Uz sve nedavne spomene hibridnog ratovanja i hibridnih prijetnji u Hrvatskoj, za primijetiti je bilo da ovi popularni pojmovi zapravo izazivaju više nesporazuma nego što široj javnosti opisuju kakve situacije ili pak pružaju neka rješenja za ikakve aktualne probleme. Činilo se da bi određenu pomoć u tim situacijama moglo pružiti posezanje za temeljima koncepta nelinearnog ratovanja, odnosno takozvane „Gerasimovljeve doktrine“.

Riječ je o konceptu kojeg su na Zapadu nazvali prema generalu Valeriju Vasiljeviču Gerasimovu, aktualnom načelniku Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije. Osnovu svog gledanja na moderne obrambene izazove i njima odgovarajuće metode odgovora Gerasimov je izložio krajem siječnja 2013. godine, u izlaganju pred Akademijom vojnih znanosti Ruske Federacije. Ovo je izlaganje bilo nazvano „Osnovne tendencije razvoja, oblika i metoda uporabe OS, aktualne zadaće vojnih znanosti za njihovo poboljšanje“, a kasnije je završilo pretočeno i u novinski tekst – objavljen u specijaliziranom tjedniku Vojno-industrijski Kurir, u broju od 27. veljače 2013. godine. U njemu je Gerasimov postavio svoje gledanje na tumačenje oblika i metoda vođenja borbenih djelovanja što se postavljaju pred ukupnost obrambenih kapaciteta Ruske Federacije u okvirima novih međunarodnih situacija, dostupne tehnologije i raspoloživih nacionalnih sigurnosnih kapaciteti. Tekst ovog zanimljivog članka donosimo u prijevodu nastavno…

Značaj znanosti u predviđanju

U 21. stoljeću vidljiva je tendencija prema brisanju razlika između stanja rata i mira. Ratovi se više ne objavljuju, a jednom kad počnu – ne nastavljaju se prema uobičajenoj matrici. Iskustvo vojnih sukoba  – uključujući one povezane s takozvanim „šarenim revolucijama“ u Sjevernoj Africi i na Bliskome Istoku – potvrđuje da savršeno funkcionalna država može, u nekoliko mjeseci ili čak i dana, biti pretvorena u arenu žestokih oružanih sukoba, postati žrtvom međunarodne intervencije, i potonuti u more kaosa, humanitarne katastrofe i građanskog rata.

Pouke „Arapskog proljeća“

Naravno, bilo bi najlakše od svega kazati da događaji „Arapskog proljeća“ nisu rat, zato što mi, vojnici, nismo tamo ništa naučili. No, možda je istina baš suprotna – da su baš ti događaji bili tipičan rat 21. stoljeća? Po pitanju opsega žrtava i uništenja, katastrofalnih socijalnih, ekonomskih i političkih posljedica, takvi konflikti novoga tipa usporedivi su s posljedicama svakog pravog rata.

Benghazi, 26.veljače 2011. godine

Promijenila su se i sama „pravila ratovanja“. Porasla je uloga nevojnih metoda za postizanje političkih i strateških ciljeva, koji su u mnogim slučajevima po svojoj efikasnosti prerasli snagu same sile oružja. Naglasak korištenih metoda sukoba se promijenio u smjeru široke uporabe političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih i drugih nevojnih mjera – provedenih uz korištenje protestnog potencijala stanovništva. Sve to se dopunjava vojnim sredstvima prikrivene prirode, uključujući tu provođenje djelovanja informacijskog sukobljavanja i djelovanja snaga za specijalne operacije. Za otvorenim korištenjem snaga – često pod krinkom očuvanja mira i upravljanja krizama – poseže se samo u određenim fazama, primarno za postizanje konačnog uspjeha u sukobu. Iz toga proizlaze logična pitanja: Što je moderni rat? Za što bi se trebalo pripremati vojsku? Kako bi ona trebala biti naoružana? Tek nakon što odgovorimo na ta pitanja,  možemo odrediti smjerove dugoročnog ustroja i razvoja oružanih snaga. Da bi to postigli, neophodno je jasno razumijevanje korištenja oblika i metoda primjene snaga.

U današnje doba, osim tradicionalnih sredstava, razvijaju se i ona nestandardna. Uloga mobilnih intergranskih vojnih grupa, koje djeluju u jedinstvenom obavještajno-informacijskom prostoru, ojačana je zbog korištenja novih mogućnosti u sustavima zapovijedanja i upravljanja. Vojna djelovanja postaju dinamičnija, aktivnija i učinkovitija. Nestaju one taktičke i operativne pauze koje bi neprijatelj mogao iskoristiti. Nove informacijske tehnologije omogućile su bitno kraćenje prostornih, vremenskih i informacijskih pukotina između snaga i upravnih tijela. Frontalna sučeljavanja velikih formacija vojnih snaga na strateškoj i operativnoj razini postupno odlaze u prošlost. Beskontaktna djelovanja protiv neprijatelja, provođena na velike udaljenosti, postaju glavnim sredstvima postizanja borbenih i operativnih ciljeva. Poražavanje neprijateljskih objekata  provodi se širom pune dubine njegovog teritorija. Brišu se razlike između strateških, operativnih i taktičkih razina, kao među ofenzivnim i defenzivnim operacijama. Uporaba oružja visoke preciznosti poprima masovni karakter. Oružja zasnovana na novim fizikalnim principima i automatizirani sustavi aktivno se uklapaju u vojne aktivnosti. Asimetrična djelovanja došla su u široku uporabu, omogućujući poništavanje neprijateljevih prednosti u oružanom sukobu. Među takvim djelovanjima su korištenje snaga za specijalna djelovanja i unutarnje opozicije, za stvaranje stalno operativne fronte širom čitavog prostora neprijateljeve države, kao i informacijske aktivnosti, naprava i sredstava, koja se neprekidno usavršava. Ove aktualne promjene odražavaju se u doktrinarnim pogledima vodećih država svijeta, i koriste se u vojnim sukobima.

Već 1991., tijekom operacije Desert Storm u Iraku, Oružane snage SAD ostvarile su koncept „Globalni doseg – globalna sila“ i „Zračno-kopnene operacija“. U 2003., tijekom operacije Iraqi Freedom, vojne operacije provođene su u skladu s takozvanom „Jedinstvenom perspektivom 2020“ (Joint Vision 2020). U današnje vrijeme razrađeni su koncepti „globalnog udara“ i „globalne proturaketne obrane“, koji predviđaju poražavanje protivničkih objekata i snaga u samo nekoliko sati s gotovo bilo koje točke na zemaljskoj kugli, pritom osiguravajući i prevenciju neprihvatljivih šteta od protivničkog protuudara. Sjedinjene Američke Države također primjenjuju principe doktrine globalne integracije operacija, usmjerene na stvaranje visoko mobilnih intergranskih grupa u vrlo kratkome vremenu.

U nedavnim sukobima pojavila su se nova sredstva provođenja vojnih djelovanja, koja ne mogu biti smatrana isključivo vojnima. Primjer toga je operacija u Libiji, gdje je bila stvorena zona zabrane leta, uvedena je pomorska blokada, a široko su korištene i privatne vojne snage na ugovor u bliskoj interakciji s naoružanim formacijama oporbe. Treba priznati da, dok razumijemo bit tradicionalnih vojnih djelovanja poduzimanih od regularnih oružanih snaga, imamo tek površno razumijevanje asimetričnih oblika i sredstava. S tim u vezi, raste važnost vojnih znanosti – koje moraju stvoriti opsežnu teoriju takvih djelovanja. U tome mogu pomoći i radovi i istraživanja u okviru Akademije vojnih znanosti.

Zadaće vojne znanosti

U raspravi o oblicima i metodama oružane borbe, ne smijemo zaboraviti na naša vlastita iskustva. Mislim tu na korištenje partizanskih postrojbi tijekom Velikog Domovinskog rata (Drugog svjetskog rata na teritoriju SSSR, op.prev.), i na borbe protiv iregularnih formacija u Afganistanu i na Sjevernom Kavkazu. Istaknuo bih da su tijekom Afganistanskog rata bili razvijeni specifični oblici i sredstva provođenja vojnih djelovanja. U njihovoj je srži bila brzina, nagli pokreti, pametno korištenje taktičkog padobranstva i snaga za okruživanje, koja su sve zajedno omogućavala prekidanje neprijateljevih planova i nanošenje bitnih gubitaka njegovoj strani. Još jedan faktor koji utječe na srž modernih sredstava oružanog sukoba je korištenje modernih automatiziranih sklopova vojne opreme i istraživanja na području umjetne inteligencije. Dok danas imamo leteće dronove, bojišta sutrašnjice bit će ispunjena hodajućim, puzećim, skačućim i letećim robotima. U bližoj budućnosti moguće je da će biti stvorena potpuno robotizirana postrojba, sposobna za samostalno izvođenje vojnih djelovanja. Kako se boriti u takvim okolnostima? Koje bi oblike i metode trebalo koristiti protiv robotiziranog protivnika? Koje vrste robota trebamo i kako ih primjenjivati? Naši vojni umovi moraju već danas promišljati ova pitanja.

Uloga nevojnih metoda u razrješavanju međudržavnih konflikata

Najvažniji skup problema, koji zahtijeva intenzivnu pažnju, povezan je s usavršavanjem oblika i metoda uporabe grupa snaga. Nužno je iznova promisliti o sadržaju strateških aktivnosti Oružanih snaga Ruske Federacije. Već sada niču nova pitanja: Je li toliki broj strateških operacija neophodan? Koje od njih, i koliko njih ćemo trebati u budućnosti? Za sada, na ovo nema odgovora. Tu su također i drugi problemi koje susrećemo u našim dnevnim aktivnostima. Mi smo trenutno u završnoj fazi formiranja sustava zračno-svemirske obrane (VKO). Zbog toga, postalo je aktualno i pitanje razvijanja oblika i sredstava za djelovanje uporabom VKO snaga i sredstava. Glavni stožer već radi na tome. Predlažem da se i Akademija vojnih znanosti u to aktivno uključi. Informacijski prostor otvara široke asimetrične mogućnosti za smanjivanje borbenog potencijala neprijatelja. U Sjevernoj Africi svjedočili smo korištenju tehnologija za utjecanje na državne strukture i stanovništvo uz pomoć informatičkih mreža. Nužno je usavršiti djelovanja u informacijskom prostoru, uključujući tu i obranu naših vlastitih objekata.

Ruski vojnici na zapadu Gruzije, Senaki, 19. kolovoza 2008. godine

Operacija kojom je Gruzija prisiljena na mir otkrila je nepostojanje ujedinjenog pristupa korištenju formacija Oružanih snaga izvan Ruske Federacije. Napad na konzulat SAD u libijskom gradu Benghaziju, u rujnu 2012. godine, intenziviranje piratskih djelovanja, nedavno uzimanje talaca u Alžiru – sve to potvrđuje važnost stvaranja sustava oružane obrane interesa države izvan granica njenoga teritorija. Iako dopune federalnog zakona „O obrani“, usvojene još 2009. godine, dopuštaju operativno korištenje Oružanih snaga Rusije van njenih granica, oblici i metode njihove aktivnosti nisu definirani. Uz to, pitanja omogućavanja njihove operativne uporabe nisu bila usuglašena na međuministarskoj razini. To obuhvaća pojednostavljivanje procedure za prelazak državnih granica, korištenje zračnog prostora i teritorijalnih voda stranih država, procedure za interakciju s vlastima države odredišta, i tako dalje.

Ruske snage na Krimu, ožujak 2014. godine

Neophodno je na ove teme okupiti zajednički rad istraživačkih organizacija u pripadajućim ministarstvima te agencijama. Jedan od oblika uporabe vojnih snaga izvan države je održavanje mira. Dodatno uz tradicionalne zadaće, njihova bi aktivnost mogla uključivati i više specifične zadaće, specijalizirane, humanitarne, spasilačke, evakuacijske, sanitarne i druge zadaće. Trenutno, njihova klasifikacija, suština, i sadržaj nisu definirani. Dapače, kompleksni i višestrani zadaci u očuvanju mira koje će, moguće, morati izvršavati regularne postrojbe, pretpostavljaju stvaranje jednog fundamentalno novog sustava za njihovu pripremu. Na koncu, poslovi snaga za očuvanje mira obuhvaćaju razdvajanje strana u sukobu, zaštitu i spašavanje civilnog stanovništva, suradnju pri umanjivanju potencijalnog nasilja te ponovnoj uspostavi mirnoga života. Sve to traži i akademske pripreme.

