Subota, 23. svibnja, ujedno je 85. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je trebala trajati maksimalno 4 do 6 tjedana, a sada je došla do kraja svojeg 12. tjedna trajanja. Pri tome treba naglasiti da su intenzivne zrakoplovne operacije trajale do 7. travnja, da bi onda od 13. travnja američki predsjednik Donald Trump tijekom „primirja“ započeo i američku pomorsku blokadu Irana koja traje sve do danas. Budući da se pomorske blokade itekako broje u mornarička borbena djelovanja, time se zapravo ne može ni pričati o pravom primirju SAD-a i Izraela s Iranom, već je tu na djelu tek manje zatišje u itekako tekućem vojnom i ekonomskom sučeljavanju ovih država (gdje je 15. svibnja i Izrael na još 45 dana produžio svoje iznimno krhko primirje u Libanonu). Sve ove nesigurnosti postaju još i više vidljive kad uzmemo u obzir da je barem od početka mjeseca ožujka za međunarodni promet praktično zatvoren strateški važan pomorski tjesnac Hormuz – čime se iz dana u dan pojačava pritisak na globalnu opskrbu energentima (sirova nafta, razni naftni derivati, plin), ali, uz ostalo, i umjetnim gnojivima, aluminijem, sumporom te helijem.

Bilježi se niz medijsko-burzovnih intervencija Donalda Trumpa

Činjenica ovog zastoja iz dana u dan otežava život i poslovanje brojnim državama i gospodarstvima širom svijeta – što treba neprekidno držati u vidu dok iz dana u dan i iz tjedna u tjedan slušamo o sve novim i novijim političkim ili diplomatskim prepucavanjima SAD-a i Irana, uz najave kako rat samo što nije gotov. U svemu tome nije nipošto slučajno da većina prijetnji Iranu redovito dolazi krajem tjedna ili za vikend, dok onda početkom radnog tjedna (kad se otvore burze) Trump redovito smiruje stvari najavama pregovora ili mirovnih sporazuma. Fascinantno je jedino kako terminska tržišta energenata iz tjedna u tjedan dalje „pasu“ te priče američkog predsjednika, dok se istodobno začuđujuće malo pažnje posvećuje stanju na fizičkim tržištima tih istih proizvoda (na kojima cijene itekako divljaju). Ujedno, treba napomenuti i vidljivi porast utjecaja Kine na ova, ali i druga vanjskopolitička pitanja – gdje se moglo vidjeti da je Peking prvo ugostio iranskog ministra vanjskih poslova početkom svibnja, pa Donalda Trumpa 14. i 15. svibnja, onda i Vladimira Putina na temu Ukrajine te izvoza energenata (ali i Irana) 19. i 20. svibnja, da bi od 23. do 25. svibnja ondje bio dočekan i pakistanski premijer Sharif – sve to uz vrlo malo otkrivanja stvarnih kineskih karata ili ikakvih ozbiljnih popuštanja partnerima.

Kroz Hormuz brodovi „na kapaljku“

Razni bordovi i dalje nagomilani s obje strane Hormuza

Na spomenuta kretanja cijena po spot-tržištima ima velik utjecaj i stvarni promet brodova kroz Hormuški tjesnac – međunarodni plovni put koji je s jedne strane zatvoren iranskom blokadom (koja zaustavlja brodove SAD-a i Izraela, ali i plovila iz Europe te država sa zapadne obale Perzijskog zaljeva), a s druge (vanjske) strane još i američkom blokadom koja nastoji zaustavljati brodove koji su imali veze s iranskim lukama, te plovila u povratku prema Iranu. Iako obje ove blokade više ili manje rade, također nije dvojbeno da obje na trenutke izgledaju porozno, a očigledno su povremeno i politički uvjetovane. Time se u javnoj sferi redovito operira različitim brojevima o prolazu brodova – gdje treba razlikovati službene navode (američke i iranske), ali i navode o povremenim prolazima brodova mimo kontrola, uz ugašene identifikacijske sustave – što je možda i olakšano visokim razinama tamošnjih ometanja satelitske navigacije i svih drugih elektroničkih komunikacija. Tako se do 18. svibnja čulo o dolasku natrag u Iran barem triju manjih praznih tankera (ukupno 1,9 milijuna barela prostora), koji su se odmah pridružili većem broju takvih plovila spremnih za skladištenje nafte do otvaranja bilo kakve mogućnosti izvoza. Prema svježim procjenama, kod iranskog otoka Harg je na vezu barem 27 tankera (od toga 18 VLCC), dok kod iranske luke Chabahar stoji njih 12 (od toga 5 VLCC). Dobar dio toga su plovila u službi plovećih skladišta koja produžavaju sposobnost Irana da odolijeva pomorskoj blokadi izvoza, dok je još barem 80 tankera u pokušaju tranzita kroz iranske vode i luke, što SAD pokušavaju aktivno suzbijati. Navodno je to oko dvije trećine ukupnih iranskih plovila tog tipa, dok preostala trećina stoji nadomak Kine i čeka iskrcaj energenata kad to vlasti u Pekingu požele.

Sjedinjene Američke Države su do četvrtka, 21. svibnja, u okviru svojeg Zapovjedništva Centar navodno zaustavile 94 komercijalna plovila (od toga 22 u zadnjih tjedan dana), te onesposobile 4 broda koji su se oglušivali o pozive na zaokret i pokušavali probiti blokadu. Osim toga, 19. svibnja bilježilo se američko zauzimanje tankera „Skywave“ u Indijskom oceanu, plovila koje se nakon 11. ožujka iskralo iz Zaljeva, negdje u vodama Malezije prekrcalo teret i sad bilo na povratku u Iran. Zadnje helikoptersko iskrcavanje marinaca bilo je odrađeno u srijedu, 20. svibnja, na mali tanker „Celestial Sea“. Pri tome, treba napomenuti da se od sredine travnja do sredine svibnja čulo o gotovo potpunom prestanku iranskog izvoza nafte (uz samo manje uspjehe u izvozu derivata tankerima koji još nisu sankcionirani), što se donekle promijenilo u zadnjih desetak dana. Naime, nakon posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija Kini 6. svibnja, uoči dolaska u Kinu i američkog predsjednika Trumpa Iran je objavio namjeru propuštanja niza kineskih plovila kroz svoju blokadu Hormuza – da bi ih onda, izgleda, i Sjedinjene Države pustile izaći kroz njihovu vanjsku blokadu. Tako se u srijedu, 13. svibnja, bilježilo barem šest kineskih brodova (pet tankera, jedan LPG-brod i jedan brod za prijevoz vozila), što ipak nije pomoglo Donaldu Trumpu u postizanju bilo kojeg od najavljivanih većih diplomatskih ciljeva u Pekingu 14. i 15. svibnja.

U nedjelju, 10. svibnja, bilježilo se prolaz velikog grčkog tankera pod malteškom zastavom (iračka nafta, dogovor s Iranom), da bi 13. svibnja tri tankera s iračkom naftom prošla iransku, ali ne i američku blokadu (jer se, navodno, plaćanje prolaza Irancima ponekad tretira kao podrška režimu u Teheranu), a jedan kineski tanker je, navodno, izašao iz Hormuza. Zato se u četvrtak, 14. svibnja, iz iranskih izvora govorilo o 30 brodova u prolazu iranskim koridorom uz plaćanje, dok su zapadni izvori naglašavali jedan japanski tanker koji je izašao kroz obje blokade s kuvajtskom i emiratskom naftom. Ipak, tijekom utorka, 19., i srijede, 20. svibnja, registriran je prolaz barem 16 raznih brodova, četiri u utorak i desetak u srijedu (dok iranski izvori navode 28 u utorak, 31 u srijedu i 35 u četvrtak, 21. svibnja) – među njima, bilježilo se 21. svibnja izlaz iz Zaljeva za još tri velika tankera (tri kineska i jedan južnokorejski, koji su nosili iračku i kuvajtsku naftu uz iransku dozvolu prolaza) i jedno tursko plovilo, dok je u Zaljev ušao brod pod indijskom zastavom. Za sada se tijekom jutra u petak, 22. svibnja, čulo samo za jedan brod koji je ušao u Zaljev. Sve je to itekako daleko od predratnih do 140 brodskih prolaza dnevno.

Pregovori u sjeni diplomacije i prijetnji

Trump opet prijeti Iranu – “sat otkucava”

Proteklih desetak dana američke politike prema Iranu bilo je posebno kaotično, te obilježeno danima kada bi Donald Trump na temu tekuće krize samo više puta dnevno objavljivao razne slike kreirane umjetnom inteligencijom. Nakon odbijanja dotadašnjih iranskih mirovnih prijedloga u nedjelju, 10. svibnja („totalno neprihvatljivi“), i kritika iranske politike Baracka Obame, sva pažnja američkog predsjednika svrnula se nakon utorka, 12. svibnja, prema Kini. Dok se uoči posjeta Donalda Trumpa Kini od 14. do 15. svibnja u Hormuzu propuštalo kineske brodove, istodobno se iz SAD-a u medije puštalo vijesti kako bi neka nova vojna operacija protiv Irana mogla biti nazvana „Operacija malj“, što je privremeno diglo i cijene nafte na terminskim tržištima. Iako u Kini nije dobio podršku za dodatne pritiske prema Iranu, Trumpu je po povratku trebalo do nedjelje, 17. svibnja, za hvatanje daha. Dok se u subotu, 16. svibnja, moglo čitati da je „ovo bila tišina prije oluje“, samo dan kasnije su nanovo krenule prijetnje, prvo prema američkim medijima čije izvještavanje o Iranu Donald Trump počinje izjednačavati s kaznenim djelom izdaje, a onda i prema samom Iranu („Za Iran, sat otkucava, i bolje da se pokrenu, BRZO, ili od njih neće ništa ostati. VRIJEME JE BITNO!“).

Trump opet odgodio vojna djelovanja (sada na zahtjev SA i UAE), 18. svibnja 2026. godine

Iako su već i te naznake bile dovoljne da Iran krene dodatno uvježbavati obranu Teherana, od svega toga opet nije bilo ništa. Naravno, napetosti su opet potrajale do ponedjeljka, 18. svibnja, i otvaranja burzi, kada se tijekom popodneva Trump našao potaknutim da potencijalnu vojnu operaciju (neslužbeno najavljivanu za utorak) opet odgodi u zadnji tren, ovoga puta na navodni poticaj čelnika Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pri tome, iako se Trump čitav nadolazeći tjedan uglavnom uspijevao suzdržati od poruka Iranu na svojoj društvenoj mreži Truth Social, nije trebalo čekati dugo da za američke medije potvrdi kako bi do nastavka napada možda moglo doći „u petak, u subotu ili nedjelju“, iako je pad terminskih cijena nafte ukazivao da tržišta zapravo ne vjeruju takvim pričama. Dapače, u utorak, 19. svibnja, se na burzama opet bilježilo i velike kupovine uvjetovane ostankom Brent nafte na cijenama oko 90 USD, s rokom izvršenja do utorka, 26. svibnja. Naravno, ovo bi mogla biti samo slučajna poslovna odluka nepoznatog kupca vrijedna zarade od oko 130 milijuna USD, ali je možda i još jedna u nizu nedavnih akvizicija s jasnom sumnjom u pristup povlaštenim informacijama iz američkih političkih krugova. Ipak, treba konstatirati kako do nastavka zračnog ratovanja nad Iranom za sada ipak nije došlo (barem do dovršetka pisanja ovog teksta), a možda do toga neće ni doći. Posebno to stoji ako su istiniti navodi kako su u srijedu, 20. svibnja, iz Saudijske Arabije apelirali na SAD da napada ne bude do kraja ovogodišnjih hodočašća Hadž, koja padaju od nedjelje, 24., do petka, 29. svibnja.

Razna nagađanja bila su dodatno potaknuta i jučerašnjom objavom Donalda Trumpa na društvenoj mreži Truth Social, kako ne može sinu na svadbu, jer je „za njega bitno da ostane u Washingtonu, DC, u Bijeloj kući tijekom ovog važnog vremenskog perioda“ – dok je sam Iran objavom NOTAM-a do ponedjeljka, 25. svibnja, zatvorio glavninu svojeg zapadnog zračnog prostora uz vidljiva prestrojavanja preostalog ratnog zrakoplovstva. U takvom svjetlu napomenimo i da se u američkim medijima tu spominjalo dodatne podjele – ne samo ranije spominjane između ratobornih Izraela i UAE nasuprot većine pregovorima sklonih zemalja zapadne obale Perzijskog zaljeva, Turske, Egipta i Pakistana – već sada i unutar samog tima Donalda Trumpa, gdje su JD Vance, Witkoff i Kushner navodno za pregovore, dok se ministra obrane Hegsetha i ministra vanjskih poslova Rubia spominjalo kao zagovaratelje nastavka vojne intervencije. Sva ta nagađanja i dalje je gotovo nemoguće potvrditi izvana, baš kao ni ustrajne priče o neslaganjima (čak i sukobima) u vrhu vlasti Irana na drugoj strani.

Nakon američkog odbijanja iranskih pregovaračkih stajališta 10. svibnja (spominjalo se posebnih pet točaka: (1) kraj rata na svim frontama, (2) ukidanje svih sankcija, (3) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (4) kompenzacija za ratne štete i (5) priznanje iranskog suvereniteta nad Hormuzom) – opet su na red došli i novi američki zahtjevi. Njih se u nedjelju, 17. svibnja, čulo iz iranskih izvora, također u pet točaka: (1) SAD neće plaćati kompenzacije za ratne štete, (2) obogaćeni uranij treba prebaciti u SAD, (3) u Iranu može ostati samo jedno aktivno nuklearno postrojenje, (4) manje od četvrtine sankcijama blokiranih sredstava bi bilo odmrznuto i (5) prestanak rata na svim frontama je preduvjet za pregovore.

Naravno, između ovih suprotstavljenih popisa želja ni idućih dana nije bilo vidljivoga kompromisa, iako su pojedini mediji tijekom četvrtka, 21. svibnja, spominjali donekle usuglašen mirovni sporazum. Dok se iz SAD-a čulo kako je na stolu svojevrsno „pismo namjere“ kojim bi se formalno okončao rat i započeo 30 dana dug period podrobnijih pregovora, iz arapskih je izvora u javnost procurilo devet glavnih točaka mogućeg sporazuma: (1) trenutačno, opće i bezuvjetno primirje na svim frontama, (2) obostrano obvezivanje da se ne gađa vojna, civilna i energetska infrastruktura, (3) prestanak vojnih djelovanja i medijskog ratovanja, (4) poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nemiješanja u unutarnje odnose, (5) garantiranje slobodne plovidbe Zaljevom, Hormuzom i Omanskim morem, (6) uspostava zajedničkog mehanizma za nadzor i rješavanje sporova, (7) početak pregovora o otvorenim pitanjima za sedam dana, (8) postupno ukidanje sankcija SAD-a u zamjenu za iransko pridržavanje dogovorenoga te (9) potvrda pridržavanja međunarodnog prava i Povelje UN-a. Usprkos boravku pakistanskog ministra unutarnjih poslova Mohsina Naqvija u Teheranu 20. svibnja, problematičan tijek mirovnih razgovora krenuo se naslućivati temeljem najavljenog, a onda tijekom popodneva u četvrtak, 21. svibnja, na jedan dan i odgođenog posredničkog posjeta Teheranu pakistanskog načelnika Glavnog stožera Asima Munira (dok je premijer Pakistana Shehbaz Sharif danas, u subotu, 23. svibnja, krenuo u vezani trodnevni posjet Kini). Ujedno, u Teheranu su bili i Katarci, a onda ipak naglo otišli u petak, 22. svibnja, iako se prvotno planiralo da ostanu do nedjelje, 24. svibnja – tako da na kraju uopće nije jasno teku li ipak ti pregovori ili su opet zaglavili (što bi otvorilo prostora i za dodatne vojne opcije).

