Jučer je u Moskvi na pragu svoje 89. godine preminuo Veljko Kadijević. Taj negdašnji general JNA pripadao je generaciji koja se nakon sudjelovanja u Drugom svjetskome ratu zadržala u vojnim vodama – u kojima je praktično pa pokopao SFRJ, da bi na marginama javnoga interesa ostao aktivan i prepoznatljiv sve do smrti.

Veljko Kadijević je rođen 21. studenog 1925. godine u Glavini Donjoj pored Imotskog, kao dijete oca Dušana (navodno borca u Španjolskom građanskom ratu) i majke Janje, Hrvatice rođene Patrlj. Tijekom Drugog svjetskog rata mladi se Kadijević pridružio partizanskome pokretu – dok neki navode da je to bilo s nepunih 16 godina starosti 1941. godine (kada je u siječnju postao i članom SKOJ-a), drugi izvori taj potez smještaju u veljaču 1943. godine, u godinu kada je Kadijević navodno ušao i u Komunističku partiju Jugoslavije. Kako god bilo, tu započinje njegova fascinantna vojna karijera, koja je uvelike obilježila i samu JNA u kojoj je desetljećima službovao.

Drago Galić (obavještajni oficir 26. divizije) i Veljko Kadijević (kasnije zamjenik komesara 26. divizije) – Hvar, studeni 1943.

Iz rata Veljko Kadijević izlazi kao major, što je ujedno bio i njegov prvi zabilježeni vojni čin (dobiven 24. travnja 1944. godine, prije devetnaestog rođendana) i na mjestu pomoćnika komesara 26. dalmatinske divizije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata on ostaje u vojsci, 12. prosinca 1948. dobiva čin potpukovnika, a i diplomira na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon toga, 22. prosinca 1954. dobiva i pukovnički čin, da bi 1958. obavio i Ratnu školu JNA. Tijekom idućih godina Kadijević se nastavlja strelovito uspinjati – nakon obavljenog učenja engleskog jezika u Velikoj Britaniji početkom 1962. godine, od lipnja 1962. do lipnja 1963. boravi u SAD i u Fort Leavenworthu (savezna država Kanzas) završava tamošnji US Army Command and General Staff College (tada USACGSC, u Jugoslaviji priznat kao Komandno-štabna škola). Nakon toga 22. prosinca 1966. dobiva i svoj prvi generalski čin – postajući time osoba koja je generalom postala s najmanje prethodnog vojnog staža u ukupnoj poslijeratnoj povijesti JNA (samo 22,8 godina u vojnoj službi, ako uzmemo u obzir ulazak u vojsku početkom 1943. godine), te izniman i po činjenici da se vojno školovao na Zapadu, što za JNA uopće nije bilo uobičajeno.

Daljnji generalski činovi su se tu nizali po redu – general-potpukovnik 22. prosinca 1972. godine, general-pukovnik 22. prosinca 1980., i konačno general armije 22. prosinca 1989. godine. Što se dužnosti tiče, Kadijević je nakon početnih ratnih funkcija člana politodjela divizije i onda pomoćnika političkog komesara brigade i divizije, bio i: politički komesar i komandant divizije, načelnik štaba korpusa, pomoćnik komandanta armije, načelnik uprave u GŠ JNA (Prva uprava, od 1958. do početka 1962. godine, navodno zajedno s Franjom Tuđmanom i Dušanom Bilandžićem) i zamjenik načelnika GŠ JNA (između 18. rujna 1980. i 29. rujna 1981. – za vrijeme admirala Branka Mamule na toj dužnosti). Nakon toga Veljko Kadijević prelazi iz strože vojnog u više izričito politički dio obrambenog sustava SFRJ – postajući prvo pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu, zadužen za vojno-privredni sektor (30. rujna 1981. do 9. srpnja 1985.), pa zamjenik saveznog sekretara za NO (od 10. srpnja 1985. do 14. svibnja 1988.) – sve to pod spomenutim Brankom Mamulom, sada admiralom flote, kojeg je Kadijević i naslijedio na mjestu saveznog sekretara za NO (od 15. svibnja 1988. do zaključno 25. veljače 1992. godine). Na toj je funkciji – faktično ministra obrane SFRJ – Veljko Kadijević ujedno bio i načelnikom “Štaba Vrhovne komande OS SFRJ” – tijela koje je na politički sporan način bilo aktivirano u prosincu 1990. godine, da bi njime vrh JNA prvo operativno nadomjestio rad funkcionalno blokiranog Predsjedništva SFRJ, a onda i vodio vojne operacije u doba raspada SFRJ te osamostaljivanja pojedinih republika bivše države.

