Od početka agresije na Ukrajinu, Rusija vrši blokadu ukrajinskih luka i izolaciju ukrajinskog mora s ciljem njenog odsijecanja od svijeta i onemogućavanjem trgovine. To je pokazala na početku zauzimajući Zmijski otok koji je Ukrajini u prvom redu služio za nadzor i provedbu sigurnosti plovidbe prema/iz Regiji Odesa. Pored ratnog cilja kojeg Rusija postiže siromašeći Ukrajinu i na taj je način čini manje sposobnom za obranu, time Ruska Federacija istovremeno vrši pritisak na svjetsku zajednicu sprječavajući i ne dopuštajući izvoz ogromnih količina poljoprivrednih proizvoda u pojedine države u kojima bi bez te hrane moglo doći i do katastrofalne gladi. Naime, posljednjih godina je najveći dio tog izvoza godišnje išao u Kinu (2,55 milijarde USD), Egipat (1,12 milijardi USD), Tursku (918 mil USD), Indoneziju (750 mil USD), Španjolsku (645 mil USD), Nizozemsku (552 mil USD), Iran (533 mil USD), Pakistan (355 mil USD), Libiju (342 mil USD), te Tunis (306 mil USD), dok puno još tu kupuju i Bangladeš, Libanon, Maroko, i Vijetnam. Ovim potezima Rusija istovremeno povećava i zaradu na vlastitom opsežnom izvozu hrane, kojeg nastoji dopuniti i pljačkom žitarica iz ukrajinskih silosa. Nestašica hrane izazvana ovakvim potezima u pojedinim društvima može izazvati nerede i pokrenuti velike svjetske migracija, destabilizirati države i na taj način ugroziti svjetski mir.

Rusko Ministarstvo obrane navodno svaki dan otvara koridor kroz Crno more za odlazak stranih brodova blokiranih u ukrajinskim lukama (Izvor: Gazeta.ru/MORF)

Nažalost, svijet nema efikasan mehanizam koji bi na transparentan način prisilio Rusiju da deblokira ukrajinske luke i omogući normalnu trgovinu morem. Da situacija bude još apsurdnija, Rusija tvrdi kako ovo što rade u Ukrajini nije rat. U ovakvoj situaciji jedino što preostaje svjetskoj zajednici je pomoći Ukrajini da deblokira svoje luke i ospori Rusiji nadzor nad vlastitim, ukrajinskim morem. Bilo bi dobro zatražiti od Organizacije UN da izglasa rezoluciju osude i naloži pomorsku deblokadu Ukrajine. Takva rezolucija olakšala bi pružanje pomoći Ukrajini. Bez te rezolucije biti će više nećkanja pa pružanje pomoći ostaje uglavnom na odlukama suverenih država. U nastavku glavno promišljanje biti će usmjereno na traženje odgovora – kako deblokirati Ukrajinske luke i osporiti izolaciju ukrajinskog mora?

Kako, pitanje je sad…

Ukrajinci su Bayraktarima navodno gađali i ciljeve u Ruskoj Federaciji – ovaj je srušen krajem travnja u ruskoj regiji Kursk

Prvo moramo konstatirati da u ovom vremenu Ukrajina nema flotu površinskih i podmorničkih snaga. Izgradnja brodova duljine 20-30 metara – pa i kraćih izvan Ukrajine, ili modula koji bi se u Ukrajini spojili, sigurno bi potrajalo i to nije opcija jer vrijeme istječe. Ono što bi se vjerojatno moglo je isporuka brzih gumenih i/ili staklo-plastičnih brodica/čamaca s tvrdim dnom koji bi se mogli naoružati s malim  i laganim raketama dosege 25 pa i više kilometara. To bi bila dobra dopuna, a ulijevala bi strah u kosti posadama malih korveta Bujan-M, ali i većim fregatama klase Gligorevič i novom zapovjednom brodu iz te klase – fregati Makarov. Takve ili slične rakete mogle bi se brzo integrirati na helikoptere. To ne moraju nužno biti mornarički napadni helikopteri. Mogli bi to biti Mi-24 i Mi-17. U njima ima dovoljno mjesta pa im se može pristupiti slično kao kamionu za inačicu protubrodskih raketa kopno-more. Tu su naravno već dobro poznati dronovi Bajraktar. Bilo bi jako dobro Ukrajinu opskrbiti većim borbenim dronovima koji bi učinili brodove Crnomorske flote nesigurnim bilo gdje na Crnom i Azovskom moru.

