U četvrtak, 21. travnja kasno navečer, u sarajevsku zračnu luku sletio je transportni zrakoplov Boeing C-17A Globemaster III, noseći u javnosti nenajavljen posjet Johna Owena Brennana susjednoj nam Bosni i Hercegovini . Ovaj obavještajni profesionalac, od ožujka 2013. godine čelnik američke Središnje obavještajne agencije (Central Intelligence Agency – CIA), u Sarajevu je izgleda boravio manje od 48 sati, tijekom kojih je obavio i niz sastanaka s kompletnom sigurnosno-obavještajnom vrhuškom države domaćina. Ovaj se radni posjet dogodio na povratku Brennana iz Saudijske Arabije, gdje je na rubovima državničkog posjeta Baracka Obame Rijadu imao i tematske sastanke s višim sigurnosnim dužnosnicima šest arapskih država Perzijskoga zaljeva – koji su izgleda bili dio nacionalnih delegacija na tamošnjem zasjedanju Zaljevskoga vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC). Među ostalim, navodna tema sigurnosne komponente ovoga sijela u Rijadu bila je i obavještajna koordinacija povodom djelovanja na ratištima Sirije, Iraka i Jemena.

Što se tiče sadržaja službenog boravka Johna Brennana u Sarajevu, javno je zabilježeno njegovo odsjedanje u hotelu Marriott na Skenderiji, gdje je boravio do danas popodne. Iako su mediji proteklih dana spekulirali o nenajavljenoj prirodi posjeta, danas se iz BiH izvora ipak moglo čuti kako je ovaj dolazak bio pripreman zadnjih mjesec dana, a da je do njega došlo temeljem poziva kojeg je direktor OSA-e Osman Mehmedagić uputio za svog boravka u SAD-u početkom tekuće godine. Nekoliko je radnih sastanaka gosta iz SAD ipak bilo objavljeno javnosti. Kao prvo, u petak 22. travnja Brennan je održao radni ručak sa čelnicima policijskih i sigurnosnih agencija, te resornim ministrima u Golf klubu Betanija – gdje mediji u BiH spominju i skup s tzv. “Udarnom grupom odgovornom za borbu protiv terorizma u BiH”. Riječ je tu o skupu kojeg trenutno sačinjavaju Perica Stanić, direktor Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), državni odvjetnik iz Tužilaštva BiH Dubravko Čampara, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH Mirsad Vilić, policijski komesar MUP-a Kantona Sarajevo Vahid Ćosić, ministar unutarnjih poslova u Vladi FBiH Aljoša Čampara, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić i (još jedan) Dragan Lukač, ministar unutarnjih poslova Republike Srpske. Spomenuta “Grupa za borbu protiv terorizma i jačanje sposobnosti za borbu protiv terorizma (Udarna grupa)” osnovana je 2004. godine odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, a radi pod vodstvom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i pod nadzorom Ministarstva sigurnosti BiH. Nakon toga, jučer u ranim popodnevnim satima, održan je i sastanak direktora CIA-e sa članovima Predsjedništva BiH u zgradi Predsjedništva BiH.

John Brennan na izlasku iz zgrade Predsjedništva BiH

Danas kasno prijepodne John Brennan u Sarajevu se sastao i s Osmanom Mehmedagićem, direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA), u njegovom sjedištu u centru Sarajeva (Ulica Mehmeda Spahe). Kao i tijekom čitavog ostataka ovog posjeta, i ovaj je sastanak bio popraćen iznimno jakim policijskim osiguranjem, koje je obuhvaćalo i današnje raspoređivanje policije oko čitavog kvarta u kojem se nalazi sjedište OSA-e, od ranoga jutra pa sve do kraja ovog navodno jednosatnog sastanka. Iako o tome nije bilo ni spomena, ne bi čudilo ni da su tijekom boravka visokog dužnosnika SAD u Sarajevu bili dogovoreni te održani i radni sastanci sa sigurnosnim čelnicima pojedinih BiH susjednih država.

Tko o čemu?

Naravno, pažnju javnosti je ovim povodom plijenila tematika spomenutih skupova. Iako se moglo čuti da su glavne teme sastanka bile (1) sigurnosna situacija u BiH, (2) borba protiv terorizma, te (3) mogućnosti kojima BiH raspolaže u kontroliranju i održavanju sigurnosne situacije u zemlji i njenome susjedstvu – brojni su mediji tu krenuli i u dodatna nagađanja.

Sigurnosna situacija u BiH

Već se neko vrijeme u medijima čuju naznake nezadovoljstva SAD pojedinim segmentima kadrovske politike koju Bosna i Hercegovina vodi u svom sigurnosnome sektoru. Ovdje se tako spominjalo pismo koje je prije godinu dana baš John Brennan slao Mladenu Ivaniću, tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH, povodom imenovanja čelnika Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA). Naime, iako se tada spominjalo američku izjavu da “to ne bi trebao biti islamista, nego neka pouzdana osoba“, na to je mjesto navodnom intervencijom Bakira Izetbegovića došao baš spomenuti Osman Mehmedagić Osmica (među ostalim i ratni osobni čuvar Alije Izetbegovića). Kako spominje analitičar Dževad Galijašević, riječ je tu o osobi “koja je prošla obavještajne specijalne obuke u okviru posebnog NATO programa, ali u Turskoj, i koja je bila povezana i s tajnom policijom AID u ratu, i ima vrlo negativno učešće u nekim zločinima“.