Na sjednici Predsjedništva SFRJ 12. ožujka 1991. godine Kadijević kao SSNO iznosi prijedlog za uvođenje izvanrednog stanja u SFRJ, u skladu sa željama pripadnika tadašnjeg “srpskog bloka” u politici SFRJ – što propada nakon izjednačenog glasovanja ukupnih sudionika ovoga sastanka. U to se doba čuje i kako je on za takav svoj potez izgleda zatražio i prethodnu podršku Sovjetskoga saveza, gdje po prvi put jasno u javnosti na vidjelo izlaze i političke veze koje Veljko Kadijević ima u Moskvi (gdje navodno kontaktira Dimitrija Timofejeviča Jazova, od svibnja 1987. sovjetskog ministra obrane i suorganizatora sličnog ali neuspješnog vojnog puča u SSSR-u sredinom kolovoza 1991. godine). U nastavku iste politike, 21. rujna 1991. Kadijević je i osobno najavio “odlučnu vojnu akciju” protiv Hrvatske, navodeći kao njezin formalni cilj deblokiranje vojnih jedinica i objekata – za što se po njemu do početka listopada 1991. iskristalizirala i potreba “da se poraze ustaške snage“.

Famozne crne naočale bile su svojevrstan zaštitni znak Veljka Kadijevića tijekom posljednjih dana na dužnosti

Po propasti tih vojnih nastojanja, a nakon što je 3. siječnja 1992. godine na snagu stupilo tzv. “Sarajevsko primirje”, iz Beograda se polagano kreće i u preoblikovanje ostataka dotadašnje JNA u nešto sasvim novo (tri prividno odvojene srpske vojske). Nakon što je 6. siječnja 1992. podnio ostavku na mjesto saveznog sekretara za NO, Kadijević na toj dužnosti formalno ostaje do 8. siječnja, da bi se s dužnosti konačno razdužio do kraja veljače 1992. godine (kad ga 27. veljače nasljeđuje Blagoje Adžić, i sam preuzimajući tek svojstvo vršitelja dužnost saveznog sekretara za NO). U proljeće 1992. godine izvedeni valovi masovnih umirovljenja časnika (među ostalim nesrpskih, projugoslavenski orijentiranih, a u ratu neuspješnih) pogodili su i bivšeg čelnog čovjeka SSNO (faktičnog ministra obrane SFRJ) Veljka Kadijevića – s 25. veljače 1992. formalno je okončana njegova aktivna služba u JNA. Tim je danom Kadijević ujedno postao nositelj i još dva neuobičajena rekorda – postao je osoba koja je, ukupno gledano, provela najduže vremena u JNA kao vojsci (47,1 godina), a ujedno i osoba koja je u toj vojsci bila ukupno najduže u rangu generala (punih 25 godina, dva mjeseca i tri dana).

Nakon izlaska iz JNA, Kadijević se našao u određenom vojno-političkome vakuumu. Naime, izvori bilježe da je on i usprkos prestanku aktivne vojne službe u JNA, a onda i okončanja same JNA (20 svibnja 1992. godine, osnivanjem Vojske Jugoslavije kao oružanih snaga Savezne republike Jugoslavije), na neki način još kratko nastavio svoju vojnu karijeru. Naime, bio je preveden je u sastav spomenute Vojske Jugoslavije, iz kojeg je konačno umirovljen 31. kolovoza 1992. godine, “po potrebi službe“. Usprkos više sudskih tužbi podignutih protiv Kadijevića u Hrvatskoj (Bjelovar 1992., Vukovar 2002. godine, a onda konačno i Osijek 2006. godine), on navodno do 2001. mirno živi u Beogradu – da bi u proljeće te godine pobjegao iz Srbije, kada ga Haški sud poziva na saslušanje u statusu svjedoka.