Harpoon Coastal Defense System (HCDS)

Konačno, evo i glavnog oružja koje bi moglo razbiti rusku blokadu, a to su raketni sustavi kopno-more. Ovakvih sustava na zapadu ima u velikom broju. Nužno je napraviti dobru analizu i izabrati jedan, eventualno dva, maksimalno učinkovite u danim okolnostima. Svakako, vrijeme je jako bitan faktor, i to u najmanje u dva aspekta: (1) vrijeme potrebno da se sustav može isporučiti i (2) vrijeme da se ukrajinski poslužitelji mogu obučiti za borbenu uporabu i nužnu razinu održavanja, najčešće po načelu zamjene blokova. Iz vlastitog iskustva, znajući kako je to bilo za obalne raketne sustave Rubež-E i RBS-15, cijeneći ukrajinska prethodna i sadašnja znanja, mislim da je to moguće obaviti unutar dva do tri tjedna. Naravno da to mogu biti Ukrajinci i „Ukrajinci“ izvan Ukrajine. Pored isporuke zapadnih sustava, Ukrajini treba pomoći da ubrza proizvodnju svojih Neptuna, i to težišno kao inačicu zrak-brod. S ovim naoružanjem brodovi Crnomorske flote bili bi pa skoro bezopasni i držali bi se podalje od obale. Paralelno sa svim ovim Ukrajinu treba osposobiti za precizne udare po Zmijskom otoku ne dopuštajući agresoru da s njega kontrolira zračni i morski prostor Ukrajine te obližnjih država.

U ovim okolnostima podmornicama je skoro pa nemoguće stati na kraj dok su pod vodom. Treba ih tražiti kada pune baterije, kad su u površinskoj plovidbi, ili kad su na vezu u lukama ili sidrištima. To treba biti zadaća borbeno-izviđačkih bespilotnih letjelica, dronova samoubojica, specijalnih snaga, a postoje i neke druge mogućnosti.

Protubrodski projektili RGM-84 Harpoon na pakistanskoj korveti PNS Badr

Praktički sve zapadne rakete namijenjene uporabi s brodova imaju inačicu koju se može uporabiti s kopna. To su u prvom radu američke rakete RGM-84 Harpoon, norveške NSM, francuske Exocet MM-40, švedske RBS-15, zajednička Otomat, izraelska Gabriel V ili derivat Gabriela V – Blue Spear, japanska Type 12. Većina ovih raketa ima i inačice koje se lansiraju sa zrakoplova, a neke i s helikoptera. Talijanska raketa Sea Kiler/Marte je lagana raketa u raznim inačicama. Posebno je interesantna Marte MkII/N i Marte-ER. Vjerojatno su Ukrajini najbliže rakete RGM-84 Harpoon i NMS jer su američke ili u velikoj mjeri američke, i na njihovoj donaciji Ukrajini iz danskih izvora već se itekako radi.

Ukrajina puno nade polaže u američki tranfser sustava M142 HIMARS

Treba imati na umu kako Rusija može ugroziti Odesu i s kopna. Možda i zadnji obrambeni zid pred takvom katastrofalnom mogućnošću je Mikolajev. Već sam više puta naglasio da je Odesa vjerojatno ugroženija s kopna nego s mora, a i rusko mornaričko-desantno pješaštvo prije je očekivati s kopna nego s mora. Zato Ukrajina treba oružje kojim s desne obale Dnjepra i iz područja Mikolajeva može doseći Krim i Crno more, te koridor od Donjecka prema Krimu i Azovsko more. Branitelji moraju biti u stanju ugroziti mjesta okupljanja agresorskih trupa, uspostavljene uporišne točke i dobavne logističke pravce. Treba im omogućiti izbijanje na obale i Azovskog i Crnog mora. Uz već dobivene haubice M777, trebaju im u većem broju Pzh 2000, ali i višestruki lansirni sustavi kao M270 (M270 MLRS) i/ili M142 HIMARS s kompletnim ubojnim arsenalom. Za očekivati je kako će Rusija u nekom trenutku nastojati uspostaviti obranu na osvojenim prostorima istoka, držati ih s manjim snagama, pretežito s pobunjenicima – i težište svojih nastojanja pokušati prebaciti na jug. Zapad nema ni jedan razuman razlog za držanje oružja i streljiva u skladištima, s figom u džepu. To se odnosi i na velike i na male. Ne može se biti zajedno samo kad je to nekome korist, a ne biti kad bi to moglo biti potencijalno štetno. Lijepo reče jedan uvaženi član američkog Kongresa kako je ne postupanje kao „moliti kanibala da te zadnjeg pojede“. Slikovito, ali i poučno. Ovo je vrlo ozbiljan rat koji bi mogao izaći iz kontroliranih okvira, i ako se na pravi i pravičan način ne riješi u Ukrajini, mogao bi se raširiti na Europu i Svijet. Tko želi biti slijedeći na kanibalovom jelovniku?