Uz to, navodno postoje i problemi oko provedbe zakona kojim su strogo sankcionirani odlasci građana BiH na strana ratišta. Iako taj propis određuje kaznu i do deset godina zatvora, Galijašević je napomenuo slučajeve Abdulaha Fatiha Hasanovića te Emina Hodžića, koji su za te stvari bili optuženi, ali im je dosuđena tek novčana kazna, bez dana zatvora. Ova blagost, koja smeta brojne promatrače, navodno je dio šireg procesa, gdje se spominje i pregovore koje navodno s vlastima BiH vode pojedinci iz Sirije i Iraka. Oni bi se navodno željeli vratiti u BiH, dok bi prijeteću zatvorsku kaznu željeli zamijenili nečim blažim, u zamjenu za suradnju.

Iako se tu temu nije spominjalo u kontekstu radnog posjeta Johna Brennana Sarajevu, ovdje treba spomenuti i danas objavljen sadržaj sjednice Sabora Islamske zajednice BiH u Sarajevu. Naime, Rijaset Islamske zajednice u BiH je tijekom 2015. pa sve do 25. ožujka ove godine vodio razgovore s pojedinim vjernicima koji nisu u evidenciji članova Islamske zajednice u BiH, odnosno sa skupinama koje nisu uključene u sustav džemata Zajednice na teritoriji BiH. Od ukupno 38 takvih skupina, paradžemata (Zeničko muftijsko 13, Sarajevsko 12, Tuzlansko 7, Bihaćko 3, Mostarsko 2, Travničko 1), uključenje u Islamsku zajednicu prihvatilo je njih 14. Predstavnici 22 skupine nisu potpisali Protokol (Stijena, Brezičani, Hodžići-Kakanj, Pobjeda-Feth, Briješće Brdo 2, Kasindolska, Gornja Mahala, Kuljani, Bara, Ošve, Kaloševići, Strnokos – Zenica, Liješnica, Kotorsko Donje, Gornja Maoča, Gornji Rahić/Dizdaruša, Čehaje 1, Selo Gračanica, Stara Željeznička stanica Bihać, Kula-Tuzla , Dubnica i Delići-Hukići), a konstatirano je i da “postoje tekije u kojima se obavljaju aktivnosti, a da one nisu u sistemu Tarikatskog centra. Postojke džemati koji su se odvojili od Zajednice i tako djeluju nelegalno. To su Stranjani i Klokot”. Ovo je dobar primjer podjela koje prožimaju Islamsku zajednicu u BiH, što je pojava koja se barem dijelom odražava i na korijene terorizma u državi, kao i na borbu protiv ove pojave.

Borba protiv terorizma

Nije sporno kako se Bosna i Hercegovina već dugo nalazi u prvome redu međunarodne borbe protiv terorizma. To potvrđuje i izjava Vlade Azinovića, stručnjaka i z Sarajeva, za Radio Slobodna Europa: “BiH je dio međunarodne koalicije koja se bori protiv ovog fenomena i suočava se s nesrazmjernim fenomenom odlazaka na strana ratišta u odnosu na broj stanovnika, opasnosti od radikalizacijom društva, ali i sigurnosnim prijetnjama koje se povezuje s povratkom ljudi sa stranih ratišta. Tužilaštvo BiH ojačano je sa osam novih tužilaca koji će se baviti isključivo pitanjem terorizma i primaju poduku od američkog Ministarstva pravosuđa. BiH je predvodnica u borbi protiv ovog fenomena, jer mu je i najviše izložena“.

Dok Combating Terrorism Center u West Pointu procjenjuje da se oko 600 ljudi pridružilo redovima ISIS-a sa šireg prostora Balkana od 2012. godine naovamo, američki Congressional Research Service spominje oko 330 boraca iz Bosne i Hercegovine, 100 do 150 s Kosova, 90 iz Albanije, 50 do 70 iz Srbije, te još desetak iz Makedonije. Ponešto su manje brojke s kojima u javnost izlazi državno tužilaštvo BiH. Po izjavi Gorana Salihovića, glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, do sada su izrečene ukupno 72 godine zatvora za neko od krivičnih dijela terorizma, i do sada je osumnjičeno oko 70 osoba. Iz BiH se 124 osobe nalaze kao borci na stranim ratištima (4 u Ukrajini, i 120 pri ISIS), a od 49 osoba koje su se vratile u BiH – pola je procesuirano. Pri tome, Vlado Azinović dodaje: “U posljednje vrijeme nemamo odlazaka u Siriju, a u 2015. nemamo povrataka, tako da bi se moglo reći da je ovaj fenomen prigušen ili zaustavljen. To ne znači da ne postoje napori koji se ulažu u to da se ljudi regrutiraju i šalju, ali očito je da je zbog spleta okolnosti na koje smo uticali, a na neke i nismo, taj trend odlazaka opao“.

Ovdje ne treba zaboraviti ni navode američkog dnevnika The Washington Times, koji na ovu temu spominje i da se još krajem prošle godine moglo čuti kako obavještajni podaci ukazuju na jačanje interesa skupine ISIS za jugoistočnu Europu kao potencijalng prostora širenja nakon Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike. Po njima, tada se moglo čuti i da su upravo obavještajne službe Republike Hrvatske identificirale potencijalnog vođu ekstremista, koji se smjestio na prostoru Kosova te Bosne i Hercegovine – ne bi li od tamo organizirao borce koji se u te krajeve vraćaju s ratišta u Siriji i Iraku, na kojima su bili u redovima ISIS ili al-Qaedi bliske organizacije al-Nusra.