Dodatno proširenje iranske “sigurnosne zone” u Hormuzu

Pri tome, zastoj u pregovaranju ne bi ni bio čudo, ako znamo da SAD ustrajno žele postići praktičnu predaju Irana, dok vlasti u Teheranu kupuju vrijeme i čekaju da posljedice nastavka blokade Hormuza naprave svoje u SAD-u i po globalnoj privredi. Do danas se moglo čuti kako su osnovna neslaganja ipak (1) oko pitanja iranskog nuklearnog programa, na čemu inzistira Donald Trump, te (2) na pitanju iranske kontrole Hormuza (što su odbili i Bahrein, Katar, Kuvajt, Saudijska Arabija te UAE). Dok se po pitanju obogaćenog uranija razlikuju kategorije, glavnina problema je koncentrirana oko 440,9 kg materijala obogaćenog do 60 posto i oko 184,1 kg uranija obogaćenog do 20 posto – što bi SAD željele da se preda njima, a Iranci bi možda pristali na izvoz u neku prijateljsku državu. Ponešto je manji problem oko 6.024,4 kg materijala obogaćenog između 2 i 5 posto te još 2.391,1 kg materijala do 2 posto obogaćenja. S druge strane, po pitanju faktične i formalne kontrole Hormuza uopće nema sklada oko naplate ikakvih putarina ili prolaznih taksi. Tu su Iranci 16. svibnja izašli s nekakvim prijedlogom pravila za prolaz (opet pet točaka: (1) sustav je „unutar mehanizma njihova nacionalnog suvereniteta“, (2) plovila se usmjeravaju na određenu rutu, (3) sustav koriste samo komercijalna plovila država koje surađuju s Iranom, (4) bit će taksa za siguran promet i (5) tjesnac ostaje zatvoren za pokretače „Projekta Sloboda“), da bi onda 20. svibnja objavili i dodatne karte neke svoje „sigurnosne zone“ u Hormuzu. To je područje ponešto šire od onog definiranog kartama od 4. svibnja, te opet obuhvaća i teritorijalne prostore Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana (koji, navodno, s Iranom pregovara o novom režimu kontrole prometa u tjesnacu), što će zasigurno dodatno zaoštriti ionako napete odnose među susjedima. Za kraj, napomenimo da u svemu ovome još nema spomena ni uvjetovanju ikakvih ograničenja za iranski raketni program, što je već dugo bitan izraelski uvjet prema Iranu – no kako tu temu zadnjih dana praktično nitko više ni ne spominje, nema ni ikakvih naznaka da je ozbiljno u pregovorima.

Troškovi rata u raznim oblicima

Za početak napomenimo da se američki nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) u subotu, 16. svibnja, konačno vratio u svoju matičnu luku na istoku SAD-a, nakon gotovo godinu dana u operativnoj službi, po sudjelovanju u dva rata i jednako toliko kratkih posjeta Hrvatskoj. Zato se u srijedu, 20. svibnja, čulo i da je francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) bio uočen kod južnih obala Omana, nakon prolaska kroz Crveno more i tjesnac Bab al-Mandeb, da bi do petka, 22. svibnja, u njegovo šire europsko društvo pristigao i britanski razarač HMS Dragon kao bitno protuzračno pojačanje. Dok se već neko vrijeme iz dana u dan bilježilo regionalno manevriranje velikog broja američkih i izraelskih ratnih aviona – možda i u svrhu podizanja tenzija i diplomatskog pritiska na Iran – ovaj kombinirani europski mornarički potez ipak je teži za odgonetanje u današnje vrijeme ni rata ni mira oko Irana.

Ipak, dok se u srijedu, 29. travnja, iz američkih vojnih izvora još moglo čuti da je rat u Iranu SAD koštao 25 milijardi USD (što se uskoro pokazalo ograničenim praktično samo na utrošeno streljivo), i ta je procjena do utorka, 12. svibnja, porasla na 29 milijardi dolara. U tu računicu očigledno nisu bili uračunati gubici i oštećenja raznih zrakoplova – kojih je Pentagon pred Kongresom do 13. svibnja nabrojao 42 komada (četiri borbena aviona F-15E, jedan borbeni zrakoplov F-35A, jedan jurišni avion A-10, sedam letećih tankera KC-135, jedan leteći radar E-3 AWACS, dva specijalizirana aviona specijalnih snaga MC-130J, jedan helikopter za traganje i spašavanje HH-60W, 24 drona MQ-9 i jedan strateški dron MQ-4C Triton), kao ni brojne štete nanesene američkim radarima, bazama i drugim vojnim resursima širom regije oko Irana.

Uz to, u ovu računicu tek naknadno treba ubrojiti i razne posredne štete koje su trpjeli građani SAD-a, od kojih su na američkom sveučilištu Brown samo dodatne troškove goriva izazvane ratom u Iranu do 22. svibnja procijenili na 44,48 milijardi USD, odnosno oko 339,58 USD po kućanstvu. Dok se neposredno prije početka ratnih operacija u Iranu unutar SAD-a bilježila prosječna nacionalna cijena benzina od 2,98 USD za galon (oko 0,68 eura za litru), u četvrtak, 21. svibnja, navodila se prosječna nacionalna cijena galona goriva od 4,56 USD (kad se sve preračuna, još uvijek samo 1,038 eura za litru) – što je do sada poskupljenje za više od 53 posto. Ovdje treba dodatno uzeti u obzir i činjenicu kako cijene benzina po pojedinim američkim saveznim državama jako variraju, tako da se ovih dana u Kaliforniji brojilo oko 6,14 USD za galon (oko 1,397 eura za litru), dok je najjeftinije bilo u saveznoj državi Mississippi sa 4,02 USD za galon (oko 0,914 eura za litru). Ipak, ova je tematika bitna u kontekstu činjenice da se u ponedjeljak, 25. svibnja, u SAD-u obilježava blagdan „Memorial Day“, čiji produženi vikend u SAD-u ujedno označava i postupni početak tradicionalne ljetne sezone intenzivnih putovanja i pojačanog sezonskog trošenja goriva – gdje će se onda visoke cijene dodatno odraziti na planove širokih slojeva američkih građana/birača. Naravno, u američkoj gospodarskoj i političkoj sferi takvi se pritisci obično preliju i na popularnost vladajućih stranaka i čelnika – gdje onda tek treba promatrati utjecaj tako iz dana u dan (i tjedna u tjedan) rastućih faktičnih cijena goriva na predstojeće izbore, čiji je veliki ciklus zakazan za 3. studenoga ove godine. Tada će u igri biti svih 435 mjesta u Zastupničkom domu te 35 mjesta u Senatu američkog Kongresa, 39 guvernerskih pozicija, kao i velik broj raznih nižih funkcija – tako da nije čudo da će se do tada itekako gledati i kretanja cijena koje na dnevnoj bazi muče američke građane.

Sitni pokušaji saniranja štete

Imajući u vidu činjenicu kako, među ostalim, i cijene goriva u SAD-u te širom svijeta ustrajno rastu svakim danom nastavka blokade Hormuza – ne čudi da se razne vlasti itekako trude pojedinim mjerama usporiti ove trendove, barem do postizanja kakvog dogovora i rješavanja ratne krize oko Irana. Dok se do kraja prošlog tjedna tu bilježio izniman tjedni pad američkih strateških naftnih rezervi od 17,8 milijuna barela (najveći takav pad od 1982., otkad postoje javni podaci), čime SAD aktivno ublažuju variranja cijena – zanimljivo je uočiti da su objavi ovog podatka u srijedu, 20. svibnja, neposredno prethodile objave o neposredno predstojećem (za sada nepostojećem) mirovnom sporazumu s Iranom, čime se, valjda, nastojalo ublažiti efekt ove neugodne novosti.

Nažalost, na globalnoj razini nije mnogo pomogla ni još jedna tiše provedena novina – dodatna promjena politike SAD-a prema ruskoj nafti na svjetskom tržištu. Naime, još 12. ožujka administracija Donalda Trumpa proglasila je 30-dnevno ukidanje sankcija na promet ruskom naftom koja je u tom trenutku već bila ukrcana na tankere, da bi onda te mjere nakon mjesec dana pustili da isteknu – pa ih opet produžili 17. travnja na još mjesec dana. Naravno, kad je i to produženje isteklo u subotu, 16. svibnja, situacija je opet bila otvorena do popodnevnih sati ponedjeljka, 18. svibnja, kada je američki ministar financija Scott Bessent na društvenoj mreži X objavio rad SAD-a na dodatnom takvom produženju, izuzimanju ruske nafte od sankcija na još 30 dana. Pri tome treba napomenuti kako Ruska Federacija zapravo u zadnja dva mjeseca i nije uspjela u potpunosti iskoristiti ove američke popuste (uvelike radi vala ukrajinskih napada na infrastrukturu za transport, preradu i izvoz nafte i derivata), pa time nije ni bitno utjecala na globalnu opskrbnu situaciju. Ipak, učinak ovih mjera na rusku zaradu od izvoza energenata procjenjivao se na oko 150 milijuna USD dnevno, odnosno na više od 4 milijarde USD samo u prvom mjesecu američkog popusta. Napomenimo da je bitno manji, ali ipak uočljiv doprinos Rusiji u srijedu, 20. svibnja, dala i britanska odgoda primjene lani ugovorenih sankcija na uvoz avionskog goriva i dizela dobivenog rafiniranjem ruske nafte, kao i uvoza ruskog LNG-a – sve, navodno, „na kraće vrijeme“, čime se, uz saniranje domaćih manjkova energenata, ipak vlastima u Moskvi faktički pomoglo u produženju njihovih žestokih ratnih operacija po Ukrajini.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. svibnja 2026. pod nazivom “Pogledajte što je zabilježeno na burzama prošlog utorka. Dan kasnije, Trumpu je stigao zahtjev iz Saudijske Arabije?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-kriza-cijene-energenta-kina-trump-tankeri-15711277

Prema prošlotjednoj objavi na portalu Europske unije za nabave – Tenders Electronic Daily (TED), talijansko Ministarstvo obrane potpisalo je ugovor s kompanijom Airbus za nabavu 6 zrakoplova A330 MRTT (Multi-Role Tanker Transport). Ugovor, potpisan 16. travnja 2026., vrijedan je 1,39 milijarde eura, i označava završnu fazu u kontroverznom talijanskom izboru za zamjenu postojeće flote od 4 KC-767.

Unatoč potpisivanju ugovora, neki tehnički i industrijski aspekti ostaju otvoreni. Još nije razjašnjeno hoće li odabrana konfiguracija biti standardna verzija A330 MRTT ili novija evolucija MRTT+, temeljena na A330neo i koja nudi veću učinkovitost goriva. Paralelno s tim, razina uključenosti talijanske industrije u program još uvijek se mora definirati, što nije nevažno u ugovoru koji garantira višegodišnju logističku podršku.

Mukotrpan proces zamjene KC-767

Talijansko Ministarstvo obrane je još 2022. planiralo kupiti dva nova tankera KC-46, a postojeća 4 tankera KC-767A nadograditi na isti standard. Namjensko povjerenstvo je ustvrdilo da ovaj plan nije provediv, zbog čega je pala odluka o nabavi 6 novih tankera KC-46 Pegasus američke kompanije Boeing. Međutim, u lipnju 2024. Odluka je stornirana zbog, kako su priopćile talijanske Zračne snage, „promijenjenih i nepredviđenih potreba“. Službeno nije bilo daljnjih objašnjenja, dok se neslužbeno spominjao rast cijene ovog projekta, kašnjenja u isporuci, kao i određene tehničke manjkavosti koje prate ovaj tip zrakoplova, među ostalim i pitanje kompatibilnosti s talijanskim borbenim avionima Eurofighter. U ljeto 2024. Ponovno je pokrenut postupak nabave zamjene za tankere KC-767A, s vrijednosti programa više od 1,41 milijardu eura umjesto dotadašnjih 1,2 milijarde eura. Natječaj je završio u travnju 2025. Bez ponuđača, što je rezultiralo pokretanjem novog natječaja ograničenog na europski gospodarski prostor. Na to se javio samo jedan ponuđač – tvrtka Airbus koja je, evo, u konačnici i dobila posao.

Odabirom A330 MRTT, Italija se priključila drugim europskim korisnicima ovog zrakoplova dvostruke namjene (dopunjavanje gorivom u zraku i transport), dok bi odabirom KC-46 bila jedini europski korisnik. Ovaj odabir, procjenjuju stručnjaci, označava i pomicanje težišta talijanske  protuzračne obrane, koja se unutar NATO-a sve više okreće Europi nauštrb SAD-a. Osim toga, dok bi s Boeingom logističko i potporno težište ostalo više „usredotočeno na SAD“, s Airbusom je ojačan europski eko-sustav održavanja, obuke i lanaca opskrbe.

Nedjelja, 10. svibnja, ujedno je 72. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, pri čemu je deseti tjedan operacije prošao (1) u pokušajima otvaranja Hormuškog tjesnaca, (2) u iščekivanju ozbiljnijih pregovora i (3) u nizu većih ili manjih okršaja u tjesnacu i oko njega (koje obje strane uporno i namjerno nisu karakterizirale kao prekid sada već više od mjesec dana načelnog primirja). Naravno, Donald Trump je vrijeme pred otvaranje međunarodnih tržišta u rano jutro ponedjeljka, 4. svibnja, proveo pripremajući dobre vijesti za nervozne trgovce – no, budući da su njegovo otvaranje Hormuza uskoro obilježili oružani incidenti u tjesnacu, cijena nafte baš i nije pala po planu (cijene WTI nafte ostale su iznad 104 USD po barelu do srijede, 6. svibnja, a cijene Brent nafte isto su vrijeme provele između 114 i 110 USD po barelu).

Napomenimo da se u ponedjeljak, 4. svibnja, bilježio i dolazak u Long Beach, savezna država Kalifornija, zadnjeg tankera koji je naftu u Iraku utovario prije izbijanja rata i zatvaranja Hormuza – čime je sad čitav svijet ušao u fazu izostanka isporuke energenata iz glavnine Perzijskog zaljeva. Ipak, budući da do srijede, 6. svibnja, ipak nije došlo do vojne eskalacije oko Hormuza, Trumpu je ipak uspjelo rušenje terminskih cijena nafte (od 100 na 89 USD za barel WTI nafte, uz brzi povratak na oko 96 USD, odnosno od 108 do 98 USD, s brzim povratom na oko 101 USD za barel Brent nafte) najavama novih ozbiljnih pregovora, do kojih ipak do kraja ovotjednog trgovanja naftom nije došlo, baš kao ni do sklapanja ikakvog mirovnog sporazuma. Ipak, u očekivanju iranskih odgovora na kratki i navodno jako općeniti američki „Memorandum o razumijevanju“ samo 15 minuta prije kraja trgovanja za ovaj tjedan, u medijima su opet osvanule najave mogućih pregovora SAD-a i Irana, negdje tijekom idućeg tjedna, valjda opet u Islamabadu.

Pri svemu tome treba napomenuti i da je Hormuz ne samo zatvoren sve ove dane ostao  (što jako ide na korist Irana i štetu svih korisnika bliskoistočnih energenata), nego su se od sredine pa do kraja tjedna bilježili i dani bez ijednog vidljivog prolaza brodova, sve uz ponovne jake mjere lokalnog ometanja navigacijskih signala te sve učestaliju praksu kompletnog gašenja civilnih identifikacijskih sustava AIS (Automatic Identification System) na brojnim tamošnjim brodovima. Naravno, te mjere nisu bitnije omele u radu eskadre od po više desetaka iranskih lakih plovila, koje se sve češće vidjelo u Hormuzu i na prilazima ovom strateški bitnom plovnom putu. Osim napada na pojedine brodove (civilne, ali i američke vojne koji su se približavali Hormuzu), ponovno se počelo nagađati i o iranskom brodskom polaganju dodatnih mina u područje tjesnaca – no sve učestaliji incidenti zapravo su poslužili kao svojevrsni ukras oko navodnog pregovaračkog procesa za koji posebno Sjedinjene Države iz dana u dan tvrde da intenzivno traje, dok Iran o tome zapravo šuti. Ipak, dok se 6. svibnja čulo kako se u neko doba prije toga kroz Hormuz uspio provući LNG-tanker „Mraweh“ i krenuti prema Japanu, u subotu, 9. svibnja, slično se čulo i za katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“, koji je kroz Hormuz prošao s upaljenim AIS-sustavom preko iranske plovne rute, i to iz katarske izvozne luke Ras Laffan prema kupcima u Pakistanu.

