Ponekad se stvari u Africi razvijaju vrlo brzo. U jednoj od mojih knjiga, „Al Qaeda u islamskom Magrebu: sjene terora nad Sahelom“, koja je originalno objavljena u Velikoj Britaniji prije nekoliko godina, u jednom od prvih poglavlja rekao sam kako Francuska protupobunjenička operacija je ondje potjerala džihadiste u bijeg.

Tome više nije tako: Al Qaeda sada vodi igru. Štoviše, rat u Maliju se intenzivirao do mjere da pobunjenici koji djeluju u toj pustinjskoj regiji sada mogu napadati gotovo po volji. Uz to, dok su zasjede na cestama nekad bile relativno rijetke, one su sada uobičajene. I do svega toga je došlo tijekom zadnje 3 godine.

Sumrak nad južnom Saharom – povratak u bazu

Prije naglog i nepromišljenog povlačenja koje je predsjednik Biden naredio za američke snage u Afganistanu, u ovoj regiji smještenoj južno od Sahare (koja se proteže kroz većinu Afrike, od zapada prema istoku) pobunjenici su uspijevali izvesti možda po dva napada na sigurnosne snage tjedno. Do vremena kada sam napustio Mali koji mjesec kasnije, taj ritam se ubrzao na 2-3 napada dnevno. Ta eskalacija ne samo da ima ozbiljne reperkusije na oko 14.000 uniformiranih pripadnika misije UN-a, koji su na terenu te prostrane afričke države, dvostruko veće od Teksasa u SAD, nego je direktno utjecala i na status tada još oko 5.000 pripadnika jake francuske misije koja je u toj regiji djelovala još od siječnja 2013. godine. Predsjednik Macron je na to odgovorio objavivši svoje namjere o bitnom smanjivanju tamošnje francuske vojne prisutnosti do početka ove godine.

Armee de l’Air Rafale u bazi N’Djamena, Čad

Odluka francuskog predsjednika o tom smanjivanju snaga nije baš uklesana u kamen budući da su njegove snage ondje itekako imale i svojih uspjeha. Dugo godina neuhvatljivi alžirski gerilski vođa Abdel Malek Drougdel, koji je više od desetljeća predvodio organizaciju AQIM, ubijen je od francuskih specijalnih snaga na sjeveru Malija prije otprilike godinu dana. Još jedan visoki pobunjenički vođa, Adnan Abu Walid al-Sahraoui, ubijen je prošle jeseni. Tijekom mojih mjesec dana, koliko sam nedavno proveo pridodan taktičkoj NATO zrakoplovnoj postrojbi u Maliju, imao sam i niz vlastitih kontakata koji su mi dali i određeni osobni uvid u stanje. Prva od stvari koje su mi postale jasne bila je ta da i sam zapovjednik UN snaga odgovornih za sigurnost u državi privatno ima dvojbi oko toga kako se čitav taj rat razvija. On je nekolicini svojih savjetnika rekao kako vjeruje da će konačno povlačenje Amerikanaca iz središnje Azije samo pojačati tempo događanja na njegovom afričkom ratištu, ali da bi to moglo slično utjecati i na islamističke pobune drugdje u Africi, uključujući tu Somaliju i Mozambik.

Nizozemske specijalne snage u patroli, Mali, ruta Gao via Ansongo kod Tin Hamma, 31 siječnja 2015. godine

Ovakve je poglede dodatno pojačao i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, kada je jesenas agenciji France Press izjavio kako se pribojava da bi talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu moglo „ohrabriti“ druge džihadiste širom Sahela bna jačanje napada u nadi ostvarivanja sličnih uspjeha po njihovim pojedinim državama. O svemu tome tada sam želio za objašnjenje upitati i švedskog generala Dennisa Gyllensporrea, tadašnjeg zapovjednika misije MINUSMA, u njegovom zapovjedništvu u gradu Bamako, no on me odbio primiti. Dapače, preko nekih od mojih izvora jasno mi je dao do znanja da nema namjeru razgovarati s nikim iz medija. Sve bi to bilo u redu da general nešto ranije nije izjavio kako je islamistička pobuna u Republici Mali – koja uključuje i sve njihove zapadno-afričke države susjede – trenutno rezultira najopasnijom misijom očuvanja mira u svijetu. No to je morao biti oksimoron, budući da za očuvanje mira taj mir prvo mora i postojati. Osim toga, MINUSMA je zadnjih godina trpjela neke od najviših brojeva mrtvih tijekom misije u općenitoj povijesti UN-ovog čuvanja mira. Broj napada se upeterostručio od 2016. do 2020., kada je konačno ondje poginulo 4.000 ljudi, dok je prema UN-u taj broj 2016. iznosio 770.

Pažljiviji promatrači su također zamijetili i da mnoge od taktika koje koriste pobunjenici u Maliju oponašaju i pripadnici drugih džihadističkih pobuna, posebno Boko Haram u Nigeriji, al-Shabab u Somaliji i oni na sjeveru Mozambika, gdje je Cabo Delgado postao prvo uporište salafističkih džihadista na jugu Afrike.

Kako to utiče na ostatak Afrike?

Raznolike snage koje je uvježbavala misija EUTM Mali

To utiče na više načina. Prvi od njih je da je i Europa jasno uzbunjena jačanjem terorizma u Mozambiku, i to toliko da ako se ta pobuna ne savlada, ona bi se mogla proširiti širom južne Afrike. Ima tu i još paralela:

1. Sve države koje su već ranije spomenute imaju terorističke skupine direktno povezane bilo s Islamskom državom ili Al Qaedom. Te dvije organizacije su svaka za sebe stvorile čitav niz džihadističkih saveza. Uz to, vodstva raznih pobunjenika imaju izvrsnu međusobnu komunikaciju i koordinaciju, dok su njihovi obavještajni dijelovi gotovo nedostižno bolji od skoro bilo koje moderne afričke države iz tog područja.
2. Mali, Nigerija i Mozambik su kao države prošli kroz jedan postupan i pritajen proces infiltracije koji je trajao više godina. Tijekom tog vremena, pobunjenici su prelazili preko njihovih loše ocrtanih granica i formirali tajne militantne ćelije ne bi li indoktrinirali njihovo lokalno stanovništvo, te širili svoje radikalne nove poglede na islam.
3. Svaka muslimanska opozicija takvom „novom poretku“ bila je likvidirana, što je često uključivalo i pokolje te komadanje nevinih seljana kao oblik postavljanja jasnih primjera. To se posebno vidjelo u provinciji Cabo Delgado na sjeveru Mozambika tijekom proteklih godina.
4. 

   Mali – pripadnici međunarodne misije Takuba

   Kao što je američki časopis „Foreign Policy“ napisao sredinom lipnja 2021. godine, „iako su za sada napadi ostali lokalizirani, to bi se moglo promijeniti kako Islamska država jača svoju terorističku mrežu u istočnoj i južnoj Africi. Sjeverni Mozambik mogao bi postati početna točka za terorističke napade na glavne gradove u regiji, prateći time razvoj Al Qaedine mreže u zapadno-afričkom Sahelu“.

5. Pobuna izaziva generacijsku traumu širom sjevera Mozambika. Djecu se prisilno novači u borbu i indoktrinira. Lokalne društvene strukture jako su napregnute dolaskom brojnog izbjeglog stanovništva.
6. U sve tri te države – kao i u Somaliji – pobunjenički napadi idu po istom uspješnom uzorku. Nasrtaji na vojne baze vladinih snaga izvode se obično frontalnim napadima pune snage, tijekom kojih velike skupine pobunjenika izvode masovne napade krećući se brzo, bilo pomoću motora ili kamioneta Toyota-tipa, s težim naoružanjem montiranim na njihovom stražnjem dijelu. Oni se uvijek usmjeravaju ondje gdje ih se najmanje očekuje, a svoje mete najčešće zatiču pri odmoru, bilo u polumraku sumraka ili zore.

Usamljene patrole ipak su dobro koordinirane, a koriste i bespilotne letjelice

Jedan neposredni ishod svih ovih događanja je i taj da je početkom studenog prošle godine više europskih država odlučilo uspostaviti obučnu misiju za Mozambik (EUTM MOZ). Još i prije toga su portugalski vojnici uvježbavali svoje kolege iz Mozambika u toj bivšoj portugalskoj koloniji u Africi, no novi kontingent je multinacionalan, zaokružen, i predvođen od brigadnog generala Nuno Lemos Piresa, s operativnim zapovjedništvom na sjeveru države.

Treba napomenuti da je i prije svega toga već bilo stranih trupa, ali iz same Afrike, koje su se borile s pobunjenicima na krajnjem sjeveru Mozambika – one su bile iz Ruande. Prema pojedinim obavještajnim izvještajima moglo se čuti da su te snage iz Ruande zapravo uvelike sastavljene od ljudstva iz Zimbabvea, tek pod zapovjedništvom iz Ruande. Razlog za sve ovo je vrlo jednostavan: zbog međunarodnih sankcija pod kojima se nalazi Harare, vlada Zimbabvea koristi pod tuđom zastavom ovaj kanal za pribavljanje oružja i drugih strateški vrijednih roba.

Grad Bamako iz zraka

Još je i bitnija činjenica da brojni aktualni vojni vođe često zaboravljaju kako vojnu povijest, tako i osnovne principe pobunjeničkog ratovanja. Naime, dok su snage Mozambika napadale i zauzimale pojedine gradove i uporišta, možda baš ona koja su prije toga u nekom trenutku i gubili, sami pobunjenici se ne zamaraju držanjem prostora. Čim nastupi opasnost ikakvog ozbiljnijeg napada, pobunjenici pokupe svoju opremu, odu iz ugroženog područja i započnu provođenje svojih operacija negdje drugdje. To je i razlog zašto su pobunjenici toliko uspješni: oni tako mogu planirati svoju strategiju, a razne vladine snage ih tek moraju naknadno dostizati i igrati njihovu nametnutu igru.

Britanski specijalci i helikopteri RAF Chinook, baza Gao na sjeveru Malija

US AF C-17 slijeće u zračnu luku Gao, ožujak 2016. godine

Tijela poginulih Francuza prevoze se kući iz baze Gao u Maliju

* Gost autor je Al J. Venter, iskusni ratni dopisnik, autor dokumentaraca te pedesetak knjiga, čije je više desetljetno iskustvo s raznih svjetskih ratišta koncentrirano na Bliski istok i Afriku. Raznolika događanja i krizna žarišta od građanskog rata u Nigeriji 1967. pa do danas, Venter je godinama pokrivao i za Jane’s International Defence Review. Za ovaj njegov zanimljiv tekst posebno zahvaljujemo i Christianu Nikoliću, koji nas je spojio na uživanje čitatelja.

