Prema izvorima iz UN, danas tijekom dana došlo je do incidenta u južnome dijelu područja nadležnosti UN-promatrača na Golanskoj visoravni. Oko 30 naoružanih pobunjenika zadržalo je 21 pripadnika mirovnih snaga iz sastava misije UNDOF. Zarobljeni promatrači su navodno iz filipinske bojne, na čijem se južnome dijelu područja odgovornosti i dogodio sam incident. Čitava je situacija bila popraćena i filmskim materijalom, kojeg su pobunjenici postavili na servis YouTube, a nakon čije pojave je i UN potvrdio incident.
————————————————————————–

Video koji je organizacija Syrian Observatory for Human Rights stavila na YouTube oko 17.30 po ZG vremenu

————————————————————————–

Alternativni filmski materijal s poprišta istog incidenta

Prema izjavama Eduarda del Bueya, zamjenika glasnogovornika UN: “UN promatrači su sudjelovali u uobičajenoj misiji dostave potrepština, kada su zaustavljeni nedaleko promatračke točke broj 58, koja je tijekom proteklog vikenda i evakuirana, nakon što je bila oštećena tijekom teških borbi u njenoj neposrednoj blizini“. Među ostalim, radi rješavanja nastale situacije put mjesta događanja otposlan je i poseban UN-tim.

Prema izvoru Syrian Observatory for Human Rights:

“Pobunjeničke snage iz sastava Shuhada’ al-Yarmouk (bojna mučenika al-Yarmouka) zarobile su pripadnike misije UNDOF. Organizacija Syrian Observatory primila je snimke koje izvještavaju da pobunjenički borci neće osloboditi taoce sve dok se regularne (režimske) snage ne povuku s tog područja. Selo Jamla i područja oko njega bila su svjedokom žestokih sukoba tijekom proteklih dana. Pobunjenički su borci iz više raznih frakcija zauzeli više točaka oko mjesta Jamla“.

Ovo je priopćenje, zajedno s pripadajućim video.materijalom, objavljeno danas oko 17:30, da bi ga svjetski mediji prenijeli unutar idućih 30 minuta.

Dok spomenuti incident – najozbiljnije ugrožavanje UN osoblja u praktično dvije godine nemira i rata u Siriji – i dalje traje, spomenimo da je u ponedjeljak, 4. ožujka, i Izrael upozorio Vijeće sigurnosti UN da se od njega ne može očekivati pasivno promatranje situacija kada se građanski rat u Siriji povremeno prelijeva i preko granica Sirijske Arapske Republike. I Ruska je Federacija optužila naoružane skupine da širenjem svojih borbi na prostor Golanske visoravni ugrožavaju i međunarodnu sigurnost.

Osim toga, upravo danas, na dan ovog teškog incidenta, s dvije odvojene strane došli su i znaci jačanja vojne pomoći sirijskim pobunjenicima. Kao prvo, Velika Britanija objavila je jačanje svoje pomoći pobunjeničkim snagama – slanjem  od oko 13 milijuna britanskih funti vrijednoga paketa “neubojite opreme”, sastavljenog pretežito od pancirnih prsluka, oklopnih transportera, komunikacijske opreme i senzora za otkrivanje korištenja kemijskoga oružja. Ovaj je potez u britanskom parlamentu danas najavio ministar vanjskih poslova William Hague, ističući da je takvo britansko interveniranje u Siriji moguće temeljem promjena u sustavu EU embarga na oružje, usuglašenog prošloga tjedna. Na svom ministarskome sastanku u Kairu, danas je i Arapska liga donekle izmijenila svoje stavove o podršci sirijskoj oporbi. Ona je praktično dopustila svojim državama članicama da naoružavaju sirijsku oporbu, ističući u završnom dokumentu da: “ističe pravo svake od država (članica) da, prema svojim željama, ponudi sve vrste samoobrane, uključujući tu i vojna sredstva, ne bi li poduprli napore sirijskoga naroda i Slobodne sirijske vojske”. Ujedno je Sirijskoj nacionalnoj koaliciji (zajedničkom predstavništvu sirijske oporbe) iz Egipta ponuđeno i zauzimanje članskoga mjesta Sirije u Arapskoj ligi – mjesta kojeg je do studenog 2011. i tadašnje suspenzije držao režim u Damasku.