No, dok su to suštinski pozitivne vijesti, treba spomenuti i jednu ekološki te strateški lošu vijest. Naime, od srijede, 6. svibnja, na prostoru Perzijskog zaljeva moglo se primijetiti veliku naftnu mrlju koja je krenula od jednog od oštećenih ili starih tankera na zapadnoj obali iranskog naftnog terminala na otoku Harg. Ta mrlja je do subote, 9. svibnja, narasla na oko 45 četvornih kilometara, vidljiva je i sa satelita, a u plutanju Zaljevom navodno se podijelila na dva veća dijela. Sve to posebno napominjemo jer bi u dogledno vrijeme mogla doći do niza desalinizacijskih postrojenja u državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva, što bi u izostanku mjera obuzdavanja i čišćenja ondje lako moglo izazvati velike probleme s tamošnjom proizvodnjom pitke vode.

Brzi kraj „Projekta sloboda“

Prvi preokret stanja nastupio je u nedjelju, 3. svibnja, poslijepodne, kada se od američkog predsjednika Donalda Trumpa moglo čitati o skorom početku „Projekta sloboda“ – nekakvog „humanitarnog“ oslobađanja brojnih plovila međunarodnih brodovlasnika, za što su Sjedinjene Države navodno molile brojne svjetske države. Naravno, riječ je opet bila o objavi na Trumpovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje se on obvezao „voditi njihove brodove sigurno iz tog ograničenog plovnog puta, tako da oni mogu slobodno i vješto nastaviti sa svojim poslom“ – sve to od jutra u ponedjeljak, 4. svibnja, po tamošnjem lokalnom vremenu, uz prijetnju grubom silom onima koji bi se tome mogli protiviti. Kako izgleda, nakon što je do 2. svibnja formalno objavljen kraj operacije „Epic Fury“ (iako je nastavljena blokada Irana kao klasično pomorsko ratno djelovanje) – sada je ideja bila da jednu „terminiranu“ ratnu operaciju zamijeni nešto novo, navodno humanitarno i u biti gotovo jednako agresivno (svojevrsno otvaranje prometa kroz Hormuz, mimo volje Irana i uz konstantna borbena djelovanja u tjesnacu).

Počinje američki “Project Freedom”

Odmah idućeg dana Sjedinjene Države su kroz Hormuz prošle s dva razarača (USS Mason (DDG-87) i USS Truxtun (DDG-103), uz pratnju više helikoptera tipa AH-64 Apache i SH-60 Seahawk), odbile brojne iranske napade i odande ispratile dva američka trgovačka broda („ALLIANCE FAIRFAX“ i CS „Anthem“), navodno kroz uski koridor u iranskim minskim poljima koji su prethodnih dana manje vidljivim robotiziranim sredstvima prokrčili američki specijalizirani ratni brodovi. Zauzvrat, s iranske je strane došlo do oštrog odgovora širih razmjera – prvo je u samom Hormuzu proglašena nova „sigurnosna zona“ koja sa zapadne strane počinje na obali Ujedinjenih Emirata i ide od početka otoka Qeshm, dok s istočne/vanjske strane počinje na iranskoj obali kod rta Kuh Moborak i ide preko Omanskog zaljeva sve do južno od emiratske luke Fujairah (koja tu kao da upada u iransku zonu, zajedno s izlaznom točkom njihova naftovoda koji zaobilazi Hormuz). Ta je mjera odmah izazvala i gomilanje civilnih brodova izvan granica te zone, ujedno pokazavši kako nema interesa za slušanje američkih poziva za samostalne izlaske iz Hormuza kroz omanske teritorijalne vode na južnoj strani tjesnaca. Ujedno, tijekom ponedjeljka, 4. svibnja, Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su i sklapanje sigurnosnog saveza s Izraelom (koji je u tu zemlju navodno poslao i vojnike te protuzračne sustave Iron Dome, što je dodatno svratilo pozornost regije na UAE, baš kao i sličan potez koji su UAE s Egiptom objavili 7. svibnja). Zato u večernjim satima nisu začudili ni novi iranski zračni napadi na Ujedinjene Arapske Emirate, prvi od američkog proglašenja primirja 7. travnja – kada je ispaljeno 12 balističkih raketa, 3 krstareće rakete i 4 drona. Od toga su sve rakete bile uspješno presretnute, ali dronovi su ipak uspjeli pogoditi skladišta nafte u velikoj luci Fujairah na obalama Omanskoga zaljeva (gdje je požar trajao preko 48 sati).

Na zahtjev Pakistana i drugih Trump je obustavio “Project Freedom” na neko vrijeme

Među ostalim, navečer 4. svibnja pred obalama Ujedinjenih Emirata nastradao je i brod HMM „Namu“ pod panamskom zastavom, ali u južnokorejskom vlasništvu, što je Trump posebno iskoristio da Južnu Koreju pozove na pridruživanje SAD-u u „otvaranju“ Hormuškog tjesnaca. Slični iranski napadi na UAE (barem 2 krstareće rakete) nastavili su se i tijekom utorka, 5. svibnja, ali s ponešto manjim intenzitetom i uspjehom – jednako kao i odgovori Emirata po obalnim ciljevima u Iranu. Uz sve to ostala je stajati činjenica da se, usprkos dizanju u zrak brojnih američkih vojnih aviona iz SAD-a, ipak sve ove napade nije karakteriziralo ozbiljnim kršenjima primirja (o čemu se nisu htjeli izjasniti ni američki ministar obrane Pete Hegseth niti načelnik Združenog stožera Caine na jutarnjoj konferenciji za medije 5. svibnja). To je izazvalo ogorčenje u krugu američkih saveznika na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva, koje se ionako tek naknadno obavijestilo o američkom započinjanju čitave operacije/projekta. No, budući da su oni ipak očekivali da napade na njih SAD doživljava ozbiljno (te da pomogne u obrani), ovakvo američko suzdržavanje od povratka u „ratne vode“ dovelo je do brzih lokalnih reakcija – Saudijska Arabija i Kuvajt povukli su svoje dozvole za američko korištenje svojih zračnih prostora u ratne svrhe. Iako se tu radilo o sporu koji je uskoro bio diplomatski zaglađen, oko 6 sati takvog iskakanja iz režima suradnje bilo je dovoljno da SAD već oko 19 sati u utorak, 5. svibnja, budu primorane obustaviti svoj „Projekt sloboda“ (nakon samo 36 sati njegove primjene). Iako se uskoro saznalo za prave razloge obustave, Trump je taj preokret opet izveo objavom na mreži Truth Social, tvrdeći da se radi „na zahtjev Pakistana i drugih država“, zbog nevjerojatnog uspjeha u vojnoj kampanji i u svrhu poticanja „kompletnog i konačnog sporazuma s predstavnicima Irana“, uz istodobno zadržavanje američke blokade Irana (što je ionako nelogično, budući da se tu radi o klasičnom sredstvu mornaričkog ratovanja kojem teško da ima mjesta tijekom primirja). Iako se tom prilikom nije specificiralo na koliko dugo Trump zapravo suspendira svoj „Projekt sloboda“ (navodeći kako će „biti pauziran na kratko vrijeme“) – već do kraja tjedna počelo se spominjati nešto pod nazivom „Projekt sloboda plus“, opet nejasnog sadržaja ili trajanja.

Pregovora ima i nema

Katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“ na putu kroz blokade

Što se spomenutih pregovora SAD-a i Irana tiče, stanje je tu bilo i ostalo prilično nejasno. Naime, na američke zahtjeve s kraja travnja Iran je navodno odgovorio 3. svibnja, gdje su se spominjale tri osnovne faze postupka: pretvaranje primirja u pravi prestanak neprijateljstava (uz rješavanje blokada), zatim rješavanje nuklearnih pitanja, i onda širenje suglasja na širu regiju. U tom smislu u medije je dospjelo i ponešto navodnih detalja iranske ponude – od ponovnog otvaranja Hormuza uz postupno zajedničko razminiranje, također postupno ukidanje i američke blokade tjesnaca te iranske obale, uz promišljanje nekih oblika kompenzacije Irana za velike ratne štete (koje se postupno i iz Teherana procjenjivalo tako velikima da će trebati barem nekoliko godina za bazičnu obnovu), zatim pristajanje na 15-godišnje zamrzavanje obogaćivanja uranija (nakon čega bi to išlo samo do civilno dovoljnih 3,5 posto) i, konačno, uspostavu međunarodnog tijela koje bi nadgledalo mir između SAD-a, Izraela, Irana i Hezbollaha.

Do srijede, 6. svibnja, ova se priča premetnula u formiranje svojevrsnog Memoranduma o razumijevanju koji bi na jednoj strani teksta trebao sadržavati (1) odluku o deblokiranju Hormuza i okončanju američke blokade Irana, (2) pregovore o iranskom zamrzavanju obogaćivanja uranija (gdje SAD navodno traže zastoj od 20 godina, a Iran odgovara protuprijedlogom od 5 godina i još 5 mogućeg produženja), (3) odmrzavanje sankcijama zamrznute iranske imovine, (4) pregovore o iznošenju visoko obogaćenog uranija iz zemlje (navodno Iran pristaje na predaju u ruke Međunarodne agencije za atomsku energiju, dok bi SAD htjele da se to preda njima), a (5) ista ta međunarodna agencija (IAEA) preuzela bi i kontrolu iranskog nuklearnog programa i infrastrukture, (6) dok bi se Iran obvezao općenito ne koristiti podzemne nuklearne komplekse. Nasuprot tome, u praksi su pregovori završili dodatno zakomplicirani kada je u srijedu, 6. svibnja, objavljeno iransko osnivanje „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – od koje se očekivalo da (1) ubire putarinu u iranskim rijalima, (2) posluje s bankovnim garancijama samo iz iranskih banaka, (3) osigurava da zemlje koje su doprinijele štetama tijekom rata plate reparacije prije dobivanja dozvola za prolaz, da se prolaz kompletno brani onima koji su sankcionirali Iran ili u inozemstvu blokirali njegovu imovinu, (4) osigura da svi dokumenti moraju spominjati „Perzijski zaljev“, (5) provodi zapljene plovila i ubire kazne od 20 posto tereta za sva plovila koja bi kršila propise, (6) osigurava da sva plovila poštuju dodijeljene koridore i pridržavaju se uputa iranskih vojnih vlasti, (7) osigurava da budu zabranjena sva plovila pod izraelskom zastavom ili koja imaju veze s izraelskim lukama.

Za Trumpa su SAD u 10. tjednu rata samo 6. tjedana u sukobu (Truth Social, 7. svibnja 2026. godine)

U očekivanju iranskog popuštanja i prihvaćanja već spomenutog američkog Memoranduma o razumijevanju, Trump je 6. svibnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio: „Pretpostavivši da će Iran pristati dati što je već bilo dogovoreno, što je, možda, velika pretpostavka, već legendarni Epski bijes (Epic Fury) bit će okončan, a vrlo učinkovita blokada osigurat će da Hormuški tjesnac bude OTVOREN ZA SVE, uključujući Iran. A ako se ne slože, započinje bombardiranje, i ono će biti, nažalost, bitno više razine i intenziteta nego što je bilo ranije“. Time se nastavila Trumpova igra toplo-hladno – čas tvrdeći da su SAD pobijedile i sporazum samo što nije nametnut Iranu, da bi se onda ustanovilo kako od toga još nema ništa i krenulo s idućom serijom grubih prijetnji. Zato i ne čudi kako se u četvrtak, 7. svibnja, iz iranskih izvora moglo čuti da su u medijima objavljivane varijante sporazuma „više popisi američkih želja nego realnost“, gdje Iran navodno odbacuje čitav niz takvih točaka kao „neprihvatljive“. U tom je svjetlu trebalo gledati i izjave predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa od 6. svibnja – kako „neprijatelji nastoje Iran prisiliti na PREDAJU kroz ekonomski pritisak i pomorsku blokadu“, čemu se ta država i društvo navodno planiraju oduprijeti. Da im neće nedostajati posla moglo se naslutiti i iz izjave Trumpa medijima u petak, 8. svibnja, kada je ustvrdio: „Oni su se poigravali s nama danas, i mi smo ih otpuhali… Poigravali su se. Ja to zovem poigravanje. Javit ću vam ako neće više biti primirja. Ako nema primirja, to nećete trebati posebno saznavati… samo ćete vidjeti veliko žarenje koje će dolaziti iz Irana. I bolje da brzo potpišu sporazum… Razgovori idu vrlo dobro, ali morate razumjeti – ako se to ne potpiše, trpjet će mnogo boli“.

O svemu tome je u Pekingu s kineskim ministrom vanjskih poslova Wang Yijem u srijedu, 6. svibnja, razgovarao i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, kojem je to svojevrsna priprema terena pred dolazak i samog Trumpa u Kinu te njegov susret s Xi Jinpingom – koji je prvotno bio zakazan od 31. ožujka do 2. travnja, da bi onda radi rata u Iranu put bio odgođen na 14. i 15. svibnja. U svjetlu tog bitnog susreta, do kojeg je Trumpu navodno jako stalo, ne bi čudilo da se Sjedinjene Države ipak potrude i ponešto ojačati svoju poziciju u Iranu, ujedno objašnjavajući domaćinima detalje ekonomskih sankcija prema trima kineskim poduzećima specijaliziranima za komercijalnu prodaju satelitskih resursa (MizarVision, The Earth Eye i Chang Guang Satellite Technology), koja je radi suradnje s Iranom u petak, 8. svibnja, sankcionirao američki ministar financija Scott Bessent.

Što se visoke međunarodne politike tiče, treba napomenuti i da su Sjedinjene Države te Bahrein (uz podršku Saudijske Arabije, Katara, UAE i Kuvajta) u utorak, 5. svibnja, ipak pokrenuli i postupak donošenja namjenske rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o slobodnoj plovidbi Hormuškim tjesnacem. Taj dokument osuđuje iranske napade na komercijalna plovila, kao i ograničavanje zakonitog prolaza kroz Hormuz (bilo polaganjem mina ili naplatom nekakve putarine). Takve se aktivnosti definiraju ugrozama za međunarodni mir i sigurnost (suprotno čl. 7. Povelje Ujedinjenih naroda), što otvara i put za usvajanje suprotnih međunarodnih mjera. Iran se poziva da objavi karte miniranja te pomogne akcije razminiranja, uz rad i na uspostavi humanitarnog koridora koji bi osigurao protok roba, hrane i umjetnih gnojiva. Ujedno se članice UN-a poziva da ne pomažu Iranu u zatvaranju tjesnaca i potvrđuje pravo na tamošnju samoobranu u skladu s međunarodnim pravom, uključujući i UN-ovu Konvenciju o pravu mora. Ova se inicijativa Iranu toliko temeljito ne sviđa da su tijekom subote, 9. svibnja, našli za shodno „mikroskopsku državu“ Bahrein upozoriti o ozbiljnim posljedicama podržavanja ovakve „američke rezolucije“ riječima – „Ne zatvarajte si vrata Hormuškog tjesnaca zauvijek!“.

Ipak, na svemu tome vjerojatno neće biti tajanstvenih profitera, kakve se na američkim tržištima vrijednosnica opet moglo vidjeti vezano uz općenite političke poteze po pitanju Irana u srijedu, 6. svibnja. Naime, samo oko sat prije nego što su mediji objavili tvrdnje Trumpa da bi sporazum mogao biti na vidiku, netko je navodno opet uložio 920 milijuna USD na pad krizom tjeranih cijena nafte (oko 12 posto) i time brzo zaradio oko 125 milijuna USD – da bi se onda trendovi preokrenuli nakon iranske objave oko osnivanja već spomenute „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – što je cijene nafte opet potjeralo na rast od oko 8 posto, ali ovoga puta bez ikakvih vezanih investicija podnesenih u zadnji trenutak.

