Oko 3 ujutro po hrvatskom vremenu, iz Sjedinjenih Američkih Država pristigla je vijest kako je u istočnome Sredozemlju, s američkih razarača USS Ross (DDG-71) i USS Porter (DDG-78), oko 15 minuta ranije bilo ispaljeno 59 krstarećih projektila BGM-109 Tomahawk na jedan specifičan cilj u Siriji. Navodno je tu bila riječ o kopnenome cilju – zrakoplovnoj bazi iz koje je, kako se pretpostavlja, izveden napad kemijskim oružjem na sirijske civile, u utorak 4. travnja ove godine. Iako se o tome nagađalo, ovo ne izgleda kao uvod u neko opće djelovanje SAD po Siriji, te nije ni akcija kojom bi se uništilo čitavo zrakoplovstvo sirijskoga režima u Damasku, o čemu se također nagađalo tijekom protekla 24 sata.

U napadu na zrakoplovnu bazu al-Shayrat navodno je pogođena infrastruktura ove baze (sustavi opskrbe gorivom, protuzračna obrana i radari), neki utvrđeni objekti navodno korišteni pri naoružavanju kemijskim oružjem zrakoplova kojima je napad izveden, ali i sami sirijski vojni zrakoplovi stacionirani u ovoj bazi. Ipak, u trenutku pisanja ove vijesti još nema preciznijih podataka o točnim razmjerima štete ili mogućim žrtvama američkoga napada. Prema izjavi Jeffa Davisa, glasnogovornika Pentagona, ovaj je napad bio ponešto unaprijed najavljen snagama Ruske Federacije, koje već mjesecima aktivno vojno djeluju u Siriji, s kojima postoji izgrađen sustav usuglašavanja djelovanja (dekonflikcije) i koji navodno imaju posadu na zasebnom segmentu ciljane sirijske zrakoplovne baze. Pitanje upućivanja američkog upozorenja o napadu je zanimljivo ne samo radi kontrole rizika pri samome napadu, već i zbog činjenice da su spomenuti projektili na putu prema svojoj meti vjerojatno preletjeli obalnu zonu koju svojim protuzračnim sustavima pokriva ruski kontingent u Siriji.

Uzroci napada

Spomenuti kemijski napad od 4. travnja zabilježen je u mjestu Khan Sheikhun, u sjevernoj provinciji Idlib, gdje se nalaze smještene i tisuće izbjeglica iz nedaleke provincije Hama. Iako još zapravo i nije nedvojbeno dokazano da se tu stvarno radilo o korištenju sarina (za sada je to jasno ustvrdilo samo tursko Ministarstvo zdravstva), napad je izgleda koštao života barem 70 ljudi, uz to što je još oko 100 otrovanih zbrinuto u bolnicama provincije Idlib, a njih nekoliko desetina je zbrinuto i u bolnicama u Turskoj. S oporbene se strane čulo da je napad bio izveden iz aviona, pretpostavlja se iz sastava sirijskog ratnog zrakoplovstva, o čemu navodno ima i radarskih zapisa. Za razliku od toga, od ruske strane čulo se da je do trovanja došlo nakon zračnog pogotka u pobunjeničko skladište kemijskog naoružanja – gdje se predsjedniku Putinu pripisalo izjavu: “Neprihvatljivo je iznošenje neosnovanih optužbi protiv bilo koje strane dok nije provedena detaljna i objektivna međunarodna istraga“. Američki izvori su ove stavove odbili kao “lažne činjenice”, upozorivši i rusku stranu na moguće posljedice podrške Damasku u slučaju daljnjeg širenja sukoba.

Izričita zgroženost Donalda Trumpa nad posljedicama navodnog kemijskog napada u Siriji bila je jasno vidljiva već u srijedu, 5. travnja, tijekom konferencije za tisak s jordanskim kraljem Abdullahom II u Washingtonu. No, na prve upite o kemijskome napadu u Siriji odgovorio je ministar vanjskih poslova Rex Tillerson, ustvrdivši kako al-Assad više ne može biti predsjednikom Sirije, te još jednom ponavljajući da se krivcima za napad smatraju režimske snage. Na tu se temu jučer oglasio i predsjednik Trump, tijekom puta iz Washingtona na Floridu – gdje je jučer u dvodnevnu posjetu primio kineskog predsjednika Xi Jinpinga, u svom privatnom kompleksu Mar-a-Lago. Tada je Trump izjavio: “Ovo što se dogodilo u Siriji je sramota za čovječanstvo“, dodajući o al-Assadu: “On je ondje, i pretpostavljam da on tamo upravlja stvarima, dakle pretpostavljam da bi se nešto trebalo dogoditi“. Kako izgleda, u to je vrijeme već navelike bilo u tijeku razmatranje raznih opcija mogućnosti odgovora – na kojima je radio i izvanredan skup američkog Združenog stožera OS SAD. Varijante odgovora su bile sužene na tri osnovne, da bi za odgovor na kraju bili odabrani krstareći projektili, navodno i radi izbjegavanja susreta s protuzračnim sustavima sirijskog režima i njihovih stranih saveznika.

Oko 4 sata ujutro po hrvatskome vremenu, 7. travnja 2017. godine, javnosti se obratio i američki predsjednik Trump kratkom izjavom s Floride, u kojoj je iz priručnog studija izvijestio o vojnoj akciji na istoku Mediterana:

“Večeras sam naložio ciljani vojni napad na aerodrom u Siriji, s kojeg je kemijski napad bio izveden. U vitalnom je interesu nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država spriječiti i odvratiti od širenja te korištenja smrtonosnog kemijskog oružja. Ne može biti dvojbe o tome da je Sirija koristila zabranjeno kemijsko oružje, prekršivši time svoje obveze prema Konvenciji o kemijskom oružju, i ignorirajući time naputke Vijeća sigurnosti UN. Tijekom niza godina propadali su prijašnji pokušaji da se promijeni Assadovo ponašanje, i propadali su vrlo dramatično. Kao rezultat toga, izbjeglička kriza se nastavlja produbljivati, i regija se nastavlja dalje destabilizirati – prijeteći Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Danas pozivam sve civilizirane nacije da nam se pridruže u nastojanju za okončavanje tog pokolja i krvoprolića u Siriji, i također za okončavanje terorizma svih vrsta i svih oblika“.

Iako ovaj napad nije promijenio strateške odnose snaga u Siriji, niti je i teorijski mogao uništiti ukupne kapacitete za izvođenje potencijalnih kemijskih napada, ipak je tu riječ o prvom neposrednom vojnom djelovanju SAD protiv snaga i infrastrukture režima u Damasku. Njime je prvenstveno poslana poruka režimu Bashara al-Assada, kao i njegovim raznim međunarodnim saveznicima, da Sjedinjene Američke Države sa svojom novom administracijom nisu voljne trpjeti daljnja zaoštravanja tamošnjega sukoba – posebno ako se tu koristi oružja masovnog uništavanja, te brojni civili gube živote pred kamerama svjetskih medija. No, ujedno je poslana poruka i Kini, čiji se predsjednik susretao s Trumpom u vrijeme ovoga napada, da su SAD u kriznim žarištima spremne djelovati silom, i bez posebnih najava – što nije bez značaja po pitanju ponašanja kineskog saveznika Sjeverne Koreje.

Između 23. i 27. siječnja ove godine, moglo se čuti vijesti kako je sirijski predsjednik Bashar al-Assad pretrpio moždani udar, i da je bio hospitaliziran. Inače al-Assadu sklone britanske novine The Independent tvrdile su kako je sirijski predsjednik patio od ozbiljnog psihičkog zamora.

Takve su tvrdnje o predsjedničkom slabom zdravstvenom stanju posebno značajne u državi koja je bliska Rusiji. Naime, tijekom Hladnoga rata, sovjetske su vlasti često navodile navodne medicinske i psihološke probleme vođa savezničkih država baš u vrijeme kada bi se pokretalo vojne intervencije – u biti, preuzimanja vlasti, u državama tih navodno bolesnih državnika. Je li se nešto takvo nedavno događalo i u Siriji?

U subotu 28. siječnja, pojavili su se izvještaji o tome da je iranska Revolucionarna garda pokušala srušiti s vlasti al-Assada i zamijeniti ga njegovim bratom Maherom – a da su ruske snage takav pokušaj državnoga udara spriječile blokiranjem iranskih agenata na području 11 okruga Damaska i u strateški važnoj zrakoplovnoj bazi Almaza. Do ovih je razvoja situacije navodno došlo temeljem stanja unutar alavitske zajednice koja vlada Sirijom – zaoštravanjem podjela na frakcije sklone Rusiji i one sklone Iranu. Dva dana kasnije izgledalo je da je ta kriza prebrođena. “Predsjednik Assad je izvrsnoga zdravlja“, objavio je režim 30. siječnja.

Iskreno rečeno, dokazi koji bi potvrđivali nekakav iranski pokušaj državnoga udara u Siriji – a onda i izvođenje ruskoga protu-udara – vrlo su tanki. S druge strane, bilo kakve činjenice vezane uz unutarnju politiku režima iz Damaska uvijek su vrlo nesigurne. Osim toga, nije tajna da su po dolasku u Siriju, u kolovozu i rujnu 2015. godine, ruski dužnosnici ustanovili kako su tamošnji režim i njegova vojska u potpunome neredu – i nesposobni samostalno nastaviti rat.

Ruski savjetnik s pripadnicima Liwa al-Qods, sjeverno od Aleppa, rujan 2016. godine

U spašavanju režima al-Assada od propasti, Rusi su preferirali raditi s institucijama tamošnje države. No, taj je režim bio toliko slab da Rusija nije imala izbora – morala je blisko surađivati i sa al-Assadovim ne-državnim saveznicima, kao što je to Hezbollah i druge milicije, uključujući tu i organizaciju Liwa al-Qods većinski sastavljenu od al-Assadu sklonih Palestinaca.

Ne čudi da su neki od visokih ruskih zapovjednika izražavali i jaku odbojnost prema al-Assadu, zazivajući kompletnu reorganizaciju režimske vojske čiju se snagu procjenjivalo na oko 70.000 ljudi. Tijekom jeseni 2015. godine, Rusi su u Latakiji okupili neke od preostalih snaga sirijske vojske, kombinirali ih s ruskim postrojbama i nekim od milicija, te su od toga formirali novi “IV jurišni korpus”. Te su reforme nastavljene tijekom 2016. godine, i one su kulminirale uspostavom novog “V jurišnog korpusa” u području grada Aleppa. Savjetnici iz Moskve iznova su obučili borce sirijskih milicija i opremili ih ruskim naoružanjem te vojnom opremom.

Borci Hezbollaha

To rusko konsolidiranje snaga u Siriji zasigurno je iznenadilo iranske igrače u državi. Dok iranska Revolucionarna garda pretežito podržava rusku intervenciju u Siriji, konkretne ruske i iranske metode rada u toj državi baš i nisu do kraja usklađene. Time i ruski dobici u Siriji ipak mogu predstavljati i iranske gubitke.

Ruske snage i iranska Revolucionarna garda nalaze se suprotstavljene praktično od trenutka kada su prvi od oko 10.000 Rusa pristigli u tu državu. Cilj Moskve je očuvanje vladavine al-Assada u nekoj formi, pa makar to značilo i odustajanje od vlasti nad nekim od dijelova negdašnje Sirije. Za razliku od toga, Tehran želi “osloboditi” od pobunjenika i radikalnih islamista čitavu Siriju, te u njoj uspostaviti jak – i izričito Iranu sklon – režim.
—————–

—————–
Dok Moskva radi na jačanju, koliko je to god moguće, konvencionalnih vojnih snaga režima, Iran nastoji formirati svojevrsnu sirijsku verziju Hezbollaha, a za svoje ciljeve je unovačio i iračke šijitske milicije – sve to uz velike troškove i napor. Iran kontrolira oko 40.000 boraca u Siriji.

Financijski iscrpljen režim Bashara al-Assada ne može si priuštiti da pomoć Tehrana plaća gotovim novcem, tako da je Damask za usluge iranske Revolucionarne garde plaćao nekretninama. Što više zemlje Iranci imaju u Siriji, to su oni i odlučniji u općenitom usmjeravanju ratne situacije po svojoj volji.