Kontrola teritorija

U modernim sukobima postaje sve važnije biti sposoban braniti svoje stanovništvo, objekte i komunikacije od aktivnosti snaga za specijalne operacije, s obzirom na njihovu sve učestaliju uporabu. Rješavanje ovoga problema predviđa organiziranje i uvođenje teritorijalne obrane. Do 2008. godine, kada je vojska u svom ratnom ustroju brojala više od 4,5 milijuna ljudi, ove su zadaće isključivo bile obavljane od oružanih snaga. No, okolnosti su se promijenile. Sada, suprotstavljanje diverzantsko-izviđačkim i terorističkim snagama može biti organizirano samo osloncem na kompleksna sudjelovanja svih snaga sigurnosti i reda u državi. Glavni stožer je započeo rad na ove teme. On je zasnovan na definiranju pristupa organizaciji teritorijalne obrane koji su odražen i u promjenama federalnog zakona „O obrani“. Od usvajanja tog zakona neophodno je definirati sustav upravljanja teritorijalnom obranom i u njemu zakonito provesti ulogu te poziciju drugih snaga, vojnih formacija i organa drugih državnih struktura. Trebamo dobro utemeljene preporuke o korištenju interagencijskih snaga te sredstava za ispunjavanje funkcija teritorijalne obrane, metoda suzbijanja terorističkih i diverzantskih snaga neprijatelja u modernim uvjetima.

Promjene u karakteru ratovanja

Iskustvo provođenja vojnih operacija u Afganistanu i Iraku pokazalo je nužnost razrade – zajedno s istraživačkim dijelovima drugih ministarstava i agencija Ruske Federacije – uloge i opsega sudjelovanja vojnih snaga u postkonfliktnim djelovanjima, određivanje prioriteta za pojedine zadaće, metoda aktivacije snaga, i utvrđivanje granica uporabi oružanih snaga. Kao važno pitanje postavlja se razvoj znanstveno-metodičkog aparata podrške u odlučivanju koji uzima u obzir raznoliki karakter međugranskih vojnih grupiranja (snaga). Nužno je istraživati integrirane sposobnosti i kombinirani potencijal svih sastavnih postrojbi i snaga u tim grupiranjima. Ovdje je problem što postojeći modeli operacija i vojnih djelovanja to ne podržavaju. Potrebni su novi modeli. Promjene u karakteru vojnih sukoba, razvoj sredstava oružane borbe, oblika i metoda za njihovu primjenu stvorili su nove potrebe za višeobraznim sustavima potpore. To je još jedan dodatan smjer znanstvenih aktivnosti kojeg se ne smije previdjeti.

Ideje se ne mogu stvarati na zapovijed

Georgij S. Isserson (1898-1976)

Današnje stanje ruske vojne znanosti ne može se uspoređivati s procvatom vojno-teorijske misli u našoj zemlji uoči Drugog svjetskog rata. Naravno, za to ima objektivnih i subjektivnih razloga, i nije moguće za to kriviti ikog pojedinačno. Nisam ja taj koji je rekao kako nije moguće stvarati ideje na zapovijed. Ja se s time slažem, ali ne mogu ne priznati i nešto drugo: u to doba nije bilo ljudi s višim razinama obrazovanja i nije bilo visokih škola i akademskih ustanova. Bilo je izvanrednih osoba s briljantnim idejama. Nazvao bi ih fanaticima u najboljem smislu te riječi. Možda danas jednostavno nemamo dovoljno takvih ljudi. To su ljudi kao, na primjer, Georgij S. Isserson koji je, bez obzira na stavove koje je stvorio u predratnim godinama, objavio knjigu „Novi oblici borbe“. U njoj, taj je sovjetski vojni teoretičar predvidio: „Rat se, općenito gledano, ne objavljuje. On jednostavno započinje s već razvijenim vojnim snagama. Mobilizacija i koncentracija nisu dio razdoblja nakon započinjanja ratnoga stanja, kao što je to bio slučaj 1914. već  se neprimjetno i postepeno provode puno prije toga“. Sudbina ovoga „proroka domovine“ bila je tragična. Naša je zemlja platila velikim količinama krvi što nije slušala zaključke ovog profesora Akademije Glavnoga stožera.

Iz ovoga izvlačimo poučak. Prijeziran odnos prema novim idejama, prema nestandardnim pristupima, prema različitim gledištima, nije prihvatljiv u vojnoj znanosti. Još je manje prihvatljivo da praktičari imaju takav stav prema znanosti. Zaključno, želim reći da – bez obzira na to kojim snagama neprijatelj raspolaže, bez obzira koliko dobro njegove snage i sredstva oružanog sukoba bile razvijene – moguće je iznaći oblike i metode za njihovo nadilaženje. On će uvijek imati slabosti, a to znači da postoje i odgovarajuća sredstva kojima mu se može suprotstaviti. Ne smijemo kopirati strana iskustva i ganjati vodeće države, već ih moramo prestići i sami zauzeti vodeće pozicije. To je polje na kojem vojna znanost zauzima ključnu ulogu.

Aleksandr A. Svečin (1878-1938)

Kao što je istaknuti sovjetski vojni znanstvenik Aleksandr A. Svečin pisao: „Izvanredno je teško predvidjeti uvjete rata. Za svaki je rat nužno razraditi specifičnu liniju za njegovo strateško vođenje. Svaki rat predstavlja jedinstveni slučaj, koji traži uspostavu specifične logike, a ne uporabu kakvih šablona“. Ovaj je pristup i dalje ispravan. Svaki se rat pokazuje kao specifičan slučaj, koji traži razumijevanje njegove zasebne logike, svoje jedinstvenosti. Zbog toga je iznimno teško predvidjeti karakter rata u kojem bi se mogli zateći Rusija ili njeni saveznici. Pa ipak, mi to moramo.

Sve akademske proklamacije u vojnoj znanosti su bezvrijedne ako vojnu teoriju funkcionalno ne podupire predviđanje. Da bismo odgovorili na brojne probleme s kojima se susreće vojna znanost danas, Glavni stožer računa na potporu Akademije vojnih znanosti koja koncentrira vodeće vojne znanstvenike i specijaliste najvećeg autoriteta. Uvjeren sam da će se bliske veze između Akademije vojnih znanosti i Glavnog stožera OS Ruske Federacije i nadalje razvijati te usavršavati.

Ni nakon više od četiri godine građanskoga rata u Siriji, situacija na tamošnjim bojištima nije bliže ikakvom konačnom rješenju. No, posljednjih se mjeseci ondje moglo nazrijeti određeno mijenjanje borbene ravnoteže – snage režima u Damasku našle su se u defanzivi, a skupna oporba je napredovala na sjeveru zemlje (prostor provincija Idlib i Aleppo), te u smjeru od pustinjskog grada Palmire na zapad, prema Damasku. Dok se prije koji tjedan te pomake još i moglo odbacivati kao tek privremeno kolebanje linija fronte, koje u Siriji imaju izuzetno aktivnu lokalnu dinamiku, propalo primirje sredinom kolovoza, a onda i pad opkoljene režimske zrakoplovne baze Abu al-Duhur, ukazali su da je ipak riječ o jednoj ozbiljnijoj promjeni. Dapače, kako na vidjelo dolazi posljednjih dana – ta je promjena dovoljno ozbiljna da su i međunarodni saveznici Bashara al-Assada odlučili intenzivirati svoja djelovanja u Siriji, ne bi li se zadržala dosadašnja kakva-takva borbena ravnoteža.

Preokret na bojištu?

Navodne zone intenzivne gradnje na aerodromu u Latakiji

Prve naznake ovog međunarodnog zaokreta u javnost su isplivale 31. kolovoza, kada su izraelski mediji objavili vijest o predstojećem raspoređivanju vojnih postrojbi Ruske Federacije u Siriji, te njihovom skorom uključivanju u tamošnja borbena djelovanja. U toj se vijesti spominjalo savjetnike, vojne instruktore, logističare, tehničare, osoblje za protuzračnu i drugu zaštitu, te pilote koji bi ruskim zrakoplovima krenuli djelovati na bojištu – vjerojatno protiv nekih od tamošnjih radikalnih islamista. I, dok se početkom rujna još nagađalo o lokaciji navodne baze koju bi Rusi uredili kao središte svojih sirijskih operacija, te su dileme nestale posljednjih dana, kada su registrirani radovi u sirijskome priobalju, nedaleko lučkoga grada Latakija. S jedne strane, ondje se krenulo dodatno uređivati kompleks međunarodnog aerodroma Bassel al-Assad – proširena je jedna od njegovih sletnih staza, uređen je dodatni kontrolni toranj i heliodromi, a uz druge građevinske radove uređeno je i kontejnersko naselje sposobno primiti oko 1000 ljudi. Uz to, uočeno je i intenziviranje aktivnosti u luci Tartus, jedinoj pomorskoj bazi na Mediteranu koju Rusi aktivno i neprekinuto koriste već desetljećima.

I dosad se moglo čuti o dopremama pomoći u Siriju iz Rusije

Dok nije u pitanju kako su onamo i prije stizale redovite pošiljke vojne pomoći režimu u Damasku, sada se registriran doplov niza dodatnih ruskih plovnih jedinica – među kojima su se istakla dva natovarena broda tenkonosca, navodno puna materijala za uređenje i opremanje proširenog ruskog kontingenta u Siriji. Dok se moglo čuti i o sve češćem viđanju ruskog osoblja i novije vojne tehnike na prostorima Mornaričke vojne akademije u Latakiji, u Damasku i na bojištima širom režimskog dijela Sirije, još su zapravo nepoznati točni omjeri ove pomoći koja u Siriju dolazi morem i zrakom (najmanje 6 velikih teretnih i putničkih letova u brzome ritmu, tijekom proteklih tjedan dana). S jedne strane, moglo bi se tu raditi tek o jačanju ionako intenzivne vojne suradnje Rusije i Sirije, kao što to izgleda tvrdi Moskva. S druge strane, ako to gomilanje ljudi i vojne tehnike preraste u samostalna borbena djelovanja ruskih snaga u Siriji, onda je to već nešto sasvim različito od svega do sada viđenog.

Takvo borbeno miješanje Rusije u sirijski kaos izazvalo bi priličnu nelagodu u čitavome nizu različitih regionalnih krugova što na ovaj ili onaj način sudjeluju u tamošnjim razračunavanjima. S jedne strane, dok Izrael ne sudjeluje direktno u ratu, ta je država itekako koristila svoju tehničku i vojnu nadmoć da ponekad iznenada izvede zračne udare po ciljevima koji su im zbog ovih ili onih razloga izgledali zanimljivi ili opasni. Takva bi sloboda djelovanja vrlo vjerojatno bila ograničena u slučaju pojave na bojištu nekih samostalnih, modernih i dobro obučenih zrakoplovnih postrojbi Ruske Federacije. S druge strane, ove novosti iznimno loše sjedaju i svim onim državama koje podupiru razne oporbene formacije u Siriji. Dok bi malo tko mogao imati glasnog prigovora na ruske napade na prostor tzv. Islamske države (što razne koalicije aktivno izvode u Siriji već gotovo godinu dana) – jasno je da i taj dio sirijske oporbe ima svoje podupiratelje, uvelike pozicionirane u ulogu načelnih saveznika Zapada. Bitno će glasniji biti podupiratelji ostatka sirijske oporbe, mimo Islamske države, koja sada polagano uključuje i pojedine odvjetke organizacije al-Qaeda u Siriji. Upravo na toj strani se nalazi i većina zapadnih sila, koje aktualno rusko djelovanje karakteriziraju kao “destabilizirajuće”, te “nekonstruktivno” za nekakvo “rješenje situacije u Siriji”, koje za ove igrače nužno uključuje i pad s vlasti režima al-Assada. Naravno, tu je riječ o jednostavnoj računici. Ovakva strana intervencija jača posljednje vrijeme vojno poljuljani režim u Damasku, upravo u vrijeme vojnog napredovanja razne oporbe – i Islamske države, i drugih. Potencijalno rusko miješanje u borbe tu bi lako moglo imati učinak kakvog se već vidjelo 2013. godine – kada je slična sigurnosna kriza za režim u Damasku, i s njom povezano šire vojno napredovanje oporbe, bila okončana širim ulaskom snaga libanonskog Hezbollaha u sirijski ratni kotao.

