Dok se naši uvaženi saborski zastupnici tek pripremaju za prvu jesensku sjednicu Hrvatskog sabora, zakazanu za petak, 15. rujna, slovenske im kolege rade punom parom. Nakon što su prošloga tjedna (u srijedu, 6. rujna) zastupnici Državnoga zbora/članovi tamošnjeg Odbora za obranu održali svoju 53. hitnu sjednicu (ukupno treću od početka rujna), i to o nabavi novih oklopnih vozila – predsjednik tog Odbora, Žan Mahnič, za četvrtak, 14. rujna, sazvao je 55. hitnu sjednicu, i to na temu koja se uvelike tiče i Hrvatske. Dakle, ovog četvrtka slovenski zastupnici trebali bi iza zatvorenih vrata raspravljati o „Spremnosti Slovenske vojske na moguće sukobe oko implementacije arbitražnog sporazuma“. Osim članova Odbora za obranu, poziv za sudjelovanje na ovoj raspravi dobili su i ministrica obrane Republike Slovenije Andreja Katič, načelnik Generalštaba Slovenske vojske general bojnik Andrej Osterman, Ured predsjednika Republike Slovenije, Kabinet predsjednika Vlade, Slovenska obavještajno-sigurnosna agencija, te Obavještajno sigurnosna služba Ministarstva obrane Republike Slovenije.

Načelnik GS OS RH u studenom 2016. posjetio je Odbor za obranu Državnog zbora RS

Sudeći prema prvim reakcijama na sazivanje ove hitne sjednice, izgleda da je predsjednik Odbora, 27-godišnji Žan Mahnič, član Janšinog SDS-a, tu radio na svoju ruku. Analitičari i komentatori optužuju ga da koristi spomen Slovenske vojske za političke manipulacije, kao i da djeluje zlonamjerno i huškački kako nije primjereno ni odboru kojem je na čelu, ni parlamentu kao takvom. Slovenski premijer Miro Cerar javno je pozvao Mahniča da opozove poziv za četvrtkovu sjednicu Odbora za obranu jer je „Slovenija odlučna implementirati odluku arbitražnog suda“, ali „političkim putem“ i na temelju „vladavine prava i članstva u euroatlantskim integracijama“.

Žan Mahnič je odgovorio Ceraru preko Twittera: „Ne čudi me da bivši jugo oficiri ne razumiju ulogu parlamentarnog odbora za obranu u demokraciji. Da ne razumije ustavni pravnik Miro Cerar – to me šokira.“ Iz Ureda predsjednika RS Boruta Pahora stigla je poruka tipa „ne bi se štel mešat“ – kako prenosi STA, Pahor je poručio da je odluka o sazivanju Odbora, o utvrđivanju dnevnog reda i sadržaju pojedinih točaka u isključivoj nadležnosti Odbora, odnosno Državnoga zbora kao samostalne grane vlasti. Međutim, „dogovor o načinu utvrđivanja granice postignut je u miru, pa se na miran način mora i provesti“, poručeno je iz Pahorovih Odnosa s javnošću.

Podloga stvari

Predsjednici Hrvatske i Slovenije na vojnoj vježbi “Štit 17”