Braća Maher i Bashar al-Assad

Izgleda da se to rivalstvo Rusija-Iran prelomilo baš unutar sirijske vojske. Divizija republikanske garde ostala je odana Basharu al-Assadu, i bitno je doprinijela ruskim naporima za reorganizacijom oružanih snaga. Potpuno se drugačije postavila 4. oklopna divizija, jedna od ključnih postrojbi u obrani Damaska – kojom zapovijeda baš Maher al-Assad. Prema nekim izvorima s kraja siječnja, moglo se čuti da je tijekom navodnog pokušaja državnog udara ta 4. oklopna divizija bila stavljena u stanje visoke pripravnosti. Već je i ranije bilo naznaka o sukobljavanju vatrenim oružjem između te dvije divizije – svake bliske svom al-Assadu.

Za sada je načelno stanje u Siriji nepromijenjeno. Ako je krajem siječnja iranska Revolucionarna garda i stvarno pokušala svrgnuti Bashara al-Assada s vlasti, to očigledno nije uspjelo. No, to ujedno ne znači da je režim stabilan i siguran u svom sadašnjem obliku. Sirija se i dalje oslanja na dva vanjska saveznika, a ti se saveznici navodno i dalje baš ne slažu.

Autor Tom Cooper je ovaj tekst objavio 7. veljače 2017. godine na specijaliziranom američkom portalu “War is boring” (https://warisboring.com/), pod originalnim nazivom “Iran and Russia Are Apparently Fighting Each Other in Syria”. Članak prenosimo s dozvolom, a u originalu je dostupan na adresi: https://warisboring.com/iran-and-russia-are-apparently-fighting-each-other-in-syria-6f9d79b911da#.fa5jlhit4

Još od započinjanja ruskih zračnih operaciju u Siriji namjere Ruske Federacije po pitanju te države bile su jasne i nedvojbene: štititi vlastite interese u toj regiji, odnosno zadržati svoje osnovne vojne baze u Siriji, i time – kroz tu projekciju sile, očuvati u Damasku režim vjeran Moskvi; zadržati punopravno pravo glasa u svjetskim događanjima; i konačno – pokazati i partnerima, jednako kao i protivnicima, da nitko ne bi trebao podcjenjivati rusku vojnu snagu. Također, važno je naglasiti i činjenicu da – ako se ruski saveznik, kakav je na primjer Sirija, nađe u problemima – tu Rusija neće imati zadrški u njegovoj obrani. Na današnjem Bliskom istoku ovo je gesta koja itekako odjekuje.

Pa ipak, treba istaknuti i kolika je tu vidljiva mjera Putinovog pragmatizma. Usprkos lojalnosti koju je prema Putinu pokazao režim Bashara al-Assada, njega samoga se može žrtvovati kao pijuna u regionalnoj igri, ako to bude potrebno, da bi se njegovom režimu osiguralo najbolje šanse za preživljavanje i pobjedu. A upravo je to i glavni cilj Putinova djelovanja u Siriji. Šest mjeseci po otpočinjanju ruskih zračnih djelovanja, Moskva je uvelike ostvarila svoje ciljeve – očuvanje i jačanje uzdrmanog al-Assadovog režima.

Kao posljedica toga, 14. ožujka 2016. godine Putin je izdao zapovijed o povlačenju ruskih snaga iz Sirije. Zapadni diplomatski izvori su bili ujedno i suzdržani i iznenađeni tim Putinovim nenadanim potezom, budući su očekivali da će se ruske vojne snage ondje vjerojatno naći uvučene u dugotrajni sukob, kroz svojevrsno ponavljanje priče iz Afganistana. Međutim, Putin je iz proših grešaka ponešto naučio. Ipak, nekoliko je ograda na koje treba podsjetiti kad se spominje to rusko povlačenje. Budući da Zapadu načelno i nije bilo službeno priopćeno kolike su to snage uopće i bile odaslane u Siriju, tom istom Zapadu je onda teško i procijeniti koliko će trupa sada na kraju i ostati u toj zemlji. Nadalje, nije objavljen ikakav rok do kojeg bi se provelo potpuno povlačenje s bojišta. Drugim riječima, Putin je jedini koji odlučuje o broju trupa koje ostaju na terenu i u pripravnosti u Siriji. A što se potpunog povlačenja tiče, ta tema Putinu uopće i nije bila na pameti.

Dok je ruska državna televizija pratila to povlačenje s posebnom pompom, Nikolaj Pankov, zamjenik ministra obrane Ruske Federacije, naznačio je kako kampanja bombardiranja nije gotova. Na ceremoniji kojom je obilježeno povlačenje, on je rekao: “ruske letjelice koje ostaju u Siriji će nastaviti izvođenje misije“, i to ne isključivo na prostoru same Sirije. Ovdje je bilo posebno zanimljivo da su početkom lipnja, dugo nakon takozvanog povlačenja, u Siriji zamijećeni zrakoplovi Tu-142 ASW, koji su imali zadaću praćenja NATO brodovlja na Mediteranu. Time je za Ruske zračne snage dodan još jedan razlog za ostanak, uklopljen u opći plan zadržavanja pozicija i održavanja pripravnosti. Što je još i bitnije, protuzračni sustavi S-400 i Pancir-S1 su također ostali ondje. Iako su se planeri ruskog djelovanja ondje pretežito koncentrirali na povlačenje efektiva pogodnih za djelovanja iz zraka po ciljevima na kopnu, kakvi su Su 24/25/34 (oko 30 letjelica), oni u isto vrijeme jačaju i svoje helikopterske resurse na terenu. Uz to, treba držati na umu i činjenicu da se već povučene efektive može vrlo brzo ponovo rasporediti na područja djelovanja, ako se za to ukaže potreba.

Pri tome, postojeća ruska zračna baza u Hmeymimu, u sirijskoj obalnoj pokrajini Latakia, kao i pomorske instalacije u sirijskoj luci Tartus, ostati će aktivne dokle god to bude potrebno. Putin je rekao: “obje se ove instalacije treba štititi s kopna, iz zraka i s mora“, a to traži određeni ostanak određenog kontingenta pripadnika Oružanih snaga Ruske Federacije. Po pitanju tog ostanka ruskih vojnih efektiva u Siriji, i Frants Klintsevich, prvi dopredsjednik ruskog Odbora za obranu i sigurnost, napomenuo je 11. kolovoza ove godine: “Nakon što se postigne sporazum o pravnome statusu Hmeymima, to će postati puna baza ruskih Oružanih snaga, sa svom potrebnom infrastrukturom“. Koliko je autoru poznato, taj pravni status do sada još nije utanačen.

Zaključno, treba istaknuti da Putin nije namjeravao iz Sirije povući sve ruske vojne snage, nego samo one od kojih više nema neposredne koristi – sa zadržavanjem mogućnosti da se i te sve snage zapravo može brzo vratiti u prostor djelovanja. Putinova dugoročna strategija bila je, a i nadalje je – zadržavanje ruskih baza u Siriji, bez obzira na razvoj događaja. Pri tome, te će baze biti dobro zaštićene, uz sposobnost čvrstog odgovora svima koji bi ih se usudili napasti.

* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).

* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

U noći 28. studenog 2015. godine, teretni zrakoplov Iljušin Il-76 bjeloruske kompanije Ruby Star poletio je sa piste beogradske zračne luke Nikola Tesla u pravcu grada Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Trup aviona bio je prepun oružja. Bio je to samo jedan od najmanje 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prebacivali oružje iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku i Turskoj koje su zatim oružje preusmjerile ka građanskim ratovima u Siriji i Jemenu, otkrivaju Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP).

Ti letovi predstavljaju samo mali dio od 1,2 milijarde eura vrijednih poslova ugovorenih za kupovinu oružja od 2012. godine do danas. Istovremeno, tijekom prethodne dvije godine, dok je na tisuće tona oružja letjelo na jug, stotine tisuća izbjeglica s Bliskog istoka krenulo je ka sjeveru, bježeći od sukoba u kojima je nastradalo preko 400 hiljada ljudi. Dok se Europa trudi zatvoriti izbjegličku rutu, put trgovine naoružanjem vrijedan preko milijardu eura ostaje otvoren – i veoma unosan.

„Sve ukazuje na sustavno preusmjeravanje oružja prema naoružanim grupama optuženim za ozbiljna kršenja ljudskih prava. Ako je to točno, ovi poslovi su nezakoniti prema ATT-u (Sporazum UN o trgovini naoružanjem) te drugim međunarodnim propisima, i morali bi odmah biti prekinuti”, kaže Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International koji je imao uvid u dokaze koje su pribavili novinari.

S obzirom na veliku zaradu i činjenicu da im tvornice naoružanja rade prekovremeno, zemlje koje su ušle u trgovinu s Bliskim istokom imaju prilično snažan motiv nastaviti s ovim poslom, pa se, unatoč brojnim dokazima da se oružje preusmjerava sirijskim i drugim naoružanim grupama optuženim za teške zločine, dozvole za izvoz naoružanja nastavljaju izdavati. Čitavu trgovinu, prema riječima Roberta Stephena Forda, bivšeg američkog ambasadora u Siriji, koordiniraju američka Centralna obavještajna agencija (CIA), Turska i zemlje Zaljeva kroz centre u Jordanu i Turskoj. U praksi, dosta oružja prođe i ispod radara službi ovih zemalja.

Utovar na beogradskom aerodromu

Novinari BIRN-a i OCCRP-a su, tijekom jednogodišnjeg istraživanja, pregledali brojne informacije o izvozu oružja, izvještaje UN, podatke o letovima i ugovore o trgovini oružjem koji otkrivaju kako se na Bliski istok transportira tisuće automatskih pušaka, minobacačkih mina, raketnih bacača, protutenkovskog naoružanja i teških mitraljeza iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Češke, Rumunjske i Slovačke. Od početka rata u Siriji, 2012. godine, ovih osam zemalja odobrilo je isporuke naoružanja za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate i Tursku u vrijednosti od najmanje 1,2 milijardi eura.

Stvarna brojka je vjerojatno daleko veća, s obzirom na to da većina zemalja još uvijek nije objavila izvještaje o izvozu oružja za 2015. i 2016. godinu. Četiri zemlje koje se pojavljuju kao kupci opskrbljuju oružjem naoružane grupe u Siriji i Jemenu. Te zemlje prije 2012. godine gotovo da uopće nisu nabavljale oružje u središnjoj i istočnoj Europi. Oružje i streljivo iz središnje i istočne Europe, koje se prepoznaje na snimcima i fotografijama s ratišta u Siriji i Jemenu, koriste jedinice Slobodne sirijske vojske koju podržava Zapad, ali i borci islamističkih grupa poput Ansar al-Shama, Jabhat al-Nusrae (koja je dio al-Qaedae), zatim borci Islamske države (ISIS), pripadnici frakcija koje se bore na strani sirijskog predsjednika Bashara al Assada, kao i postrojbe sunitskih boraca u Jemenu. Sudeći po oznakama na pojedinim komadima oružja, značajna količina vojnih sredstava koja se koriste u Siriji i Jemenu proizvedena je nedavno – čak i 2015. godine. Od oružja u vrijednosti oko 1,2 milijarde eura, koliko je dobilo dozvolu za izvoz, dosadašnje isporuke su vrijedile oko 500 miliona eura, pokazuju nacionalni izvještaji o trgovini naoružanjem, kao i relevantni izvještaji UN.

Učestalost i broj kargo letova, od kojih su BIRN i OCCRP ispratili najmanje 68 za nešto više od godinu dana, pokazuju da je transport oružja sa srednjeeuropskih i istočnoeuropskih aerodroma ka vojnim bazama na Bliskom istoku – stabilan i konstantan. Avion koji se najčešće koristi za transport, Iljušin IL-76, može nositi oko 50 tona tereta, odnosno oko 16 tisuća kalašnjikova ili oko tri milijuna metaka. Ostali avioni, koje su uočili novinari BIRN-a i OCCRP-a, poput Boinga 747, mogu ponijeti i duplo više tereta. Naoružanje se, međutim, ne transportira samo zrakom. Od prosinca 2015. naovamo, novinari su identificirali i najmanje tri pošiljke američke vojske iz luka u Crnom moru do luka u Crvenom moru, s oko 4.700 tona oružja i streljiva.