Dekonflikcija snaga u Siriji

Pri tome, nije sporno ni da prisutnost više ozbiljnih, a odvojenih, borbenih sastava lako može i nehotice dovest do ozbiljnih incidenata – što je proteklih dana istaknuo i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Time u Siriji postaje iznimno bitnim pitanje dekonflikcije raznih međunarodnih snaga – brzog rješavanja terenskih susreta, međuvojnih trvenja i problema, prije nego ona stignu prerasti u nekakav veći sukob. Na tu su temu mediji u petak, 11. rujna, pitali glasnogovornika US CENTCOM-a, brigadira Pata Rydera, a dobiveni odgovori nisu bili optimalni. Kao prvo, “Koalicijske snage su fokusirane na provođenje operacija protiv ISIS-a, i time, koliko ja znam, u ovome trenutku ne postoje direktni kontakti na liniji vojska-vojska“. Nadalje, moglo se čuti da “Mi držimo na oku tu situaciju s Rusima, ali za sada, ondje se zapravo ni nema što dekonfliktirati“. Odnosno, po pitanju budućeg razvoja stvari po ovome pitanju: “Mislim da ono na što mislite, će doći u obzir u slučaju da ondje bude nekih vrsta ruskih vojnih ili zrakoplovnih aktivnosti, ali opet, neću spekulirati ili izlagati o nekakvim hipotezama. Zasigurno, mi imamo vrlo profesionalne zračne snage, i koalicija će osigurati sigurnost snaga ondje gdje mi djelujemo“.

Po daljnjem upitu o ovoj aktivnosti, za kojom američki obrambeni resor još ne vidi potrebe, Ministarstvo vanjskih poslova SAD također je loptu prebacilo u susjedni resor. Njihov je glasnogovornik John Kirby (umirovljeni general, koji je do svog nedavnog umirovljenja bio i glasnogovornik Pentagona) medijima tek kratko uzvratio: “Morate pričati s Ministarstvom obrane o zračnoj koordinaciji na nebu iznad Sirije. To nije djelatnost Ministarstva vanjskih poslova“. Pri tome, iako je neposredna vojno-vojna komunikacija SAD i Rusije umanjena posljednje vrijeme, što je jedna od posljedica krize u Ukrajini, ipak je jasno je da Sjedinjene Države održavaju niz rutinskih diplomatskih i vojnih kontakata s Ruskom Federacijom, među ostalim i putem veleposlanstava, te direktnim kontaktima ministara vanjskih poslova. Dapače, ne samo da se priča s Rusima, već je nedvojbeno da se o borbenim djelovanjima u Siriji na određen način obavještava i režim u Damasku – obično nekim zaobilaznim putem, recimo putem njihova predstavnika pri organizaciji UN. Pa iako je Kirby službeno ustvrdio da svim ovim putovima u SAD nije stigla neka posebna prethodna obavijest o ruskome raspoređivanju snaga u Siriji – za prvu silu barem 200 pripadnika mornaričkog pješaštva iz sastava 810. marinske brigade i 336. gardijske marinske brigade, te ponešto protuzračnih sustava Pancir-S1 (NATO oznaka SA-22 Greyhound) – teško je vjerovati da je polagano pristizanje ovih snaga na Bliski istok doista bilo izvedeno potpuno neopaženo.

Desantni brod Nikolay Filchenkov (Projekt 1171 Tapir – NATO oznaka Alligator) u Tartusu, 2. rujna 2015. godine

No koliko mnogima ne odgovara ikakvo samostalno rusko djelovanje u Siriji dobro pokazuje izjava koju je u petak, 11. rujna, medijima dao Josh Earnest, glasnogovornik Bijele kuće: “… mi bi pozdravili konstruktivan ruski doprinos našoj kampanji protiv organizacije ISIL. Tu je više od 60 država, što sudjeluju u tom naporu, i mi bi pozdravili konstruktivnu rusku podršku tim naporima” – dakle, radije i Rusija u okviru zapadne koalicije, u koju ta država nije bila zvana kada se koaliciju osnivalo ili tijekom godinu dana njenih dosadašnjih djelovanja – samo ne samostalno, u podršku režimu iz Damaska.

Učinak na izbjegličku krizu

Granica Turske i Sirije u rujnu 214. godine

Pri tome, čitav ovaj razvoj situacije na bojištima Sirije, upravo je suprotan većini interesa vezanih uz izbjegličku krize koja posljednje vrijeme zapljuskuje Europu. Naime, širenjem prostora pod kontrolom oporbe, ne raste nikakvo područje sigurnosti ili mira u Siriji. Ti “oslobođeni” krajevi dolaze na direktni dohvat islamističkih vjerskih fanatika, a povlačenjem režimskih snaga oni postaju poprištem i međusobnih sukobljavanje pojedinih pobunjeničkih frakcija – koje neprekidno ratuju međusobno, čim režimska vojska i milicije nestanu s horizonta. Sve to aktivno rastjeruje većinu mirnih stanovnika takvih prostora, jačajući izbjeglički pritisak na zemlje-susjede Sirije, a onda i na Europu. Pri tome, taj bi val mogao i primjetno jačati daljnjim ulaskom oporbe u režimske prostore, budući da često islamističke snage pobunjenika tim napredovanjem izlaze iz pustinje u gušće naseljene krajeve, s više manjinskih stanovnika, gdje se do sada moglo živjeti i ponešto više sekularnim životom. Upravo zato, mogući pad režima u Damasku, kojeg zagovara niz europskih država, upravo je izravni preduvjet nastanka monumentalnog izbjegličkog vala – čijem se primanju protive brojne od tih istih EU država.

—————————————————————————————————————–

Ovaj je tekst pod naslovom “Zašto Rusija gomila ljude i vojnu tehniku u Siriji” u ponešto kraćoj formi i s redakcijskom opremom objavljen 14. rujna 2015. u dnevnim novinama Večernji list, gdje je i dostupan na internetskoj adresi: http://www.vecernji.hr/svijet/rusija-gomila-ljude-i-vojnu-tehniku-u-siriji-1024548

Tekst koji slijedi napisan je 23. rujna i s popriličnim promjenama objavljen u zagrebačkom tjedniku Nacional, u njegovome broju od 27. rujna 2011. godine, pod naslovom “Opće čerupanje u Jemenu”. Takav je dostupan i na web stranici tjednika Nacional, na adresi: http://arhiva.nacional.hr/clanak/116902/opce-cerupanje-u-jemenu.

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu vojno-političkih komplikacija situacije u Jemenu iz nekoliko posljednjih tjedana – koje u svojoj osnovi imaju niz elemenata podrijetlom upravo iz perioda krajem 2011. godine, iz doba vrhunca tzv. “Arapskog proljeća”.

—————————————————————————————————————–

Ratovanje niske razine koje u raznim dijelovima Jemena traje već godinama u posljednje se vrijeme uklopilo u kontekst Arapskog proljeća, pokreta što već mjesecima puni novinske stupce širom svijeta. Ono je u Jemenu pokrenulo veće javne prosvjede s ciljem svrgavanja s vlasti višedesetljetnoga diktatora – u ovome slučaju Ali Abdullaha Saleha. U Jemenu se Arapsko proljeće utopilo u već postojeće oružano sukobljavanje oko vlasti u državi – na višegodišnje učestale sukobe središnje državne vlasti sa šijitskim klanovima al-Houthi na sjeveru zemlje i pristašama islamističke organizacije Al-Qaeda na jugu i jugoistoku države.

Događaji prije ljeta 2011. godine

Pristalice predsjednika Saleha iskazuju podršku vladi u Sani

Prosvjedi su počeli krajem siječnja i jačali su do sredine ožujka kad su vlasti odlučile uporabiti silu masovnih razmjera za njihovo razbijanje. Sve je to vjerojatno upriličeno po uzoru na Libiju, gdje je Gadafi taman tada silom stabilizirao vlast i naizgled uspješno krenuo u masovni oružani protunapad. Jemenske su vlasti započele eskalaciju 18. ožujka – u trenutku kad libijska vojska nailazi pred centar pobune Bengazi i samo dan prije početka zapadne vojne intervencije u toj zemlji.

No dok u Jemenu nije došlo do sankcija ili međunarodne intervencije, tamošnja se politička i sigurnosna situacija nakon početka većih krvoprolića zakomplicirala na prilično neočekivan način. Javni su protesti u Sani zaoštrili već postojeće podjele između vladajuće stranke “Opći narodni kongres” predsjednika Saleha i opozicije, te su na scenu dodali dio apolitičnih mlađih prosvjednika koje su sve strane pokušavale privući k sebi i iskoristiti ih za vlastite ciljeve. Dok su tako prosvjednici i razjedinjena oporba protestirali u Sani, predsjednik Saleh upleo se i u pravi sukob – onaj između sebi odanih državnih snaga popunjenih rodbinom i saveznicima te snaga najjače plemenske konfederacije Hashid, koju predvodi klan al-Ahmar, a čiji je poglavar šeik Hamid al-Ahmar ujedno i vođa konzervativne stranke al-Islah – predvodnice opozicijske koalicije zvane “Stranke zajedničkoga sastanka”.

Dio vojske se krajem ožujka 2011. pridružio demonstrantima

Kada se jednom krenulo silom suzbijati prosvjede u glavnome gradu, u kojem se prelama i većina jemenske nacionalne politike, ozbiljan je dio vladinih oružanih snaga odlučio štititi prosvjednike i time se odcijepio od središnje vlasti. Upravo ta nova vojna frakcija, nastala formalno 21. ožujka 2011. godine, zakomplicirala je dotad već zamršenu situaciju u Jemenu. Ona je predvođena predsjednikovim polubratom generalom Ali Mohsenom al-Ahmarom (navodnim islamistom te veteranom iz doba građanskoga rata 1994. i sukoba sa šijitima na sjeveru Jemena od 2004. do 2010. godine), a obuhvaća jake i dobro opremljene vojne snage. Iako su prvi sukobi ovih postrojbi s vladinim snagama počeli već 13. travnja, ipak je bilo vidljivo da to uopće nije borba punom snagom – vladine su se snage aktivno sukobljavale s plemenskim borcima klana al-Ahmar, dok su postrojbe iz sastava ove odcijepljene “bivše vojske” pokušavale ostati donekle neutralne. Time je bio otvoren put nastojanjima Saudijske Arabije da pokuša ugovoriti njihov povratak u okrilje regularnih oružanih snaga, što na kraju nije uspjelo.

Dok je pred ljeto 2011. politika u Jemenu ličila na niz neuslišanih oporbenih zahtjeva praćenih povremenim demonstracijama, vojna se situacija sve više pretvarala u niz neodlučenih plemenskih čarki bez pobjednika. Tijekom travnja i svibnja propali su i višekratni pokušaji mirovnog posredovanja Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council) – kojim su susjedne zemlje predvođene Saudijskom Arabijom nastojale predsjednika Ali Abdullaha Saleha privoljeti na odlazak s vlasti u zamjenu za imunitet od kasnijih progona.

Neuspjeli atentat

Ali Abdullah Saleh prije i nakon eksplozija

Neriješenu situaciju presjekao je 3. lipnja minobacački napad na predsjedničku palaču u Sani. Dva su projektila precizno pogodila džamiju u sklopu kompleksa, ubila 4 tjelesna stražara te ozlijedila 10 visokih dužnosnika – među njima i predsjednika Ali Abdullah Saleha, premijera i zamjenika premijera Jemena te predsjednika parlamenta. Dok nije jasno ustanovljeno tko je bio počinitelj napada, plemenske snage klana Al-Ahmar ili odmetnuta vojska generala Ali Mohsena al-Ahmara, uskoro se pokazalo da ozljede jemenskog predsjednika Saleha nisu ni izbliza bile tako lagane kako se službeno tvrdilo. Teži su ranjenici brzo evakuirani iz Jemena u bolnicu u Rijadu, glavnome gradu Saudijske Arabije, gdje su ostali na dužem liječenju s kojeg su se postupno vraćali u domovinu. Od svih njih, jedino je predsjednik Saleh sve do prije koji dan ostao u Saudijskoj Arabiji – gdje se oporavlja od ozljeda lica, teških opekotina i operacije vađenja većeg projektila iz prsnoga koša.