Vlada Crne Gore potvrdila je da je jučer, u utorak 22. lipnja, preuzela državljanina Jemena koji je duži niz godina bio zatočen u zatvoru Guantanamo zbog optužbi za terorizam. Radi se o tzv. „humanitarnom programu“ koji je pokrenula američka Vlada kako bi zatvorila zloglasni zatvor na Kubi, u kojem osim Crne Gore sudjeluju i BiH, Albanija, Mađarska, Slovačka, Estonija, Latvija, Rusija, Italija, Švicarska, Danska, Belgija, Njemačka, Portugal, Španjolska, Francuska i Velika Britanija. „Humanitarni program“ uključuje proces resocijalizacije dojučerašnjih dugogodišnjih zatvorenika, podnošenje zahtjeva za azil u zemlji primateljici, te spajanje s obitelji. Iako je takva osoba pod režimom dopunske zaštite, podliježe redovnom postupku dobivanja azila, sukladno crnogorskom Zakonu o azilu iz 2006., odnosno 2011. godine. Američke obavještajne službe garantiraju da jučer pristigli ne predstavlja nikakvu ni sigurnosnu ni bilo kakvu drugu prijetnju državi-primateljici i njenim građanima. Prebacivanju bivših zatvorenika s Kube u Crnu Goru, ili bilo koju drugu zemlju koja sudjeluje u „humanitarnom programu“ prethode detaljne evaluacije ponašanja, kazneno-pravne odgovornosti, kao i cjelovita sigurnosna procjena koju provode obavještajne službe SAD-a i zemlje-primateljice, na temelju kojih se potom donosi odluka o transferu.

Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi

Za sada je poznato da se Jemenac zove Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi, ima 37 godina, te da je u Guantanamu od siječnja 2002. godine. Tamo je stigao kao navodni tjelohranitelj Osame bin Ladena u Afganistanu, barem prema dokumentima Pentagona. Neki drugi neimenovani američki dužnosnici tvrdili su da je al-Rahabi trebao sudjelovati u sadržajno prilično nategnutom scenariju drugog dijela terorističke operacije 9/11 – onom u kojem su Al-Qaidini bombaši samoubojice navodno trebali oteti američki nosač zrakoplova u jugoistočnoj Aziji i spektakularno ga raznijeti. Prema tim „upućenim“ izvorima, ova se otmica trebala dogoditi istovremeno kada i napadi na njujorški WTC, no Osama bin Laden ju je navodno otkazao zbog zahtjevne organizacije ove dvije sinhronizirane akcije, ali i da ne zasjeni napade na američkoj istočnoj obali. Iako je ranije smatran „preopasnim za pomilovanje“, u prosincu 2014. al-Rahabi je ipak pomilovan i preporučen za transfer, uz opasku kako „više ne predstavlja značajnu prijetnju za SAD“.

Abdul Aziz Al-Suwedy

Jučerašnjim prihvatom bivšeg zatvorenika iz Guantanama Crna Gora je ispunila kvotu od ukupno dvije primljene osobe na resocijalizaciju, koliko se obvezala dogovorom sa SAD-om. U siječnju ove godine Crna Gora je prihvatila prvog bivšeg zatvorenika iz Guantanama, 41-godišnjeg Jemenca Abdula Aziza Al-Suwedya,  koji je u američkom zatvoru na Kubi proveo punih 13 godina. Američka su ga vlasti smatrale „pritvorenikom visokog rizika“, jer je uhićen kao navodni član Al-Qaide koji je, tvrdile su američke vlasti, u kampu za obuku Al-Qaidinih boraca „Tarnak Farms“ nedaleko aerodroma u Kandaharu obučavao „bombaše Osame bin-Ladena“. Neki zatvorenici u Guantanamu navodno su potvrdili da je Al-Suwedy vrstan poznavatelj eksploziva, za što ga je obučavala Nacionalna garda Jemena u kojoj je dobrovoljno odslužio godinu dana, te da je navodno specijaliziran za izradu bombi u cipelama. Al-Suwedya je u veljači 2002. u sigurnoj kući u Karachiju uhitila pakistanska obavještajna služba, zajedno s još 15 „kolega“, koji su poput njega pobjegli iz Afganistana.

Pripadnici 55. Arapske brigade danas se navodno bore za ISIS u Iraku

U Afganistanu je proveo više od godinu i pol dana, kao borac 55. Arapske brigade pod zapovjedništvom Osame bin-Ladena, koja se uglavnom sastojala od stranih boraca s Bliskog istoka, središnje i jugoistočne Azije, s uglavnom već stečenim nekakvim ratnim iskustvom (iz vremena sovjetske okupacije Afganistana, ili ratova u Čečeniji i BiH). U Pakistanu je Al-Suwedy pokušavao krivotvoriti dokumente kako bi se vratio u Jemen, tvrdili su pakistanski obavještajci, no umjesto u Jemenu završio je u Guantanamu. Tijekom 13-godišnjeg zatvoreništva, Abdul Aziz Al-Suwedy navodno je izrazio želju za obrazovanjem, pa mu je omogućeno da završi matematiku i engleski jezik. Odluku o puštanju Al-Suwedya iz zatvorena donio je 2010. skup od čak šest američkih institucija – State Department, Ministarstvo obrane, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo domovinske sigurnosti, Ured direktora nacionalnih obavještajnih službi (Office of Director of National Intelligence – ODNI) i Združeni stožer američkih Oružanih snaga.

Tariq Mahmoud Ahmed al-Sawah

Istodobno s Abdulom Azizom Al-Suwedyem, u ovaj dio Europe, točnije u BiH, prebačen je pod istim uvjetima i Egipćanin Tariq Mahmoud Ahmed al-Sawah. Zajedno s njim u BiH je trebao biti prebačen i Mohammed Bawazir, no on je na kraju odbio ukrcati se na let za Europu i ostao je privremeno na Kubi. Bawazir je, prema riječima svog američkog odvjetnika, tražio da ge se pošalje u neku od zemalja u kojoj ima rodbinu, dok al-Sawah nije imao nikakvih uvjeta, osim odgovarajuće zdravstvene skrbi s obzirom na njegovo teško zdravstveno stanje uzrokovano prekomjernom debljinom. Odluku o njegovom puštanju donesena je u veljači 2015., uz objašnjenje da se radi o jednom od „najuslužnijih zatvorenika u Guantanamu“. Štoviše, bio je na glasu kao jedan od rijetkih zatvorenika koji je „zbog suradnje“ dobio pohvale i određene „beneficije“ u ozloglašenom zatvoru na Kubi. Te su povlastice uključivale smještaj u zaseban stan u kampu Echo u sklopu Guantanama, gledanje satelitskih programa, korištenje priručnog mini-frižidera i bavljenje slikarstvom i vrtlarstvom – sve to al-Sawah je zaradio davanjem informacija o međunarodnom terorizmu i o ostalim zatvorenicima. Egipćanin je u Guantanamo stigao 16. studenog 2007. godine, kao pripadnik Al-Qaide čiji je zadatak bio specijalna obuka za izradu posebnih vrsta eksploziva i njihovu ugradnju u svakodnevne predmete, među ostalim i za potrebe bombaša-samoubojica.

Kamp Echo u zatvoru Guantanamo – samo za povlaštene

Britanski Guardian pisao je svojedobno kako je baš Tariq Mahmoud Ahmed el-Sawah navodno bio obučavan upravo u BiH, gdje se naučio borbenim taktikama i tehnikama, te da ga u toj zemlji čekaju kćer i bivša žena. Te su se tvrdnje temeljile na izvorima iz američkih obavještajnih službi, prema kojima je el-Sawah pod nadimkom Abu Layth al-Masri u BiH ratovao navodno u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH. Tvrdnja ministra vanjskih poslova BiH Igora Crnatka da el-Sawah ne predstavlja sigurnosnu prijetnju u BiH je doživljena s prilično negodovanja, gdje se kao glavni argument izvlačilo ne višegodišnje robijanje u zloglasnom Guantanamu, već upravo njegova teroristička obuka u BiH.

Nakon što je na početku teksta spomenuti Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi jučer stigao u Crnu Goru, u zatvoru Guantanamo preostaje još ukupno 79 zatvorenika. Oni pod kubanskim suncem još čekaju na svoja preseljenja u neke od navedenih europskih država.

Saudijska vojna intervencija u Jemenu, započeta u rano jutro 26. ožujka, ušla je u svoj 19 dan. Usprkos brojnim nagađanjima, operacije protiv šijitskih boraca iz skupine Ansar Allah (poznatije pod nazivom al-Houthi – hutisti, prema prezimenu svojih vjerskih i političkih vođa), te postrojbi vjernih bivšem dugogodišnjem autokratskom predsjedniku Jemena Ali Abdullahu Salehu (svrgnutom s vlasti u Arapskome proljeću) i dalje su prvenstveno ograničene na zračne udare popraćene s ponešto borbenih djelovanja s pojedinih koalicijskih brodova, dok još nema ozbiljnijih kopnenih operacija. Prema službenim objavama, do subote 11. travnja u tom je okviru izvedeno oko 1200 zračnih udara, a uz više stotina civilnih žrtava, u pograničnim su sukobima navodno registrirana i stradavanja oko 500 boraca hutista.

Pri tome, na terenu u Jemenu s jedne strane djeluje koalicija koju je okupila Saudijska Arabija, sastavljena od glavnine država članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC), uz izričit izuzetak Omana, te još niza velikih arapskih zemalja. Bahrein, Egipat, Jordan, Katar, Kuvajt, Maroko, Saudijska Arabija, Sudan i Ujedinjeni Arapski Emirati na raspolaganje su dali svoje vojne efektive. Somalija je otvorila svoj zračni prostor i teritorijalne vode, a dala je na raspolaganje i svoje dvije zračne baze (Berbera i Bosaso), a Pakistan (kojeg se početno brojilo i najavljivalo, i od kojeg se očekivalo ljudstvo, brodove i borbene zrakoplove) ipak je nakon dužeg promišljanja u petak, 10. travnja, odlučio ostati neutralan. Na margini su u operacije uključene i Sjedinjene Američke Države, koje su odlučile pomoći obavještajnom suradnjom (uspostava zajedničke radne ćelije za planiranje i planiranje) i logistikom (isporuke naoružanja i streljiva, dopuna koalicijskih borbenih zrakoplova gorivom u letu od 8. travnja). Uz to, mediji spominju kako je u području operacija uz obale Jemena usidrena i poprilična flota američkih kapitalnih plovnih jedinica – nuklearni nosači zrakoplova USS Theodore Roosevelt (CVN 71) i USS Carl Vinson (CVN 70), kao i desantni nosač USS Iwo Jima (LHD 7) s marincima kao rezervom za slučaj potrebe.