Bodil Valero, poslanica u Europskom parlamentu iz Švedske, koja je radila na zadnjem izvještaju o izvozu naoružanja iz EU, ovu trgovinu oružjem naziva sramnom. “Možda se one (Bugarska, Slovačka i Hrvatska) ne srame, ali ja mislim da bi trebale”, rekla je Bodil u izjavi za BIRN i OCCRP. “Zemlje koje prodaju oružje Saudijskoj Arabiji ili Bliskom istoku i Sjevernoj Africi ne obavljaju dobre procjene rizika i time krše pravila EU, kao i domaće zakone”, dodala je Valero. Gotovo svi odgovori predstavnika vlasti Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Slovačke na pitanja BIRN-a i OCCRP-a su identični i svi tvrde da poštuju međunarodne obaveze. Neki navode da Saudijska Arabija nije na crnoj listi zemalja za izvoz oružja, dok drugi smatraju da njihove zemlje nisu odgovorne ukoliko oružje završi u trećim zemljama.

Saudijska Arabija – kraljevstvo oružja

Kanal opskrbe oružjem iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku za potrebe aktualnih ratova može se pratiti od zime 2012. godine, kada su na desetine teretnih aviona natovarenih oružjem i streljivom iz vremena bivše Jugoslavije počele polijetati iz Zagreba u pravcu Jordana. Kupac je bila Kraljevina Saudijska Arabija. Nedugo zatim pojavile su se prve snimke hrvatskog oružja na ratištu u Siriji.

New York Times je u veljači 2013. godine objavio da je jedan visoki hrvatski dužnosnik tijekom posjete Washingtonu u ljeto 2012. godine ponudio hrvatske zalihe jugoslavenskog oružja za potrebe Sirije. Nešto kasnije Zagreb je povezan sa Saudijcima koji su financirali kupovine, pri čemu je CIA pomagala oko logistike za zračni transport koji je počeo krajem te godine. Dok su hrvatske vlasti uporno negirale bilo kakvu ulogu u slanju naoružanja Siriji, bivši američki ambasador u Siriji potvrdio je za BIRN i OCCRP navode New York Timesa zasnovane na anonimnom izvoru o tome kako je posao sklopljen. On je izjavio i da nije u poziciji da o tom poslu detaljnije govori. Ovo je bio samo početak nezapamćene trgovine naoružanjem iz središnje i istočne Europe s Bliskim istokom, budući se kanal opskrbe proširio kako bi obuhvatio robu iz još sedam zemalja. Lokalni trgovci naoružanjem osiguravali su oružje i streljivo iz svojih zemalja i posredovali u prodaji streljiva iz Ukrajine i Bjelorusije, čak su pokušavali osigurati i sovjetske protutenkovske sustave kupljene od Velike Britanije.

Do Arapskog proljeća 2011. godine, trgovina oružjem između istočne Europe i Saudijske Arabije, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske, četiri ključna oslonca sirijske razjedinjene opozicije, gotovo da nije ni postojala, pokazuje analiza podataka o izvozu oružja. Ovo se, međutim, promijenilo nakon 2012. godine. Prema nacionalnim i EU-izvještajima o izvozu oružja , kao i prema tvrdnjama izvora iz vlasti, od tada pa do 2016. godine osam istočnoeuropskih zemalja odobrilo je izvoz oružja i streljiva za Saudijsku Arabiju u vrijednosti od najmanje 829 milijuna eura. Počevši 2012. godine, Jordan je osigurao izvozne dozvole u vrijednosti od 155 milijuna eura, Ujedinjeni Arapski Emirati – 135 milijuna, a Turska – 87 milijuna, čime ukupan iznos dostiže 1,2 milijarde eura. Katar, još jedan od glavnih opskrbljivača sirijske opozicije, ne pojavljuje se u dokumentacijama o izvozu oružja iz zemalja Središnje i Istočne Europe.

Slobodna sirijska vojska priprema minobacačku vatru

Jeremy Binnie, stručnjak za bliskoistočno naoružanje koji radi za Jane’s Defense Weekly, publikaciju koja se smatra najboljim izvorom informacija s područja obrane i sigurnosti, kaže da je veći deo oružja koje se izvozi iz istočne Europe vrlo vjerojatno namijenjen Siriji, i, u manjoj mjeri, Jemenu i Libiji. „S malim izuzecima, vojske Saudijske Arabije, Jordana, UAE i Turske koriste zapadno pješačko naoružanje i streljivo, prije nego sovjetsko”, rekao je Binnie. „Čini se vjerojatnim da su ove pošiljke naoružanja namijenjene njihovim saveznicima u Siriji, Jemenu i Libiji”.

BIRN i OCCRP došli su do klasificirane dokumentacije iz srpskog Ministarstva obrane i zapisnika s niza međuresornih sastanaka iz 2013. godine. Ovi dokumenti pokazuju da su pojedinci u Ministarstvu obrane Republike Srbije bili zabrinuti da bi isporuke Saudijskoj Arabiji mogle biti preusmjerene u Siriju, naglašavajući da Saudijci ne koriste oružje iz središnje i istočne Europe, kao i da su poznati po tome da opskrbljuju oružjem sirijsku opoziciju. Odlučujući o zahtjevu jednog od trgovaca naoružanjem, Ministarstvo obrane Srbije odbilo je njegov zahtjev za izvoznu dozvolu u Saudijsku Arabiju, da bi nakon samo godinu dana odobrilo nove isporuke oružja pravdajući to nacionalnim interesima.

Vojska Saudijske Arabije pretežno koristi “zapadno” oružje, ali koristi i određenu količinu opreme iz središnje i istočne Europe – vojne kamione češke proizvodnje i nešto automatskih pušaka proizvedenih u Rumunjskoj. Međutim, imajući u vidu umiješanost Saudijske Arabije u sukob u Jemenu, čak se i izvoz oružja namijenjenog njihovim snagama smatra kontroverznim. Zbog civilnih žrtava u građanskom ratu u Jemenu, Nizozemska je postala prva zemlja Europske unije koja je obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju, a Europski parlament pozvao je na uvođenje embarga na izvoz oružja na zajedničkoj razini EU.

Logistika opskrbe: teretni letovi i izbacivanje tereta iz zraka

Oružje iz centralne i istočne Evrope prevozi se na Bliski istok teretnim avionima i brodovima. Identifikacijom konkretnih prevoznih sredstava novinari su mogli pratiti transport oružja u realnom vremenu. Detaljnom analizom redova letenja na pojedinim aerodromima, istraživanjem povijesti ruta različitih zrakoplovnih kompanija, praćenjem letova i suradnjom s izvorima iz pojedinih europskih kontrola leta, novinari su uspjeli precizno identificirati 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prenosili oružje prema Bliskom istoku.

Aerodromi u Beogradu, Sofiji i Bratislavi glavni su centri za transport oružja, pri čemu je najviše letova bilo iz Beograda, glavnog grada Srbije. Mnogi od ovih letova usput su imali i još po jednu stanicu, što znači da su najvjerojatnije preuzimali dodatne količine oružja i streljiva, prije odlaska na konačno odredište. Prema statistici letova EU, od ljeta 2014. godine do danas, avioni iz Bugarske i Slovačke isporučili su 2.268 tona tereta istim vojnim bazama u Saudijskoj Arabiji i UAE.

Distribucija oružja

Oružje koje za potrebe naoružanih grupa u Siriji kupuju Saudijska Arabija, Turska, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati transportira se preko dva tajna zapovjedna centra u Jordanu i Turskoj, tvrdi Ford, bivši američki veleposlanik u Siriji. Zapovjedništva, kojima rukovode sigurnosni i vojni dužnosnici iz Zaljeva, Turske,  Jordana i SAD – koordiniraju raspodjelu oružja provjerenim sirijskim opozicionim grupama, pokazuju podaci Carter Centera iz Atlante, ekspertne organizacije čiji tim prati rat u Siriji. „Svaka od zemalja koje su sudjelovale u pomaganju oružanoj opoziciji zadržala je pravo konačnog odlučivanja o tome koje grupe u Siriji dobivaju ovu pomoć”, rekao je Ford.

Borci Jabhat al-Nusrae pred ofanzivu kod Ariha u Siriji, svibanj 2015. godine

Dokumentacija iz jedne od kargo kompanija do koje su došli novinari BIRN-a i OCCRP-a pokazuje da je u ljeto 2015. godine moldavska kompanija AeroTransCargo obavila šest letova kojima je preneseno najmanje 250 tona streljiva između vojnih baza u Saudijskoj Arabiji i međunarodnog aerodroma Esenboga u Ankari, glavnom gradu Turske – dolazne točke za oružje i streljivo namijenjeno sirijskim pobunjenicima. Pieter Wezeman iz stockholmskog Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), vodeće organizacije za praćenje izvoza oružja, rekao je da sluti kako su ovi letovi dio logističke operacije opskrbe sirijskih pobunjenika streljivom. Oružje se zatim iz vojno-operativnih centara ili kopnenim putem prevozi do sirijske granice, ili ga vojni avioni izbacuju iz zraka. Zapovjednik Slobodne sirijske vojske iz Aleppa, koji je zbog svoje sigurnosti ustrajao na anonimnosti, rekao je za BIRN i OCCRP da se ovo oružje raspoređuje iz središnjeg stožera u Siriji. „Nas ne zanima zemlja podrijetla, mi samo znamo da je ono iz istočne Europe”, izjavio je on.

Saudijci i Turci oružjem opskrbljuju i islamističke grupe koje nemaju podršku SAD, i koje su u pojedinim slučajevima u sukobu s frakcijama koje podržavaju Vojno-operativni centri, dodao je Ford. Prema njegovim riječima, iako nije osobno bio uključen u pregovore sa Srbijom, Bugarskom i Rumunjskom oko dostavljanja oružja Siriji, on vjeruje da je CIA imala ulogu u ovom procesu. „Kada su u pitanju operacije ove vrste teško mi je da zamislim da nije postojala neka usaglašenost između obavještajnih službi, ali je sve moglo biti strogo ograničeno na obavještajne kanale”, rekao je Ford.

Zaliha streljiva pred ofanzivu kod Manbija, 19. travnja 2016. godine, Rmelan u Zapadnom Kurdistanu

Sjedinjene Države nisu imale samo logističku ulogu u isporučivanju oružja sirijskim pobunjenicima. Preko svog Zapovjedništva za specijalne operacije (SOCOM) pri Ministarstvu obrane SAD su kupovale i isporučivale sirijskoj opoziciji ogromne količine vojnog materijala iz istočne Europe, a u sklopu američkog programa za obuku i opremanje vrijednog 450 milijuna eura (500 milijuna USD). Od prosinca 2015. godine SOCOM je angažirao tri teretna broda za prijevoz 4.700 tona naoružanja iz luke Constanţa u Rumunjskoj i bugarske luke Burgas do Bliskog istoka, najverovatnije u sklopu tajnog opskrbljivanja Sirije oružjem. Prema američkim dokumentima o nabavi, isporuke su obuhvatile strojnice, raketne nosače i protutenkovsko oružje – kao i metke, minobacačke mine, granate, rakete i eksploziv. Podrijetlo oružja koje je SOCOM poslao je nepoznato, a roba pobrojana u transportnim dokumentima dostupna je na zalihama širom središnjee i istočne Europe.

Nedugo nakon jedne od isporuka, kurdske grupe koje podržava SOCOM objavile su na Twitteru i Facebooku fotografiju skladišta u sjevernoj Siriji krcatog sanducima streljiva, tvrdeći da su dobile isporuku oružja u čijoj su nabavci posredovale Sjedinjene Američke Države. SOCOM nije želeo ni potvrditi ni negirati da su isporuke išle za Siriju. Američki dokumenti o nabavci takođe otkrivaju da je, za potrebe tajnih operacija, SOCOM od 2014. do 2016. godine osigurao sirijskim pobunjenicima bugarsko oružje i streljivo u vrijednosti od najmanje 25 milijuna eura, kao i srpsko streljivo u vrijednosti od 11 milijuna eura.

Posao koji cvate

Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International, kaže da su središnja i istočna Europa u odličnoj poziciji da zarade na nevjerojatnom porastu potražnje za oružjem nakon Arapskog proljeća. „Geografska blizina i manjak kontrole izvoza osigurali su nekim balkanskim zemljama vodeću poziciju u ovoj trgovini, u nekim slučajevima čak i uz prikrivenu podršku SAD”, dodao je. „Istočna Europa obnavlja industrije naoružanja iz vremena Hladnog rata, koje se šire i ponovo postaju profitabilne”.

