Anton Tus posljednji je iz plejade velikih ratnih i poratnih generala, prvi načelnik Glavnog stožera OS RH i prvi šef misije RH pri NATO-savezu. Tijekom duge vojne karijere mnogo je puta bio prvi, ponekad i jedini, zasigurno jedinstveni, i zato je njegova smrt odjeknula ne samo u vojnim krugovima, već i diljem hrvatske javnosti, a i šire.

General Anton Tus rođen je 22. studenoga 1931. u Bribiru, Općina Vinodolska, i sa samo 13 godina (odnosno od veljače 1944.) uključio se u Narodnooslobodilački rat kao partizanski kurir. Po završetku Drugog svjetskog rata odlučio se za vojne škole, te je završio Zrakoplovnu akademiju JNA u Mostaru, da bi onda postao i jedan od rijetkih poslanih na nastavak školovanja u inozemstvu, na Vojnoj zrakoplovnoj akademiji “Jurij A. Gagarin” (Военно-воздушная академия им. Ю. А. Гагарина) u Moskvi. U profesionalnoj karijeri koja je trajala od 1950. godine obavljao je dužnosti pilota lovca, nastavnika letenja, pa zapovjednika: avijacijske eskadrile, 204. lovačkog puka, načelnika štaba te potom zapovjednika 15. divizije PVO, zapovjednika 5. korpusa RV i PVO, zamjenika načelnika GŠ za RV i PVO te naposljetku i zapovjednika čitavog Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane SFRJ (od 16. kolovoza 1985. do svibnja 1991. godine). Bio je jedini pilot koji je upravljao svim zrakoplovima u sastavu Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva, kao što je bio i jedini pilot koji je u to doba upravljao i američkim i sovjetskim nadzvučnim avionima, MiG-29 te F-16. Često se spominjalo i da je u toj fazi svoje bogate karijere pod zapovjedništvom imao više letjelica nego što ih se koje desetljeće kasnije moglo zbrojeno naći širom jugoistoka Europe.

Raif Dizdarević, Veljko Kadijević i Anton Tus 1988. obilaze eskadrilu MiG-29 na Batajnici

Jugoslavenski premijer Ante Marković namjeravao je generala Tusa postaviti za načelnika Generalštaba JNA kako bi neutralizirao sve jaču prosrpsku politiku u vojsci, no otpori i političke igrice onemogućili su taj plan. U travnju 1991. tadašnjem saveznom sekretaru za obranu Veljku Kadijeviću Tus je izričito rekao da RV i PVO s njime na čelu neće ratovati ni protiv jednog naroda, pa tako ni hrvatskog. Zbog toga je ekspresno, već 8. svibnja, razriješen dužnosti zapovjednika RV i PVO, a uskoro i umirovljen. Tijekom ljeta 1991. uspostavljen je kontakt s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom, u kolovozu 1991. dragovoljno se stavlja na raspolaganje zapovjedništvu Zbora narodne garde, kao najviše rangirani od tek šaćice generala iz sustava JNA koji su se za takav potez odlučili. Početkom rujna već je javna tajna da se formira zapovjedništvo Hrvatske vojske u koje su pozvani generali Anton Tus i Petar Stipetić, pukovnik Karl Gorinšek te još nekoliko desetaka visokih časnika prebjeglih iz JNA. Odlukom predsjednika Republike Hrvatske 21. rujna 1991. general Tus bio je postavljen na dužnost načelnika novoformiranog Glavnog stožera Hrvatske vojske. Prema sjećanju tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, tek dolaskom Antona Tusa te nešto ranijim dolaskom Imre Agotića (tada načelnikom Stožera ZNG) počela je prava uspostava sustava zapovijedanja i formiranja brigada koje su mobilizacijski bile planirane još u rano proljeće 1991. Zbog napuštanja JNA i preuzimanja visoke vojne dužnosti u Hrvatskoj (veleizdaja i dezerterstvo) Vrhovni vojni sud za Tusa je poništio mirovinu, ne bi li ga onda u listopadu 1991. i osudio, a Vojno-disciplinski sud u Beogradu oduzima mu u odsustvu i čin general-pukovnika avijacije.