Budući da jemenski ustav predviđa 60 dana iznimna izbivanja predsjednika iz zemlje kao razlog za nužnu predaju vlasti, Salehovom otpremom na liječenje u inozemstvo 4. lipnja porasle su nade mnogima – postavivši rok za nužni silazak s vlasti na 4. kolovoza. Imajući u vidu ovaj propis, u prvom se trenutku nagađalo da bi njegov boravak u susjednoj državi možda mogao biti i zgodna krinka za tihi odstup s vlasti. Sve se to pokazalo uzaludnim početkom srpnja, mjesec dana nakon napada, kad se Saleh pojavio na televiziji, a 10. srpnja u Rijadu održao i službeni sastanak s visokim američkim predstavnikom za pitanja borbe protiv terorizma. Time je on, iako vidljivo poprilično ozlijeđen, i u inozemstvu počeo obavljati državne poslove – što su njegove pristaše protumačile kao priliku da rok od 60 dana u najmanju ruku počne iznova. Pritom se i jemenska oporba počela dijeliti, što se najbolje vidjelo sredinom srpnja, kada su u razmaku od samo nekoliko dana osnovana dva Vijeća, po uzoru na ono libijsko “Nacionalno prijelazno vijeće” – prvo je 16. srpnja uspostavila skupina demonstranata i bivših državnih dužnosnika, dok je konkurentsko “Nacionalno vijeće za snage revolucije” 20. srpnja osnovala oporbena koalicija “Stranke zajedničkoga sastanka”. No oba su ova vijeća propustila obuhvatiti i šijite sa sjevera Jemena, koji su u međuvremenu zaratili s plemenskim snagama klana al-Ahmar, ali i separatiste s juga zemlje.

Što dalje?

General Ali Mohsen Al-Ahmar, u zapovjedništvu Prve divizije kopnene vojske Jemena u Sani

U kolovozu nije došlo do bitnih promjena stanja. Vladine snage (posebice specijalne postrojbe te Republikanska i Predsjednička garda) uz nastavljanje borbi s plemenskom opozicijom, polako su se počele obračunavati i s radikalnim islamistima te s jemenskim simpatizerima organizacije Al-Qaeda – budući su upravo te snage najbolje iskoristile kaos u zemlji za svoje vidljivo jačanje, što je kulminiralo i otvorenim preuzimanjem kontrole u pojedinim manjim naseljima širom države. Osim toga, tijekom ljeta je oživljen i napor UN-a i jemenskih susjeda s obala Perzijskoga zaljeva da ugovore sporazum o prijenosu vlasti u ovoj sukobima potresenoj državi – ovaj put je 7. rujna ranjeni Saleh, sada izvan bolnice, ali i dalje u Saudijskoj Arabiji, prihvatio dogovor, ali u toliko modificiranoj varijanti da on oporbi bude neprihvatljiv. Dok su početkom rujna trajala natezanja o “Prijelaznom planu” (kako se sad naziva program silaska Saleha s vlasti koju obnaša već više od 33 godine), strani promatrači upozoravaju na to da Jemen polako klizi u građanski rat. Nastavljena su aktivna sukobljavanja plemenskih snaga sklonih klanu al-Ahmar s vladinim postrojbama, a pritisak je dodatno podiglo novo oporbeno organiziranje velikih prosvjeda u Sani, Taizu i Adenu. Te su demonstracije kulminirale između 18. i 20. rujna i odnijele više od 80 života uz još stotine ranjenih prosvjednika.

Tek su relativno masovni napadi vladinih boraca na prosvjednike ponovno aktivirali i snage već spominjane “odmetnute vojske” generala Ali Mohsena al-Ahmara, koje su se još prije ljeta bile obvezale štititi nezadovoljne jemenske civile. Navodno je tijekom prošloga tjedna upravo zato došlo do višestrukih obračuna ovih pobunjenih postrojbi s regularnom vojskom u centru te na sjevernim rubovima grada Sane – nakon čega je u utorak 20. rujna proglašeno i službeno primirje među ovim snagama. Budući da spomenuto primirje nije uspješno potrajalo ni puni dan od proglašenja, posljednjih dana pucnjava i eksplozije ponovo potresaju Jemen.

Dok se u srijedu, 21. rujna 2011., navodno oko 500 tisuća ljudi okupilo povodom pogreba 30 poginulih demonstranata u Sani, sada borbe, čini se, obuhvaćaju plemenske borce klana al-Ahmar i “odmetnutu vojsku” na jednoj strani, te ponajprije snage Republikanske garde predvođene Ahmedom Ali Salehom (sinom predsjednika Saleha) s druge strane. Stanje u zemlji dodatno je zaoštrio i nagli povratak predsjednika Ali Abdullaha Saleha u Sanu, ranom zorom u petak 23. rujna. Budući da se taj njegov potez tumači ponajprije kao znak odlučnosti u daljnjoj borbi za ostanak na vlasti, sve je jasnije da se mirno rješenje krize u Jemenu zapravo i ne nazire na horizontu.

Dok su svi registrirali tzv. balkansku turu američke državne tajnice Hillary Clinton, zanimljiva je razlika u naglasku – dok je on za domaće medije bio čvrsto vezan uz Hrvatsku, stranci su istakli nešto sasvim drugo – a sve to iz istih 20 minuta konferencije za tisak, kojom su se javnosti iz Zagreba obratili Hillary Clinton i njen domaćin Ivo Josipović 31. listopada 2012. godine. Od ukupno dva pitanja novinara koja su slijedila službene izjave, prvo se radilo o Hrvatskoj. Na njega su odgovorili i Clinton i Josipović, a ono je u nas i široko citirano. No, upravo u drugome pitanju, zabavljenom Sirijom, moglo se čuti mnogo za Hrvatsku neuobičajenih poruka – relevantna i aktualna svjetska vanjska politika, s naznakama budućih razvoja situacije priređivanim za sastanak Prijatelja sirijskoga naroda u Dohi, 5. studenog 2012. godine.

Clinton je tu praktično pa objavila lom s dosadašnjom politikom SAD prema Siriji – pristupom koji je tijekom protekle dvije godine oblikovan na temelju odnosa prema Libiji, i kojim su uvelike dominirale države iz sastava Europske unije. Lom koji je Clinton naznačila po pitanju Sirije vidljivo je inspiriran promatranjem proteklih godinu dana kaosa u Libiji, a dopunjen je i razvojem gledanja na Arapsko proljeće u zadnjih nešto manje od dva mjeseca – od tragičnog napada na američki konzulat u Bengaziju, 11. rujna ove godine, pa do danas. No, pogledajmo u cjelini to pitanje i odgovor Hillary Clinton.  

Pitanje, postavljeno iz Reutersa, glasilo je:

„Gospođo državna tajnice, ako bih mogao pitati o Siriji… Pokušaj dogovaranja primirja, kojim se okušao g. Brahimi, evidentno je propao i nasilje se ponovo pojačava. Koji su vaši pogledi na to što ondje treba poduzeti, ne bi li se smanjilo nasilje? I, s obzirom na opozicijsku konferenciju u Dohi, koja je zakazana za idući tjedan – što vam daje pouzdanje, ako išta, da bi ona mogla proizvesti naznake neke buduće vlade, što do sada nije uspijevalo? Jeste li sigurni da su vaši ključni saveznici, uključujući tu i Tursku, spremni stati iza ishoda skupa u Dohi, kakav god on bio?“

Odgovor Hillary Clinton:

„To su sve vrlo važna i aktualna pitanja. Želim početi sa zahvalama Hrvatskoj na njenoj pomoći u radu s iznimno teškim problemima koje predstavljaju oboje, i Sirija i Iran. Vidite, meni je iskreno žao, ali, nažalost, nisam bila iznenađena propašću posljednjeg pokušaja uspostave prekida vatre. Bez obzira na objavljenu posvećenost naporima posebnog izaslanika UN, g. Brahimija, Assadov režim nije niti na jedan dan prekinuo svoje korištenje naprednog naoružanja protiv naroda u Siriji, i bombardiranja u predgrađima Damaska su tijekom protekloga vikenda bila jednako teška kao i u bilo kojem drugom trenutku tijekom ovoga sukoba. Dakle, dok potičemo specijalnog izaslanika Brahimija da poduzme sve što može, u Moskvi i Beijingu, ne bi li ih uvjerio da promijene svoje držanje i podupru jače UN djelovanje – mi na to ne možemo, i ne želimo čekati. Umjesto toga, naši napori i napori naših partnera (uz pokazivanje rukom na Josipovića, op.a.) u EU i Arapskoj ligi fokusirani su na pritiskanje režima, putem sve jačih i sve obuhvatnijih sankcija, na zadovoljavanje humanitarnih potreba sirijskog stanovništva koje je izbjeglo, pomoć zemljama u kojima oni traže pribježište, te pomaganje oporbi da se ujedini na temelju neke zajedničke, efikasne strategije koja se može oduprijeti režimskome nasilju te početi davati temelje političke tranzicije – koja bi jasnije nego dosad mogla pokazati što budućnost nosi narodu Sirije, jednom kad Assada više ne bude. Dakle, mi jako vrijedno radimo s mnogim elementima te opozicije… Da, u Siriji, jednako kao i izvan Sirije. Neki od vas će se sjetiti da sam ugostila sastanak u New Yorku, tijekom zasjedanja Generalne skupštine UN… Mi smo pomogli u izvlačenju iz zemlje za nekoliko pripadnika unutarnje opozicije, ne bi li oni mogli objasniti okupljenim zemljama – zašto baš oni moraju biti za stolom… To ne može biti oporba predstavljena od ljudi koji, iako imaju mnoge dobre osobine, u mnogim slučajevima nisu bili u Siriji po dvadeset, trideset ili četrdeset godina. Moraju tu biti predstavljeni oni koji su na prvim linijama, koji se danas ondje bore i umiru, ne bi li izborili slobodu. Treba postojati struktura vodstva opozicije, koja je posvećena predstavljanju i zaštiti svih Sirijaca. Nije neka tajna da su mnogi u Siriji zabrinuti oko toga što slijedi. Oni ne žale Assadov režim, ali su zabrinuti – i to s razlogom – za budućnost. Dakle, mora to biti oporba koja se može obraćati svim segmentima, i svim geografskim dijelovima Sirije. I također, trebamo opoziciju koja će se izričito, službeno i snažno suprotstavljati naporima ekstremista, koji nastoje „oteti“ sirijsku revoluciju. Dolaze tu zabrinjavajući izvještaji o ekstremistima koji dolaze u Siriju i onda nastoje preuzeti nešto što je bila legitimna revolucija protiv jednog opresivnog režima – a oni to rade za neke svoje ciljeve. Dakle, skup koji idućeg tjedna počinje u Dohi, uz podršku Arapske lige, tu će biti važan idući korak. Ja sam stalno u tome, zajedno s mojim kolegama i iz zemalja Europske unije i iz Arapske lige, posebice s domaćinima sastanka zakazanog za idući tjedan u Kataru. Preporučili smo imena i organizacije, za koje mislimo da bi trebali biti uključeni u bilo koju vodeću strukturu. Jasno smo pokazali da smatramo kako Sirijsko nacionalno vijeće više ne može biti promatrano kao vidljiv predvodnik opozicije – oni mogu biti dio šire opozicije, ali ta oporba mora uključivati ljude iz same Sirije i druge, koji imaju legitimni glas kojeg također treba saslušati. Dakle, naši su napori trenutno iznimno fokusirani na te stvari. “

Više je tu zanimljivih stvari. Kao prvo, istaknuto je da Hrvatska nešto radi, možda i posreduje između SAD i međunarodne zajednica s jedne strane i Sirije te Irana s druge strane. Ako se tu ne radi o čistoj ljubaznosti prema domaćinima, onda je tu riječ o djelovanju koje hrvatskoj javnosti baš i nije poznato ili vidljivo. Ipak, stvar je pohvalna, kakva god bila.