Srpski premijer Aleksandar Vučić nedavno se hvalio da bi Srbija mogla proizvoditi pet puta više naoružanja, a da i dalje ne bi mogla zadovoljiti potražnju. „Nažalost, u drugim dijelovima svijeta se itekako ratuje, više nego ikad, i sve što proizvedete, kako god da okrenete, na bilo kojoj strani svijeta možete prodati”, rekao je Vučić. Proizvođači oružja u Bosni i Hercegovini te Srbiji rade punim kapacitetom, neki uvode dodatne smjene, a neki su već prestali primate nove narudžbe.
—————-

—————-
Najviši saudijski dužnosnici, naviknuti na pregovore sa zapadnim gigantima oko poslova s borbenim zrakoplovima vrijednih milijarde eura, sada moraju raditi s malim istočnoeuropskim posrednicima koji imaju pristup jednostavnom oružju bivšeg sovjetskog bloka. Posrednici poput srpskog CPR Impex-a i slovačkog Eldon-a tu sada igraju ključnu ulogu u opskrbi Bliskog istoka oružjem i streljivom. Sadržaj isporuka je obično nepoznat zahvaljujući tajnosti koja obavija poslove s oružjem, ali dvije potvrde o krajnjem korisniku i jedna izvozna dozvola koje su pribavili BIRN i OCCRP otkrivaju nevjerojatan opseg otkupa za sirijske korisnike.

Na primjer, saudijsko Ministarstvo obrane izrazilo je interes za kupovinu od srpskog trgovca oružjem, CPR Impex-a, veće količine oružja, uključujući i stotine zastarjelih tenkova T-55 i T-72, milijune komada streljiva, višecjevnih raketnih sustava i raketnih bacača. Navedeno oružje i streljivo proizvedeni su u bivšoj Jugoslaviji, Belorusiji, Ukrajni i Češkoj Republici. Izvozna dozvola izdata u siječnju 2015. malo poznatoj slovačkoj firmi Eldon odobrila je ovoj kompaniji pravo prijevoza u Saudijsku Arabiju tisuća istočnoeuropskih raketnih bacača, strojnica i skoro milijuna metaka u ukupnoj vrijednosti od 32 milijuna eura.

Analiza društvenih medija koju su priredili BIRN i OCCRP pokazuje da je čehoslovačko, jugoslavensko, srpsko, hrvatsko i bugarsko oružje prisutno na ratištima u Siriji i Jemenu. Dok stručnjaci smatraju kako države istočne i središnje Europe pokušavaju umanjiti vlastitu odgovornost, oružje iz ovih zemalja samo dodatno rasplamsava konflikte koji su već odnijeli ogroman broj života i izazvali nezapamćenu patnju. “Prodaja ovih količina naoružanja prouzročila je neizreciva ljudska stradanja u toj regiji, ogroman broj raseljenih i dovela do toga da zaraćene strane ozbiljno krše ljudska prava, čineći otmice, pogubljenja, mučenja i silovanja”, kaže Wilcken.

* gosti autori su Lorens Marzouk, Ivan Angelovski i Miranda Patručić, koji su s nizom suradnika objavili ove rezultate dužeg novinarskog istraživanja. Članak pod originalnim naslovom “Krvavi poslovi: Put oružja vredan 1.2 milijarde evra” objavljen je 27. srpnja ove godine na portalu Javno (http://javno.rs/). On je s više zanimljivih priloga dostupan na internetskoj adresi: http://javno.rs/istrazivanja/krvavi-poslovi-put-oruzja-vredan-1-2-milijarde-evra-

Organizacija Islamska država posljednje vrijeme ustrajno širi svoj utjecaj i teritorij na prostoru Sirije i Iraka. Po prvi put je samostalno bila zabilježene početkom travnja 2013. godine, kao organizacija nazvana “Islamska država Iraka i Sirije” (ISIS) – grupa radikalnih islamista profilirana odvojeno od sličnog starijeg pokreta “Jabhat al-Nusra” (JAN), s kojim je u početku imala podosta zajedničkoga. No, kao što se organizacija “Islamska država Iraka” pod vodstvom Abu Musaba al-Zarqawija otrgla ispod skuta šire al Qaede u Iraku, tako se i ISIS u Siriji osamostalio pod vodstvom Abu Bakr al-Baghdadija (ratno ime Iračanina Ibrahima Awwada Ibrahima Ali al-Badrija). Nakon osnivanja samozvanog kalifata 29. lipnja 2014. godine organizacija ISIS postala je poznata i pod nazivom “Islamska država”, što je dobro karakteriziralo njene u međuvremenu narasle političke apetite.

Napredovanje na bojištima

Manjak ambicija nikad nije bio problem u radikalnih islamista

Treba napomenuti kako je ova je podjela na samostalniju “Islamsku državu” i originalnoj al Qaedi nadalje vjernu “Jabhat al-Nusra” poprilično potresla krugove boraca radikalnog islamizma na prostoru Sirije. Ona je dovela do niza međusobnih sukobljavanja pristalica ovih dviju organizacija, da bi vremenom stvorila i dojam da je na neki način “Islamska država” ona oštrija i tvrđa skupina, za razliku od organizacije “Jabhat al-Nusra”, koju poneki promatrači s vremena na vrijeme svrstavaju i pod umjereniju oporbu – što je sadržajno iznimno dvojbeno. Kako bilo da bilo, “Islamska država” je do sredine 2015. godine došla u situaciju da kontrolira ozbiljne dijelove međunarodno priznatih država Irak i Sirija, ponešto industrijske infrastrukture te niz velikih gradova sa ukupno oko 10 milijuna ljudi. Ta je organizacija od jeseni 2014. godine do danas pod zračnim napadima zasebne međunarodne koalicije ozbiljnih zemalja, što ih nije omelo i u nastavku napredovanja u kopnenim sukobima sa službenim režimima Iraka i Sirije. Posebno tu treba spomenuti osvajanje grada Mosula (9. lipnja 2014.) i Ramadija (17. svibnja 2015.) u Iraku, te zauzimanje grada Palmire u Siriji, 20. svibnja 2015. godine.

Tijekom samostalnog postojanja organizacije “Islamska država” postalo je prilično jasno kako se tu radi o velikome neprijatelju Sjedinjenih Američkih Država, te bloka oko te države okupljenih Zapadnih sila, te načelnome protivniku i sirijskoga režima Bashara al Assada te njegovih saveznika (posebno Ruske Federacije, Irana i skupine Hezbollah iz Libanona). S druge strane, prilično je jasno kako ta organizacija uživa i prešutnu podršku nekih od regionalnih vojno-političkih faktora. Dok njihove regrutacijske i ekonomske aktivnosti izgleda da idu preko Turske, izgleda da i čitav niz zemalja Perzijskoga zaljeva usprkos verbalne odanosti SAD i njihovim ciljevima, prešutno zapravo podržava i djelovanja te rast “Islamske države”. Upravo se u iznesenom spletu vojnih te političkih odnosa na prostoru Sirije i Iraka krije i ključ dosadašnje uspješnosti ove skupine radikalnih sunitskih islamista.

Osnove uspjeha

Islamska država aktivno ratuje i s Kurdima (pogubljenje branitelja Sinjara, objavljeno 30.12.2014. godine)

S jedne strane, njihova ih široka mreža prešutnih saveznika i simpatizera održava dobro financiranima i opskrbljenima, putem sustava vrlo aktivnih trgovinsko-proizvodnih kanala. Kao drugo, ideološki gledano, “Islamska država” aktivno koristi postojeće religijske podjele na prostorima Sirije i Iraka – gdje se ona često postavlja i kao samozvani predstavnik pravovjernih sunita u borbi protiv regionalne šijitske opasnosti. Ovaj vjersko-ideološki faktor vješto koristi činjenicu da su vlasti u Bagdadu nakon 2003. godine čvrsto u rukama pro-iranskih šijita iz Iraka, dok je režim u Siriji obojan manjinskom alavitskom sektom kojoj aktivno vojno pomažu šijiti iz Libanona – što se sve odnosi na duboke i bolne podjele unutar tijela čitavog islama. Taj sektaški stav organizaciju “Islamska država” jasno profilira i u kontekstu regionalnog suparništva sunitske Saudijske Arabije i saveznika s jedne strane Perzijskog zaljeva, te šijitskoga Irana s njegove druge strane – što ovoj skupini garantira određena regionalna partnerstva, popuste i sklonosti, čak i u vrijeme kad protiv njih ratuje globalna koalicija s preko 50 država članica.

Uz strane dragovoljce borbi je pomoglo i zarobljavanje razne vojne opreme

Ujedno, i kao treće, treba imati u vidu da “Islamska država” aktivno radi i na okupljanju ortodoksnih islamista unutar područja pod svojom vojnom kontrolom. Za te muškarce i žene ova organizacija nastoji ostaviti dojam prostora ideološke čistoće, gdje se pod napadima nevjernika ima priliku raditi na stvaranju jedne nove i idealnije države. Taj pionirski karakter njihova vjerski motiviranog državotvornog djelovanja pokazao se kao sredstvo iznimne privlačne snage za veći broj muslimana, kako tradicionalista, tako i mlađih preobraćenika. Dapače, stalni su zračni napadi zapadnih vojnih postrojbi tu odigrali dodatnu motivacijsku ulogu – ostavivši dojam međunarodnog neprijateljstva koje stvaralačko djelovanje državljana novog kalifata stavlja pod dodatne pritiske, uz stalnu blizinu i mučeništva za više ciljeve vjerski zasnovane države.

Pobjednička parada u Siriji nakon osvajanja iračkog grada Mosula, 30.6.2014. godine

Osim što ovi faktori predstavljaju svojevrsne izvore snage za “Islamsku državu”, to su i oslonci bez kojih će biti teško ili čak i nemoguće pobijediti ovu organizaciju. Kao prvo, tek postizanjem širih mirovnih sporazuma u Iraku i Siriji može “Islamska država” ostati izolirana te oslabljena. Kidanje njenog oslonca na regionalne saveznike i simpatizere jedini je put slabljenja njene gospodarske snage, temelja na kojoj se zasniva i njena vojna sila. Taj korak podrazumijeva promjene u okviru trokuta Turska-Saudijska Arabija-Iran, kroz barem umjereno obuzdavanje njihovih političkih te ideoloških suparništava. I konačno, određenim trajanjem same “Islamske države” njene se organe prisiljava da više djeluju kao država, a manje kao mesijanski vjersko-politički pokret – otvarajući prostor da njeni građani na vlastitoj koži osjete operativne nedostatke takvog sustava državne vlasti. Budući da su već i pojedini s ove liste zahtjeva prilično teški za postizanje, a kamoli kad se istovremeno traži postojanje više njih – nažalost je prilično jasno da će regija Bliskoga istoka još neko vrijeme zasigurno živjeti s “Islamskom državom”, usprkos svim nastojanjima za iskorjenjivanjem ove radikalno islamističke tvorevine.

—————————————————————————————————————–

Ovaj je tekst pod naslovom “Nažalost, zbog tajnih saveznika ne vidi se brzi kraj Islamske države” u ponešto kraćoj formi i s redakcijskom opremom objavljen 19. rujna 2015. u dnevnim novinama Večernji list, dok je čitav dostupan i na internetskoj adresi: http://www.vecernji.hr/svijet/nazalost-zbog-tajnih-saveznika-ne-vidi-se-brzi-kraj-islamske-drzave-1025650

Ni nakon više od četiri godine građanskoga rata u Siriji, situacija na tamošnjim bojištima nije bliže ikakvom konačnom rješenju. No, posljednjih se mjeseci ondje moglo nazrijeti određeno mijenjanje borbene ravnoteže – snage režima u Damasku našle su se u defanzivi, a skupna oporba je napredovala na sjeveru zemlje (prostor provincija Idlib i Aleppo), te u smjeru od pustinjskog grada Palmire na zapad, prema Damasku. Dok se prije koji tjedan te pomake još i moglo odbacivati kao tek privremeno kolebanje linija fronte, koje u Siriji imaju izuzetno aktivnu lokalnu dinamiku, propalo primirje sredinom kolovoza, a onda i pad opkoljene režimske zrakoplovne baze Abu al-Duhur, ukazali su da je ipak riječ o jednoj ozbiljnijoj promjeni. Dapače, kako na vidjelo dolazi posljednjih dana – ta je promjena dovoljno ozbiljna da su i međunarodni saveznici Bashara al-Assada odlučili intenzivirati svoja djelovanja u Siriji, ne bi li se zadržala dosadašnja kakva-takva borbena ravnoteža.

Preokret na bojištu?

