelovanje u postupku. Tim su temeljem zaprimljene inicijalne ponude ukupno tri gospodarska subjekta: (1) ELBIT SYSTEMS LAND AND C4I Ltd. 5 Hagavish St.,  Netanya 42507 Izrael, (2) Đuro Đaković Specijalna vozila d.d. Slavonski Brod, te (3) RAFAEL ADVANCED DEFENSE SYSTEMS Ltd., Haifa, Izrael. Nakon pregleda i ocjene inicijalnih ponuda, te provedenih pregovora s ponuditeljima, inicijalne ponude ocijenjene su prihvatljivima, te je ponuditeljima upućen poziv za dostavu konačne ponude s cijenom.

Oružna stanica Rafael Samson RCWS-30 na sajmu ASDA 2011

Hrvatska je za ovu svrhu sredinom 2015. godine definirala plafon prihvatljive maksimalne cijene (114 milijuna kuna ili oko 15,05 milijuna eura), koji je u natječaju sveden na procijenjenu vrijednost posla od 91.200.000 kn – prema čemu su onda uspoređivane i konačne ponude koje su dostavila sva tri spomenuta ponuditelja. Nakon dostave konačnih ponuda, uslijedilo je njihovo javno otvaranje, pregled i ocjena ponuda, kao i testiranje prvorangirane ponuđene oružne stanice. Naime, umjesto testiranja svih ponuđenih borbenih stanica, koje se najavljivalo sredinom 2015. godine, MORH i OS RH su navodno testiranje odlučili prvo provesti s prvorangiranim sustavom, a onda prijeći na idući sustav po povoljnosti ponude tek ako testirani sustav ne zadovolji tražene uvjete. Upravo je zato bitno napomenuti kako je po ponuđenoj cijeni prvorangirani ponuditelj bila tvrtka ELBIT SYSTEMS LAND AND C4I Ltd.  iz Izraela (ponuda od 93.616.485,00 kn s PDV-om), drugorangirani ponuditelj je opet bila izraelska tvrtka – RAFAEL ADVANCED DEFENSE SYSTEMS Ltd. (s ponudom na iznos od 106.125.000,00 kn s PDV-om), dok je tek kao trećerangirani ponuditelj završio domaći Đuro Đaković Specijalna vozila d.d. iz Slavonskog Broda, s iznosom od 211.446.681,25 kn s PDV-om.

Izraelska oružna stanica Elbit UT30 BR na brazilskim oklopnim vozilima VBTP-MR Guarani

Dakle, Republika Hrvatska je navodno testirala samo u natječaju prvorangirane oružne stanice Elbit UT30Mk2, i to kod ponuditelja. Ovaj ponešto začudni postupak, kojim je izbjegnuto direktno kvalitativno sučeljavanje svih ponuđača, Jutarnji list 17. srpnja 2017. opisuje kao postupak u dva navrata testiranja održanih tijekom ove godine – “Jedno u tvorničkom pogonu, a drugo na vojnom poligonu“. Isti taj izvor spominje da pokus nije bio obavljen na hrvatskom vozilu Patria, iako je nedvojbeno baš za tu platformu i donesena sama odluka o odabiru oružne stanice tvrtke Elbit, model UT30Mk2. Vrijednost ugovora iznosi 93.616.485,00 kn  s PDV-om i odnosi se na osam oružnih stanica s ugradnjom i integracijom na vozila BOV Patria Cro (što je za oko 20,4 milijuna kuna povoljnije od maksimalnih očekivanja Ministarstva obrane RH i čak oko 117,8 milijuna kuna manje od ponude domaćeg poduzeća Đuro Đaković). Doduše, pri tome je ipak ostalo ponešto nejasno tko bi zapravo trebao u praksi provesti spomenutu ugradnju i integraciju novih DUOS 30L sustava iz Izraela.

Sustav tvrtke Rafael se vidjelo integriranog na vozila Patria AMV

U dokumentaciji koja je pratila sami natječaj u opisu predmeta nabave kaže se da će odabrani ponuditelj provesti proces proizvodnje, integracije, kontrole, verifikacije i završnog ispitivanja stanica DUOS 30L ugrađenih na vozila Patria CRO. Pri tome, odabrani ponuditelj treba u petrinjskoj vojarni “Pukovnik Predrag Matanović” preuzeti ispravna vozila priređena za ugradnju DUOS 30L – nakon čega je sav rizik (za propast, gubitak ili oštećenje vozila) na ponuđaču, uključujući tu i osiguranje vozila u vrijednosti od 10 milijuna kuna po komadu. No kako je sve dosadašnje zahvate na hrvatskim vozilima Patria radio upravo Đuro Đaković – slavonskobrodsko poduzeće koje je na ovome natječaju izgubilo posao, i iz kojeg su za portal Obris.org  izričito izbjegli razgovor o ovu aktualnu temu – nije jasno da li će te poslove zapravo odraditi baš Izraelci ili možda za njih neki odabrani podizvođač (što je MORH-ov natječaj dopustio kao mogućnost).