Sirijsko nacionalno vijeće – neskladna salonska oporba

Kao drugo, Clinton je kratko i jasno predstavila politiku Sjedinjenih Američkih Država prema Siriji, politiku koja paralelno uz rad u okrilju UN ima i svoje druge putove djelovanja. Putove koji imaju oslonac na Europsku uniju i Arapsku ligu, ali tom činjenicom nisu i isključivo definirani. A tu dolazimo i do osnovne novosti u odnosu SAD i Sirije – naime, do objave činjenice da Clinton i njena domovina na predstojećem sastanku „Prijatelja Sirije“ u Dohi planiraju odstupiti od dosadašnjeg modela organizacije i ustroja tamošnje oporbe. Dok se dosadašnji sustav zasnivao na preferiranju Sirijskog nacionalnog vijeća, tek jedne od tamošnjih političkih skupina, bazirane izvan Sirije i pretežito popunjene dugogodišnjim emigrantima – po novom bi naglasak trebao biti na snagama „s terena“, iz same Sirije. Temeljita je to promjena, kojom se napušta model ustanovljen 2011. na primjeru Libije, gdje je glavnina međunarodne podrške od početka bila koncentrirana na Libijsko nacionalno vijeće, bez obzira na milicije koje su i nakon pobjede oporbenjaka ostale tek rubno integrirane u novi državni sustav.

Kao treće, uz tu promjenu ukupnog težišta pri organizaciji alternative režimu, dodatno je istaknuta i negativna uloga radikalnih elemenata – grupacija pretežito islamističke orijentacije, za koje se ističe kao opasnost moguće „otimanje“ revolucije. Svrnuvši ponovo pogled na Libiju, to isticanje u slučaju Sirije ne čudi. Naime, upravo su to krugovi iz kojih izgleda da je poteklo planiranje i izvedba napada koji je 11. rujna ove godine u Bengaziju koštao života i američkog veleposlanika u Libiji Johna Christophera Stevensa.

Građanski rat u Siriji u svoju je trenutnu fazu ušao 18. srpnja kada je bomba, podmetnuta u prostorima sigurnosnih službi u Damasku, ubila dobar dio režimskog vojno-sigurnosnog vrha. Izgleda da je ovaj napad bio usklađivan s glasovanjem u Vijeću sigurnosti UN, koje je prvotno bilo zakazano za tu istu srijedu, 18. srpnja – da bi onda bilo odgođeno za četvrtak, 19. srpnja. Rasprava u Vijeću sigurnosti UN ponovo je završila ruskim i kineskim vetom na rezoluciju kojom bi se osudilo režimu Damasku, ali sam ovaj postupak vidljivo je označio početak nove i šire pobunjeničke ofenzive.

Po prvi je put borba ozbiljno prenesena u glavne gradove Sirije – državni centar Damask i gospodarski centar Aleppo – u kojima od 20. srpnja sukobi traju pojačanim intenzitetom. Nakon prvih dana obezglavljenosti, režim se uskoro pribrao i počeo prvo suzbijati pobunjenike u glavnome gradu Sirije. Dok su čitavo to vrijeme borbe trajale i oko Aleppa, gdje je osvojena i režimska vojna škola, „Vulkan u Damasku“ (kako su mediji pretenciozno nazvali pobunjeničko infiltriranje grada) načelno je slomljen do 28. srpnja – kada je Bashar al-Assad i proglasio tamošnju pobjedu. No, mnogo znakova ukazuje na činjenicu da se u Damasku zapravo radilo tek o spektakularnom odvlačenju pažnje od pravog cilja ofanzive – Aleppa. Taj grad, sa svojih oko 2,5 milijuna stanovnika, ekonomski je centar Sirije, udaljen tek četrdesetak kilometara od granica pobunjenicima naklonjene Turske.

Panorama grada 21. srpnja 2012. godine, u jeku "Vulkana u Damasku"

Sve su to okolnosti koje Aleppo čine idealnim centrom neke nove, buduće Sirije – pojednostavljeno rečeno, usporedivog s Bengazijem u revolucionarnoj Libiji iz „Arapskog proljeća“. Jedino, da bi do uspjeha pobune došlo na taj način, treba osigurati tri odvojena faktora: (1) očistiti komunikaciju između grada i turske granice na sjeveru, (2) zavladati gradom u kojem i dalje postoji čitav niz uporišta državnih snaga i njima sklonog naroda, te – ne manje važno – (3) preživjeti očekivanu režimsku kontraofenzivu.

Režim je već u zadnjem tjednu srpnja, između 23. i 25. u mjesecu, počeo koncentrirati snage prema Aleppu, gdje su mu prvo pri ruci bile oklopne i topničke postrojbe prikupljene tijekom srpnja u pojasu uz tursku granicu (radi tamošnjih napetosti do kojih je došlo po rušenju turskog borbenog zrakoplova krajem lipnja). One su u nekoliko kolona prebačene prema gradu, te su se do kraja srpnja postupno priključivale borbama, čije je težište na pripremnim djelovanjima iz zraka (razni borbeni i transportni helikopteri, laki i borbeni zrakoplovi), te topništvom raznih kalibara. Od 28. srpnja, u svojevrsnoj opsadi grada priključuju im se i dodatne postrojbe pješaštva i specijalaca, nakon načelno obavljenog posla u Damasku. Dok i pobunjenici navodno dobivaju pojačanja u ljudstvu i opremi (pitanje da li iz sebi sklonih okolnih dijelova Sirije, kako to vole pričati, ili iz drugih izvora), režim Bashara al-Assada posljednjih dana kod Aleppa postupno koncentrira oko 20 tisuća vjernih ljudi – kojima bi, kako misle mnogi (počevši od predstavnika UN pa do brojnih analitičara), mogao biti izveden veliki režimski napad na grad.

No, dok se zapadno, južno i istočno od Aleppa okupljaju režimske snage – koje su u više navrata iz tih smjerova pokušale i upadati u predgrađa u oporbenim rukama – ne treba zaboraviti jednu bitnu činjenicu za koju bi sirijska oporba najradije da ne postoji. Naime, Aleppo ni praktično deset dana od početka intenzivnije opsade nije kompletno u oporbenim rukama, budući da režim drži brojne javne objekte širom grada. Gradski aerodrom, radio, televizija, zgrade raznih sigurnosnih službi (policijske stanice, vojne zgrade i javne institucije), te sama povijesna citadela u središtu grada i dalje su čvrsto u rukama ljudi vjernih al-Assadu. Dapače, dok traju pobunjenički pokušaji osvajanja svih tih točaka, preferiranje režima u pojedinim stambenim kvartovima potaklo je neke pobunjeničke vođe na osvetu prema lokalnom stanovništvu. Naravno, kada su i ti njihovi potezi završili u javno distribuiranim video-snimkama, te izazvali zgražanje pomalo naivne međunarodne javnosti, malo su pomogle naknadne tvrdnje da su tu zapravo ustrijeljeni pripadnici neregularnih režimskih postrojbi, tzv. „shabiha“.

Usprkos inozemne pomoći, režimska tehnička nadmoć radi problema pobunjenicima u Aleppu

Pri svome djelovanju, pobunjenici očigledno imaju opsežnu potporu. Dok se prošle godine još i moglo tvrditi kako se Slobodna sirijska vojska pretežito sastoji od vojnih dezertera, koji su sa sobom odnijeli i svoju negdašnju opremu – danas ta priča vrijedi za teško oružje, dok je oprema i svekoliko pješačko naoružanje vjerojatno došlo iz nekih inozemnih izvora (čemu posljednje vrijeme svjedoči i poprilična vizualna uniformnost pobunjenika). Usprkos demantijima, ne treba zanemariti medijske napise o postojanju logističkog centra pobunjeničkih snaga, smještenom u turskome gradu Adana – kao ni naznake aktivne pomoći niza zemalja (zapadnih zemalja, davanjem nevojne pomoći, i arapskih zemalja koje pomažu i vojnom opremom te naoružanjem). Sve to, vjerojatno, u Siriju stiže putem Turske – pa zato ne čude ni napori pobunjenika da si oslobode put od Aleppa do turske granice. Ovo je izgleda bio prioritet od početka sukoba u tome gradu, tako da se paralelno s odolijevanjem režimskim napadima na rubovima grada – ustrajno moglo čuti o napadačkim operacijama pobunjenika sjeverno od Aleppa. Na tom su prostoru režimske snage držale pojedina prometna čvorišta i vojne komplekse, koji su se brzo našli opkoljeni pa onda i zauzimani, usprkos pomoći pružanoj zračnim i topničkim udarima. U uspješnoj uspostavi ovog prometnog pravca krajem srpnja vjerojatno treba tražiti i razlog dosadašnjem odolijevanju pobunjenika u Aleppu.

Iranski ministar obrane, 5. kolovoza - priče o 3000 iranskih snajperista u Siriji, manipulacija cionističkih medija

Na obje se strane sve intenzivnije šire i glasine o stranom sudjelovanju u sukobima širom Sirije. Pobunjenici spominju Irance kao snagu koja pomaže režimu – kod Aleppa se govorilo o 3 tisuće iranskih vojnika dopremljenih zračnim mostom na tamošnji aerodrom, a i navodne iranske „hodočasnike“, zarobljene u Damasku 5. kolovoza, opisivalo se kao pripadnike nekakve izviđačke postrojbe – od čijih je ukupno 150 ljudi tu navodno zarobljeno njih 48. Na optužbe o djelovanju 3 tisuće boraca reagirao je iranski ministar ograne, general Ahmad Vahidi u subotu 4. kolovoza tvrdeći kako Iran nije slao vojne snage u Siriju (niti je to Damask ikad tražio), dok je oko oslobađanja već spomenutih hodočasnika Tehran zamolio i pomoć Turske te Katara. No, ni na drugoj strani ne manjka priča o strancima, budući već mjesecima kruže priče o organiziranom sudjelovanju boraca iz Libije u pobunjeničkim redovima širom Sirije. Uz to, posljednje se vrijeme sve češće čuje i o pritoku borbenih islamista u redove pobune, po uzoru na Irak ili Afganistan.

Bilo kako bilo, u idućim danima ostaje vidjeti kako će se razvijati situacija oko Aleppa. Točnije, hoće li ondje doći do velikog napada režimskih snaga na grad, ili će stvari ići ponešto laganije – nastavkom režimskih udara iz daljine, praćenih pješačkim čišćenjima pojedinih gradskih kvartova – što bi za pobunjenike u konačnici predstavljalo težak poraz. Pa ipak, za kakvu se god taktiku odlučili u Damasku, nije nemoguće da im nastojanja i ne uspiju – što bi revolucionarima tek otvorilo vrata ka žešćim i bitno ozbiljnijim djelovanjima od dosadašnjih.

————————————

Ovaj je tekst pisan za medijsku kuću Al Jazeera Balkans – na čijem je web-portalu i objavljen 9. kolovoza 2012. godine. Tekst je ondje dostupan u redakcijskoj opremi, na adresi: http://balkans.aljazeera.net/makale/borbe-za-prvu-enklavu.

————————————

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Suspenzija Sirije iz redova Arapske lige 12. studenog bila je samo početak međunarodnih problema za režim u Damasku. Budući da sukobljavanja režima i oporbe usprkos regionalnim mirovnim naporima nisu prestala, ubrzo se prešlo na planiranje posebne promatračke misije Arapske lige u Siriji, a onda i na pojačane prijetnje sankcijama. No, ni tada od diplomacije i pregovora nije bilo ništa. Nakon više odgoda i ultimativno zadavanih rokova, 27. studenog se po prvi put u okrilju Arapske lige i službeno glasalo o internim sankcijama prema jednoj od zemalja članica. Od 22 članice, 19 njih glasovalo je za sankcije, Libanon i Irak bili su protiv, dok suspendirana Sirija nije mogla sudjelovati u odlučivanju. Osim što je time općenito smanjen opseg zračnog prometa u Siriju, pripadnicima vrha sirijske vlasti zabranjen je i ulazak u arapske zemlje te im je zamrznuta tamošnja imovina. Okončani su i trgovinski te financijski odnosi arapskoga svijeta sa sirijskom državom, njena su sredstva u arapskim državama zamrznuta, a odrezani su i odnosi sa sirijskom centralnom bankom i Komercijalnom bankom Sirije, preko koje je režim na veliko poslovao s inozemstvom. Ove su mjere posebno teško pale Iraku i Libanonu, arapskim zemljama koje se nisu, kao Jordan, već ranije izričito opredijelile kontra Damaska. Turska, veliki sirijski susjed na sjeveru, pozdravila je sankcije Arapske lige. Nakon što je turski premijer Erdogan i osobno prisustvovao ovoj arapskoj odluci, Turska je najavila i vlastite sankcije Siriji. Dok se njihovo proglašenje još čeka, za sankcijama Siriji ponovno je krajem studenog posegnula i Europska unija, usporedno s primjetnim zaoštravanjem i vojno-sigurnosne situacije u regiji oko Sirije.