Ukrajinska korveta BG-50 “Hryhoriy Kuropyatnykov” po isplovljavanju iz Odese 2021. godine

Ako Ukrajina uspije razbiti rusku blokadu na Crnom moru i deblokirati svoje pomorske luke mogla bi uspostaviti sigurnu rutu kroz svoje teritorijalno more što bliže obali i iz njega izravno nastaviti pomorski promet kroz rumunjsko, bugarsko, tursko, grčko more i dalje. Nije isključeno da bi Rusija pokušala presretati ukrajinske brodove na otvorenom moru. Ipak, upad u teritorijalno more neke od NATO zemalja bio bi kao napasti tu istu državu. To bi i za njih bio prevelik rizik. Ukrajina bi mogla izvoziti žitarice brodovima drugih zastava, a bilo bi pametno da to, ako je moguće, budu brodovi zemalja koje su kupile žito ili neku drugu robu. Slično bi mogli postupiti i pri uvozu. Uz materijalnu korist, to bi svakako podiglo moral ukrajinskim braniteljima i svekolikom pučanstvu. Istovremeno bi u Ukrajini i svijetu porasla vjera u pravdu – da silnici ne mogu raditi što žele.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Kraj ovogodišnjeg mjeseca studenog u NATO savezu obilježila su dva događanja – jedno pozitivno i jedno negativno. S dobre strane, okončana je godišnja vježba “Cyber Coalition 2013”, koja je okupila više od 30 zemalja – 28 zemalja članica NATO, plus Austrija, Finska, Irska, Švedska i Švicarska kao sudionice, te Novi Zeland i EU kao promatrači – ili oko 400 individualnih sudionika (300 u zemljama sudionicama, te više od 80 u vojnome kompleksu u Estoniji). Šesta vježba iz ovoga niza bavila se temom cyber-sigurnosti, koja je jedan od naglasaka NATO saveza posljednjih godina. Ono loše ticalo se Afganistana, gdje je u Pakistanu započela nova blokada prometa za potrebe NATO snaga u njihovu najvećem području operacija.

Svijet vs. Afganistan

Naime, pod organizacijom pakistanske stranke Tehreek-e-Insaf (PTI, pod vodstvom tamošnjeg nacionalnog političara Imran Khana) započela je 24. studenog 2013. još jedna blokada opskrbnog prometa NATO snaga u Afganistanu na prostoru pakistanske provincije Khyber-Pakhtunkhwa (K-P). Iako je u srpnju 2012. izgledalo da je logistički promet kroz Pakistan riješen, stanje se ondje promijenilo tijekom posljednjih mjeseci. Od tamošnjih izbora, održanih u svibnju ove godine – gdje su nacionalno na vlast došli konzervativci – podigla se razina osjetljivosti na napade bespilotnim letjelicama koji su učestali posljednjih mjeseci. Stanje je iskoristio PTI, koji ima i lokalnu vlast u prometno važnoj provinciji K-P – što je dovelo do niza zaustavljanja kamionskih konvoja, pretraga vozila, a onda 4. prosinca i do obustave NATO prometa preko Ground Line of Communication (GLOC), od Torkhama prema luci Karachi. Ova blokada, od koje se početno očekivalo da je tek prolaznog karaktera, produžila se na čitav kraj 2013. godine – te je počela utjecati i na opće odnose SAD i Pakistana, sve to baš u doba kad se kompliciraju i ukupni odnosi susjednog Afganistana i međunarodne zajednice.

Dok još nije upitno da bi predstojeća 2014. trebala biti godina povlačenja većine NATO snaga iz Afganistana – još nije jasno kako i kada će se to dogoditi. S jedne strane, pitanje je logistike povlačenja, koja se nakon više od godinu dana laganog ubrzavanja približava svojoj najaktivnijoj fazi. Koji god da tu bude opseg konačnog povlačenja (i predstojeće operacije “Resolute Support”), taj se postupak treba isplanirati do proljeća – čemu na putu stoje neslaganja lokalnih vlasti u Afganistanu i međunarodne zajednice.

