Put prema Blitzkriegu, doktrina i obuka u njemačkoj vojsci 1920.-39.

Težište knjige je, dakle, na von Seecktovim naputcima i “Opservacijama” kojima je uvođena doktrina pokretnog ratovanja (Bewegungskrieg) u kojoj je naglasak bio na suradnji rodova pri formiranju borbenih skupina (Kampfgruppen), te izdavanju zapovijedi s obzirom na cilj zadaće (Auftragstaktik). Upravo je tijesna suradnja rodova već na razini desetine – čak su i dočasnici ohrabrivani neka formiraju privremene taktičke sastave! – odnosno vrlo uopćeno i usmeno izdavanje zapovijedi, bili u srži njemačkog načina ratovanja u II. svjetskom ratu. Ova načela, naime, razrađivana su u uvjetima odsustva mehanizacije, uz vrlo malo suvremenih sredstava, sve u okvirima Versailleskog mirovnog sporazuma; Panzeri i Stuke došli su naknadno i samo su se uklopili u postojeću doktrinu. Današnji čitatelj pri tome mora biti spreman i na pokoje iznenađenje, sve u duhu vremena. Primjerice, pomalo iznenađuje von Seecktov tehnološki konzervativizam: u “Opservacijama” se nerijetko kudi konjaništvo, primjerice zbog nepravilne uporabe kopalja! Jednako tako, Reichswehr je bio posve nespreman za ozbiljno planinsko ratovanje, i t. d.

Prikaz uvođenja nove doktrine teče kroz citate borbenih priručnika i “Opservacija”, kao i programa obuke i školovanja. Posebice se ističu prikazi stožernih vježbi, ali i dvostranih vježbi na terenu (uključujući i simulirane nalete aviona ili tenkove sklopljene od po dva bicikla i platna), pri čemu je vidljivo kako se njemačka vojska spremala za suštinski obrambeni rat, odnosno fleksibilnu obranu po dubini teritorija. No, s puno ozbiljnosti su kao prijetnja uzimane i francuska, i poljska, i čehoslovačka vojska. Iako se ponekad čini kako je na djelu bilo teško mikromenadžiranje – u knjizi se razlažu onodobni postupci streljačke desetine, strojničke posade i t. d. – zapravo se radi o djelićima šire slike koju autor pažljivo sklapa iz primarnih izvora, uključujući komentare onodobnih vojnih atašea akreditiranih u Njemačkoj, u prvom redu (prirodno) američkih.

Nakon što je preko pola knjige posvećeno von Seecktovom razdoblju, autor daje ubrzani prikaz daljnjeg razvoja tijekom Weimarske republike, odnosno jako sažeti prikaz tranzicije u Hitlerovu vojsku i praktični učinak Blitzkriega, što je izraz koji sami Nijemci nisu ni skovali, a baš ni rabili.

Na posljetku, knjiga se izrijekom ne bavi političkom ulogom vojske, odnosno moglo bi se reći kako se bavi njezinom samonametnutom apolitičnošću, što je ponajbolje sažeo američki vojni ataše pukovnik Conger, govoreći o stožernoj školi u von Seectovo doba:

“(…) zaključujem kako će u sljedećem ratu Nijemci biti taktički i tehnički iznimna borbena snaga, ali vodstvo vojske, koliko je odškolovano, trpjet će od istih nedostataka koji su toliko poništili napore njemačkih zapovjednika na bojištu u svjetskom ratu time što će mu opet manjkati ispravno razumijevanje lekcija vojne povijesti i što će mu opet manjkati razumijevanje širih načela moderne strategije, uključujući političke i gospodarske, kao i vojne aspekte, osim ukoliko se ne pojavi neki samouki vođa koji … na neki način dođe do pravilnog shvaćanja rata u širim fazama.”

Jednom riječju, Put prema Blitzkriegu Roberta M. Citina prikazuje razvoj manevarskog ratovanja i neizravnog zapovijedanja koje nas linearno vodi i do današnjih dana, pa je stoga ova knjiga obvezna literatura za svakog ozbiljnog proučavatelja kako povijesnih, tako i suvremenih doktrina oružanih snaga.

Podaci o knjizi:

THE PATH TO BLITZKRIEG, Doctrine and Training in the German Army, 1920-39, Robert M. Citino, 279 stranica s indeksom, ilustrirano, izdanje Stackpole Books, SAD, Mechanicsburg PA 1999.

Gost autor:

Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik