Bojan B. Dimitrijević je u Ministarstvu obrane Srbije bio u vrijeme općeg političkog poleta

Iako se u posljednje vrijeme dr. Bojana B. Dimitrijevića i iz Hrvatske vidi kao jednog od rijetkih specijaliziranih vojnih povjesničara mlađe generacije na ovim širim prostorima, manje je poznato da je on svojedobno bio savjetnik za obranu sada već bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, kao i to da je u dva mandata obavljao dužnost pomoćnika ministra obrane Srbije. U tim je svojstvima dr. Dimitrijević bio jedan od autora glavnih obrambenih strateških dokumenata Republike Srbije – od Bijele knjige do strategija obrane i nacionalne sigurnosti. Kao jedan od čelnih ljudi tamošnjeg sektora obrane, zamislio je i počeo provoditi reformu obrambenog sustava, kao i usmjerenje Srbije prema članstvu u NATO-savezu. Dimitrijević je Ministarstvo obrane RS napustio krajem 2008. godine, kada i general Zdravko Ponoš čelno mjesto u Generalštabu Vojske Srbije – obojica zbog neslaganja s tada novim ministrom obrane Draganom Šutanovcem i njegovim viđenjem reformi u tamošnjem obrambenom sektoru. Sve je to dobar povod za razgovor, u kojem dr. Dimitrijević, osim svog nekadašnjeg rada u Ministarstvu obrane Srbije, analizira i neke aktualne teme u nama susjednoj državi.

Posljednjih godina obrambeni sustav Republike Srbije prilično se mijenjao, barem je takav dojam izvana. Koje su to bile glavne promjene?

Obrambeni sustav RS je negdje tijekom ovog proteklog desetljeća, znači poslije demokratskih promjena, imao nekoliko faza. Prva faza bila je odmah poslije tih demokratskih promjena, kada je to Miloševićevo nasljeđe ostalo u vojsci –  i to se tek počelo mijenjati sa stvaranjem državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno nekako baš poslije ubojstva premijera Zorana Đinđića. Tada je došlo do formiranja nove Vlade na nivou Srbije i CG, i tada je ministar obrane postao Boris Tadić. Mi smo u tom razdoblju krenuli s nekakvim sistemskim reformskim potezima jednostavno zato da Vojsku Srbije i CG (kako se ona tada zvala) na neki način redefiniramo, da je približimo suvremenim europskim vojskama, da trasiramo jasnu politiku obrane – koja je bila u tom trenutku određenje prema približavanju Partnerstvu za mir i članstvu u NATO-u, da (koliko je god moguće), pratimo i kontroliramo, ali i da smirimo eventualne tenzije na jugu Srbije, te da s našim susjedima u regiji razvijemo normalne susjedske odnose. I naravno, jedan od ciljeva bio je smanjenje vojske, odnosno Ministarstva obrane, njegovo restrukturiranje, ali to je tek došlo u fazi kada je ministar obrane bio Stanković i kada je načelnik Generalštaba posao general Ponoš. To je u periodu između 2006. i 2007. godine pod utjecajem generala Ponoša i predsjednika Tadića – koji je tada bio vrlo zainteresiran za pitanja obrane – došlo je do reorganizacije vojske i do drastičnog smanjenja.

Tijekom 2004. i 2005. godine smanjeno je Ministarstvo obrane, ali je, po meni ključna reforma – smanjenje oružanih efektiva Vojske Srbije – izvedena 2006-2007. godine, te se nekako slučajno poklopila s odlaskom Crne Gore iz državne zajednice. To je dodatno pomoglo jer je onda proračun jasno definiran za potrebe Vojske samo na teritoriju Srbije. Poslije te reorganizacije Vojska Srbije zadržala ovu strukturu koju ima i danas. To je smanjena struktura u odnosu na onu koju je vojska imala tijekom ’90-tih godina, koja je u stvari bila ostatak od JNA. Čini mi se da je zapravo odlazak generala Ponoša dosta utjecao na promjenu smjera, prije svega u vojsci, zato što je sljedeća faza koja je trebala uslijediti (u periodu od 2009. do 2010/2011. godine) – trebala biti faza obuke, uigravanje tih novih cjelina i novih postrojbi, odnosno jedinica koje smo napravili i, čini mi se, definicija da li Srbija ide prema NATO-u ili ne. Tu je poseban negativan impuls dalo  proglašenje, odnosno priznanje nezavisnosti Republike Kosovo od strane mnogih europskih država, što je onda dovelo do radikalizacije nekih odnosa prema NATO-u u srpskom javnom kontekstu i čini mi se da je tada taj put prema NATO-u, koji smo mi trasirali od 2003. godine, sklonjen u neku drugu stranu i danas to više nitko ne spominje. S druge strane, ekonomska kriza utjecala je da se fiksiranih 2,4 posto državnog proračuna ili BDP-a, koja smo mi 2006. dogovorili s Vladom, u 2009. godini izmijeni – da se promijeni struktura proračuna i da ponovno prevladaju troškovi za plaće, mirovine, osobna i socijalna davanja, zdravstvo, itd. – a da se za istraživanje, planiranje i opremanje odvoje daleko manja sredstva.

U tom razdoblju unutar vojnog proračuna bile su i mirovine umirovljenih vojnih lica, kao i vojno zdravstvo. Recimo, to u Hrvatskoj nije slučaj. Je li to zaostatak iz prošlog režima, ili se to mijenjalo?

Kada je ministar bio predsjednik Tadić, odnosno tada ministar obrane Tadić, mi smo u proračunu imali otprilike oko 70 posto sredstava za socijalna davanja – znači za plaće, mirovine i zdravstvo. Mirovinski fond je ostao u okviru vojnog proračuna do nedavno. Dok sam bio pomoćnik ministra za obranu, imao sam u sastavu svog sektora Fond za socijalno osiguranje umirovljenih vojnih lica (Fond SOVO, op. a.) – to je negdje oko 49,5 tisuća ljudi, plus još oko 2 tisuće ljudi u Republici Srpskoj. Ne znam po kojoj je to bilo osnovi, više se ne sjećam, ali to znači oko 51 tisuća ljudi koje ste morali zbrinjavati mirovinski itd., plus aktivan sastav negdje oko 35 tisuća ljudi – to je jedna mala armija socijalnih davanja koja je jednostavno opterećivala proračun. Međutim, u razdoblju između 2004. i 2008. godine došlo je do sistemskog smanjivanja tog dijela u odnosu na ovaj dio proračuna koji se počeo orijentirati na razvoj efektiva, istraživanje itd., kao i za neke druge troškove koje vojska ima (za letenje, za gorivo, itd.). Čini mi se da je opet negdje od 2009. godine, s dolaskom tzv. svjetske krize, došlo do promjene tog konteksta i, naročito, da je profesionalizacija vojske utjecala da se sad taj veliki broj profesionalaca opet stavlja na proračun i da su to opet ta socijalna davanja, a ne davanja usmjerena za modernizaciju vojske. To je kao jedna amplituda koja ide gore-dolje. U ovom trenutku, mirovinski fond je van proračuna, ali su ta sredstva, koja su odvojena za potrebe vojske i Ministarstva obrane, opet takva da socijalna davanja prevladavaju.

Shvatih da je Jugoslavija to mirovinsko  budžetiranje držala temeljito odvojeno od civilnog ostatka države. Zašto je uklanjanje te podjele toliko dugo trajalo?

"Šutanovac ga nije volio" - Bojan B. Dimitrijević

To je sistem koji smo mi naslijedili iz stare vojske i, otprilike, nitko se to nije usuđivao razdvojiti zato što se pretpostavljalo da ta velika vojska umirovljenika predstavlja značajno glasačko tijelo, i da će taj tko to napravi izgubiti 50 do 100 tisuća glasača. Ključni problem je bio da su se vojni umirovljenici žalili zato što su vojne penzije usklađivane s plaćama u vojsci, i onda su to bile jednostavno adekvatnije mirovine nego u civilstvu. Sada su oni, dakle, prepušteni brizi civilnog ministarstva i one se usklađuju prema civilnim propisima. To je ono što vojni umirovljenici nisu željeli, a s obzirom da u tom korpusu vojnih umirovljenika imate… Mi smo imali oko 700 generala, veliki broj ovih ili onih istaknutih pojedinaca, i svi su koristili svoj utjecaj da to na ovaj ili onaj način blokiraju.

Primijetio sam u jednoj od biografija da se spominje da ste radili nacrt strategije sigurnosti RS…

Ja, kao tadašnji pomoćnik ministra Tadića 2003. godine dobio sam zadatak od ministra da rukovodim timom koji je izradio prvu strategiju obrane Srbije i CG, i u tom timu smo imali relevantne ljude iz Ministarstva obrane, vojske (Generalštaba), ali smo pozvali i ljude iz MUP-a, državne sigurnosti, crnogorskog MUP-a, nevladinih organizacija. Ja sam rukovodio nekakvim timom, koji je bio otprilike oko 15-ak ljudi, i mi smo 2004. godine napravili taj dokument “Strategija odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora“. Što se tiče strategije nacionalne sigurnosti, mi nikada sa Crnogorcima nismo uspjeli dogovoriti modalitete i zajedničke sigurnosne interese, i onda je to jednostavno ostalo nedefinirano. Onog trenutka kada se Crna Gora odvojila od Srbije – odnosno, 4 dana poslije – ja sam od tadašnjeg predsjednika Tadića dobio zadatak da, na bazi svojih iskustava iz tog rada i na bazi činjenica da sam završio nekakav visoki tečaj u Velikoj Britaniji, napravim nešto što bi se zvalo Strategija nacionalne sigurnosti, temeljem čega bi se pokrenula javna rasprava. Ja sam to napravio – trebalo mi je, sjećam se, tjedan dana – 7 dana za taj rad.