Navodne zone intenzivne gradnje na aerodromu u Latakiji

Prve naznake ovog međunarodnog zaokreta u javnost su isplivale 31. kolovoza, kada su izraelski mediji objavili vijest o predstojećem raspoređivanju vojnih postrojbi Ruske Federacije u Siriji, te njihovom skorom uključivanju u tamošnja borbena djelovanja. U toj se vijesti spominjalo savjetnike, vojne instruktore, logističare, tehničare, osoblje za protuzračnu i drugu zaštitu, te pilote koji bi ruskim zrakoplovima krenuli djelovati na bojištu – vjerojatno protiv nekih od tamošnjih radikalnih islamista. I, dok se početkom rujna još nagađalo o lokaciji navodne baze koju bi Rusi uredili kao središte svojih sirijskih operacija, te su dileme nestale posljednjih dana, kada su registrirani radovi u sirijskome priobalju, nedaleko lučkoga grada Latakija. S jedne strane, ondje se krenulo dodatno uređivati kompleks međunarodnog aerodroma Bassel al-Assad – proširena je jedna od njegovih sletnih staza, uređen je dodatni kontrolni toranj i heliodromi, a uz druge građevinske radove uređeno je i kontejnersko naselje sposobno primiti oko 1000 ljudi. Uz to, uočeno je i intenziviranje aktivnosti u luci Tartus, jedinoj pomorskoj bazi na Mediteranu koju Rusi aktivno i neprekinuto koriste već desetljećima.

I dosad se moglo čuti o dopremama pomoći u Siriju iz Rusije

Dok nije u pitanju kako su onamo i prije stizale redovite pošiljke vojne pomoći režimu u Damasku, sada se registriran doplov niza dodatnih ruskih plovnih jedinica – među kojima su se istakla dva natovarena broda tenkonosca, navodno puna materijala za uređenje i opremanje proširenog ruskog kontingenta u Siriji. Dok se moglo čuti i o sve češćem viđanju ruskog osoblja i novije vojne tehnike na prostorima Mornaričke vojne akademije u Latakiji, u Damasku i na bojištima širom režimskog dijela Sirije, još su zapravo nepoznati točni omjeri ove pomoći koja u Siriju dolazi morem i zrakom (najmanje 6 velikih teretnih i putničkih letova u brzome ritmu, tijekom proteklih tjedan dana). S jedne strane, moglo bi se tu raditi tek o jačanju ionako intenzivne vojne suradnje Rusije i Sirije, kao što to izgleda tvrdi Moskva. S druge strane, ako to gomilanje ljudi i vojne tehnike preraste u samostalna borbena djelovanja ruskih snaga u Siriji, onda je to već nešto sasvim različito od svega do sada viđenog.

Takvo borbeno miješanje Rusije u sirijski kaos izazvalo bi priličnu nelagodu u čitavome nizu različitih regionalnih krugova što na ovaj ili onaj način sudjeluju u tamošnjim razračunavanjima. S jedne strane, dok Izrael ne sudjeluje direktno u ratu, ta je država itekako koristila svoju tehničku i vojnu nadmoć da ponekad iznenada izvede zračne udare po ciljevima koji su im zbog ovih ili onih razloga izgledali zanimljivi ili opasni. Takva bi sloboda djelovanja vrlo vjerojatno bila ograničena u slučaju pojave na bojištu nekih samostalnih, modernih i dobro obučenih zrakoplovnih postrojbi Ruske Federacije. S druge strane, ove novosti iznimno loše sjedaju i svim onim državama koje podupiru razne oporbene formacije u Siriji. Dok bi malo tko mogao imati glasnog prigovora na ruske napade na prostor tzv. Islamske države (što razne koalicije aktivno izvode u Siriji već gotovo godinu dana) – jasno je da i taj dio sirijske oporbe ima svoje podupiratelje, uvelike pozicionirane u ulogu načelnih saveznika Zapada. Bitno će glasniji biti podupiratelji ostatka sirijske oporbe, mimo Islamske države, koja sada polagano uključuje i pojedine odvjetke organizacije al-Qaeda u Siriji. Upravo na toj strani se nalazi i većina zapadnih sila, koje aktualno rusko djelovanje karakteriziraju kao “destabilizirajuće”, te “nekonstruktivno” za nekakvo “rješenje situacije u Siriji”, koje za ove igrače nužno uključuje i pad s vlasti režima al-Assada. Naravno, tu je riječ o jednostavnoj računici. Ovakva strana intervencija jača posljednje vrijeme vojno poljuljani režim u Damasku, upravo u vrijeme vojnog napredovanja razne oporbe – i Islamske države, i drugih. Potencijalno rusko miješanje u borbe tu bi lako moglo imati učinak kakvog se već vidjelo 2013. godine – kada je slična sigurnosna kriza za režim u Damasku, i s njom povezano šire vojno napredovanje oporbe, bila okončana širim ulaskom snaga libanonskog Hezbollaha u sirijski ratni kotao.

Dekonflikcija snaga u Siriji

Pri tome, nije sporno ni da prisutnost više ozbiljnih, a odvojenih, borbenih sastava lako može i nehotice dovest do ozbiljnih incidenata – što je proteklih dana istaknuo i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Time u Siriji postaje iznimno bitnim pitanje dekonflikcije raznih međunarodnih snaga – brzog rješavanja terenskih susreta, međuvojnih trvenja i problema, prije nego ona stignu prerasti u nekakav veći sukob. Na tu su temu mediji u petak, 11. rujna, pitali glasnogovornika US CENTCOM-a, brigadira Pata Rydera, a dobiveni odgovori nisu bili optimalni. Kao prvo, “Koalicijske snage su fokusirane na provođenje operacija protiv ISIS-a, i time, koliko ja znam, u ovome trenutku ne postoje direktni kontakti na liniji vojska-vojska“. Nadalje, moglo se čuti da “Mi držimo na oku tu situaciju s Rusima, ali za sada, ondje se zapravo ni nema što dekonfliktirati“. Odnosno, po pitanju budućeg razvoja stvari po ovome pitanju: “Mislim da ono na što mislite, će doći u obzir u slučaju da ondje bude nekih vrsta ruskih vojnih ili zrakoplovnih aktivnosti, ali opet, neću spekulirati ili izlagati o nekakvim hipotezama. Zasigurno, mi imamo vrlo profesionalne zračne snage, i koalicija će osigurati sigurnost snaga ondje gdje mi djelujemo“.

Po daljnjem upitu o ovoj aktivnosti, za kojom američki obrambeni resor još ne vidi potrebe, Ministarstvo vanjskih poslova SAD također je loptu prebacilo u susjedni resor. Njihov je glasnogovornik John Kirby (umirovljeni general, koji je do svog nedavnog umirovljenja bio i glasnogovornik Pentagona) medijima tek kratko uzvratio: “Morate pričati s Ministarstvom obrane o zračnoj koordinaciji na nebu iznad Sirije. To nije djelatnost Ministarstva vanjskih poslova“. Pri tome, iako je neposredna vojno-vojna komunikacija SAD i Rusije umanjena posljednje vrijeme, što je jedna od posljedica krize u Ukrajini, ipak je jasno je da Sjedinjene Države održavaju niz rutinskih diplomatskih i vojnih kontakata s Ruskom Federacijom, među ostalim i putem veleposlanstava, te direktnim kontaktima ministara vanjskih poslova. Dapače, ne samo da se priča s Rusima, već je nedvojbeno da se o borbenim djelovanjima u Siriji na određen način obavještava i režim u Damasku – obično nekim zaobilaznim putem, recimo putem njihova predstavnika pri organizaciji UN. Pa iako je Kirby službeno ustvrdio da svim ovim putovima u SAD nije stigla neka posebna prethodna obavijest o ruskome raspoređivanju snaga u Siriji – za prvu silu barem 200 pripadnika mornaričkog pješaštva iz sastava 810. marinske brigade i 336. gardijske marinske brigade, te ponešto protuzračnih sustava Pancir-S1 (NATO oznaka SA-22 Greyhound) – teško je vjerovati da je polagano pristizanje ovih snaga na Bliski istok doista bilo izvedeno potpuno neopaženo.

Desantni brod Nikolay Filchenkov (Projekt 1171 Tapir – NATO oznaka Alligator) u Tartusu, 2. rujna 2015. godine

No koliko mnogima ne odgovara ikakvo samostalno rusko djelovanje u Siriji dobro pokazuje izjava koju je u petak, 11. rujna, medijima dao Josh Earnest, glasnogovornik Bijele kuće: “… mi bi pozdravili konstruktivan ruski doprinos našoj kampanji protiv organizacije ISIL. Tu je više od 60 država, što sudjeluju u tom naporu, i mi bi pozdravili konstruktivnu rusku podršku tim naporima” – dakle, radije i Rusija u okviru zapadne koalicije, u koju ta država nije bila zvana kada se koaliciju osnivalo ili tijekom godinu dana njenih dosadašnjih djelovanja – samo ne samostalno, u podršku režimu iz Damaska.

Učinak na izbjegličku krizu

Granica Turske i Sirije u rujnu 214. godine

Pri tome, čitav ovaj razvoj situacije na bojištima Sirije, upravo je suprotan većini interesa vezanih uz izbjegličku krize koja posljednje vrijeme zapljuskuje Europu. Naime, širenjem prostora pod kontrolom oporbe, ne raste nikakvo područje sigurnosti ili mira u Siriji. Ti “oslobođeni” krajevi dolaze na direktni dohvat islamističkih vjerskih fanatika, a povlačenjem režimskih snaga oni postaju poprištem i međusobnih sukobljavanje pojedinih pobunjeničkih frakcija – koje neprekidno ratuju međusobno, čim režimska vojska i milicije nestanu s horizonta. Sve to aktivno rastjeruje većinu mirnih stanovnika takvih prostora, jačajući izbjeglički pritisak na zemlje-susjede Sirije, a onda i na Europu. Pri tome, taj bi val mogao i primjetno jačati daljnjim ulaskom oporbe u režimske prostore, budući da često islamističke snage pobunjenika tim napredovanjem izlaze iz pustinje u gušće naseljene krajeve, s više manjinskih stanovnika, gdje se do sada moglo živjeti i ponešto više sekularnim životom. Upravo zato, mogući pad režima u Damasku, kojeg zagovara niz europskih država, upravo je izravni preduvjet nastanka monumentalnog izbjegličkog vala – čijem se primanju protive brojne od tih istih EU država.

—————————————————————————————————————–

Ovaj je tekst pod naslovom “Zašto Rusija gomila ljude i vojnu tehniku u Siriji” u ponešto kraćoj formi i s redakcijskom opremom objavljen 14. rujna 2015. u dnevnim novinama Večernji list, gdje je i dostupan na internetskoj adresi: http://www.vecernji.hr/svijet/rusija-gomila-ljude-i-vojnu-tehniku-u-siriji-1024548

Poneki od onih koji posljednjih dana nisu završili čitavih 100 posto skoncentrirani na nogomet mogli su primijetiti i jedan ponešto zabrinjavajući razvoj sigurnosne situacije na sjeveru i zapadu Iraka. Ondje su, naime, radikalni islamisti posljednjih dana krenuli u ofanzivu, te su uz nekoliko gradova koje drže već neko vrijeme – sada osvojili i nekoliko novih. Da podsjetimo – nakon što su preuzeli kontrolu u gradovima Falluja i Ramadi na samome početku ove godine (što snage odane vladi iz Bagdada nisu uspjele suzbiti tijekom idućih mjeseci), posljednjih su dana islamisti krenuli i dalje. U petak, 6. lipnja, započeli su napad na Mosul, koji su vladine snage branile do ponedjeljka, 9. lipnja. Idućeg je dana u ruke sunitskih radikala pala i tamošnja zračna luka, vojni objekti i policijska infrastruktura – započelo je i opće bježanje pro-vladinih simpatizera.

Ne gubeći mnogo vremena, udarne snage islamista krenule su dalje napredovati – prateći glavni prometni pravac na jug, prvo do mjesta Baiji, a onda i dalje prema Tikritu. Oba su ova grada 11. lipnja pala u ruke sunitskih radikalnih boraca relativno brzo, dok su se pregovori i borbe otegli tek sjeverno od mjesta Baiji – na prostoru tamošnje velike rafinerije i elektrane, čije se osiguranje nije razbjeglo u stilu redovite iračke vojske i policije. Nakon ovih uspjeha radikali su najavili nastavak vojnih djelovanja južno, u smjeru Bagdada, dok su središnje vlasti Iraka navodno posegnule za pozivanjem američke vojne pomoći, te pripuštanjem u zemlju postrojbi iranske Revolucionarne garde. No, sagledajmo trenutnu situaciju u Iraku.