Dodatne sankcije Siriji

U tjedan dana po odluci o sankcijama Arapske lige, Siriji međunarodni odnosi kao da ne polaze od ruke. Susjedna je Turska u utorak, 29. studenog, najavila kako ima spremne i svoje, nacionalne sankcije prema svojoj susjedi – za čije se uvođenje samo čeka odluka predsjednika i premijera. Iako su međunarodni odnosi Sirije i Turske imali i loših perioda, čemu dobro svjedoči i činjenica da je oko 500 od ukupno oko 900 kilometara njihove kopnene granice još uvijek minirano s turske strane, posljednjih godina tu su gotovo pa cvale ruže. Sporazum o slobodnoj trgovini s kraja 2004. godine njihovu je međusobnu trgovinsku razmjenu doveo do 2,5 milijardi USD godišnje (od toga 1,6 milijardi Turskoga izvoza u Siriju), što i usprkos padu od 10 posto tijekom proteklih mjeseci ostavlja mnogo prostora za stiskanje.

Prijateljstvo Sirije i Turske cvalo je posljednjih godina, kao i međusobna trgovina

Prva faza turskih sankcija Siriji, usklađena s onima proglašenima od Arapske lige, uvedena je u srijedu, 30. studenog, usprkos neslaganju turske oporbe. Kao i Arapska liga, i Turska se trudi ograničenjima gađati pretežito vrh sirijske države, a ne narod – zato se odlučilo ne ograničavati izvoz struje i hrane u Siriju, kao ni količinu vode koja Eufratom iz Turske teče nizvodno u Siriju i Irak. Na meti sankcija prvenstveno su osobe s vrhova vlasti u Siriji, kojima je ograničen ulazak u Tursku i zamrznuta tamošnja imovina. Prekinuta je i međudržavna suradnja u sklopu posebnog Vijeća za stratešku suradnju, kao i sva trgovina vojnom opremom – za koju je prema Siriji zabranjen i transport turskim prostorom iz trećih zemalja. Zamrznuta je sirijska državna imovina u Turskoj, okončane veze s sirijskom centralnom bankom i Komercijalnom bankom Sirije, prekinuto je davanje zajmova u Siriju – pa i onih velikih, infrastrukturnih, putem turske Eximbanke.

Na istome su tragu i odluke Europske unije, donesene u četvrtak, 1. prosinca, u Bruxellesu, tijekom sastanka ministara vanjskih poslova 27 zemalja članica – kojem je prisustvovao i Nabil Elaraby, generalni tajnik Arapske lige. U dogovoru s ovom arapskom organizacijom sankcijama se ograničava ulazak u Europsku uniju za 12 osoba na visokim položajima u Siriji, te je ograničeno poslovanje za još 11 velikih sirijskih kompanija vezanih uz režim u Damasku. Svima njima, i osobama i kompanijama, zamrznuta je imovina zatečena na prostoru Unije. Osim toga, EU je odlučila ograničiti izvoz u Siriju nekih tehnologija ključnih za tamošnju naftnu industriju, prekinuti trgovanje sirijskim državnim obveznicama na svojim tržištima kapitala, te ograničiti poslovanje sirijskih banaka u Uniji, kao i njihovu buduću suradnju s europskim financijskim institucijama. Pretpostavlja se da će ograničenja poslovanja sa sirijskom državnom naftnom kompanijom General Petroleum Corporation (GPC), kao i ograničavanje razmjene petrokemijskih tehnologija, jako otežati položaj kompanija kao što su to Royal Dutch Shell i Total u Siriji. Budući su one bitni partneri sirijske naftne industrije, i tu će vjerojatno biti velikih potresa u bližoj budućnosti.

Pa ipak, budući su i Libanon i Irak u Arapskoj ligi glasali protiv sankcija Siriji, za očekivati je da će režim u Damasku upravo tim putem krenuti zaobilaziti mjere kojima ih pojedini susjedi i međunarodna zajednica misle stiskati. To je tim vjerojatnije, ako se u vidu ima da oko 60 posto svog libanonskog izvoza ide u Siriju, dok tim putem dolazi i praktično ukupni libanonski uvoz kopnenim putem te većina priliva turista (čiji je broj ove godine zbog nemira u Siriji pao za oko 25 posto). Od oko 5 do 7 milijardi USD ukupnog sirijskoga izvoza, oko 30 posto ide u Irak, oko 17 posto u Libanon, oko 900 milijuna USD u Tursku i oko 700 milijuna USD u Egipat. Upravo je ova posljednja brojka, kao i prekid oko 2 milijarde USD egipatskoga izvoza u Siriju, razlog da i u Kairu mnogi nisu sretni uvođenjem sankcija Siriji – što dodatno dovodi u pitanje njihovu buduću učinkovitost.

Sirijski vojni sprovod krajem studenog 2011.

Sigurnosne komplikacije

Od sredine studenog  zaoštrava se i sigurnosno stanje u i oko Sirije. Dok su borbe u državi sve češće počele odnositi i vojne te policijske žrtve, budući da oporba ima i oružano krilo koje se ne srami napasti, teško je ocijeniti ozbiljnost glasina o vanjskoj pomoći stranama u sukobu – kako režimu, za koji se priča o pomoći iz Libanona, tako i oporbi, gdje je navodno Slobodna vojska Sirije dobila pomoć u ljudstvu od libijskoga Nacionalnog prijelaznog vijeća.

Dok međunarodne organizacije i dalje insistiraju na praktičnoj nezamislivosti ikakve vojne intervencije u Siriji, protekla dva tjedna povela se javna diskusija na tragu sirijskih oporbenih molbi o sigurnosnim pojasevima te nekakvim zonama zabrane leta. O tome je prva javno progovorila Francuska, kada je 23. studenog iznijela ideju o uspostavi svojevrsne „sigurne zone“ na sjeveru Sirije, koju bi štitili naoružani „promatrači“. Uz to, navodno se kao mogućnost spominjalo i uspostavu svojevrsnih humanitarnih koridora pod međunarodnim nadzorom, kojima bi se povezalo veće gradove i oporbene centre u Siriji s obalom Mediterana, s nekom od susjednih država ili barem zračnom lukom pogodnom za dopremu humanitarne pomoći. Samo nekoliko dana po iznošenju ovih ideja, odbacila ih je i Valerie Amos, podtajnica UN za humanitarne poslove. Pa ipak, sigurnosna se situacija nastavila komplicirati.

Nosač zrakoplova USS George H.W. Bush pred Sirijskom obalom

Dok je 29. studenog turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu obavijestio javnost da i Turska u određenoj mjeri razmatra moguću uspostavu svojevrsne „sigurne zone“, na prostoru sjeverne Sirije uz svoju državnu granicu – ali samo u slučaju pojave naglog te masovnog vala izbjeglica, koji se ne bi moglo drugačije zaustaviti – mediji su pred obalom Sirije zapazili i neke gotovo hladnoratovske vojno-pomorske rituale. Naime, taman pred donošenje odluke Arapske lige o sankcijama Siriji, u obližnjem je akvatoriju zastao američki nuklearni nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) i pripadajuća mu borbena skupina, upravo na povratku u matičnu luku s petomjesečnoga djelovanja u Arapskome moru i tjesnacu Hormuz.

Ponos ruske flote - do sredine siječnja 2012. nadomak Siriji

A onda, da Amerikancima ne bude dosadno, pred Ciprom je osvanuo i ponos ruske Sjeverne flote, jedini ruski nosač zrakoplova „Admiral Kuznjecov“ – koji će onda, nakon navodno već davno planirane vojne vježbe zakazane od 28. studenog do 5. prosinca, nastaviti do Sirije te ondje posjetiti i pomorsku bazu Tartus, koju Rusi neprekinuto koriste još od 1971. godine. A nema dugo da se spominjalo kako je u toj bazi, uz 600 stalno stacioniranih ljudi, nedavno osvanulo i dodatno rusko vojno osoblje, specijalizirano za napredne raketne sustave – možda vezane upravo uz vijesti koje su iz Moskve došle 1. prosinca. Ruska je Federacija, tvrdi se, nedavno krenula ispunjavati odredbe vojno-trgovinskoga ugovora sa Sirijom sklopljenog 2007. godine. Prema njemu, Siriji su za oko 300 milijuna USD prodane dvije instalacije modernog obalnog obrambenog sustava Bastion. Njihovih je ukupno 72 komada nadzvučnih krstarećih protubrodskih projektila tipa Jahont potpuno dovoljno da se kvalitetno brani čitava dužina sirijske mediteranske obale. Pa tko još voli mornarički intervenirati, neka izvoli!”

Ruski sustav obalne obrane L-300P Bastion od prosinca 2011. godine i u Siriji

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Posljednjih je dana stanje u Siriji opet na svojevrsnoj prijelomnici – mirovni plan sklopljen 2. studenog nije zaživio, a nakon tjedan dana oklijevanja Arapska je liga odlučila ponovo djelovati. U subotu je donesena odluka o suspenziji Sirije iz članstva ove organizacije, te političkim i ekonomskim sankcijama – koje bi, ne počne li se striktno primjenjivati mirovni sporazum, trebale stupiti na snagu u srijedu, 16. studenog. Time je stanje u Siriji sve dalje od mira i sve bliže stanju građanskoga rata po nedavnome uzoru Libije i Jemena. Pa ipak, sirijska situacija još uvijek nije identična onoj libijskoj iz veljače ove godine. Iako je na vidiku suspenzija iz Arapske lige – potez koji je Libiju slično riješio regionalne podrške 22. veljače ove godine – Sirija još nije potpuno bez saveznika, a nema govora ni o novoj kaznenoj rezoluciji UN. Pri tome, bez mandata UN te čvrste regionalne podrške, i NATO savez te Zapadne sile ostat će pri stavu da vojna intervencija u Siriji nije na vidiku.

Slobodna sirijska vojska - oni ne-miroljubivi demonstranti

Sirijska oporba, i dalje djeluje nesposobnije čak i od okupljenih protivnika Moamera Gadafija. Dok ona sama nema snage pobijediti režim, sasvim je u stanju pokvariti svako  mirovno posredovanje. Zato i protesti ne prestaju, dapače, poziva se na njihovu „radikalnu eskalaciju“, ujedno tražeći pomorsku blokadu Sirije te uvođenje nekakve međunarodne Zone zabrane leta – bez obzira što Sirija, za razliku od Libije, ne koristi zrakoplovstvo protiv oporbenjaka. Uz miroljubive demonstrante, sve se jasnije ocrtavaju i grupe sklonije oružanoj borbi. O tome ponešto govori i činjenica kako je od preko 3500 mrtvih u Siriji njih oko trećina navodno poginulih vojnika i policajaca. Počelo se pojavljivati i etnički te religijski motivirano nasilje među pojedinim grupama tamošnjeg stanovništva. Za to vrijeme, vladajući navodno i dalje muljaju o nekakvim reformama, ne bi li bar donekle otupili oštricu kritika iz zemlje i inozemstva.

Libijski faktor

Dok je jasno da NATO nema ni snage ni volje za intervenciju u Siriji, tamošnje stanje ipak donekle prati libijski uzorak događanja. Demonstracije protiv vlasti traju već mjesecima, a sirijska se oporba do sada barem dva puta pokušala objediniti. Krajem kolovoza osnovano je  Sirijsko nacionalno vijeće, koje od početka listopada stvarno i predstavlja većinu sirijske oporbe, a sredinom rujna nastao je Nacionalni koordinacijski odbor za demokratske promjene, drugi bitniji oporbeni skup, koji više okuplja lijeve i kurdske skupine u Siriji. Ipak, oba su ova tijela dobrim dijelom sastavljena od političara iz emigracije, te nastoje prema međunarodnoj zajednici predstavljati oporbu koja na terenu funkcionira kroz više stotina „Lokalnih koordinacijskih odbora“. Nacionalni koordinacijski odbor je prvi prihvatio razgovarati o planu Arapske lige (ako treba, pod njihovim pokroviteljstvom i s predstavnicima režima), dok je Sirijskom nacionalnom vijeću trebalo bitno više nagovaranja. Budući da manjince i ljevičare ionako bije glas da bi se lakše dogovorili i s vlastima Bashara al-Assada, ova se načelna podjela brzo te živopisno preslikala i na ulice egipatske prijestolnice, kada su 9. studenog u Kairu jedni oporbeni Sirijci trulim povrćem zasuli one druge, koji su taman stigli ugovarati termine otpočinjanja razgovora s Arapskom ligom.