Ako je do ovog incidenta kod nekog možda i moglo biti dilema oko stupnja rizika kojem su izloženi UN-ovi promatrači u Siriji, te su zablude sada vjerojatno raspršene. Ujedno, budući se incident dogodio oko 35 kilometara južnije od granice područja pod nadležnošću austrijske bojne promatrača (AUSBATT), to prilično jasno dovodi u pitanje i teorije kako su ondje ugroženi tek Hrvati, radi napisa svjetskih medija o navodnim hrvatskim vojno-izvozno-avanturističkim poduhvatima vezanim uz sirijsku oporbu. Naravno, čitava ta stvar ništa ne mijenja ni na činjenici da u prikazanome filmu glavne uloge imaju misija UN (u kojoj RH sudjeluje) i sirijski pobunjenici (koje RH podržava), što zorno pokazuje “zanimljivost” pozicije u koju se Republika Hrvatska dovela po pitanju građanskoga rata u Siriji.

Ministarstvo obrane RH večeras je priopćilo da “pripadnici OS RH, koji se nalaze u mirovnoj misiji UNDOF na Golanskoj visoravni, nisu bili uključeni u današnji incident sa sirijskim pobunjeničkim snagama i izvan su opasnosti.”

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Suspenzija Sirije iz redova Arapske lige 12. studenog bila je samo početak međunarodnih problema za režim u Damasku. Budući da sukobljavanja režima i oporbe usprkos regionalnim mirovnim naporima nisu prestala, ubrzo se prešlo na planiranje posebne promatračke misije Arapske lige u Siriji, a onda i na pojačane prijetnje sankcijama. No, ni tada od diplomacije i pregovora nije bilo ništa. Nakon više odgoda i ultimativno zadavanih rokova, 27. studenog se po prvi put u okrilju Arapske lige i službeno glasalo o internim sankcijama prema jednoj od zemalja članica. Od 22 članice, 19 njih glasovalo je za sankcije, Libanon i Irak bili su protiv, dok suspendirana Sirija nije mogla sudjelovati u odlučivanju. Osim što je time općenito smanjen opseg zračnog prometa u Siriju, pripadnicima vrha sirijske vlasti zabranjen je i ulazak u arapske zemlje te im je zamrznuta tamošnja imovina. Okončani su i trgovinski te financijski odnosi arapskoga svijeta sa sirijskom državom, njena su sredstva u arapskim državama zamrznuta, a odrezani su i odnosi sa sirijskom centralnom bankom i Komercijalnom bankom Sirije, preko koje je režim na veliko poslovao s inozemstvom. Ove su mjere posebno teško pale Iraku i Libanonu, arapskim zemljama koje se nisu, kao Jordan, već ranije izričito opredijelile kontra Damaska. Turska, veliki sirijski susjed na sjeveru, pozdravila je sankcije Arapske lige. Nakon što je turski premijer Erdogan i osobno prisustvovao ovoj arapskoj odluci, Turska je najavila i vlastite sankcije Siriji. Dok se njihovo proglašenje još čeka, za sankcijama Siriji ponovno je krajem studenog posegnula i Europska unija, usporedno s primjetnim zaoštravanjem i vojno-sigurnosne situacije u regiji oko Sirije.

Dodatne sankcije Siriji

U tjedan dana po odluci o sankcijama Arapske lige, Siriji međunarodni odnosi kao da ne polaze od ruke. Susjedna je Turska u utorak, 29. studenog, najavila kako ima spremne i svoje, nacionalne sankcije prema svojoj susjedi – za čije se uvođenje samo čeka odluka predsjednika i premijera. Iako su međunarodni odnosi Sirije i Turske imali i loših perioda, čemu dobro svjedoči i činjenica da je oko 500 od ukupno oko 900 kilometara njihove kopnene granice još uvijek minirano s turske strane, posljednjih godina tu su gotovo pa cvale ruže. Sporazum o slobodnoj trgovini s kraja 2004. godine njihovu je međusobnu trgovinsku razmjenu doveo do 2,5 milijardi USD godišnje (od toga 1,6 milijardi Turskoga izvoza u Siriju), što i usprkos padu od 10 posto tijekom proteklih mjeseci ostavlja mnogo prostora za stiskanje.