Borci ISIS u poretku za kretanje, navodno oko 8. lipnja 2014. godine

Kao prvo, u rukama radikalnih islamista posljednjih se dana našla glavnina naseljenog prostora sunitskoga dijela Iraka – od gradova Falluja (oko 60 km zapadno od Bagdada) i Ramadi (oko 105 km zapadno od Bagdada), koji su oba smješteni uz rijeku Eufrat (koja produžava dalje na zapad, pa u Siriju), sve na sjever do Mosula – drugog grada po veličini u Iraku, smještenog na Tigrisu – i konačno, do glavnoga grada Bagdada, za čija se neka predgrađa već neko vrijeme čuje kako ionako više nisu pod vlašću Vlade Iraka. Time su spomenuti radikali praktično pa u vlasti većine prostora kojeg se prije nekoliko godina, u jeku najžešće pobune protiv okupacije SAD i sektaških podjela u Iraku, nazivalo “sunitskim trokutom Iraka”.

Tko tu vodi napad?

Naravno, kako je riječ o relativno velikom prostoru, koji je ujedno i prilično gusto naseljen – pod kojim god da se nazivom opisuje njegove osvajače, zapravo je tu riječ o kombinaciji snaga. Uz radikalne islamiste – o kojima se posljednjih dana čuje sve više i više – u svim spomenutim gradovima nasuprot vlade djelovala je i koalicija tamošnjeg stanovništva, lokalnih sunitskih Arapa, manje ili više plemenski organiziranih. Upravo su njih – vjerojatno iz prostora jugozapadno od mjesta Tal Afara, prema granici sa Sirijom – uz islamiste i međunarodni mediji spominjali kao ključne u borbama za Mosul tijekom posljednjih tjedan dana. No, tko su ti islamisti o kojima je najednom riječ?

Ime organizacije

Zastava organizacije “Islamska država Iraka i Sirije”

U javnosti se spominju dva slična imena za organizaciju koja posljednjih dana predvodi oružanu ofanzivu protuvladinih sunitskih snaga u Iraku – ISIL ili ISIS, “Islamska država Iraka i Levanta”, ili “Islamska država Iraka i Sirije”. Ako pogledamo arapski naziv ove organizacije “الدولة الاسلامية في العراق والشام‎ ” – transkribiran kao “ad-Dawlat al-Islāmiyya fī’l-‘Irāq wa’sh-Shām“, na mjestu dvojbenih geografskih naziva vidimo opet jedan treći pojam – “al-Shām”. Za potrebe ovoga teksta brzo ćemo pogledati i sva tri ova pojma – “Levant”, “Sirija” i taj “al-Shām”.

Kao prvo – pojam “Levant”, poznat i u Hrvatskoj, dolazi iz talijanskog gdje označava istok. U prenesenom, zemljopisnom značenju – njime se u zapadnoj tradiciji označava “sve zemlje oko Sredozemnog mora koje leže istočno od Italije“, a u užem smislu obale Male Azije, Sirije i Egipta – gdje se onda Levantom naziva i more, istočni dio Sredozemlja, gdje je Cipar najveći otok. Naravno, pri tome tumačenju problemi nastaju kada se gleda dublje u unutrašnjost spomenutoga kopna na istoku Mediterana, gdje pojam “Levant” zapravo brzo gubi svoj smisao.

Karta Levanta, iz “Viaggio Da Venetia A Constantinopoli”, Venecija oko 1598.

Kao drugo – pojam “Sirija” dolazi iz grčkog, u kome se taj naziv preuzet iz akadskoga odnosio na razne asirske narode. Zemljopisno, riječ je o prostoru koji se u antičko doba prostirao na istoku Mediterana, između Arabije na jugu i Male Azije na sjeveru, pa onda u unutrašnjost na područje današnjeg Iraka do Eufrata – uz ponešto neodređen istočni rub. Navodno sam naziv “Sirija” među Muslimanima nije bio učestao prije 1870. godine, budući je uvelike označavao kršćane na spomenutom prostoru istočnog Mediterana – da bi postao učestao tek od sredine 1920-tih i početka postupnog odvajanja od Francuske mandatnoga područja pod ovim nazivom, koji je sve više počeo označavati i njegove građane, bez impliciranja njihove etničke pripadnosti ili vjere. Pa ipak, dok je “Sirija” nekad označavala prostor “Velike Sirije” ili “Velike Asirije” (dakle, i “Levant” i “Mezopotamiju”), u posljednje se vrijeme njega više doživljavalo kao oznaku za prostor jedne konkretne države – a ne širu regiju.

Lokacija i podjele unutar provincije “Bilad al-Shām”

Kao treće – pojam “al-Shām” dolazi iz arapske tradicije. Dok je prvotno bila riječ o oznaci prostora “na lijevu ruku”, gledano iz Hedžaza na istok (dok je pojam “Jemen” došao od oznake prostora “na desnu ruku”) – gdje se onda tom pojmu pripisivao i određeni nedostatak sreće, povezan s pojmom lijevo. Konkretnije, bila je tu riječ o pojmu iz naziva “Bilad al-Shām”, jedne od provincija rane države islamskih kalifa (od oko 636. godine, pa sve do oko 940. godine) – provincije koja je uz dobar dio “Levanta” obuhvaćala i zapad Mezopotamije. Upravo se zato ponekad i sam pojam “Bilad al-Shām” koristi za zemljopisni prostor odgovarajući pojmu “Velike Sirije”, ali bez referenci na istoimenu povijesnu provinciju i kalifat. Kako je to regija koju se često definiralo i kao “područje kojim dominira Damask” – tako i sama arapska oznaka “al-Shām” može ponekad pobliže označavati i sam grad Damask.

Upravo zbog usporedivih, ali ne do kraja jasnih te istoznačnih zemljopisnih odrednica pojmova “Levant”, “Sirija”, te “al-Shām” – jasno je da nastaju i određene nedoumice oko prevođenja te latiničnog kraćenja i imena organizacije koja te pojmove ima u svome nazivu. Dok ni jedna od varijanti prisutnih u zapadnome diskursu u igru ne uvodi arapski pojam “al-Shām”, na portalu Obris.org nam se ipak čini prikladnijim prijevod “Islamska država Iraka i Sirije”, engleski “Islamic State in Iraq and Syria” ili kraće ISIS – pri tome jasno definirajući kako je riječ o “Velikoj Siriji” o kojoj tu govorimo.

Nastanak organizacije

Organizacija “Islamska država Iraka i Sirije” na prvi je pogled jedna relativno nova pojava na pozornici radikalnog islamizma na prostoru država koje obuhvaća u svome nazivu. Naime, riječ je o organizaciji koja se u javnosti pojavljuje posljednjih godinu dana – točnije, od 8. travnja 2013. godine. Tog je dana na internetu objavljena snimka u kojoj Abu Bakr al-Baghdadi (ratno ime Iračanina Ibrahima Awwada Ibrahima Ali al-Badrija) objavljuje dvije bitne činjenice – (1) da je Jabhat al-Nusra (JAN), organizacija koja je do određene notornosti došla u građanskome ratu u Siriji, zapravo tek sirijski produžetak otprije poznate radikalne islamističke organizacije “Islamska država Iraka” (ISI), te ujedno i (2) da će se Jabhat al-Nusra i ISI ujediniti, u novu zajedničku organizaciju – pod zajedničkim nazivom “Islamska država Iraka i Sirije”. Dok je potpuna faktična točnost ovih tvrdnji ostala itekako upitna (da bi u početkom ove godine tu došlo i do oružanih obračunavanja među pojedinim granama ovih organizacija), nedvojbena je ipak određena razina povezanosti Jabhat al-Nusra, negdašnje ISI i sadašnje organizacije ISIS.

Abu Musab al-Zarqawi

Da bi stvari stavili u kontekst – treba spomenuti koju riječ o povijesti oružane skupine “Islamska država Iraka”, jednog od velikih imena građanskoga rata koji je Irak aktivno razdirao od 2003. do 2011. godine. Naime, ISI je nastala kao sljednica niza organizacija pod vodstvom jordanskog islamiste Abu Musaba al-Zarqawija (što je bilo borbeno ime Ahmada Fadila al-Nazala al-Khalayleha), koji je pod nazivom “Al-Qaeda u Iraku” tu organizaciju i vodio do 7. lipnja 2006. godine, kada su ga američke snage uspjele pogubiti zrakoplovnom bombom tijekom jednog od operativnih sastanaka njegove borbene skupine. Nakon smrti al-Zarqawija, njegov je nasljednik Abu Ayyub al-Masri u listopadu 2006. godine organizaciju preimenovao u “Islamska država Iraka” (ISI), što polagano postaje i sve češće spominjano ime krovne organizacije radikalno islamističke grane sunitske pobune u Iraku.

Pri tome, treba napomenuti kako je tijekom godina koje su uslijedile ISI prvo izašla na loš glas svojom iznimnom krvoločnošću, da bi onda postalo i prilično izvjesno kako je izgubila rat u Iraku – prvenstveno svojim ustrajavanjem na poticanju borbe među vjerskim frakcijama islama u Iraku, a onda i provođenjem napada koji su sa sobom nosili i iznimno visoke gubitke civila, često i slučajnih prolaznika. Ove su okolnosti doprinijele jačanju pokreta “Iračkog buđenja” širom sunitskog prostora Iraka, što je dovelo do opadanja utjecaja i organizacije ISI – čiji je čelnik Abu Ayyub al-Masri i sam završio ubijen 18. travnja 2010. godine nedaleko Tikrita. U to doba organizaciju ISI navodno preuzima Abu Bakr al-Baghdadi, čovjek koji uspijeva sabrati grupu, a onda i fokus njenog djelovanja preseliti u susjednu Siriju – zemlju u kojoj 15. ožujka 2011. godine započinju protesti koji su postupno prerasli u građanski rat što traje i danas.

Sirijska avantura i povratak kući

U Siriji su radikalni islamisti iz sastava “Islamske države Iraka” naišli na životne te “radne” uvjete koji su bili bitno povoljniji od onih u Iraku. Kao prvo, ondje nije bilo vojnih postrojbi SAD, a kada su se znaci utjecaja ove sile te njenih saveznika postupno i pojavili na terenu – te su države postale saveznici okupljene sirijske oporbe, u kojoj je djelovala i ISI (dijelom samostalno, a dijelom i pod novim imenom – ” جبهة النصرة لأهل الشام”, “Jabhat an-Nuṣrah li-Ahl ash-Shām” – Front za podršku (pri pobjeđivanju) narodima al-Shāma, ili kraće “Jabhat al-Nusra”). Pod tim novim imenima i identitetima opet vidimo fenomen međunarodnog okupljanja radikalnih islamista, ovoga puta na prostoru Sirije – gdje je do početka 2013. godine Al-Nusra postala i vjerojatno borbeno najjača pojedinačna pobunjenička organizacija, postupno zaprijetivši i preuzimanjem ukupnosti borbe protiv režima Bashara al-Assada u Damasku.

Jabhat Al-Nusra, dragovoljci pred zastavom organizacije

Ovaj je razvoj situacije na bojištima Sirije postupno doveo do odmicanja brojnih dotadašnjih podržavatelja od ukupne oporbe u Siriji – što je pojava koja je sekularni ostatak tamošnje raznorodne oporbene koalicije konačno potaknula i na pokušaje oružanog obračunavanja s islamistima. Upravo ove borbe, zajedno s izostankom međunarodne pomoći iz zemalja suštinski nesklonih radikalnome islamizmu (prosinac 2013. godine), izgleda da su potakle kako ranije skidanje “sirijske maske” s lica “Islamske države Iraka i Sirije”, tako onda i ponovni povratak ove borbene organizacije natrag na prostor Iraka. No, taj Irak u koji se oni vraćaju krajem 2013. godine nije kao onaj iz kojeg su otišli samo malo više od dvije godine ranije.