S druge strane, tada je to također bila jedna od mjera gdje smo mi NATO-u i međunarodnoj zajednici pokazivali da Srbija prepoznaje alate modernog sustava sigurnosti – znači: Bijela knjiga, Strategija obrane, Strateški pregled obrane, itd. Sve smo to tada napravili upravo da bi naši sugovornici iz NATO-a vidjeli da mi korespondiramo s onime što su rješenja i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, Slovačkoj, Bugarskoj, itd. No, s ove vremenske točke moje je iskustvo da su mnoga od tih opredjeljenja u tim doktrinarnim dokumentima u stvari bila samo opredjeljenja, zato što je splet dnevnih političkih događaja utjecao da se mnoge od tih orijentacija promijene, da danas zbog tih odluka iz 2008. i 2009. godine više nitko ne spominje članstvo u NATO-u, da su sigurnosni izazovi skoro nepredvidljivi. Mi smo npr. predviđali određeni kontekst izazova za Republiku Srbiju. Onda imate situaciju da se u Beogradu događaju navijački nemiri, da navijačke grupe uđu u američko veleposlanstvo, spale ga i izazovu problem u odnosima Srbije i Sjedinjenih država. Dnevni događaji koji su uslijedili u protekle 4 godine pokazali su da su često ta opredjeljenja u stvari samo slovo na papiru, a da životni kontekst događaja i tokovi zapravo utječu da se taj okvir, bar na ovom prostoru, daleko drastičnije mijenja.

Vratio bih se na ovaj dio oko generala Ponoša – sve se zapravo dogodilo jako brzo. Je li to problem koji se dulje skupljao, i u čemu je zapravo bio problem?

Šutanovac i Ponoš su se razišli relativno brzo ali iznimno temeljito

Problem koji je tu trajao skoro godinu i pol dana je ta jedna orijentacija ministrova (Dragana Šutanovca, op. a.) da politiku vodi na jedan način, a da je on sam došao u sistem koji je već bio kreiran da ide na jednu drugu stranu – i onda je to, uz osobno nesnalaženje svih nas, eskaliralo do sukoba. Najranije nesuglasice počele su oko Zakona o obrani, definiranja što radi ministar, što predsjednik, što tko već u tom sistemu sigurnosti, pa do pitanja koja je postavio general Ponoš: pitanje vojnih nekretnina, pitanje odnosa na nivou Ministarstva obrane i Generalštaba, itd. To je onda ekscesno eskaliralo u prosincu 2008. godine – Predsjednik (Boris Tadić, op.a.) je jednostavno odlučio da generala (i mene) ukloni s tih mjesta. Ali ono što je general Ponoš izgovorio pred skupštinskim Odborom za sigurnost do dan danas nitko nije porekao, niti je itko odgovorio na ta pitanja. Znači, ta pitanja koja je on spomenuo (ja ih se više niti ne sjećam) – to su pitanja ključna za funkcioniranje sustava sigurnosti – od financija, infrastrukture, tehnologije, odnosa između Ministarstva i Generalštaba, i ona su jednostavno ostala neodgovorena.

Prije nešto više od mjesec dana jedan beogradski medij uspio je temeljem Zakona o pravu na .pristup informacija dobiti rezultat te istrage. Pokazalo se praktički crno na bijelo da stvari idu na ovo što je general Ponoš tada pričao….

Upravo tako. Znam da je ta komisija, ili kako god se zvalo to državno revizorsko tijelo, došla u Ministarstvo obrane negdje u proljeće 2009. godine, ali ti rezultati nikada nisu izašli na svjetlo javnosti do sada, kada je došlo do promjene Vlade. Očekivao sam da rezultati budu takvi kakvi jesu, ali i to na neki način potvrđuje da je general bio u pravu. Međutim, ja imam jedan osobni odnos prema svemu tome, zato što je između 2003. godine i početka 2009. godine reforma obrambenog sustava u Srbiji bila u usponu. No ta je amplituda uključivala jasno političko određenje – u kojem će Srbija dobiti i jasnu definiciju proračuna, jasnu politiku vođenja ljudskih resursa, jasnu politiku vođenja materijalnih resursa, pitanje obuke, i pitanje opće orijentacije Srbije u današnjem međunarodnom kontekstu. Mi smo se, naime, vodili motom koji je definirao predsjednik Tadić – da su vojska i sustav obrane resurs vanjske politike Srbije, upravo kao i u zemljama u okruženju RS – kao što je to u Hrvatskoj, Rumunjskoj, itd. Nakon toga, čini mi se da se i dan-danas vojska i Ministarstvo obrane u principu promatraju kao dio Vlade gdje vi raspoređujete vaše ljude, i koristite resurse obrane da bi jednostavno napredovali u političkom životu, a ne koriste se za promociju države, za jačanje položaja države, kao što je to napravljeno u nekim drugim sistemima u regiji. Mislim da u ovom trenutku država Srbija nema jasnu strategiju čemu služi vojska. Ako smo išli na profesionalizaciju vojske, što će taj profesionalni vojnik raditi!? Da li on čuva vojarnu koja je prazna i služi na granici prema Kosovu? Pa to je onda mogla raditi i ona vojska koja je bila do 2010. godine. Znači, ova je vojska samo skuplja, jer kad imate čovjeka koji je profesionalac morate stostruko više brinuti o njemu, a radi isti posao koji je radio i onaj regrut s puškom. Tako da, čini mi se, definicija tog problema – gdje se nalaze vojska i sustav obrane u ukupnom političkom životu Srbije – još uvijek čeka odgovor.

Mislite li da je članstvo u NATO-u za Srbiju definitivno stavljeno ad acta?

Mislim da je, i to dok god je na čelu ova Vlada, a možda i neke sljedeće.

A istraživanja javnoga mnijenja?

Mi smo istraživali to javno mnijenje poslije ubojstva premijera Đinđića, dok je Boris Tadić još imao tu energiju, taj zamah od Đinđića… Tada smo imali čak 40 % javnog mnijenja da Srbija bude u NATO-u, što je bilo fenomenalno. Međutim, to je onda počelo padati. Razlog, prije svega, treba tražiti u tome da se predsjednik Tadić počeo okruživati ljudima koji su bili na čelu medijskih agencija – njegovi prijatelji su ustvari samo u medijima – i oni su počeli preobličavati njegove želje, ukazujući mu da nije dobro otvarati nove teme, jer time gubi javnu podršku. Onda je on prestao otvarati nove teme, u smislu NATO-a i nekakvih drugih pitanja, upravo zato da ne bi izgubio popularnost u javnome mnijenju. U taj prostor je onda, nakon formiranja Koštuničine Vlade, ušao taj neki negativni, anti-NATO sentiment, što me najviše čudi. Dakle, s jedne strane, Srbija i NATO su bili u ratu ’99. godine, a vi ste već 2000. (promjenom vlasti), imali odjednom normalan kontekst u kojem vojska radi s tim istim NATO-om na jugu Srbije, ne znam što sve se tamo ne radi – od zajedničkih patrola, preuzimanja dijelova ove ili one teritorije… To se pozitivno opredjeljenje javilo upravo zato što je s vrha države kanalizirana politika da trebamo ići prema NATO-u, odnosno u sljedeći korak – prema EU. Ali onog trenutka kada se pojavila Koštuničina Vlada s tim mrzovoljnim stavom i anti-NATO propagandom, tada je i Predsjednikova želja za tim počela kopniti, upravo na bazi dnevnih procjena javnoga mnijenja. Ta “ziheraška” politika počela je zapravo urušavati svaku Tadićevu želju za reformom, što je na kraju dovelo do njegovog pada s vlasti. Moj prijatelj (mi smo valjda ostali prijatelji i sada) Boris Tadić je u stvari uvijek imao tu želju da se svima dopada. A to je nemoguće. Čak i ako to misli, izborni rezultati pokazuju drugačije: „Čovječe, makar 50 posto ljudi ne dijeli tvoja stajališta.“ On je žrtvovao tu jednu odlučnost koju je Đinđić nosio sa sobom, što je Zoran definirao kao – „ja nisam tu da me ljudi vole, nego da odradimo posao za državu“. Međutim, Tadić je to radio drugačije, u smislu „ajmo polako“, „daj da vidimo“, „trebamo što širi front“, itd. Na kraju je bilo previše novih iskušenja, na koja on nije imao valjan odgovor. Rasplinuo se i ostavljao je rješenja za kasnije.

Nakon gubitka vlasti, Demokratska stranka podijelila se barem na dva tabora (na slici: Boris Tadić i Dragan Šutanovac na nedavnoj sjednici Glavnog odbora DS)

Koliko Srbiji može biti dobro ovo povezivanje s Rusijom? Moj je dojam da se aktualna vlast povezuje više, ili barem deklarativno više nego što je to radila bivša vlast, ne samo što se tiče vojne suradnje, nego i na području zaštite i spašavanja, i još nekih civilnih stvari.