Sigurnost BiH i regije

Zanimljivo je da su pojedini mediji iz Republike Srbije u vezu s radnom posjetom Johna Brennana Bosni i Hercegovini doveli i nedavna vanjskopolitička postupanja Turske. Tako se spominju informacije koje je SAD dobila u Saudijskoj Arabiji o nastojanjima Turske da ojača svoju prisutnost u Bosni i Hercegovini, kako raspoređivanjem dodatnog ljudstva u okvir operacije EUFOR Althea (kao “non-EU Troop Contributing Nation” – TCN), ali i obavještajno. Sve bi to trebalo ojačati tursku poziciju i njihovu mogućnost pritiska na Europu, o čemu citiraju Dževada Galijaševića koji kaže: “Očigledno je turska namjera – o čemu postoje podaci i u Rijadu – da pritisne Europu izbjegličkim valom, i učini ju nestabilnom, da bi iznudila povlastice koje želi dobiti u pregovorima s Njemačkom“.

Dio oružja zaplijenjenog u akciji “Balkan Trigger”, širom 6 zemalja regije između 17. i 19 travnja ove godine

Uz to se još spominje i navodnu opskrbu BiH oružjem islamističkih ekstremista širom zapadne Europe, gdje se opet citira Galijaševića koji kaže: “Rezultati akcije Interpola, u kojoj je angažirano do 5.000 policajaca, mada veoma skromni, su značajni – jer je riječ o oružju koje je bilo u prometu, i koje se kretalo prema Zapadnoj Evropi“. Pri tome on napominje i da je zaplijenjeno oružje iz BiH direktno išlo prema punktovima “Islamske države” u Zapadnoj Evropi – čemu doduše proturječe navodi koji su oružje korišteno pri nedavnim terorističkim napadima u Parizu vezali direktno za Republiku Srbiju, o čemu smo pisali i na stranicama portala Obris.org.

No, o tome da je razgovora s Brennanom na ovu temu ipak bilo svjedoči i jučerašnja izjava Aljoše Čampare, ministra unutarnjih poslova FBiH i člana Udarne grupe za borbu protiv terorizma BiH: “Direktora CIA-e upoznali smo i s problemom viška naoružanja koje se može prokrijumčariti i koristiti u terorističke svrhe. Kratko smo razgovarali i o organiziranom kriminalu, borbi protiv korupcije, vladavini prava i zakona. U suštini, imali smo konstruktivan razgovor“.

Iz Rijada u Sarajevo

Barack Obama i čelnici zemalja Zaljevskog vijeća za suradnju

Za kraj, osvrnimo se kratko i na već spomenutu dvodnevnu posjetu (od srijede, 20. travnja, do četvrtka 21. travnja) Baracka Obame, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Saudijskoj Arabiji. Tih je dana Rijad bio mjestom održavanja četiri politička skupa: (1) sastanka visokih predstavnika SAD i Saudijske Arabije, (2) sastanka predstavnika zemalja Perzijskog zaljeva i Maroka, (3) susreta američkog predsjednika Obame s vođama Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC), te (4) susreta marokanskog kralja Mohammeda VII s vođama spomenutog Zaljevskog vijeća za suradnju. Dok su se domaćini trudili ostaviti dojam političkoga centra regije, od početka je bilo jasno da gosta iz SAD ondje čeka težak posao i donedavno nezamislive napetosti u odnosima SAD i kuće al-Saud.

Neugodnosti su krenule već po dolasku u zračnu luku

Neugodnosti su tu počele već na prvome koraku kada je domaćin, saudijski kralj Salman Bin Abd al-Aziz, odlučio prisustvovati službenome primanju za goste iz susjedstva, dok je Obamu u zračnoj luci dočekao tek guverner Rijada, princ Faisal Bin Bandar Bin Abd al-Aziz (dužnosnik relativno niske razine). Jednako tako, po prvi put u dugo vremena, dolazak predsjednika SAD u Saudijsku Arabiju nije bio prenošen ni na državnoj televiziji – kao što su tom prilikom bili popraćeni dolasci vlastodržaca s područja Perzijskoga zaljeva na paralelne skupove u Rijadu.

Ni tijekom susreta koji su uslijedili Barack Obama nije mogao sakriti da su odnosi SAD i Saudijske Arabije u ozbiljnoj krizi. Kao prvo, riječ je tu bila o inicijativi u Kongresu SAD, koja bi dopustila žrtvama terorističkih napada 11. rujna da naknade šteta od tog napada sudski traže od Saudijske Arabije, radi njene makar i posredne umiješanosti u taj teški teroristički napad. Uz to, odnosima nije pomoglo ni pitanje Irana – države koja je glavni regionalni takmac Saudijske Arabije za prevlast u području Bliskoga Istoka. Dogovor oko legalizacije iranskog nuklearnog programa, koji je zalaganjem SAD postignut između međunarodne zajednice i Irana, na putu je toj zemlji ukloniti teret brojnih sankcija – što će zasigurno imati i bitnog utjecaja na regionalne odnose moći. Konačno, i po pitanju bojišta Sirije i Iraka SAD i Saudijska Arabija temeljito su se razišle u interesima i djelovanju. Dok su SAD odbile dublje uvlačenje u tamošnji rat, Saudijska Arabija – uz slanje pomoći pojedinim frakcijama – itekako razmišlja i o direktnom uključivanju u borbe – iako bi to radije izvela kao dio neke međunarodne koalicije, kojoj bi po mogućnosti dio bile i SAD. No, dok su se ovi problemi tek tiho provlačili kroz službene teme sastanaka Obame i saudijskoga kralja (bilateralni odnosi, terorizam i teme s područja Bliskoga istoka), stvari su bile bitno jasnije na sastanku američkog ministra obrane Ashtona Cartera s krunskim princom Mohammedom bin Salmanom, drugim zamjenikom premijera i ministrom obrane. Naime, ondje su teme razgovora bile terorizam, nestabilne države regije i “imperijalistička agenda Irana“, dok su se tim povodom mogli čuti i pozivi za zaustavljanje pomorskih pošiljki oružja u Jemen, državu gdje se već mjesecima sukobljavaju saudijske trupe i lokalni saveznici Irana.