Borbena djelovanja u Hormuzu

Dok se u utorak, 5. svibnja, na momente bilježilo i po 85 iranskih lakih brodica u području Hormuza, ondje je bio napadnut i francuski teretni brod „CMA CGM SAN ANTONIO“, koji je pokušao s ugašenim identifikacijskim sustavom samostalno probiti iransku blokadu, koristeći za prolaz rutu uz omansku obalu, koju je za takve svrhe preporučio Trump. U svjetlu svega toga ne čudi da su tog dana Ujedinjeni Arapski Emirati i samostalno krenuli u napade borbenim avionima i dronovima po obalnom području jugozapadnog Irana (Bandar Abbas, otok Qeshm), ne bi li se osvetili za iransko raketiranje UAE od prethodnoga dana. Uz to su i Sjedinjene Države u zraku držale više desetaka aviona-tankera, uz vjerojatno i jake snage borbenih aviona – što je bitno pojačalo i nagađanja o široj obnovi ratnih djelovanja nad Iranom. Dok do tako nečega ipak nije došlo, SAD su u srijedu, 6. svibnja, ipak onemogućile proboj blokade tankera pod iranskom zastavom „Hasna“ – kojem je borbeni avion F/A-18E/F s nosača USS Abraham Lincoln topom onesposobio kormilo. Ovo je bila novost – provođenje američke pomorske blokade borbenim avionima – koju se do kraja tjedna onda vidjelo u više odvojenih navrata, iako su pažljiviji promatrači uspjeli uočiti raspored više plovila Ratne mornarice SAD-a uzduž linije američke blokade u Omanskom zaljevu. Za to vrijeme, američki nosač zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) početkom svibnja preselio se iz Crvenog mora opet u Mediteran – da bi onda 6. svibnja prošao i Gibraltar na putu prema svojoj matičnoj luci Norfolk (u kojoj nije bio već više od 320 dana i lako bi mogao potući rekord trajanja borbenog rasporeda od 332 dana, koji je 1972./1973. postavio nosač USS Midway (CV-41) tijekom Vijetnamskog rata).

„MV Ocean Trader“ lociran na Diego Garcia

Nasuprot tome, te iste srijede, 6. svibnja, moglo se vidjeti kako kroz Suez prolazi i francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) praćen francuskom, talijanskom i nizozemskom pratnjom – dok bi im se u potencijalnoj operaciji oko Hormuza mogao pridružiti i britanski razarač HMS Dragon, prema odluci Vlade Ujedinjenog Kraljevstva od subote, 9. svibnja. Svi bi ti europski brodovi mogli doći do izražaja samo u slučaju postizanja mirovnog sporazuma SAD-a, Izraela i Irana, kada bi mogli štititi međunarodni promet Hormuzom te pomoći u tamošnjem razminiranju. Zato sasvim drukčija očekivanja treba imati od specijaliziranog američkog broda „MV Ocean Trader“, koji je uz opskrbni brod USNS Pililaau (T-AKR 304) i pratnju bio uočen kod otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu. Naime, riječ je tu o plovećoj bazi za američke specijalce, koja je početkom siječnja bila pred Venezuelom, da bi se sada, izgleda, približavala Iranu i Hormuzu. Općenito, sukobljavanja su bila nastavljena i u četvrtak, 7. svibnja, kada se bilježio prolazak kroz Hormuz američkih razarača USS Truxtun i USS Mason, dok im je USS Rafael Peralta (DDG-115) pružao podršku s istoka – da bi onda nakon žestokih iranskih djelovanja bili izvedeni i jači zračni protunapadi po izvorištima iranskih napada (luka Bahman na otoku Qeshm, Bandar Khamir i nedaleki Bandar Abbas, Minab i njemu nedaleka mornarička baza Bandar Kargan te Sirik na Hormuzu i ciljevi po regiji Jask).

Slična „ljubavna čarkanja“ („love tap“, po riječima samog Trumpa) nastavila su se i u petak, 8. svibnja – kada su u javnost stigle vijesti o onesposobljavanju u Omanskom zaljevu praznih iranskih tankera „Sea Star III“ i „Sevda“ (raketama iz borbenih aviona F/A-18 Super Hornet spriječen je njihov povratak u Iran i korištenje kao plovećih skladišta za naftu u vrijeme blokade). Zauzvrat, u Hormuzu se moglo pratiti djelovanja i do 150 iranskih brzih naoružanih brodica, čulo se o uspješnim iranskim napadima dronovima i krstarećim raketama na veliki aerodrom grada Dubaija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, te o ponešto dvojbenom iranskom zauzimanju tankera „Ocean Koi“ u Omanskom zaljevu (koji je, prema SAD-u, barem od 2020. godine djelovao u okviru upravo iranske „flote u sjeni“).

50-60 IRGC brzih brodica u Hormuzu (satelitska snimka via Soar, 9. svibnja 2026. godine)

U subotu, 9. svibnja, nastavljena su iranska djelovanja barem 130 brzih brodica u Hormuzu, a uz moguća dodatna miniranja postavilo se i pitanje iranske kontrole nad podmorskim kabelima koji prolaze Hormuzom, iako namjerno postavljenima kroz omanske vode. Njih barem 10 bitnih globalno nosi 15 do 20 posto financijskog i internetskog prometa između Europe, Zaljeva i Azije, same zemlje Zaljeva time prebacuju oko 90 posto svog bankovnog i internetskog prometa, dok sam Iran tu sudjeluje s oko 40 posto svog prometa (ostalo im je kopnom). Prema iranskim medijima, namjera je tu ista kao i za brodove – uvođenje dozvola, naplata korištenja i primjena isključivo iranskog prava, valute i bankarskog sustava. Nasuprot tome, u subotu, 9. svibnja, čulo se i o američkim napadima na barem tri tankera oko nedaleke iranske luke Jask, s većim požarima te izlijevanjima nafte po Omanskom zaljevu, da bi nedjelja, 10. svibnja, počela vijestima o oštećenju teretnog broda nedaleko Dohe u Kataru.

IRGC dronovi nad Erbilom 7. svibnja 2026. godine

Dok se do kraja tjedna bilježilo i više rušenja američkih bespilotnih letjelica srednje kategorije MQ-9A Reaper (njih barem 25 do sada, tijekom čitave intervencije), pojedini američki mediji objavili su i širu analizu raznih šteta koje su tijekom aktivne faze intervencije pretrpjeli brojni američki vojni kompleksi u okolici Irana, koje je ta država iznenađujuće precizno gađala (navodno temeljem ruskih i kineskih podataka). Tom je analizom bilo obuhvaćeno preko 228 kompleksa širom regije, uz štete koje se komentiralo kao izuzetno precizne i s malo vidljivih promašaja, te preko 10 milijardi USD vrijednosti. Slično se čulo i u četvrtak, 7. svibnja, kada je Iran ponovno kamikaza-dronovima u okolici Erbila u Iraku napadao baze izbjeglih Kurda iz stranke PDKI (Demokratske partije iranskog Kurdistana) na koje su početkom intervencije posebno računali iz SAD-a i Izraela – pa zato ne čudi ni da su borbeni avioni SAD-a navodno sudjelovali i u ne baš sveobuhvatnoj zračnoj obrani ovih ciljeva. Zato se određeno zadovoljstvo američkim saveznicima moglo 7. svibnja čuti iz UAE-a, Bahreina i Kuvajta, kojima je interventno odobrena kupnja 17 milijardi USD vrijednih raketa sustava MIM-104 Patriot, slično kako je to prije tjedan dana već bilo odobreno i za Katar (u vrijednosti 4 milijarde USD).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. svibnja 2026. pod nazivom “Loše vijesti iz Zaljeva. Problem je vidljiv čak i sa satelita. Prema Iranu kreće specijalni brod američkih komandosa” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-pod-kljucem-trump-prijetnje-naftna-mrlja-cijene-rastu-pregovori-stoje-15706939

Sjedinjene Države otkazale su slanje 4000 vojnika u Poljsku kao dio šireg plana Pentagona o povlačenju 5000 vojnika s teritorija NATO-a u Njemačkoj. Potez je to koji je početkom ovog mjeseca najavila američka administracija, a sve usred rastućeg jaza između Washingtona i Berlina, kao i Europske unije. Naime, nakon što je njemački kancelar Fridrich Merz okarakterizirao američko-izraelski rat u Iranu kao loše osmišljen, a i ostali europski čelnici nisu baš odobravali poteze Donalda Trumpa, on je najavio povlačenje dijela američkih vojnika iz Europe. Prvotni plan uključivao je Njemačku, potom možda i Španjolsku, da bi na kraju Trump najavio da će toga biti i “puno više”. Tako je Euronewsu potvrđeno da će SAD povući najmanje 5000 američkih vojnika iz vojnih baza diljem Njemačke tijekom sljedećih šest do devet mjeseci.

Unatoč svečanosti prije odlaska u Europu, rotacija je otkazana (Photo: U.S. Army/Spc. Michelle Lessard-Terry

No, u naglom potezu koji je potvrdio Euronews, SAD je umjesto toga ukinuo rotacijske snage od 4000 vojnika koje su trebale zamijeniti jedinice koje završavaju svoje raspoređivanje u Poljskoj. Svečanost povodom nadolazećeg raspoređivanja 1. konjaničke divizije u Europu radi podrške operaciji “Atlantic Resolve” ​​održana je 1. svibnja u Fort Hoodu u Teksasu. Zapovjednik divizije, general-bojnik Tom Feltey, na svečanosti je čak istaknuo: “Kada se  borbena ekipa oklopne brigade rasporedi naprijed, šalje jasan i nepogrešiv signal. ABCT je utjelovljenje američke kopnene borbene moći.” Vojna oprema već je bila u tranzitu prema Europi, što naglašava koliko je daleko napredovala ova misija prije nego je naglo prekinuta.

Potvrđujući ovaj razvoj događaja, visoki vojni dužnosnik NATO-a ocijenio je da snage za nadopunu “ne utječu na NATO-ove planove odvraćanja i obrane“: “NATO će nastaviti održavati snažnu prisutnost na svom istočnom krilu“.

Poljski predsjednik Nawrocki često ističe svoj dobar odnos s Trumpom

Odluka je već izazvala razočaranje u Varšavi, gdje se tjednima nagađalo da bi se neke od trupa povučenih iz Njemačke umjesto toga mogle premjestiti u Poljsku, zemlju koja se smatra ključnom za zaštitu istočnog boka saveza od Rusije. Tome u prilog išao je i dobar odnos novog poljskog predsjednika Nawrockog s Donaldom Trumpom, ali to, očito, nije bilo dovoljno. Štoviše, poljski predsjednik Karol Nawrocki rekao je da je Poljska „spremna“ primiti dodatne američke vojnike: „Ako predsjednik Trump odluči premjestiti američke trupe iz Njemačke, Poljska je spremna“.

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte izbjegao je pitanja o tom pitanju tijekom konferencije za novinare u Bukureštu u srijedu, 13. svibnja. „Kada pogledate američku prisutnost u Europi, ona je i dalje ogromna i masovna“, rekao je Rutte tijekom sastanka takozvane skupine B9 saveznika NATO-a, koja uključuje Poljsku, Rumunjsku i baltičke države.

I poljski zamjenik premijera, ujedno i ministar obrane, Władysław Kosiniak-Kamysz, pokušao je umanjiti važnost tog poteza. U objavi na platformi X u četvrtak (14. svibnja) ujutro rekao je da je američka odluka „povezana s prethodno najavljenom promjenom prisutnosti dijela američkih oružanih snaga u Europi“. „Brzo razvijajuće sposobnosti poljskih oružanih snaga i prisutnost američkih snaga u Poljskoj jačaju istočni bok NATO-a“, napisao je Kosiniak-Kamysz.

Američki vojnici česti su gosti na Slunju

Europski saveznici u NATO-u očekivali su smanjenje broja američkih trupa otkako se Trump vratio na dužnost. I Pentagon i Bijela kuća signalizirali su da će preispitati globalno pozicioniranje američkih snaga, a očekuje se da će to utjecati na teritorij NATO-a. Prema izvorima iz NATO-a, iz Njemačke bi se moglo povući još 1000 vojnika kako bi se dosegla brojka od 5000 koju je Trump najavio ranije ovog mjeseca.

Prema dostupnim podacima, u Europi je stacionirano otprilike između 68.000 i 84.000 američkih vojnika, ovisno o tome računaju li se samo stalno raspoređene snage ili i rotacijske postrojbe. Najveće američke vojne prisutnosti u Europi su u Njemačkoj oko 35–36 tisuća vojnika, Italija oko 12–13 tisuća , UK oko 10 tisuća, itd. Ukupno SAD imaju oko 40 baza i vojnih lokacija širom Europe, uglavnom unutar NATO infrastrukture. Široj javnosti najpoznatije su baze Ramstein i Grafenwehr u Njemačkoj, te Aviano i Sigonella u Italiji. Talijanska premijerka Giorgia Meloni na eventualno povlačenje SAD-a iz baza u Italiji rekla je da na to neće olako pristati.

Inače, Trump je još tijekom svog prvog mandata (2017.–2021.) prijetio reduciranjem broja vojnika u Njemačkoj. U to je vrijeme, nekoliko mjeseci prije odlaska iz Bijele kuće, najavio namjeru da povuče 12.000 od otprilike 35.000 američkih vojnika koji su tada bili stacionirani u Njemačkoj. Nekoliko tisuća njih trebalo je biti premješteno unutar Europe, dok su se ostali trebali vratiti u SAD. Trump je tada taj plan opisao kao kaznenu mjeru za ono što je smatrao nedovoljnim njemačkim izdvajanjima za obranu. Njegov nasljednik Joe Biden zaustavio je te planove nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti, te je čak povećao broj američkih vojnika uslijed ruskih prijetnji sigurnosti Europe.

Ratne operacije u Iranu i Perzijskom zaljevu stajale su SAD do sada 29 milijardi američkih dolara, izjavio je u utorak 12. svibnja visoki dužnosnik Pentagona. , To je povećanje od četiri milijarde u odnosu na procjenu iznesenu krajem prošlog mjeseca. Naime, Pentagon je 29. travnja službeno objavio da je rat do tog trenutka stajao 25 milijardi USD.

U jednom od prethodnih tekstova objavili smo na portalu Obris.org podatke SIPRI-a, Međunarodnog instituta za istraživanje mira iz Stockholma, koji je objavio da je prošla godina bila 11. za redom u kojima su troškovi za vojne potrebe globalno rasli. Ogradili smo se da u te podatke nisu navedeni troškovi sukoba SAD-a i Izraela, s jedne strane te Irana s druge.

U Kongresu svjedočenje o troškovima

Hurst,Hegseth i Caine na saslušanju u Kongresu

Međutim, tijekom saslušanja u Kongresu Jules Hurst, koji obavlja dužnost glavnog računovođe Pentagona, rekao je jučer zakonodavcima da novi trošak uključuje ažurirane podatke o popravku i zamjeni opreme te operativne troškove. “Zajednički stožerni tim i računovodstveni tim neprestano preispituju tu procjenu. (…) Veliki dio tog povećanja dolazi od preciznije procjene troškova popravka i zamjene opreme“, rekao je Hurst, sjedeći uz ministra obrane Petea Hegsetha i načelnika Združenog stožera, generala Dana Caina. Nije jasno kako je Pentagon došao do brojke od 29 milijardi dolara, ocjenjuju mediji. Najnovija brojka dolazi usred nestabilnog primirja, konkurentskih pomorskih blokada, vrtoglavog rasta cijena plina i pada javne podrške ratu.

Hurst je rekao i da procjena također uključuje operativne troškove i streljivo. Najnoviji izračun još uvijek ne uključuje troškove popravka američkih objekata na Bliskom istoku, koji su pretrpjeli štetu od iranskih protunapada: „Ne znamo kakav će biti naš budući stav. Ne znamo kako bi se te baze obnovile i ne znamo koliki će postotak naši saveznici i partneri platiti za tu obnovu,“ rekao je Hurst

Tko će izračunati vrijednost svih gubitaka SAD-a u ratu protiv Irana?