Postrojbe prvo sastavljene od vojnih dezertera brzo su rasle

Za razliku od tih političkih tijela, grubo usporedivih s libijskim Nacionalnim prijelaznim vijećem, u Siriji se profilira i oružana oporba režimu u Damasku – donekle usporediva s libijskim Vojnim vijećima i pobunjeničkim brigadama. Taj je dio oporbe, sastavljen pretežito od pripadnika sunitske grane Islama, i u Siriji poprilično odijeljen od političara. Slobodnu sirijsku vojsku čine prvenstveno dezerteri iz redova oko 220 tisuća ljudi sirijske kopnene vojske, a ova naoružana organizacija možda broji i do 15 tisuća ljudi pod oružjem. Navodno je većinski bazirana u Turskoj, a nakon što su ih vlasti u žestokim sukobima izbacile iz naseljenim mjestima, oni nastoje i djelovati na otvorenom – prvenstveno napadajući postrojbe sirijske vojske i sigurnosnih službi na putu prema naseljima koja su poprišta političkih nemira. Iako se posljednjih mjeseci žestoko sukobljavala s vlastima, Slobodna sirijska vojska načelno je prihvatila mirovni plan Arapske lige – ukoliko ga se bude pridržavao i režim iz Damaska.

Oprema Slobodne sirijske vojske u državu pretežito stiže švercom, koji je posebno razvijen uz granicu s Libanonom. Šverc u Libanon nije bio problem kada se iz Sirije naoružavalo tamošnje šijite ili se iznosilo jeftinije robe široke potrošnje, no kad se smjer transporta oružja okrenuo, sirijske su vlasti započele s miniranjem pograničnoga prostora. Dok se nagađa o opsegu vojne pomoći službenih libanonskih vlasti prijateljskoj Siriji, miniranje granice je prošloga tjedna odnijelo i prve libanonske žrtve – osim na pad ilegalnog prometa, to je navodno utjecalo i na sve izraženiji neprijateljski stav kriminalnog podzemlja Libanona prema sirijskim političkim izbjeglicama, kojih se u toj zemlji sklonio oveći broj.

Za razliku od Libije, gdje su priče o plaćenicima poslužile i za obračun s omraženim najamnim radnicima iz podsaharskih područja, ne-Arapima, nasilje prema manjinama u Siriji ne traži ikakvih krinki. Mržnja većine prvenstveno je usmjerena prema vladajućim Alavitima, sekti kojoj pripada obitelj al-Assad i vrh države. Treba se nadati da prošlotjedna navodna izdvajanja Alavita iz autobusa na izlazu iz  Homsa, a onda i njihova navodna smaknuća, neće biti uvod u šire sektaško ratovanje po libanonskome uzoru.

Arapska liga se prva okušala pri posredovanju u Siriji

Arapska liga

Nakon više pokušaja regionalnog posredovanja, Sirija je u utorak, 1. studenog, konačno prihvatila mirovni plan Arapske lige, kojim se ugovorilo povlačenje režimskih oružanih snaga s ulica, oslobađanje političkih zatvorenika te početak dijaloga vlasti i oporbe. Ova je novost objavljena u Kairu tijekom jutra u srijedu, 2. studenog, da bi odmah krenule i nedoumice – dok je oporba očekivala primjenu odmah, vlasti iz Damaska su svoje poteze krenule povlačiti postupno. Krajem tjedna iz zatvora je pušteno prvih oko 550 političkih zatvorenika, od ukupno oko 12 tisuća uznika. Šire poštivanje potpisanoga očekivalo se tek nakon nedjelje, 6. studenog, inače prvog dana ovogodišnjeg praznika Kurban Bajrama.

Na temelju ovog neslaganja oko satnice, započele su i nove oporbene demonstracije. Nakon prvih izjava, o tome kako se njima želi isprobati praktičnu posvećenost sirijskih vlasti potpisanome sporazumu, oporba je uskoro otkrila karte – traži se „radikalna eskalacija“, ne bi li se uz regionalni pritisak što prije riješilo diktatora. Iako u posljednjih tjedan dana nije ni izbliza postignuta milijunska posjećenost prosvjeda, oni su ostali otvoren izazov vlastima koje potpisom na mirovni plan nisu ujedno potpisale i opću kapitulaciju. Velike skupove podrške režimu pratio je i oružani odgovor vladajućih, posebice u pretežno sunitskome gradu Homsu, što je posljednjih tjedan dana postalo i formalnim razlogom daljnje aktivnosti Arapske lige.

U subotu, 12. studenog, na izvanrednoj sjednici Arapske lige u Kairu, razmatralo se sirijsko nepridržavanje odredbi mirovnoga sporazuma, a onda se na prijedlog Saudijske Arabije i predsjedavajućeg Katara glasalo o isključenju Sirije iz rada organizacije i sankcijama. Od 22 zemlje članice organizacije, protiv kaznenih mjera glasale su sama Sirija, njen susjed i saveznik Libanon, te nemirima potreseni Jemen. Iako se očekivalo neizvjesniji ishod, samo je još Irak ostao suzdržan. Time se jasno profilirao i odnos snaga – Saudijske Arabije i prijatelja, te iranskih saveznika u arapskome svijetu. Glavna donesena odluka bila je ona o privremenoj suspenziji Sirije iz Arapske lige, tijela kojem je ona i jedna od zemalja osnivača – odluka vremenski odgođena do srijede 16. studenog i usklađena sa službenim početkom dijaloga Arapske lige sa svekolikom sirijskom oporbom dan ranije, u utorak, 15. studenog.

Iako Arapska liga svoje djelovanje izgleda nije pobliže uskladila sa Siriji susjednom  Turskom, te velesilama Rusijom i Kinom, nije sporno kako se tu radi o bitnome slabljenju položaja Sirije u regiji – a posredno i o arapskome udaru na sirijskoga glavnog saveznika Iran. Osim što se time otvara prostor za skore daljnje međunarodne pritiske na Siriju i Iran, u regiji i UN, ostaje nejasno da li se ujedno olakšalo i neke buduće oružane intervencije. Zato ne čudi žestok odgovor dijela režimu sklone javnosti u Siriji, gdje su napadnuta veleposlanstva Saudijske Arabije, Katara i Turske, ali i neki manji diplomatski uredi Turske i Francuske (valjda radi njihove uloge u Libiji).

Ekonomija i politika

Dok se iščekuje nove sankcije, postaju sve jasniji učinci embarga na uvoz petrokemijskih proizvoda, koji je Europska unija uvela za Siriju početkom rujna. Do kraja listopada čak je i službeni Damask morao priznati radikalno smanjivanje tamošnje proizvodnje nafte, koje je u normalnim okolnostima oko 95 posto završavalo na tržištima EU. Time je Siriji nestao glavni izvor deviza, potrebnih za uvoz naftnih prerađevina – budući da domaći rafinerijski potencijali ne zadovoljavaju nacionalne potrebe. Ipak, vlasti tvrde da time još uvijek nije ugrožena i opskrba domaćeg stanovništva energentima, zahvaljujući pripremljenim zalihama. Posljednjih je mjeseci praktično usahnuo i drugi bitni izvor sirijskih deviza – turizam. Prošlogodišnjih 8,5 milijuna turista u Siriji, od toga oko 440 tisuća s prostora zapadnoeuropskih zemalja, ovogodišnji su nemiri sveli na simboliku.

Jedino rješenje za ikakav oporavak ekonomskih grana ovako pogođenih sankcijama je okretanje novim tržištima – prvenstveno Rusiji i Kini, koje su 4. listopada uložile veto na prijedloge kaznene rezolucije UN o Siriji. No, takvo zaobilaženje sankcija nije jednostavno. Dok još nije jasno koliko će efekta imati pozivanje brojnih grupa kineskih novinara i javnih osoba u razgledavanje Sirije, probleme u izigravanju sankcija u naftnoj industriji već je dobro ilustrirala propast tendera raspisanog u Damasku krajem rujna, o neposrednoj razmjeni nafte za naftne prerađevine.

Osim oporbe, u Siriji su tijekom listopada bili jako aktivni i pobornici Bashara al-Asssada

Što se politike tiče, i tu se režim Bashara al-Assada već neko vrijeme aktivno koprca, ne bi li uz valove vijesti o oružanome nasilju prema prosvjednicima, ostavio barem naznake političkih reformi. Početkom studenog proglašene su i dvije nove amnestije – za osobe koje su nosile ili pribavljale oružje, a nisu same okrvavile ruke, te za razne bjegunce od služenja vojnoga roka u Oružanim snagama Sirije. Od ožujka ove godine to su po redu 4. i 5. runda amnestija u Siriji – od kojih vjerojatno ni sada neće biti mnogo učinka, budući da podrazumijevaju barem elementarno povjerenje u državne vlasti kojima se pojedinci trebaju predati prije amnestiranja. Stvarima tu nije pomogla ni Victoria Nuland, glasnogovornica američkog State Departementa, koja je pozvala Sirijce da se na ove amnestije ne odazivaju, implicirajući da su one vjerojatno samo još jedna klopka tamošnjeg totalitarnog režima.

Jednako je tako sporna i vladina ideja održavanja lokalnih izbora u Siriji, raspisanih početkom listopada. Dok je prije desetak dana završilo podnošenje kandidatura, sami su izbori najavljeni za 12. prosinca ove godine. Nije izvjesno koliko je to sve ozbiljno – ni ti izbori, kao ni pisanje novoga ustava o kojem se već duže priča, ili uvođenje nekih naznaka višestranačkoga sustava, ocrtano u novome sirijskome Zakonu o političkim strankama. Kako sada izgleda, sve bi to mogli biti lagani koraci ka nekim širim reformama, ali bi se jednako tako moglo raditi i o čistoj propagandi – igri u kojoj se režim Bashara al-Assada dosad niz puta pokazao iznimno vještim.

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Nemiri u Siriji neprekidno traju još od sredine ožujka, pa iako se javnost već gotovo navikla na vijesti o tamošnjoj represiji i žrtvama, posljednjih je tjedana postupno poklapanje međunarodnih stajališta oko Sirije barem donekle razbilo okoštalu shemu. Što se sirijske oporbe tiče, nema puno novoga. Njihovi zahtjevi već mjesecima postupno rastu, od slobode okupljanja, preko puštanja uhapšenih demonstranata i amnestije, do višestranačja uz svojevrstan prethodni nestanak Bashara al-Assada i vladajućih Alavita. Nakon što su vlasti ove posljednje zahtjeve odbile u srpnju, oporba je najavila demonstracije tijekom Ramazana, islamskoga mjeseca posta i molitve, koji je ove godine počeo 1. kolovoza. Kao i do sada, režim Bashara al-Assada reagirao je oštro i umjesto prosvjednoga ritma, koji bi kulminirao petkom nakon najvećih tjednih molitvi, posljednje vrijeme gledamo nedjeljni ritam kulminirajuće represije. Budući da prosvjednici nisu posustali, 4. kolovoza donesen je novi izborni zakon i u Siriji je legalizirano višestranačje, što naravno da nikoga nije zadovoljilo.

Praćeno stalnim gubicima ljudskih života, stanje u Siriji tek se polagano iz dugog uvoda približava ozbiljnoj prijelomnici, koja će donijeti ili svojevrsno ispunjenje oporbenih zahtjeva nakon vala stvarno velikih prosvjeda ili preživljavanje režima i postupno gušenje pobune. Budući da stabilnost Sirije ovisi o nizu osnovnih elemenata – o prosvjedima (njihovim lokacijama, masovnosti i sudionicima), o odgovoru vlasti na izazove i o utjecaju čitavog tog revolucionarnoga vala na sirijsku državu kao cjelinu – to su elementi koje treba pobliže pogledati u traženju mogućih ishoda ove dugotrajne, konfuzne i krvave zbrke.