Prijateljstvo Sirije i Turske cvalo je posljednjih godina, kao i međusobna trgovina

Prva faza turskih sankcija Siriji, usklađena s onima proglašenima od Arapske lige, uvedena je u srijedu, 30. studenog, usprkos neslaganju turske oporbe. Kao i Arapska liga, i Turska se trudi ograničenjima gađati pretežito vrh sirijske države, a ne narod – zato se odlučilo ne ograničavati izvoz struje i hrane u Siriju, kao ni količinu vode koja Eufratom iz Turske teče nizvodno u Siriju i Irak. Na meti sankcija prvenstveno su osobe s vrhova vlasti u Siriji, kojima je ograničen ulazak u Tursku i zamrznuta tamošnja imovina. Prekinuta je i međudržavna suradnja u sklopu posebnog Vijeća za stratešku suradnju, kao i sva trgovina vojnom opremom – za koju je prema Siriji zabranjen i transport turskim prostorom iz trećih zemalja. Zamrznuta je sirijska državna imovina u Turskoj, okončane veze s sirijskom centralnom bankom i Komercijalnom bankom Sirije, prekinuto je davanje zajmova u Siriju – pa i onih velikih, infrastrukturnih, putem turske Eximbanke.

Na istome su tragu i odluke Europske unije, donesene u četvrtak, 1. prosinca, u Bruxellesu, tijekom sastanka ministara vanjskih poslova 27 zemalja članica – kojem je prisustvovao i Nabil Elaraby, generalni tajnik Arapske lige. U dogovoru s ovom arapskom organizacijom sankcijama se ograničava ulazak u Europsku uniju za 12 osoba na visokim položajima u Siriji, te je ograničeno poslovanje za još 11 velikih sirijskih kompanija vezanih uz režim u Damasku. Svima njima, i osobama i kompanijama, zamrznuta je imovina zatečena na prostoru Unije. Osim toga, EU je odlučila ograničiti izvoz u Siriju nekih tehnologija ključnih za tamošnju naftnu industriju, prekinuti trgovanje sirijskim državnim obveznicama na svojim tržištima kapitala, te ograničiti poslovanje sirijskih banaka u Uniji, kao i njihovu buduću suradnju s europskim financijskim institucijama. Pretpostavlja se da će ograničenja poslovanja sa sirijskom državnom naftnom kompanijom General Petroleum Corporation (GPC), kao i ograničavanje razmjene petrokemijskih tehnologija, jako otežati položaj kompanija kao što su to Royal Dutch Shell i Total u Siriji. Budući su one bitni partneri sirijske naftne industrije, i tu će vjerojatno biti velikih potresa u bližoj budućnosti.

Pa ipak, budući su i Libanon i Irak u Arapskoj ligi glasali protiv sankcija Siriji, za očekivati je da će režim u Damasku upravo tim putem krenuti zaobilaziti mjere kojima ih pojedini susjedi i međunarodna zajednica misle stiskati. To je tim vjerojatnije, ako se u vidu ima da oko 60 posto svog libanonskog izvoza ide u Siriju, dok tim putem dolazi i praktično ukupni libanonski uvoz kopnenim putem te većina priliva turista (čiji je broj ove godine zbog nemira u Siriji pao za oko 25 posto). Od oko 5 do 7 milijardi USD ukupnog sirijskoga izvoza, oko 30 posto ide u Irak, oko 17 posto u Libanon, oko 900 milijuna USD u Tursku i oko 700 milijuna USD u Egipat. Upravo je ova posljednja brojka, kao i prekid oko 2 milijarde USD egipatskoga izvoza u Siriju, razlog da i u Kairu mnogi nisu sretni uvođenjem sankcija Siriji – što dodatno dovodi u pitanje njihovu buduću učinkovitost.

Sirijski vojni sprovod krajem studenog 2011.

Sigurnosne komplikacije

Od sredine studenog  zaoštrava se i sigurnosno stanje u i oko Sirije. Dok su borbe u državi sve češće počele odnositi i vojne te policijske žrtve, budući da oporba ima i oružano krilo koje se ne srami napasti, teško je ocijeniti ozbiljnost glasina o vanjskoj pomoći stranama u sukobu – kako režimu, za koji se priča o pomoći iz Libanona, tako i oporbi, gdje je navodno Slobodna vojska Sirije dobila pomoć u ljudstvu od libijskoga Nacionalnog prijelaznog vijeća.