Iako protiv njega Haški sud na kraju nije podigao optužnicu, za Veljkom Kadijevićem je MUP RH konačno raspisao tjeralicu 21. ožujka 2007. godine, da bi to onda dva dana kasnije učinio i Interpol (tzv. “Crvena obavijest” Interpola, radi 6 kaznenih djela ratnog zločina). Tada je konačno i ustanovljeno da se Kadijević sklonio na prostor Ruske Federacije – zemlje koja mu je prvo pružila azil pred međunarodnim progonom, a onda, 13. kolovoza 2008. godine, i dala svoje državljanstvo, izričitim ukazom tadašnjeg predsjednika Dimitrija Medvedeva. U toj je sigurnosti od sudskog utvrđivanja odgovornosti za brojne ratne zločine Veljko Kadijević uživao sve do jučer, povremeno naplaćujući intervjue za medije iz regije te primajući u posjetu kćer, zeta i unuku iz Beograda.

Za kraj, spomenimo i da je Veljko Kadijević nakon kraja SFRJ objavio i dvije knjige svojih memoara – “Moje viđenje raspada – vojska bez države” (Beograd, 1993.) i “Kontraudar, moj pogled na raspad Jugoslavije” (Moskva, 2007. godine).

Godina je 1992., konkretno 7. siječnja ujutro, tek četvrti dan po stupanju na snagu Sarajevskog primirja kojim su privremeno bila zaustavljena borbena djelovanja između Hrvatske i Srbije. Oko 13:42 su iz Mađarske u hrvatski zračni prostor kod Kotoribe prešla dva talijanska vojna helikoptera tipa Augusta-Bell AB-205A, prevozeći pripadnike Promatračke misije Europske zajednice (European Community Monitor Mission – ECMM) na liniji Beograd-Zagreb preko Kaposvára. Bili su obojeni u bijelo i nenaoružani. Vlasti u Beogradu, koje su sebe i gotovo tri mjeseca nakon osvajanja Vukovara gledale kao nešto vezano za bivšu federativnu Jugoslaviju, smatrale su hrvatski zračni prostor zatvorenim. Iako su ECMM-promatrači svoj let prijavili civilnoj kontroli leta u Beogradu, te za njega dobili i dozvolu – koja je navodno bila proslijeđena u operativni centar jugoslavenskog Ratnog zrakoplovstva (RV i PVO) u Beogradu – iz njega ta informacija doduše nije bila dalje proslijeđena do 117. LAP (lovačko-avijacijskog puka), stacioniranog na aerodromu Željava, nedaleko Bihaća.

Upravo zato, nije bilo ni čudno da je u Bihaću, uskoro po zamjećivanju helikoptera, u zrak podignut dežurni par zrakoplova MiG-21, kojima su navodno upravljali tadašnji poručnik Emir Šišić i satnik Danijel Borović (koji je sa zrakoplovom MiG-21bis prešao na hrvatsku stranu 4. veljače 1992. godine). Iako se tu izvori razlikuju, te neki navode i Željka Parađina kao drugog pilota – taj drugi pilot navodno je ubrzo prijavio tehničke probleme na letjelici, te je Šišić manevar presretanja dvaju ECMM helikoptera oko 14 sati popodne nastavio sam – leteći na oko 3.000 metara u smjeru Varaždina, gdje je nakon određenog vremena i ugledao svoje ciljeve, koji su prema Zagrebu letjeli na visini od oko 600 metara. Na to je Dobrivoje Opačić, potpukovnik JNA i službujući časnik na Željavi, izdao i naredbu za njihovo rušenje – navodno riječima “Oderi ih”!

Nakon neuspješnog korištenja topa, pilot Šišić je helikoptere oko 14:09 krenuo gađati raketnim projektilima zrak-zrak R-60 (NATO oznaka AA-8 ‘Aphid’). Od dvije ispaljene rakete, jedna je promašila cilj, dok je drugom pogođen vodeći od dva ECMM helikoptera , koji je i pao kod sela Podrute (oko 17 kilometara južno od Varaždina te oko 44 kilometra zračne linije od mađarske granice). Pri tome su u njemu poginula četiri talijanska i jedan francuski državljan. Drugi je helikopter prisilno sletio, te su njegova četiri člana posade preživjela. Temeljem međunarodnih osuda povodom ovog incidenta smijenjen je tadašnji zapovjednik jugoslavenskog zrakoplovstva general-pukovnik Zvonko Jurjević, a i general-armije Veljko Kadijević, u doba incidenta još savezni sekretar za narodnu obranu, odstupio je sa svoga mjesta. To se pokazalo tek početkom prvog vala masovnog slanja u mirovinu JNA generala – kako nesrpskih nacionalnosti, tako i onih koji se nisu pokazali stvarno spremnima za rat. Iako proizvod širih političkih odmjeravanja, i organizirano priznanje Hrvatske od država Europske ekonomske zajednice, 15. siječnja 1992. godine, imalo je ponešto zahvaliti situaciji oko tragičnoga incidenta kod Podruta, nedaleko Varaždina.