Hutisti na prosvjednome skupu protiv saudijskog bombardiranja krajem ožujka u Sani

S druge strane su im suprotstavljene snage hutista, koje prema grubim procjenama broje oko 100.000 boraca, te ponešto boraca vjernih bivšem predsjedniku Salehu – na čiju je stranu u borbama prešlo barem nekoliko brigada jemenske regularne vojske (33., 35. i 201. oklopna brigada, 15. i 117. pješačka brigada, a onda i 21. brigada mehaniziranog pješaštva). Pri tome, treba napomenuti kako je do ljeta 2012. godine osnovnu aktivnu vojnu strukturu u Jemenu sačinjavala tzv. Republikanska garda, postrojba ranga korpusa prvotno sastavljena od oko 20 raznolikih brigada. Taj sklop postrojbi brojio je između 30 i 100 tisuća ljudi pod oružjem, te je bio čvrsto pod utjecajem bivšeg vlastodršca Saleha, čiji je sin Ahmed ujedno i zapovijedao. U pokušaju smanjivanja utjecaja obitelji Saleh, predsjednik Abd Rabu Mansour Hadi je u rujnu 2012. ustrojio tzv. Predsjedničku gardu – postrojbu sastavljenu od ukupno 4 brigade, po dvije iz segmenta vojske vjernog Salehi i dvije iz segmenta vjernog njegovu rođaku i protivniku Ali Mohsenu Salehu al-Ahmaru. Ujedno, sredinom prosinca 2012. su sa svojih vojnih funkcija smijenjeni Ahmed Saleh i Ali Mohsen Saleh al-Ahmar, što je ostalo mrtvo slovo na papiru, budući su oni putem svojih političkih veza nastavili kontrolirati sebi vjerne vojne postrojbe. Ipak, do kraja 2014. iskristaliziralo se da je ta nova Predsjednička garda navodno ostala i jedina postrojba još uvijek vjerna međunarodno priznatome predsjedniku Jemena – dok se prilično loše definirani ostatak Oružanih snaga Jemena ili pridružio klanu Saleh, ili ostao neutralan (birajući strane u nekom kasnijem momentu krize).

Upravo je Predsjednička garda jedina pružila i oružani otpor između 19. i 21. siječnja ove godine, kada su snage koalicije al-Houthi i Saleh zauzele predsjedničku rezidenciju u Sani (što je predstavljalo okidač niza događanja koji su konačno završili u međunarodnoj vojnoj intervenciji u Jemenu 26. ožujka 2015. godine). Napomenimo još i prilično bitnu činjenicu kako se za jemenske postrojbe nazvane brigadama pretpostavlja da pri punoj snazi broje oko 1500 ljudi, dok se za mnoge od njih moglo čuti i da su u praksi zapravo bitno slabije.

Raspoređene snage i njihova djelovanja

Saudijski tenkovi raspoređeni uz granicu s Jemenom, 9. travnja 2015. godine

Što se inozemnih vojnih efektiva tiče, čitava operacija nazvana “Odlučujuća oluja” (Decisive Storm) obuhvatila je prvenstveno saudijske snage (oko 100 borbenih zrakoplova, 150.000 vojnika i nešto vojnih brodova), i još do 115 koalicijskih zrakoplova (15 iz Bahreina, 15 iz Maroka (po nekim izvorima 6), 15 iz Jordana (po nekim izvorima 6), 15 iz Sudana (po nekim izvorima samo 3 ili 4), te njih 15 iz Kuvajta, 10 iz Katara i 30 iz Ujedinjenih Arapskih Emirata). Dok se Pakistan u početku brojio u koaliciju, ali bez specificiranja doprinosa, za Egipat se čulo kako je pred obale Jemena otposlao 4 vojna broda i nešto zrakoplova za podršku operacijama. Ovi su efektivi iskorišteni da bi se od 26. ožujka zatvorio zračni prostor nad Jemenom, a onda koji dan kasnije i uspostavila pomorska blokada jemenskih luka (prvenstveno Adena). Na te je vojne aktivnosti 8. travnja simbolički odgovorio i Iran, koji je objavio da pred obale Jemena šalje jedan razarač (F-72 Alborz, plovilo klase Alvand) i jedan logistički brod (A-422 Bushehr, klase Bandar Abbas), formalno da na prostoru tjesnaca Bab al-Mandab sudjeluju u operacijama protiv tamošnjih pirata – što je protumačeno kao akt podrške jemenskim šijitima, te pokazivanje snage u regiji.

Napad na ciljeve u Sani, glavnome gradu Jemena, 8. travnja 2015. godine

Među primarnim ciljevima operacije našli su se položaji protuzračne obrane oko grada Sane (jedan položaj sustava S-125 “Neva”, tri položaja sustava S-75 “Dvina” i dva položaja sustava 2K12 “Kub”), a onda i niz drugih vojnih objekata u središnjim dijelima Jemena, te na prilazima Adenu. Dok su snage hutista i klana Saleh protiv međunarodnih zračnih snaga koristile još primjeraka navedenih protuzračnih sustava (čak i uz poneki zabilježeni uspjeh), jasno je da su njihove mobilne snage bile dodatno naoružane i lakim protuzračnim oružjem – mobilnim sustavima 9K31 Strela-1, te velikom količinom prijenosnih raketnih oružja 9K32 Strela-2 i 9K34 Strela-3. Uz to, moglo se čuti i o relativno brzome uništenju glavnine jemenskih zračnih snaga (oko 20 borbenih zrakoplova MiG-29/SMT/UBM (9-12/9-18/9-53), oko 50 lovaca-presretača MiG-21MF/bis/UM, desetak lovaca F-5B/E, oko 30 jurišnih aviona Su-22M4/UM-3K, oko 20 školsko-borbenih aviona L-39C, kao i s desetak desantno-jurišnih helikoptera Mi-24D i Mi-35) – što je snagama Kraljevskog zrakoplovstva Saudijske Arabije omogućilo brzu objavu stanje kompletne zračne nadmoći nad prostorom Jemena.

Žestoke su ulične borbe potresale Aden 13. travnja 2015. godine

Nakon prve faze operacije, pretežno izvođene iz zraka, u nedjelju 12. travnja počelo se pričati i o tzv. drugoj fazi operacije – koja bi navodno trebala obuhvatiti  i ulazak kopnenih snaga u borbe u Jemenu. U tu je svrhu za početak Egipat put Saudijske Arabije otposlao oko 5000 vojnika – koji bi na jugu Kraljevine trebali uspostaviti dvije egipatske vojne baze (kod mjesta Gizan i Nagran), gdje bi se postupno moglo okupiti ukupno do 48.000 egipatskih vojnika. Uz njih se govori i o neposrednom angažiranju još oko 80.000 vojnika iz Saudijske Arabije (iako se u početku spominjalo tih famoznih 150 tisuća saudijskih vojnika) te 16.000 vojnika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Jordan, Maroko i Sudan još nisu potvrdili svoje sudjelovanje u kopnenim operacijama.

Stanje u kopnenome ratu

Za razliku od međunarodne vojne akcije “Odlučujuća oluja”, koja je do sada obuhvaćala pretežito zračna i mornarička djelovanja, razvoj stanja na kopnenim bojištima u Jemenu u stvari odražava domaći karakter nedavnih događanja. Kriza je zapravo započela 9. rujna 2014. godine, otpočinjanjem oružanih sukoba između vojnim snaga šijitskih hutista u Sani (gdje su oni sudjelovali u protestima protiv ukidanja državnih subvencija za gorivo) i državnih sigurnosnih snaga predvođenih članovima pro-saudijske sunitske i konzervativne političke stranka al-Islah, te njoj bliskih vojnih postrojbi generala Ali Mohsena Saleha al-Ahmara. Tom su prilikom nakon 5 dana borbi hutisti na kraju zauzeli grad Sanu, još uvijek ostavljajući dojam da se stvari barem donekle odvijaju u okvirima poretka – no, srušena je vlada dotadašnjeg premijera Mohammeda Basindawae, stranka al-Islah je bitno oslabljena te je njen vojni čelnik al-Ahmar potjeran u inozemno izbjeglištvo (Saudijska Arabija ili Katar). Već se tu naziralo da hutisti rade u koordinaciji sa snagama bliskim klanu oko bivšeg predsjednika Saleha.

Abd Rabbuh Mansur Hadi, predsjednik Jemena

Do kraja siječnja 2015. godine postupno je jačao pritisak hutista na ostatke sustava državne vlasti u zauzetoj Sani, da bi stvari kulminirale 20. siječnja, zauzimanjem kompleksa predsjedničke palaču u Sani i stavljanjem u kućni pritvor predsjednika Abd-Rabbu Mansour Hadija 21. siječnja 2015. godine. Dok su tu već krenule eskalirati podjele na sjever Jemena i zauzeti glavni grad, te jug države koji se krenuo oglušivati na odluke iz Sane, pobjedu hutista i navodni silazak s vlasti zatočenog predsjednika i vlade Jemena (na mjesec dana nadomještenih tijelom nazvanim Revolucionarni komitet) dovodi u pitanje bijeg Abd Rabu Mansoura Hadija iz Sane 21. veljače 2015. godine.

Nakon pristizanja Hadija u Aden (gdje se  sklonio i veći broj bivših parlamentaraca i raznih dužnosnika pobjeglih iz Sane), on se ondje ponovo proglašava legitimnim predsjednikom država. Idući su dani donijeli niz sukoba hutista i političkih pristalica Vlade Jemena širom provincija na osovini Sana-Aden, da bi Abd Rabu Mansour Hadi Aden 21. ožujka proglasio privremenim glavnim gradom Jemena – najavivši ujedno i ponovno zauzimanje Sane. Te su najave pokrenule vojnu operacija hutista i njihovih saveznika vjernih klanu Saleh – koji su većom vojnom silom krenuli prema Adenu, u kojem se već počela odvijati i pobuna dijela vojske nezadovoljne potezima nove “sve-državne” vlasti (komandosi Specijalnih snaga sigurnosti oko međunarodne zračne luke Aden).