Oružna stanica Elbit UT30 na sajmu ASDA 2011 u Splitu

Potpisivanje ugovora o kupovini spomenutih vatrenih stanica s topom od 30 mm za vozila BOV Patria očekuje se u nekoliko idućih dana, a najkasnije do početka kolovoza 2017. godine. Pri tome, kako najavljuju iz MORH-a, kupljene vatrene stanice bit će isporučivane sukcesivno do kraja 2018. godine – vjerojatno prema natječajnoj dokumentaciji, u zagrebačkoj vojarni “Croatia” – dok će konkretni rokovi isporuke biti definirani ugovorom i teći od konkretnog datuma stupanja ugovora na snagu. U spomenutu cijenu oružne stanice uključena je korisnička dokumentacija, te izobrazba i obuka osoblja za rukovanje i održavanje (instruktor za korištenje sustava i održavanje na razini posade, instruktor-tehnolog za održavanja 1. i 2. stupnja, te mehaničar za održavanje u 1 i 2. stupnju), dok MORH više ne navodi i prisustvo još tri logistička zahtjeva definirana natječajnom dokumentacijom iz 2015. godine – (1) specijalnih alata i ispitne opreme, (2) opreme za obuku, i (3) pričuvnih dijelova potrebnih za petogodišnje održavanje sustava. Napomenimo još i da će kao sastavni dio spomenutog ugovora vjerojatno vrijediti i odredba o naplati penala u slučaju nepoštivanja rokova isporuke, koju se u natječajnoj dokumentaciji specificiralo na 0,2 posto vrijednosti predmeta nabave (oko 187.200 kn) po danu kašnjenja – gdje ugovorna kazna ne može iznositi više od 5 posto vrijednosti ugovora s PDV-om (oko 4,7 milijuna kuna). No ovim poslom nije bila ujedno obuhvaćena i kupovina izraelskih protuoklopnih projektila tipa SPIKE, čija su dva lansera integrirana u odabranu oružnu stanicu i koje se svojedobno spominjalo kao bitne pri odlučivanju. Ako u opseg posla nije ujedno obuhvaćen i simulator za Spike, ovaj detalj čitavoga posla bi se lako mogao pokazati izuzetno skupim – imajući na umu visoku pojedinačnu cijenu izraelskih raketa i potrebu da se posade ipak uvježbavaju s punom lepezom raspoloživog naoružanja.

Kupola Kongsberg PROTECTOR MCT-30

Za razliku od obje izraelske opcije koje su predviđale protuoklopni sustav Spike i koje se moglo vidjeti na međunarodnom sajmu vojne opreme ASDA 2011, Đuro Đaković je na natječaju nastupio s oružnom stanicom Kongsberg PROTECTOR MCT-30, koja dolazi s integriranim američkim protuoklopnim raketama tipa FGM-148 Javelin. Riječ je o suradnji norveškog Kongsberga i Đure Đakovića započetoj u listopadu 2012. godine, sklapanjem Sporazuma o partnerstvu za oružane stanice srednjeg kalibra, kojim se hrvatska firma uključila u razvoj, proizvodnju i prodaju norveške oružne stanice s topom 30 mm (PROTECTOR Medium Caliber RWS).

Proizvodna paleta Đure Đakovića na podlozi vozila Patria AMV

Prototip ovog sustava je 13. studenog 2012. bio ispitivan na tvorničkom poligonu “Kindrovo” (u okolici Slavonskog Broda), da bi 20. studenog iste godine na vojnom poligonu Gašinci bila održana i svjetska premijera spomenutog sustava – demonstracija bojnog gađanja Kongsberg oružnom stanicom montiranom na hrvatsku verziju vozila Patria AMV – na koju nisu došli pozvani čelnici hrvatskog obrambenog sustava. Za trajanja hrvatskog natječaja, na samome kraju 2015. godine, Đuro Đaković je bio uključen i u program opremanja američkih vozila M1126 Stryker oružnim stanicama Kongsberg Protector MCT-30, no to se na kraju baš i nije pokazalo od bitne koristi u domaćim okolnostima.