Čini mi se da je energetska situacija utjecala na gledanje da je, uz tradicionalne ruske sentimente koje dio srpske politike ima, Rusija jedan od bitnijih partnera Srbije. S druge strane, te izvanredne situacije utjecale su na to da se i Srbija počne okretati prema ruskim sredstvima za reagiranjem u kriznim situacijama, s obzirom da ih Srbija nema (od aviona za gašenje požara pa nadalje). Čini mi se da određena doza tih odnosa zaista treba postojati, s obzirom na sveukupne odnose u Europi. Međutim, u srpskom javnom mnijenju ili dijelu tog mnijenja taj ruski sentiment je često toliko jak da prevazilazi normalne odnose Srbije i Rusije kao dva partnera, ili države koje trebaju surađivati, i skreće u svojevrsnu mitologiju, što je nekakav korak do zablude. Ja s vrlo velikim oprezom, pa i sa zebnjom, gledam narastanje tog sentimenta u Srbiji kao na nešto što, čini mi se, može u budućnosti ugroziti neka od jasnih proeuropskih opredjeljenja koja su ranije Vlade i raniji političari na našoj sceni proklamirali kao opredjeljenje države Srbije.

Hoće li nevoljko rukovanje Hashima Thaçija i Borisa Tadića na netom završenom Croatia Summitu završiti kao prvi poljubac ili kao prvi mačić, ovisi koga pitate – domaćine Summita, hrvatske političare i medije, ili srpskog mandatara Ivicu Dačića.

Hashim Thaçi i Boris Tadić - povijesni susret u Dubrovniku?

Rukovanje koje je trajalo manje od pola minute proglašeno je „susretom dosad najviše rangiranog srpskog političara s premijerom Kosova“, iako je Tadić, kao i puno puta do sada, poduzeo sve da do susreta ne dođe, uključujući i sasvim nepristojno kašnjenje i kiseli izraz lica. Tadićevom kiseljenju doprinio je i sam Thaçi – prvo odbijanjem sastanka u 4 oka, a potom i rečenicom koja je popratila sam čin rukovanja – „Nekoliko godina prekasno“.  Među ostalim, prekasno je i zato što je Tadić u zadnja dva mjeseca izgubio sve što je izgubiti mogao – prvo predsjedničke izbore, a potom, nakon što je već koalicija s Dačićevim Socijalistima bila gotova stvar, i posljednju priliku da i on sam i njegova Demokratska stranka ostanu na vlasti. Sada je na pragu izmicanja i treće čelne pozicije – one predsjedničke u Demokratskoj stranci. Do jučer „Tadićevi“ Demokrati podijelili su se na one koji misle da Tadiću mora ostati barem jedna funkcija, i one druge koji drže da Tadić treba snositi odgovornost za gubitak vlasti. Zato ovaj susret neće imati značenje onog Sanaderovog „Hristos se rodi“, izrečenog nedugo nakon što je krajem 2003. HDZ osvojio vlast. Teško da će se ovaj susret moći smatrati ičim bitnijim od poluprivatnog boravka na jednom službenom događaju, a rukovanje bi moglo poprimiti beznačaj nekih ranijih rukovanja, poput onih na pregovorima o statusu Kosova ili u UN-u.

Beograd i Priština već desetljećima nisu na istome pravcu

Prvi je u Beogradu reagirao službeni mandatar Vlade, čelnik SPS-a Ivica Dačić. „Što je Tadić radio na skupu na kojem je i Thaçi?“, ali je i vrlo brzo reterirao – „mi nismo otišli jer nam je ministar vanjskih poslova tako sugerirao“. Da ne bi bilo zabune – još uvijek aktualni ministar vanjskih poslova je Vuk Jeremić, jedan od viđeniji ljudi Demokratske stranke, na glasu kao protégé upravo Borisa Tadića. Komedija zabune nastavila se i dalje – Dačićevim objašnjenjem da „ne vjeruje da se bilo što postiže sudjelovanjem na skupu na koji je pozvan i Thaçi, osim što se možda daje legitimitet čovjeku za kojeg postoje indicije da je bio umiješan u trgovinu ljudskim organima“. Bespotrebno „davanje legitimiteta“ prvi je prije otprilike mjesec dana potegnuo glavni srpski pregovarač za Kosovo, Borko Stefanović, inače član Demokratske stranke, On je u razgovoru za „Blic“ komentirao najavu novoizabranog predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića, da osobno želi voditi pregovore s Prištinom. „To bi“, prema Stefanoviću, „bila kardinalna pogreška, jer treba imati u vidu da bi njemu preko puta sjedila Atifete Jahjaga, predsjednica tzv. države Kosovo“. Prihvaćajući je kao sebi ravnoj, Nikolić bi Jahjagi dao legitimitet, a „južnoj srpskoj pokrajini – priznanje nezavisnosti“. No, međunarodna zajednica – ni ona u Bruxellesu niti ona u Washingtonu –  nema ništa protiv da se za istim stolom nađu Jahjaga i Nikolić, i tako s dosadašnjih tehničkih skoče na političke pregovore. I tu bi se zapravo mogla nazrijeti jedina vrijednost Tadićevog pojavljivanja na Croatia Summitu – nakon što je Tadić prekinuo (za sada osobni) bojkot sudjelovanja na regionalnim skupovima na kojima sudjeluju i predstavnici Kosova, možda više ni susret Jahjaga-Nikolić neće biti tolika tabu-tema.

Borisu Tadiću već je dobro poznato kako udovoljiti svom koalicijskom partneru Ivici Dačiću

Dačić trguje na veliko

Iako je još prije samo koji dan najavljivao da je sasvim sigurno da će biti novi premijer, biračkim glasovima osokoljeni Dačić je, nakon razgovora s ekipom iz DS-a, pomalo ublažio retoriku. „Za mene je prioritet da nastavim rad u MUP-u. Što ću biti poslije, razgovarat ćemo nakon izbora 20. svibnja. Ja mogu da ne budem ništa, važno je da sam lider koalicije koja ima 44 poslanička mjesta, i to u odnosu 25 SPS, 12 PUPS, 7 za JS“, izjavio je Dačić nakon sjednice Gradskog odbora SPS-a, za svaki slučaj dodajući i kako je dosadašnji premijer Mirko Cvetković ujedno bio i ministar financija. Posljednja 2-3 dana, Dačić je javno davao do znanja da se protivi koaliciji s Čedom Jovanovićem i njegovim LDP-om, odnosno s „onima koji smatraju da je Republika Srpska genocidna tvorevina“. No, ako je Mali Sloba odustao od premijerskog mjesta u zamjenu za vlast na razini nekih lokalnih uprava, kako se ovih dana šuška u Beogradu, koja dodatna općina ili ministarsko mjesto sigurno bi mu ublažili i duševne boli zbog velike koalicije s Jovanovićevom Liberalno-demokratskom Partijom. Jovanović, koji je svoje prvo iskustvo u Vladi imao nakon ubojstva Zorana Đinđića – kada mu je Zoran Živković, Đinđićev nasljednik na funkciji premijera, udijelio mjesto prvog potpredsjednika Vlade – a sada, navodno, želi biti ministar vanjskih poslova.

Nikolić čak i bez Koštunice

Nema više lijeka za Nikolićevu glavobolju

Baš kao što se pretpostavljalo, predsjednik Srpske napredne stranke (SNS) Tomislav Nikolić suočio se s brojnim problemima prilikom vabljenja potencijalnih koalicijskih partnera. Jovanovića uopće nije imao na listi, a Mlađan Dinkić mu je već nakon proglašenja prvih neslužbenih rezultata poručio da ga „ne mora ni zvati“. Dačić mu je dao košaricu već trećeg dana nakon izbora, a ni s Koštunicom ne ide glatko. Taj bivši srpski premijer i nasljednik Slobodana Miloševića na čelu SR Jugoslavije Nikoliću je napisao pismo u kojem traži da se zaustavi „pogrešna i pogubna politika, koja je vladala Srbijom posljednje 4 godine, da EU nema alternative“. Nikoliću je, međutim, naglo probuđeno europejstvo jedna od osnovnih karakteristika po kojima se razlikuje od Radikala, kojima je do nedavno i sam pripadao, pa mu ne pada napamet odreći se zalaganja za ulazak Srbije u EU. Tako da mu sada jedino ostaje provjeriti kod Koštunice hoće li ga DSS podržati u drugom krugu predsjedničkih izbora, budući su se sve ostale spomenute stranke svrstale na Tadićevu stranu.

 „Krađa gora nego u Miloševićevo doba“

Tko bi svima udovoljio?!

Dok velike, ali i nešto manje stranke muče brige oko toga tko će biti na vlasti – one koje se vrte oko izbornog praga ili su pak daleko ispod njega tvrde da su pokradene, i to „gore nego za Miloševića“. Ultraradikalni pokret Dveri, koji je prema trenutnim podacima RIK-a dobio 4,34 posto glasova, tvrdi da je na snazi velika zavjera u državi zbog koje oni jednostavno ne smiju prijeći prag od 5 posto. Zato za četvrtak poslije podne najavljuju prosvjede ispred sjedišta Republičke izborne komisije. Lider Saveza vojvođanskih Mađara Istvan Pasztor tvrdi da je od trenutka zatvaranja biračkih mjesta pa do utorka navečer izgubio blizu 30 tisuća glasova, odnosno da je sa 7 zastupničkih  mandata pao na pet. Slična nepravda dogodila mu se i kao predsjedničkom kandidatu, zbog čega traži preispitivanje rezultata izbora na svim razinama. Pokret radnika i seljaka, na čelu s Zoranom Dragišićem, još jednim od slabo kotirajućih predsjedničkih kandidata, optužio je Ujedinjene regione Srbije za krađu glasova u Zaječaru. URS su u tom gradu dobili najviše – 21 mjesto u Gradskoj skupštini, a nedavno osnovani Pokret radnika i seljaka 14 mjesta. Gradska je izborna komisija odbila sve prigovore Dragišićevog Pokreta, pa je trenutno na potezu Upravni sud.