Hutisti su 22. ožujka zauzeli Taiz, treći po veličini grad Jemena, smješten na pola puta od Sane na jug prema Adenu, da bi u isto vrijeme njihove snage (1) na zapadu Jemena izbile i na obalu Crvenog mora sjeverno od strateški bitnog tjesnaca Bab al-Mandeb, (2) došle do sjevernih predgrađa Adena (oko međunarodnog aerodroma), te (3) u smjeru obala Adenskoga zaljeva oko 200 km istočno od Taiza, u predjelima južno od grada Lawdera (gdje je došlo do šireg sukobljavanja vojnih jedinica sklonih Salehu i predsjedniku Hadiju). Time se načelno krenulo s tri strane napredovati prema Adenu – u kojem se koncentrirao ostatak organizirane opozicije sklopu hutista i snaga odanih klanu Saleh – da bi centralni krak ove operacije do 25. ožujka i stigao pred Aden te zauzeo tamošnju međunarodnu zračnu luku. Ovo je bio sklop okolnosti koji je u noči od 25. na 26. ožujak doveo do ulaska Saudijske Arabije i njenih saveznika na bojišta Jemena.

Spomenimo da je idućih dvadesetak dana intervencije tek usporilo zauzimanje Adena od snaga hutista i klana Saleh. Dok je prvih nekoliko dana bombardiranja dalo određeni predah snagama vjernim predsjedniku Hadiju, te ih spasilo od brzog poraza – ta se prednost krenula topiti početkom travnja, kada su se hutisti i njihovi saveznici pribrali. Do 10. travnja oni su zauzeli dobar dio grada Adena, većinu lučkih postrojenja, kao i novi kompleks predsjedničke palače, dok je sam Abd Rabu Mansour Hadi još 26. ožujka osvanuo u izbjeglištvu u Saudijskoj Arabiji. U unutrašnjosti Jemena borbe su se koncentrirale na prekidanje logističkog lanca koji je od Sane vodio prema adenskome bojištu (gdje je 6. travnja uništen i ključni most na ruti Taiz-Aden), dok su hutisti pokušali i ojačati svoj već spomenuti otežani istočni smjer prodora prema Adenskome zaljevu. Uglavnom, brojni zračni udari Saudijske Arabije i njihovih saveznika imali su tek posredan utjecaj na tijek kopnenih vojnih operacija, uništili su doduše ponešto vojnih objekata, baza i skladišta u rukama hutista i klana Saleh, ali su ujedno donijeli i oko 400 civilnih žrtava – pruživši priliku režimu u Sani i Iranu za spomen genocida u Jemenu.

Neki dodatni aspekti operacija

Oružje iz američkih donacija Jemenu

Aktualna kriza te onda i građanski rat u Jemenu je na svjetlo dana donio i neke aspekte vojno-političkih djelovanja Sjedinjenih Američkih Država u toj zemlji. Naime, od 2007. godine do danas, SAD su Jemenu dostavile oko 500 milijuna USD vrijednosti naoružanja i vojne opreme. Nakon povlačenja tamošnjeg veleposlanstva SAD iz Sane 11. veljače ove godine, nakon kojeg je u ruke hutista palo 20 vozila kojima je izvedena evakuacija do tamošnje međunarodne zračne luke, postupno je u kaosu nestala i spomenuta vojna oprema američkog podrijetla. Dok mediji napominju kako je riječ o oko 200 kompleta ručnog naoružanja i vojne opreme (pištolji Glock, jurišne puške M-4, oko 1,25 milijuna komada raznog streljiva, pancirni prsluci, te oprema za noćno gledanje), tu je obuhvaćeno i oko 160 vozila HMMWV, 4 helikoptera Bell Huey II, 4 bespilotne letjelice AeroVironment RQ-11 Raven, 2 zrakoplova Cessna 208 Caravan, jedan transportni zrakoplov CASA CN-235, te dva obalna patrolna plovila. No, kako je to samo oprema vidljivo odaslana od američkih resora obrane i vanjskih poslova, vjerojatno je u Jemenu nestalo i više, budući su i Pentagon i CIA ondje djelovali i brojnim tajnim projektima.

Zračna baza Al Anad u Jemenu

Upravo o dijelu takvih aktivnosti se saznalo 21. ožujka 2015. godine, kada je objavljena vijest o evakuaciji jemenske zračne baze Al Anad, smještena oko 50 km sjeverno od Adena, u pojasu gdje brdoviti teren prelazi u obalne ravnice. Riječ je bila o instalaciji koja se profilirala kao centar američkih operacija protiv islamističkog terorizma na jugu Jemena, te mjesto od kuda se kretalo u prikupljanje obavještajnih podataka potrebnih za provođenje takvih operacija. Dok se iz nje krajem ožujka povuklo posljednjih stotinjak pripadnika specijalnih postrojbi SAD, njihovo je dotadašnje sjedište samo dan kasnije zaposjela bivšem predsjedniku Salehu vjerna 201. oklopna brigada jemenske vojske, u sklopu svog kretanja prema Adenu. To je samo dio događanja koja su doprinijela velikome širenju prostora djelovanja za snage radikalno islamističke organizacije Al-Qaeda na Arapskome poluotoku (Al-Qaeda in the Arabian Peninsula – AQAP), grupe koja je danas u Jemenu suočena s najmanje neprijateljskih djelovanja u dugo vremena, budući su praktično svi njeni neprijatelji ili otišli iz zemlje (SAD) ili su zabavljeni žestokim međusobnim sukobljavanjima.

Tekst koji slijedi napisan je 2. listopada i s popriličnim promjenama objavljen u zagrebačkom tjedniku Nacional, u njegovome broju od 4. listopada 2011. godine, pod naslovom “Smrt s neba, odstrel islamista”. Takav je dostupan i na web stranici tjednika Nacional, na adresi: http://arhiva.nacional.hr/clanak/117328/smrt-s-neba.

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu vojno-političkih komplikacija situacije u Jemenu iz nekoliko posljednjih tjedana – koje u svojoj osnovi imaju niz elemenata podrijetlom upravo iz perioda krajem 2011. godine, iz doba vrhunca tzv. “Arapskog proljeća”.

—————————————————————————————————————–

Navršenih tjedan dana od povratka jemenskog predsjednika Saleha u domovinu, uz nastavak lokalnih sukoba, donijelo je i veliki uspjeh američke borbe protiv organizacije “Al-Qaeda na Arapskome poluotoku”. U petak, 30. rujna, navodno je istočno od jemenskog glavnog grada Sane projektilom iz bespilotne letjelice ubijen Anwar al-Awlaki – imam, radikalni islamist i spiritus movens niza terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države.

Barack Obama borbom protiv Al Kaide pokušava popraviti rejting

Ako je al-Awlaki zaista mrtav, što usprkos potvrda s više strana, još uvijek nije potvrđeno i DNK analizom, to bi značilo uklanjanje s pozornice jednog od rijetkih islamista koji su se posljednjih godina u svjetskoj javnosti uspjeli nametnuti na dovoljno jasan način da njihovo ime i prezime postane barem donekle prepoznatljivo. To i nije jednostavno u vrijeme kad o smrtima raznih drugih, trećih, bitnih i važnih terorista bez imena slušamo gotovo svakodnevno, dok tek rijetko koja osoba zadobije pažnje u rangu jednog Abu Musaba al-Zarkawija ubijenog 2006. u Iraku, Pakistanca Baitullaha Massuda (pogubljenog iz bespilotne letjelice u kolovozu 2009. godine), ili Osame bin Ladena, koji je svoju sudbinu sreo u Abbottabadu tijekom kasnih sati 1. svibnja ove godine. Da stvar po al-Qaedu bude gora, izgleda da al-Awlaki nije poginuo sam, nego u društvu još nekoliko osoba – od kojih je jedna Samir Khan, urednik poznatog islamističkog glasila “Inspire”, a druga bi mogao biti Ibrahim al-Asiri, stručnjak za konstrukciju maštovitih bombi kojima je al-Qaeda iz Jemena posljednjih godina ozbiljno prijetila svijetu. Ukratko – jako puno učinka u borbi protiv organizacije al-Qaede, od tog jednog projektila u Jemenu.

Ideolog al-Awlaki

Glava Nassera al-Wuhayshija (zvanog Abu Basir), danas nosi nagradu od 10 milijuna USD

Svojevrsna podružnica organizacije al-Qaeda u Jemenu, zvana „Al-Qaeda na Arapskome poluotoku“ (AQAP), nastala je u siječnju 2009. spajanjem dviju manjih organizacija: one lokalne iz Jemena i veće iz Saudijske Arabije, koju su do tog vremena ozbiljno nagrizle aktivnosti saudijskih vlasti. Upravo zbog ovakvoga sastava nije začudila ni činjenica da je baš vođa jemenske grupe Nasser Abdul Karim al-Wuhayshi postao operativnim zapovjednikom čitave nove organizacije, koja se brzo nametnula u fokus interesa stručnjaka za borbu s terorizmom.

Za razliku od većine ostalih al-Qaeda podružnica današnjice, većinom ograničenih na svoje lokalne krajeve, grupa iz Jemena je, uz aktivnosti u samome Jemenu, počela djelovati i u stilu stare, centralizirane al-Qaede – jedina održavajući posljednjih godina granu napada jasno te nedvojbeno usmjerenih prema Sjedinjenim Američkim Državama. Ova specifičnost vjerojatno je imala svoj izvor upravo u osobi Anwara al-Awlakija, američkog državljana jemenskog podrijetla, koji se od početka 2004. ponovo se skrasio u zemlji svojih predaka, u kojoj je već proveo školsku dob. No pogledajmo detaljnije – čime je on do jeseni 2011. godine zaslužio biti prvim Amerikancem s predsjedničkim odobrenjem za stavljanje na listu za slobodnu likvidaciju ili hvatanje, te objektom dvaju prethodnih neuspješnih napada projektilima iz bespilotnih letjelica.

Al Awlaki svojim je propovijedima nadahnuo mnoge napadače na Sjedinjene Američke Države

Anwar al-Awlaki rođen je 21. travnja 1971. u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko. Nakon djetinjstva u SAD-u i punih 13 godina boravka u Jemenu, on je od povratka u SAD 1991. diplomirao i magistrirao građevinu, da bi svoj pravi poziv ipak pronašao u propovijedanju islama. Budući da mu je bavljenje vjerom očito išlo iznimno dobro, djelovao je kao imam džamija u saveznim državama Colorado, California i Virginia – gdje je u mjestu Falls Church 2001. propovijedao i dvojici od 19 počinitelja napada 11. rujna. Nakon napuštanja SAD-a 2002. godine i kraćeg zadržavanja u Britaniji, on je od 2004. u Jemenu predavao na islamskom sveučilištu Al-Iman u Sani – mjestu poznatome po širenju islamizma, na kojem je studirao i „američki taliban“ John Walker Lindh. Izgleda da su se al-Awlakiju stvari prelomile nakon kolovoza 2006., kad su ga jemenske vlasti na 18 mjeseci zatvorile zbog sumnji da je sudjelovao u otmicama stranaca, a onda pustile bez pokretanja ikakva postupka.