Kako navode iz Ministarstva obrane RH, izraelska oružna stanica DUOS UT30Mk2, odabrana za opremanje hrvatskih oklopnjaka Patria, ima sljedeće taktičko-tehničke karakteristike: (1) u dvije osi stabilizirana električki pogonjena platforma, (2) automatski top kalibra 30×173 mm MK44 Bushmaster, (3) dva spremnika za streljivo kalibra 30×173 mm s mogućnošću neovisnog hranjenja iz spremnika; minimum 150 metaka, (4) daljinski upravljana spregnuta strojnica kalibra 7,62×51 mm, (5) spremnik za streljivo kalibra 7,62×51 mm sa sustavom hranjenja spregnute strojnice, minimum 500 metaka, (6) električno pokretanje-upravljanje topa 30 mm i spregnute strojnice 7,62 mm po elevaciji -10º, +60º, (7) integrirani Protuoklopni vođeni raketni sustav SPIKE sa dvije lansirne cijevi, (8) sustav bacača 8 dimnih kutija (BDK) 76 mm, tipa Wegmann, (9) neovisna stabilizirana panoramska motrilačka dnevno-noćna sprava zapovjednika, (10) dnevna kamera ciljatelja, (11) termovizijska kamera ciljatelja, (12) dnevna kamera zapovjednika, (13) termovizijska kamera zapovjednika, (14) laserski mjerač udaljenosti ciljničke sprave ciljatelja, (15) laserski mjerač udaljenosti zapovjednikove sprave, (16) radno mjesto ciljatelja s upravljačkim blokom ciljatelja, (17) radno mjesto zapovjednika s upravljačkim blokom  zapovjednika, i (18) detektor laserskog zračenja. Prezentacija kupljenoga za hrvatsku javnost tek se očekuje…

Predzadnji je dan vježbe „Getica Saber 17“ koja se od 10. srpnja provodi u rumunjskom Združenom nacionalnom obučnom centru u mjestu Cincu, na istoku županije Brașov, u Transilvaniji. Šest NATO-država i partnera Saveza ondje uvježbavaju koordinaciju vatrene podrške i bojno gađanje naoružanjem različitih rodova oružanih snaga SAD-a, Rumunjske, Hrvatske, Ukrajine, Crne Gore i Armenije, pri čemu su, kako se čini, samo prve tri zemlje na vježbi prisutne sa zaista teškim naoružanjem. U vježbi „Getica Saber 17“ sudjeluje više od 4.000 vojnika, s više od 1.500 borbenih vozila, različitog naoružanja i druge opreme. OS RH tu, po prvi puta na nekoj međunarodnoj vježbi, sudjeluju s tenkovskim vodom Oklopne bojne GOMBR, koja je zajedno s mehaniziranom satnijom 1. Bojne GMBR integrirana u 1. mehaniziranu bojnu 3. oklopne brigade 4. pješačke divizije Kopnene vojske SAD-a.

——————–

——————–

Uoči sutrašnje kulminacije vježbe – dana visokih gostiju i vježbe bojnog gađanja – Rumunjska Kopnena vojska protekla 24 sata objavila je niz fotografija s vježbe „Getica Saber 17“, među kojima smo izabrali one koji prikazuju pripadnike HRVCON-a.

Photo: Forţele Terestre Române, Centrul de Operații Media SG-17, Adrian Olteanu, Christian Surugiu

Prije više od deset godina, i Republika Hrvatska je na valu tada iznimno popularne mode krenula u nabavu oklopnih transportera na osam kotača. Nakon kupovine vozila po općenitom uzoru na američki Stryker, sada i Hrvatska muku muči dodatnim opremanjem hrvatskih Patria AMV 8*8 topom od 30 milimetara, te njihovim raznolikim deklariranjem za doprinose saveznicima – posljednjih mjeseci i uz slanje na granice Ruske Federacije, u Litvu ili na istok Poljske. Pri tome, dodatno naoružavanje se u pojedinim domaćim krugovima smatralo nužnim, “da ne ispadne kako su nam vozila Patria bespomoćna“, opremljena samo Kongsberg Protector 12,7 sustavima – pa onda i osuđena na čisto “taksiranje ljudstva” umjesto iskanja borbene sreće bliže prvim linijama. 

