Kad se čovjek sjeti mobilne vojne bolnice u punoj akciji, posebice ako je riječ o velikoj terenskoj bolnici, prvo na pamet pada Afganistan, ili barem kultna američka serija MASH. Ono što baš i ne pada na pamet od prve su Jesenice, grad smješten pedesetak kilometara sjeverozapadno od Ljubljane. Upravo je ondje u civilnu funkciju stavljena pokretna bolnica Role 2LM slovenske vojske – skupi vojno-medicinski resurs nabavljen prije desetak godina, u sklopu priprema za ulazak Republike Slovenije u okrilje NATO saveza. No, pogledajmo detaljnije o čemu se tu zapravo radi.

Prema prvim planovima, u Općoj bolnici Jesenice se tijekom listopada trebalo krenuti u obnovu bloka namijenjenog hitnom prijemu bolesnika. Ne bi li se tijekom radova osiguralo kontinuiranu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu lokalnome stanovništvu, u pomoć je tamošnjem zdravstvu priskočila Slovenska vojska. Dogovoreno je postavljanje mobilne vojne bolnice na jedno od gornjih parkirališta Opće bolnice na zapadu grada, čim to vremenske prilike dopuste, te seljenje poslova hitne medicine u kontejnere i šatore vojne bolnice do dovršetka planiranih radova. No, kako se tijekom druge polovice 2013. godine otegla javna nabava radova na obnovi – gdje od ukupno oko 7,2 milijuna eura potrebnih za izgradnju oko 800 kvadratnih metara novog hitnog prijema, endoskopije i kompleksa bolničke kuhinje, s oko 5,2 milijuna eura sudjeluje EU – oteglo se i postavljanje Role 2LM u Jesenicama. Dok će vojna bolnica Role 2LM na mjestu vjerojatno osvanuti tijekom veljače 2014. godine, ako ne bude previše snijega – priključke na vodovodnu, strujnu i kanalizacijsku mrežu potrebne za njen normalan rad riješit će se iz postojećih bolničkih prostora. Sve se planirane radove namjerava dovršiti tijekom 2015. godine.

Ovo je prvi put da će slovenska vojna bolnica Role 2LM biti stvarno korištena, u praksi i van svakolikih vježbi bilo vojske ili slovenskog sustava zaštite i spašavanja. Ovaj specijalizirani vojni resurs kupljen je prije desetak godina, za okvirnu cijenu od oko 9 milijuna eura – oko šest puta više novca od prvotnih planova. Već pribavljenu bolnicu Slovenska vojska odlučila je 2007. godine preformirati na standard lake mobilne bolnice (LM), te ju pod normalno drži u Mariboru. Slovenska mobilna vojna bolnica pretežito je popunjena osobljem na ugovor, od čega je dio ljudstva stalno zaposlen i u Općoj bolnici Jesenice, gdje će se uskoro i priskočiti u pomoć.

Sporazum o suradnji

Osnova ove suradnje vojnog i civilnog sektora u Sloveniji je Sporazum o suradnji potpisan 16. prosinca prošle godine od slovenskog ministra obrane Romana Jakiča i Igora Horvata, direktora Opće bolnice Jesenice. Njime je regulirano postavljanje vojne bolnice Role 2LM u Jesenicama na iduće dvije godine, čime se ovaj vojni resurs u tom periodu stavlja na raspolaganje tamošnjem sustavu javnoga zdravstva. Za uzvrat, Opća bolnica Jesenice će tijekom tog vremena provoditi grupno stručno osposobljavanje ugovorne rezerve medicinskih stručnjaka iz stalnoga sastava Slovenske vojske, raspoređenih na dužnost u Role 2LM – od kojih je dobar dio i onako, navodno, stalno zaposlen u ovoj medicinskoj ustanovi.

Sporazum o suradnji Slovenske vojske i Opće bolnice u Jesenicama navodno je proizvod više od godine dana konkretnog dogovaranja i suradnje. Sam je dogovor o suradnji usklađen i s Ministarstvom zdravlja Republike Slovenije, ne bi li se njime osigurao neometan rad sustava zdravstvene zaštite u Jesenicama, tijekom predviđenih građevinskih radova. On je prizvod dugogodišnje suradnje koja je započela 2007. godine, od kada traje i popuna ugovorne pričuve Slovenske vojske medicinarima iz Jesenica, te povremeno korištenje medicinske opreme Oružanih snaga Slovenije u civilne svrhe. Ova je suradnja bila demonstrirana i tijekom jeseni 2012. godine, kada je u sklopu šire vježbe “Potres 2012”, početkom listopada na prostoru Jesenica održana i terenska vježba “Potpora Potres 2012”.
—————————

—————————

Tom je prilikom na spomenutom parkiralištu Opće bolnice Jesenice bila sastavljena i mobilna bolnica Role 2LM, koju su mogli razgledati i građani kojima će taj medicinski kapacitet stajati na raspolaganju tijekom iduće dvije godine. Tom su prilikom navodno bili pokrenuti i konkretni razgovori oko korištenja ove mobilne medicinske ustanove u civilnu svrhu – tijekom tada već planiranih građevinskih radova u Jesenicama, a za mandata Aleša Hojsa kao ministra obrane Republike Slovenije (ukupno, od 10. veljače 2012. do 27. veljače 2013. godine, da bi ga 20. ožujka 2013. na tom mjestu naslijedio aktualni ministar Jakič).

Kako sada stvari stoje, slovensko Ministarstvo zdravlja treba riješiti potpis ugovora s izvođačima radova, ne bi li se još ovog siječnja krenulo u preseljenje odjela endoskopije. Nakon toga, u veljači bi trebalo uslijediti postavljanje mobilne vojne bolnice u Jesenicama, da onda u ožujku krene i gradnja – čiji se dovršetak očekuje polovicom 2015. godine. Tijekom čitavog tog perioda, prema tvrdnjama Igor Horvata, direktora bolnice u Jesenicama – lokalno stanovništvo ne treba brinuti o kvaliteti medicinske usluge, budući je Role 2LM izuzetno dobro opremljena, sa vlastitim rengenom, medicinskim laboratorijem, ljekarnom, operacijskim dvoranama i ambulantama.

Ciljevi ovakve vojno-civilne suradnje

Slovenska vojska ovim potezom postiže čitav niz odvojenih ciljeva. Kao prvo, što se nije propustilo istaknuti – ovim je djelovanjem ministar Jakič u pogon stavio već treći značajan resurs Oružanih snaga Slovenije, koji do sada nije bio uopće ozbiljno pokrenut, ili koji je barem stajao dokon već duže. Kao prvi primjer ovakvog djelovanja, spominjalo se slanje broda Triglav u međunarodne misije, o kojem smo pisali i na portalu Obris.org. Uz to, a kao treći primjer ovakve vrste, spominje se i ponešto aktivnije korištenje putničkog zrakoplova Falcon, koji je nakon brojnih problema i dogodovština, nedavno također završio u okrilju Slovenske vojske.

Kao drugo, ovim korištenjem mobilne vojne bolnice Role 2LM, Slovenska vojska u praksi kreće surađivati s civilnim dijelom slovenskoga društva. Nakon brojnih vježbi u kojima se godinama ipak više teorijski demonstriralo sposobnosti Role 2LM – sada je taj resurs u nedvojbenoj te aktivnoj službi poreznih obveznika koji su ga u konačnici i platili. Takav je pristup u skladu i s navodima “Obrambene strategije Republike Slovenije” iz prosinca 2012. godine, koja navodi: “Vojne sposobnosti će biti, koliko je to moguće, razvijane kao višenamjenske, tako da Slovenska vojska u slučaju prirodnih ili drugih nesreća, zdravstveno-epidemioloških i drugih ugroza nacionalne sigurnosti može uspješno podupirati djelovanje ostalih podsegmenata sustava nacionalne sigurnosti Republike Slovenije, posebice sustava zaštite pred prirodnim i drugim nesrečama” – gdje treba spomenuti i činjenicu da je u Sloveniji sektor zaštite i spašavanja ustrojen unutar samog Ministarstva obrane Republike Slovenije.