Izbori u Srbiji - nikad neizvjesnijiPrema još uvijek neslužbenim podacima Republičke izborne komisije Srbije, prezentiranima danas u 13 sati, izlazak na predsjedničke, odnosno parlamentarne izbore iznosi 59,96, odnosno 59,98 posto. Iako rezultati još uvijek nisu konačni, potvrđena je mrtva trka između predsjedničkih kandidata – demokrata Borisa Tadića i „naprednjaka“ Tomislava Nikolića. Njih dvojica ulaze u drugi krug izbora s minimalnom razlikom u glasovima – Tadić je u prvom krugu Đurđevdanskih izbora dobio 24,81 posto, a Nikolić 24,71 posto glasova.Na prethodnim predsjedničkim izborima, 2008. godine, u prvom je krugu slavio upravo Nikolić, s 40 posto glasova, dok je Tadić dobio 5 posto manje. U drugom, pak, krugu Tadić je 2008. pobijedio s tek minimalno potrebnih 50,57 posto, dok je Nikolić zaostao s 47,7 posto glasova. U prvom obraćanju nakon tadašnje pobjede, Boris Tadić je obećao održati Srbiju na putu prema članstvu u EU, bez obzira na moguću neovisnost Kosova, koja se tada tek nadzirala na horizontu. Četiri godine kasnije, Boris Tadić ponovno je u drugom krugu predsjedničkih izbora, s istim protukandidatom (koji je u međuvremenu od radikala postao „naprednjak“), sa Srbijom koja je nedavno dobila status zemlje-kandidatkinje za EU, zločincima Mladićem i Hadžićem izručenim Haaškome sudu, neovisnim Kosovom, i brdom problema – od toga kako elegantno priznati gubitak te bivše pokrajine, pa do toga kako riješiti galopirajuću nezaposlenost.Privremeni rezultati za parlamentarne izboreParlamentarni izbori još su neizvjesniji od predsjedničkih. Trenutno slavi Toma Nikolić, čiji su naprednjaci s listom „Pokrenimo Srbiju“ (koalicija SNS-NS-PSS-PS) na čelnom mjestu, s 23,53 posto glasova. Slijedi ih Tadićeva, odnosno lista Demokrata, „Izbor za bolji život“ (koalicija DS-SDPS-LSV-Demokršćani Srbije-Zeleni-nacionalne manjine), s 22,09 posto glasova. Treći, ujedno i najveći dobitnik ovih izbora, koalicija je SPS-PUPS-JS, na čelu s dosadašnjim ministrom unutarnjih poslova, Ivicom Dačićem. Oni su dobili 16,02 posto glasova, što je gotovo duplo više nego na prethodnim parlamentarnim izborima. Dačić je dobro prošao i na jučerašnjim predsjedničkim izborima, gdje je također treći, s 15,76 posto glasova. Od stranaka i koalicija koje ulaze u Skupštinu Srbije, tu su još „Ujedinjeni regioni Srbije“ – lista Mlađana Dinkića sa 6,41 posto glasova, „Preokret“ Čedomira Jovanovića s 5,68 posto, pa i Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice sa 7,07 posto glasova. U predizbornim istraživanjima javnog mišljenja, za Koštunicu je bilo upitno hoće li uopće prijeći izborni prag, no glasanje je pokazalo da kod birača Srbije Koštunica ipak ima prolaz, za razliku od ultranacionalističkog pokreta „Dveri – za život Srbije“, koji je osvojio 3,49 posto glasova, te Šešeljevih „radikala“, koji su se nakon zatvaranja birališta borili da prijeđu prag od 5 posto, da bi trenutno bili ispod njega, sa 4,51 posto glasova. Tko prvi do djevojke…Nikolić i Tadić - tijesna borba i za Skupštinu i za Ured Predsjednika

Za formiranje vlasti, i Nikoliću i Tadiću potrebno je 50 posto plus jedan glas što, s obzirom na trenutno osvojene glasove (koji se neće bitno promijeniti do proglašenja službenih rezultata), zahtijeva veliko umijeće koaliranja. Uzimajući u obzir dosadašnje iskustvo, kao i  karakter stranaka koje su prešle izborni prag, Tadić je sa svojom Demokratskom strankom i pripadajućom koalicijom ipak u određenoj prednosti. Međutim, da bi dobili potreban broj glasova, Demokrati bi morali koalirati sa svima, osim s Nikolićevim SNS-om i Koštuničinim DSS-om.

Nikolić, pak, ima obrnutu situaciju – izbjegne li veliku koaliciju s Tadićevom Demokratskom strankom, ostaje mu najpoželjnija udavača ovih izbora, Dačićeva koalicija socijalista, umirovljenika i „Jedinstvene Srbije“. Osim toga, svakako mu treba koalicija s Koštunicom (što im obojici po habitusu nije strano, unatoč potpuno različitim stavovima o ulasku Srbije u EU), te sa Dinkićevim „Ujedinjenim regionima“. Koalicija Nikolića i Jovanovića gotovo je nemoguća, prije svega zbog Jovanovićeve netrpeljivosti prema šešeljevcima i bivšim šešeljevcima, no ako je on, takav kakav je, uspio za ove izbore sklopiti koaliciju s nekadašnjim Šešeljevim kumom Vukom Draškovićem i onime što je ostalo od Srpskog pokreta obnove, ne treba isključiti ni minimalnu mogućnost Jovanovićevog koaliranja s Nikolićem (iako je to ipak s onu stranu pameti). Nikolić ne može čvrsto računati ni na koaliciju s Mlađanom Dinkićem, koji mu je već poručio da ga „ne mora zvati“, no ona je ipak neznatno više moguća od one s Jovanovićem. S koalicijom u kojoj bi, uz socijaliste i umirovljenike, bili i Koštuničini Demokrati, te Dinkićevi Regionalisti, Nikolić bi dobio solidnih 53 posto glasova, u odnosu na potencijalnu Tadićevu koaliciju, koja bi – bez Koštunice – jedva izvukla 50,2 posto. Predstavnici manjinskih stranaka, kojima je zagarantirano mjesto u Skupštini, sa po jednim svojim glasom imaju premalu snagu da bi se na njih ozbiljno računalo.

Jesu li umiveni radikal i Slobin glasnogovornik budućnost Srbije ?!

Jedini koji može mirno spavati, sastavljajući listu svih mogućih i nemogućih želja, čelnik je nekadašnjih Miloševićevih Socijalista, Ivica Dačić, u narodu poznatiji kao Mali Sloba. Karijeru je započeo upravo kao glasnogovornik Miloševićeve Socijalističke partije, da bi ove izbore dočekao kao ministar unutarnjih poslova, u koaliciji sa strankama koje su prije više od 10 godina srušile i Haaškome sudu izručile Slobodana Miloševića. Uoči ovih parlamentarnih izbora, ali i nakon proglašenja prvih neslužbenih rezultata, Dačić je sasvim neskromno izjavljivao kako je upravo on novi srpski premijer. Mogućnost da mu se ta želja i ostvari leži u koaliciji s Tomislavom Nikolićem, čija stranka (i trenutno vodeća koalicija) oskudijeva kvalitetnim ljudima za izvršne pozicije koje su im na dohvat ruke. Za sada je izgledno jedino postavljanje Aleksandra Vučića, Nikolićeve desne ruke, na mjesto ministra vanjskih poslova (što je opcija još gora od dosadašnjeg vanjskoposlovnog ministra Vuka Jeremića). Postane li Toma Nikolić predsjednik Srbije, nije nimalo nemoguće da premijersko mjesto udijeli baš Dačiću, iako mu je bivši radikal još u izbornoj noći poručio „da nije lepo da ucenjuje stranke koje su dobile puno više glasova od njegove“.

Puno je neizvjesnije može li tu funkciju prvi čovjek socijalista dobiti obnavljanjem koalicije s Tadićem, kojem je već ponudio podršku u drugom krugu predsjedničkih izbora – u zamjenu za premijersko mjesto. Dačić je još jutros najavio kako planira o budućoj koaliciji najprije razgovarati sa svojim dosadašnjim koalicijskim partnerima, da bi mu samo koji sat kasnije Dragan Đilas, jedan od čelnih ljudi DS-a i novi/stari gradonačelnik Beograda, poručio kako „formiranje vlade nije pitanje trgovine, već konsenzusa oko najvažnijih političkih i ekonomskih pitanja“. Iako se iz oba tabora čuju najave o vrlo brzom postizanju dogovora oko postizborne suradnje, izglednije je da će se taj proces odužiti na naredna dva tjedna, kada pada odluka o novom predsjedniku Srbije u drugome krugu izbora. Onaj koji taj drugi krug izgubi, vjerojatno neće olako propustiti šansu da barem “za utjehu” preuzme izvršnu vlast u državi.