Naime, slično kao i u Iraku, Sjedinjene Američke Države su za reguliranje svog ostanka u Afganistanu kao uvjet postavile sklapanje Bilateralnog sigurnosnog sporazuma (Bilateral Security  Agreement – BSA), s vladom predsjednika Kharzaija. No, od početnih očekivanja o brzom sporazumu, stvar se otegla. Aktualnom se predsjedniku Afganistana ne žuri – budući da otpor strancima jača njegovu reputaciju među Paštunima pred izbore zakazane za travanj iduće godine. Pri tome, on traži da se američke snage ograniči u poduzimanju operacija kojima stranci noću ulaze u afganistanske domove – što vjerojatno ne bi bilo mrsko ni Općoj skupštini uglednika (Loya Jirga), koja je inače velikom većinom podržala sklapanje BSA.

Tim je manevrima u pitanje doveden ostanak ukupno oko 84 tisuće NATO vojnika u Afganistanu (od čega su njih oko 60 tisuća Amerikanci). Taj broj treba u skoro vrijeme pasti na ukupno 8 do 12 tisuća  (navodno pretežito svekolikih instruktora), dok ni potpuni odlazak vojnih snaga SAD iz te zemlje nije isključen. Dok se detalji ostanka SAD u Afganistanu ne riješe, svoje vlastite pregovore na istu temu objavio je i NATO – čiji je Glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen 22. prosinca natuknuo o takvim pregovorima NATO-predstavnika Mauritsa Jochemsa i Rangina Spante, savjetnika za nacionalnu sigurnost afganistanskog predsjednika. Naravno, zadržavajući zajedničku liniju prema Afganistanu, Rasmussen se ujedno i ogradio – taj sporazum, označen kao NATO Status of Forces Agreement (SOFA), neće biti sklopljen ili potpisan prije američkog BSA, čime jača i međunarodni pritisak na nacionalne vlasti u Kabulu.

Što dalje za Andersa Fogha Rasmussena?

Nakon što je Andersu Foghu Rasmussenu Sjevernoatlantsko vijeće 11. prosinca produžilo mandat na mjestu Glavnog tajnika NATO saveza za još gotovo godinu dana – do 30. rujna 2014. godine – postalo je jasno da će on osobno voditi i predstojeći NATO summit, zakazan za 4. i 5. rujna 2014. godine u Walesu, Velika Britanija. Ujedno, Rasmussen je tako ojačanog mandata mogao prisustvovati i skupu Europske unije o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (CSDP) – načelno tematskome zasijedanju Europskoga vijeća, koje se u Bruxellesu održalo 19. i 20. prosinca ove godine – gdje je on bio i ukupno prvi NATO-glavni tajnik koji se ovome tijelu neposredno obratio.

Uz niz ostalih, zapravo nevezanih pitanja, na ovom je skupu po prvi put od 2008. godine pažnja formalno bila tematski svrnuta na pitanja sigurnosti i obrane Europske unije – temu o kojima unutar EU ne postoji mnogo slaganja. Službeni su naglasci ovog EU skupa bili stavljeni na “promjene u strateškom okruženju EU“, koje dolaze u doba kontinentalnog rezanja financijskih sredstava za obranu.

Pri tome, Europsko je vijeće načelno odlučilo da rješenje aktualnih problema leži u tri odvojene točke: (1) povećanju efikasnost, vidljivost i utjecaja CSDP, (2) unapređenju razvoja sposobnosti, i (3) jačanju europske vojne industrije. Da bi CSDP dobila na značaju, (1) predlaže se ubrzavanje rasporeda civilnih misija EU i unapređivanje europskih snaga za brzi odgovor. Uz to, treba preispitati te poboljšati financiranje EU misija i operacija, a više posla preostaje i na teme cyber-sigurnosti, pomorske sigurnosti (gdje treba razviti i novu “EU strategiju pomorske sigurnosti”), te upravljanja granicama. (2) Po pitanju razvoja sposobnosti istaknuta je važnost suradnje – posebno na polju projekata provođenih pod okriljem Europske obrambene agencije (European Defence Agency – EDA), gdje su definirana i 4 područja aktivnijega rada: po pitanju daljinski upravljanih zrakoplovnih sustava (razvoj “zajedničkih dronova”, najkasnije do 2025. godine), jačanja sposobnosti dopune gorivom u zraku, razvoja vladinih satelitskih komunikacija “nove generacije”, te ponovo zajedničkog ovladavanja izazovima cyber-sigurnosti. (3) Što se obrambene industrije tiče, EU je tu pozvala na uspostavu više razine integracije, održivosti, inovativnosti i tržišne kompetitivnosti. U tu se svrhu istaklo ulogu malih i srednjih poduzeća (Small and medium Enterprise -SME), pozvalo se na razvoj zajedničkih industrijskih standarda u obrani, međusobno priznavanje vojnih certifikata, kao i na suradnju vojnih te civilnih istraživačkih sustava.