Kao treće, a što je pri potpisivanju Sporazuma o suradnji u Jesenicama napomenuo i sam ministar Jakič, ovim potezom Slovenska vojska radi na praktičnome očuvanju spremnosti osoblja i opreme za korištenje u međunarodnim operacijama i misijama u inozemstvu, te sudjelovanju u aktivnostima zaštite i spašavanja u Sloveniji. Prema Jakiču, “Slovenska vojska ovim sporazumom ostvaruje težnje prema civilno-vojnoj suradnji i oblikovanju višenamjenskih sposobnosti u području zdravstva“. Time ova suradnja jača i civilne sposobnosti za djelovanje Slovenije u misijama te operacijama u inozemstvu – što je cilj koji je Slovenija unijela i u “Srednjoročni obrambeni program Republike Slovenije 2013-2018“, strateški dokument donesen 1. veljače 2013. godine. Dok je razvoj civilnih sposobnosti za djelovanja u misijama i operacijama u inozemstvu cilj kojem teži i Republika Hrvatska, Slovenija je težište razvoja ovakvih sposobnosti ostavila unutar sustava obrane, dok Hrvatska tu kreće jednim čudnim, drugačijim putem – u kojem Ministarstvo vanjskih i europskih poslova preuzima razne ovlasti, ali ne i odgovornost za kvalitetu te uspješnost rada.

Role 2LM u Sloveniji

Spomenimo još i činjenicu da je čitava nabava vojne bolnice Role 2 u Sloveniji tijekom proteklih godina u više navrata bila izvorom nesporazuma i sporova – političkih i stručnih. Kao prvo, problem se pojavio pri izboru tipa vojne bolnice koju se u Sloveniji krenulo nabavljati u doba pristupanja države u NATO savez. Tijekom ministarskog mandata Antona Grizolda (od 30. studenog 2000. do 3. prosinca 2004. godine), želja je bila za prvu silu kupiti bolnicu tipa Role 2 (resurs brigadne razine), a onda i još najmanje jednu vojnu bolnicu niže razine. U provedbu ove ideje krenulo se 2004. godine, tako da je kupovina Role 2 navodno bila zaključena tek tjedan dana pred parlamentarne izbore, koji su održani 3. listopada 2004. godine. Kako se u hodu pokazalo da je planirana bolnica Role 2 zapravo temeljito prevelika za slovenske potrebe, nakon prvotne kupnje čitavo se njeno opremanje i uvođenje u operativni status oteglo kroz više godina. Konačno, 2007. je donesena odluka da se čitav taj kapacitet pre-opremi na lakši standard (Role 2LM, resurs prikladan za razinu bojne), dok se pribavljanje željenih manjih bolnica prvo odgodilo za 2012. godinu, a onda i potpuno prekrižilo.

Kao drugo, u hodu je ustanovljeno i da troškovi za planiranu bolnicu Role 2 ni okvirno ne odgovaraju planovima – a radikalan porast troškova tu je itekako doprinio promjenama planova. Od prvotno planirane investicije razine 1,6 milijuna eura, slovenska je Role 2 završila na razini od 9 milijuna eura (među ostali, troškovi za pojedine kontejnere, planirane na oko 400 tisuća eura, navodno su završili na oko 900 tisuća eura). Kasnije preoblikovanje bolnice na lakši standard Role 2LM donijelo je dodatne troškove, tako da se konačna cifra zaustavila na 11 milijuna eura – sve to do sredine 2007. godine, u doba kad se kupovina 2 nove vojne bolnice razine Role 2LM procjenjivala na ukupno oko 7 milijuna eura troška. Za operativno aktiviranje Role 2LM pokazalo se potrebnim kupiti i ponešto dodatne opreme, u vrijednosti još oko milijun eura, što je obavljeno krajem 2008. godine. Na kraju, samo godišnje održavanje tako dobivene mobilne bolnice Role 2LM navodno košta oko 50 tisuća eura.

Kao treće, niz problema je ustanovljen i u samome postupku nabavke bolnice Role 2. Unutarnja revizija Ministarstva obrane Republike Slovenije ustanovila je tu niz nepravilnosti – osim što su sredstva za kupovinu bila osigurana tek na kraju procesa nabave, izostale su studije izvodljivosti i taktičko-tehničke studije projekta, a čitavu je nabavu na kraju potpisala i neovlaštena osoba (dok potpis nadležnog ministra nije osvanuo nigdje). Iako se u postupku spominjalo kupovinu namjenskih teretnih vozila, procijenjenih na oko 3,6 milijuna eura – vozila nisu kupljena, iako se na kraju nije moglo ustanoviti kako je utrošen novac, budući je dokumentacija u hodu nestala. Izvidi državnog odvjetništva Slovenije koji su tim povodom pokrenuti sredinom 2007. godine (na zahtjev tadašnjeg ministra obrane Karla Erjavca), okončani su do ljeta 2008. godine. Nakon istrage provedene u suradnji slovenskih vojno-obavještajnih istražitelja te državnog odvjetništva, ustanovljeno je da po pitanju kupovine opreme za Role 2 nema osnova za kaznene progone.

Bilo kako bilo, pribavljeni bolnički elementi su od studenog 2005. godine pa do sredine 2007. završili uskladišteni u dvorištu Opće bolnice u Murskoj Soboti, ne bi li onda bili prebačeni u Maribor – gdje su u vojarni generala Maistra načelno stacionirani do danas. Pri tome, prve su najave tvrdile kako će bolnica biti operativna krajem 2006. godine, da bi se taj rok produžio na 2007. i konačno na drugu polovicu 2009. godine (nakon dovršetka dokupa opreme, započetog krajem 2008. i dovršenog početkom 2009. godine). Njenim stavljanjem u operativnu funkciju krajem 2009. godine bio je završen postupak integracije Republike Slovenije u NATO savez. Iako se u preoblikovanje bolnice na standard Role 2LM krenulo pod firmom njenog “sudjelovanja u međunarodnim misijama i operacijama“, do početka 2011. iskristaliziralo se da njeno upućivanje u ovakve djelatnosti nije planirano ni u srednjoročnome planu Vojske Slovenije.

Je li Slovenija dobila pacifista za ministra obrane? Glavno je to pitanje koje se postavlja još otkad je Alenka Bratušek, kao mandatarka nove slovenske Vlade, najavila mogućnost da je upravo Roman Jakič kandidat za tu funkciju. Od srijede, 20. ožujka, i potvrde nove Vlade dileme nema.  Roman Jakič, diplomirani pedagog i sociolog, svojedobni protivnik osnivanja Slovenske vojske i potpisnik deklaracije o demilitarizaciji Slovenije, a sada član stranke Pozitivna Slovenija, u srijedu je potvrđen. Od četvrtka, 21. ožujka, on je i preuzeo dužnost ministra obrane Republike Slovenije.