Borci ISIS nakon borbenog uspjeha, sirijski grad Tel Abyad, navodno 2. siječnja 2014. godine

Naime, (1) u današnjem Iraku više nema  vojnih snaga SAD usporedivih s onima koje su ISI otpratile u Siriju. Iako je po okončanju američke operacije “Iračka sloboda”, 31. kolovoza 2010. godine, nastavljeno američko povlačenje –  SAD su dobrim dijelom 2011. godine u Iraku još uvijek raspolagale s oko 50 tisuća vojnika, sada u okviru operacije “Iračka zora”. No, kako u Iraku tijekom 2011. nije postignut Sporazum o statusu koalicijskih snaga, njih je većina bila povučena iz te zemlje do 18. prosinca 2011. godine – od kada je u Iraku ostalo još oko 20 tisuća Amerikanaca (vojske i diplomatskog osoblja), te oko 5 do 7 tisuća privatnih zaštitara. Sve se to pokazalo temeljito nedovoljnim u 2013. godini, kada se (2) postupno krenulo povećavati i nezadovoljstvo velikog broja ključnih političkih igrača u Iraku stilom vladavine premijera Nourija al-Malikija – koji je u svom drugom mandatu, započetom 21. prosinca 2010. godine, uz mjesto premijera držao još i pozicije ministra unutarnjih poslova, ministra obrane, te ministra nacionalne sigurnosti. Njegovo ograničavanje prava sunita u Iraku, kao i uspjeh na izborima održanim 30. travnja ove godine (gdje ni nakon objave službenih rezultata, 25. svibnja ove godine, još ni izdaleka nije izvjesno hoće li al-Maliki i u trećem mandatu kancelarski vladati Irakom) – vjerojatno su bili neki od elemenata koji su potakli zaoštravanje stanja u zemlji tijekom posljednjih mjeseci.

Damask, područje al Ghouta i četvrti pogođene navodnim kemijskim napadom

Od ranih jutarnjih sati u srijedu, 21. kolovoza, sve je vijesti iz Sirije u stranu potisnuo filmski materijal koji je osvanuo na servisu Youtube. Dok nije do kraja izvjesno tko je autor, ni kada i gdje je taj film točno sniman – govori se o istočnim predgrađima grada Damaska, konkretno o predjelu al Ghouta i predgrađima Jobar, Ein Tarma, Zamalka i Irbin. Radi se o prostorima udaljenim oko 4,5 kilometara istočno od centra Damaska i hotela “Four Seasons”, u kome je od nedjelje, 18. kolovoza, smješteno 20 UN inspektora za kemijsko oružje – pripadnika ograničene misije predvođene Šveđaninom Ake Sellstromom, koja je još od travnja čekala dozvolu za ulazak u Siriju i početak rada. Dok je nedvojbeno da je tijekom noći od utorka, 20. kolovoza, na srijedu, 21. kolovoza, spomenuto istočno područje Damaska bilo poprište intenzivnijih sukoba (topničkih, zračnih i raketnih djelovanja), pažnja se međunarodne javnosti koncentrirala na događaje koji su se navodno dogodili oko 3 sata ujutro po lokalnome vremenu, kada je na oko 7 lokacija navodno uočeno prisustvo kemijskih supstanci u zraku.

————————–

————————–

Navodni ostaci režimske rakete, nosača kemijske bojne glave

Prema nepotvrđenim navodima, bila je riječ o zahvaćenome području od oko 3,5 kvadratna kilometra izgrađenog urbanog prostora, gdje se priče o korištenju otrova navodno moglo lokalizirati na do 7 odvojenih lokacija – prema navodima oporbe, pojedinih mjesta gdje su pale rakete s kemijskim bojevim punjenjima. Pri tome, dok od samih kemijskih raketa ima tek malo ostataka i snimki, broj je žrtava noćnoga napada i danas (24. kolovoza) zapravo ostao nejasan. Dok se oporbene brojke kreću između 500 do 1800 mrtvih (bez mnogo fizičkih tragova i s tek naznakama obavještajnih djelovanja koja bi moguće uzorke kontaminirane odjeće ili tkiva trebale dobaciti do zapadnih predstavnika), tijekom današnjeg dana su predstavnici organizacije Liječnici bez granica (Medecins Sans Frontieres) izašli s brojem od ukupno 3,600 pacijenata koji su u bolnicama koje ova organizacija podržava liječeni od “neurotoksičkih simptoma” posljednjih dana (od čega je navodno njih 355 onda i umrlo).

Podrobnija karta pogođenih četvrti sa satnicom događanja u ranim satima 21. kolovoza 2013. godine

Jednako je nejasno i koliko je ljudi od tog broja žrtava poginulo u konvencionalnim djelovanjima te noći, a koliko je žrtava samog tog kemijskog napada, popraćenog prilično potresnim snimkama iz navodnih priručnih bolnica. Uz to, treba spomenuti da je sirijska oporba tu govorila o noćnome napadu, koji je u snu usmrtio civile i djecu, dok se iz medijskih izvora prije objave vijesti o kemijskome napadu moglo čuti o glasnim eksplozijama i pucnjavi koji su te noći potresali Damask (grad koji je prije rata obuhvaćao oko 1,7 milijuna stanovnika, gdje područje navodno napadnuto kemijskim oružjem bez problema obuhvaća oko 20 posto urbanoga područja), i gdje su neke od kasnijih snimaka pokazivale žrtve navodno u bijegu, a ubijene nekim otrovom. No, to je samo dio nedoumica oko ovog navodnog napada.

————————–

————————–
U rješavanju svih otvorenih pitanja mogao bi pomoći tek pristigli inspekcijski tim UN. No on je dobio tek ograničeni mandat – pregledati mjesta prijašnjih navoda o korištenju kemijskog oružja (Khan al-Assal, jugozapadno od grada Aleppa, te još nekoliko lokaliteta nedaleko Damaska, Homsa i grada Saraqeb na sjeveru Sirije), te pokušati ustanoviti je li ondje zaista bilo korištenja takvog oružja, ali ne i ulaziti u detalje oko pitanja koja bi to strana u sukobu mogla biti ona koja je takvo oružje koristila.

Angela Kane, visoka predstavnice UN-a za pitanja razoružanja stigla je danas u Damask

Kako se radi o vrlo starim incidentima (najsvježiji od sredine ožujka ili s početka travnja) nije bilo previše nade u uspjeh takvih istraživanja, budući da tragovi kemijskog oružja vremenom relativno brzo i temeljito nestaju s područja gdje su doista i korišteni). Te su se stvari sad promijenile naznakama o svježem velikom incidentu u samome Damasku, za čije istraživanje doduše sad opet treba i dodatna, nova dozvola sirijskih vlasti. Na putu dobivanja te dozvole je i današnji dolazak u Damask Angele Kane, visoke predstavnice UN za pitanja razoružanja, koja će izričito tražiti pristup UN inspektora na područje napada, prostor s kojeg danas i režimska televizija Bashara al-Assada donosi priče o nekakvim pobunjeničkim kemijskim oružjima te opremi.

Međunarodni okvir sukoba po pitanju Sirije

Dok se ikakvi konkretni koraci još rješavaju na međudržavnoj političkoj razini, spomenimo tu i jasno vidljivu vanjskopolitičku polarizaciju čitavoga slučaja. Dok u Siriji oporba tvrdi da je u pitanju bio režimski napad kemijskim oružjem, a režim to opovrgava – stručni krugovi, UN i Kina ostali su bitno suzdržaniji. Za razliku od njih, Velika Britanija, Francuska i Turska vide tu vjerojatnu odgovornost režima, dok su za Rusku Federaciju i Iran za kemijski napad odgovorni pobunjenici. U vrijeme kad francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius tijekom svoje današnje posjete Zapadnoj obali izjavljuje “Sve informacije koje su nam dostupne ujedinjeno kazuju da je u Siriji došlo do kemijskoga masakra, nedaleko Damaska, i da je režim Bashara al-Assada tome svemu na ishodištu“, Sjedinjene Američke države tu su gotovo pa između “dvije vatre”. S jedne je strane niz američkih domaćih političkih ličnosti iz obje velike stranke, koje traže neku vrstu intervencije i jačeg američkog miješanja u sirijski sukob. S druge strane, predsjednik Obama tek je nedavno dovršio povlačenje vojske iz Iraka, izlazak SAD iz Afganistana još traje, a u rat u Libiji SAD se uključio tek posredno. Navodno ni u redovima Oružanih snaga SAD nema mnogo entuzijazma za započinjanje još jednog rata u arapskome svijetu – što ni šira javnost SAD ne podržava baš izričito.

USS Barry (DDG 52) je ispaljivanjem projektila Tomahawk 19. ožujka 2011. sudjelovao i u operaciji “Zora odiseje”

Dok nije sporno da Sjedinjene Američke Države imaju resursa za djelovanje u Siriji, pitanje je o kakvom bi to djelovanju mogla biti riječ. U javnosti su se pojavile vijesti o tome da se dopunjavaju liste potencijalnih meta u Siriji u vrijeme kada je zaustavljen povratak razarača USS Mahan (DDG-72) u njegovu matičnu luku – doduše, navodno na zapovijed nadležnih mornaričkih krugova, a ne samog ministra obrane ili predsjednika. Bilo kako bilo, ta činjenica sada diže broj nedaleko Siriji stacioniranih mogućih “strijelaca” balističkim projektilima na barem 4, budući su nedaleko te zemlje sada još i novopristigli USS Ramage (DDG-61), te USS Gravelly (DDG-107) i USS Barry (DDG-52) – sve razarači klase Arleigh Burke.

Izvesti val udara krstarećim projektilima sa ovih plovila bilo bi moguće brzo, a i bitno jednostavnije nego to isto raditi zrakoplovstvom – vjerojatno na ciljeve poput režimskih zrakoplovnih baza, komandne infrastrukture i poznatih lokaliteta vezanih uz kemijsko oružje (što bi, doduše, lako moglo riskirati i moguće nekontrolirane oblake bojnih otrova). Uz uspostavu neke zone zabrane leta, i jaču pomoć sekularnim pobunjenicima, to su opcije koje su donekle izglednije. Naravno, budući je za danas popodne u Washingtonu zakazan i oveći sastanak sigurnosnoga tima američkog predsjednika Baracka Obame na temu Sirije, to su stvari o kojima će se diskutirati, a možda i donijeti neku vrstu odluke (vjerojatno povezane i s uspjehom već spomenute misije Visoke predstavnice UN, danas u Damasku). No kemijsko oružje, iako je bitna tema, nije i jedina tema vezana uz situaciju u Siriji danas.

————————–

————————–

Ta američka zabrinutost po pitanju boraca u “Svetome ratu”, koji u Siriji stječu iskustva iskoristiva i drugdje, i nije vrlo usamljena pojava među nadležnim osobama iz sigurnosnih sustava zapadnih zemalja. I na portalu Obris.org smo već pisali o rizicima koje takav ratni turizam predstavlja za našu regiju, ali i za zapadnu Europu u širem smislu. U ovome svijetlu treba gledati i posljednji video-uradak, koji se prije samo nekoliko dana počeo širiti internetskim servisima, a u kojem navodni borci u Siriji (izgleda iz redova organizacije al Nusra) na “lokalnome” jeziku pozivaju istomišljenike, prvenstveno omladinu, da im se pridruži u “džihadu na Allahovom putu”.

Po njemu, muslimani se trebaju vratiti vjeri, ističući da je vjera džihad na Allahovom putu, a pred Allahom nisu isti oni koji se bore i oni koji sjede. On ujedno kaže: “Pozivam omladinu ovog ummeta da se odazove džihadu na Allahovom putu, jer da vam prepričavamo priče koje su došle do naših ušiju o zlostavljanju i silovanju muslimanki zaista bismo mogli satima pričati o tome”, kazao je jedan od muškaraca koji je zatim i stvarno pričao o zlostavljanju muslimana, u nadi, kako je istakao, da će ta priča “preokrenuti srca muslimana i dovesti ih u džihad na Allahovom putu“. I time se situacija po pitanju ikakvih većih djelovanja u Siriji komplicira dalje…

————————–

Jučerašnja spektakularna eksplozija vojnog skladišta potresla je jugoistok Homsa

Kao što smo to i predvidjeli prije dva dana, nakon zauzimanja četvrti Khaldiyeh sirijske vlasti nastavljaju čišćenje pobunjeničkih džepova na području grada Homsa. No dok je jučer Bashar al-Assad svečanim posjetima vojnim postrojbama, te kontrolnim točkama u širem području Damaska, proslavljao 68. godišnjicu Oružanih snaga Sirije, za povratak perspektive u ratnu normalu pobrinula se sirijska oporba.

Naime, u isto vrijeme jučer u gradu Homsu odjeknula je masivna eksplozija praćena gotovo pa nuklearnom vatrenom gljivom. Kako izvještavaju zapadni mediji, pozivajući se pri tome redovito na Syrian Observatory for Human Rights (oporbi blisku udrugu građana iz Velike Britanije) – u napadu višecijevnim bacačima raketa Slobodna sirijska vojska pogodila  je režimsko skladište streljiva i naoružanja u četvrti Wadi al-Dahab. Budući da se nakon početne spektakularne eksplozije navodno još oko sat vremena u gradu čulo jake detonacije, vjerojatno su točna nagađanja o pogotku u oveće priručno skladište, smješteno u sigurnu zonu nedaleko iza borbenih linija posljednjih sukobljavanja.