Nakon duže pauze, tijekom koje se u hrvatskoj javnosti malo čulo o Afganistanu i tamošnjem međunarodnom djelovanju – posljednjih dana ta je zemlja opet izronila na obrambeno-sigurnosnu tapetu, kako međunarodno, tako i u Hrvatskoj. No, nisu sva ta spominjanja jednaka, kao što im nisu jednake ili usporedive niti njihove motivacije te uzroci. Dok se na međunarodnoj razini stvarno pokreće odlučivanje o budućnosti koalicijskih djelovanja u Afganistanu (što je tema koja je duže vrijeme bila blokirana), domaća su spominjanja Afganistana više rastrgana, lišena većine smisla, i sve više upregnuta u lokalne političke bitke.

Abdullah Abdullah (lijevo) i Ashraf Ghani (desno)

Afganistan u međunarodnome fokusu

Tijekom protekloga tjedna, Afganistan je opet isplovio bliže vrhunca dnevnoga reda američkog predsjednika Baracka Obame. Naime, nakon više mjeseci natezanja po pitanju sklapanja sigurnosnoga sporazuma, kojega je donedavni predsjednik Afganistana Hamid Karzai odbijao potpisati, nedavno se saznalo da ova sapunica ipak ide kraju. Dok izborni proces za izbor novoga predsjednika Afganistana još uvijek traje – prvi krug predsjedničkih izbora odrađen je 5. travnja, dok se drugi krug između Abdullaha Abdullaha i Ashrafa Ghanija očekuje 14. lipnja – već je jasno da tko god da tu pobijedi, dogovor s Sjedinjenim Američkim Državama bit će potpisan. Dok pobjednik izbora u Afganistanu neće službeno biti poznat barem do objave rezultata zakazane za 22. srpnja ove godine, Barack Obama je već na temelju načelnog pristanka obojice kandidata 27. svibnja izašao u javnost s prvim preciznijim podacima o tome kako si Bijela kuća zamišlja predstojeće djelovanje SAD u toj zemlji. A tu nije sve baš onako kako se već duže nagađalo i u javnosti očekivalo.

Sukladno očekivanjima, SAD će od sadašnjih oko 32.000 američkih vojnika u Afganistanu s krajem 2014. godine i okončanjem misije ISAF ondje ostaviti ukupno oko 9.800 ljudi, što otprilike odgovara zahtjevima koje se proteklih mjeseci čulo iz vojnih i sigurnosnih krugova za predstojeću koalicijsku misiju “Resolute Support”. No, nakon godinu dana takvog brojnoga stanja, na scenu stupa novi element – postupno smanjivanje broja američkih vojnika, koje bi trebalo trajati do kraja 2016. godine. Pri tome, prošloga tjedna izneseni planovi kažu da bi do kraja 2015. godine u Afganistanu trebalo ostati ukupno oko 5 tisuća Amerikanaca (koncentrirano u Kabulu te na prostoru nedaleke zračne baze Bagram), dok bi se ta brojka onda do kraja 2016. dalje smanjila – prema ukupno oko 1000 ljudi. To bi ljudstvo ondje bilo uposleno na čuvanju veleposlanstva SAD u Afganistanu, na obuci afganistanskih nacionalnih snaga sigurnosti, te u sastavu posebne vojne Komponente za sigurnosnu pomoć (Security Assistance Component). Sve će to biti provedeno, naravno, ako se sigurnosno stanje na terenu u međuvremenu radikalno ne promijeni – gdje bi neki ozbiljniji ostanak SAD u Afganistanu vjerojatno ipak došao u obzir tek u slučaju prijetnje padom režima u Kabulu ili nečeg usporedivo katastrofalnog.

U skladu s najavljenim promjenama sastava te brojnosti američkog kontingenta u Afganistanu, od predsjednika Obame tom se prilikom moglo čuti i da “više nećemo patrolirati afganistanskim gradovima i naseljima, planinama ili dolinama“, ali i da najavljene promjene predstavljaju “privođenje odgovornome kraju najdužeg američkog rata” u povijesti te zemlje. No, taj smjer kretanja u Afganistanu u sebi ujedno krije i određenu američku unutarnjopolitičku smjernicu. Naime, najavljen konačan odlazak SAD iz Afganistana provodit će se taman u jesen 2016. godine – u jeku iduće američke predsjedničke kampanje. Pri tome, kako se iz tamošnjih političkih izvora čuje – sve od odlaska s vlasti republikanskog predsjednika George W. Busha i praktične propasti neokonzervativne vanjske politike, na desnome spektru američke političke scene nije došlo do formiranja nekog novog i zaokruženog gledanja na vanjsku politiku i ratove u inozemstvu koje je G.W. Bush ostavio u naslijeđe svojim nasljednicima. Dakle, demokratsko otvaranje teme Afganistana, okončanje još jednog dugotrajnog rata, ali i povratak američkih vojnika kući nakon više od 15 godina vojnih djelovanja pod Hindukušem – u to predizborno vrijeme sili otvaranje političke teme oko koje republikanci ne izgledaju spremni za ozbiljno sučeljavanje. Time postaje jasno da će i budući demokratski kandidat za predsjednika SAD, bila to Hillary Clinton ili netko drugi, u svojoj kampanji itekako govoriti o Afganistanu, dok će tu onda i ostatak vanjske politike igrati ponešto veću ulogu nego što bi to američki desni krugovi željeli.
———————–