Portal Politico prenosi da su se demokratski senatori uhvatili za najnoviju procjenu, tvrdeći da Trumpova administracija umanjuje troškove rata bez jasnog kraja i oslanja se na Kongres da podmiri račun. Vodeća demokratkinja u Odboru za proračun Senata, senatorica Patty Murray iz Washingtona, optužila je najnovije brojke da su “sumnjivo niske“: “Trošite teško zarađeni novac poreznih obveznika obitelji na rat kojem se mnogi snažno protive i prisiljavate mnoge da plaćaju više na benzinskim postajama, a ipak ne dajete ni stvarnu analizu dosadašnjih troškova ovog rata“. No ministar obrane/rata Pete Hegseth tvrdi da su troškovi veći od rizika koje predstavlja Teheran: “Kolika je cijena dobivanja nuklearnog oružja od strane Irana?”, rekao je Hegseth senatorici Murray, dodavši: “Ovaj predsjednik je bio spreman donijeti povijesnu i hrabru odluku da se suoči s tim. To dolazi s troškovima i mi to prepoznajemo.” Hegseth, Caine i Hurst založili su se za rekordni obrambeni proračun Trumpove administracije od 1,5 bilijuna dolara.

A zalihe streljiva?

Senator Mark Kelly u otvorenom je ratu s Peteom Hegsethom

Inače, na ovom saslušanju potaklo se i pitanje potrošnje visokotehnološkog streljiva. Naime, već neko vrijeme se nagađa da su se američke zalihe streljiva opasno „stanjile“. Mogući dokaz tome su i obavijesti iz Washingtona saveznicima u Europi da će njihovo naručeno streljivo kasniti, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org..  Ali Hegseth tvrdi drugačije: “Točno znamo što imamo. Imamo dovoljno onoga što nam treba“, rekao je Hegseth tijekom saslušanja pred pododborom Zastupničkog doma koji nadzire obrambene troškove. Demokratski senator Mark Kelly potaknuo je raspravu u nedjelju, rekavši da smatra “šokantnim” koliko je određeno streljivo iscrpljeno zbog rata, pozivajući se na brifinge Pentagona o zalihama projektila Tomahawk, ATACMS i Patriot. Kelly, koji je član senatskih odbora za oružane snage i obavještajne poslove, rekao je u CBS-ovoj emisiji “Face The Nation” da će trebati “godine” da se te zalihe obnove. Upozorio je da se SAD možda neće moći braniti u slučaju dugotrajnog napada koji bi proistekao kao rezultat rata predsjednika Trumpa protiv Irana, za koji je rekao da je pokrenut „bez strateškog cilja, bez plana, bez vremenskog okvira“. „Naravno, bit ćemo u gorem položaju nego što bismo inače bili da se ovaj rat u Iranu nije dogodio“, rekao je Kelly. Hegseth je opisao problem koji je istaknuo Kelly kao „glup i beskorisno preuveličan“. Načelnik združenog stožera general Dan Caine naglasio je da su američka regionalna zapovjedništva izvijestila o „dovoljnoj količini streljiva“ za svoje trenutne misije.

U svakom slučaju, situacija krhkog primirja u Perzijskom zaljevu koje je po riječima američkog predsjednika „na aparatima“, mijenja se iz dana u dan, a novi troškovi samo rastu.

Nedjelja, 3. svibnja, ujedno je 65. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je proteklih deset dana prošlo bez velikih novosti na terenu, ali uz brojna kolebanja na tržištima. Naime, iako se u više navrata nagađalo da direktni pregovori samo što nisu opet krenuli, jednako se tako višekratno očekivala i obnova američkih te izraelskih ratnih djelovanja nad Iranom. Ni ta očekivanja se (za sada) nisu ostvarila.

Čini se da je IRCG dodatno ojačala tijekom ratnih sukoba

Jednako tako, izgleda da se nisu ostvarila ni nagađanja o tome da je iranska strana nepomirljivo podijeljena između vojne frakcije (Revolucionarna garda) i „umjerenijih“ političara – što je trebala biti američka osnova za postizanje nekakvih mirovnih kompromisa. Ujedno, treba napomenuti da (za razliku od Irana) mir u Libanonu zapravo nije zaživio u potpunosti – tako da su se iz dana u dan bilježili razni oružani incidenti na tom sekundarnom ratištu, gdje Izrael ustrajno napada položaje i infrastrukturu libanonskog Hezbollaha, dok vojne postrojbe te stranke/milicije uzvraćaju po izraelskim vojnim postrojbama i položajima.

Naravno, u sklopu svih održanih razgovora po pitanju mira u Libanonu nije došlo do povlačenja Izraelaca s okupiranih pograničnih krajeva na jugu države, baš kao što ni lokalne vlasti nisu bile niti blizu razoružavanju Hezbollaha, koje službeni Tel Aviv ustrajno postavlja među preduvjete trajnijeg rješenja tamošnjih sukoba.

Ekonomski troškovi i pad javne potpore u Americi

U međuvremenu, iz službenih američkih vojnih izvora čulo se da je dosadašnji tijek rata u Iranu SAD koštao oko 25 milijardi USD, dok američka oporba i neovisni izvori spominju kako se tu vjerojatno radi samo o novcu za potrošena ubojna sredstva, dok je puni obračun s operativnim troškovima i pretrpljenim štetama ipak bitno viši.

Zato i ne čudi da se do petka, 1. svibnja, moglo čuti kako nakon 65 dana intervencije čak 61 posto Amerikanaca ne podržava aktualno ratovanje u Iranu (19 posto republikanaca, 71 posto neopredijeljenih i 91 posto demokrata), dok je za postizanje takvih razina javnog neslaganja u slučaju rata u Iraku trebalo preko 3 godine sukoba, a u slučaju Vijetnamskog rata čak 6 godina američkog sudjelovanja.

Status Hormuškog tjesnaca i Trumpova retorika

Hormuški tjesnac i nadalje je zatvoren. U zadnjih desetak dana ustrajno se čulo i o mogućoj obnovi sukoba ako se ne otvori međunarodni brodski promet Hormuzom, o čemu je u utorak, 28. travnja, na svojoj društvenoj mreži Truth Social živopisno pisao i američki predsjednik Donald Trump.

– Iran nas je taman izvijestio da su u ‘stanju kolapsa‘. Oni hoće da mi ‘otvorimo Hormuški tjesnac‘, što je prije moguće, dok oni pokušavaju dokučiti svoje pitanje vodstva (što mislim da će biti u stanju!) Hvala na pažnji na ovu temu!, napisao je.

Ipak, ne samo da Iran nije molio SAD da im otvore Hormuz, već se ni ta njihova „situacija po pitanju vodstva“ nije pokazala nekim posebnim problemom. Problem je tu vidljiv nastavak iranskoga izvoza – tako se u petak, 24. travnja, čulo o punjenju triju velikih tankera na iranskom otoku Harg (oko 6 milijuna barela nafte). Uz to, stigle su i vijesti o gomilanju barem 20 raznih iranskih tankera u luci Chabahar (nedaleko od granice s Pakistanom) – što je bilo tumačeno djelovanjem nedaleko postavljene američke blokade. Ipak, u subotu, 25. travnja, kroz Hormuz je navodno prošlo samo 5 brodova (tri tankera – kineski, grčki i jedan nespecificirani – te još dva teretna broda), a idući dani su navodno tjerali vodstvo SAD-a da odluči između daljnjeg čekanja i pregovaranja ili obnove ratnih djelovanja.

Ipak, kako se moglo čuti iz pojedinih neslužbenih izvora, od 25. do 28. travnja američku su blokadu navodno probila čak 52 iranska plovila (31 tanker i 21 teretni brod, kako u izlazu, tako i u ulazu u Zaljev), dok je u isto vrijeme legalni prolaz obuhvatio oko 30 plovila. Dodatno, u ponedjeljak, 27. travnja, bilo je 6 prolazaka kroz Hormuz, a u utorak, 28. travnja, mogao se u Hormuzu vidjeti i izlazak japanskog tankera „Idemitzu Maru“ s naftom iz Saudijske Arabije, tankera Stairway u kineskom vlasništvu iz UAE u Oman, uz još 4 broda (tri tankera i jedan teretni brod iz iranskih luka), te barem jedan ulazak. U srijedu, 29. travnja, čulo se za izlazak 16 brodova, a u četvrtak, 30. travnja – izlazak 4 i ulazak 3 broda. Uz to, za niz iranskih plovila u blizini obale Iraka moglo se čuti i da im se ometaju sustavi za identifikaciju i lokaciju ne bi li se navodni pretovar iranske nafte mogao prikriti zapravo nepostojećim boravkom u iračkim lukama.

Dosezi i učinci američke mornaričke blokade

USS Michael Murphy (DDG 112) djeluje u Arapskom moru

Američka blokada i dalje traje. Čitavo je ovo vrijeme nastavljena i američka blokada iranskog prometa koju je Trump objavio i uspostavio 13. travnja. Dok se iz američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM) u subotu, 2. svibnja, moglo čuti da je u prvih 20 dana blokade 48 brodova bilo zaustavljeno ili preusmjereno – ipak nema mnogo naznaka da je to kompletno zaustavilo iranski pomorski promet i izvoz nafte, iako se moglo čuti kako se dotok iranske nafte prema tržištima istočne Azije više nego prepolovio (od oko 2,1 milijuna barela dnevno prema 570.000 dnevno). Tome je zasigurno pomoglo i američko uzapćenje iranskog tankera „Stream“ u Malajskom tjesnacu, u nedjelju, 26. travnja – vjerojatno takva akcija izvedena do sada najdalje od područja sukoba.

Ipak, u dva mjeseca ratnih djelovanja naftni prihodi pojedinih država su narasli (Saudijske Arabije oko 10 posto, a Omana oko 7 posto) – dok je Bahrein bilježio minus od oko 17 posto, Katar oko 20 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 25 posto, a Kuvajt oko 40 posto (uz nula izvoza u travnju, po prvi put od Zaljevskog rata 1991. godine).

Budući da se 28. travnja moglo čuti kako Iran u svojim vodama još ima 19 praznih tankera ozbiljne zapremine (iako su neki od njih iznimno stari i krhki, zapravo transportno gotovo neupotrebljivi) – ova je flota Iranu pružila dodatne skladišne kapacitete mimo plana američke pomorske blokade, jednako kao što je navodno pomogla i manja uspostava željezničkog izvoza preko Pakistana prema Kini.

Naravno, efekti blokade ovise i o sposobnosti Irana da u međuvremenu skladišti svoju naftu (1) na kopnu (provincija Khuzestan), (2) na moru (u tankere je od početka blokade navodno spremljeno oko 20 milijuna barela), ali i (3) da jača rafinerijsku preradu te (4) nastavi izvoz (koji redovito osigurava predah u nakupljanju nafte i time odgađa prisilno zatvaranje izvora).

Iranska izdržljivost i ‘piratska‘ taktika SAD-a

Satelitske snimke pokazuju da Iranci na otoku Harg i daje krcaju tankere s naftom

Imajući sve te opcije u vidu, treba uočiti da u dosadašnjem tijeku američke mornaričke blokade nije došlo do brzog zastoja iranske naftne industrije (popunjavanja skladišta nakon obustave izvoza), ne samo u prva dva tjedna blokade (kako su se prvotno procjenjivali ukupni iranski skladišni kapaciteti), tako ni nakon 20 dana blokade – uz nove procjene koje su im 28. travnja davale i dodatnih 12 do 22 dana naftne proizvodnje (do 10. ili 20. svibnja). Sve je to relevantno pod uvjetom da zanemarimo činjenicu da je Iran između 2019. i 2022. godine bilježio preko 33 mjeseca s proizvodnjom oko 15 do 20 posto današnje (ispod 350.000 barela dnevno u prosjeku), te da je i tada izbjegao sva ta oštećenja naftnih izvora za koja se sada uzima da bi ih mogla natjerati na popuštanje i pregovore.

Naravno, dok se time opet pokazala loša kvaliteta sadržajnih procjena na kojima Trump i njegova administracija zasnivaju svoje konkretne odluke u ovom sukobu, ipak nema sumnje u postupnu učinkovitost ovakvog blokiranja protivničke strane – što su dobro ilustrirale i izjave prenesene 29. travnja u iranskim medijima prema kojima bi nastavak blokade mogao „uskoro biti predu­sretnut praktičnim i do sada neviđenim vojnim mjerama“, budući da iransko „strpljenje ima granice“ – kada god one stvarno budu u praksi dostignute.

Do tada treba samo citirati američkog predsjednika Trumpa iz njegova govora na Floridi, 2. svibnja (na „Forum Club of the Palm Beaches“), gdje je o američkoj provedbi blokade zaključio: „Mi smo im preuzeli teret, preuzeli smo naftu. To je vrlo profitabilan posao. Tko bi si mislio da bismo mi to radili, mi smo kao pirati. Mi smo tu kao neka vrsta pirata“.

Diplomatska ofenziva i pregovarački zastoj

Iranski mediji brzo su reagirali na Trumpove izjave o piratima

Pregovori idu ili ne idu. Unatoč prošlotjednim naznakama da bi se direktni pregovori SAD-a i Irana mogli nastaviti tijekom vikenda i početkom tjedna – već u subotu, 25. travnja, od Trumpa se moglo čitati kako američka delegacija neće ići u Islamabad i ondje gubiti vrijeme. Među ostalim, on je razlog za to opet našao u „iznimnoj borbi i zbunjenosti unutar njihovog ‘vodstva‘“, napominjući kako „Nitko ne zna tko ondje vodi, uključujući ni njih“ – naravno, još i uz tvrdnje „Također, mi držimo sve karte, a oni nemaju ni jednu“.

Među ostalim, Iran je na sve to odvratio diplomatskom ofenzivom koja je njihovog ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija prvo odvela u Pakistan, pa onda 25. travnja i u obližnji Oman te 27. travnja u Rusku Federaciju (sastanak s Vladimirom Putinom u Sankt-Peterburgu). Barem dio onoga o čemu se pričalo s Irancima Putin je onda 29. travnja valjda prenio Trumpu – gdje je u javnost dospjelo tek upozorenje kako bi obnova ratovanja s Iranom imala „ekstremno teške posljedice“, a potencijalna kopnena djelovanja bila bi „kompletno neprihvatljiva i opasna“.

Iako se iz SAD-a čas tvrdilo da Iran pristaje na sve zahtjeve, a čas se zastoj opravdavao kaosom u Teheranu – baš kako su to najavljivali pakistanski posrednici, Iran je do 26. travnja prema SAD-u poslao svoj novi prijedlog za pregovore, čime su obje strane razmijenile svoja nova stajališta. Za to se vrijeme iz Islamabada, izgleda, pokušalo osigurati dobru volju Teherana otvaranjem i kopnenih pravaca za transport preko 3.000 brodskih kontejnera koji su umjesto u Iranu zadnjih tjedana završili u pojedinim pakistanskim lukama. Tu se spominje ukupno 6 transportnih koridora od luka u Pakistanu do graničnih prijelaza s Iranom na jednu stranu te kopnenim putem prema Kini na drugu stranu.

I iransko veleposlanstvo u Saudijskoj Arabiji iskoristilo je priliku

Kako izgleda, srž iranskih prijedloga odnosila se prvo na trajnu obustavu napada, a tek zatim na rješavanje zastoja u Hormuzu, uz iransku naplatu prolaza i američku obustavu blokade – dok bi tema nuklearnog programa na dnevni red došla kasnije, što se za SAD i Trumpa pokazalo kompletno neprihvatljivim. U odgovoru na sve to, Trump je navodno u Bijeloj kući, 28. travnja, održao sastanak s članovima kabineta i odabranim čelnicima naftne industrije ne bi li se pronašle mjere za stabiliziranje tržišta nafte.

Ujedno, od vojnih vlasti zatražene su pripreme za dugu blokadu Irana, što je dodatno bilo podcrtano i grafičkim prijetnjama Iranu na društvenoj mreži Truth Social u srijedu, 29. travnja – što je onda tijekom srijede, 29. travnja, potjeralo terminske cijene nafte u nebo (barel WTI nafte do 110,1 USD, te barel Brent nafte do 120,86 USD), da bi se samo dan kasnije te procjene pokazale krivima – pa je nafta opet pala (barel WTI nafte do 103,71 USD, a barel Brent nafte 107,19 USD) i onda nastavila jako varirati oko te donje granice do vikenda.