Novi ministar obrane Roman Jakič dolazi na primopredaju dužnosti

Iako se na Bratušekovu i javno apeliralo da se okani Jakiča, ona nije odustajala od te ideje, pa se u ponedjeljak 18. ožujka, kandidat ukazao na „razgovoru za posao“ održanom pred Odborom za obranu slovenskog Državnog zbora. Tom je prilikom Jakič najavio strukturne promjene na području obrane i sigurnosti, ubrzani rad na pripremi Bijele knjige obrane koja će, navodno, proći i javnu raspravu. Sve to, kako bi slovenski obrambeno-sigurnosni sektor dobio najbolja moguća rješenja, koja će potom poslužiti kao podloga za pisanje novog Zakona o obrani. Jakič je pred članovima Odbora rekao kako opseg i strukturu vojske namjerava prilagoditi njenim stvarnim zadacima i postojećem stanju, te da je krajnje vrijeme za postavljanje pitanja – kakvu vojsku Slovenija zaista želi i treba. Osobno se zalaže za malu, ali dobro opremljenu i obučenu vojsku, koja će razvijati sposobnosti za ekspedicijsko ratovanje, kao i mogućnosti dopunjavanja vojske rezervnim sastavom – za zaštitu zemlje, ali i za potrebe civilne zaštite i spašavanja, kako bi se postigla optimizacija obrambenog sustava. Najavio je da će ponovno uvesti noćna dežurstva u regionalna centre 112, koja je štednje ukinuo njegov prethodnik Aleš Hojs.

Ubuduće će se ključne odluke u obrani donositi nakon rasprava u širem krugu zainteresiranih

Iz Jakičevog predstavljanja može se razabrati da on nije pobornik slovenskog sudjelovanja u međunarodnim mirovnim misijama, pa je, među ostalim, jasno rekao da ne podržava sudjelovanje slovenske vojske u EU-misiji u Maliju. „Zanimljivo je da se ne zapitate – što je s onih 11 država-članica EU koje se nisu pridružile misiji u Maliju“, rekao je Jakič članovima Odbora. Dodao je i da se ne slaže s produženjem NATO-ove misije u Afganistanu, kao ni slovenskoj ulozi u takvom eventualnom scenariju nakon 2014. godine. Što se tiče slovenskog sudjelovanja u civilnom dijelu misije – namjerava o tome najprije organizirati stručne rasprave, pa tek onda donijeti odluku. Najavio da će se ubuduće odluke o slovenskom sudjelovanju u novim međunarodnim misijama i operacijama donositi nakon provedenih širokih konzultacija između samog Ministarstva obrane, Vlade, parlamenta i stručne javnosti, te da će pritom veću ulogu u donošenju takvih odluka imati parlament, a ne Vlada, jer je parlament taj koji provodi civilni nadzor nad oružanim snagama. To bi trebalo pisati i u budućem Zakonu o obrani, s obzirom na činjenicu da postojeći Zakon odlučujuću ulogu po tom pitanju ipak daje Vladi Republike Slovenije.

Udruga za vrijednosti slovenske samostalnosti Romanu Jakiču zamjera što je u veljači 1991. potpisao Deklaraciju za mir koja, između ostalog, zastupa ideju demilitarizirane Slovenije. To je za „veterane slovenske neovisnosti“ dokaz da je Jakič zastupao „kvazimirotvorstvo“ a zapravo je veličao „agresorsku JNA“, te je tako, navodno, „bezglavo unosio nemir u nastajuće slovenske obrambene strukture“. „To je čista laž“, branio se Jakič pred Odborom za obranu, podsjećajući da su istu Deklaraciju potpisali i Janez Janša, Milan Kučan te Janez Drnovšek. No, puno više od starih priča o demilitarizaciji, Jakiča je dirnula fotografija koju je objavio slovenski Reporter. Na njoj se vidi kako Jakič, čekajući u Državnom zboru izglasavanje nove Vlade, čita e-mail o kadrovima u Ministarstvu obrane. Pošiljatelj je Klemen Grošelj, kojeg se u jednom trenutku također spominjao kao mogućeg kandidata za ministra obrane. Jakič je odmah najavio sudsku tužbu zbog kršenja privatnosti i tajnosti dopisivanja, te zahtjev za uklanjanje sporne fotografije. Iako je i povjerenica za informacije Nataša Pirc Musar upozorila redakciju Reportera da su, ukoliko im Jakič nije dozvolio objavu fotografije, time počinili kazneno djelo – slovensku javnost puno više zanima očito bliska veza između Jakiča i Grošelja, koja je urodila savjetima o stanju u MORS-u.

Unatoč problemima, Aleš Hojs nevoljko napušta MORS

Dok je Jakič podizao tužbu, njegov prethodnik Aleš Hojs – dobio je još jednu u nizu. Sindikat vojnika Slovenija tužio je Hojsa Radno-socijalnom sudu zbog, po mišljenju Sindikata, nezakonitog pravilnika Ministarstva obrane. Naime, 27. veljače, svega nekoliko sati prije nego je u Državnom zboru izglasano nepovjerenje vladi Janeza Janše, Hojs je potpisao Pravilnik o načinu obračuna i isplate naknada, kojim se propisuje da pripadnici Slovenske Vojske na dežurstvima i straži rade više od 12 sati dnevno, ali i da im se, ukoliko nisu opterećeni radnim zadaćama i efektivnim radom , dežurstva i straže plaćaju u skladu s kolektivnim ugovorom za javni sektor, u visini od 20 posto, odnosno kao da su u pripravnosti kod kuće. To znači da se vojnika na straži plaća 80 centi na sat kao da je kod kuće što je, po mišljenju Sindikata, potpuno nezakonito. Tim je sporom Hojs okončao svoju kratku karijeru ministra obrane, a bavljenje pravilnicima i ljudstvom prepustio je Romanu Jakiču.

Osim talijanskih, slovenski zračni prostor ubuduće će nadzirati te štititi i mađarske oružane snage. Dogovor, koji još treba proći potvrdu dviju vlada i parlamenata, jučer su u Lendavi postigla dvojica ministara obrane, mađarski Csaba Hende i slovenski Aleš Hojs (u funkciji otpravnika poslova). Riječ je o proširenju obrambene suradnje tih dviju zemalja u okviru NATO Air Policing programa – savezničkog osiguravanja jedinstvenog NATO standarda sigurnosti, ovoga puta kroz ugovaranje nadzora zračnog prostora Slovenije.

Osim protokolarnih dužnosti, mađarski i slovenski ministri obrane Hende i Hojs detaljizirati su i neke konkretne poslove

Ulaskom Slovenije u NATO-savez, i početkom spomenutog posla 2004. godine, kontrolu slovenskog zračnog prostora preuzela je 2007. Italija svojim lovačkim avionima, dok je Mađarska ponudila pomoć u svojim aerodromskim kapacitetima. Sada, 9 godina kasnije, operaciji bi se mogli pridružiti i mađarski JAS-39C Gripen, te zajedno s talijanskim lovcima nadzirati nebo nad Deželom. Pod okriljem NATO-a dogovorit će se detaljni vremenski razmaci u kojima će slovenski nebo nadzirati Talijani, odnosno Mađari.