Barack Obama u ružičnjaku Bijele kuće, 27. svibnja 2014. godine

———————–
Do tada, vlasti u Washingtonu će stanje u Afganistanu nastojati aktivno držati pod kontrolom, usmjeravajući nove vlasti u Kabulu put barem uvjetne stabilnosti i napretka. Dok su to, jasno, prilično dugoročni ciljevi – za prvu silu je lako pokazati političku podršku tamošnjim političkim strukturama i kandidatima za predstojeći drugi krug predsjedničkih izbora. U tom svjetlu treba gledati i niz unaprijed nenajavljenih visokih posjeta Afganistanu – gdje je Barack Obama bio 25. svibnja (po prvi put od 2012. godine), a američki ministar obrane Chuck Hagel u nedjelju, 1. lipnja – samo dan nakon što je uz poprilično svjetlo medija dogovoreno puštanje narednika Bowea Roberta Bergdahla, jedinog registriranog američkog vojnika u talibanskome zatočeništvu. On je zamijenjen za petoricu zatvorenika iz zatvora Guantanamo Bay, koje se otpremilo put Katara – države koja je i posredovala u čitavim pregovorima o razmjeni.

Afganistan u domaćim očima

Za razliku od svjetske vizure, Afganistan je u hrvatskoj javnosti tijekom posljednjeg vremena prisutan tek sporedno. Pred Hrvatskim saborom se na te teme po posljednji put raspravljalo sredinom studenoga prošle godine, kada su jedan za drugim raspravljana dva tematska dokumenta – kao prvo “Izvješće o sudjelovanju pripadnika OS RH u operaciji potpore miru ISAF u Afganistanu od 1. travnja 2012. do 31. ožujka 2013. godine” (dakle, sa za hrvatske prilike gotovo zanemarivih 8 mjeseci zakašnjenja), te kao drugo “Prijedlog odluke o sudjelovanju pripadnika OS RH u operaciji potpore miru ISAF u Afganistanu”. Time je Sabor ovlastio MORH da se u Afganistan tijekom 2014. godine šalje do 200 pripadnika OS RH.

General Lovrić na Jarunu, 01.6.2014. godine

Kako tu stanje stoji danas, bilo je vidljivo kada su o Afganistanu novinari priupitali generala Dragu Lovrića, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. No, čisto da ponovimo – 1. lipnja je odgovor tu glasio: “Mi smanjujemo naš kontingent u Afganistanu. Trenutno u Afganistanu imamo 160 pripadnika – 158 pripadnika Hrvatske vojske, i 2 pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova. Međutim, mi ćemo nastaviti sudjelovati u operaciji “Resolute Support” i kad se naprave operativni planovi – znat ćemo s kojom brojčanom veličinom“.

Nažalost, priča tu nije stala – budući bi ova tema bila nepotpuna da se ne spomene i još jedan smjer upadanja afganistanskih tema u javni prostor Hrvatske, koji se u svojoj punini očitovao tog istog 1. lipnja, dok su Oružane snage RH na Jarunu taktičko-tehničkim zborom i javnom priredbom okončavale proslavu ovogodišnjeg Dana OS RH. Naime, upravo je tog dana na stranicama oba glavna dnevna lista u Hrvatskoj osvanula Kolinda Grabar-Kitarović. No, dok je Jutarnji list direktno ustvrdio kako se dilema o njenoj mogućoj kandidaturi za mjesto predsjednika RH okončala 27. svibnja, kada je dosadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju uputila svom šefu, Andersu Fogh Rasmussenu, zahtjev za razrješenje u NATO-u, a radi vođenja kampanje u Hrvatskoj – Večernji list je objavio nešto posve različito.

Kolinda Grabar-Kitarović pri 23. HRVCON, Mazar-e-Sharif krajem svibnja 2014.

U tim je novinama osvanuo veliki tekst, zapravo niz dnevničkih zapisa te iste Kolinde Grabar-Kitarović, ali još uvijek u svojstvu NATO dužnosnice, kojima ona za Večernji list opisuje detalje svog za sada posljednjeg službenog puta u Afganistan. Tu se, u pasusima teksta posvećenima periodu od 23. do 26. svibnja, saznaje o aktivnostima veleposlanice Grabar-Kitarović u Afganistanu, o tamošnjemu radu i slobodnom vremenu pripadnika pojedinih dijelova hrvatskoga kontingenta u misiji ISAF (pa čak i bitno sadržajnije i detaljnije nego što je to ikad MORH uspio prenijeti hrvatskoj javnosti) – a sve to začinjeno i nizom slika “s terena”. Naravno, uz vojnički dotjeranu NATO dužnosnicu (kojoj čak ta uniforma i ne stoji posve neprirodno), koči se naslov o navodnom pitanju zainteresiranih domorodaca NATO diplomatkinji hrvatskog podrijetla: “I Afganistanci me pitaju: Kolinda, hoćete li biti predsjednica?“.