Pritisak na Pahora tu je dvojak. Baš kao i u Hrvatskoj, tako je i u Sloveniji predsjednik države ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Sloveniji su pred vratima predsjednički izbori – 22. listopada bira se nasljednik Boruta Pahora. Iako je vrlo izgledno da će Pahor dobiti i drugi mandat, protukandidata mu ne nedostaje – Mahničeva stranka u subotu je izabrala svoju europarlamentarku za predsjedničku kandidatkinju. S druge strane, Pahor kao vrhovni zapovjednik mora voditi brigu o spremnosti Slovenske vojske. Posljednjih nekoliko godina, na temelju godišnjih izvješća o spremnosti Slovenske vojske, državni vrh daje nepopularne izjave o „smanjenim sposobnostima za obavljanje zadaća“. O kolikoj smanjenosti se radi, javno je progovorio i jedan od najviše rangiranih vojnih časnika. Tri godine za redom (od 2013. do 2016.) vrhovni zapovjednik Pahor davao je Slovenskoj vojsci negativnu ocjenu zbog najniže razine sposobnosti. Prošle godine je u dokumentu o obrambenom planiranju država-članica i sam NATO ocijenio spremnost Slovenske vojske kao – nedovoljnu. Uoči odluke o angažmanu Slovenske vojske u Latviji u sklopu prednje pristunosti NATO saveza na istoku Europe, povela se rasprava u slovenskoj javnosti smije li se odobriti takvo inozemno sudjelovanje vojsci „smanjenih ili čak nedovoljnih sposobnosti“. Ovogodišnja ocjena spremnosti bila je jedva minus dvojka, gdje je ponovno spremnost ocijenjena kao najniža moguća, ali nazire se tračak svijetla obrazložen povećanjem obrambenog proračuna te planovima za modernizaciju i opremanje.

Savudrijska vala – spor do daljnjeg?

U svjetlu ove dvije činjenice, prilično je nemoguće da se granica u Savudrijskoj vali utvrđuje na temelju vojne moći. To je igra u kojoj Slovenija zasigurno ne bi bila pobjednik. Za razliku od toga, susjedna Dežela već godinama uspješno politički žulja i muči hrvatske političare – još tamo negdje prije početka hrvatskih pregovora za članstvo u Europskoj uniji. Kako stvari sada stoje, nema baš previše naznaka da Slovenija ubuduće planira mijenjati taj, do sada tek uvjetno uspješan koncept.

Josipovićev obrat

Ideja o arbitraži sa susjedima zapravo i nije originalno Josipovićeva – bivši slovenski premijer, Borut Pahor, takvu je ideju iznio prije više od 3 godine, braneći pred slovenskom javnošću opravdanost Sporazuma o arbitraži s Hrvatskom. Pahor je tom prilikom izjavio da je to model po kojem bi i druge države u regiji trebale rješavati svoja otvorena pitanja i tako pridonositi stabilnosti regije i Europe. Zanimljivo je da ideju o arbitraži promovira osoba koja je glasala protiv arbitražnog sporazuma sa Slovenijom – Ivo Josipović se 2009. kao saborski zastupnik i predsjednički kandidat SDP-a svrstao u društvo od ukupno 6 zastupnika koji su glasali izričito protiv Sporazuma. Kasnije je za tjednik Nacional pojasnio:

„Glasovao sam protiv Sporazuma jer je on oblik ucjene koji će, u konačnici, vrlo vjerojatno dovesti do gubitka dijela mora, dijela hrvatskog teritorija. To je protivno međunarodnom pravu, protivno je moralu, nepravedno je! (…) Ne pristajem na to da je Sporazum najbolje što se moglo postići. Ultimativni zahtjev zastupnicima „ili Sporazum ili Europa“ izmišljen je i alibi za loš rad Vlade. Tražim od Vlade da napravi više i bolje u osiguranju našeg puta u EU, ali i teritorijalne cjelovitosti države“.

Danas Josipović misli drugačije: „Moglo bi se dogovoriti da svaka zemlja predloži po dvojicu arbitražnih sudaca, da se o petom zajedno usuglase, kao i da se uzajamno slože da pristaju na svaki rezultat arbitraže“, kaže Josipović 08. veljače u izjavi za Novi list.