Sustav je to donekle sličan onome koji već godinama funkcionira na nebu baltičkih država – Litve, Latvije i Estonije koje, baš poput Slovenije, nemaju vlastitih lovačkih zrakoplova za nadzor zračnoga prostora. NATO im je obećao savezničku operaciju kontrole neba, a one su se, zauzvrat, obvezale na jačanje drugih jedinica svojih oružanih snaga koje će deklarirati za potrebe Saveza. U operaciji nadzora zračnog prostora na Baltiku (Baltic Air Policing), koja je počela 29. ožujka 2004. godine, u više ili manje tromjesečnim rotacijama sudjelovalo je do sada ukupno 14 zemalja NATO-saveza. Posao, koji bi prema prošlogodišnjim izjavama Artisa Pabriksa, ministra obrane Latvije, baltičke države koštao oko 1,5 milijardi eura (gotovo 2 milijarde USD) da ga provode samostalno – u pravilu odrađuju 4 letjelice i nekoliko desetina ljudi stacioniranih u zračnoj bazi Zokniai/Šiauliai International Airport, kojima se rukovodi iz Združenog savezničkog zapovjedništva snaga (Allied Joint Force Command – JFC) Brunssum – konkretno, iz Granskog zapovjedništva zrakoplovstva (Headquarters Allied Air Command) Ramstein. Iako se prije gospodarske krize često napominjalo kako je čitav ovaj aranžman zapravo privremen, dok baltičke zemlje ne uspostave vlastite kapacitete za nadzor zračnoga prostora – u veljači prošle godine postignut je sporazum kojim se nadzor zračnoga prostora nad Baltikom produžava do 2018. godine. Ovu je odluku, upakiranu u “smart defence” pakiranje, potvrdio i NATO Summit u Chicagu krajem svibnja 2012. godine, kada se ustvrdilo da će NATO ovaj posao obavljati do daljnjega, bez specificiranja ikakvih datuma.

Od europskih zemalja bez vlastitih kapaciteta za nadzor svog zračnog prostora, tu su još i Island te Luksemburg, koji nemaju zračne snage. Nakon povlačenja zrakoplova F-15 iz sastava US Air Force s Islanda 2006. godine, nebo nad ovim otokom od početka svibnja 2008. godine štite NATO snage (od kada se u tromjesečnim turnusima na tom poslu izmjenilo 7 država članica Saveza), dok nad Luksemburgom operiraju borbene letjelice Zračne komponente belgijskih oružanih snaga. Albanski zračni prostor, pak, od srpnja 2009. godine zajednički štite borbeni zrakoplovi Italije i Grčke, dok u ovom kontekstu treba spomenuti i postupno stvaranje zajedničke zone nadzora zračnog prostora među NATO-članicama jugoistoka Europe.

Konkretno, mislimo ovdje na postupak pod okriljem NATO’s Air Policing programa, započet 1. studenog 2010. godine u Ateni, sklapanjem sporazuma između Bugarske i Grčke o transgraničnom nadzoru zračnoga prostora ovih zemalja, te konkretnim procedurama za njegovo provođenje. Na istom je tragu i slični bilateralni tehnički sporazum Bugarske i Rumunjske, sklopljen 4. rujna 2012. u Sofiji – kojeg su u prisutnosti tadašnjih ministara obrana Bugarske (Anyu Angelova) i Rumunjske (Corneliu Dobritoiua) potpisali bugarski general Kostantin Popov, te rumunjski general Fanica Carnu. Po nekima, ovo je dio nastojanja kojima Sjedinjene Američke Države rade na čvršćem povezivanju Rumunjske i Bugarske (u okviru Task Force East, ex Joint Task Force East) s još nekim zemljama regije – kontekst u kojem se svojedobno spominjalo i Hrvatsku, te neku usklađenu nabavu borbenih zrakoplova s ovim dvjema zemljama, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org.

Gripeni mađarskog Ratnog zrakoplovstva uskoro i u NATO-operacijama

Mađarska je pomoć u Gripenima Sloveniji ponudila još u studenom 2011. godine, na NATO Summitu u Pragu. NATO je prihvatio ponudu, a očekivalo se da će se Italija i Mađarska izmjenjivati u Air Policingu u razdoblju između 2015. i 2018. godine. No, čini se da će ovaj zajednički nadzor početi i ranije, moguće već ove godine, što bi talijanskim oružanim snagama smanjilo troškove, budući da sudjelovanje u NATO Air Policing programu snose države koje doprinose svoje snage. U planiranom razdoblju od 2015. do 2018. mađarsko Ratno zrakoplovstvo provodit će Air Policing i nad već spomenutim baltičkim državama – Litvom, Latvijom i Estonijom.

Za integraciju Mađarske u ove NATO-aktivnosti, naši sjeverni i zapadni susjedi morat će revidirati bilateralni sporazum o suradnji na području zrakoplovstva i protuzračne obrane, potpisan još 1996. godine. Ministri Hende i Hojs posebno su naglasili da to nije izmjena međudržavnog sporazuma o provedbi djelatnosti Air Policinga, koji je Slovenija sklopila s NATO-savezom, već mali „update“ pojedinih odredbi, u skladu s aktualnim stanjem u kojem su obje zemlje članice Saveza, ali i Europske unije, čime su definirani novi oblici suradnje.

Možete si zamisliti Sloveniju kao regionalnu silu kada su bespilotne letjelice u pitanju? Vjerojatno ne, ali pitate li tamošnju vlast – pa i onu obrambenu – Slovenija je na dobrom putu da to postane.

U „Srednjeročnom obrambenom programu Republike Slovenije 2013-2018“, dokumentu kojeg je Janšina Vlada usvojila u veljači ove godine, kao jedan od ciljeva navodi se – nabava bespilotnih letjelica različitog dosega. Ta bi se nabava trebala provesti 2015. godine, a osnovna namjena takvih bespilotnih letjelica bilo bi izviđanje, promatranje i otkrivanje ciljeva iz zraka. Načelnik Glavnog stožera Slovenske vojske, brigadir Dobran Božić, za slovenski je Dnevnik potvrdio da će „Slovenija ili kupiti, ili sama razviti male bespilotne letjelice bez naoružanja. Pojednostavljeno bismo mogli reći da će to biti letjelice na daljinsko upravljanje, ali će svejedno imati nešto moderne opreme za izviđanje“. Iako Slovenija već nekoliko godina razmišlja o bespilotnim letjelicama, tzv. dronovima, činjenica je da je takva nabava proistekla iz obveza članstva države u NATO-savezu. Takve male letjelice, kakve Dežela namjerava nabaviti za 2 godine, u sustavu kolektivne obrane mogle bi poslužiti kao taktička podrška vojnicima na terenu, posebno u međunarodnim mirovnim misijama, ali i kao podrška u sustavu zaštite od prirodnih i drugih nesreća. Ministarstvo obrane Slovenije potvrdilo je novinaru Dnevnika da je u planu kupnja 8 bespilotnih letjelica razreda mini, što bi ih trebalo koštati 2 i pol milijuna eura. U tu cijenu bit će uključeno i osposobljavanje njihovih „pilota“ – operatera.

——————————————————–

Dok je C-Astral u Ajdovščini proizveo UAV BRAMOR bez potpore vlasti, državni novci u Sloveniji baš i nisu imali mnogo vidljivih učinaka

Slovensko je Ministarstvo obrane  još 2006. godine odlučilo da će financijski pomoći razvoj domaćih projekata bespilotnih letjelica, i u tu je svrhu izdvojilo nešto više od milijun i pol eura u razdoblju od 2006. do 2008. godine. Poduzeće “Politehnika” iz Nove Gorice dobilo je 334 tisuće eura za razvoj prototipa bespilotnog autonomnog sistema na hibridni pogon, Fakultet strojarstva 188 tisuća eura za istraživanje upotrebe bespilotnih zrakoplova u slovenskim oružanim snagama, Fakultet za pomorstvo i promet 120 tisuća eura za analizu tehnologija i studiju uporabe bespilotnih letjelica u civilno-vojnom zračnom prostoru. Poduzeće “AC-Sistemi” je za milijun eura nabavilo poseban senzorski sustav, koji je Ministarstvo obrane naručilo za istraživanje uporabe senzora na bespilotnim letjelicama. Zbog financijskih problema, 2009. je ta istraživačka djelatnost prekinuta, a Ministarstvo obrane Republike Slovenije se opravdalo time da je razvoj tehnologije na tom području iznimno brz, pa postojeće znanje brzo zastarijeva.