Sudski epilog rušenje helikoptera ECMM

Rekonstrukcija situacije prema austrijskoj radarskoj slici

Pilot spomenutog borbenog zrakoplova MiG-21,  Emir Šišić, za ovo je djelo bio u odsutnosti suđen u Hrvatskoj, zajedno s nizom svojih nadređenih časnika. Iako osuđen na 20 godina zatvora, on je godinama ostao na slobodi, da bi konačno po hrvatskoj tjeralici bio uhićen u Mađarskoj 2001. godine. Nakon 13 mjeseci u ekstradicijskome pritvoru, on je konačno izručen u Italiju – zemlju koja je, uz Hrvatsku, Šišića krenula tražiti tijekom spomenutoga pritvora. U Italiji je Šišić, u međuvremenu bojnik (major), osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Ipak, ta je sankcija žalbama talijanskom Apelacionome sudu postupno smanjena, prvo na 15, a onda na 12 godina zatvora. Nakon četiri godine u talijanskim zatvorima, 2006. je Šišiću bilo dopušteno da ostatak kazne odsluži u Srbiji, gdje je 2008. i uvjetno otpušten iz zatvora u Sremskoj Mitrovici.

Uz njega, u Italiji se za rušenje helikoptera ECMM kod Varaždina u odsustvu sudilo i još četvorici časnika bivše JNA – već spomenutom Dobrivoju Opačiću (nekad potpukovniku, iz zrakoplovne baze Željava), Ljubomiru Bajiću (sada generalu u mirovini, a svojedobno zapovjedniku Petog korpusa RV i PVO), Božidaru Martinoviću (nekad pukovniku, zapovjedniku operativnog centra PVO u Beogradu), te Blagoju Adžiću (generalu i tada načelniku Generalštaba JNA) – na temelju zapovjedne odgovornosti. Iako su 2008. godine spomenuta četvorica bila oslobođena optužbi za ovaj napad, višestruko ubojstvo te ubojstvo u pokušaju, a radi nedostatka dokaza – temeljem žalbi obitelji poginulih, ta oslobađajuća presuda nedavno je srušena. Time Emir Šišić više nije jedini odgovoran za napad i smrti Talijana i Francuza od 7. siječnja 1992. godine. Iako je Adžić u međuvremenu umro te tako izbjegao odgovornosti, Opačić i Bajić zaista su osuđeni na po 28 godina zatvora svaki, dok je Martinović bio oslobođen odgovornosti.

Prema jednima, pred Trećim kaznenim odjelom Visokog prizivnog suda u Rimu (Corte Suprema di Cassazione)  na plaćanje iznosa od 950.000 eura (odštete obiteljima poginulih u rušenju europskoga helikoptera) bila je obvezana Republika Srbija, kao direktna slijednica SFRJ, dok drugi izvori spominju da je ta odštetna odgovornost dosuđena zajednički, dvojici osuđenih optuženika i Republici Srbiji solidarno. No, bilo kako bilo, činjenica nespornog sudskog ustanovljavanja odgovornosti Republike Srbije je bitna – budući se tu radi o državi osuđenoj na plaćanje materijalne odštete temeljem djela počinjenih tijekom rata od vojnika JNA, vojske čijom su slijednicom, dakle, današnje Oružane snage Republike Srbije. Dok bi se ovakvo pravno postavljanje stvari moglo u mnogo slučajeva promatrati presedanom, pa i po pitanju novčane odgovornosti Republike Srbije u postupku sukcesije vojne imovine bivše SFRJ – na upit novinara iz beogradskih medija Ministarstvo pravde Republike Srbije ustvrdilo je da povodom čitave ove stvari još nikakvi službeni dokumenti nisu iz Italije pristigli put Beograda (ni povodom isplate već spomenutih 950 tisuća eura odštete, kao niti po pitanju službenih zahtjeva za izručenje dvojice osuđenih časnika).