Nažalost – lako bi moglo biti da ćemo o odgovoru na to navodno pitanje neimenovanih Afganistanaca bitno brže dobiti suvisao odgovor, nego na išta što bi stvarno bilo vezano uz detalje aktualnih i budućih djelovanja OS RH u Afganistanu – bilo u redovima zamiruće operacije ISAF, ili u okviru još nedefinirane misije “Resolute Support”.

Za razliku od Hrvatske, gdje se predizborno prikupljanje novčanih sredstava i godinama nakon izbora krije kao noge neke otrovne zmije, Sjedinjene Američke Države tu stvarima pristupaju pomalo drugačije. Posebno se to dobro vidi na sjecištu dviju osjetljivih tema – obrane i predizbornih aktivnosti uoči predstojećih predsjedničkih izbora.

Američki think-tank “The Center for Responsive Politics” na svome je blogu (www.opensecrets.org) 15. listopada izašao s dosad sakupljenim podacima o donacijama osoba iz američkog šireg obrambenog sektora, uplaćenim na račune predsjedničkih kandidata za izbore zakazane 6. studenog 2012. godine. Promatrali su prvenstveno Baracka Obamu i Mitta Romneya, dodavši na republikanskoj strani još i pogled na financijske donacije Rona Paula,  kongresnika iz Texasa, koji je iz aktivne utrke za republikansku predsjedničku nominaciju ispao tijekom svibnja. Paul je došao u fokus jer je svojim zalaganjem za povratak trupa kući u SAD ipak prikupio ozbiljne novce i donacijama iz američkih obrambenih redova. Pri zbrajanju pojedinih donacija navodno su korišteni podaci Federalne izborne komisije (Federal Election Commission), koja bilježi iznose iznad 200 USD, dane od civilnih i djelatno-vojnih zaposlenika američkog obrambenoga sustava u korist pojedinih političkih kampanja do kraja kolovoza ove godine.

Kao što se u tabličnim podacima vidi, Obama je do nedavno prikupio praktično duplo više novaca iz obrambenoga sektora (536.414 USD, naprama Romneyevih 287.435 USD), iako treba priznati da su razni republikanci u tom državnome sektoru zbirno ipak prikupili više. To doduše nije bitno, jer je recimo Ron Paulovih 399.274 USD ionako već utrošeno u unutarstranačka predizborna nadmetanja – dakle, protiv Romneya, koji je sada zajednički stranački protukandidat demokratu Obami.

Ujedno, dok je Obamin ukupni iznos veći od Romneyevog, klasičnim dojmovima o prednosti republikanaca nad demokratima u obrambenim redovima ide na ruku i činjenica da su od ukupno 11 obrambenih grana koje je Center for Responsive Politics analizirao, njih 8 dali više novaca skupnim republikanskim opcijama. To vrijedi posebice za donatore iz mornarice, ratnog zrakoplovstva i marinskog korpusa. 

U čitavoj priči izgleda da nije napravila razliku ni oprečnost njihovih politika – gdje Obama provodi zamjetnu štednju, mimo koje bi još oko 500 milijardi USD u obrani moglo biti odrezano početkom iduće godine (proračunska sekvestracija) – dok je Romney pričao o više-bilijunskome uvećanju takvih odvajanja tijekom idućeg desetljeća.

Uz to, ovogodišnju je prvu obljetnicu tog događaja, prema istom vremenskom uzorku, preplavila izborna mašina američkog predsjednika Baracka Obame. On se neočekivano ukazao u Afganistanu, potpisao Ugovor o strateškom partnerstvu Afganistana i Sjedinjenih američkih država, te u gluho doba jutra u prostoru zrakoplovne baze Bagram održao druženje s vojskom i konferenciju za tisak – koje je upalo točno usred ranovečernjeg programa svih američkih TV mreža – kojim je povezao uspješnu likvidaciju bin Ladena, najavljenu stabilizaciju Afganistana i formaliziranje odnosa dviju država na dosad ipak još neviđen način. I opet, sve to u kasnim satima 1. svibnja – ili ranim satima 2. svibnja po hrvatskome vremenu.

Dok tek treba analizirati pun doseg i značaj u Kabulu potpisanog Strateškog partnerstva – čije najave i pojedini konkretni detalji u javnost cure već tjednima – ali i polugodišnjeg Izvješća o stanju Afganistanu, koje je nedavno američkom Kongresu podnijelo tamošnje Ministarstvo obrane, odlučili smo kao dio rekapitulacije tog 1., odnosno 2 . svibnja 2011. godine prenijeti ovdje tekst Igora Tabaka “Osama bin Laden – ipak mrtav?”, objavljen u tjedniku Globus, u srijedu 4. svibnja 2011. godine, samo dva dana nakon događanja.

Iako su prva nagađanja o smrti Osame bin Ladena krenula ranije tijekom večeri, većinu je novinara akreditiranih pri Bijeloj kući u Washingtonu navodno ipak iznenadilo sazivanje posebne konferencije za tisak blizu ponoći u nedjelju, 1. svibnja. Ta neupućena većina očekivala je da će tema iznenadne Obamine presice biti rat u Libiji i recentna bombardiranja Tripolija i obitelji Gadafi, no Barak Obama  je u 23.45 ponosno objavio „Osama bin Laden je mrtav!“, otvorivši time lavinu slavlja i komentara.