Anton Tus i Petar Stipetić – višedesetljetno prijteljstvo

General Anton Tus bio je neposredni sudionik razvoja hrvatskih Oružanih snaga te planiranja, provođenja i zapovijedanja obrambenim i napadnim operacijama u prve dvije godine Domovinskog rata. Zbog neslaganja s tadašnjim ministrom Gojkom Šuškom i tadašnjom državnom politikom prema BiH, Anton Tus 22. studenog 1992. odlukom Predsjednika RH odlazi na dužnost Glavnog vojnog savjetnika predsjednika Tuđmana, što je bio do 1. travnja 1996. kada, na svoj zahtjev (po drugi puta), odlazi u mirovinu. Ovoga puta u mirovini nije bio ni punih pet godina – jer 12. veljače 2001., u vrijeme Vlade Ivice Račana, nakon što se ustanovilo da za njega NATO može garantirati osobnu sigurnost u Bruxellesu, postaje prvi veleposlanik i šef Misije RH pri NATO-u. Misiju je dizao iz samih temelja, baš kao i napore Republike Hrvatske da uđe u NATO-savez, što je rezultiralo ulaskom u MAP proces u svibnju 2002. U Bruxellesu je general Tus odradio puni 4-godišnji mandat, sve do 1. listopada 2005. godine, kada odlazi u mirovinu po treći i posljednji put. Nakon toga, od 2008. bio je i vanjski član saborskog Odbora za obranu, u kojem je dao pečat svojim tihim diplomatskim pristupom, dok je uglavnom sve “žestoke” primjedbe prepuštao svom prijatelju i suborcu generalu Petru Stipetiću.

Za osobni doprinos u obrani RH i Domovinskom ratu te iskazanu hrabrost dodijeljena su mu od Predsjednika RH najviša odličja: Velered kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red kneza Branimira s ogrlicom, Red kneza Domagoja, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red bana Jelačića, Red hrvatskog trolista, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti, te medalja Bljesak i Oluja. Nositelj je više domaćih i stranih medalja, ordena i Diplome Međunarodne federacije aeronautike.

Ime Antona Tusa sinonim je za principijelnost i časnički integritet, zbog čega ga se nije moglo vidjeti na kojekakvim stranačkim i “braniteljskim” događanjima. Uživao je u ljetima provedenim u rodnom kraju, a poznat je bio i po svojoj velikoj ljubavi prema tornjacima koji su, u vrijeme rata, bili generalovi najodaniji tjelohranitelji, a potom i kućni ljubimci. Pri tome, nije oklijevao svoje ogromno znanje i iskustvo dijeliti sa svima koji su ga pitali za savjet, tako da je i u svoje mirno doba sudjelovao u nizu javnih (i manje javnih) obrambenih razmatranja, dajući svoj sadržajni doprinos i brojnim stručnim autorima te publicistima.

U rano popodne, jučer, 2. listopada 2013. godine, obilježena je na Hrvatskom vojnom učilištu „Petar  Zrinski“ 22. obljetnica utemeljenja Glavnog stožera OS RH. Od obnašatelja visokih državnih dužnosti prisutnih na skupu treba spomenuti predsjednika RH Ivu Josipovića, praćenog savjetnicima Zlatkom Gareljićem i Sašom Perkovićem, zamjenicu ministra obrane Višnju Tafru (budući je ministar Kotromanović još na međunarodnome skupu u Sloveniji), načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH general pukovnika Dragu Lovrića, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonka Kusića, te niz visokih dužnosnika te časnika u obrani.

Program ovoga događanja bio je kombinacija prisjećanja na ratne dane od prije 22. godine, čemu su doprinijeli i u goste pozvani bivši načelnici GS OS RH, u ime kojih se skupu obratio general Antun Tus – te ponešto suvremenijih tema, koje su u svojim izlaganjima otvorili zamjenica ministra Višnja Tafra, te predsjednik RH Ivo Josipović. Ujedno, svečano su uručena i odlikovanja djelatnicima MORH i OS RH, o kojima je bilo odlučeno 22. ožujka ove godine – za iznimno uspješno zapovijedanje postrojbama OS RH, te za osobite vojne zasluge u njihovu ustroju i razvitku (povodom i potpune integracije OS RH u NATO), i to Redom bana Josipa Jelačića brigadnog generala Ivana Benetu, te Redom Hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu RH i dobrobiti njenih građana (te povodom i potpune integracije OS RH u NATO) brigadnog generala Ivana Jurića.