Minimalno 3 sporne granične točke

U slučaju kada bi se zaista uspjeli dogovoriti da granice sa susjedima rješavamo arbitražom, za takav arbitražni sud bilo bi dosta posla. Najproblematičnije, i svakako politički najosjetljivije pitanje bilo bi definiranje granice sa Srbijom, i to u onom dijelu u kojem je crta razgraničenja na Dunavu. Vlada Srbije je 2011. Europskoj komisiji predočila svoje stavove o protezanju granice na Dunavu, od mađarske granice pa do Bačke Palanke. Srbija se poziva na Zakon o ustanovljenju i ustrojstvu Autonomne pokrajine Vojvodina iz 1945. godine, prema kojem se granica proteže na samoj sredini plovnog puta na Dunavu, dok Hrvatska zagovara katastarsku granicu iz doba Austrougarske, koja odstupa od toka Dunava, to jest 18 puta presijeca međunarodni plovni put rijeke i skače s hrvatske obale Dunava na srpsku, i obrnuto. Na lijevoj, srpskoj obali Dunava, sporno je oko 10 tisuća hektara, koji katastarski pripadaju Hrvatskoj, dok je na desnoj, hrvatskoj obali, sporno oko 3 tisuće hektara zemlje, katastarski pod Republikom Srbijom. Među tim upitnim zemljištima su i dvije vrlo popularne ade – Šarengradska i Vukovarska koje su, iako katastarski hrvatske, od Domovinskog rata pod srpskom kontrolom. Definiranje granice na Dunavu povjereno je Međudržavnoj diplomatskoj komisiji, osnovanoj još 2001. godine, čiji rad uglavnom karakteriziraju prevelike pauze u sastancima.

Hrvatska i Srbija ne mogu se dogovoriti treba li granica na Dunavu ići po sredini rijeke ili skakati s obale na obalu

Hrvatska granica s BiH najviše problema ima oko Neuma, to jest s tamošnja dva grebena, Velim i Malim Školjem. Oni su, prema Ugovoru o državnoj granici između RH i Bosne i Hercegovine, potpisanom 30. srpnja 1999., pripala Bosni i Hercegovini. Hrvatska je naknadno ustanovila da s time nije zadovoljna, zbog čega Sabor nikada nije ratificirao taj Ugovor. Spominjanje Školja potaknulo je buru i u Bosni i Hercegovini, kada su pojedini političari počeli tvrditi da vlasništvo nad ta dva grebena otvara pravo BiH na pristup otvorenom moru. Te su tvrdnje naročito potencirane brojnim hrvatskim najavama izgradnje Pelješkog mosta. Hrvatska je u međuvremenu zatražila ponovno otvaranje pregovora o neumskoj granici, što vlastima BiH ne pada na pamet.

Pravi problemi s granicom na Neumu nastat će ulaskom RH u EU, te kasnije s primjenom schengenskog režima

Nešto južnije, na Prevlaci, sporna je granica Hrvatske s Crnom Gorom. Privremeni režim uspostavljen je prije točno 10 godina, 2002., i od tada se primjenjuje gotovo bez problema. U nekoliko navrata političari obje države spominjali su arbitražu neke međunarodne institucije, poput Međunarodnog suda pravde u Haagu ili Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu. 2009. godine čak je osnovano „Mješovito hrvatsko-crnogorsko povjerenstvo za pripremu pravnog okvira za razgraničenje na moru između Hrvatske i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu“, na čelu s dvojicom tadašnjih ministara vanjskih poslova, Gordanom Jandrokovićem i Milanom Roćenom, no nije zabilježeno da je to Povjerenstvo, osim nekoliko protokolarnih rukovanja dvojice supredsjedatelja, postiglo ikakve rezultate. Na novinarsko pitanje dokle se stiglo u pregovorima između Hrvatske i Crne Gore u rješavanju granice na Prevlaci nije znao odgovoriti ni predsjednik Lijepe naše Josipović prilikom posjeta Podgorici u lipnju 2010. Aktualni zagovaratelj arbitražnog rješenja tada je tek diplomatski odgovorio da je „dobra granica među susjedima ona koja više spaja nego razdvaja. Upravo je takva naša granica i režim oko nje. Razgraničenje između naših država riješeno je privremenim sporazumom koji već godinama funkcionira dobro, i na zadovoljstvo građana i Hrvatske i Crne Gore. Na obje strane postoji čvrsto opredjeljenje za civilizirano rješenje tog pitanja. I privremeno rješenje je u svojoj prirodi takvo“.

Privremeni režim na Prevlaci dobro funkcionira, ali treba li ostati vječno u primjeni?!