Nakon toga al-Awlaki se zaista aktivirao – u krugovima oko sveučilišta al-Iman, ali i na internetu, gdje je postavio niz zapaženih islamističkih tekstova. Do 2009. postao je nezaobilazan dio tamošnje oružane islamističke scene, motivirajući svojim propovijedima i čitav niz napadača na Sjedinjene Države – među ostalima i američkog bojnika Nidala Malika Hasana, ubojicu 13 osoba u vojnoj bazi Fort Hood u studenom 2009. godine, te mladog Nigerijca Umara Farouka Abdulmutallaba, koji je za Božić 2009. pokušao eksplozivom skrivenim u odjeći srušiti zrakoplov na letu Amsterdam-Detroit. Zbog poticanja tih djela, ali i općenitog operativnog rada u islamističkim krugovima, gdje se isticalo njegovo živo obraćanje muslimanima na jasno razumljivom i privlačnom govornom engleskom, Anwara al-Awlakija se u prosincu 2009. godine pokušalo pogubiti zračnim napadom. Kada to nije uspjelo, u travnju 2010. godine on navodno postaje prvi američki državljanin uvršten na američku listu za likvidaciju – koju se opet pokušalo izvesti 5. svibnja 2011. godine projektilima s bespilotne letjelice, i opet neuspješno. Iako se al-Awlaki od 2009. aktivno skrivao, izgleda pretežito na prostorima jemenskog plemena Awalik s kojim je bio u rodu, njegova sreća nije mogla trajati vječno.

U petak, 30. rujna, malo prije 10 sati po lokalnome vremenu, Anwar al-Awlaki našao se u konvoju vozila koja su napravila pauzu na oko 8 kilometara od mjesta Khashef u provinciji al-Jawf, oko 140 km istočno od Sane i nedaleko granice Jemena i Saudijske Arabije. Budući da su američke snage bile poprilično sigurne u informacije s terena, pokrenuta „Operacija Troja“ imala je, izgleda, više razina – naoružane bespilotne letjelice kao sredstvo prvog napada, mornaričke zrakoplove Harrier u zraku kao osiguranje i drugi val, a navodno se razmišljalo i o slanju specijalaca – donekle slično napadu na bin Ladena u Pakistanu. No sve to, kako se čini, na kraju nije bilo potrebno, budući da je cilj pogođen od prve.

Propagandista Samir Khan

Američki državljanin Samir (Ibn Zafar) Khan, navodno drugi poginuli u prošlotjednome raketnom napadu, pakistanskog je podrijetla i saudijskog rođenja. Nakon rođenja u Rijadu 1985. godine, djetinjstvo je proveo u Sjedinjenim Američkim Državama – prvo u New Yorku, i od 2004. godine u gradu Charlotte, savezna država Sjeverna Karolina. Upravo je ondje postupno zaoštrio svoje islamističke poglede na svijet, ne bi li konačno dogurao do statusa globalnog igrača „medijskog odjela“ organizacije al-Qaeda. Nakon prvih igranja internetom, do 2007. godine aktivno je vodio više islamističkih blogova, da bi 2009. tijekom studija na tamošnjem Central Piedmont Community Collegeu, pokrenuo i „Sjećanja na džihad“ (Jihad Recollections), svoj prvi ozbiljniji online časopis. U listopadu te iste 2009. godine, nakon što je shvatio da je pod istragom, Samir Khan napušta SAD i seli se u Jemen, gdje lokalna al-Qaeda ubrzo stavlja njegove internetske vještine u puni pogon.

Kad se tijekom ljeta 2010. godine počeo pojavljivati internetski časopis „Inspire“, glasilo koje je brzo došlo na „dobar“ glas u međunarodnim islamističkim krugovima, usporedba grafičkog i uređivačkoga stila tog novog glasila s nedvojbeno potpisanim „Sjećanjima na džihad“ dovela je do zaključka da se radi o novom djelu mladog Samir Khana. Časopis „Inspire“, elegantno priređeno glasilo na engleskom jeziku, ukupno je izišao u sedam brojeva – posljednji 27. rujna ove godine, samo tri dana prije raketnoga napada u Jemenu. Upravo je posljednji broj, posvećen obljetnici napada na SAD 11. rujna 2001. godine, izazvao i interes šire javnosti tvrdnjama da izjave iranskoga predsjednika Ahmadinedžada o ulozi američkih vlasti u događajima 11. rujna nisu ništa drugo nego širenje teorija zavjere. Svojim živim i mladenačkim jezikom, izdavačkom vještinom i iznimnom aktivnošću, Samir Khan je sa svojih 25 godina života bio iznimno vrijedan i lokalnoj i globalnoj al-Qaedi. Činjenica da su se i on i Anwar al-Awlaki nalazili u isto vrijeme na istome mjestu – tako da su mogli biti eliminirani jednim te istim uspješnim napadom – bila je iznimno teška sigurnosna greška jemenskih islamista, čije će posljedice još dugo osjećati.

Pravni problemi oko napada

Neskriveno zadovoljstvo američkih vlasti i krugova zapadnih sigurnosnih stručnjaka uspjehom raketnoga napada u Jemenu 30. rujna 2011. nije uspjelo zasjeniti i određene nedoumice koje je ovaj događaj postavio pred državni i pravni sustav Sjedinjenih Američkih Država. Ne dovodeći u pitanje djelovanje ubijenih, a posebice dvojice američkih državljana, problem je u samom činu – ubojstvu raketom, daleko od SAD-a i bez ikakva suda i postupka. Naime, kad se nešto slično radi neameričkim državljanima, obično u dalekim i nemirnim krajevima, gdjegod i na poprištima ratova u kojima sudjeluju i vojne postrojbe raznih nacija (a sve pod nekom vrstom međunarodnog mandata ili lokalne suradnje), napadi bespilotnim letjelicama predstavljaju se kao dio ratnih ili sigurnosnih operacija, gdje su onda i žrtve dio takve lokalne situacije. Dok je dijelu američkih pravnih stručnjaka ovakva praksa prihvatljiva, drugima ona krši međunarodno pravo – a upravo njima prošlotjedna ubojstva američkih državljana Anwara al-Awlakija i Samira Khana mogla bi ujedno predstavljati i povrede američkih domaćih pravnih propisa.

Iako još nije jasno je li i Samir Khan bio službeno uvršten na listu dopuštenih ciljeva, ostaje tumačenje kako je pokojnim islamistima njihovo američko državljanstvo davalo i određena prava koja im, recimo, njihova jemenska državljanstva ne bi pružala – prvenstveno, pravo pozivanja na odredbe američkog Ustava koji u svom 5. amandmanu građanima SAD jamči da neće biti „lišeni života, slobode ili imovine bez odgovarajućeg zakonskog postupka“, dakle – bez suđenja i presude. Na tom temelju kritičari prigovaraju likvidaciji kakva se prošlog tjedna dogodila u Jemenu, tražeći umjesto daljinskih napada bespilotnim letjelicama privođenje sumnjivih Amerikanaca i njihovo suđenje pred pravosudnim tijelima SAD-a – zamjerajući navodno pravo likvidacije pojedinih Amerikanaca samo zato što su na temelju tajnih dokaza dospjeli na neku državnu listu. Otvaranjem ove nezgodne rasprave, koja je, čini se, poprilično podijelila pravne stručnjake s onu stranu Atlantika, pokojni Anwar al-Awlaki i Samir Khan uspjeli su i posthumno biti bitno nezgodni za svoje protivnike.

Jučer je u Hrvatsku stigla Loretta Napoleoni, iskusna ekonomistica i novinarka, ali ujedno i priznata stručnjakinja za terorizam (s naglaskom na islamizam, financiranje terorističkih mreža, te suzbijanje s tim povezanog pranja novca). Tijekom svog kratkog boravka u Zagrebu, koji je tek dio šire međunarodne turneje, Napoleoni je u Novinarskom domu predstavila svoju novu knjigu “Uspon islamizma: Islamska država i prekrajanje granica na Bliskom istoku“, djelo koje je u hrvatskome prijevodu svježe objavila izdavačka kuća Sandorf iz Zagreba. Spomenuta knjiga, objavljena u engleskome originalu tijekom prosinca prošle godine (pod naslovom “The Islamist Phoenix: Islamic State and the Redrawing of the Middle East“), njena je ukupno deveta knjiga.

Opus Lorette Napoleoni pretežito obuhvaća djela o terorizmu (među ostalim zanimljivi “Insurgent Iraq: Al Zarqawi and the new generation” iz 2005.), ekonomiju (kao 2011. objavljenu “Maonomics: why chinese communists make better capitalists than we do“), te kombinaciju ova dva predmeta njenog glavnog interesa (kao “Modern Jihad: Tracing the Dollars Behind the Terror Networks” iz 2003. ili “Terror incorporated: tracing the dollars behind the terror networks” iz 2005. godine). Nakon predstavljanja nove knjige, te iscrpnog odgovaranja na brojna pitanja pune velike dvorane Novinarskoga doma, iskoristili smo priliku i za portal Obris.org popričali s Lorettom Napoleoni. Pri tome, dotakli smo se njenog rada, pogledu na stanje širom Bliskoga istoka, kao i njenih gledanja na međunarodnu politiku prema toj kriznoj regiji te tamošnjim problemima.

Kao prvo, da vas kratko predstavimo čitateljima našeg portala. Koliko se dugo bavite ovim tipom tema?

Mislite terorizmom? Od 1993. godine – dakle, to je sad 22 godine.

Prije nego što je sve to postalo popularno?

O daaa, prije nego je postalo popularno. Ja sam s time počela jer je moja prijateljica iz djetinjstva…ona je postala jedan od vođa Crvenih brigada. Dakle, oduvijek me zanimalo razumjeti zašto je ona to radila. A onda su 1992. Crvene brigade objavile kraj svoje oružane borbe, tako da su odlučili i pričati s jednom malom grupom ljudi i ona je rekla: “Ja želim pričati s Lorettom!“. To je onaj trenutak kada sam promijenila svoju profesiju – u osnovi, prestala sam se baviti financijama, vratila sam se u Italiju i intervjuirala Crvene brigade, ali i pripadnike drugih oružanih organizacija. I to je to! Od tada nadalje to je to što radim.