Dok međunarodne organizacije i dalje insistiraju na praktičnoj nezamislivosti ikakve vojne intervencije u Siriji, protekla dva tjedna povela se javna diskusija na tragu sirijskih oporbenih molbi o sigurnosnim pojasevima te nekakvim zonama zabrane leta. O tome je prva javno progovorila Francuska, kada je 23. studenog iznijela ideju o uspostavi svojevrsne „sigurne zone“ na sjeveru Sirije, koju bi štitili naoružani „promatrači“. Uz to, navodno se kao mogućnost spominjalo i uspostavu svojevrsnih humanitarnih koridora pod međunarodnim nadzorom, kojima bi se povezalo veće gradove i oporbene centre u Siriji s obalom Mediterana, s nekom od susjednih država ili barem zračnom lukom pogodnom za dopremu humanitarne pomoći. Samo nekoliko dana po iznošenju ovih ideja, odbacila ih je i Valerie Amos, podtajnica UN za humanitarne poslove. Pa ipak, sigurnosna se situacija nastavila komplicirati.

Nosač zrakoplova USS George H.W. Bush pred Sirijskom obalom

Dok je 29. studenog turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu obavijestio javnost da i Turska u određenoj mjeri razmatra moguću uspostavu svojevrsne „sigurne zone“, na prostoru sjeverne Sirije uz svoju državnu granicu – ali samo u slučaju pojave naglog te masovnog vala izbjeglica, koji se ne bi moglo drugačije zaustaviti – mediji su pred obalom Sirije zapazili i neke gotovo hladnoratovske vojno-pomorske rituale. Naime, taman pred donošenje odluke Arapske lige o sankcijama Siriji, u obližnjem je akvatoriju zastao američki nuklearni nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) i pripadajuća mu borbena skupina, upravo na povratku u matičnu luku s petomjesečnoga djelovanja u Arapskome moru i tjesnacu Hormuz.

Ponos ruske flote - do sredine siječnja 2012. nadomak Siriji

A onda, da Amerikancima ne bude dosadno, pred Ciprom je osvanuo i ponos ruske Sjeverne flote, jedini ruski nosač zrakoplova „Admiral Kuznjecov“ – koji će onda, nakon navodno već davno planirane vojne vježbe zakazane od 28. studenog do 5. prosinca, nastaviti do Sirije te ondje posjetiti i pomorsku bazu Tartus, koju Rusi neprekinuto koriste još od 1971. godine. A nema dugo da se spominjalo kako je u toj bazi, uz 600 stalno stacioniranih ljudi, nedavno osvanulo i dodatno rusko vojno osoblje, specijalizirano za napredne raketne sustave – možda vezane upravo uz vijesti koje su iz Moskve došle 1. prosinca. Ruska je Federacija, tvrdi se, nedavno krenula ispunjavati odredbe vojno-trgovinskoga ugovora sa Sirijom sklopljenog 2007. godine. Prema njemu, Siriji su za oko 300 milijuna USD prodane dvije instalacije modernog obalnog obrambenog sustava Bastion. Njihovih je ukupno 72 komada nadzvučnih krstarećih protubrodskih projektila tipa Jahont potpuno dovoljno da se kvalitetno brani čitava dužina sirijske mediteranske obale. Pa tko još voli mornarički intervenirati, neka izvoli!”

Ruski sustav obalne obrane L-300P Bastion od prosinca 2011. godine i u Siriji

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Posljednjih je dana stanje u Siriji opet na svojevrsnoj prijelomnici – mirovni plan sklopljen 2. studenog nije zaživio, a nakon tjedan dana oklijevanja Arapska je liga odlučila ponovo djelovati. U subotu je donesena odluka o suspenziji Sirije iz članstva ove organizacije, te političkim i ekonomskim sankcijama – koje bi, ne počne li se striktno primjenjivati mirovni sporazum, trebale stupiti na snagu u srijedu, 16. studenog. Time je stanje u Siriji sve dalje od mira i sve bliže stanju građanskoga rata po nedavnome uzoru Libije i Jemena. Pa ipak, sirijska situacija još uvijek nije identična onoj libijskoj iz veljače ove godine. Iako je na vidiku suspenzija iz Arapske lige – potez koji je Libiju slično riješio regionalne podrške 22. veljače ove godine – Sirija još nije potpuno bez saveznika, a nema govora ni o novoj kaznenoj rezoluciji UN. Pri tome, bez mandata UN te čvrste regionalne podrške, i NATO savez te Zapadne sile ostat će pri stavu da vojna intervencija u Siriji nije na vidiku.