Također, odlukama od 13. rujna i 1. listopada ove godine, Predsjednik RH  promaknuo je u viši čin ukupno 23 djelatnika MORH i OS RH – započevši tu s činom generala zbora za načelnika GS OS RH Dragu Lovrića, činom brigadira za trojicu dosadašnjih pukovnika, činom kapetana fregate dosadašnji kapetan korvete Milivoj Bačić, u čin pukovnika bojnik Bilobrk; u čin bojnika dosadašnji satnici Đurđica Poljančić i Robert Paradžik. Satnicima su postala trojica natporučnika, dok je troje poručnika postalo natporučnicima. Ujedno, odlukom ministra obrane RH od 6. rujna 2013. godine, posebno je pohvaljen pukovnik Davor Sabo, dok je načelnik GS OS RH 4. rujna pohvalio pukovnika Radića, te dvojicu dočasnika. Uz to, sumarno je konstatirano i da je odlukama načelnika GS OS RH od 30. rujna ove godine u viši čin promaknuto i ukupno 40 djelatnih dočasnika i dočasnica OS RH, uz dodjelu i 9 činova skupnika – na što je u ime svih odlikovanih, promaknutih i pohvaljenih DVO Predsjedniku RH i ostalim uzvanicima zahvalio friško promaknuti general Drago Lovrić, načelnik GS OS RH, kojeg tu vjerojatno po posljednji put vidimo sa samo tri generalske zvjezdice.

Konačno, program je dovršen s dvije kulturno usmjerene točke programa – prvo filmom “Obljetnica osnivanja GS OS RH”, a onda i prigodnom izložbom fotografija, postavljenom u obližnjim prostorima Časničkog doma. Za film se može konstatirati tek da je riječ o tehnički korektnom, ali  sadržajno iznimno suhom i monotonom djelu, koje je s lakoćom zasjenilo već spomenuto uživo održano izlaganje umirovljenog generala Tusa. Izložba fotografija bila je zanimljiva, a nakon spomenute projekcije filma, pogledao ju je i predsjednik Ivo Josipović u društvu s ostalim visokim gostima.

Obilježavanje operacije Oluja zapravo je obilježavanje početka kraja Domovinskog rata, koji je u vojnom smislu završio te 1995. godine, a u političkom – 3 godine kasnije, uspješnim okončanjem mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. No dva odvojena predavanja, oba održana u zadnjih 10 mjeseci, podsjetila su na težak početak obrane Hrvatske i naoružavanja Hrvatske vojske, odnosno tadašnjih dobrovoljaca koji su potom prerasli u Zbor narodne garde. Jedno predavanje pod nazivom „Uporaba vojne tehnike u Domovinskom ratu“ održao je u studenom prošle godine umirovljeni časnik Hrvatske vojske Dean Čanić, u sklopu izložbe „Oluja u minijaturi“ u zagrebačkom Tehničkom muzeju, a drugo je izlaganje umirovljenog generala Antuna Tusa na predstavljanju knjige Dražena Rajkovića „Cijena rata“ u travnju ove godine. Iako su Čanić i Tus svoja iskustva stjecali na sasvim drugačijim bojištima i s potpuno različitih pozicija, zanimljivo je promotriti sličnost njihovih teorijskih i praktičnih dojmova o samim počecima Domovinskog rata. Pritom ćemo se ovdje koncentrirati na nabavu naoružanja tijekom ’91. i ’92. godine.

