Treba naglasiti da kad god eskalira nova runda neprijateljstava između Azerbajdžana i Armenije oko Nagorno-Karabaha – taj sukob ostaje lokalan. Drugim riječima, Vlada Azerbajdžana do sada nije bila raspoložena internacionalizirati konflikt oko regije Nagorno-Karabah. Zašto je tome tako?

Kao prvo, može se pretpostaviti da sve do nedavne eskalacije ovog konflikta, političko i vojno vodstvo Azerbajdžana nije bilo sigurno hoće li ili ne Rusija priskočiti u pomoć Armeniji, državi koja je članica Rusijom predvođene Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti (Collective Security Treaty Organisation – CSTO) i čvrstoga saveznika Ruske Federacije. Također treba napomenuti da ni Armenija nije bila sigurna u rusku pomoć. Osim toga, političko i vojno vodstvo Azerbajdžana nije bilo sigurno hoće li ili ne Turska kao saveznica Azerbajdžana priskočiti ovoj zemlji, ako baš oni započnu konflikt s Armenijom oko područja Nagorno-Karabaha. Na kraju krajeva, vojni savez između Azerbajdžana i Turske, poznat i kao Sporazum o strateškom partnerstvu i međusobnoj podršci (Agreement on Strategic Partnership and Mutual Support), po svojoj je prirodi defanzivan. A Turska, kao zemlja članica NATO saveza, prvo i osnovno ima obveze prema NATO savezu, a ne prema Azerbajdžanu. Konačno, pozicija Irana, države u susjedstvu, u kojoj mirno zajedno žive etnički Armenci i Azerbajdžanci, bila je, a i sad nastoji biti, neutralna, mirna i prijateljska. Rezultat toga je i činjenica da je Iran ponudio svoje posredničke usluge strankama u konfliktu.

Ne bi li pojačali prvu od iznesenih tvrdnji, trebamo se podsjetiti da je još i prije eskalacije ovoga konflikta 2. travnja 2016. godine, još tamo 21. prosinca 2015. godine Serzh Sargsyan, predsjednik Armenije, osudio svog susjeda u govoru pred Vijećem kolektivne sigurnosti CSTO u Moskvi. On je tada rekao: “Svaki putakada Oružane snage Azerbajdžana iskoriste svoje minobacače ili topničku tehniku protiv Armenije, oni pucaju u smjeru Astane, Biškeka, Moskve i Minska“. Po njemu, izbjegavanjem kritika na račun Azerbajdžana, članice CSTO ugrožavaju autoritet organizacije, a time dovode u pitanje i važnost, te vjerodostojnost ove organizacije.

Nedavni proplamsaj sukoba oko Nagorno-Karabaha samo je dodatno pojačao osjećaj bijesa i nevjerice u Armeniji, a vezano za njihove CSTO partnere. Iako je Armenija jamac sigurnosti u Nagorno-Karabahu, i članica organizacije CSTO, ostale članice CSTO ne prepoznaju obvezu podržavanja te strane u tamošnjem konfliktu. Na primjer, tijekom zaoštravanja Kazahstan je objavio izjavu o neutralnosti, dok se iz bjeloruskog Minitarstva vanjskih poslova moglo čuti: “Bjelorusija se zalaže za mirno rješavanje ovog konflikta, koje bi trebalo biti zasnovano na poštovanju i osiguravanju suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nepovredivosti granica“, što je izazvalo konsternaciju u Erevanu. Nadalje, Armenija je optužila Kazahstan za ozbiljno oštećivanje Euroazijske ekonomske unije (EEU) koju predvodi Rusija – njihovim odbijanjem dolaska na sastanak visoke razine održan u Erevanu 8. travnja 2016. godine. Armenski predsjednik Sargasyan je prilikom te posjete rekao Dmitriju Medvedevu, premijeru Ruske Federacije: “Ne znam koliko su točno naši partneri u EEU pomogli Azerbajdžanu tim potezom, ali van sumnje je da su time potkopali (istaknuto od autora) reputaciju naše organizacije“.

S druge strane, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je za publiku u Ankari 4. travnja 2016. godine izjavio: “Mi stojimo rame uz rame s našom braćom u Azerbajdžanu“. Uz to, tadašnji turski premijer Ahmet Davutoglu je 5. travnja 2016 rekao da: “Turska će stajati rame uz rame s Azerbajdžanom sve do sudnjega dana, protiv armenske agresije i okupacije“. Treba se podsjetiti da su takve izjave ipak prvenstveno ciljane za internu, domaću uporabu. Zato one i ne znače nedvojbeno da će u slučaju da Azerbajdžan zatreba hitnu pomoć, turska vojska stvarno i stati uz tog saveznika. Turska kao zemlja NATO članica ne može ni pod kojim okolnostima ozbiljno intervenirati u korist neke treće strane, konkretno Azerbajdžana, bez privole svih NATO članica. Ovu činjenicu treba pamtiti i ponavljati redovito.

Kada i nestane svih početnih nejasnoća, i ako postane jasno da će Armenija i Nagorno-Karabah voditi rat protiv Azerbajdžana sami, politički i vojni vođe Azerbajdžana nisu do kraja sigurni u to da li će se politička retorika iz Ankare i stvarno pretočiti u akciju. Rezultat ove nesigurnosti je razumijevanje među vlastima Azerbajdžana da oni ovaj konflikt ne mogu stvarno internacionalizirati.

Što se tiče pozicije Irana, jasno je da Iran nije zainteresiran da ga uvuku u sukob koji nije njihov. Pa ipak, Iran je tu zainteresiran za posredovanje. Iran je u prošlosti bio, a i sada je, partner Armenije – koji tu ima i određenih ekonomskih interesa – ali nije i njihov vojni saveznik. U isto vrijeme, Iran je nedavno počeo popravljati odnose s Azerbajdžanom, s posebnim fokusom na integriranje regionalnih prometnih mreža, te unapređivanje međusobno korisnih poslovnih poduhvata na području plina, građevinarstva, petrokemije, kemije i tekstilne industrije. Time  činjenica da ima dobre odnose i s Armenijom i s Azerbajdžanom čini Iran potencijalnim sponzorom rješavanja ovoga spora. Pa ipak, to ne znači i da je predsjednik Vladimir Putin spreman iranskome predsjedniku Hassanu Rouhaniju prepustiti odgovornost, utjecaj i sredstva za postizanje promjena među stranama u konfliktu. Ta činjenica onda ruši vjerojatnost uspjeha iranskog političkog sponzorstva na nulu.

Da zaključimo, Rusija ostaje najvažniji igrač u okviru geostrateških igara širom Južnog Kavkaza, i sve strane u ovome sukobu nastavljaju plesati prema melodiji koja dopire iz Moskve. Ta činjenica nužno zadržava strane ovog konflikta u lokalnim okvirima.

* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).

* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.