Krajem srpnja nemiri potresaju i Deir al-Zour, centar sirijske petrokemijske industrije

Prosvjedi u Siriji

Pogledamo li situaciju posljednjih mjeseci, prosvjedi protiv režima ostali su ograničeni na relativno jasan niz regija i gradova, u kojima se ponavljaju i u kojima dolazi do njihova uzastopnoga gušenja. Dok je to na početku, u ožujku, bila samo Deraa na jugu zemlje, posljednjih se tjedana događanja koncentriraju na Hamu, Homs, njima nedaleki Idbil i Saraqeb, te Deir al-Zour u istočnoj pustinji. Sva ova mjesta imaju svojevrstan strateški položaj. Deraa se nalazi na samoj staroj cesti koja vezuje sirijski glavni grad Damask s jordanskom prijestolnicom Ammanom, a nedaleko je i novijeg autoputa kojim danas ide velik dio teretnog prometa između Sirije i Jordana. Hama, Homs i Saraqeb (kao i obližnji Idbil) na trasi su autoputa koji povezuje Aleppo i Damask, dva najveća i još uvijek ponešto mirnija sirijska grada, dok je Deir al-Zour najveći grad uz sirijski tok Eufrata – mjesto na cesti za Irak i Bagdad, oko kojeg je smješten i dobar dio sirijske petrokemijske industrije. Navodno da u tim mjestima ili traju, ili periodično izbijaju prosvjedi čiju je veličinu teško nedvojbeno ocijeniti – jednako kao i njihove žrtve, gdje nakon pet mjeseci demonstracija broj mrtvih varira između 1400 i 2400, a govori se o oko 3000 nestalih, uz što su navodno još i deseci tisuća ljudi zatvarani. Iako Sirija posljednje vrijeme ustrajno broji oko 30 navodno mrtvih prosvjednika dnevno, do sada ondje još nije došlo do nezaustavljivih milijunskih demonstracija egipatskog ili tuniskoga tipa, bilo u glavnome gradu Damasku, u gospodarskome centru Sirije Aleppu ili alavitskome uporištu Latakiji, koje bi stvarno ugrozile vlast i protresle državu.

Razlog nesigurnosti svih tih procjena je prvenstveno u načinu na koji Sirija oštro kontrolira svoj medijski prostor. U zemlji praktično pa nema stranih novinara, a informacije u svijet stižu raznim oporbenim kanalima, putem dopisništava iz okolnih država koja u Siriji imaju nekakve kontakte, iz međunarodnih diplomatskih i političkih krugova ili pak iz sirijskih službenih medija koji su tako šturi i umjetni da je to teško opisivo. Sve u svemu, iako je glasine i iskaze iznimno teško provjeriti, formirale su se dvije suprotstavljene priče o stanju u Siriji – jedna o brojnim žrtvama i prosvjedima koje vlasti suzbijaju, i druga o naoružanim banditima, islamistima, koji ometaju promet, ruše javnu infrastrukturu i šire kaos.

Što se sudionika prosvjeda tiče, izgleda da su oni pretežito iz redova sirijskih Arapa sunita, iako je to jednako teško procijeniti kao i etničku ili religijsku sliku države u cjelini. Dok Siriju čini oko 90 posto Arapa i 10 posto Armenaca, Kurda i drugih, grubo se može procijeniti i da suniti čine oko 75 posto stanovništva, a ostalo su manjine – malo manje od 7 posto Alavita, jednako toliko i drugih nesunitskih muslimana, oko 10 posto kršćana i još oko 3 posto Druza. Pri tome, nekoliko stvari tu muti pogled. Kao prvo, Sirija je jedna od onih zemalja koje sustavno izbjegavaju bilježiti vjersko opredjeljivanje na popisima stanovništva, ne bi li time smanjila mogućnosti nacionalnoga razdora. Uz to, i donedavno jedina moguća stranka, Arapska socijalistička Baath stranka, nastoji biti nadnacionalna i nadvjerska te dodatno zamagljuje vjersku i etničku sliku Sirije privlačenjem svojih oko dva milijuna članova iz svih mogućih krugova društva.

Odgovor vlasti na izazov

Vrh sirijske državne vlasti u ovoj mješavini religije i politike već je preko 40 godina sastavljen od manjinskih Alavita, koji planski dijele pozicije u državi ne bi li se održali na vlasti. Pri tome, oni se oslanjaju i na dio manjina, koje onda strogo kontrolirano sudjeluju u vlasti – poput kršćana, koji su prije samo nekoliko dana po prvi put dobili svog čovjeka na mjestu ministra obrane. Po sličnom ključu etničke i vjerske pripadnosti kombinirane s osobnom lojalnošću vođi formirane su i brojne sigurnosne službe, ali i časnički kadar, te pojedine ključne postrojbe sirijske vojske. Upravo ta kadrovska politika omogućava sirijskim vlastima da neko vrijeme i silom suzbijaju pobunu pripadnika većinske zajednice u zemlji.

I u Siriji, kao i u Libiji, jedan od sinova staroga vođe je profesionalni vojnik

Tijekom proteklih pet mjeseci, pobunjenici su se sukobljavali s policijom, vojskom, sigurnosnim službama, čijih je pripadnika u obrani države navodno stradalo ukupno oko 500. Pa ipak, u represiji nisu sudjelovali svi dijelovi ovih državnih sustava, budući se za početak pokušalo izbjeći da sunitske pobunjenike suzbijaju suniti. To je jasno vidljivo na primjeru sirijske vojske. Iako se procjenjuje da su oko 70 posto od njenih oko 200 tisuća profesionalaca Alaviti (zajedno s oko 80 posto ukupnog časničkoga kadra), i tu se biralo da suniti ne budu suočeni s pobunjenicima. Tako, za razliku od Libije, nije bilo korišteno zrakoplovstvo, inače u Siriji izrazito sunitima popunjena grana Oružanih snaga. Jednako tako, pojačano se koristilo oklopne i mehanizirane postrojbe – posebice Republikansku gardu i 4. oklopnu diviziju, kojima zapovijeda brat predsjednika Bashara, Maher al-Assad, dok se izbjegavalo koristiti 2. diviziju i svekoliku ročnu vojsku kojima dominiraju suniti. Ovo je pristup suzbijanju nemira koji može funkcioniratii još neko vrijeme – dok su protesti opsegom relativno mali te točkasto raspoređeni, i dok revolucija ne eskalira toliko da i u vladajućim krugovima dođe do podjela.

Upravo su naznake podjela u vladajućem bloku Sirije ono što obitelj al-Assad najviše plaši, budući da je opozicija iznimno slaba i temeljito razjedinjena. Dok je krajem travnja na trenutak izgledalo da se osipa članstvo sirijske Baath stranke, javni su izlasci iz njenih redova stali na nešto više od 200 osoba u regiji oko grada Deraa, gdje je tada bila i jezgra otpora. I u prošlotjednoj smjeni sirijskoga ministra obrane naziralo se zavjeru – iako je general Ali Habib svoj odlazak opravdao zdravstvenim razlozima, već su idući dan počele kolati glasine da je nakon smjene ubijen zbog izdaje režima kojem je do jučer pripadao. Te su špekulacije dosegle takvu razinu da su morale biti opovrgnute službenom osobnom izjavom i pojavljivanjem „pokojnika“ na sirijskoj javnoj televiziji.

Dok ustrajno najavljuje parlamentarne izbore do kraja godine, nekakvo višestranačje i navodno opsežne reforme, režimu u Damasku glavobolje zadaje i sve lošija ekonomska situacija u zemlji. Tijekom prve polovice ove godine zbog protesta se bitno usporila ukupna ekonomska aktivnost u državi. Stopa rasta je s prošlogodišnjih solidnih 3,5 pala na oko 0,5 posto, a u potpunosti je presušio i turizam, svojedobni izvor i do 8 milijardi USD ili oko 12 posto ukupnih prihoda. No, zapadna promišljanja o sankcioniranju sirijskog prometa naftom i „financijskome isušivanju Sirije“, po riječima francuskog ministra obrane Gérarda Longueta, mogla bi se nasukati na naznakama pomoći Damasku prijateljskog Irana – pomoći u kadru i obuci sigurnosnih službi, oružju i vojnoj opremi, ali i iznosom od 5,8 milijardi USD, te još navodno i dostavom oko 290 tisuća besplatnih barela nafte dnevno tijekom idućih devet mjeseci.

Međunarodni aspekti krize

Usprkos žestokim osudama iz pojedinih zapadnoeuropskih prijestolnica, već je duže jasno da protiv Sirije neće biti vojne intervencije u libijskome stilu. Za to u krugovima Europske unije, koja postupno zaoštrava i širi svoje sankcije prema Siriji, nema snage, dok Sjedinjenim američkim državama za započinjanje četvrtog većeg rata u islamskome svijetu nedostaje volje. Otuda i činjenica da su se do sada američke reakcije svele na djelovanje u Vijeću sigurnosti UN, lagano pooštravanje već postojećeg sustava sankcija (ovoga puta s obrazloženjem da Sirija sudjeluje u međunarodnoj proliferaciji oružja masovnog uništenja), i razmatranje apela Baraka Obame predsjedniku al-Assadu da odstupi s vlasti.

Mnogo su zanimljiviji stavovi preostale dvije članice VS UN, Ruske federacije i Kine. Ove su dvije države svojim vetom u Vijeću sigurnosti sprečavale svaku ozbiljnu akciju protiv režima u Damasku, ali i tu su vidljive postupne promjene. Još prije nekoliko tjedana Ruska federacija bila je izričito protiv ikakve rezolucije o Siriji, bojeći se da bi ona jednostavno mogla poslužiti kao osnova za intervenciju i skretanje stanja u Siriji nekim libijskim smjerom, da bi onda i ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov poručio Damasku kako krvoproliće ipak mora stati.

Dok Izrael i u ovoj krizi značajno šuti, poruke slične ovima iz Moskve, posljednjih su se dana čule i od niza Siriji susjednih država. Prije desetak dana Saudijska Arabija, Kuvajt i Bahrein povukli su iz Damaska svoje veleposlanike, na što je Sirija odvratila istom mjerom. Sunitske države iz regije i njihove Saudijskom Arabijom predvođene organizacije, Arapska liga i Zaljevsko vijeće za suradnju, traže prekid nasilja i reforme. Bez njih se Sirija, po riječima egipatskog ministra vanjskih poslova Mohameda Kamela, primiče „točki s koje više neće biti povratka“. Time se one zalažu za prava i život sunita u Siriji, ali posredno – zalažući se za demokraciju i „Arapsko proljeće“ u tuđem, ali ne i u svom dvorištu – pritiskom na vlasti u Damasku stišću i zonu utjecaja njihovog najvećeg saveznika, šijitskog Irana.

Ahmet Davutoglu, turski ministar vanjskih poslova tijekom misije u Damasku

Upravo zbog ovog vezanog efekta, kojim revolucija u Siriji postaje dio šireg odmjeravanja snaga dviju velikih država s nasuprotnih obala Perzijskoga zaljeva, dodatno na važnosti dobiva sirijska inicijativa Turske, zemlje koja je relativno dobra s Iranom, ali i s Europskom unijom, Sjedinjenim američkim državama i Izraelom, za koji je godinama bila posrednik u pregovorima sa Sirijom oko rješavanja spora na Golanskoj visoravni. Izričitim aktiviranjem turske diplomacije, čiji je ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu prošloga tjedna boravio u Siriji, došlo je do privremenog popuštanja sukoba u Hami iz koje su se povukli sirijski tenkovi. Iako službena Ankara nije ujedno zatražila i al-Assadov odlazak s vlasti, navodno su tom prilikom prenesena i konačna upozorenja da će u slučaju nastavka nasilja i Turska biti prisiljena okrenuti leđa režimu u Damasku. Za to vrijeme, u očekivanju dobrih vijesti iz Sirije, ohrabrujuće zvuče riječi moćnog turskog predsjednika vlade Recepa Tayyipa Erdogana, koji je nakon spomenute turske diplomatske ofanzive ustvrdio da u idućih 15 dana očekuje početak ozbiljnih reformi u Siriji.”