Prijedlozi u 14 točaka i razmimoilaženja u regiji

Nakon te napete srijede, 29. travnja, iz Irana se čulo o izradi novih, izmijenjenih pregovaračkih stajališta, koja navodno, među ostalim, u 14 točaka obuhvaćaju i (1) povlačenje SAD-a iz okolice Irana, (2) prestanak blokade i novi sustav upravljanja Hormuzom, (3) ukidanje sankcija, (4) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (5) plaćanje reparacija te (6) završetak rata na svim bojištima, uključivo Libanon. Novost bi tu bila da se ne traži prestanak američke blokade kao preduvjet razgovora, već bi do toga došlo u sklopu procesa razgovora o otvaranju Hormuza, nuklearnim pitanjima i sigurnosnim garancijama za Iran.

Iranska diplomatska ofenziva – Abas Araghchi u Omanu

Nasuprot tome, s američke se strane u 9 točaka navodno, među ostalim, govorilo o održavanju blokade sve do postizanja dogovora o nuklearnim pitanjima, dok su pregovori posredno poticani i glasinama o mogućim vojnim udarima za poticanje Irana na neke ustupke. Ipak, dok su SAD navodno predlagale razgovore u trajanju primirja od 2 mjeseca, Iran navodno smatra da bi se do dogovora moglo doći unutar 30 dana. O svemu tome su Iranci opet nastojali obavijestiti širi krug zainteresiranih – pa je tako ministar Araghchi 1. svibnja telefonom razgovarao s kolegama iz Turske, Egipta, Katara, Saudijske Arabije, Iraka i Azerbajdžana, te konačno i s visokom predstavnicom EU Kajom Kallas.

Za razliku od svega toga, ako je vjerovati objavi Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social od kasnih sati u subotu, 2. svibnja – te nove iranske pregovore tek treba sagledati u Washingtonu, iako Trump „ne može zamisliti da bi oni bili prihvatljivi, budući da oni (Iran) još nisu platili dovoljno visoku cijenu za sve što su napravili čovječanstvu i svijetu u zadnjih 47 godina“. Nije čudo da su ovakve riječi izazvale nove ratne strahove kod promatrača stanja u Iranu, iako do nedjelje, 3. svibnja, još nije bilo za uočiti i bitnije promjene očekivanih cijena nafte na raznim terminskim tržištima.

Pri svemu tome, itekako je ostalo otvoreno pitanje koje to arapske zemlje Zaljeva zapravo uopće podržavaju pregovore, a koje se zalažu za nastavak ratovanja – na terenu se moglo vidjeti da Saudijska Arabija aktivno radi s Pakistanom, Turskom i Egiptom na nastavku pregovora, dok su navodno Ujedinjeni Arapski Emirati više bili za svojevrsno temeljitije pokoravanje aktualnog režima u Iranu (što i ne čudi ako se ima u vidu da su baš oni bili i najviše izloženi iranskim napadima tijekom aktivne faze aktualnog ratovanja u Zaljevu). Budući da nije bilo suglasja, 27. travnja su UAE iz Pakistana naglo povukli kredit od 3,5 milijardi USD, koji su u tamošnjoj središnjoj banci brzo nadopunili iz Saudijske Arabije. Nije nemoguće da je, uz ostala dosadašnja neslaganja UAE-a i Saudijske Arabije, i ova tema imala utjecaja na izlazak UAE-a iz okvira organizacija OPEC i OPEC+, što su najavili u utorak, 28. travnja, s učinkom od petka, 1. svibnja.

UAE -_izjava o izlasku iz OPEC-a

Ipak, treba napomenuti kako su Ujedinjeni Emirati ipak 28. travnja bili na sastanku zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu održanom u gradu Džeddi u Saudijskoj Arabiji – gdje su pak jedini izostali predstavnici Omana, što je izazvalo brojna dodatna nagađanja. Iako su Ujedinjeni Arapski Emirati bili članovi OPEC-a od 1967. godine, oni su u zadnje vrijeme bili druga članica po proizvodnji i sposobnosti njezina doziranja – činili su 13 posto proizvodnje OPEC-a, odnosno 9 posto u OPEC+. Navodno se unutar UAE-a nisu mogli miriti i s nametnutim ograničenjima proizvodnje koja zapravo nemaju smisla dok je Hormuz zatvoren, a UAE ovise tek o prometu svojim ograničenim (i zapravo već otprije pretrpanim) naftovodom Habshan–Fujairah mimo tjesnaca. Svi bi ti prihodi u predstojeće doba visokih cijena trebali pomoći sanirati brojne ratne štete i nanovo ojačati istrošenu protuzračnu obranu države – baš kako SAD prema novim objavama hitno jačaju zalihu raketa Patriot PAC-2 i PAC-3 u Kataru (2. svibnja odobrena prodaja za 4,1 milijardu USD).

Gomilanje vojnih snaga i operativna kretanja

Američke vojne snage nadalje pristižu. Baš kao i krajem prošloga tjedna, tako se i zadnjih dana bilježio konstantan promet američkih vojnih transportnih aviona i letećih tankera koji na Bliski istok donose dodatne snage, streljivo i opremu. Time je uspostavljena zračna ruta od Velike Britanije preko Njemačke, Češke, Mađarske, Srbije, Bugarske i Grčke, pa na Izrael i bliže Perzijskom zaljevu – koju se i iz civilnih izvora moglo svakodnevno promatrati u radu.

MQ-4C Triton

Tako se u utorak, 28. travnja, mogao vidjeti prelet 26 letećih tankera i 31 transportnog aviona, uz brojne izviđačke letjelice (recimo, avion Boeing RC-135W „Rivet Joint“ koji nad Perzijskim zaljevom zadnjih dana navodno užurbano dopunjava američki popis meta za potencijalne buduće zračne udare). Pri tome treba napomenuti kako je 27. travnja iznad Perzijskog zaljeva oštećena još jedna skupa i specijalizirana bespilotna letjelica MQ-4C Triton (uz onu srušenu 9. travnja), što se iz američkih vojnih krugova uskoro nadomjestilo prebacivanjem dodatnih takvih sustava iz Italije u zonu intervencije.

Ukratko, sva ta zrakoplovna manevriranja uklopila su se u već prisutni strah oko moguće obnove ratnih djelovanja krajem srijede, 29. travnja, kada se spominjalo da je iz Pentagona predsjedniku Trumpu bila prikazana mogućnost izvođenja niza „kratkih i snažnih“ napada kojima bi se Iran potaknulo na nastavak pregovora. Iako je to možda nekome moglo izgledati opravdano ili korisno, takva bi se djelovanja samo temeljito uklopila u tzv. „eskalacijsku zamku“ na koju SAD uporno upozoravaju pojedini američki stručnjaci te znanstvenici.

Za to vrijeme nastavlja se i prisutnost triju američkih borbenih skupina okupljenih oko nosača zrakoplova – USS Gerald Ford (CVN-78) je i dalje na sjeveru Crvenog mora (iako se čulo i naznake o njegovu mogućem skorijem povlačenju natrag prema SAD-u), USS Abraham Lincoln (CVN-72) primijećen je nedaleko od američke blokade u Omanskom zaljevu, a USS George H.W. Bush (CVN-77) navodno je negdje u obližnjem Arapskom moru, jednako kao i desantni nosač USS Tripoli (LHA-7), dok je izgleda ipak u dolasku i drugi desantni nosač – USS Boxer (LHD-4), kojeg se nakon određenih otezanja ipak u petak, 1. svibnja, bilježilo u prolasku od Singapura u područje nedaleko od Irana.

SAD su najavile testno lansiranje LRHW („Dark Eagle“) s Floride

Uz to, u četvrtak, 30. travnja, moglo se čuti i o mogućem prebacivanju malobrojnih aktivnih lansera hipersoničnih raketa LRHW (poznatih i kao „Dark Eagle“) prema Iranu – iako mali broj navodno raspoloživih komada ovih oružja u statusu tek „inicijalne operativne sposobnosti“ itekako dovodi u pitanje njihovu prvu ozbiljnu ratnu uporabu. Zato ima manje sumnji u sposobnost protuzračnog sustava THAAD koji je put Bliskog istoka krenuo iz Koreje – ostavivši tog američkog saveznika bez takvog „kišobrana“ čije je raspoređivanje na Korejski poluotok u srpnju 2016. bilo okidač ozbiljnih političkih pritisaka iz Kine i Rusije.

Jednako tako se s iranske strane nastavilo bilježiti užurbane radove na saniranju pojedinih ratom oštećenih podzemnih raketnih kompleksa – iz kojih se nastoji izvući zakopane lansere i zalihe raketnih projektila te bespilotnih letjelica. Ujedno, nastavile su pristizati i vijesti o povremenim masovnijim djelovanjima iranske protuzračne obrane – navodno protiv brojnih manjih dronova nepoznatog podrijetla, koje se ustrajno opisuje kao isprobavanje iranske obrane pred moguće nove napade. Takve su se situacije bilježile u rano jutro nedjelje, 26. travnja (kod Kermanšaha i Qoma, na navodnom koridoru iz Izraela prema Teheranu), pa opet u četvrtak, 30. travnja (Teheran), i subotu, 2. svibnja (Qom).

Zakonodavni okviri i političko kupovanje vremena

Za kraj napomenimo kako je 29. travnja istekao rok od 60 dana od započinjanja ratnih djelovanja SAD-a i Izraela u Iranu, da bi krajem 1. svibnja istekao i rok od 60 dana od kada je administracija predsjednika SAD-a Trumpa o svojoj aktualnoj ratnoj avanturi obavijestila Kongres. No, dok američka Rezolucija o ratnim ovlastima („War Powers Resolution“ iz 1973. godine) zapravo traži da se do tada Kongres oglasi o dozvoli takve vojne akcije (ili da se otvori dodatni rok od 30 dana za povlačenje snaga s poprišta operacija) – za sada ne vidimo ništa od navedenoga.

Mike Johnson smicalicama kupuje vrijeme za Trumpa

Trump je tek 1. svibnja prema Kongresu opet otposlao kratko pismo u kojem tvrdi da su ratne operacije u Iranu zapravo „terminirane“ još 7. travnja, s proglašenjem primirja, dok Iran i dalje ostaje izvor prijetnji – pa bi se protiv njega uskoro moglo opet odvojeno djelovati po slobodnoj volji izvršne vlasti.

Naravno, sve je to itekako problematično ako znamo da i nakon spomenutog primirja od 13. travnja pa do danas nad Iranom Oružane snage SAD-a provode mornaričku blokadu – što je itekako oblik mornaričkog ratovanja – tako da ni operacije zapravo nisu gotove, a angažirane snage nisu bile povučene nego tek presložene (te ujedno i ojačane). Ipak, kako će se o tim stavovima predsjedničke administracije postaviti sam američki Kongres još nije jasno – budući je čelnik Zastupničkog doma Mike Johnson za zastupnike opet proglasio proljetne neradne dane, kupujući time Trumpu vrijeme najmanje do 11. svibnja.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 3. svibnja 2026. pod nazivom “Sve je više dokaza da je Trumpov plan propao, Amerikanci gomilaju snage u Perzijskom zaljevu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-zatvoren-skuplja-se-blokada-nafta-skace-pregovori-zapinju-15704829

Petak, 24. travnja, ujedno je 56. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu (kraj osmog tjedna operacija), a većinom pojedinačnih bojišta ovoga sukoba vladala su zategnuta primirja. Konkretno, primirje u samom Iranu američki predsjednik Donald Trump proglasio je krajem 7. travnja na dva tjedna, da bi ga onda, nakon brojnih preokreta, dodatno produžio u kasnim večernjim satima utorka, 21. travnja, ali ovoga puta bez zadanog roka trajanja. Ipak, pojedini izvori pretpostavljaju da bi mjera za njegovo trajanje mogao biti dolazak nosača zrakoplova USS George H. W. Bush (CVN-77) u zonu operacija – pa budući da su taj brod i njegova prateća skupina bili locirani sjeverno od Madagaskara, time bi i primirje trajalo do kraja tjedna. Naravno, uz nepredvidivost američkog predsjednika, to je nemoguće sigurnije tvrditi, što je razlog da sami Iranci i ovo primirje (kao i naznake pregovora) uvelike vide tek kao još jednu ratnu varku SAD-a i Izraela – budući da su napadi na Iran i u lipnju 2025. i krajem veljače 2026. bili započeti baš tijekom najavljenih/tekućih pregovora.

Prva od francuskih žrtava u UN misiji UNIFIL u Libanonu

Slično je neizvjesno i vezano primirje u Libanonu, sklopljeno u četvrtak, 16. travnja, koje bi trebalo trajati deset dana – do pred kraj nedjelje, 26. travnja. Nisu tu mnogo razloga za optimizam dali zabilježeni incidenti (poput napada koji je u subotu, 18. travnja, života koštao francuskog pripadnika UN-ove misije UNIFIL u Libanonu), ni izraelsko proglašenje „žute crte“ kojom se od ostatka Libanona odijelila izraelska „sigurnosna zona“ uspostavljena unutar 10 km od međunarodne granice – iako je Trump u kasnim satima četvrtka, 23. travnja, već najavio produženje ovog primirja za dodatna tri tjedna. Ipak, spomenuta primirja zapravo nisu nimalo pomogla pregovorima SAD-a i Irana, a još manje ikakvom ozbiljnijem otvaranju strateški bitnog Hormuškog tjesnaca za međunarodni promet. Za sada su jedini izravni pregovori visokih delegacija SAD-a i Irana održani u subotu, 11. travnja, no bez ikakvih bitnijih rezultata. Iako je tijekom zadnjih tjedan dana višekratno izgledalo da bi se mogla dogoditi iduća runda takvih razgovora – do toga ipak nije došlo. Tu treba spomenuti kako postoje naznake da bi do pregovora moglo doći nadolazećeg vikenda ili u ponedjeljak, 27. travnja.

Kaos u tjesnacu

Spomenuti kaos prevladavao je u zadnjih tjedan dana i po pitanju otvaranja za promet tjesnaca Hormuz. Kao prvo, pitanje primirja u Libanonu bilo je problematično još od utorka, 7. travnja, kada su Iran i posrednici iz Pakistana tvrdili da je Libanon uključen u primirje, dok se Izrael tome opirao te nastavljao ondje aktivno ratovati. Budući da se ta dilema postavila kao veliki problem, izgleda da je Donald Trump izravno s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom dogovorio rješenje – proglašenje već spomenutog naknadnog primirja u Libanonu, u četvrtak, 16. travnja. Rješavanje ovog problema otvorilo je prostor za iduću gestu dobre volje iz Irana, koja je stigla oko 15 sati po hrvatskom vremenu u petak, 17. travnja, s objavom iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija: „U skladu s primirjem u Libanonu, proglašen je potpuno slobodan prolaz za sva komercijalna plovila kroz tjesnac Hormuz tijekom preostalog trajanja primirja, na koordiniranoj ruti koja je već ranije bila objavljena od Organizacije za pomorstvo i luke Islamske Republike Iran“.

Ova je objava izazvala pravu lavinu objava Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje je niz od 12 objava tog dana započeo samo nekoliko minuta nakon spomenute iranske geste. Trump je tada velikim slovima konstatirao: „Iran je upravo objavio da je Iranski tjesnac potpuno otvoren i slobodan za puni prolaz. Hvala!“. Ipak, samo malo više od 20 minuta kasnije to je i dopunio, opet sve velikim slovima: „Tjesnac Hormuz je potpuno otvoren i spreman za poslovanje i puni prolaz, ali pomorska blokada ostat će u punom opsegu i efektu što se tiče Irana, sve do onog vremena kad naša transakcija s Iranom ne bude 100 posto dovršena. Taj proces trebao bi ići vrlo brzo budući da je većina točaka već ispregovarana. Hvala na pažnji po ovom pitanju! Predsjednik Donald J. Trump“. Kako izgleda, upravo se kao posebno problematično pokazalo pitanje nastavka američke blokade Irana (i Hormuza) – koju su SAD proglasile s početkom u ponedjeljak, 13. travnja, u 10 ujutro po američkom vremenu (16 sati po hrvatskom vremenu) – budući da su Iranci tu mjeru smatrali suprotnom primirju, te očekivali njezino ukidanje kao iduću američku gestu dobre volje u pregovorima.