Upravo ova posljednja dvojba aktivno muči i dio stručnjaka u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje traju diskusije o opcijama dodatnog opremanja originalnih vozila Stryker i njihovom optimalnom korištenju na terenu. Kako nam je ta diskusija zanimljiva u svjetlu mogućeg operativnog korištenja i hrvatskih vozila, integriranih u savezničke sastave na misijama (sa svim problemima koje to nosi), njen djelić ovdje prenosimo…

Svaki amaterski general Patton reći će vam da nije dobra ideja koristiti formaciju vozila Stryker protiv formacije tenkova. No u nedavnom članku za Institut modernog ratovanja pri akademiji West Point, satnik Andrew Gregory tvrdi kako bi dodavanje 30-milimetarskoga topa na Stryker od njega napravilo ubojitiji oružni sustav – i to je unapređenje koje on smatra nužnim radi promjena u modernom operativnom okružju. Iako Gregory zapaža da ni tako dodatno naoružane Strykere nadalje ne bi trebalo koristiti za direktno sukobljavanje s oklopnim formacijama, njegovi su argumenti sve samo ne uvjerljivi. Realnost je da vozilo Stryker nije bilo dizajnirano za razmjenu vatre s neprijateljskim oklopnim snagama na daljinu, a dodavanje 30-milimetarskog topa samo će stvarati osjećaj lažne sigurnosti, te ohrabrivati zapovjednike da rade baš to što ne bi trebali.

Što je Stryker?

M2A2 Bradley IFV

Stryker je oklopno vozilo na osam kotača koje je, zajedno sa širim uvođenjem crnih beretki u postrojbe kopnenih snaga SAD, kao inicijativu iznjedrio bivši načelnik stožera kopnenih snaga SAD, general Eric Shinseki. U početku zvano “prijelaznim oklopnim vozilom”, ono je bilo zamišljeno kao most između tadašnjih borbenih vozila i opreme “Budućeg borbenog sustava” (Future Combat System – FCS), koji na kraju nikada nije bio razvijen. Kopnene snage SAD jasno su ga razlikovale od vozila M2 Bradley, koje je označeno kao Borbeno vozilo pješaštva (Infantry Fighting Vehicle – IFV), tako što je najčešća varijanta Strykera označena kao Prijevozno vozilo pješaštva (Infantry Carrier Vehicle – ICV).

Razlika između IFV i ICV na prvi pogled može izgledati sitno, ali doktrina njihove uporabe nije mogla biti različitija. Bradley je bio dizajniran da se borbeno probije do svoga cilja, ne bi li tek po njegovu dostizanju ondje iskrcao svoje malo odjeljenje pješaštva. To pješaštvo, međutim, nije prioritet kod vozila Bradley. Zato su to vozila dobra za borbu bok uz bok s tenkovima M1 Abrams. Za razliku od toga, Stryker ima potpuno drugačiji opis posla.

Kao što je to satnik Gregory zamijetio, prema doktrini Stryker je bio namijenjen za korištenje kao oklopljeni transporter trupa – formacija zasnovana oko desetine pješaštva. Formacija vozila Stryker iskrcala bi svoje pješaštvo prostorno nedaleko od cilja. Tako iskrcano pješaštvo bi onda napalo cilj djelovanja, uz pozadinsku vatrenu podršku vozila koja su napustili, ili iz njihovih bacača granata MK-19 ili strojnica kalibra 12,7 milimetara. Njihovi ciljevi djelovanja trebali bi biti oni na koje bi se tradicionalno slalo lako pješaštvo. Nigdje se u doktrini ne raspravlja odmjeravanje vozila Stryker s neprijateljskim oklopnim snagama. Najveća tragedija za formacije opremljene vozilima Stryker je uništeni Stryker kojem je još ukrcana njegova skupina pješaka, što je baš ono što bi se desilo kada se ta tehnika nađe suprotstavljena tenkovima.

Vozilo M1126 Stryker u Iraku

Formacije vozila Stryker postale su popularne tijekom rata u Iraku, kada su zapovjednici počeli uviđati njihovu iskoristivost u operacijama borbe protiv pobunjenika (counterinsurgency). Imajući kotače, vozila Stryker su se mogla kretati tiše nego Bradley i iskrcavati više ljudi (devet, uspoređeno s šest koje prevozi standardni Bradley), preplavljujući ciljeve djelovanja i iznenađujući njihove branitelje. Tada je potražnja za takvim Stryker formacijama krenula premašivati raspoložive snage, što je Kopnene snage SAD potaklo da i više oklopnih brigada pretvori u Stryker-brigade.