Europske reperkusije napada i sudovanja

Dok je pitanje odgovornosti Srbije po pitanju napada donedavno bilo još i sudski otvoreno, treba zabilježiti po tome pitanju postavljeno pitanje Fabrizia Bertota, talijanskoga zastupnika Europske pučke stranke (European People’s Party – EPP) u Europskome parlamentu. On je 27. lipnja ove godine, samo dan prije otpočinjanja pristupnih pregovora sa Republikom Srbijom, pitao:

“Budući je Republika Srbija 22. prosinca 2009. godine podnijela molbu za članstvo u Europskoj uniji, i da je Europsko vijeće službeno odobrilo Srbiji status države kandidatkinje 1. ožujka 2012. godine, ne bi li se Komisija složila da taj status treba suspendirati sve do tog vremena kada će ta zemlja udovoljiti uvjetima spomenute presude?“

Spomen-kapela podignuta na mjestu pogibije europskih promatrača, Podrute, 7. siječnja 1992. godine

Na ovo je pitanje 6. rujna 2013. godine u ime Komisije službeno odgovorio povjerenik Štefan Füle, osoba koja je od 10. veljače 2010. godine u drugoj Barrosovoj Komisiji zadužena za resor “Proširenje i europska susjedska politika”. On je tu izjavio:

“Europsko vijeće je 28. lipnja 2013. godine odlučilo započeti pristupne pregovore sa Srbijom. Komisija je bila pozvana da bez odlaganja podnese prijedlog pregovaračkoga okvira, u skladu sa zaključcima Europskoga vijeća iz prosinca 2006. te sa ustanovljenom praksom.

Pristupni pregovori sa Srbijom bit će vođeni u skladu s ustanovljenom praksom, na osnovi stava da je Srbija dostigla visoku razinu sukladnosti s kriterijima za članstvo i uvjetima iz procesa stabilizacije i pridruživanja, ustanovljenim od Vijeća 1997. godine.

U tom smislu, od Srbije će se očekivati da nastavi poštovati te principe, koji obuhvaćaju pridržavanje njenim međunarodnim obvezama i suočavanje s zaostavštinom konflikata u bivšoj Jugoslaviji“.

Time i pitanje ispunjavanja spomenute odluke talijanskoga suda počinje izgledati prilično izvjesno, bez obzira na komešanje i moguće dodatne te šire posljedice koje je nedavna presuda izazvala, kako u medijima, tako i u javnosti Republike Srbije. Hrvatsko iskustvo po pitanju situacije zvane “Lex Perković”, lako bi se tu moglo pokazati itekako instruktivnim primjerom.

General-pukovnik Blagoje Adžić – za mnoge je pravo lice JNA

Nakon godina tišine i samoizolacije, Blagoje Adžić konačno je pobjegao svima koji su ga uopće i mislili ganjati. I tužiteljima, i sudovima, ali i novinarima te povjesničarima. Čovjek koji je početkom 1990-tih ostao zapamćen kao otjelotvoreno grubo i sirovo lice JNA, jedan iz najužeg kruga „grobara Jugoslavije“, umro je nakon navodno duge i teške bolesti, 1. ožujka u 80-toj godini. Blagoje Adžić, general pukovnik u mirovini, pokopan je na Centralnome groblju u Beogradu u subotu, 3. ožujka 2012. godine. Sprovodu je bila prisutna samo najuža obitelj, a prije pogreba je navodno održana i omanja komemoracija na Banjici. Notornost je stekao kao zadnji načelnik Generalštaba JNA i vršitelj dužnosti sekretara za narodnu obranu u Predsjedništvu SFR Jugoslavije u vrijeme njenog raspadanja, kada je sa – a onda i bez Veljka Kadijevića, odveo Jugoslaviju u rat, a JNA u propast.