Slobodna sirijska vojska - oni ne-miroljubivi demonstranti

Sirijska oporba, i dalje djeluje nesposobnije čak i od okupljenih protivnika Moamera Gadafija. Dok ona sama nema snage pobijediti režim, sasvim je u stanju pokvariti svako  mirovno posredovanje. Zato i protesti ne prestaju, dapače, poziva se na njihovu „radikalnu eskalaciju“, ujedno tražeći pomorsku blokadu Sirije te uvođenje nekakve međunarodne Zone zabrane leta – bez obzira što Sirija, za razliku od Libije, ne koristi zrakoplovstvo protiv oporbenjaka. Uz miroljubive demonstrante, sve se jasnije ocrtavaju i grupe sklonije oružanoj borbi. O tome ponešto govori i činjenica kako je od preko 3500 mrtvih u Siriji njih oko trećina navodno poginulih vojnika i policajaca. Počelo se pojavljivati i etnički te religijski motivirano nasilje među pojedinim grupama tamošnjeg stanovništva. Za to vrijeme, vladajući navodno i dalje muljaju o nekakvim reformama, ne bi li bar donekle otupili oštricu kritika iz zemlje i inozemstva.

Libijski faktor

Dok je jasno da NATO nema ni snage ni volje za intervenciju u Siriji, tamošnje stanje ipak donekle prati libijski uzorak događanja. Demonstracije protiv vlasti traju već mjesecima, a sirijska se oporba do sada barem dva puta pokušala objediniti. Krajem kolovoza osnovano je  Sirijsko nacionalno vijeće, koje od početka listopada stvarno i predstavlja većinu sirijske oporbe, a sredinom rujna nastao je Nacionalni koordinacijski odbor za demokratske promjene, drugi bitniji oporbeni skup, koji više okuplja lijeve i kurdske skupine u Siriji. Ipak, oba su ova tijela dobrim dijelom sastavljena od političara iz emigracije, te nastoje prema međunarodnoj zajednici predstavljati oporbu koja na terenu funkcionira kroz više stotina „Lokalnih koordinacijskih odbora“. Nacionalni koordinacijski odbor je prvi prihvatio razgovarati o planu Arapske lige (ako treba, pod njihovim pokroviteljstvom i s predstavnicima režima), dok je Sirijskom nacionalnom vijeću trebalo bitno više nagovaranja. Budući da manjince i ljevičare ionako bije glas da bi se lakše dogovorili i s vlastima Bashara al-Assada, ova se načelna podjela brzo te živopisno preslikala i na ulice egipatske prijestolnice, kada su 9. studenog u Kairu jedni oporbeni Sirijci trulim povrćem zasuli one druge, koji su taman stigli ugovarati termine otpočinjanja razgovora s Arapskom ligom.

Postrojbe prvo sastavljene od vojnih dezertera brzo su rasle

Za razliku od tih političkih tijela, grubo usporedivih s libijskim Nacionalnim prijelaznim vijećem, u Siriji se profilira i oružana oporba režimu u Damasku – donekle usporediva s libijskim Vojnim vijećima i pobunjeničkim brigadama. Taj je dio oporbe, sastavljen pretežito od pripadnika sunitske grane Islama, i u Siriji poprilično odijeljen od političara. Slobodnu sirijsku vojsku čine prvenstveno dezerteri iz redova oko 220 tisuća ljudi sirijske kopnene vojske, a ova naoružana organizacija možda broji i do 15 tisuća ljudi pod oružjem. Navodno je većinski bazirana u Turskoj, a nakon što su ih vlasti u žestokim sukobima izbacile iz naseljenim mjestima, oni nastoje i djelovati na otvorenom – prvenstveno napadajući postrojbe sirijske vojske i sigurnosnih službi na putu prema naseljima koja su poprišta političkih nemira. Iako se posljednjih mjeseci žestoko sukobljavala s vlastima, Slobodna sirijska vojska načelno je prihvatila mirovni plan Arapske lige – ukoliko ga se bude pridržavao i režim iz Damaska.