Zašto dodavanje 30-milimetarskog topa neće pomoći

Satnik Gregory je identificirao više argumenata protiv dodavanja 30-milimetarskog topa na Stryker i onda je pokušao pobiti svakog od njih ponaosob. Mnogi argumenti kojima barata u korist uspostave njihove ubojitije varijante – da su vozila Stryker oružjem nadjačana od sebi usporedivih vozila, da se doktrina njihove uporabe ne bi morala bitno mijenjati, i da su se u međuvremenu protuoklopni sustavi umnožili u rukama državnih i nedržavnih aktera na bojištima – nehotično dokazuju baš suprotno od svega što on tu pokušava dokazati.

Kineski oklopni transporter – Tip 92

Kao prvo, vozila Stryker su stvarno nadjačana naoružanjem neprijatelja. Kako je navedeno u doktrini, Stryker nije namijenjen za manevriranje nasuprot drugih borbenih vozila. Mnogi su to pokušavali, tijekom pojedinih rotacija u Nacionalnom obučnom centru (National Training Center), i brzo su bili uništeni od strane protivničkih snaga. Činjenica da je Stryker oružano nadjačan od ruskog BTR ili kineskog Tip 90/92 ne znači mnogo ako se vozila Stryker koristi ispravno, i ne manevrira se njima na bojištu kao s vozilima Abrams ili Bradley.

Kao drugo, doktrina se stvarno ne bi trebala mnogo mijenjati. Satnik Gregory je tu u pravu. Zapravo, ako bi se i dodalo top kalibra 30 milimetara na vozila Stryker, doktrinu uopće ne bi trebalo mijenjati. Ta vozila bi i dalje trebalo koristiti za približavanje lakog pješaštva bliže područjima operacija. Problem je tu s onim drugim dijelom njegove argumentacije. Naime, Gregory navodi: “Uskraćivanje borbenim skupinama Stryker-brigada (Stryker brigade combat team – SBCT) ojačane ubojitosti zbog nedostatka povjerenja u ispravno korištenje takvih platformi od naših taktičkih vođa zapravo predstavlja izdaju očekivanja da se oni uspješno bore i pobjeđuju u ratovima“.

Stryker Dragoon s topom od 30 mm

Na jednoj fundamentalnoj razini to je točno: mi bi trebali imati povjerenja u naše vođe na taktičkim razinama da će ispravno koristiti svoje oružne sustave. No, problem je u tome što mi već koristimo vozila Stryker na neodgovarajući način. Kroz niz uzastopnih rotacija u Nacionalnom obučnom centru, SBCT se redovito suprotstavlja velikim neprijateljskim oklopnim formacijama. I te formacije opremljene Strykerima redovito loše prolaze u ofanzivnim operacijama nasuprot protivničkih tenkovskih postroja, ako nisu ojačane vlastitim tenkovima ili borbenim helikopterima.

S druge strane, tijekom provođenja obrambenih operacija, te iste Stryker formacije prolaze prilično dobro. Postrojbe koje koriste svoju inženjeriju za propisno ukopavanje svojih vozila, uz korištenje sustava Javelin, u stanju su zadržati protivničke oklopne formacije tijekom nekog kraćeg vremena. Ali kada one napuste svoje “preživljive” položaje, i ponovo se vrate u ofanzivna djelovanja, uspješnost se opet vidljivo vraća na stranu oklopa.

Ruski tenk T-80U

Nije stvar u tome da vozila Stryker nisu dovoljno jaka da bi se ravnopravno tukla s tenkovima, nego što se zapovjednike postrojbi sa Strykerima potiče da svoje formacije tretiraju kao tenkovske formacije u obučnim centrima. Zapovjednicima Strykera kazuju da svoju tehniku koriste za borbeno prikupljanje informacija baš kao što bi to radile oklopne brigade – ne bi li onda ustanovili da bez teže oklopljenih Bradleya oni tu najednom ostaju i bez svojih manevarskih izviđačkih snaga. Umjesto da ih se potiče na povoljno korištenje svog pješaštva, njih se navodi na kretanje u formacijama, što rezultira u djelovanjim Strykera sa svojim strojnicama od 12,7 milimetara protiv T-80. Ta matematika neće raditi čak ni u MILES okolišu.