Nespremnost i nesnalaženje u ratu

Nepripremljenost Hrvatske za rat bila je potpuna – u vrijeme kada je „balvan revolucija“ prerasla u oružani sukob i prve ljudske žrtve, Hrvatska nije imala niti vojsku niti naoružanje, a ono čime je raspolagala bilo je više nego smiješno. Radilo se o nešto lakog pješačkog naoružanja, nekoliko policijskih transportera, nekoliko protuzračnih topova i lako prijenosnih PZO-sustava. Uzme li se UN-ovo priznanje aneksije Baranje i ulaska tzv. JNA u istočnu Slavoniju u srpnju ’91. službenim početkom agresije na Hrvatsku, smatra general Tus, hrvatsko je državno vodstvo izgubilo 2 dragocjena mjeseca na prazan hod:

 „Mi smo tek u rujnu mjesecu shvatili da nemamo vojske, i da nemamo ni čelna vodstva koje bi moglo, da kažemo vojnički, odraditi onaj dio rješavanja bitke. To su gradovi, poput Vukovara i drugih, već radili sami, svi su bili sami za sebe – nosioci obrane određenih prostora. Ali država se nije pripremala.“

Tek u rujnu ’91. dio bivših JNA časnika, prebjega na hrvatsku stranu, predsjednika države Franju Tuđmana uspijeva uvjeriti da nije više 5 do 12, već je 2 mjeseca nakon 12, i da treba ići na neka, barem selektivna osvajanja. U toj grupi našao se i Tus:

„Predložio sam mu da… ovdje se ne radi samo o oružju koje ćemo osvojiti… nego da mi moramo postojeće snage vojske – koje su uračunate u toj strategijskoj operaciji – spriječiti da iziđu iz vojarni, da krenu van, i da izvrše zadaću rasijecanja Hrvatske… Mi njih moramo blokirati, iz skladišta uzeti oružje, i formirati brzo 30, 40… u slijedećih mjesec dana… brigada. I stvoriti vojsku od oko 100 tisuća ljudi u dva mjeseca, i 200 tisuća – u trećem mjesecu, do kraja godine.“

Selektivna blokada i osvajanje nekih vojarni tadašnje JNA započeta je 12. rujna, i tijekom narednih 10-ak dana razoružana su gotovo 2 korpusa. To je naoružanje, streljivo i vojna oprema poslužilo za masovnije formiranje i opremanje Hrvatske vojske.

JNA tehnika – najbrojnija i najkorisnija

Ratni plijen bio je količinski najveća, i najčešće upotrebljavana tehnika u HV. Tijekom jeseni ’91. blokadom vojarni nabavljeno je više od 200 tisuća modernih automatskih pušaka i gotovo 500 tisuća tona streljiva svih mogućih kalibara. Prema Tusovim podacima, nabavljeno je i oko 240 tenkova, 330 borbenih transportera i borbenih vozila, 18 borbenih čamaca (torpednih i patrolnih), a akcijom u Remontom  zavodu „Velimir Škorpik“ u Šibeniku i topovnjača. S tehnikom iz JNA bilo je najmanje problema, slaže se i Dean Čanić, koji je te ’91. bio pripadnik 1. gardijske brigade, te potom specijalne postrojbe GS bojne Frankopan. Osim naoružanja, u osvojenim vojarnama pronađeni su većim dijelom i priručnici o rukovanju i održavanju te tehnike, a bilo je i dosta ljudi koji su bili u stanju provesti obuku za nju:

„Ljudi koji su radili npr. u Remontnom zavodu Zmaj ili u Mornaričkom centru ili u zarobljenim vojarnama imali su popratnu dokumentaciju i znali su kako će ta sredstva održavati.“

Sa streljivom je ipak bilo malo teže – budući je JNA imala dosta oružja istočnog porijekla, streljivo ili neku dodatnu opremu bilo je prilično teško nabaviti, smatra Čanić. A kada se i nabavilo, trebalo je imati na umu da se svako streljivo ponaša drugačije, odnosno da rumunjska, bugarska, istočnonjemačka ili domaća mina iz radionice JNA ne lete jednako, što je nužno zahtijevalo da se svaka pošiljka najprije isproba, pa tek onda upotrijebi na terenu.

Bez obzira na ushićenje nastalo nakon zarobljavanja opreme bivše JNA, ipak se tu radilo o jednom manjem dijelu iz bogatog jugo-opusa, tako da je naoružanje koje je bilo u sastavu 13. i 10 korpusa, kao i velikih dijelova jugo-zrakoplovstva i mornarice, uglavnom ostalo nedirnuto. Na Međunarodnoj konferenciji o mirnom razrješenju jugoslavenske krize, održanoj u Haagu u listopadu ’91., hrvatsko je vodstvo prihvatilo prijedlog Srbije i tzv. JNA da vojska napusti teritorij cijele Hrvatske zajedno sa svim naoružanjem koje joj je preostalo nakon hrvatskog osvajanja dijela vojarni.