Barack Obama u Washingtonu 1. svibnja 2011. malo prije ponoći

Detalji vezani uz akciju mornaričkih postrojbi specijalne namjene, koji su pogubili Osamu bin Ladena, od trenutka predsjedničke objave uspjeha polagano cure u javnost.  Većina podataka u medijima, pripisana neimenovanim izvorima iz raznih razina američkih vlasti, kaže da je bin Laden ubijen u prepadu iz zraka, helikopterima, a lokacija na kojoj se skrivao nije bila neka pećina uz afganistansku granicu, nego ograđena vila, tek oko 100 kilometara sjeverno od pakistanskoga glavnog grada Islamabada. Navodno je sve išlo brzo i bez problema – upad, kratka borba i metak u glavu – za osobu čije ime posljednjih godina znaju čak i hrvatska djeca. Pri tome, opet navodno, do bin Ladena se stiglo dugotrajnim praćenjem njegovih kurira od povjerenja, budući da je čovjek potpuno odustao od korištenja elektroničkih naprava za komuniciranje. Tako je likvidacija Osame bin Ladena kulminacija jednog dugotrajnog postupka obavještajnog praćenja i izviđanja.

Sjedinjene američke države o hvatanju tog radikalnog islamističkoga vođe razmišljale su već  krajem 1990-tih, odmah nakon dvostrukog bombaškog napada na svoja veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji. Nakon napada na WTC i Pentagon, 11. rujna 2001., očekivalo se da je hvatanje Osame bin Ladena samo pitanje trenutka. Kada je propušten moment iznenađenja, prilikom početka rata u Afganistanu i navodnog bijega bin Ladena iz planina Tora Bore u susjedni Pakistan, bilo je jasno da se ne radi o laganome zadatku. Osama se prilagodio potjeri, utopivši se u masi od preko 180 milijuna Pakistanaca, i sredinom 2000-tih su i Amerikanci morali priznati da se njegov trag ozbiljno ohladio. Jedino što je preostalo, bio je nastavak započetih ratova (u međuvremenu se zaratilo i u Iraku) i tek polagano slaganje mozaika, ne bi li se negdje, ubuduće, „na dugome štapu“, možda došlo i do osobe koja je postala ikona globalnoga islamizma. Izgleda da je i nagrada od 25 milijuna američkih dolara, koliko se nudilo za informacije o Osami bin Ladenu, poslužila tek kao psihološki uteg, ali ne i stvarno sredstvo hvatanja slavnoga bjegunca. I upravo zato, vijest koja je službeno objavljena tik pred ponoć na 2. svibnja ima posebnu težinu.

Kutije šibica s obavijestima o iznosu nagrade dijeljene su gdje se sumnjalo da Osama i njegova desna ruka imaju skrovište

Pronalaženje te likvidacija Osame bin Ladena uspjeh je kojeg George W. Bush, inače četrdeset i treći američki predsjednik, nije dočekao u svoja puna dva mandata, iako je baš u to ime zaratio s Afganistanom.  Vijest koju je prije par dana objavio Bushov nasljednik, Barak Obama, nije plod sreće i trenutka, već simbolički  predstavlja kraj jedne ere. Radi se o događaju koji „s one strane oceana“ ima veliku emotivnu težinu, budući da barem prividno završava priču o 11. rujnu i terorističkome napadu na SAD, pa ne čudi da je objava bin Ladenove smrti izazvala brojna  javna slavlja na ulicama Washingtona i New Yorka. Prave je učinke ove objave još teško ocijeniti – posebno u svijetlu njenoga utjecaja na američku političku scenu. Ondje se bliže idući predsjednički izbori, Barak Obama će pokušati osvojiti svoj drugi mandat na čelu SAD, a nedjeljna će vijest i tu zasigurno biti široko korišten argument. No, još je tu mnogo otvorenih pitanja.

Tijelo Osame bin Ladena navodno je pripremljeno u skladu s islamskim vjerskim običajima i potom bačeno u more. Dok je, barem na prvi pogled, jasna motivacija ovoga postupanja –izbjegavanje stvaranja točke budućih hodočašća i okupljanja islamista – prvi je dojam da će tu još biti mnogo prijepora i neslaganja. Naime, samo nekoliko sati nakon objave te informacije, već je određen broj centara islamske vjerske misli (i to čak oni umjereni) objavio kako polaganje tijela u vodu nije u skladu s Islamom. Pri tome, treba napomenuti kako su upravo strogi sunitski islamisti, koje je inspirirao bin Laden, ujedno i glavni protivnici poštovanja pojedinih osoba, grobova i mjesta – u stilu šijitskoga ili sunitskog sufi islama. Dakle, nekakva bi hodočašća zapravo bila i praktična suprotnost onome u što ti radikalni islamisti vjeruju i za što se aktivno bore. Osam bin Laden vjerojatno će u islamskome svijetu zadržati određenu aureolu mučenika, osobe koja je poginula u borbi za svoje shvaćanje vjere. Budući da nije imao faza u svome životu koje bi bile suprotne toj slici, njegova smrt vjerojatno neće biti uspoređivana s onom Saddama Huseina od Iraka – socijalista i diktatora, osobe kojoj se sudilo i ekspresno presudilo – osobe koja je tijekom svoga pogubljenja uspjela pokazati impresivnu dozu dostojanstva pred licem zapjenjenih i podrugljivih političkih protivnika.