Put do slave

Iako rođen 2. rujna 1932. godine, računao se sudionikom NOB, gdje mu neki izvori bilježe i preživljavanje pokolja u rodnome selu Pridvorica kod Gackog. Od vojnih škola, prvo je 1953. završio Školu za aktivne oficire veze, nakon čega je 1. kolovoza proizveden u čin pješadijskog potporučnika. Od tada se dizao kroz pješačke činove, da bi 22. prosinca 1977. postao pješadijskim pukovnikom. Tijekom tog vremena završio je i Školu za usavršavanje pješadijskih oficira (1961.), Školu stranih jezika (1966.), Višu vojnu akademiju Frunze u Sovjetskome Savezu (1969.) i Ratnu školu JNA (1972.).
U svoj prvi generalski čin, u general-majora, Blagoje Adžić uzdignut je 22. prosinca 1982. godine, kada mu je i ispitna tema za general-majora bila vezana uz kopnene snage – „Organizacija komandovanja celokupnim snagama i rukovođenje borbenim dejstvima u zoni odgovornosti divizije – problemi i predlozi“. Do unapređenja u general-potpukovnika, krajem 1987. godine, završio je i jednogodišnji obrazovni ciklus u Školi opštenarodne odbrane, najvišoj školi JNA. Svoje zadnje unapređenje u SFRJ Adžić je dobio 22. prosinca 1989. godine, dostigavši čin general-pukovnika. Nakon nepunih devet mjeseci na mjestu zamjenika načelnika GŠ OS SFRJ (od 10. siječnja 1989. do 28. rujna 1989.) – 29. rujna 1989. imenovan je na dužnost načelnika GŠ OS SFRJ – što je obavljao do 27. veljače 1992. godine. Tada ga je na dužnosti načelnika GŠ OS SFRJ, a kao vršitelj dužnosti, zamijenio Života Panić – dok je Adžić postao vršitelj dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu (namjesto Veljka Kadijevića, penzioniranog 25. veljače 1992. godine).

Generalski vrh JNA u doba otpočinjanja sukoba u SFRJ

Kvalitete visokog zapovjednika

Tijekom ovog perioda, ključnog za otisnuće u ratni smjer raspada Jugoslavije, Adžić – izričito pješački časnik, kojeg je životni put proveo čitavom skalom zapovjednih dužnosti – pokazao je sve tipične mane koje stereotipi vežu uz mirnodopske socijalističke časnike. Ako na stranu ostavimo kvalifikacije tipa one Ljubodraga Stojadinovića iz knjige „Film koji je zapalio Jugoslaviju“ – gdje se Adzića opisuje kao brkatog generala „koji nije voleo rasprave, niti imao znanja da u njima učestvuje“ – ipak ostaje vidljiv njegov manjak ozbiljne i široke vizije, nesposobnost sagledavanja cjeline političkih i društvenih posljedica osobnog djelovanja te sklonost osobnom miješanju u upravljanje sve do mikro-razine (kakvo mu Branko Mamula, a kroz navode Kadijevićevih izjava, pripisuje pri operacijama JNA u Sloveniji). Kada se te mane kombinira s zapovjednom odgovornošću za vojno-stručni fijasko ratnih operacija provođenih tijekom njegova mandata na čelu JNA, sada pokojni general pukovnik Blagoje Adžić ocrtava se kao jedan u cjelini katastrofalno neuspješan vrhovni zapovjednik. Ako pak u obzir uzmemo priče i navodne iskaze suvremenika, „general Brka“ svojom kombinacijom neznanja, tvrdoće i karikaturalne odvojenosti od realiteta poprima obrise ozbiljnog kandidata za titulu najnesposobnijeg visokog vojnog zapovjednika 20. stoljeća.
Nesnalaženje u vrhovnom zapovijedanju združenim djelovanjima, koja su u slučaju osvajanja Vukovara imala za posljedicu degeneraciju čitavog sukoba – u ulične borbe, s masivnim korištenjem vatrene moći i pješačkog napredovanja, i s oklopnim snagama koje se baš i nisu s ikim koordinirale, a sve grubo nalik na njemačka djelovanja u Staljingradu ili rusko osvajanje Berlina – jasno govori i o manjku vojno-stručne vizije te naobrazbe na nizu razina tadašnje JNA, a posebice u njenom samome vrhu.