“Smart Defence” ili puno para za malo muzike

Slovenskoj javnosti, međutim, nije baš dobro sjela ta priča o novoj nabavi bespilotnih letjelica u ipak pomalo nedefinirane svrhe. Naime, još uvijek se nije stišala ni ljutnja zbog slovenskog udjela u NATO-projektu AGS Europe (“Alliance Ground Surveillance” – AGS). Pod tim se imenom krije nadzor kopna iz zraka, a on obuhvaća 13 europskih država koje su se obvezale nabaviti 5 bespilotnih nadzornih letjelica RQ-4 Global Hawk. Na prošlogodišnjem sumitu NATO-a u Chicagu potpisan je i ugovor s proizvođačem letjelica, kompanijom Northrop Grumman. Među zemljama koje financiraju projekt vrijedan 1,2 milijarde eura je i Slovenija, sa svojim udjelom od 6,8 milijuna eura – dovoljnim za tek 0,0025 posto projekta AGS Europe. No, za uzvrat će slovensko poduzeće ComTrade biti uključeno u projekt kroz razvoj softvera, i ugovor vrijedan 4 milijuna eura. Na sudjelovanje u projektu pozvana su i druga slovenska poduzeća, ali nije poznato jesu li ona uspjela sklopiti ikakve ugovore. Osim Slovenije, u projektu još sudjeluju i Bugarska, Češka, Estonija, Njemačka, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Norveška, Rumunjska, Slovačka i SAD, dok su iz njega istupile Poljska, Turska, Danska i Kanada. Naknadno su se Poljska i Danska ponovno uključile.

Potpisivanje ugovora s “Northrop Grummanom”

Tako nabavljeni “Globalni sokolovi” trebali bi se vinuti u zrak 2017. godine, i to ne samo u vojne svrhe, već i za kontrolu granica te područja prirodnih katastrofa. Vlasnik letjelica je NATO-savez, u čijoj je domeni i zapovjedništvo te nadziranje upravljanja, dok će pojedinačne zemlje biti tek korisnici podataka. Parlamentarnu zastupnicu Pozitivne Slovenije Tamaru Vontu zanimali su konkretni razlozi zbog kojih je baš Slovenija, među 28 zemalja-članica NATO-a, izabrana da sufinancira uspostavljanje tog nadzornog sustava. Ministar obrane Aleš Hojs odgovorio je da je to dio koncepta „smart defence“, koji je potencijalnim zemljama-kandidatkinjama za NATO ponuđen na sumitu u Pragu 2002. godine. Slovenska Vlada se obvezala da će pristupiti tzv. „pametnoj obrani“, da bi 7 godina kasnije, 2009., potpisala i svoje sudjelovanje u projektu AGS Europe i njegovo sufinanciranje. Početkom ’90-ih NATO je procijenio da bi projekt kopnenog nadzora iz zraka mogao koštati oko 3,4 milijarde eura, što je ocijenjeno preskupim. No razvojem „smart defence“ koncepta, 2007. su smanjeni ti troškovi, pa je cijena pala na 1,2 milijarde eura, uz gornju granicu od 1,4 milijarde. Glavno operativno središte za AGS bit će NATO-ova baza Sigonella na Siciliji, gdje su Zračne snage SAD-a od kraja 2009. parkirale svoje Global Hawkove, i od kuda američka Ratna mornarica već provodi nadzor širokog pomorskog prostora Mediterana raznim varijantama bespilotnih letjelica.

Zbroje li se sve ove cifre, ispada da je Slovenija na razvoj i nabavu bespilotnih letjelica planira potrošiti gotovo 11 milijuna eura. Od toga, s njih 5 sigurno neće moći raspolagati, a kako je razvoj vlastitih kapaciteta tu završio u ladicama, sve se nade trenutno polaže na kupovini 8 novih mini-dronova. Osim ako će i oni zatrebati NATO-savezu ili Europskoj uniji, i završiti na dužnostima negdje daleko.

Sindikat vojnika Slovenije (SVS) u srijedu, 16. siječnja. kazneno je prijavio ministra obrane Aleša Hojsa zbog „namjernog i svjesnog kršenja prava“, dok je Radnoj inspekciji istodobno podnesena prijava zbog kršenja prava zaposlenih u Slovenskoj vojsci. U prijavi, među ostalim, stoji da je Hojs „zlouporabom položaja i nesavjesnim radom povrijedio pravo na udruživanje i sindikalno djelovanje, iako je znao da je to kazneno djelo“. Time je, smatra SVS, on namjerno i svjesno prouzročio veliku štetu Sindikatu, njegovim članovima i predstavniku, kao i svim pripadnicima Slovenske vojske.

Tako je kulminirao višemjesečni sukob između Sindikata i slovenskog ministra obrane Hojsa. Još u lipnju prošle godine Hojs je odbacio zahtjev za uspostavljanjem socijalnog dijaloga sa SVS-om – jer Sindikat nema status „reprezentativnog“ – iako mu je dozvoljeno pravo na zaštitu individualnih prava sindikalno povezanih djelatnika, radni prostor i za rad potrebnu opremu, a njegovom predsjedniku Gvidu Novaku odobreno 50 sati priznatog i plaćenog vremena za sindikalni rad.

Gvido Novak, predsjednik Sindikata vojnika Slovenije

Netom prije Božića 2012. godine, Sindikat vojnika Slovenije dobio je od ministra Hojsa „obavijest“ o ukidanju beneficija sindikatu u Slovenskoj vojsci, s 1. siječnjom 2013. kao datumom stupanja na snagu. U pismu se navodi kako Sindikat nije postigao „reprezentativnost“, za što je imao rok od godinu i pol, te se Novaku zbog toga ukidaju beneficije poput sindikalnog djelovanja tijekom radnog vremena i korištenje interne mreže. SVS je uzvratio optužbama o kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda, te pokušaju zabrane rada – navodno, zbog sve većeg broja pripadnika Slovenske vojske koji se učlanjuju u SVS, te uspjeha koje SVS ostvaruje u zaštiti radnih prava svojih članova. Sindikat se pritom poziva i na pismo Ministarstva obrane Slovenije iz ljeta 2011. godine, kojim je zagarantirano da SVS ima pravo djelovanja u Slovenskoj vojsci bez obzira što nije reprezentativan, jer mu to djelovanje garantira Ustav Slovenije, kao i radnopravni propisi. Predsjednik Sindikata Gvido Novak tvrdi kako je SVS još u prosincu te iste 2011. slovenskome Ministarstvu za rad, obitelj i socijalna pitanja podnio zahtjev za reprezentativnost, ali da odluke o tome još do danas nema – navodno zato što u SVS-u ne navode činove, pa nije moguće dokazati broj članova koji su zaposleni u statusu vojnika. Tijekom ovog mjeseca SVS bi ponovno trebao prebrojati svoje članstvo, za kojeg Novak misli da broji nešto malo manje od 600 ljudi. Za reprezentativnost im, navodno, nedostaje tek 40 članova, budući je slovenskim Zakonom o obrani određeno da sindikat u Ministarstvu obrane postaje  reprezentativan ako je u njega učlanjeno najmanje 15 posto zaposlenika.