„Naša Vlada prihvatila je da JNA kompletno naoružanje blokiranih vojarni, na teritoriju cijele Hrvatske – cijele Hrvatske – odnese uz našu pomoć. Znači, da im damo vozače, vozila, itd., i transporte, i brodove. I tako je… isto onoliko koliko smo uspjeli osvojiti – toliko je još oružja, po našoj procjeni – ili čak i nešto više – otišlo bestraga, a rat nije završio. A rat nije završio! Nama su ostala još zauzeta – van ustavnog poretka – 30 posto teritorija“,

prisjeća se general Tus.

Crno tržište – izvor brojnih problema

Drugi izvor naoružanja za Hrvatsku vojsku bio je uvoz, i to je oružje, prema Čaniću, stvaralo najviše problema. Međunarodna je zajednica prvi embargo Hrvatskoj lupila u srpnju 1991. godine, čime je u startu borbena mogućnost HV-a smanjena za 50 posto, budući da su određeni tipovi težeg naoružanja na crnom tržištu i teže nabavljivi. Uz to, tako pribavljano naoružanje puno je i skuplje, pa jedan metak više nije koštao tadašnjih 20 pfeninga već jednu njemačku marku. Oružje s crnog tržišta najčešće je dolazilo bez ikakve dokumentacije, poput VBR-a Dacia, porijeklom iz Rumunjske, koji se u jednom trenutku ukazao u Hrvatskoj vojsci, pa su nerijetko sami mehaničari ujedno pisali i priručnike za neko novo pristiglo oružje ili tehniku. U sastavu HV-a našlo se i nekoliko primjeraka helikoptera MV-500, no iako ima vrlo dobre letačke sposobnosti, a i piloti su bili vrlo brzo obučeni za let na njima, ipak su vrlo malo bili u zraku. Razlog – nije bilo rezervnih dijelova. S raznih vojnih otpada kupovala su se često vozila istočnonjemačke vojske – džipovi i kamioni. Dio naoružanja i opreme kupljen je novcem hrvatske dijaspore, potvrđuje Čanić:

„Moja specijalna postrojba, bojna Frankopan, dobila je od hrvatskih iseljenika iz Amerike i Kanade zapadno naoružanje (puške Heckler, 12,7 taktički snajper, bacač – sve zapadno oružje) – oni su našli čovjeka, rekli mu: ‘dajemo ti novac’, on je otišao u Libanon na tržnicu oružja i kupio. Oni su mu rekli – ako to oružje ne dođe u Hrvatsku, tim i tim ljudima, mi ćemo te ubiti.“

Domaća proizvodnja – obećavajuća, ali neiskorištena

Obalni top 85 mm

Treći izvor naoružanja za HV bila je – domaća proizvodnja. Ona se u početku svodila uglavnom na prepravljanje JNA-opreme. Krajem ’91. i početkom ’92. godine zaživjele su prve radionice u određenim gardijskim brigadama, u kojima su se izvodili manji popravci, dok su tijekom 1992. s radom počeli remontni zavodi – Remontni zavod za Kopnenu vojsku u zagrebačkoj tvornici Jedinstvo, za zrakoplovstvo Remontni zavod „Zmaj“ u Velikoj Gorici, te za mornaricu Remontni zavod „Velimir Škorpik“ u Šibeniku. Zavod u Šibeniku, prema Čanićevim tvrdnjama, izveo je podvig jedinstven u svijetu – spojili su od JNA prerezane cijevi na topovima 85 mm (10 komada) i 88 mm (8 komada), dopremljenih iz vojarni u Puli i na Lošinju:

„Te topove su dovezli u Remontni centar u Šibeniku i inženjer g. Mrvica i inženjer Ante Braović s meštrima su sklopili svih 18 topova, spojili su cijevi. To je izgledalo smiješno, i kad su to napravili oni su garantirali da 200 granata mogu iz tih topova ispaliti. Za vrijeme Domovinskog rata tih 18 topova u prosjeku je ispalilo do 2 tisuće granata, s time da je samo 1 cijev pukla zato što nisu poštovali režim vatre, odnosno oni su morali imati određeni redoslijed kako se ispaljuju granate da se ne prezagrije cijev. Nakon nekoliko godina u Remontni zavod Šibenik dolazi delegacija njemačke vojske, Bundeswehra, i Ministarstva obrane, i obilazi, i gleda što su oni radili s brodovima – oni su prvenstveno mornaričku opremu radili, a ovo su bili obalni topovi. I kad su Nijemci vidjeli da su oni to napravili, rekli su: Gospodo, pa vi ste jedini u svijetu koji su uspjeli prerezanu cijev spojiti i da to funkcionira.“

Samohodni sustav STRELA 10 CROA1

Od prepravljanja preko improvizacija došlo se postepeno i na pionirsku domaću proizvodnju, uglavnom inačice postojeće opreme i naoružanja. Među takve proizvode ubraja se lako prijenosni PZO sustav CRO-10 ili Strela 10, napravljen na podvozju kamiona, u ono vrijeme je to obično bio TAM 150. Riječka tvornica Torpedo početkom 1993. počela je proizvoditi lako oklopno vozilo i kamion pod nazivom Torpedo 130 (inačica kamiona TAM 110). Počelo se proizvoditi i streljivo za određene tipove naoružanja, primjerice za minobacača, a počela se razvijati i prva hrvatska bespilotna letjelica. No domaća proizvodnja, zaključit će general Tus, nije iskorištena kako treba, a imala je velikih potencijala. To se naročito vidi danas, kada Torpedo uopće više ne postoji, a sva ostala vojna proizvodnja, svedena na tek nekoliko pravih proizvođača, iz državnih je prešla u privatne ruke. Pa ipak, u ovoj prvoj fazi Domovinskog rata, domaća je proizvodnja dala priličan doprinos – i u moralnom i u borbenom smislu.

U utorak je u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru predstavljena knjiga „Cijena rata – hrvatski model financiranja Domovinskog rata od 1991. do ’95. godine“, novinara i publicista Dražena Rajkovića. Radi se o knjizi proizašloj iz Rajkovićevog magistarskog rada pod nazivom „Hrvatski model financiranja Domovinskog rata“, obranjenog na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu krajem 2011. godine.

“Cijenu rata” su predstavili (redom): Silvije Orsag, Dražen Rajković, Denis Kuljiš, Dušan Bilandžić, Antun Tus

Rajkovićev mentor pri izradi magistarskog rada, dr. Silvije Orsag, napomenuo je da je riječ o znanstveno-istraživačkom radu zanimljivom i za širu publiku. U svom radu, Rajković je postavio 2 hipoteze: (1) hrvatski model financiranja Domovinskog rata nije bio optimalan sa stajališta dosadašnjih svjetskih iskustava financiranja ratova, obzirom na zatečeno stanje i postignuti stupanj gospodarskog razvitka i (2) moguće je procijeniti, ili barem približno rekonstruirati, ukupne troškove financiranja Domovinskog rata, uzimajući u obzir vidljive i nevidljive izvore financiranja. Poseban problem u ovom istraživačkom poduhvatu je taj što ne postoji previše primarnih izvora za ovu temu, a oni koji postoje – dobrim su dijelom sakriveni iza oznaka tajnosti. Zbog toga je većina materijala za knjigu dobivena temeljem osobnih razgovora autora s izravnim sudionicima tih događaja. U zaključku povjerenstva koje je valoriziralo ovaj rad, a u kojem je bio i današnji guverner HNB-a Boris Vujčić, posebno se ističe netransparentnost financiranja Domovinskog rata i značajnije postojanje tzv. „nevidljivog“ financiranja, koji zahtijevaju daljnja objašnjenja kako bi se u značajnijoj mjeri otkrili uzroci nepovoljnih gospodarskih prilika koje su potom instalirale više kriza nakon okončanja Domovinskog rata.