Kako bi usporedili rad na tim temama prije 2001. godine, prije 11. rujna, i onda u periodu nakon toga?

O pa to je totalno različito. Zato jer prije 11.09. bilo je vrlo malo ljudi, možda je bilo ukupno 30 ljudi u zapadnom svijetu, koji su se stvarno bavili time. Tijekom 1990-ih terorizam uopće nije bio tema. A onda, nakon 11.09. svi su postali stručnjaci za terorizam. A i danas svi kao znaju što se događa. To je i razlog zašto smo u ovom velikom problemu – jer nemamo odgovarajuće uvježbane ljude koji bi analizirali stvari i savjetovali političare.

Rekli ste nešto o tome da političare vode mase. Ali nije li ovo novo tehnološko doba samo dovelo do potrebe da političari jednostavno reagiraju brže na poticaje iz izbornoga tijela?

Ne. Mislim da ono što političari trebaju raditi je voditi ljude. Mi ih izabiremo jer su oni naši vođe. Ne biramo ih zato da bi radili samo ono što mi hoćemo da rade. Dakle, zbog toga što društvene mreže… što se dogodilo je da političari… Oni se hoće neprestano dopadati masama, a mase su, naravno, uvijek iracionalne. Mase uvijek odgovaraju na one krive poruke. I to je zašto smo onda krenuli u rat, zato se sve više i više nalazimo umiješani u tu situaciju u Iraku i Siriji, zato jer rezanje glave postane svojevrsna provokacija i to Islamska država zna. I zato konstantno provociraju Zapad – oni žele da ih Zapad bombardira… Pa vidite, situacija da se Amerikanci (u Iraku) sada bore zajedno s Irancima je idealna za njih, apsolutno idealna.

Kako bi komentirali gledište da je Sirija na neki način “Afganistan na Mediteranu”?

Pa, mislim da bi se moglo reći da je Sirija svojevrsni Afghanistan na Mediteranu s gledišta vođenja „rata preko posrednika“ (war by proxy). A naravno, i u kontekstu toga koliko bi taj rat mogao trajati. Ali to su, naravno, vrlo različite zemlje. Dakle, ne bih rekla da će se sirijska borba vratiti u Europu, da će ti borci raditi ono što su mudžahedini željeli raditi širom Bliskog istoka. Ne, to ne mislim. Ali da, ima tu nekih sličnosti. Naravno, danas je i svijet vrlo različit. Ta situacija u Afganistanu tijekom anti-sovjetskog džihada se događala u svijetu koji je bio podijeljen na dvoje. Danas imamo taj multipolaritet.

Dakle, vi ne bi bili pobornik ove vrste gotovo „mesijanske“ vanjske politike, kakvu smo gledali tijekom zadnjeg desetljeća?

Ne, uopće ne. Ne mislim da ta vanjska politika radi. Mislim da se moramo vratiti onoj staromodnoj, pred-hladnoratovskoj vanjskoj politici, sličnoj onoj iz 19. i 18. stoljeća – koja se zasniva na interesima, i na zaštiti interesa Europljana. Dakle, ne bismo trebali slijediti ono što nam SAD kažu da radimo. Trebali bi naći svoje vlastito vodstvo, ali uopće ne mislim da je Europa ujedinjena. Mislim da EU, za mene, predstavlja jedan veliki neuspjeh.

Ali ako pogledamo na jedinu preostalu supersilu – Washington se jako strastveno bavio tim stvarima prije 10-ak godina, a sad se, evo, od toga odmiče. Nije li to također svojevrsno nastojanje za balansiranjem stvari?

Kako to mislite da se odmicao? Odmicao od čega?

Pa evo, povukao se iz Iraka, počeo se povlačiti iz Afganistana… Suzdržavaju se od ulaska u novi veliki rat…

Pa evo, sad ulazimo u dva rata. Mislim, to što oni sada rade… Oni naoružavaju grupe koje mogu biti ekstremno opasne i za mene je ta Obamina politika bila katastrofalna. Mislim, on se povukao iz Iraka i Afganistana samo, kako da to kažem – službeno. Ali, u stvarnosti mnogo je vojnika još ondje. Neki se vojnici onamo i vraćaju. A onda su tu još i bespilotne letjelice. Dakle, to je drugačiji način za vođenje rata, ali to je i dalje rat. Iskreno, mislim da je to kriva politika. Također, mislim da Obama zapravo ne zna što radi. Vanjska politika uopće nije njegovo područje, i sada on najednom postaje kao novi Bush… Mislim, ako pogledate, retorika mu je slična retorici G. W. Busha.

Biste li rekli da ono što Amerikanci tvrde – da mogu razlučiti dobru oporbu od loše oporbe, dobre islamiste od loših islamista, i onda da mogu naoružati jedne, a ne i druge. Mislite li da to stoji?

Ne, ne, ne! Mislim, to nisu samo umjerenjaci koji koriste oružje. Apsolutno ne, to je greška! Amerikanci zapravo ne znaju što rade. Nitko ne zna što to tamo radi, čak ni ne znaju koje to točno grupe naoružavaju. To je točno ista stvar kao onda kada se Islamska država rodila iz tog neznanja, i iz nedostatka kontrole nad putevima novca i oružja. Dakle ne, ne slažem se s time.

Jeste li mislili da ćete čuti ponovno o Zarqawijevoj skupini nakon što je on bio ubijen 2006. godine?

Da, mislila sam to. Mislila sam da će se vratiti na pozornicu i to je razlog zašto sam ih nastavila pratiti. I znala sam da će se ponovno vratiti, a naziv knjige koju smo danas predstavili u engleskom izvorniku je „The Islamist Phoenix“ („Islamistički feniks“). Zato jer se oni kao ptica feniks vraćaju iz pepela.

Kad sada gledamo Siriju, bilo je tih razlika između al-Nusre, ISIS-a… Jesu li oni zapravo odvojeni i različiti?

Mislim da je al-Nusra bila odvojena. A dio al-Nusre se spojio s Islamskom državom i postao je Islamska država Iraka i Sirije, dakle ISIS. Ali, jedan drugi dio nije – i to je dio koji se i dalje bori, sada. I taj dio se bori i protiv Islamske države. Ali trenutno se ondje svatko bori protiv svakoga, tako da je ondje i Slobodna sirijska vojska koja se bori protiv Islamske države, koja se bori i protiv al-Nusre, a al-Nusra radi točno to sve isto. I to je sve dio tog modernog „rata preko posrednika“. U osnovi, to je kaos – totalna anarhična borba sviju protiv svih.

Ali u takvom kaosu… Spomenuli ste kao opciju puštanje regionalnih sila da se međusobno izbore za status. Mislite li da bi se oni i stvarno borili vlastitim snagama? Nije li im lakše pustiti da se umjesto njih bore ti razni Sirijci i Iračani kao posrednici?

Ne mislim da će se oni sami upustiti u borbu odmah, ali mislim da će Islamska država biti vrlo jaka snaga unutar regije, koja neće vojno osvajati npr. Saudijsku Arabiju, ali će stvarati revolucionarna kretanja. Tako da će dolaziti do revolucionarnih zbivanja iznutra, a ljudi će im se željeti priključiti. Da, mislim da je to ono što će biti ako, naravno, se Islamskoj državi dozvoli da opstane i konsolidira svoju sadašnju poziciju. Dakle, već samo postojanje Islamske države bit će dovoljno da ljudima pruži jednu alternativu prema onome što imaju danas, prema režimima koji uopće nisu popularni. Mislim, kraljevska obitelj u Saudijskoj Arabiji uopće nije popularna.

Ali u arapskom proljeću smo većinom vidjeli pad socijalističkih, sekularnih režima. I to je na kraju bilo prilično različito od onoga što su zapadni mediji prezentirali i željeli…

Točno.

Nije li time cijeli taj proces odigran na način kako je to odgovaralo Saudijcima, a možda i samoj Islamskoj državi?

Ah, da… Arapsko proljeće je bilo katastrofa, jer to nisu zemlje koje bi se mogle promijeniti demokratski, jer to nisu demokratske zemlje. Mi se možemo mijenjati demokratski. Evo pogledajte, bio je rat i u ovoj zemlji… pa gledajte gdje ste. Mislim da je Arapsko proljeće bilo simptom koji je ukazivao da se nešto mora učiniti, a to je novo iscrtavanje karte Bliskog istoka, ali ne nužno kroz demokraciju. Pogledajte što se dogodilo u Egiptu… Ali to ne može ići kroz proces u kojem je Zapad uvijek prisutan i miješa se u događaje. Dakle, ja bih rekla da neuspjeh Arapskog proljeća i uspjeh Islamske države pokazuju mladim ljudima kako je jedini put za bilo što put nasilja, a to je jako ozbiljno i loše. Jako loše. Ali ne vidim tu nekog drugog jednostavnog rješenja. Mislim – da, mi bi mogli okupirati Bliski istok, mogli bi rekolonizirati Bliski istok, mogli bi ostati ondje tijekom idućih 30 godina, i nametnuti naš vlastiti režim, provesti represiju, ali ne mislim da je to nešto što Zapad želi, ne mislim da bi zapadno javno mnijenje prihvatilo išta nalik tome. Ali tu nema mnogo drugih rješenja.

Spomenuvši Hrvatsku… Hrvatska je čvrsti saveznik SAD-a, naoružavali smo sirijsku oporbu, onda smo doživjeli neugodno iznenađenje da vidimo hrvatsko oružje u rukama onih „loših igrača“, a sada naoružavamo i kurdske snage…

… Što je još i gore…

Što bi tu bili Vaši prijedlozi Hrvatskoj?

Da prestanete to raditi! Prestanite to raditi! Zašto bi Hrvatska to radila? Zašto bi se Hrvatska trudila zadovoljiti SAD? Što to Sjedinjene Američke Države rade za Hrvatsku?

Ali, nije li takvo slaganje povezano s članstvom u NATO, s EU… s time da se bude dobrom članicom tih klubova?

Sjedinjene Američke Države ne upravljaju NATO savezom. NATO se vodi sam! Dakle, nije to da vam je NATO nešto naložio. Vi možete reći NE onome što SAD želi! Tzv. Velika koalicija (koja operira u Iraku i Siriji) nije sastavljena od NATO saveza, nego ju je sastavio Obama.