Suludi izbor: hoćemo Putina i Šešelja, nećemo NATO i EU!

Takva retorika nastavljena je i danas, na skupu stranke u Pančevu, gdje su okupljene pristaše stranke pozvane da 06. svibnja glasaju za “većinsku Srbiju protiv EU”. Anti-EU raspoloženje dodatno potpiruje i kontroverzni ruski veleposlanik u Srbiji, Aleksandar Konuzin, koji posljednjih mjeseci svako malo upozorava da “što je Srbija bliža EU, to joj je Rusija dalja”. U Konuzinovom tekstu u NIN-u krajem ožujka izravno se prijeti raskidom trgovinskih ugovora između Srbije i Rusije u slučaju ulaska RS u EU, većim carinama i cijenama, te time, u konačnici, radikalnim smanjenjem srpskog izvoza u Rusiju. Nešto slično danas je ponovio potpredsjednik SRS-a Zoran Krasić na predizbornom skupu u Pančevu: “Već 12 godina živimo po europskim standardima, po kojima smo izgubili posao, po kojima smo prezaduženi i po kojima mogu da se liječe i školuju samo oni koji imaju novca. Po tim istim europskim standardima se glasa za tajkune i lopove i one koji žele da na Đurđevdan pobijedi EU. Ali, na sreću, takvih je samo devet posto.”

Prema svim dosadašnjim istraživanjima javnog mnijenja, radikali će na izborima uspjeti preći  prag i ostati parlamentarna stranka, dok izjednačenu utrku već mjesecima vode Tadićeva Demokratska stranka i Srpska narodna stranka preobraćenog radikala Tomislava Nikolića. Njih dvojica rame uz rame stoje i u anketama o rejtingu predsjedničkih kandidata (kojih sad već ima 10-ak), a analitičari pomalo u šali kažu kako je najveća prednost Borisa Tadića ta što mu je protukandidat Tomo Nikolić, od milja zvan Toma Grobar.

Izbori su raspisani i za Kosovo, barem za njegov sjeverni dio, zbog čega se već pobunio i UNMIK, a realno je za očekivati da će uslijediti i druge međunarodne reakcije. Izostavljanje (sjevernog)  Kosova s izbornih popisa spominjalo se kao moguća kazna za lokalne političare Kosovske Mitrovice i još 3 općine sa sjevera Kosova, koji su, unatoč protivljenju vlasti u Beogradu, 14. i 15. veljače proveli referendum o nepriznavanju institucija nezavisne Republike Kosovo. Budući je, unatoč referendumu, Srbija dobila status zemlje-kandidatkinje za članstvo u EU, čini se da nema razloga za kažnjavanje samovolje kosovskih Srba.

No Kosovo će sigurno ostati vruća tema i u izbornim sučeljavanjima i temama. Prema aktualnim istraživanjima pulsa javnosti, izborna će utrka biti najneizvjesnija za Tadićevu Demokratsku stranku i Srpsku naprednu stranku Tomislava Nikolića. Njih su se dvojica okušala i na zadnjim predsjedničkim izborima, kada je vrlo usko pobijedio Boris Tadić. Na ovim parlamentarnim izborima, prevagu odnosi Nikolićeva stranka, no teško da će moći sama formirati vlast. S druge pak strane, Naprednjaci imaju bitno slabiji koalicijski potencijal od Tadićevih Demokrata, pa će izborna pobjeda, kako se sada čini, uvelike ovisiti o tome tko će s kime koalirati. Nikolić je, po raspisivanju izbora, rekao kako za sada samo razmatra i proučava programe ostalih stranaka, kao i to da će se koncentrirati na ulogu premijera, a ne predsjednika države.

Među Srbima na sjeveru Kosova nema dileme: zaokružit će NE

Tjedan dana prije referenduma, naravno – bude li ga uopće, Kosovo će biti na dnevnom redu Vijeća sigurnosti UN-a. Generalni tajnik UN-a Ban Ki Moon 8. veljače podnosi redovno tromjesečno izvješće o stanju u toj bivšoj jugoslavenskoj pokrajini, i teško je vjerovati da će ovo izvješće te zauzeti stavovi biti bitno drugačiji od onih iz studenog 2011. godine. Stajališta u raspravi tada su bila očekivana – s jedne strane našle su se SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, koje su tražile uklanjanje barikada na sjevernom dijelu Kosova, dok su na drugoj strani Rusija i Kina insistirale na poštivanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbija. Budući da se od kraja studenog do danas situacija na Kosovu nije pomakla nabolje, već je u najboljem slučaju riječ o statusu quo s povremenim napetostima, u veljači će se na East Riveru najvjerojatnije ponoviti ista rasprava kao i s kraja prošle godine.

Mogući referendum na Kosovu obilježit će i dva bitna politička događaja koja Srbiju očekuju u ožujku – kao prvo, raspisivanje lokalnih i parlamentarnih izbora u Srbiji i, kao drugo, ponovna europska rasprava o kandidatskom statusu Srbije za pristupanje EU. Krajem prosinca prošle godine, u izjavi za Večernje novosti, predsjednica Skupštine Srbije, Slavica Đukić Dejanović, objavila je da će se parlamentarni i lokalni izbori raspisati 11. ožujka, te da će najvjerojatnije biti održani 6. svibnja. Kosovo, koje je u Srbiji vječna vruća tema, tako će postati i jedna od gorućih izbornih tema. Budući se smatraju sastavnim dijelom Srbije, Srbi na sjeveru Kosova, okupljeni oko Zajednice općina na Kosovu i Metohiji, traže da lokalni izbori budu raspisani i na Kosovu i Metohiji. Goran Bogdanović, ministar za Kosovo i Metohiju u Vladi Srbije, 29. siječnja izjavio je za Večernje novosti da „Vlada Srbije još nije raspravljala o tome hoće li parlamentarni izbori biti održani i na teritoriju Kosova. Ali, činjenica je da su srpske institucije stup opstanka srpskog naroda u pokrajini. Zato svu energiju trebamo uložiti u očuvanje institucija, ali je neophodna i njihova racionalizacija, jer se ne mogu održavati izbori u općinama u kojima Srbi ne žive“, rekao je Bogdanović. Nije nemoguće da će odluka o raspisivanju izbora i za Kosovo ovisiti o odluci kosovskih Srba o održavanju referenduma. Budu li insistirali na provođenju referenduma, moguće je da izbora na Kosovu ne bude. Na tom bi tragu mogla biti i izjava Slavice Đukić Dejanović od 26. siječnja: „Raspisivanje izbora i na teritoriji Kosova i Metohije političko je pitanje i, zakonski gledano, naravno da je Kosovo i Metohija teritorija Srbije, međutim – mi ne možemo potpuno zatvoriti oči pred realnošću, koja je ovakva kakva je, i sigurno je da će biti donijeta politička odluka  oko toga da li će lokalni izbori biti raspisani i za općine na Kosovu i Metohiji“.

Tko podržava Srbe na Kosovu?

Od Kosova ne odustaju još samo desno orijentirane stranke u Srbiji

Eksplicitno se izjasniti za priznanje Kosova bila bi politička smrt za sve političke stranke u Srbiji, bez obzira bile one parlamentarne ili ne. Zato im ne preostaje ništa drugo nego balansirati između priznanja neke vrste kosovske neovisnosti i umiljavanja Europskoj uniji. Već je prošle godine taj trend bio primjetan – što se više bližio dan kada se u Bruxellesu trebalo raspravljati o kandidatskom statusu Srbije, tako je bio sve veći broj političara koji su se izjašnjavali za ispunjavanje svih uvjeta koji bi doveli Srbiju do pred vrata Europske unije.

Kada je priznanje Kosova u pitanju, primjetno je da su lideri manjih stranaka odlučniji od onih većih igrača. Krajem studenoga prošle godine, čelnik Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović, do tada gotovo usamljen u svojim stajalištima o neovisnom Kosovu, dobio je društvu u liku predsjednika Socijaldemokratske unije, Žarka Koraća, i predsjednika Lige socijaldemokrata Vojvodine, Nenada Čanka. Obojica su govorili o zloupotrebi kosovskog problema baš sada, dok je Srbija na putu prema europskim integracijama.

Desno orijentirane stranke, prvenstveno one koje su u opoziciji poput Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića, Šešeljeve Srpske radikalne stranke, Koštuničine Demokratske stranke Srbije i Ilićeve Nove Srbije zastupaju teze o „izdaji Kosmeta“ i nužnosti „jačanja Srbije na Kosovu“, baš kao što njihove nacionalno orijentirane i ultra-konzervativne pristaše i očekuju. U skladu s takvom reputacijom, logično je da jedino desnica pruža izravnu i bezuvjetnu podršku Srbima na sjeveru Kosova.

Dok stranke ljevijeg profila (primjerice LDP) najmanje gube bezuvjetnim zagovaranjem neovisnog Kosova, ostali političari od toga teško mogu profitirati. Tako je retorika šefa SPO-a Vuka Draškovića, koji mjesecima tvrdi da se „narodu mora reći istina da je Kosovo neovisna država“, potpuno promašena u odnosu na profil birača SPO-a, koji su na glasu kao konzervativni umjereni nacionalisti. Draškovićevo zagovaranje priznanja Kosova kroz Ahtisaarijev plan ne prolazi kod takvog profila birača, a ni kod jednog dijela SPO-a, budući da posljednjih dana čelni ljudi pojedinih ogranaka stranke traže Draškovićev odlazak s mjesta predsjednika, prijeteći izlaskom tih ogranaka iz SPO-a.