Oprema Slobodne sirijske vojske u državu pretežito stiže švercom, koji je posebno razvijen uz granicu s Libanonom. Šverc u Libanon nije bio problem kada se iz Sirije naoružavalo tamošnje šijite ili se iznosilo jeftinije robe široke potrošnje, no kad se smjer transporta oružja okrenuo, sirijske su vlasti započele s miniranjem pograničnoga prostora. Dok se nagađa o opsegu vojne pomoći službenih libanonskih vlasti prijateljskoj Siriji, miniranje granice je prošloga tjedna odnijelo i prve libanonske žrtve – osim na pad ilegalnog prometa, to je navodno utjecalo i na sve izraženiji neprijateljski stav kriminalnog podzemlja Libanona prema sirijskim političkim izbjeglicama, kojih se u toj zemlji sklonio oveći broj.

Za razliku od Libije, gdje su priče o plaćenicima poslužile i za obračun s omraženim najamnim radnicima iz podsaharskih područja, ne-Arapima, nasilje prema manjinama u Siriji ne traži ikakvih krinki. Mržnja većine prvenstveno je usmjerena prema vladajućim Alavitima, sekti kojoj pripada obitelj al-Assad i vrh države. Treba se nadati da prošlotjedna navodna izdvajanja Alavita iz autobusa na izlazu iz  Homsa, a onda i njihova navodna smaknuća, neće biti uvod u šire sektaško ratovanje po libanonskome uzoru.

Arapska liga se prva okušala pri posredovanju u Siriji

Arapska liga

Nakon više pokušaja regionalnog posredovanja, Sirija je u utorak, 1. studenog, konačno prihvatila mirovni plan Arapske lige, kojim se ugovorilo povlačenje režimskih oružanih snaga s ulica, oslobađanje političkih zatvorenika te početak dijaloga vlasti i oporbe. Ova je novost objavljena u Kairu tijekom jutra u srijedu, 2. studenog, da bi odmah krenule i nedoumice – dok je oporba očekivala primjenu odmah, vlasti iz Damaska su svoje poteze krenule povlačiti postupno. Krajem tjedna iz zatvora je pušteno prvih oko 550 političkih zatvorenika, od ukupno oko 12 tisuća uznika. Šire poštivanje potpisanoga očekivalo se tek nakon nedjelje, 6. studenog, inače prvog dana ovogodišnjeg praznika Kurban Bajrama.

Na temelju ovog neslaganja oko satnice, započele su i nove oporbene demonstracije. Nakon prvih izjava, o tome kako se njima želi isprobati praktičnu posvećenost sirijskih vlasti potpisanome sporazumu, oporba je uskoro otkrila karte – traži se „radikalna eskalacija“, ne bi li se uz regionalni pritisak što prije riješilo diktatora. Iako u posljednjih tjedan dana nije ni izbliza postignuta milijunska posjećenost prosvjeda, oni su ostali otvoren izazov vlastima koje potpisom na mirovni plan nisu ujedno potpisale i opću kapitulaciju. Velike skupove podrške režimu pratio je i oružani odgovor vladajućih, posebice u pretežno sunitskome gradu Homsu, što je posljednjih tjedan dana postalo i formalnim razlogom daljnje aktivnosti Arapske lige.

U subotu, 12. studenog, na izvanrednoj sjednici Arapske lige u Kairu, razmatralo se sirijsko nepridržavanje odredbi mirovnoga sporazuma, a onda se na prijedlog Saudijske Arabije i predsjedavajućeg Katara glasalo o isključenju Sirije iz rada organizacije i sankcijama. Od 22 zemlje članice organizacije, protiv kaznenih mjera glasale su sama Sirija, njen susjed i saveznik Libanon, te nemirima potreseni Jemen. Iako se očekivalo neizvjesniji ishod, samo je još Irak ostao suzdržan. Time se jasno profilirao i odnos snaga – Saudijske Arabije i prijatelja, te iranskih saveznika u arapskome svijetu. Glavna donesena odluka bila je ona o privremenoj suspenziji Sirije iz Arapske lige, tijela kojem je ona i jedna od zemalja osnivača – odluka vremenski odgođena do srijede 16. studenog i usklađena sa službenim početkom dijaloga Arapske lige sa svekolikom sirijskom oporbom dan ranije, u utorak, 15. studenog.