Još jedan indikator neozbiljnosti povjerenja da će vođe koristiti vozila Stryker kako je to bilo zamišljeno, pa i uz dodatak topa od 30 milimetara, vidljiv je baš u razlozima koje se navodi kao opravdanje za razmatranje tog unapređenja njihova topničkog naoružanja. Naime, nakon što je Rusija ušla u Ukrajinu, NATO saveznici i ostale države istočne Europe obratile su se SAD-u za pomoć. I tu su se Oružane snage SAD našle u nezgodnoj situaciji. One više nisu imale na raspolaganju velike oklopne formacije razmještene širom Europe, kojima se nekad odvraćalo sovjetsku invaziju tijekom Hladnoga rata.

Ta je prijetnja trebala biti nešto iz davne prošlosti, tako da su Kopnene snage SAD polagano izmjestile svoje oklopne snage natrag u Sjedinjene Države. Nakon što je započela kriza u Ukrajini, Sjedinjene Države su ustanovile kako im na kontinentu ostaju samo zračno-desantna brigada i Stryker-brigada, ne bi li njima odvratile invaziju ruske vojske naoružane teškim oklopom na neku drugu državu istočne Europe. Umjesto da u područje operacija dovedu oklopnu brigadu, i njome zamijene Stryker-brigadu u okviru jačanja sposobnosti odvraćanja, vojne snage SAD krenule su raditi upravo ono za što nam satnik Gregory tvrdi da trebamo imati povjerenja da naši vođe neće raditi: stavljati Strykere na liniju sučeljavanja, potencijalno nasuprot najboljim ruskim tenkovskim formacijama.

Koji je pravi problem?

Suprotstavljanje vozila Stryker pravim oklopnim formacijama, makar ona bila naoružana i topovima od 30 milimetara, na svjetlo dana donose pravi problem vozila Stryker. Ono je zapravo izuzetno lako oklopljeno. A to je točka u kojoj postaje bitna i tvrdnja satnika Gregorya kako se u posljednje vrijeme proširio dostup protuoklopnim oružjima među državnim i nedržavnim akterima – međutim, ne na način kako je to Gregory namjerio. U današnje vrijeme, oklop vozila Stryker, čelik dopunjen keramičkim panelima, sposoban je samo zaštititi od direktne vatre iz strojnice 14,5 milimetara, te od fragmenata oružnih sustava za indirektnu vatru. To je lako nadjačano od većine oklopnih vozila u ruskome arsenalu, i daleko je od sposobnosti borbenog vozila Bradley, čiji sustav reaktivnog oklopa ipak štiti i od više vrsta protuoklopnog streljiva. Mogli bi na vozila Stryker staviti i glavno naoružanje s tenkova Abrams, i to ne bi promijenilo ništa na činjenici da su i samo vozilo i desetina pješaštva koju ono ukrcava ranjivi na svo naoružanje ozbiljnije od osrednje strojnice.

Bolje rješenje za Europu

Tehnika 3. oklopne brigade iz sastava 4. pješačke divizije Kopnenih snaga SAD

Dodavanje težeg oružnog sustava na vozila Stryker neće unaprijediti taj sklop, koliko će istaknuti njegove ranjivosti – kroz poticanje taktičkih vođa da odstupe od doktrine i  koriste Stryker-formacije protiv težeg oklopa. Nasuprot tome, oklopne formacije će nabrzinu biti uspješne protiv lako oklopljenih Prijevoznih vozila pješaštva (ICV). Efikasnije rješenje bilo bi povlačenje postrojbi s vozilima Stryker s prvih linija, njihovo vraćanje u Sjedinjene Američke Države, i njihova zamjena s borbenim skupinama ustrojenim oko oklopnih brigada – postrojbi koje mogu odgovarajuće odvratiti rusko oklopništvo, dok bi za vozila Stryker ostale uloge pratećih i potpornih snaga.

Ako se želite boriti s tenkovima – uzmite i sebi na teren tenk.

Autor, američki bojnik James King, ovaj je tekst objavio 2. svibnja 2017. godine na specijaliziranom portalu Instituta za moderno ratovanje pri američkoj vojnoj akademiji West Point (Modern War Institute at West Point – https://mwi.usma.edu/), pod originalnim nazivom “Never Bring a Stryker to a Tank Fight”. Članak je u originalu dostupan na adresi: https://mwi.usma.edu/never-bring-stryker-tank-fight/