Socijalistička partija Srbije, koja i nakon sljedećih izbora planira biti u vladajućoj koaliciji, preko svog predsjednika, aktualnog ministra unutarnjih poslova Ivice Dačića izjasnila se da je radije za EU, nego za Kosovo. Početkom siječnja u intervjuu „Kuriru“ Dačić je potpuno neočekivano, ali ipak pragmatično izjavio: „Neće Srbija propasti ni ako ostane bez Kosova.  I to se dešavalo u srpskoj povijesti, i taj fanatizam o zaljubljenosti u Europu ili mazohizam po kojem ne možemo da živimo bez Kosova ili Republike Srpske.“ Političar koji je samo 2 mjeseca prije toga izjavljivao da će Srbija, ako treba, i ratovati zbog Kosova, zauzima se za korekcije administrativne linije, „mada, Srbija može i da poništi odluku od prije 40 godina kojom je neke općine prebacila na Kosovo“. Politički analitičari drže da je ovakva, pragmatična retorika Ivice Dačića najprihvatljivija prosječnom biraču – odrekne li se Srbija Kosova, nešto mora dobiti zauzvrat.

Stavovi DS-a, najjače stranka vladajuće koalicije u Srbiji, mogu se ogledati kroz izjave (i postupke) dvojice njihovih najviđenijih stranačkih političara. Jedan je Boris Tadić, trenutno predsjednik Srbije, koji će ove godine ići po novi mandat na predsjedničkim izborima, a drugi je Dragan Šutanovac, aktualni ministar obrane. Šutanovac je još 2008. godine, u intervjuu za sarajevski „Dnevni avaz“, izjavio da „dok je on ministar, a Boris Tadić predsjednik Srbije, vojska se neće slati na Kosovo, (…) U više navrata rekao sam kako ne mislim da se vojskom može riješiti kosovski problem. I gdje god smo probleme na području bivše Jugoslavije rješavali vojskom, napravili smo veći problem“. U intervjuu za beogradsku „Politiku“ 15. siječnja ove godine, Šutanovac je ponovio Tadićeve stavove o tome da „Srbija nikada neće priznati Kosovo“ i o dobrobiti koja bi se postigla planom od 4 točke koji predlaže Tadić, budući da taj plan, smatra Šutanovac, u sam svoj centar postavlja ljude – Srbe koji žive na Kosovu, i njihove probleme.

Inicijativa Borisa Tadića

Nakon što je na pravoslavni Božić, koji srpski predsjednik Boris Tadić tradicionalno provodi u nekom od srpskih manastira na Kosovu, napadnuta njegova kolona, Tadić je ljutito ponovio svoju čestu tvrdnju kako „Srbija nikada neće priznati Kosovo“.

Kosovo bi Borisa Tadića moglo koštati novog predsjedničkog mandata

Samo dva dana ranije, Tadić je objavio da pokreće diplomatsku inicijativu usmjerenu prema zapadnim zemljama, u pokušaju traženja trajnog rješenja za Kosovo. Inicijativa se sastoji od 4 točke – posebno rješenje za srpske samostane i nadzor nad samostanskim objektima, posebna jamstva za Srbe u enklavama, rješavanje pitanja vezanih za imovinu Srbije i njenih građana na Kosovu, i posebno rješenje za sjever Kosova. Tadić, naime, predlaže da sjeverni dio Kosova dobije status autonomne teritorije, s vlastitim specifičnim parlamentom i vladom, te s posebnim odnosima sa Srbijom, što je mnoge podsjetilo na status Republike Srpske u BiH. Pojašnjavajući svoju inicijativu, Tadić je podsjetio da u Europi postoje brojni modeli – od nekadašnje dvije Njemačke, preko Južnog Tirola, pa do irskog modela – iz kojih bi trebalo izdvojiti ono što je dobro i primjenjivo na Kosovu. Međutim, Aleksandar Mitić, ravnatelj projekta „Kosovski kompromis“, optužio je Tadića da je uzeo plan UN-ovog posebnog izaslanika za Kosovo Martija Ahtisarija, malo ga izmiješao, i iz njega prepisao ono što mu odgovara. „A, Ahtisarijev plan“, podsjetio je Mitić, „Srbija je već ranije odbacila, i nije usvojen u Vijeću sigurnosti UN-a“. S Mitićem se slaže i većina političkih analitičara u Srbiji i na Kosovu, smatrajući da je Tadićev plan uvelike sličan Ahtisaarijevom, osim u jednoj točki: posebnom, autonomnom statusu sjevernog Kosova.

Predstavnici vlasti na Kosovu, na čelu s premijerom Hashimom Thaçijem, za Tadićev plan ne žele ni čuti, jer jedini kojeg priznaju (i voljni su ga sprovesti) je plan Martija Ahtisaarija, na kojem insistira i Međunarodna upravljačka grupa. To znači da Kosovo pristaje samo na organizaciju općinskih izbora, formiranje općine Sjeverna Mitrovica, i uspostavljanje reda i zakona na području cijelog Kosova. Takvo opredjeljenje, temeljeno na Ahtisaarijevom planu, Skupština Kosova potvrdila je zadnjeg dana siječnja donošenjem Rezolucije o okončanju nadzirane nezavisnosti Kosova. Protiv tog dokumenta izjasnio se samo pokret Samoopredjeljenje, koji drži da je namjera inicijatora dokumenta, Demokratske partije Kosova, bila tek da oslabi i razjedini opoziciju. Samoopredjeljenje ističe da nema potrebe da Skupština Kosova bilo što obećava, već treba samo raditi svoj posao temeljem Ustava Kosova.

Referendum – biti ili ne biti

Zemlje Europske unije, s Njemačkom na čelu, jednako se ne slažu s održavanjem referenduma kao ni s paralelnim srpskim lokalnim strukturama na sjeveru Kosova. Upravo na tome Vlada Kosova, na čelu s Hashimom Thaçijem, gradi nadu da do referenduma neće doći, odnosno, da će EU dovoljno pritisnuti Srbiju – a ovi pak kosovske Srbe, da se referendum uopće ne održi.

Ni Srbiji ne odgovara održavanje referenduma neposredno prije ponovnog razmatranja Srbije za status kandidatkinje za EU. Dozvoli li Beograd referendum, bit će to jasan znak da je Srbija, opterećena dilemom Kosovo ili EU – dakle, da za Europsku uniju još uvijek nije spremna. Osim toga, ne popuste li kosovski Srbi pritiscima iz Beograda, pokazalo bi se da Beograd nema snage zauzdati ljude na području za koje tvrde da je dio Srbije.

14. veljače - referendum koji se neće priznati

Službeni Beograd boji se i da bi referendum na Kosovu mogao poslužiti i kao uzor za neke nove referendume na teritoriju Srbije – prije svega za referendum muslimana u Sandžaku. Održavanje referenduma na Kosovu unatoč volji Beograda bitno bi utjecalo i na predstojeće predsjedničke izbore u Srbiji – gdje političke prognoze daju malo šansi Borisu Tadiću da osvoji novi mandat – veliki broj nezaposlenih, mogući izostanak statusa Srbije kao zemlje-kandidatkinje za EU, i debakl politike prema Kosovu, Tadića bi mogli koštati novog predsjedničkog mandata.

Još sredinom siječnja izgledalo je kao da je službeni Beograd uspio uvjeriti vođe kosovskih Srba da odustanu od referenduma. Pritom Beograd ima vrlo čvrstu batinu u ruci: negdje oko 70 posto Srba s Kosova prima plaću, mirovinu ili socijalnu pomoć od Srbije, što mjesečno Srbiji iz budžeta odnese između 8 i 10 milijuna eura. Zato nije nemoguće zamisliti što bi se dogodilo da Beograd obustavi takve isplate prema Kosovu. Zahtjev kosovskih Srba bio je naizgled jednostavan – da netko od predstavnika vlasti u Srbiji dođe na sjever Kosova i tamo, na licu mjesta, građanima i lokalnim političarima objasni zašto bi trebalo odgoditi referendum, i zašto je referendum protiv nacionalnih i državnih interesa u ovome trenutku. Uvjerenje da je to moguće, i da do referenduma neće doći još neko vrijeme, potrajalo je tek koji dan, da bi se potom svi vratili na stare pozicije. Dobrosav Dobrić, predsjednik Skupštine općine Zvečana, priopćio je 24. siječnja Oliveru Ivanoviću, državnom tajniku Srbije za Kosovo, da su predstavnici 4 srpske općine sa sjevera Kosova jedinstveni u stavu da se referendum održi, te da neće biti odgađanja. Ne sporeći da Srbi na sjeveru Kosova imaju pravo na referendum, Ivanović ih je ipak upozorio da „održavanje referenduma bez suglasnosti državnog vrha može imati određene negativne posljedice“. Na što točno misli, Ivanović se nije izjašnjavao, ali je ta izjava dovoljno jasan znak da Srbija ni na koji način neće podržati ni održavanje referenduma niti njegove rezultate.