Wadi al-Dahab je četvrt na jugoistoku Homsa, koja je već duže u rukama režimskih snaga, u kojoj je od početka pobune bilo vrlo malo prosvjeda, i u kojem su navodno Alaviti nekad činili zamjetan dio stanovništva. Prema posljednjim oporbenim informacijama, pri eksploziji je bilo barem 40 mrtvih i 160 ranjenih, od toga mnogo i teško ranjenih. Razmjere medijskog ratovanja tu zorno pokazuje i činjenica da su režimski izvori naveli barem dva poginula vojnika, dvadesetak ranjenih, te još barem 6 teško ozlijeđenih civila u jučerašnjoj prijepodnevnoj eksploziji.

———————————

Režimske snage navodno su zauzele četvrt Khaldiyeh, oporbeno uporište u Homsu

Dok vojska sirijskog režima navodno bilježi još jedan taktički uspjeh, ovoga puta u urbanim borbama na sjeveru grada Homsa, svjetski su mediji konačno počeli posvećivati ponešto veću pažnju pitanju stranih boraca u Siriji – temi kojom smo se na portalu Obris.org ponešto detaljnije pozabavili prije nekoliko tjedana. No, krenimo po redu.

Homs – ruševno bojno polje

Režimski napad na Homs započeo je početkom srpnja, da bi proteklih dana postigao i svoj prvi vidljiviji uspjeh. Naime, prema izvještajima sirijskih vlasti, u ponedjeljak je navodno zauzeta pobunjenička četvrt Khaldiyeh na sjeveru Homsa. Dok je slikovni materijal s tog bojišta još uvijek oskudan i ne daje jasnog uvida u prave razmjere stanja, ovu su vijest danas prenijeli i neki izvori inače skloni oporbi, čime ona ipak dobiva dodatno na vjerodostojnosti.

Pogled na četvrt Khaldiyeh, s krova džamije Khalid bin Walid, navodno 25. srpnja ove godine

Sve je to još jako nesigurno, budući da u tom kraju ima iznimno malo novinara, kojima je navodno prilaz ionako bio ograničen tek do zone na jugozapadu, udaljene od oko kilometra od navodnog poprišta režimskog uspjeha. Kako bilo da bilo, uz sve scene urbanog uništenja vezane uz četvrt Khaldiyeh, ono što nesporno smješta vladine snage u taj kraj su slike velike, ali oštećene džamije Khalid bin Walid, do koje su izgleda došle vladine postrojbe. Pri tome, dio spomenutog fotografskog materijala izgleda da je slikan i sa same džamije, što bi dodatno potvrdilo da su režimske snage i stvarno u tome kraju.

Režimske snage nedaleko oštećene džamije Khalid bin Walid, 29. srpnja ove godine

S druge strane, ovaj razvoj situacije ujedno naznačuje da je južno, u starom središtu grada Homsa, navodno ostao opkoljen oveći broj pobunjeničkih boraca. Ako je tome zaista tako, ta bi činjenica u nadolazećim danima praktično pa garantirala koncentriranje borbi na centar grada, ali možda i na gradske prometnice u smjeru sjevera i sjeveroistoka, kojima bi se ti ljudi mogli pokušavati probiti van. Ovo je razvoj situacije koji oporbi u Siriji uopće ne ide na ruku, a teško će ga moći izravnati i navodni manji uspjesi na sjeveru – gdje se moglo čuti o pobunjeničkom zauzimanju naselja Khan al-Assal (na jugozapadnome izlazu iz Aleppa), ali i vezanim egzekucijama zarobljenih režimskih vojnika.

Strani borci u Siriji – lagana panika u EU

Oporbeni borci u četvrti Khaldiyeh 21. srpnja, prije vojnog uspjeha režimskih snaga

Kako izgleda, broj građana zapadnih zemalja koji odlaze u Siriju, ne bi li sudjelovali u tamošnjim sukobima na strani pobunjenika, premašio je opsege sličnih pojava zabilježenih u Iraku, Afganistanu, Somaliji i Jemenu. Dok se iz američkih izvora moglo čuti “Sirija je postala stvarno dominantno bojište za pristalice svetoga rata u svijetu” (Matthew G. Olson, direktor američke institucije National Counterterrorism Center – NCTC, izjava na nedavno održanome Aspen Security Forumu) – strah širi perspektiva njihova budućeg povratka u rodne krajeve, s iskustvom borbi i obukom za “sveti rat”.

Dok smo se nedavno pozabavili pitanjem sudjelovanja boraca s prostora bivše SFRJ u građanskome ratu u Siriji, proteklih dana mogle su se čuti procjene da je u Siriji od 2011. do danas sudjelovalo više od 600 boraca iz Europe, Australije i SAD – što je zapravo vrlo konzervativna procjena – ta bi brojka predstavljala tek oko 10 posto od ukupno oko 6000 stranih boraca čije je pristizanje u Siriju bilo zabilježeno s Bliskoga istoka i sjevera Afrike. Od toga, procjenjuje se da je riječ o oko 140 državljana Francuske, 100 ljudi iz Velike Britanje, 75 iz Španjolske i 60 građana Njemačke.

Uz to, zabilježene su grupe građana Austrije, Belgije, Danske, Finske, Irske, Italije, Nizozemske, Norveške i Švedske, te tek poneki Australac, Kanađanin ili građana Sjedinjenih Američkih Država. Vezana za ovu posljednju skupinu bila je pogibija Nicole Lynn Mansfield, Amerikanke koja je prešla na islam i potom sa skupinom Britanaca otišla u Siriju, da bi ondje poginula tijekom svibnja u provinciji Idlib. Slično se moglo čuti i o Ericu Harrounu, bivšem američkom vojniku koji se početkom godine u Siriji borio za al Nusra frontu, da bi po povratku u SAD po tom pitanju tijekom lipnja ove godine i završio na sudu, u američkoj saveznoj državi Virginia.

Pogled na četvrt Khaldiyeh, poprište teških borbi proteklih dana, navodno 30. srpnja ove godine

No dok je Gilles de Kerchove, Belgijanac koji je od 2007. koordinator borbe protiv terorizma EU (EU Counter-terrorism Coordinator), tek ustanovio: “Razmjeri ovoga su potpuno drugačiji od onoga što smo viđali u prošlosti“, ispada da to i nije neko čudo. Naime, za “wannabe svete ratnike” dovoljno je da sami dođu do Turske, što je iz zemalja EU jednostavno i jeftino, pa da od tamo na neki način skliznu u Siriju – gdje ih je mnoge čekalo mjesto u redovima organizacija al Nusra, koja od njih navodno organizira manje, ali nacionalno homogene postrojbe.

Na djelu je, dakle, prva faza već više puta viđenog procesa. Dok još nije zabilježen ni jedan planirani teroristički napad u režiji “sirijskih svetih ratnika”, jasno je da je za tako nešto još zapravo prerano – budući da rat u Siriji bijesni, a režimske snage napreduju – što zapravo znači da trenutno sirijska oporba itekako treba dodatne borce. Osim što se njih privlači svojevrsnom regrutacijskom kampanjom po sunitskim zajednicama svijeta, bilo bi zanimljivo vidjeti ne uklapa li se u tu priču i niz velikih bijegova zatočenih islamista iz zatvora širom sunitskoga svijeta (21. srpnja u Iraku oko 500 ljudi iz zatvora Abu Ghraib, 27. srpnja u Libiji oko 1000 ljudi iz zatvora u Benghaziju i 29. srpnja u Pakistanu oko 250 ljudi iz zatvora u Dera Ismail Khanu).

Odgovor pojedinih europskih država

Vlasti zemalja iz kojih ti ljudi potječu na raspolaganju imaju bitno užu lepezu raspoloživih sredstava kojima mogu efikasno omesti ratnike-turiste tijekom pripreme tih borbenih izleta u Siriju. S jedne strane, zapadnim zemljama ostaje praćenje toka ljudi što ulaze u Siriju iz Turske, iako se tu navodno čulo da turske vlasti i nisu baš agresivne u zaustavljanju takvoga prometa. S druge strane – može se pokušati djelovati i na navodne putnike prije njihova odlaska iz Europe. Tako se govori o njemačkim problemima u saveznoj pokrajini Schleswig-Holstein, gdje je bila identificirana grupa od 12 osoba u pripremama za odlazak u Siriju – budući postupak oduzimanja putovnica traje i nije birokratski banalan, nadležne su službe navodno pribjegle službenim posjetama navodnim putnicima, prilikom kojih su oni upozoreni da su im planovi registrirani, da su pod prismotrom i da bi možda trebali odustati od puta. Naravno, kako njemačim državljanima za ulazak u Tursku ionako trebaju tek osobni dokumenti, ove se intervencije moglo jednostavno zaobići, bilo pozivanjem na pravo odlaska na godišnji odmor i u Tursku, ili putovanjem prvo u neku drugu europsku zemlju, pa tek iz nje onda u Tursku i prema Siriji.

Slične probleme imaju i zemlje Beneluksa, koje se koncentriraju na suzbijanje reklamiranja takvog ratnog turizma i regrutacije za borbu u Siriji. Nizozemska svojim zakonima za takva djela ima zapriječenu višegodišnja zatvorsku kaznu, kombiniranu s velikim iznosom novčane kazne za počinitelje – što je režim kojim će se vjerojatno suditi i nedavno uhićenoj 19-godišnjakini, koju se sumnjiči da je poticala mlade nizozemske muslimane na odlazak u rat. U Belgiji je još u travnju bila zamijećena veća akcija po tom pitanju – kada je pretraženo 48 kuća širom države i pritvoreno 6 ljudi pod optužbama za regrutiranje ljudstva za Siriju. Iako je u međuvremenu dio njih i pušten, bilo je i uhićenja povratnika iz Sirije, o čemu se trenutno provode istrage – vezane uz gradove Antwerpen i Vilvoorde (smješten sjeverno od Bruxellesa), a povezane sa skupinom “Sharia4Belgium”.

Dok stručnjaci procjenjuju da se iz borbi u Siriji put Francuske do sada vratilo oko 30 ljudi, prilično je izvjesno da su ih tu presrele tamošnje sigurnosne službe, a onda i poduže ispitivale – na temelju ovlasti dobivenih prošlogodišnjim izmjenama zakonodavstva, koje omogućavaju postupanje za djela odlaska u teroristička obučna središta ili u zone borbi u kojima djeluju terorističke organizacije. Dok je ovakvo prilagođavanje zakonodavstva zasigurno izazvano iskustvima proteklih godina – kada je iz redova muslimanske zajednice u Francuskoj, posebno među ljudima sjevernoafričkoga podrijetla, bilo vidljivo masovno sudjelovanje u islamističkim ratovima nalik ovome u Siriji – zanimljivo je da navodno dio takvih ratnika-turista i nije baš bio uspješan u svojim putovanjima. Za neke od njih se čulo da su po dolasku u Tursku ili Jordan zapravo zaglavili s tamošnjim tisućama izbjeglica iz Sirije, a da je bilo i odbijanja od strane “Slobodne vojske Sirije” – organizacije koja je navodno barem malo izbirljivija od već spomenute al Nusra fronte.

Belgijski parlament u idelanome izdanju, kako to vide tamošnji islamisti

Dok su mjere državnoga obeshrabrivanja potencijalnih boraca, a prije njihova odlaska u borbu, zapravo vrlo upitne – malo je država koje, poput Francuske, imaju mehanizme za kontrolu povratnika. Osim toga, uz europske slobodne granice, i takvi su mehanizmi zapravo vrlo upitno efikasni – budući da ovise o uspjehu obavještajnih struktura u svakom pojedinačnome slučaju individualnog borca-povratnika. Ne bi li se sustavno tom problemu pokušalo stati na kraj, Hans-Peter Friedrich (njemački savezni ministar unutarnjih poslova) navodno radi na uspostavi zajedničkog registra svih stranih osoba koje ulaze na prostor Europske unije, ne bi li se i time pokušalo olakšati praćenje radikaliziranih povratnika s islamističkih ratišta diljem svijeta. Dok ovakva nova mjera još i nije na praktičnom horizontu – ipak je jasno da će sve potencijalne mjere morati biti višenacionalne i usklađene među svim državama iz kojih takvi vikend-ratnici odlaze u borbu.