Dok je umirovljeni admiral flote Branko Mamula još 2010. za Slobodnu Dalmaciju nedvojbeno ustvrdio: „Strateški i vojno gledano, Vukovar nije bio značajna točka. Ne mogu razumjeti zašto je Armija upotrijebila tolike snage u napadu na strateški nebitan grad, a mogla ga je samo zaobići i zaustaviti se u Zagrebu. Nije bilo vojne logike u napadu na Vukovar“, Andrija Rašeta, još jednog u plejadi umirovljenih jugo-generala, u intervju-u danom Hrvatskoj televiziji 2011. godine povodom obilježavanja 20. godišnjice okupacije Vukovara bio je ponešto uvijeniji. „To je bila taktička pogreška. Trebalo je udarati na druge gradove, a Vukovar bi kad-tad pao“, kaže Rašeta sredinom studenog 2011. godine, i nastavlja „JNA se zadržala u Vukovaru, koji se pokazao kao tvrd orah. Trebalo je ići na odsecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka – Pakrac – Virovitica“. No, može li takva, blago rečeno taktička pogreška – koja zaustavi čitavu operaciju, pa i čitav pohod – biti gledana samo kao taktička pogreška? Definitivno ne, posebno kada se sagleda da je ovakvih „Vukovar-situacija“ JNA imala i na drugim dijelovima šireg bojišta – recimo, oko Dubrovnika i Zadra, gdje doduše više nije došlo do grubog i konačnog osvajanja nakon uspostave kakve-takve opsade spomenutih gradova.

U takvoj JNA je Blagoje Adžić bio do 8. svibnja 1992. godine, kada je poslan u penziju zajedno s grupom od 38 generala i admirala – da bi ga i na mjestu vršitelja dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu zamijenio Života Panić, do tada također i sam puni načelnik GŠ OS SFRJ. To je doba kada se pod upravljačkom palicom Slobodana Miloševića SFRJ transformirala u Saveznu republiku Jugoslaviju (proglašenu 27. travnja 1992.), dok se JNA pretvarala u Vojsku Jugoslavije (od 20. svibnja 1992. godine). Služba u sada Vojsci Jugoslavije konačno je Adžiću i formalno prestala, a po vlastitome zahtjevu, 31. prosinca 1992. godine. Nakon toga se nije pojavljivao u javnosti – čak ni 18. ožujka 2006. godine, na pogrebu Slobodana Miloševića, kada su ga mnogi očekivali.

Zločini i uništenje

Iako je za mandata Blagoja Adžića na vrhu JNA ta vojska sudjelovala u ratovima na prostoru Slovenije i Hrvatske, a započeta su i sukobljavanja u Bosni i Hercegovini, njega se do sada sudski krenulo procesuirati samo temeljem optužnice podnesene 1991. godine vukovarskom Županijskome sudu (predmet ustupljen Županijskome sudu u Osijeku). O tom postupku, pokrenutom zbog sumnji na počinjenje zločina genocida te ratnog zločina protiv civila, ratnih zarobljenika i bolesnika, ponešto se govorilo tijekom posljednjih godina, ali se bitno manje i stvarno postupalo. Ipak, ono što nije postalo predmetom ni takvog pro forma postupka, bila je uloga Blagoja Adžića u razaranjima vojne imovine bivše JNA na prostoru Hrvatske.

Podzemni dio zrakoplovne baze Željava u “zlatno doba”

Naime, kako donosi Slobodna Dalmacija još 2009. godine, upravo je on 7. studenog 1991. izdao zapovijed o uništenju svih objekata JNA na prostoru Hrvatske – čiji je dio u posljednjim danima JNA bilo i dizanje u zrak zrakoplovne baze Željava, nedaleko Bihaća 16. svibnja 1992. godine. Tada je, a prilikom povlačenja, u podzemnome kompleksu baze detonirano oko 56 tona eksploziva, čime je čitav objekt trajno stavljen izvan funkcije. Vrijednost tog vojnog kompleksa, dovršenog 1968. godine, procjenjivala se na 8 milijardi USD – i za taj gubitak nitko nije odgovarao.

Za najskuplje uništenje nekretnine na prostoru Republike Hrvatske tijekom Domovinskoga rata nije odgovarao sada pokojni Blagoje Adžić, koji je uništenje zapovjedio, kao ni tadašnji zapovjednik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane general-potpukovnik Božidar Stevanović, koji je tu zapovijed trebao proslijediti na teren, a niti potpukovnik Milan Nemičanin, zadnji zapovjednik zrakoplovne baze i garnizona Željava, koji je zapovijed u djelo proveo.

Željava nakon eksplozije i devastacije