Umirovljeni general Antun Tus: potpuna nepripremljenost hrvatskog državnog vrha za rat koji lupa na vrata

Jedna od teza iznesenih u knjizi je da cilj tadašnje državne vlasti nije bio postizanje brze, a time i jeftin(ij)e pobjede, već stvaranje društvenog sloja koji bi novoj vlasti omogućio dugogodišnju vladavinu. O tome kako se Hrvatska pripremala za oružanu borbu govorio je umirovljeni general Antun Tus, napominjući da prije svega treba imati na umu da je „u Domovinskom ratu ’91. voljom hrvatskog naroda i građana Hrvatske ostvarena i oružanom borbom obranjena u Domovinskom ratu samostalna hrvatska država – Republika Hrvatska“. Međutim, već na samom početku formiranja samostalne RH trebalo je na državnoj razini (barem) imati u vidu mogućnost ratnog oblika rasformiranja Jugoslavije.

 „Nepripremljenost Hrvatske za oružanu borbu, nepripremljenost za ovakav rat kakav smo imali, bila je potpuna. Mi nismo imali ni vojsku, ni oružje, a agresija je već počela – da govorimo o onoj zvaničnoj koju UN priznaje – aneksijom Baranje i ulaskom u istočnu Slavoniju u srpnju mjesecu ’91. Tako je prvi dio oružanih snaga koji je vršio operativan razvoj, što se tiče JNA i Srbije, ulazio u Hrvatsku i duboko je zašao unutar Hrvatske. Da smo mi tek u rujnu mjesecu (1991., op.a.) shvatili da nemamo vojske, i da nemamo ni čelnog vodstva koje bi moglo da barem vojnički odradi onaj dio rješavanja bitke. To su gradovi, brigade, obrane gradova, poput Vukovara i drugih, sami već radili, ali se država nije pripremala. Svi su bili sami za sebe nosioci obrane određenih prostora“,

kazao je Tus, dodajući kako je on osobno upozoravao predsjednika države (Franju Tuđmana, op.a.) da „nije pet minuta preko 12“, već su prošla puna dva mjeseca. Tek je tada, sredinom rujna ’91., predsjednik Tuđman donio odluku da se može krenuti u neka selektivna osvajanja prostora RH. Druga bitna značajka je – paralelnost ratova, kada hrvatski državni vrh odlučuje da, umjesto zaokruživanja fronte u Hrvatskoj, ima važnijih interesa u Bosni i Hercegovini. No prvotna pomoć Bošnjacima pretvorila se u rat protiv njih, što je i produžilo i otežalo rat u Hrvatskoj. Tako je Domovinski rat trajao od ’91. do ’95. godine, što ga svrstava u jedan od velikih ratova, pa Tus smatra da bi itekako trebalo istražiti zbog čega se Hrvatska našla u takvoj situaciji dugotrajnih ratnih sukoba. „Jedan od razloga je bio i taj što je Europa bila preslaba za bilo kakvu učinkovitu ulogu – politika Francuske i Britanije (a posebno Britanije) bila je takva da Srbi ne mogu biti krivci i pokušavali su na sve načine onemogućiti Hrvatsku da ranije okonča ratove na ovim prostorima“, smatra Tus.

Recenzent knjige, akademik Dušan Bilandžić, živopisno se nadovezao na generala Tusa, prisjećajući se kako su mu dva generala JNA najavila da „za dva dana ide napad na Sloveniju, a za Hrvatsku – ne znamo“. Bilandžić je o tome odmah izvijestio hrvatski državni vrh, koji ga prima vrlo skeptično: „Ma nema ni govora o tome. Nikakav napad ne dolazi u obzir, rata biti neće. To je dezinformacija“. Takav stav i ne čudi, uzme li se u obzir da je državnom vrhu tada ipak nešto drugo bilo na pameti. Tadašnjem novom potpredsjedniku RH Bilandžiću u sjećanju je itekako ostala prva sjednica Predsjedništva RH – 1. točka dnevnog reda: imenovanje mandatara Stipe Mesića za predsjednika Vlade, i 2. točka dnevnog reda: plaće! Predsjednik Tuđman je dao prijedlog: „Vama, potpredsjednicima, 4 tisuće maraka. Meni – 7 tisuća! Tko je protiv?“ Bilandžić je jedini protiv: „Nije fer da mi sebi određujemo plaću. Treba saborska komisija da odredi vrhu. Drugo – ako mi povećamo duplo u odnosu na one koje smo jučer smijenili, dakle – to je prvi dan naše vlasti, onda će ministri, pomoćnici, savjetnici, pa općine, gradovi, i za tri mjeseca više nema para, gotovo je, ode državna blagajna!“ „Treba ljude dobro platiti da ne bi bili sluge korupciji i mitu“, objasnio je Tuđman, dodavši: „A kriteriji? Čuo sam da Račan ima toliko!“ Pametnome dosta!