Naravno, iako se od 2. svibnja popodne govori i o provedenoj DNK analizi nad ostacima pokojnoga vođe al Qaede, čitav je dosadašnji postupak zapravo kao stvoren za pobornike teorija zavjere. „Je li Osama još živ?“, „Je li sve ovo namješteno?“ – pitanja su koja zabavljaju mnoge, što zapravo i ne čudi. Radi se tu o priči koja u sebi sadržava arhetipove i mitske elemente jasno pojmljive svima – pa i onima koji se s Osamom bin Ladenom politički i ideološki uopće ne slažu. Ako je poginuo, taj je čovjek poginuo u borbi za svoje ideje. Sam protiv svih, pojedinac protiv gigantskoga stroja. Već i nekad, ovo bi bilo dovoljno za dobru priču, stvaranje alternativnih verzija događaja, a u konačnici i mitova. Danas, u doba poplave informacija – kad je ionako teško odvojiti ono bitno od poplave reklama, priča lansiranih u marketinške svrhe i sasvim sporednih besmislica – nedvojbeno je da će tu još trebati mnogo truda i vremena da se činjenice iskristaliziraju na dovoljno jasan i nedvojben način da dostignu iole punu, onu „udžbeničku“, razinu. No, to i nije neposredno bitno, budući je Osama bin Laden već ionako odavno napustio razinu operativnoga vođe terorističke mreže, pa zvala se ona i al Qaeda, te postao simbolom s kojim se globalna većina ili slaže ili ne slaže – ali na onoj bazičnoj, ljudskoj razini, nevezano s konkretnim činjenicama i detaljima njegova stvarnog života i djela.

Ono što ipak ostaje zadano i nakon objave smrti Osame bin Ladena je politika, stanje međunarodnih odnosa, te ratovi koji i dalje traju u Afganistanu, Iraku i Libiji. Ne iznenađuju najave odmazde, budući su navodno i same regionalne podružnice al Qaede tijekom ponedjeljka priznale smrt svoga formalnoga vođe. No, to ne mora značiti da će do te odmazde doći bilo odmah, bilo u nekoj spektakularnoj formi – iako se takva mogućnost ne može isključiti. Ako i ne bude u Wikileaksovim dokumentima najavljenih napada nuklearnim sredstvima (bila to bomba u punom smislu nuklearna ili pak tzv. prljava, koja prostor samo zagadi rasipanjem radioaktivnoga materijala), zasigurno ćemo idućih godina gledati napade islamističkih terorista naslovljene kao odmazdu za Osamu bin Ladena. Zapravo, bilo bi začuđujuće da barem za neko vrijeme svaki iole uspješan napad islamističkih terorista ne bude ujedno i medijski predstavljan kao „osveta za bin Ladena“. No, to ne mora nužno značiti i da će takvih napada biti više, ili da će oni biti bitno drugačiji od do sada viđenih, ionako ambiciozno planiranih akata islamističkoga terorizma. Trenutno se, kao prva meta, spominje upravo zemlja u kojoj je Osama bin Laden proveo posljednje godine života – Pakistan, aktualni predsjednik Ali al Zardari i razne institucije vlasti.

Budući je van simboličke razine gotovo sve ostalo isto, sigurno je da ćemo i idućih mjeseci slušati vijesti o krizi u Pakistanu – inače jednoj od država svijeta čija je unutarnja stabilnost iznimno upitna. Sve od ubojstva Benazir Bhutto, krajem prosinca 2007. godine, Pakistan je praktično pa neprekidno u previranju. Vojna hunta je u veljači 2008. izgubila izbore, ne bi li na kraju njen čelnik general Pervez Musharraf sredinom kolovoza te iste godine podnio ostavku i na mjesto predsjednika države. Ipak, civilna vlast, koja je tada u potpunosti preuzela formalno kormilo države, ima mnogo problema. Razjedinjena je politički i regionalno, i dalje je uvelike ograničena ovlastima te utjecajem pakistanske vojske na ukupno društvo i ekonomiju, a sve to uz pakistanske talibane koji se posljednje vrijeme aktivno oružano bore za vlast – ostavljajući nerijetko osjećaj građanskoga rata širih razmjera.

Uzevši sve to u obzir, ne čudi da se i vjerojatno ipak pokojni Osama bin Laden odabrao barem posljednje tri godine skrivati upravo u Pakistanu. Ondje islamisti i dalje imaju velik utjecaj – i radi Afganistana s kojim država graniči na sjeverozapadu, i radi Indije na istoku i jugoistoku, s kojom spor oko regije Kašmir nije ni blizu trajnoga rješenja. Smrt Osame bin Ladena, u navodno ipak pretežito jednostranoj američkoj vojnoj akciji, biti će idućih tjedana u Pakistanu unutarnjopolitičko pitanje prve vrste. Gledat će se tko je što znao te tko je i kako surađivao sa SAD (deklariranim saveznikom Pakistana u borbi protiv nekih grana tamošnjih lokalnih islamista). Budući da će, barem za prvu silu, u Pakistanu vjerojatno biti koncentrirane i prve akcije oružane odmazde za smrt Osame bin Ladena, za nadati se da u terorističkim napadima neće stradati najviši vrh tamošnjeg političkoga vodstva. Takav bi razvoj situacije bio loš za svijet, za Sjedinjene američke države, ali i za njihove razne saveznike – uključujući tu i malu te udaljenu Hrvatsku.