Iako Arapska liga svoje djelovanje izgleda nije pobliže uskladila sa Siriji susjednom  Turskom, te velesilama Rusijom i Kinom, nije sporno kako se tu radi o bitnome slabljenju položaja Sirije u regiji – a posredno i o arapskome udaru na sirijskoga glavnog saveznika Iran. Osim što se time otvara prostor za skore daljnje međunarodne pritiske na Siriju i Iran, u regiji i UN, ostaje nejasno da li se ujedno olakšalo i neke buduće oružane intervencije. Zato ne čudi žestok odgovor dijela režimu sklone javnosti u Siriji, gdje su napadnuta veleposlanstva Saudijske Arabije, Katara i Turske, ali i neki manji diplomatski uredi Turske i Francuske (valjda radi njihove uloge u Libiji).

Ekonomija i politika

Dok se iščekuje nove sankcije, postaju sve jasniji učinci embarga na uvoz petrokemijskih proizvoda, koji je Europska unija uvela za Siriju početkom rujna. Do kraja listopada čak je i službeni Damask morao priznati radikalno smanjivanje tamošnje proizvodnje nafte, koje je u normalnim okolnostima oko 95 posto završavalo na tržištima EU. Time je Siriji nestao glavni izvor deviza, potrebnih za uvoz naftnih prerađevina – budući da domaći rafinerijski potencijali ne zadovoljavaju nacionalne potrebe. Ipak, vlasti tvrde da time još uvijek nije ugrožena i opskrba domaćeg stanovništva energentima, zahvaljujući pripremljenim zalihama. Posljednjih je mjeseci praktično usahnuo i drugi bitni izvor sirijskih deviza – turizam. Prošlogodišnjih 8,5 milijuna turista u Siriji, od toga oko 440 tisuća s prostora zapadnoeuropskih zemalja, ovogodišnji su nemiri sveli na simboliku.

Jedino rješenje za ikakav oporavak ekonomskih grana ovako pogođenih sankcijama je okretanje novim tržištima – prvenstveno Rusiji i Kini, koje su 4. listopada uložile veto na prijedloge kaznene rezolucije UN o Siriji. No, takvo zaobilaženje sankcija nije jednostavno. Dok još nije jasno koliko će efekta imati pozivanje brojnih grupa kineskih novinara i javnih osoba u razgledavanje Sirije, probleme u izigravanju sankcija u naftnoj industriji već je dobro ilustrirala propast tendera raspisanog u Damasku krajem rujna, o neposrednoj razmjeni nafte za naftne prerađevine.

Osim oporbe, u Siriji su tijekom listopada bili jako aktivni i pobornici Bashara al-Asssada

Što se politike tiče, i tu se režim Bashara al-Assada već neko vrijeme aktivno koprca, ne bi li uz valove vijesti o oružanome nasilju prema prosvjednicima, ostavio barem naznake političkih reformi. Početkom studenog proglašene su i dvije nove amnestije – za osobe koje su nosile ili pribavljale oružje, a nisu same okrvavile ruke, te za razne bjegunce od služenja vojnoga roka u Oružanim snagama Sirije. Od ožujka ove godine to su po redu 4. i 5. runda amnestija u Siriji – od kojih vjerojatno ni sada neće biti mnogo učinka, budući da podrazumijevaju barem elementarno povjerenje u državne vlasti kojima se pojedinci trebaju predati prije amnestiranja. Stvarima tu nije pomogla ni Victoria Nuland, glasnogovornica američkog State Departementa, koja je pozvala Sirijce da se na ove amnestije ne odazivaju, implicirajući da su one vjerojatno samo još jedna klopka tamošnjeg totalitarnog režima.

Jednako je tako sporna i vladina ideja održavanja lokalnih izbora u Siriji, raspisanih početkom listopada. Dok je prije desetak dana završilo podnošenje kandidatura, sami su izbori najavljeni za 12. prosinca ove godine. Nije izvjesno koliko je to sve ozbiljno – ni ti izbori, kao ni pisanje novoga ustava o kojem se već duže priča, ili uvođenje nekih naznaka višestranačkoga sustava, ocrtano u novome sirijskome Zakonu o političkim strankama. Kako sada izgleda, sve bi to mogli biti lagani koraci ka nekim širim reformama, ali bi se jednako tako moglo raditi i o čistoj propagandi – igri u kojoj se režim Bashara al-Assada dosad niz puta pokazao iznimno vještim.