Denis Kuljiš i Dušan Bilandžić dali su posebno živopisnu notu predstavljanju knjige

Savjet novinskog urednika Denisa Kuljiša publici u KIC-u bio je da knjigu čita po dijelovima i samo kada je jako dobro raspoložena, jer je sadržaj takav da se „odmah poželiš ubiti“.

„Kad se ovako govori, izgleda kao da je taj rat izgubljen i da nikome ništa nije donio. To nije točno. Ovo su sve gubici i gubitnici. Ali ima i lijepi broj dobitnika – vi znate da se cijelo vrijeme, a tu je i kvantificirano, cijelo nacionalno bogatstvo Hrvatske – znači, cijela njena ekonomija je završila u privatnim rukama sa neznatnim prihodom za državni budžet. Za 200 milijuna maraka je prodana cijela hrvatska ekonomija. A i tih 200 milijuna maraka je otplaćeno od tih poduzeća koja su preuzeli. (…) Mi znamo sve o poraženima – to smo mi. Ali ne znamo ništa o pobjednicima – govori se o nekih 200 obitelji. Ne znam tko je to lansirao, ali mi je to strašno semantički zanimljivo – da se govori o obiteljima. Pa nisu pljačkale obitelji, nego pojedinci. Nikad se ne kaže: banku su opljačkala 3 maskirana predstavnika 3 obitelji! To su 3 razbojnika, koliko ja znam, a to što oni imaju žene, djecu, ljubavnice – kog je to briga!? To je bila čista pljačka, organizirana!“

Ta činjenica – što prikrivene što bjelodane pljačke, uvelike je utjecala na to da je rat trajao gotovo 5 godina, a ne možda 6 mjeseci, koliko je realno mogao trajati, zaključio je Kuljiš: „On je trajao i vodio se na takav način jer je to bilo u interesu te prevratničke grupacije koja je htjela preuzeti nacionalnu ekonomiju.“

Autor Dražen Rajković: konačno podvlačenje crte

Nestrpljiviji dio publike tek je na kraju prezentacije knjige „Cijena rata“ od samog autora Dražena Rajkovića čuo dugo iščekivani odgovor – koliko nas je sve to koštalo. Prije podvlačenja računa, treba imati na umu da ni hrvatska država, ni hrvatska Vlada kao njen predstavnik nikada nisu predale tzv. „završni račun Domovinskog rata“. Međutim, 1999. godine Hrvatska je Haaškome sudu podnijela tužbu protiv Srbije i Crne Gore protiv genocida i u tome je spomenuta ratna šteta od 10,5 milijardi nekadašnjih njemačkih maraka. Ta je šteta utvrđena pomalo dvojbenom metodologijom – utvrđeni su normativi potrošnje hrane, goriva i municije po vojniku, dok je Rajković vlastitim izračunom došao do toga da je taj trošak u nekim kategorijama, npr. za gorivo, podcijenjen za 30 posto. Tako se, po njemu, dođe po sume od minimalno 12 milijardi maraka. Osim toga je utvrdio i da je štokholmski Institut za mir pronašao podatak da je kupovina oružja koštala 3 milijarde – to je već 16, dok je on sam pronašao još jednu milijardu koja nije prikazana u proračunu – to se odnosi na prodaju stanova, financijski inženjering, prodaju poduzeća, itd. Tome treba pribrojiti i iskaz Dušana Vire, bivšeg glasnogovornika MORH-a, koji u knjizi o Slobodanu Miloševiću spominje zaradu od trgovine oružjem, koja se kreće između 3 i 4 milijarde dolara – naravno, radi se o ukradenom novcu. Sve skupa, kada se podvuče crta, u razdoblju Domovinskog rata ukradeno je oko 6 milijardi maraka. No treba imati na umu, upozorio je na kraju predstavljanja knjige „glavni računovođa Domovinskog rata“ Dražen Rajković, da su to sve grube i vrlo konzervativne procjene!