Konkretno, ova je tematika regulirana u 6. stavku članka 100.b, slovenskoga Zakona o obrani (Zakon o obrambi, Ur.l. RS, št. 103/2004), koji u originalu glasi:

100.b člen

(sindikalno združevanje)

(1) Delavci na obrambnem področju imajo pravico do sindikalnega združevanja in delovanja v skladu s predpisi.

(2) Sindikat ne more dajati mnenja k formacijam in organizaciji vojske, njeni opremljenosti, delovanju, pripravljenosti in uporabi. Sindikat ne more dajati mnenja k aktom vodenja in poveljevanja v vojski oziroma so njegova mnenja za ministra in načelnika generalštaba ter druge poveljujoče neobvezna.

(3) Sindikat ne glede na prejšnji odstavek, daje mnenje k elementom, ki so podlaga za določitev plače delavcem na obrambnem področju, o primerljivosti s plačami v javnem sektorju.

(4) Če je z zakonom ali kolektivno pogodbo ali pogodbo med ministrstvom in reprezentativnim sindikatom določeno, da mora minister pred odločitvijo pridobiti mnenje reprezentativnega sindikata, pa ne gre za primere iz drugega odstavka tega člena, mora poslati predlog odločitve ali akta v mnenje sindikatu in določiti razumen rok za oblikovanje mnenja, ki praviloma ne sme biti krajši kot 15 dni. Če minister ne uspe doseči uskladitve predloga odločitve z mnenjem sindikata, lahko sprejme neusklajeno odločitev, vendar mora pisno obrazložiti razloge, zaradi katerih ni bilo upoštevano mnenje sindikata, in s tem seznaniti sindikat.

(5) Pogoje za delovanje sindikata in sindikalnih poverjenikov v ministrstvu se ureja s pogodbo, ki jo skleneta minister in reprezentativni sindikat.

(6) Reprezentativni sindikat po tem zakonu je sindikat v ministrstvu, v katerega je včlanjenih najmanj 15 odstotkov zaposlenih v ministrstvu, če zakon ne določa drugače.

Iz slovenskog Ministarstva obrane kratko su komentirali da je „nesporno da SVS ne ispunjava uvjete za reprezentativnost“, ali unatoč tome „Ministarstvo kao poslodavac ne odriče Sindikatu vojnika Slovenija prava koja ima kao nereprezentativan sindikat u postupku zaštite individualnih prava svojih članova“. Aleš Hojs je pak poručio da će prijavu protiv sebe komentirati tek kada je vidi.

Slovenske oružane snage sljedeće godine čeka velika reorganizacija, koja uključuje smanjenje broja vojnika, njihovo usklađivanje sa sve tanjim proračunom za obrambeni sektor, premještaj određenih jedinica unutar Slovenije, ali i jačanje sudjelovanja u NATO-savezu. Taj plan nedavno je obznanio slovenski ministar obrane Aleš Hojs, i to kao uvod u Vladinu odluku o smanjenju broja zaposlenih u Ministarstvu obrane i Slovenskoj vojsci, čime bi se trebalo postići i smanjenje financijskih sredstava za plaće.

Aleš Hojs: koliko vojnika manje?

I u civilnom i u vojnom sektoru broj ljudi smanjit će se za 5 posto, pa će zaposlenih u Ministarstvu obrane Slovenije umjesto 1233 biti 1155, a u Slovenskoj vojsci 7109 umjesto 7485. Sindikat Ministarstva obrane (SMO) uvjeren je da će se smanjivanje broja ljudi najlakše postići neproduženjem ugovora na određeno vrijeme. Većina slovenskih vojnika zaposlena je upravo na takav način, s trajanjem ugovora od 10 godina, dok se na neodređeno vrijeme zapošljavalo samo do sada već daleke 1995. godine.

Na određeno vrijeme zapošljavani su najvećim dijelom „obični“ vojnici, i vrlo malo časnika. No s druge strane, navodno će veliki broj časnika u naredne dvije godine imati uvjete za umirovljenje, pa bi oni trebali biti među prvima na listi za otpis. Upravo se na tzv. prirodni odljev pouzdaje i Glavni stožer Slovenske vojske, koji kao dodatni adut iz rukava vadi podsjećanje na odluku o općem dugoročnom programu razvoja i opremanja Slovenske vojske do 2025. godine. Prema tom dokumentu, slovenske oružane snage bi još narednih 13 godina morale brojati 7 600 vojnika (što ne broje čak ni danas). Utješno bi trebale zvučati Hojsova obećanja da smanjivanja broja zaposlenih neće biti u onim dijelovima koji predstavljaju „borbenu moć Slovenske vojske“, ali će zato ispaštati rezerva kojoj, najavio je ministar, neće biti produženi ugovori. O konkretnom broju „otpisanih rezervista“ nije želio govoriti. U ugovornoj pričuvi OS Republike Slovenije trenutno je oko 1 500 ljudi, uglavnom stručnjaka za područja na kojima je profesionalna vojska prilično slaba, koji za to dobivaju između 2 500 i 2 700 eura godišnje.

Štednja da, ali ne na račun NATO-obveza!

Što se štednje tiče, ona ne smije utjecati na slovenske obaveze prema NATO-savezu. Ovih dana otkriva se kako je Aleš Hojs dobio prilično po nosu na nedavnom neformalnom sastanku ministara obrane Saveza. Na tom je sastanku Hojs najavio da zbog otkazivanja ugovora s Patrijom o nabavi oklopnih vozila Slovenija neće uspjeti ispuniti srednjoročni cilj u skladu s obvezama prema NATO-u. Kao što smo već pisali, raskidanjem ugovora Slovenija nije u mogućnosti uspostaviti mehaniziranu bojnu za potrebe NATO-a. Zbog toga će, sada je to sasvim jasno, Slovenija opet morati pokrenuti proces nabave BOV-ova, a Hojs se nada da će u pregovorima s predstavnicima Saveza uspjeti pomaknuti rok za opremanje s 2020. godine na 2025.

Pomalo licemjerna politika NATO-a: vama štednja, nama oprema

Slovenija je upozorena i da se po investicijama u obranu nalazi na posljednjem mjestu među članicama NATO-a. „Istina je da u sljedećoj godini, kao i 2014., nije predviđena praktično ni jedna nabava“, priznao je Hojs, dodajući kako upravo pregovara s NATO-om da Savez dozvoli Sloveniji određeno odgađanje takve vrste obaveza. Istodobno, za domaću (a vjerojatno i NATO-publiku), Hojs najavljuje da će se, kao obrambeni ministar, zauzimati da se proračun obrane održi na nekoj „odgovarajućoj razini“: „Borit ću se za povećanje obrambenog proračuna, ali to neće biti moguće sve dok ne dođe do gospodarskog rasta!“

Obrambeni proračun Slovenije smanjuje se još od 2009. godine. Prema Hojsovoj računici, udio BDP-a (kojeg država namjenjuje obrani) je sa 1,56% 2008. godine pao na 1,16% u 2009. Upravo ovih dana u susjednoj nam državi traje rasprava o prijedlogu proračuna za 2013. godinu, no sudeći prema prvim naznakama – obrani se i dalje crno piše.