U tako zategnutoj atmosferi zapravo nije bilo bitno (ali definitivno nije ni pomoglo) što je Trump, nakon objave nastavka blokade, tijekom sat vremena nastavio bjesomučnim ritmom objavljivati postove – prvo najavu dodatnih američkih mjera protiv Irana (uzimanje sve „nuklearne prašine“, izostanak ikakve predaje sankcijama blokiranih iranskih novčanih sredstava iz SAD-a), ali i izuzimanja Libanona iz okvira sporazuma s Iranom (uz najavu „rada s Hezbollahom“, dok je Izraelu „zabranjeno od SAD-a“ daljnje bombardiranje Libanona) – a onda i niz vidljivo trijumfalnih, gotovo postratnih objava. Tako se Trump opet otresao na NATO kao na beskorisnog „tigra od papira“ koji bi pomagao tek nakon što je posao obavljen – da bi nastavio s čestitkama Saudijskoj Arabiji, UAE-u, Kataru i Pakistanu na suradnji i savezništvu.

Uz to je objavio i da je Iran (uz pomoć SAD-a) navodno „uklonio, ili uklanja, sve pomorske mine“, valjda iz područja Hormuza – što se za samo koji dan pokazalo kao potpuna neistina. Dapače, do srijede, 22. travnja, u američkim se medijima moglo čuti da su koji dan ranije američki vojni predstavnici pred Kongresom svjedočili da Pentagon pretpostavlja prisutnost do 20 mina u i oko Hormuza, čije će uklanjanje započeti nakon konflikta ili početka dugotrajnog primirja, te trajati možda i do šest mjeseci. No, nakon objave kako se Iran složio „da nikad više neće zatvoriti tjesnac Hormuz“ i da on „više neće biti korišten kao oružje protiv svijeta“ – Trump se za kraj opet obrušio i na američke medije „koji očajnički traže razlog za kritiziranje predsjednika Donalda J. Trumpa po pitanju Irana, ali ga ne nalaze“. Naravno, ovu euforiju pratile su i terminske cijene nafte, koje su odmah pale radikalno (barel WTI nafte do 81,19 USD, a barel Brent nafte do 86,4 USD) – da bi uskoro opet krenule postupno rasti (i do početka petka, 24. travnja, opet dosegnule 97,3 USD za barel WTI nafte, te 106,7 USD za barel Brent nafte). Iako se do jutra idućeg dana, subote, 18. travnja, moglo registrirati pojačani promet brodova kroz Hormuz (prema nekim izvorima, 17. je prošlo 8, a početkom subote, 18. travnja, možda i rekordnih 47 raznih brodova) – kritika Trumpa stigla je iz Irana.

Prvo se ujutro, 18. travnja, odmah iza ponoći, na društvenoj mreži X moglo čitati izjave iranskog predsjednika parlamenta Ghalibafa o tome da je Trump „u sat vremena iznio sedam tvrdnji, i svih sedam bilo je lažno“, naglasivši kako će, uz američku pomorsku blokadu, i Hormuz ostati zatvoren – što su oko 10:30 po hrvatskom vremenu za agenciju Fars potvrdili i iranski izvori iz Revolucionarne garde. Tom je prilikom iz vojnih krugova bilo naglašeno da se tjesnac vraća „u svoje prethodno stanje“, uz optužbe da SAD svojom „takozvanom blokadom“ zapravo provode pomorsko razbojništvo. Time je i formalno bilo potvrđeno da su deseci plovila hitno odustali od izlaska iz Perzijskog zaljeva putem Hormuza, nakon što se čulo i o iranskom otvaranju vatre na tanker SANMAR HERALD i teretni brod JAG ARNAV (oba pod indijskom zastavom) – za koje, doduše, postoji mogućnost i da su svoj iznos u kriptovaluti za pravo prolaza kroz Hormuz umjesto u ruke iranske Revolucionarne garde zapravo platili nepoznatim prevarantima. Kako bilo da bilo, do tog subotnjeg popodneva Hormuz je opet bio poprilično zatvoren, a iz Washingtona je Trump samo kratko poručio da SAD zadržavaju svoj čvrsti stav i „neće se dati ucjenjivati“ od Irana. Naravno, promet svih vrsta brodova kroz Hormuz odmah je radikalno pao, tako da se neslužbeno navodio prolaz njih tek 3 u nedjelju, 19. travnja, 7 u ponedjeljak, 20. travnja, i 13 u utorak, 21. travnja.

U očekivanju pregovora SAD-a i Irana

Početak ovoga tjedna protekao je u nadmetanju Irana i SAD-a po pitanju zaustavljanja brodova u široj okolici Hormuza, dok su se iz Sjedinjenih Država najavljivali pregovori, a iz Irana ih se odbijalo. Čitavo to vrijeme međunarodni promet kroz Hormuz ostajao je pretežito zatvoren – pojačavajući dalje pritisak na svjetsko gospodarstvo, koje sada broji preko 550 milijuna barela nafte manje na tržištu (oko 10 – 15 milijuna manjka dnevno, pa tako preko 55 dana) – na čemu nije mnogo promijenila ni odluka Donalda Trumpa da 16. travnja preglasa svog ministra financija Scotta Bessenta, te ipak do 16. svibnja nanovo produži rusko oslobođenje od sankcija za međunarodnu prodaju nafte.

Brod Touska na meti

Dok se do ponedjeljka, 20. travnja, čulo da su Sjedinjene Države na svojoj blokadi od prolaza odvratile 27 brodova (što je do poslijepodneva u četvrtak, 23. travnja, poraslo do 33 broda, uz još preko 34 broda za koje se neslužbeno čulo o prolazu kroz američku blokadu – 19 u izlazu i 15 u ulazu) – treba posebno spomenuti i niz zapljena pojedinih plovila. Ta je pojava započela u nedjelju, 19. travnja, američkim hvatanjem u Omanskom zaljevu iranskog motornog broda TOUSKA, već otprije sankcioniranog iranskog kontejnerskog plovila za koje se čulo da prema Iranu dolazi iz luke Zhuhai na jugu Kine – uz pretpostavku prijevoza natrij-perklorata, sirovine za proizvodnju oksidatora u krutim gorivima za balističke rakete. Jednako tako, u noći na utorak, 21. travnja, SAD su izvele iskrcavanje i na sankcionirani tanker TIFANI (pod zastavom Bocvane) usred Indijskog oceana, u Bengalskom zaljevu, na pola puta od Šri Lanke prema Molučkom tjesnacu i Singapuru – da bi u idućim satima uhvatile i tanker DORENA zapadno od juga Indije, te manji tanker (Suezmax) SEVIN na samom ulazu u Molučki tjesnac.

Sva su ta događanja ustrajno zaoštravala stanje između SAD-a na jednoj i Irana na drugoj strani uoči večeri u utorak, 21. travnja, kada se očekivao istek američkog dvotjednog primirja. No, dok je tijekom dana Trump objavljivao kako neće produžiti primirje („jer Iranci moraju pregovarati“), u samom Iranu se javno najavljivao nastavak otpora, a usred Teherana je predvečer održana i javna parada s pokazivanjem raketa Qiam-1 i Khorramshahr-3 na vozilima-lanserima. Ipak, stanje se preokrenulo oko četiri sata prije isteka dotadašnjeg primirja, malo iza 4 poslijepodne po američkom istočnom vremenu ili iza 10 navečer po hrvatskom vremenu – i to opet objavom Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social. U njoj je on napisao: „Temeljem činjenice da je Vlada Irana ozbiljno razlomljena, što nije neočekivano, a na zahtjev maršala Asima Munira i premijera Shehbaza Sharifa iz Pakistana, zamoljeni smo da zadržimo naše napade na državu Iran sve dok njihovi vođe i predstavnici uspiju sastaviti ujedinjeni prijedlog. Zato sam uputio našu vojsku da nastavi blokadu i, u svim drugim aspektima, ostane spremna i sposobna – i zato će nastaviti primirje do trenutka kada bude predan i njihov podnesak i razgovori budu zaključeni, na ovaj ili onaj način“.

Američko iskrcavanje na brod Majestic X

Nakon svega ovoga, u srijedu, 22. travnja, čulo se o iranskoj zapljeni dva teretna broda (grčkog EPAMINONDAS-a te izraelskog MSC FRANCESC-a, na kojem su i 2 hrvatska te 4 crnogorska pomorca) u pokušaju izlaska kroz Hormuški tjesnac – što je navodno izvedeno eskadrom od preko 30 brzih plovila koja se i sa satelita moglo vidjeti u plovidbi na spoju Hormuza i Omanskog zaljeva. Dok već sama njihova prisutnost pokazuje kako američki navodi o potapanju barem 159 iranskih brodova ne znače ujedno i gubitak pomorskih sposobnosti za vlasti Irana, riječ je tu o demonstraciji sile vrlo sličnoj i zrakoplovnim vježbama koje su iznad samog Teherana u četvrtak, 23. travnja, izvodila barem dva iranska borbena aviona MiG-29. Svemu tome treba dodati i iranske prijetnje izrečene ovog tjedna o presijecanju barem sedam linija optičkih vlakana koja iz Zaljeva vode kroz Hormuz, ako dođe do daljnjeg zaoštravanja stanja i potencijalne obnove ratovanja. No, početkom četvrtka, 23. travnja, Sjedinjene Države zaustavile su tanker MAJESTIC X (pod zastavom Gvajane), čime je nastavljena igra zapljene brodova – dok se u večernjim satima istoga dana širom Irana bilježio i niz vijesti o djelovanjima protuzračne obrane protiv manjih dronova nepoznatog podrijetla – što je još jedna mjera aktivnog oprobavanja stanja tamošnje obrane.

Tvrdu liniju predvodi general Ahmad Vahidi

Dok su se danima iščekivali pregovori, od njih nije bilo ništa ni do početka petka, 23. travnja – iako je nadu ustrajno podgrijavao i sam Donald Trump brojnim kratkim telefonskim intervjuima za razne medije – iranske su vlasti ustrajno smanjivale očekivanja, naglašavajući kako pregovora neće biti dok traje blokada, te ostavljajući ipak dojam određene koherentnosti stavova. To je posebno bitno u svjetlu niza zapadnih napisa o podjelama u iranskim redovima, navodno između „umjerenih“ političara (predvođenih predsjedavateljem parlamenta Ghalibafom i ministrom vanjskih poslova Araghchijem), nasuprot „tvrdolinijaša“ iz Revolucionarne garde, predvođenih generalom Ahmadom Vahidijem (koji navodno kontrolira i pristup teško ranjenom Vrhovnom vođi Modžtabi Hameneiju, usprkos paralelnim glasinama da o njemu ujedno brine i predsjednik države Masoud Pezeshkian, političar, ali i kardiokirurg). Naravno, kada su jednom te glasine o podjelama postale stvarno široko dijeljene na američkoj i izraelskoj strani – toliko da ih je 23. travnja ujutro u zasebnoj objavi spominjao i sam Donald Trump – uzvrat je obuhvatio jasno zbijanje redova na iranskoj strani te koordinirane objave na društvenoj mreži X i predsjednika parlamenta Ghalibafa i predsjednika države Pezeshkiana o tome kako u Iranu postoje samo „Iranci“ i „revolucionari“, koji će „željeznim jedinstvom nacije i vlasti, s potpunom poslušnošću Vrhovnom vođi revolucije, postići da agresorski kriminalci požale svoje akcije“. U svjetlu takvih izjava, ali i vijesti o radu spomenutih iranskih političara, teško da ima mnogo istine u glasinama iz pojedinih izraelskih i arapskih izvora da je Revolucionarna garda u Teheranu izvela svojevrsni državni udar te sve tamošnje „umjerene“ političare stavila u kućni pritvor.

U takvom okolišu zapravo je teško pretpostaviti potencijalni tijek daljnjih mirovnih pregovora – koje bi s jedne strane vodila sada nanovo osnažena iranska delegacija, dok bi im nasuprot opet stajali politički izuzetno slabi američki potpredsjednik JD Vance, praćen osobnim izaslanikom Donalda Trumpa Steveom Witkoffom i predsjedničkim zetom Jaredom Kushnerom. Pri tome posebno treba napomenuti i često zapostavljanu činjenicu da i Witkoff i Kushner tu ne nastupaju bilo kao ozbiljni pregovarači, bilo kao financijski nezainteresirani državni predstavnici. Naime, dok Witkoff ima velika ulaganja iz arapskih država u svoja poduzeća za poslovanje kriptovalutama, za Kushnera nije nikakva tajna da je u svoj investicijski fond do kraja 2021. godine primio oko 2 milijarde USD investicija iz Saudijske Arabije, da bi američki mediji početkom ove godine spominjali i njegov pokušaj pribavljanja dodatnih 5 milijardi USD iz sličnih izvora. Sve to itekako dovodi u pitanje za koga ta dvojica zapravo pregovaraju s Iranom – za SAD, ili prvenstveno ipak za pojedine države sa zapada Perzijskog zaljeva. Naravno, ovakve se sumnje samo nadovezuju na već dobro dokumentirane (ali ne i pravosudno istraživane) slučajeve velikih američkih investicija što na burzama, što na internetskim platformama za klađenje – gdje su nepoznate osobe zarađivale velike novce ciljanim ulaganjima tik pred bitne međunarodne odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa vezane uz Iran. Tu posebno govorimo o situacijama od 27. veljače (zarade na okladama o početku rata u Iranu i smrti iranskog Vrhovnog vođe Alija Hameneija), od 23. ožujka (investiranje 580 milijuna USD na pad cijena samo 15 minuta prije Trumpove objave o uspješnom pregovaranju), pa opet 27. ožujka (oko 760 milijuna USD uloženih samo 20 minuta prije iranske objave o otvaranju Hormuza), i još 7. travnja (taman prije objave primirja, investicija od oko 950 milijuna USD da će nafta pojeftiniti), a onda opet i 21. travnja (430 milijuna USD uloženo oko 15 minuta prije Trumpove objave o produženju primirja). Dakle, još jedna misterija – bilo radi puno sreće u prognoziranju razvoja međunarodnih događaja, ili pak radi zlouporabe privilegiranih informacija iz dubina američkog političkog sustava.

Okupljanje dodatnih vojnih snaga

Čitavo vrijeme jedna je stvar ipak konstantna – Sjedinjene Američke Države neprekidno dopremaju dodatne vojne snage prema Iranu, a njihovi transportni avioni punom parom dopremaju i dodatni materijal i ljudstvo na Bliski istok. Tako se 19. travnja moglo čuti o prebacivanju još 12 borbenih aviona EA-18G Growler (specijaliziranih za elektroničko ratovanje) preko Atlantika pa u Izrael (baza Nevatim), dok se u četvrtak, 23. travnja, istim putem moglo pratiti i još 12 marinskih borbenih aviona F/A-18C Hornet – što je bio samo dio aktivnog okupljanja raznih specijaliziranih zrakoplovnih efektiva. No, to je samo dio snaga u dolasku.

Tako se u utorak, 21. travnja, čulo o ponovnom ulasku američkog nosača zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) iz Mediterana u Crveno more, zajedno s dva razarača klase Arleigh Burke i jednim logističkim brodom. Od njih se očekuje podrška operacijama nad Iranom, kao i potpora brodovima koji prolaze južnije kroz strateški važan međunarodni tjesnac Bab al-Mandab. Jednako tako, u četvrtak, 23. travnja, u šire područje operacija konačno je stigla i borbena skupina okupljena oko američkog nuklearnog nosača zrakoplova USS George H. W. Bush (CVN-77) koja, među ostalim, obuhvaća i razarače USS Ross (DDG-71), USS Donald Cook (DDG-75) i USS Mason (DDG-87). Uz to, iz Japana su put Bliskog istoka poslana dva od ukupno četiri još aktivna specijalizirana protuminska broda klase Avenger (USS Chief (MCM-14) i USS Pioneer (MCM-9), koji su 13. travnja napustili Japan, a 22. travnja produžili sa Šri Lanke) – oni bi se u području nadležnosti američkog Centralnog zapovjedništva trebali pridružiti obalnom borbenom brodu (Littoral Combat Ship – LCS) klase Independence USS Canberra (LCS-30), što je „utrostručavanje protuminskih sposobnosti“ koje je Donald Trump spominjao na svojoj društvenoj mreži Truth Social tijekom četvrtka, 23. travnja. Ujedno, očekuje se i skori dolazak preostala dva LCS broda stacionirana u regiji (USS Tulsa (LCS-16) i USS Santa Barbara (LCS-32), koji su nedavno uočeni u prolazu natrag kroz Molučki tjesnac, nakon boravka u Singapuru). Time bi se dodatno ojačale američke sposobnosti za čišćenje mina u Hormuzu, iako uopće nije jasno je li to dovoljno da iole skrati rok od šest mjeseci posla o kojem se nedavno čulo iz američke Ratne mornarice. Zanimljivo je napomenuti i da se borbena skupina okupljena oko desantnog nosača USS Boxer (LHD-4) – koju se prije nekoliko tjedana također spominjalo u dolasku prema Arapskom moru – do 20. travnja pojavila kod Guama, svjedočeći namjeri da za sada ipak ostane na Pacifiku, zajedno s marincima koje je nosila. To bi, barem prividno, smanjilo lokalno raspoložive kapacitete kopnenih snaga koje se očekivalo oko Irana, iako nije jasno kako bi ta promjena zapravo mogla utjecati na planiranje potencijalnih američkih kopnenih operacija (ako tako nečeg uopće bude).