Ali EU, predvođena Francuskom i Velikom Britanijom, oni su vodili stvari u Libiji i Siriji…

Pa što onda?! Pa vi onda time odustajete od svog suvereniteta, zar ne? Vi to niste napravili. Dakle, zadržite svoj suverenitet i recite NE. Mislim, države mogu jednostavno reći NE. Njemačka nije išla u Irak. Dakle, ako Njemačka nije išla u Irak 2003., zašto Hrvatska ne bi mogla ne ulaziti u Siriju danas? Mislim da je to greška i mislim da bi se u tom odnosu moralo moći reći NE. Sve su to ti političari koji žele udovoljiti Obami, koji je jedan od najgorih predsjednika kojeg su SAD imale.

Gori od G. W. Busha?

Ne. Jedan od najlošijih, ali nije gori od G. W. Busha. Mislim da je dobro usporediv s Carterom, a Carter, znate, nije bio dobar. Obama je dobio Nobelovu nagradu i sad će otići s dužnosti s dva velika rata. A pogledajte što se događa u Ukrajini! Grozno je i razmišljati o Ukrajini!

Knjiga osobe navedene kao Mark Owen (što je pseudonim), te spisalački bitno iskusnijeg Kevina Mauera, kao koautora, prilično je zanimljivo djelo. Dok u žanru memoarne literature bivših specijalaca o njihovu vremenu provedenom u postrojbama specijalne namjene i ne bi bila nešto novo ili radikalno posebno, “Težak dan” je zanimljiv jer vodi prepričavanju detalja jedne konkretne i nedavne operacije. Naime, autor i ujedno glavni lik knjige voditelj je jedne od dvije udarne skupine u operaciji “Neptunovo koplje”, akciji kojom je u noći 1. svibnja 2011. likvidiran Osama bin Laden (o kojoj smo pisali na portalu Obris.org). Točnije, autor je bio u helikopteru koji se nesretnim slučajem srušio tijekom misije u Abbottabadu, pakistanskome gradu samo 50-ak kilometara od Islamabada, pri kompleksu zgrada u kojima se skrivao bin Laden – u helikopteru koji je onda ostavljen i pri polasku djelomično uništen eksplozivom.

No, iako je akcija uklanjanja osobe s kodnom oznakom “Geronimo” vrhunac knjige, “Teški dan” počinje konvencionalno – od djetinstva glavnoga lika, njegovog ulaska u oružane snage i onda opredjeljivanja za postrojbe posebne namjene, sve to kroz prvih 9 poglavlja knjige. Čitateljima se opisuje razvoj i obuka specijalca, njihova oprema i napredovanje u službi – s posebnim naglaskom na to što je United States Naval Special Warfare Development Group (poznata i kao SEAL Team Six), zašto tu skupinu u američkim oružanim snagama smatraju ozbiljnom, i kako u taj ograničeni krug profesionalaca ući. To sve predstavlja očekivani autorski put, i iako je korektno napisano, nije posebno oduševljavajuće. U radnju se postupno uvode detalji s terena, iz Iraka i Afganistana, tako da onda sam početak akcije “Neptunovo koplje”, u 13. poglavlju knjige, dolazi kao nekakav logični vrhunac radnje. To je ujedno i vrhunac vojne karijere nominalnoga autora (s njegovih ukupno 13 tura na terenu), o čijem formalnome završetku govore poglavlje 19. i kratki epilog.

Sama je akcija obračuna s Osamom bin Ladenom prilično zanimljiva. Planiranje i priprema operacije vidljiva je iz perspektive koju ostali javni i medijski izvori na tu temu nisu mogli obuhvatiti. U tekstu se vide i promišljanja o mogućim stranputicama akcije, kao i činjenica da na terenu stvari tek u idelanome slučaju zapravo samo donekle sliče planiranoj i uvježbanoj varijanti operacije, iz razdoblja priprema. Sve je to korektno i grafički ilustrirano, gdje pomalo žalosti da su fotografije iz ranijih faza autorove karijere u koloru (ukupno 16 fotografija – pejzaži, oprema i akcije), dok osam stranica ilustracija vezanih uz poduhvat u Pakistanu čine tek crno-bijele karte, sheme i 3D-prikazi.  

Tipični komplet personalizirane opreme

Ono što u knjizi “No easy day” posebno upada u oči je i utjecaj dvaju vanjskih, nevojnih faktora na moderno ratovanje. Prvi je tu utjecaj medija, koji prate ratove općenito, ali i djelovanje američkih postrojbi u njima. Dok je za same pripadnike postrojbe SEAL tim 6, zvane i DEVGRU, smiješno čitati bajke o sebi samima, postupno na vidjelo izranja i nešto drugo – problemi u odnosu s odvojenim izvještajnim sustavom, koji radi svoje brzo i ustrajno, a mimo državnih nastojanja za plasiranjem službene verzije događaja. Dok se i neki opisi iz knjige zapravo razlikuju od te, službene verzije, i pri kraju same knjige postaje vidljiva i određena zabrinutost autora za svoj identiteta (sada kao umirovljenika, civila) te sigurnost. Kao drugo, u ovome se djelu odražava i ponešto od američke unutarnje i vanjske politike – od oklijevanja političara, “Washingtonske mašine”, u davanju odobrenja za akcije – što sve ovisi o birokraciji i pravnicima, pa do načina na koji se opisuje političko skupljanje bodova na uspješno zaključenome poduhvatu. Upravo ova otvorenost autora pri opisima politike, vjerojatno je bila zaslužna za barem dio događanja koja su uslijedila izdavanju knjige “No easy day”.

Dva uređaja više daju šire vidno polje i finiju sliku

Na kraju, treba spomenuti i kontroverze koje je objava knjige “No easy day” izazvala ove jeseni u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, prezentacija njenog prvog izdanja održana je početkom rujna, u predizborno vrijeme. Ubrzo po izlasku knjige, televizijska stanica Fox News je otkrila pravo ime autora –  Matt Bissonnette – no to je bio tek početak kontroverzi. Dodatnu je reklamu knjizi dala javna diskusija je li u njoj bilo odavanja nekih podataka koje bi američki obrambeni sustav označio kao tajne? I tu je na kraju odgovor ipak bio “DA”, iako s vrlo malo konkretnijih komentara. Kao drugo, a vezano uz pitanje tajnosti – postavilo se i pitanje, nije li Matt Bissonnette pri svojoj suradnji oko knjige ujedno povrijedio i Sporazum o čuvanju tajnih podataka (Non-disclosure Agreement), koji je potpisao ulaskom u oružane snage. Ovdje su se nedoumice koncentrirale oko pravnih detalja – gdje je bivši specijalac svoj tekst, umjesto prvo na pregled pravnoj službi američkoga Pentagona, dao izdavaču i njihovom specijaliziranom pravniku – opet time prekršivši politiku čuvanja povjerljivih podataka. Svemu tome nije pomoglo ni izdavačko tempiranje datuma pojavljivanja knjige na policama – početkom rujna, taman nakon održavanja Nacionalne konvencije Republikanske stranke, i gotovo istodobno s Nacionalnom konvencijom Demokratske stranke – dakle, na samome početku furiozne jesenske faze izborne kampanje u predsjedničkim izborima 2012. godine. Za knjigu koja se bavi aktualnim vojnim temama iz domene postrojbi specijalne namjene, to je garantiralo da će njeni prigovori na političare biti spomenuti i u kampanji za izbor novog vrhovnoga zapovjednika, što možda i nije bilo baš ono što si je autor zapravo priželjkivao.

Iako se čitava ta diskusija posljednjih mjeseci utišala, možda i zbog kraja izbornoga ciklusa te prelaska teme u vode pravnih postupaka o odavanju klasificiranih podataka, sve ovo smo i u doba neposrednog odvijanja smatrali dovoljno zanimljivim da o tome na portal Obris.org, u video kutak, 5. rujna uvrstimo povezani video-prilog pod naslovom “Nedavno izašla knjiga o smaknuću Osame bin Ladena ipak odaje povjerljive podatke, tvrdi Pentagon”. Možete ga ponovo vidjeti ovdje…  

Podaci o knjizi:

“NO EASY DAY, The only first-hand account of the Navy SEAL mission that killed Osama bin Laden“, autori Mark Owen i Kevin Maurer, ilustrirano, 316 stranica (s prilozima, bez indeksa i tek sa simboličkim popisom literature), izdanje Michael Joseph of Penguin Books, UK, 2012.

Uz to, ovogodišnju je prvu obljetnicu tog događaja, prema istom vremenskom uzorku, preplavila izborna mašina američkog predsjednika Baracka Obame. On se neočekivano ukazao u Afganistanu, potpisao Ugovor o strateškom partnerstvu Afganistana i Sjedinjenih američkih država, te u gluho doba jutra u prostoru zrakoplovne baze Bagram održao druženje s vojskom i konferenciju za tisak – koje je upalo točno usred ranovečernjeg programa svih američkih TV mreža – kojim je povezao uspješnu likvidaciju bin Ladena, najavljenu stabilizaciju Afganistana i formaliziranje odnosa dviju država na dosad ipak još neviđen način. I opet, sve to u kasnim satima 1. svibnja – ili ranim satima 2. svibnja po hrvatskome vremenu.

Dok tek treba analizirati pun doseg i značaj u Kabulu potpisanog Strateškog partnerstva – čije najave i pojedini konkretni detalji u javnost cure već tjednima – ali i polugodišnjeg Izvješća o stanju Afganistanu, koje je nedavno američkom Kongresu podnijelo tamošnje Ministarstvo obrane, odlučili smo kao dio rekapitulacije tog 1., odnosno 2 . svibnja 2011. godine prenijeti ovdje tekst Igora Tabaka “Osama bin Laden – ipak mrtav?”, objavljen u tjedniku Globus, u srijedu 4. svibnja 2011. godine, samo dva dana nakon događanja.

Iako su prva nagađanja o smrti Osame bin Ladena krenula ranije tijekom večeri, većinu je novinara akreditiranih pri Bijeloj kući u Washingtonu navodno ipak iznenadilo sazivanje posebne konferencije za tisak blizu ponoći u nedjelju, 1. svibnja. Ta neupućena većina očekivala je da će tema iznenadne Obamine presice biti rat u Libiji i recentna bombardiranja Tripolija i obitelji Gadafi, no Barak Obama  je u 23.45 ponosno objavio „Osama bin Laden je mrtav!“, otvorivši time lavinu slavlja i komentara.