Aleš Hojs, ministar obrane Slovenije, raspleo je barem dio gordijskog čvora zvan Patria

„Takav posao nije bilo moguće sklopiti bez podrške Vlade!“ Samo dan nakon što je ovu rečenicu na svjedočenju na Okružnom sudu u Ljubljani putem video linka izgovorio Jorma Wiitakorpi, bivši predsjednik Uprave Patrije, slovenski ministar obrane Aleš Hojs obznanio je da je poslu s Patrijinim BOV-ovima došao – kraj. Točnije, u utorak 04. rujna ove godine Ministarstvo obrane Republike Slovenije potpisalo je s tvrtkama Rotis plus d.o.o. i Patria Land Services Oy Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa kojim se poništava Ugovor o nabavi oklopnih vozila na kotače 8×8, zaključen u lipnju 2006. godine. Prošlotjedni Sporazum predviđa raskidanje svih ugovora i obveza u odnosu na isporuke vozila i opreme, dok su na Patriju prenesene najmanje 20-godišnje obaveze koje proistječu iz uvjeta jamstva, održavanja i potporu za 30 do sada isporučenih vozila.

Umjesto završavanja isporuke oklopnih vozila, slovenski posao s Patrijom neslavno je okončan

Prema Ugovoru iz 2006., Slovenija je kupila ukupno 135 oklopnih vozila, od milja nazvanih Svarun. Od tog je broja njih 110 trebalo biti potpuno opremljeno. Iako je do početka ove godine u slovenskim rukama trebalo biti 86 Svaruna – isporučeno je tek 30 vozila, uz cijenu od ukupno 74,5 milijuna eura, i na tome će se, sukladno Sporazumu o preuzimanju obveza, i stati. Nakon što je Slovenija u rujnu 2008. godine odustala od oružnih stanica Elbit ORCWS, te se odlučila za Kongsberg Protector M151 (u verzijama s teškom strojnicom 12,7 mm i automatskim bacačem granata u kalibru 40 mm), za ta je oružja pribavljano i streljivo – koje je sada navodno dio problema. Dio tog streljiva koji se neće moći iskoristiti Slovenija će pokušati zamijeniti za neko streljivo koje mogu potrošiti s oružjem koje imaju u službi. Za barem dio ostatka navodno će trebati mijenjati punjenja – što će se, prema ministru Hojsu, raditi u domaćim tvornicama s minimalnim troškovima za Ministarstvo obrane Slovenije.

„Današnji dan je zapravo sretan dan“, popratio je ministar Hojs potpisivanje sporazuma o raskidu nabave BOV-ova, posao kojim se bavila i bivša, Pahorova Vlada i tadašnja ministrica obrane Ljubica Jelušič. Jelušičevoj je Vlada dala u zadatak da pokuša dogovoriti reprogram ugovora, prvenstveno usmjeren na postavljanje drugog oružja na oklopnjake – što je sabotirao ugovorni partner Rotis, traživši neprihvatljivo visoku cijenu za takvo opremanje. Zato je Vlada u ožujku prošle godine, pri kraju svog mandata, izglasala okončanje nabave BOV-ova.

Poslom iz snova do fijaska stoljeća

Sreća i ponos zbog dolaska prvog Svaruna brzo su splasnuli

Slovensko Ministarstvo obrane u lipnju 2006. godine potpisalo je s finskom Patriom (i domaćim Rotisom kao isporučiteljem) ugovor o kupovini 135 borbenih oklopnih vozila 8×8. Slovenski BOV-ovi su trebali doći u 4 različite verzije, uključujući tu i vozila opremljena kupolama s Patrijinim automatiziranim minobacačem od 120 mm (NEMO). Ugovor je vrijedio više od 275 milijuna eura, a isporuka 135 vozila trebala je nesmetano teći od 2007. pa do 2013. godine.

Ugovor je propisivao i tzv. uzvratne poslove, tj. offset – 30 posto se odnosilo na poslove u okviru proizvodnje BOV-ova, dok je 70 posto pripalo slovenskom izvozu u Finsku. Raskidom Ugovora, raskinute se i obveze na ime offseta. Prvog Svaruna Slovenija je dobila s 5 mjeseci zakašnjenja, zbog čega su iz Ministarstva obrane poručili Patriji da će je penalizirati zbog nepoštivanja rokova iz Ugovora. Stvari nisu krenule na bolje ni samo 15-ak dana kasnije, kada su u javnost dodatno procurile glasine da neke oružne stanice na slovenskim BOV-ovima nisu nove, već su, dapače, iznajmljene ili kupljene od finskih Oružanih snaga za potrebe „Patrijinog posla u Sloveniji“. Dok je Slovenija čitavu priču demantirala, finsko Ministarstvo obrane je 09. listopada 2008. godine priopćilo kako će Patria zauzvrat finskim Oružanim snagama isporučiti slične nove oružane sustave.

NATO: Obaveze se poštuju!

Stopiranje nabave daljnjih BOV-ova Sloveniji je praktično odmah donijelo probleme s NATO-savezom. Naime, neisporuka Svaruna Sloveniji do sada je služila kao isprika za neizvršavanje obveza prema NATO-u, kojem se Dežela obvezala s 56 BOV-ova opremiti borbenu skupinu zasnovanu oko mehanizirane bojne do 2020. godine. Prve neslužbene informacije govorile su da se Slovenija najprije obvezala formirati dvije takve skupine, s najmanje 31 oklopnim vozilom, da bi potom iscurilo da su naši susjedi NATO-savezu obećali jednu skupinu, ali s nepoznatim brojem oklopnjaka. No, nekavo mjerilo tu može biti izjava bivšeg slovenskog ministra obrane Karla Erjavca, koji je u interview-u Mladini 2006. godine rekao da je Sloveniji za jednu borbenu skupinu potrebno 56 borbenih oklopnih vozila.

Sada, kada je više nego sigurno da tu svoju obvezu Slovenija neće ispuniti, aktualni se ministar obrane Hojs nada da će globalna kriza i rezanja obrambenih proračuna utjecati na NATO da ublaži svoja očekivanja. Ako se pak NATO ne smiluje, onda Sloveniji ostaje još nešto manje od 8 godina za ostvarenje svoje odluke o razvoju i opremanju slovenskih oružanih snaga do 2020. godine – a u sklopu toga i opremanje za NATO deklarirane borbene skupine s borbenim oklopnim vozilima. Iz NATO-a su do sada tek potvrdili da su upoznati sa slovenskom odlukom o okončanju nabave BOV-ova, te da će o njenim posljedicama svakako porazgovarati sa slovenskim vlastima. Pritom su diplomatski podsjetili na činjenicu da su se na proljetnom summitu u Chicagu zemlje-saveznice jasno opredijelile za osiguravanje i razvoj kapaciteta koji su NATO-u potrebni za obavljanje osnovnih hitnih zadaća.

Korupcija aktivira antikorupcijsku klauzulu

Zbog sumnje u nečasne poslove s Patrijom pred sudom se našao i aktualni premijer Janez Janša

U Sporazum o raskidu Ugovora unesena je i tzv. antikorupcijska klauzula, prenesena iz Ugovora o kupovini iz 2006. U toj klauzuli sve stranke-potpisnice svečano izjavljuju da na njihovu odluku nije utjecalo primanje ili nuđenje mita u novcu ili stjecanju neke nedozvoljene koristi, niti su oni na isti način utjecali na Ministarstvo obrane ili na nekog člana neke političke stranke. No, ukoliko aktualni sudski procesi pokažu da je nabava BOV-ova podmazivana novcem, automatski će se aktivirati antikorupcijska klauzula iz Ugovora o nabavi – i Slovenija će morati vratiti postojećih, jedva stečenih 30 Svaruna. Inače, usred razvrgavanja Ugovora o nabavi Patrija, Slovenija je tiho obilježila godinu dana od početka suđenja za navodno davanje mita u tom poslu. Kakve li simbolike!