NATO i prosinački EU summit

Na sve to Rasmussen je odgovorio 19. prosinca. Istaknuo je da, ako Europa želi igrati neku ozbiljnu ulogu, EU mora razviti i neke stvarne te ozbiljne vojne kapacitete – posebice na polju bespilotnih izviđačkih letjelica, dopune goriva u zraku, te teških transportnih sposobnosti. To je sve teže, budući su se posljednjih godina izazovi pojačali, a obrambeni proračuni smanjili (u nekim europskim zemljama i za 40 posto). Takvo ponašanje utječe na ulogu Europe u svijetu, ali i na njenu sposobnost odgovora na krize – gdje treba očekivati da će novostvorenu prazninu popuniti neki drugi međunarodni igrači. Pri tome, Rasmussen je istaknuo da pojedine konkretne sposobnosti tu nemaju NATO ili EU, već pojedine nacije članice – koje svojim ulaganjima dobivaju mogućnosti djelovanja, u kojem god okviru one onda to djelovanje odlučile provesti. No, ako se tu stvari ne pomaknu s trenutne točke, nikoga ne treba čuditi okretanje SAD na druge strane, i drugim partnerima – što vjerojatno nitko u EU ne želi.

Ti su apeli pali na jedan vrlo neujednačen i razrovan prostor – polje sukobljavanja vrlo različitih suštinskih pogleda na tematiku ovoga skupa. Tako, britanski premijer David Cameron poziva na zajedničko suočavanje s novim sigurnosnim izazovima – dok ujedno odbija okupljanje resursa zemalja EU pod zajedničkim okvirom. Francuski predsjednik Francois Hollande poziva na zajedničko EU financiranje područja sigurnosti i obrane, navodeći tu kao primjer posljednje francuske intervencije (Srednjoafrička Republika) – gdje se onda na to mogao čuti i njemački odgovor. Po njemu, ako pojedina voljna i spremna članica krene intervenirati sama (jer joj se ne da čekati spore postupke postizanja EU konsenzusa), za takvo svoje solo-djelovanje ona ne može očekivati ni zajedničko snošenje troškova – jer “Mi ne možemo snositi troškove vojnih misija u čijem procesu odlučivanja ne sudjelujemo”, dok samo podvođenje akcije u Srednjoafričkoj republici pod okrilje EU za Njemačku traži posebni sastanak EU obrambenih ministara. No, to nije ništa u usporedbi s problemima kontinentalne vojne industrije – gdje usprkos desetljetnim pričama o standardizaciji i usklađivanju, stvarnost izgleda poprilično drugačije od priča. Europa održava 16 vojnih brodogradilišta, nasuprot američkih 2. U Europi se koristi 19 tipova oklopnih vozila i 14 tipova tenkova, u usporedbi s po jednim osnovnim modelom ovakve vojne tehnike u SAD.

Sve bi to možda još i bilo nekako podnošljivo da se u Europi ima beskrajno novca za obranu – a tome već neko vrijeme nije tako. Od EU obrambenih odvajanja u iznosu od 251 milijardu eura (343 milijarde USD) 2001. godine – ta su sredstva 2012. godine pala na ukupno 190 milijardi eura (260 milijardi USD) na kontinentalnoj razini. Pri tome, da stvari budu gore, posljednje su godine jasno pokazale da EU bez pomoći SAD u principu nije sposobna voditi kompleksnije vojne operacije – što jasno pokazuje i francuska odluka da u nedostatku usporedivih europskih sustava, za posao zračnog nadzora u operacijama širom Afrike kupe 12 američkih bespilotnih letjelica tipa Reaper. Time se umjesto pitanja “NATO i/ili EU?”, sve više nameće pitanje: “Žele li države u Europi uopće imati ikakve ozbiljne vojne sposobnosti, ili ne”?