Europska unija

Kada se zadnji put razmatrala mogućnost davanja statusa zemlje-kandidatkinje Srbiji (u prosincu 2011.godine), Njemačka je predvodila onaj dio Europske unije koji je smatrao da Srbija u pogledu Kosova nije napravila potrebne korake zbog kojih bi u Bruxellesu dobila zeleno svjetlo. „Želi li u ožujku iduće godine dobiti status kandidata za EU, Srbija mora na sjeveru Kosova ukinuti paralelne institucije“, ponovila je njemačka kancelarka Angela Merkel 19. prosinca prilikom posjete Kosovu. Želi li Srbija ne ponoviti situaciju s kraja prošle godina, nema puno izbora – ili će povećati pritisak na kosovske Srbe da odustanu od referenduma ili barem da ga odgode na neko (po mogućnosti neodređeno duže vrijeme) ili će, u slučaju njegovog održavanja, rezultate referenduma proglasiti pravno nevažećima – koji neće utjecati na trenutne odnose Beograda i Prištine.

Jedan od uvjeta iz Bruxellesa je da Srbija i Kosovo nađu zajednički jezik o regionalnom sudjelovanju, pri čemu je uloga glavnog „pregovarača“ dopala Roberta Coopera, izaslanika europske povjerenice za vanjsku politiku i sigurnost Catherine Ashton. Postigne li se dogovor, od Srbije se očekuje prihvaćanje činjenice da je Kosovo dobrodošlo na međunarodne skupove na kojima sudjeluje i Srbija, te prihvaćanje ulaska Kosova u međunarodne institucije. To je pomalo dvolično ponašanje Europske unije, budući da 5 njenih članica još uvijek nije priznalo Kosovo kao neovisnu i samostalnu državu. Do kakvih je to problema dovelo, pokazuje i primjer imenovanja prvog europskog veleposlanika na Kosovu. EU je za svog izaslanika imenovala dojučerašnjeg slovenskog ministra vanjskih poslova Samuela Žbogara, no on se na Kosovu neće moći okititi titulom veleposlanika. Budući da za to prema Lisabonskom sporazumu sve članice EU trebaju priznati neovisnost neke države (što u kosovskom primjeru nije slučaj), tako i Žbogar ne može biti veleposlanik EU, već samo njen predstavnik na Kosovu, s mandatom bitno kraćim od onog predviđenog za veleposlanike.

Europski posrednik Robert Cooper ima nemalih problema i pri dogovorima Srbije i Kosova o regionalnome predstavljanju Kosova. Obje strane imaju svoje vlastite prijedloge o tome što bi trebalo pisati u napomeni koja bi pratila spomen imena Kosova na regionalnim skupovima. Pozivajući se na UN-ovu Rezoluciju 1244, Srbija traži da predstavnici Kosova na regionalnim skupovima sudjeluju pod službenim nazivom „UNMIK/Kosovo“, dok predstavnici Kosova ustraju u tome da na skupovima sudjeluju kao predstavnici nezavisne republike. Najveći kompromis bio bi da Kosovo pristane na to da mu na pločicama ne piše „republika“, dok bi Srbija istovremeno odustala od Rezolucije 1244 Ujedinjenih naroda. Trenutni pregovori zapeli su na pristanku Kosova da se ne predstavlja na skupovima kao „Republika Kosovo“, i na insistiranju Srbije da u fusnotama piše da se „Kosovo predstavlja na temelju Rezolucije 1244“. Cooperov je prijedlog da na pločicama za predstavljanje piše Kosovo sa zvjezdicom u desnom gornjem uglu. Zvjezdica bi u pisanim materijalima označavala fusnotu, u stilu situacije s imenovanjem Makedonije, u kojoj bi stajalo da „Kosovo nije priznato od strane država u regiji – Srbije, BiH i Grčke“. Uspije li se ipak postići dogovor do kraja veljače, Vijeće ministara EU moglo bi zaključiti da Srbija treba dobiti status kandidata za članstvo u EU.

Srbija ne odustaje od UN-ove rezolucije 1244

Osim regionalnog predstavljanja, ostali uvjeti koji su Srbiji postavljeni u prosincu odnose se na primjenu postignutih dogovora između Beograda i Prištine, uključujući i integrirano upravljanje prijelazima, slobodu kretanja i ostale uvjete za obavljanje mandata misije EULEX na cijelom teritoriju Kosova.

Što se više primiče datum ponovnog razmatranja napretka Srbije, to su s Kosova sve glasnije žalbe na izostanak primjene postignutih dogovora, ponajprije na nedostatak integriranog upravljanja prijelazima. No ponovno pokretanje razgovora između Srbije i Kosova, kao i postizanje nekih dogovora – pa makar oni zaživjeli samo na papiru, ali ne i u praksi, kod nekih članica Europske unije, kao i kod Sjedinjenih američkih država, protumačeno je kao znak dobre volje, zbog čega su posebno Njemačka i SAD pohvalile Srbiju. Protumači li se to „obnavljanje dijaloga“ kao napredak za Srbiju, a pogotovo ako se postigne i dogovor o regionalnom predstavljanju, nije isključeno da i Bruxelles pokaže svoju „mrkvu“ – tj. da Srbiji u ožujku dodijeli status zemlje-kandidatkinje, ali bez datuma početka pregovora, kako bi je prisilio da obaveze s papira prenese u praksu.

Dok je datum dodjeljivanja kandidature Srbiji i dalje neizvjestan, jedan drugi datum odnedavno je poznat. Na sastanku Međunarodne upravljačke grupe za Kosovo (ISG) 24. siječnja odlučeno je da se započne s pripremama za zatvaranje Međunarodnog civilnog ureda i završetak nadgledane neovisnosti Kosova. Bude li sve teklo prema planu, Međunarodni civilni ured trebao bi se zatvoriti do kraja ove godine, pod uvjetom potpune provedbe Ahtisaarijevog plana na cjelokupnom teritoriju Kosova. Od kosovske se vlade očekuje da donese mjere kojima će trajno osigurati prava srpskom stanovništvu na Kosovu, te da te mjere potvrdi implementacijom u Ustav i pripadajuće zakone Republike Kosovo.

Međunarodna upravljačka grupa trebala bi se ponovno sastati do ljeta, i odlučiti jesu li ispunjeni uvjeti nužni za zatvaranje ureda civilnog predstavnika. U izjavi za „Kosova Times“ Albert Rohan, bivši zamjenik specijalnog izaslanika UN-a za Kosovo, kao dobar primjer navodi zakon za Veliku Hoču (Zakon o povijesnoj jezgri Prizrena), s punim implementacijama zakona o upotrebi jezika, zapošljavanja manjina u državnim institucijama, kao i zakona o lokalnoj samoupravi. Rohan pritom ne smatra da odluka o kraju nadgledanja nezavisnosti Kosova zavisi od implementacije Ahtisaarijevog plana na sjeveru Kosova: „Ni Vlada Kosova, ni međunarodni civilni ured, niti drugi međunarodni akteri nemaju direktnu kontrolu nad sjeverom. Dakle, bilo bi pogrešno da kraj međunarodnog nadzora zavisi od sprovođenja sveobuhvatnog plana na sjeveru“.

Sjedinjene američke države

Dok SAD drže stranu Kosova, Srbija se pouzdaje u višestoljetnog prijatelja - Rusiju

„SAD u potpunosti podržavaju davanje statusa kandidata za članstvo u EU Srbiji“, izjavio je 04. siječnja ove godine u intervjuu za portal EurActiv.de Philip Reeker, zamjenik pomoćnika američke državne tajnice zadužen za europska i euroazijska pitanja. Dva tjedna kasnije, prilikom posjete Beogradu, Reeker je u intervjuu za „Politiku“ izjavio da SAD nisu zauzele stav o Tadićevom planu, te da Washington ne traži od Srbije odustajanje od Rezolucije 1244, već da „obje strane u pregovorima budu fleksibilne i kreativne kako bi se osiguralo da i Srbija i Kosovo mogu sudjelovati i da se njihov glas čuje na regionalnim forumima“. Uz pohvale napretku Srbije, Reeker je pohvalio i Kosovo, ističući kako „za Kosovo sada postoji jasna perspektiva o počinjanju pregovora o viznom režimu, ali i izgledi za unapređenje trgovine i članstvo u Europskoj banci za obnovu i razvoj“. Kao glavni problem Reeker vidi barikade na sjeveru Kosova, pa „SAD žele da se taj problem okonča tako što bi se iskoristio utjecaj Beograda za trajno napuštanje barikada“.

Barikade i sukobi na graničnim prijelazima na sjeveru Kosova glavni su razlog što je NATO, barem privremeno, odustao od prelaska na tzv. fazu „Gate 3“, to jest na smanjivanje snaga KFOR-a na Kosovu sa oko 5800 (uključujući tu i oko 700 pripadnika operativne rezerve) na oko 2 tisuće pripadnika. Ne samo da se od toga za sada odustalo, već su zemlje-članice NATO-a razmišljale čak i o povećanju broja pripadnika KFOR-a, ali o tome još uvijek nije donesena nikakva konačna odluka. O Kosovu će se, među ostalim, razgovarati i na neformalnom sastanku ministara obrane zemalja-članica NATO-a, koji se u Bruxellesu održava 02. i 03. veljače.