Barack Obama u Washingtonu 1. svibnja 2011. malo prije ponoći

Detalji vezani uz akciju mornaričkih postrojbi specijalne namjene, koji su pogubili Osamu bin Ladena, od trenutka predsjedničke objave uspjeha polagano cure u javnost.  Većina podataka u medijima, pripisana neimenovanim izvorima iz raznih razina američkih vlasti, kaže da je bin Laden ubijen u prepadu iz zraka, helikopterima, a lokacija na kojoj se skrivao nije bila neka pećina uz afganistansku granicu, nego ograđena vila, tek oko 100 kilometara sjeverno od pakistanskoga glavnog grada Islamabada. Navodno je sve išlo brzo i bez problema – upad, kratka borba i metak u glavu – za osobu čije ime posljednjih godina znaju čak i hrvatska djeca. Pri tome, opet navodno, do bin Ladena se stiglo dugotrajnim praćenjem njegovih kurira od povjerenja, budući da je čovjek potpuno odustao od korištenja elektroničkih naprava za komuniciranje. Tako je likvidacija Osame bin Ladena kulminacija jednog dugotrajnog postupka obavještajnog praćenja i izviđanja.

Sjedinjene američke države o hvatanju tog radikalnog islamističkoga vođe razmišljale su već  krajem 1990-tih, odmah nakon dvostrukog bombaškog napada na svoja veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji. Nakon napada na WTC i Pentagon, 11. rujna 2001., očekivalo se da je hvatanje Osame bin Ladena samo pitanje trenutka. Kada je propušten moment iznenađenja, prilikom početka rata u Afganistanu i navodnog bijega bin Ladena iz planina Tora Bore u susjedni Pakistan, bilo je jasno da se ne radi o laganome zadatku. Osama se prilagodio potjeri, utopivši se u masi od preko 180 milijuna Pakistanaca, i sredinom 2000-tih su i Amerikanci morali priznati da se njegov trag ozbiljno ohladio. Jedino što je preostalo, bio je nastavak započetih ratova (u međuvremenu se zaratilo i u Iraku) i tek polagano slaganje mozaika, ne bi li se negdje, ubuduće, „na dugome štapu“, možda došlo i do osobe koja je postala ikona globalnoga islamizma. Izgleda da je i nagrada od 25 milijuna američkih dolara, koliko se nudilo za informacije o Osami bin Ladenu, poslužila tek kao psihološki uteg, ali ne i stvarno sredstvo hvatanja slavnoga bjegunca. I upravo zato, vijest koja je službeno objavljena tik pred ponoć na 2. svibnja ima posebnu težinu.

Kutije šibica s obavijestima o iznosu nagrade dijeljene su gdje se sumnjalo da Osama i njegova desna ruka imaju skrovište

Pronalaženje te likvidacija Osame bin Ladena uspjeh je kojeg George W. Bush, inače četrdeset i treći američki predsjednik, nije dočekao u svoja puna dva mandata, iako je baš u to ime zaratio s Afganistanom.  Vijest koju je prije par dana objavio Bushov nasljednik, Barak Obama, nije plod sreće i trenutka, već simbolički  predstavlja kraj jedne ere. Radi se o događaju koji „s one strane oceana“ ima veliku emotivnu težinu, budući da barem prividno završava priču o 11. rujnu i terorističkome napadu na SAD, pa ne čudi da je objava bin Ladenove smrti izazvala brojna  javna slavlja na ulicama Washingtona i New Yorka. Prave je učinke ove objave još teško ocijeniti – posebno u svijetlu njenoga utjecaja na američku političku scenu. Ondje se bliže idući predsjednički izbori, Barak Obama će pokušati osvojiti svoj drugi mandat na čelu SAD, a nedjeljna će vijest i tu zasigurno biti široko korišten argument. No, još je tu mnogo otvorenih pitanja.

Tijelo Osame bin Ladena navodno je pripremljeno u skladu s islamskim vjerskim običajima i potom bačeno u more. Dok je, barem na prvi pogled, jasna motivacija ovoga postupanja –izbjegavanje stvaranja točke budućih hodočašća i okupljanja islamista – prvi je dojam da će tu još biti mnogo prijepora i neslaganja. Naime, samo nekoliko sati nakon objave te informacije, već je određen broj centara islamske vjerske misli (i to čak oni umjereni) objavio kako polaganje tijela u vodu nije u skladu s Islamom. Pri tome, treba napomenuti kako su upravo strogi sunitski islamisti, koje je inspirirao bin Laden, ujedno i glavni protivnici poštovanja pojedinih osoba, grobova i mjesta – u stilu šijitskoga ili sunitskog sufi islama. Dakle, nekakva bi hodočašća zapravo bila i praktična suprotnost onome u što ti radikalni islamisti vjeruju i za što se aktivno bore. Osam bin Laden vjerojatno će u islamskome svijetu zadržati određenu aureolu mučenika, osobe koja je poginula u borbi za svoje shvaćanje vjere. Budući da nije imao faza u svome životu koje bi bile suprotne toj slici, njegova smrt vjerojatno neće biti uspoređivana s onom Saddama Huseina od Iraka – socijalista i diktatora, osobe kojoj se sudilo i ekspresno presudilo – osobe koja je tijekom svoga pogubljenja uspjela pokazati impresivnu dozu dostojanstva pred licem zapjenjenih i podrugljivih političkih protivnika.

Naravno, iako se od 2. svibnja popodne govori i o provedenoj DNK analizi nad ostacima pokojnoga vođe al Qaede, čitav je dosadašnji postupak zapravo kao stvoren za pobornike teorija zavjere. „Je li Osama još živ?“, „Je li sve ovo namješteno?“ – pitanja su koja zabavljaju mnoge, što zapravo i ne čudi. Radi se tu o priči koja u sebi sadržava arhetipove i mitske elemente jasno pojmljive svima – pa i onima koji se s Osamom bin Ladenom politički i ideološki uopće ne slažu. Ako je poginuo, taj je čovjek poginuo u borbi za svoje ideje. Sam protiv svih, pojedinac protiv gigantskoga stroja. Već i nekad, ovo bi bilo dovoljno za dobru priču, stvaranje alternativnih verzija događaja, a u konačnici i mitova. Danas, u doba poplave informacija – kad je ionako teško odvojiti ono bitno od poplave reklama, priča lansiranih u marketinške svrhe i sasvim sporednih besmislica – nedvojbeno je da će tu još trebati mnogo truda i vremena da se činjenice iskristaliziraju na dovoljno jasan i nedvojben način da dostignu iole punu, onu „udžbeničku“, razinu. No, to i nije neposredno bitno, budući je Osama bin Laden već ionako odavno napustio razinu operativnoga vođe terorističke mreže, pa zvala se ona i al Qaeda, te postao simbolom s kojim se globalna većina ili slaže ili ne slaže – ali na onoj bazičnoj, ljudskoj razini, nevezano s konkretnim činjenicama i detaljima njegova stvarnog života i djela.

Ono što ipak ostaje zadano i nakon objave smrti Osame bin Ladena je politika, stanje međunarodnih odnosa, te ratovi koji i dalje traju u Afganistanu, Iraku i Libiji. Ne iznenađuju najave odmazde, budući su navodno i same regionalne podružnice al Qaede tijekom ponedjeljka priznale smrt svoga formalnoga vođe. No, to ne mora značiti da će do te odmazde doći bilo odmah, bilo u nekoj spektakularnoj formi – iako se takva mogućnost ne može isključiti. Ako i ne bude u Wikileaksovim dokumentima najavljenih napada nuklearnim sredstvima (bila to bomba u punom smislu nuklearna ili pak tzv. prljava, koja prostor samo zagadi rasipanjem radioaktivnoga materijala), zasigurno ćemo idućih godina gledati napade islamističkih terorista naslovljene kao odmazdu za Osamu bin Ladena. Zapravo, bilo bi začuđujuće da barem za neko vrijeme svaki iole uspješan napad islamističkih terorista ne bude ujedno i medijski predstavljan kao „osveta za bin Ladena“. No, to ne mora nužno značiti i da će takvih napada biti više, ili da će oni biti bitno drugačiji od do sada viđenih, ionako ambiciozno planiranih akata islamističkoga terorizma. Trenutno se, kao prva meta, spominje upravo zemlja u kojoj je Osama bin Laden proveo posljednje godine života – Pakistan, aktualni predsjednik Ali al Zardari i razne institucije vlasti.

Budući je van simboličke razine gotovo sve ostalo isto, sigurno je da ćemo i idućih mjeseci slušati vijesti o krizi u Pakistanu – inače jednoj od država svijeta čija je unutarnja stabilnost iznimno upitna. Sve od ubojstva Benazir Bhutto, krajem prosinca 2007. godine, Pakistan je praktično pa neprekidno u previranju. Vojna hunta je u veljači 2008. izgubila izbore, ne bi li na kraju njen čelnik general Pervez Musharraf sredinom kolovoza te iste godine podnio ostavku i na mjesto predsjednika države. Ipak, civilna vlast, koja je tada u potpunosti preuzela formalno kormilo države, ima mnogo problema. Razjedinjena je politički i regionalno, i dalje je uvelike ograničena ovlastima te utjecajem pakistanske vojske na ukupno društvo i ekonomiju, a sve to uz pakistanske talibane koji se posljednje vrijeme aktivno oružano bore za vlast – ostavljajući nerijetko osjećaj građanskoga rata širih razmjera.

Uzevši sve to u obzir, ne čudi da se i vjerojatno ipak pokojni Osama bin Laden odabrao barem posljednje tri godine skrivati upravo u Pakistanu. Ondje islamisti i dalje imaju velik utjecaj – i radi Afganistana s kojim država graniči na sjeverozapadu, i radi Indije na istoku i jugoistoku, s kojom spor oko regije Kašmir nije ni blizu trajnoga rješenja. Smrt Osame bin Ladena, u navodno ipak pretežito jednostranoj američkoj vojnoj akciji, biti će idućih tjedana u Pakistanu unutarnjopolitičko pitanje prve vrste. Gledat će se tko je što znao te tko je i kako surađivao sa SAD (deklariranim saveznikom Pakistana u borbi protiv nekih grana tamošnjih lokalnih islamista). Budući da će, barem za prvu silu, u Pakistanu vjerojatno biti koncentrirane i prve akcije oružane odmazde za smrt Osame bin Ladena, za nadati se da u terorističkim napadima neće stradati najviši vrh tamošnjeg političkoga vodstva. Takav bi razvoj situacije bio loš za svijet, za Sjedinjene američke države, ali i za njihove razne saveznike – uključujući tu i malu te udaljenu Hrvatsku.