Tijekom ovoga tjedna, Ministarstvo obrane RH bilo je izuzetno aktivno u njegovanju partnerskih odnosa i finaliziranju dogovorenih suradnji sa zemljama regije – Slovenijom, Srbijom i Kosovom.

U utorak, 12. lipnja, hrvatskog ministra obrane Antu Kotromanovića ugostio je njegov slovenski kolega Aleš Hojs. Obojica su pohvalila suradnju te dvije zemlje na obrambenom i vojnom području u okviru NATO-saveza, a među kojom je i nadzor zračnog prostora, te obavještajna suradnja. NATO-ov koncept „smart defence-a“ neizbježna je tema, i obojica su se složili da je suradnja i nadopunjavanje EU-a i NATO-a ključno. Slovenija već sudjeluje u nekim projektima i inicijativama u okviru NATO-saveza i Europske unije, koji bi je mogao uvrstiti u koncept „pooling&sharing“ – to je velika mogućnost za male zemlje s ograničenim resursima. U tom duhu, hrvatski ministar obrane Kotromanović spomenuo je mogućnost suradnje u nadgledanju i zaštiti morske granice na Jadranskom moru. Slovenija je, pak, zainteresirana za suradnju s Hrvatskom na području zrakoplovne medicine, budući da se sada zdravstveni pregledi slovenskih vojnih pilota obavljaju u Velikoj Britaniji.

Izjave nakon susreta Hojs-Kotromanović možete pogledati u video-prilogu:

Istoga dana, dakle 12. lipnja, u Beogradu je potpisan Plan bilateralne vojne suradnje za 2012. godinu. Prema tom planu, dva Ministarstva obrane – Republike Hrvatske i Republike Srbije – surađivat će u područjima odnosa s javnošću, logistike, razmjene iskustava medicinskih stručnjaka o sudjelovanju u međunarodnim operacijama, upravljanja obrambenim proračunom i ljudskim potencijalima.

Agim Ҫeku s delegacijom u MORH-u

„Partnerski“ tjedan zaključen je posjetom ministra sigurnosnih snaga Kosova, Agima Ҫekua Zagrebu i potpisivanjem Memoranduma o razumijevanju između MORH-a i Ministarstva za kosovske sigurnosne snage. Taj sporazum definira tehničko-vojnu suradnju, način školovanja pripadnika kosovskih sigurnosnih snaga na Hrvatskom vojnom učilištu, obuku vojnih pilota i medicinsku obuku, te obuku za pripremu sudjelovanja u međunarodnim vojnim operacijama. Kako smo već ranije pisali, Kosovske snage sigurnosti očekuje preustroj, koji bi trebao biti okončan formiranjem Vojske Kosova od 01. siječnja 2013. U sklopu preustroja, KSS bi se trebale osposobiti i za sudjelovanje u mirovnim te humanitarnim misijama u inozemstvu, budući da su i SAD i još neke članice NATO-saveza zatražile od Kosova takvu vrstu angažmana. Sve to pod uvjetom da na Kosovu  započne proces okončanja nadzirane neovisnosti.

Večernja diskusija 4. lipnja o borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije - moderirao Petar Turčinović, veleposlanika RH u Crnoj Gori

Organizator Foruma je Atlantsko vijeće Crne Gore, uz pokroviteljstvo Vlade CG, a sudionici – predstavnici obrambenog i sigurnosnog sektora iz regije (među kojima su ministri obrane, šefovi vojske i direktori policije), NATO-a, nezavisni stručnjaci i predstavnici think-tankova koji se bave obrambenim pitanjima. Hrvatska na Forumu ima 4 (za ovaj skup relativno nisko rangirana i pretežito državna) predstavnika – predsjednika hrvatskog Atlantskog vijeća dr. Radovana Vukadinovića, pomoćnika ministra obrane dr. Dragana Lozančića, šefa Savjeta za vanjske poslove i međunarodne odnose Predsjednika RH dr. Budimira Lončara i veleposlanika RH u Crnoj Gori dr. Petra Turčinovića.

Inače, na NATO-summitu u Chicagu konkretiziran je već ranije postignut dogovor o suradnji između SAD-a i Crne Gore, kako bi ta bivša jugoslavenska republika unaprijedila pripreme za svoje članstvo u NATO-u. Prema tom dogovoru, američko Ministarstvo obrane ove će jeseni u Podgoricu poslati specijalnog savjetnika, koji će pomagati u reformi obrambenog sustava. Stručnjak američkog Ministarstva obrane bit će zadužen prvenstveno za područje logistike, budući je procijenjeno da Crna Gora pomoć najviše treba baš u tom dijelu obrambenoga sustava. Iako se ranije spekuliralo da će temeljem „Programa savjetovanja Ministarstva obrane“ („Ministry of Defence Advisors Program“ – MoDA), koji je svojedobno pokrenula Vlada SAD-a, u Crnu Goru doći stručnjaci za obučavanje i osposobljavanje kadrova za buduću vojno-obavještajnu službu Ministarstva obrane CG, to se trenutno ipak neće dogoditi.

Hoće li se slovenski potpukovnik uspjeti pridružiti UN-ovim promatračima u Siriji?!

Slovenska je Vlada u četvrtak, 17. svibnja, donijela odluku o sudjelovanju u promatračkoj misiji UN-a u Siriji (UNSMIS). Pridonijet će slanjem jednog pripadnika Slovenske vojske, uz mogućnost rotacije. Glavni je tajnik UN-a, Ban Ki Moon, 27. travnja ove godine zatražio promatrače za UNSMIS, a Slovenija je odgovorila konkretnim imenom kandidata, u činu potpukovnika (ekvivalent hrvatskog pukovnika), još i prije negoli je to pitanje došlo pred Državni zbor i Vladu. Međutim, kako je odaziv zemalja pozvanih da sudjeluju u ovoj novoj UN-ovoj promatračkoj misiji vrlo velik, a Slovenija je – zbog prvomajskih praznika – zakasnila s prijavom, ministar obrane Aleš Hojs nije siguran hoće li slovenski kandidat uopće biti poslan u misiju. Iako je Vladino načelno „da“ nakon praznika stavljeno u hitnu proceduru, slovenski je potpukovnik trenutno “na zagrijavanju” – čeka mogući termin za upućivanje u nekoj od idućih skupina promatrača za Siriju.

Godišnji trošak slovenskog sudjelovanja u UNSMIS-u (na razini jednog pripadnika) iznosi 70 tisuća eura, od čega će jedan dio – oko 22 ili 23 tisuće eura – Sloveniji refundirati Ujedinjeni narodi.

U Sloveniji je postupak davanja suglasnosti za sudjelovanje u međunarodnim misijama ponešto drugačiji nego u Hrvatskoj – ne traži se odobrenje čitavog Državnog zbora, ali se za mišljenje pita resorni parlamentarni odbor. U ovom konkretnom slučaju, u četvrtak rano ujutro, prije sjednice Vlade, zajedničku izvanrednu sjednicu održali su parlamentarni Odbor za obranu i Odbor za vanjsku politiku, na kojem su nadležni ministri – obrambeni Aleš Hojs i vanjskoposlovni Karl Erjavec – članovima odbora obrazložili zahtjev UN-a i stajalište Vlade, te odgovorili na brojna pitanja (pa i o financiranju sudjelovanja). Tek nakon što su se oba odbora složila, uz neizostavna upozorenja da je Sirija izuzetno trusno i nesigurno područje, zahtjev UN-a za sudjelovanjem u UNSMIS-u ozakonila je Vlada Janeza Janše.