Iako su srpski mediji spekulirali o tome da SAD povlači svoje vojnike, pa čak i da zatvara kamp Bondsteel kod Uroševca, Philip Gordon, pomoćnik američke državne tajnice, na brifingu za novinare sredinom siječnja te je napise opovrgnuo. „Nema osnove za spekulacije oko povlačenja vojnika SAD-a ili NATO-a. Prisustvo NATO-a na Kosovu bit će uvjetovano situacijom na terenu, i na to neće utjecati najava o smanjenju broja američkih vojnika razmještenih diljem svijeta. Dakle, dok god bude balvana na sjeveru Kosova, tu će biti i NATO-mašinerija“, rekao je Gordon. Gordonove je riječi 17. siječnja potvrdila i satnica Joy Stubb, glasnogovornica Multinacionalne borbene grupe Istok u kampu Bondsteel: „Američki vojnici se ne povlače s Kosova, i nema plana da se u bliskoj budućnosti zatvori kamp Bondsteel. Trenutna rotacija američkih vojnika KFOR 15 ostat će na Kosovu do rujna 2012. godine, i planirano je da se oni zamijene novom rotacijom američkih vojnika KFOR 16, koji će biti ovdje do srpnja 2013.“.

KFOR je imao glavnu ulogu u detekciji organizatora i vođa nasilja na barikadama u Jagnjenici i na Jarinju, u prosincu prošle godine. Tada su kao vođe detektirana braća Zvonko i Žarko Veselinović, kojima je nasilje na prijelazima i nestabilnost na sjeveru Kosova navodno bio osobni interes. Braća Veselinović (inače iz Kosovske Mitrovice) i albanski im kolega Mentor Beqiri opisani su kao vrh krijumčarske mreže koja švercom nafte iz Srbije na Kosovo te utajom poreza zarađuje ogroman novac. Srpski časopis „Blic“ u listopadu 2011. objavio je da Veselinovići, osim s Beqirijem, surađuju i sa ljudima bliskim bivšem kosovskom premijeru Ramushu Haradinaju, te da dio te krijumčarene nafte braća Veselinović prodaju na vlastitim benzinskim stanicama na sjeveru Kosova, dok ostatak preprodaje albanskoj mafiji na jugu Kosova.

Uskoro bi se sa zapovjednikom KFOR-a, Erhardom Drewsom, trebao sastati i novi načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković, koji je uoči tog susreta u intervjuu tjedniku „Vreme“ od 02. veljače ove godine rekao kako je KFOR od VS-a tražio da „malo pojača budnost i sigurnost“, odnosno da ne dozvole da se koriste „određeni alternativni pravci za kretanje ljudi i roba prema Kosovu i Metohiji“. Diković smatra i da „aktivnosti ekstremističkih grupa, korupcija i organizirani kriminal čine stanje u ovoj pokrajini veoma osjetljivim s aspekta sigurnosti“. I Goran Bogdanović, ministar za Kosovo i Metohiju u Vladi Srbije, u nekoliko je navrata isticao kako su neredi na Kosovu, kao i insistiranje na referedumu, motivirani stranačkim, ali i osobnim interesima vođa Srba na sjeveru Kosova. U istome smjeru ide i nastojanje misije EULEX, čiji je zapovjednik Xavier Bout de Marnhac 01. veljače primio Miroslava Lajčáka, izvršnog direktora za Europu i Centralnu Aziju pri Europskoj službi vanjskih poslova (EEAS), te kao poseban prioritet EULEX-a u ovoj godini istaknuo nastavak borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Logika je pritom jednostavna – ako prihodi od šverca naftom i drugih kriminalnih aktivnosti kosovskim Srbima daju mogućnost da budu nezavisni od Beograda i neposlušni pred licem tamošnje Vlade, treba im taj izvor zarade po svaku cijenu odrezati i učiniti ih poslušnima.

Četiri općine na sjeveru Kosova s većinskim srpskim stanovništvom

Francuska veza?

Dok se djelovanje Sjedinjenih država i Njemačke, vodećih država misije KFOR i EU, posljednjih mjeseci itekako jasno razaznaje po pitanju Kosova – ponešto je nejasnija uloga i stav Francuske, zemlje koja gotovo već tradicionalno daje osobu za čelno mjesto misije EULEX. Riječ je o velikoj sili koja ima dugo iskustvo djelovanja na Balkanu, a posebice u Srbiji, gdje je na glasu kao „veliki prijatelj srpskog naroda“. Zbog toga je iznenađenje zbog izjave francuskog veleposlanika u Beogradu, Françoisa-Xaviera Deniaua, dane 19. prosinca prošle godine, bilo još veće. Potpisujući memorandum o suradnji između Vojvodine i francuske Bretagne, Deniau je rekao kako „Francuska  ne uvjetuje odluku o statusu Srbije za članstvo u EU formalnim priznavanjem Kosova. Mi insistiramo na kontinuiranom dijalogu koji će omogućiti bolji život, prije svega za srpsku manjinu na Kosovu“. Time je Deniau prethodio izjavama nekih drugih država – poput Njemačke, Italije i SAD-a – koje ovih dana pohvaljuju Srbiju za napredak u dijalogu s Kosovom, ne potežući pitanje diplomatskog priznanja Kosova.

No Francusku u idućih oko 100 dana čekaju najprije predsjednički, a onda, sredinom lipnja, i parlamentarni izbori. U kombinaciji lošeg ekonomskog stanja zemlje te niske podrške birača Nicolasu Sarkozyu, ne čude naznake okretanja aktualnog predsjednika vanjskoj politici – području na kojem je Francuska po pitanju Kosova odigrala zapaženu ulogu tijekom perioda NATO intervencije 1999. godine.

Naznake aktualnih francuskih želja na području Balkana, a u svjetlu diplomatskih nastojanja iz rane 1999. godine (konferencije u Rambouilletu te Parizu), dobro ilustrira i francuski veleposlanik na Kosovu Jean-Francois Fitou u svome javnome istupu s kraja siječnja. On se tada zalagao za sklapanje svojevrsnoga ugovora Srbije i Kosova, u stilu Elizejskoga ugovora Francuske i Zapadne Njemačke iz 1963. godine, kojim bi se zajamčilo načelno prijateljstvo tih dviju zemalja, uz istodobnu uspostavu mehanizma zajedničkih sastanaka za rješavanje preostalih otvorenih neslaganja. Dok je za očekivati da bi takav skup o Srbiji i Kosovu predstavljao zgodan nastavak dosadašnjih europskih nastojanja, posebice u slučaju davanja statusa zemlje-kandidata Srbiji u ožujku – ovakav bi ugovor, potpisan na prigodnoj konferenciji, bio i gotovo idealan u francuskom predizbornom kontekstu. U svjetlu takvoga tipa planova, ne čudi ni francusko prepuštanje Njemačkoj i SAD-u glavne uloge pri praktičnome utjerivanju Srbije i Kosova u europske okvire.

Posljednji haaški bjegunac uhapšen je na Fruškoj Gori

Bijeg uoči hapšenja

Haaški sud 2004. godine podignuo je optužnicu protiv bivšeg predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, te da je kao predsjednik tzv. RSK sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. 13. srpnja 2004. optužnica s potpisom tadašnje haaške tužiteljice Carle del Ponte predana je srpskim vlastima zajedno s nalogom za hapšenje u roku od 72 sata, a Hadžić je pobjegao samo 17 sati prije isteka tog roka. Iako se smatralo da se skriva na Fruškoj Gori, u jednom od tamošnjih vojnih kompleksa, nikada nije poduzeta ozbiljna potraga.

2004. Goran Hadžić postaje haaški optuženik

U listopadu 2010. Srbija je raspisala nagradu od milijun eura za informacije koje bi dovele do Hadžićevog uhićenja. Istovremeno je i američki State Department raspisao nagradu od 5 milijuna dolara. Nakon Ratka Mladića, koji je pronađen i uhapšen prije nepuna 2 mjeseca, Goran Hadžić posljednja je stepenica na putu Srbije prema EU. Nakon Hadžićevog hapšenja, procjene su da će Srbija već ove jeseni dobiti status zemlje-kandidatkinje.

Reakcije

Vijest o Hadžićevom uhićenju službeno je objavio srpski predsjednik Boris Tadić, ističući da Srbija “ne želi ništa zauzvrat od EU, jer je hapšenje Gorana Hadžića bila naša obaveza i mi smo to uradili. Time je Srbija”, dodao je Tadić, “‘zatvorila posebno teško poglavlje suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju”.
Zajedničkom izjavom oglasili su se predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, predsjednik Vijeća EU-a Herman Van Rompuy i šefica europske diplomacije Catherine Ashton, hvaleći pritom “odlučnost i kompromis” Srbije u suradnji s EU-om i Haaškim sudom. ‘Ovo je važan korak Srbije u profiliranju njezine europske perspektive, ali i u poštivanju međunarodne pravde. Čestitamo odlučnost političkih vođa u Srbiji na tome putu’, kaže trojac u priopćenju. Čestitkama se pridružio i predsjednik Europskog parlamenta Jerzy Buzek, ističući kako je vijest o uhićenju Gorana Hadžića vrlo važna za stabilnost regije, ali i za integraciju Srbije u EU.
Zadovoljna je i bivša glavna tužiteljica ICTY-a Carla del Ponte: “Srpska vlada uhićenjem je učinila golem korak prema demokratskoj i mirnoj budućnosti zemlje”, rekla je del Ponte napominjući da će Srbiji biti sada lakši put prema članstvu u Europskoj uniji. Osim toga, “uhićenje je golem uspjeh za međunarodno pravosuđe i sada je mandat Vijeća sigurnosti UN-a ispunjen”, poručila je bivša glavna haaška tužiteljica.