Za kraj napomenimo da je administracija Donalda Trumpa o svojem ratovanju u Iranu još 2. ožujka pismeno obavijestila američki Kongres, čime je aktivirala rok od 60 dana za slobodno predsjedničko provođenje vojne operacije u interesu SAD-a. Taj rok istječe 1. svibnja, kada će Donald Trump o „izletu u Iran“ ipak morati pred američke zakonodavce – ili mu ostaje još samo 30 dana bez posebne dozvole, uz uvjet da to vrijeme iskoristi za okončavanje postojećih djelovanja. Dakle, još jedan rok tu otkucava, uz mnoge druge koje već pratimo po pitanju aktualne intervencije SAD-a i Izraela u Iranu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 24. travnja 2026. pod nazivom “Iran priprema novu veliku diverziju u Hormuzu, Trumpu sat otkucava, rok mu istječe 1. svibnja!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/primirje-rastegnuto-hormuz-zakocen-blokada-zapljene-i-rast-cijena-nafte-15702027

Izdaci za obranu dosegnuli su 2887 milijardi dolara u 2025. godini, što je realno povećanje od 2,9 posto u odnosu na 2024. godinu. Vojni izdaci smanjili su se u Sjedinjenim Državama, ali su porasli za 14 posto u Europi i za 8,1 posto u Aziji i Oceaniji. Tri najveća vojna potrošača – SAD, Kina i Rusija – potrošili su ukupno 1480 milijardi dolara, ili 51 posto ukupnog globalnog iznosa, prema novim podacima koje je u ponedjeljak 27. travnja,  objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI). Ta ugledna institucija naglašava da globalni vojni izdaci i dalje nastavljaju rasti, posebno uz porast europskih i azijskih izdvajanja za oružje i vojnu opremu. Međutim, ovi podaci SIPRI-a odnose se na stanje u 2025 godini prije sukoba u Perzijskom zaljevu koji je, unatoč primirju, daleko od mira.

Globalni vojni izdaci porasli su u prošloj godini kao 11. godini za redom tog uzastopnog rasta. Time je globalni vojni izdatak – vojni izdaci kao udio bruto domaćeg proizvoda (BDP) – dosegao 2,5 posto, najvišu razinu od 2009, naglašava SIPRI. S 2,9 posto, godišnji porast potrošnje bio je znatno manji od povećanja od 9,7 posto zabilježenog 2024. Međutim, ovo usporavanje uglavnom se objašnjava padom američke vojne potrošnje. Izvan SAD-a, ukupna potrošnja porasla je za 9,2 posto u 2025.

Američki izdaci se smanjuju zbog Ukrajine

S 954 milijarde dolara, vojni izdaci Sjedinjenih Država bili su 7,5 posto niži u proškoj nego u 2024. godini. Pad je prvenstveno posljedica činjenice da tijekom godine nije odobrena nova financijska vojna pomoć Ukrajini. To je bilo u oštroj suprotnosti s prethodne tri godine, kada je odobreno ukupno 127 milijardi dolara. Međutim, SAD su povećale ulaganja u nuklearne i konvencionalne vojne sposobnosti kako bi održale dominaciju na zapadnoj hemisferi i odvratile Kinu u Indo-Pacifiku, što su ključni ciljevi nove Strategije nacionalne sigurnosti.

„Pad američkih vojnih izdataka u 2025. vjerojatno će biti kratkotrajan“, rekao je Nan Tian, ​​programski direktor SIPRI-jevog programa za vojne izdatke i proizvodnju oružja. „Potrošnja koju je američki Kongres odobrio za 2026. porasla je na više od 1 bilijuna dolara, što je znatno povećanje u odnosu na 2025., a mogla bi dodatno porasti na 1,5 bilijuna dolara u 2027. ako se prihvati najnoviji prijedlog proračuna predsjednika Trumpa.“

Nagli porast europske potrošnje

Glavni doprinos globalnom povećanju vojne potrošnje u 2025. godini bio je porast od 14 posto u Europi na 864 milijarde dolara. Potrošnja Rusije i Ukrajine nastavila je rasti u četvrtoj godini rata u Ukrajini, dok su kontinuirani napori europskih članica NATO-a na ponovnom naoružavanju doveli do najvećeg godišnjeg rasta potrošnje u srednjoj i zapadnoj Europi od kraja Hladnog rata, naglašava SIPRI.

Ruska pak vojna potrošnja porasla je za 5,9 posto u 2025. na 190 milijardi dolara, što joj daje obrambeni izdatak od 7,5 posto BDP-a. Ukrajina, sedmi najveći potrošač u 2025. godini, povećala je svoju potrošnju za 20 posto na 84,1 milijardu dolara, odnosno čak 40 posto BDP-a.

„U 2025. godini vojna potrošnja kao udio u državnoj potrošnji dosegla je najvišu razinu ikad zabilježenu i u Rusiji i u Ukrajini“, rekao je Lorenzo Scarazzato, istraživač u SIPRI-jevom programu za vojne troškove i proizvodnju oružja. „Njihova će potrošnja vjerojatno nastaviti rasti 2026. ako se rat nastavi, s porastom prihoda od ruske prodaje nafte i očekivanim velikim zajmom Europske unije od strane Ukrajine.“

Tako je 29 europskih članica NATO-a potrošilo ukupno 559 milijardi dolara u 2025., a 22 od njih imale su vojnu potrošnju od najmanje 2,0 posto BDP-a, prema metodologiji SIPRI-ja. Njemačka je bila najveći vojni potrošač u skupini, s rashodima koji su porasli za 24 posto u odnosu na prethodnu godinu, odnosno na 114 milijardi dolara. Njemački vojni teret premašio je prag od 2,0 posto prvi put od 1990. godine, dosegnuvši 2,3 posto BDP-a u 2025. godini. Vojna potrošnja Španjolske porasla je za 50 posto na 40,2 milijarde dolara, čime je njezin vojni izdatak prvi put od 1994. godine premašio 2,0 posto BDP-a. „U 2025. godini vojna potrošnja europskih članica NATO-a rasla je brže nego ikad od 1953. godine, što odražava kontinuiranu težnju za europskom samostalnošću uz sve veći pritisak Sjedinjenih Država da se ojača raspodjela tereta unutar saveza“, rekla je Jade Guiberteau Ricard, istraživačica u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Kako se države trude ispuniti nove ciljeve potrošnje NATO-a dogovorene 2025. godine, postoji rizik da granice između vojnih i drugih rashoda „vezanih uz obranu i sigurnost“ postanu nejasne, smanjujući transparentnost i dodatno komplicirajući procjenu vojnih sposobnosti.“

Stabilna izdvajanja na Bliskom istoku

Vojna potrošnja na Bliskom istoku dosegla je procijenjenih 218 milijardi dolara u 2025., što je samo 0,1 posto više nego u 2024. Osim Izraela, većina ostalih velikih potrošača u regiji za koje su dostupni podaci povećala je svoju potrošnju.

Izraelski Iron Dome trenutno štiti nebo iznad Ujedinjenih Arapskih Emirata

Vojna potrošnja Izraela smanjila se za 4,9 posto na 48,3 milijarde dolara, što odražava smanjenje intenziteta rata u Gazi tijekom 2025. nakon sporazuma o prekidu vatre s Hamasom u siječnju 2025. Ipak, izraelska potrošnja ostala je 97 posto veća nego u 2022. Vojna potrošnja Turske porasla je za 7,2 posto u 2025. na 30,0 milijardi dolara, dijelom zbog tekućih vojnih operacija u Iraku, Somaliji i Siriji.

Iranska potrošnja smanjila se drugu godinu zaredom, pala je za 5,6 posto, odnosno na 7,4 milijarde dolara u 2025. Realno smanjenje posljedica je visoke godišnje inflacije od 42 posto, a potrošnja je porasla u nominalnom iznosu. „Unatoč nedavnim sukobima, iranska vojna potrošnja smanjila se u realnom iznosu zbog ekonomskih poteškoća“, rekla je Zubaida Karim, istraživačica u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Međutim, službene brojke gotovo sigurno podcjenjuju stvarnu razinu iranske potrošnje – Iran također koristi izvanproračunske prihode od nafte za financiranje svoje vojske, uključujući proizvodnju projektila i dronova.“

Azija i Oceanija bilježe najbrži rast vojnih izdataka od 2009. godine

Vojni izdaci u Aziji i Oceaniji iznosili su ukupno 681 milijardu dolara u 2025. godini, što je 8,1 posto više nego u 2024. godini – najveći godišnji porast od 2009. godine. Kina, drugi najveći vojni potrošač na svijetu, povećala je svoje vojne izdatke za 7,4 posto na 336 milijardi dolara. Ovo je bio 31. uzastopni međugodišnji porast, jer je Kina nastavila svoj nastojanja za modernizacijom vojske. Čini se da obnovljena kampanja protiv korupcije u vojnoj nabavi nije ograničila potrošnju.

Japanski vojni izdaci porasli su za 9,7 posto i dosegli 62,2 milijarde dolara u 2025. godini, što je ekvivalentno 1,4 posto BDP-a – najvećem udjelu od 1958. godine. Vojni izdaci Tajvana porasli su za 14 posto, odnosno na 18,2 milijarde dolara (2,1 posto BDP-a), što je najveći godišnji porast od 1988. godine, u kontekstu intenziviranja vojnih vježbi Narodnooslobodilačke vojske oko otoka. „Američki saveznici u Aziji i Oceaniji, poput Australije, Japana i Filipina, troše više na svoje vojske, ne samo zbog dugotrajnih regionalnih napetosti, već i zbog rastuće neizvjesnosti oko američke podrške“, rekao je Diego Lopes da Silva, viši istraživač u SIPRI-jevom programu za vojne rashode i proizvodnju oružja. „Kao i u Europi, američki saveznici u Aziji i Oceaniji također su pod pritiskom Trumpove administracije da troše više na svoje vojske.“

Inače, kao što smo prije napisali, riječ je o troškovima u prošloj godini. Kako rat Irana te SAD-a i Izraela „guta“ milijarde dolara te prijeti globalnim gospodarskim i društvenim potresima, bit će zanimljivo pričekati prve pokazatelje koštanja tog sukoba.

Američki veleposlanik pri NATO savezu, Matthew Whitaker, prošli je tjedan proveo u Hrvatskoj i regiji. Misija SAD-a pri NATO-u objavilo je da je Whitaker „putovao Zapadnim Balkanom kako bi osigurao regionalnu stabilnost u području koje je nekoć bio definirano sukobima.“  Što se tiče cjelodnevnog obilaska regije, Misija SAD-a je na društvenim mrežama objavila:

„U savezničkim zemljama, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji, veleposlanik je vidio kako se te nacije moderniziraju s nenadmašnim američkim oružjem poput Black Hawkova i Strykera. Potaknuo ih je da nastave svoj plan prema cilju predsjednika Trumpa o potrošnji od 5% BDP-a kako bi osigurali smrtonosni i spremni Savez. U Srbiji i na Kosovu poruka je bila jasna: SAD je najpouzdaniji partner za mir. Odabirom suradnje sa Zapadom umjesto nepouzdanih aktera gradi se sigurna, moderna budućnost. Odabirom američke obrambene tehnologije i preuzimanjem veće odgovornosti za vlastitu sigurnost, ove nacije prelaze preko sukoba iz prošlosti kako bi očuvale trajni mir.“

Kako je zapravo izgledala turneja Mathewa Whitakera po regiji i „Zapadnom Balkanu“?

Ponedjeljak – Hrvatska i Sjeverna Makedonija

U ponedjeljak, 20. travnja, stigao je u Zagreb gdje su ga čekali predsjednik Vlade Andrej Plenković i ministar obrane Ivan Anušić, te predstavnici tvrtke DOK-ING. Anušić je Whitakera proveo po vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu, gdje je upriličena i mini-izložba moderne opreme i tehnike OS RH, s posebnim naglaskom na borbene avione Rafale i helikoptere UH-60M Black Hawk, vozila Patria, Bradley i MRAP, RIB brodice nabavljene zahvaljujući SAD-u, te FPV dronovi osječke  tvrtke Orqa. Prema priopćenju Ministarstva obrane RH, ministar Anušić i veleposlanik Whitaker razgovarali o situaciji na jugoistoku Europe, Bliskom istoku i u Ukrajini, o opremanju i modernizaciji OS RH u suradnji sa SAD-om te o NATO-u u kontekstu sve složenijih geopolitičkih odnosa u Europi i svijetu. Hrvatski ministar obrane pohvalio sa i s hrvatskim izdvajanjima za obranu: „Hrvatska je u 2025. godini ispunila NATO cilj te smo dosegnuli 2,10 posto BDP-a obrambenih izdvajanja i čak 34 posto za opremu i modernizaciju. Ta ćemo izdvajanja postupno povećavati do 3 posto BDP-a u 2030. godini te 3,5 posto do 2035. godine“, kao i s projektima opremanja i modernizacije OS RH koja su u tijeku u suradnji sa SADom – kupovina raketnih sustava HIMARS i dodatnih 8 helikoptera Balck Hawk. Isporuka oba ova sustava očekuje se 2028. godine, ukoliko ih SAD ne preusmjere za neke sebi važnije svrhe. U Zagrebu se Matthew Whitaker susreo i s premijerom Plenkovićem kako bi obojica istaknula važnost jačanja transatlantskih odnosa, te je razgledao proizvodni pogon tvrtke DOK-ING.

„Ovaj posjet bio je prilika za predstavljanje DOK-ING-ovog portfelja, vizije i preko 34 godine inovacija koje su rezultirale oblikovanjem današnjeg krajolika besposadnih sustava. Hodajući zajedno hodnikom koji prati povijest naše tvrtke, obilježili smo jedan posebno značajan trenutak. Isporuka gotovo 150 besposadnih sustava za razminiranje U.S. Army predstavlja prekretnicu na koju smo izuzetno ponosni. Prisutnost članova američke delegacije koji danas hodaju ovom vremenskom crtom dodala je posebno značenje, podsjećajući nas na dugogodišnje partnerstvo izgrađeno na povjerenju, pouzdanosti i zajedničkoj predanosti. Također smo predstavili naš najnoviji bespilotni sustav, KOMODO s modulom za raspršivanje mina, koji je nedavno demonstriran na poligonu Hrvatske vojske Eugen Kvatering u Slunju. Posebno smo ponosni što DOK-ING, kao tvrtka sa sjedištem u Hrvatskoj, predanoj članici NATO-a, pruža napredna i pouzdana rješenja koja jačaju kolektivne sigurnosne i obrambene sposobnosti Saveza“,

objavila je tvrtka DOK-ING na društvenim mrežama.

Whitaker je iz Hrvatske otišao u Sjevernu Makedoniju, gdje se sastao s premijerom Hristijanom Mickoskim kako bi „razgovarali o jačanju suradnje unutar okvira Saveza, trenutnim sigurnosnim izazovima i zajedničkim prioritetima usmjerenima na unapređenje regionalne i globalne stabilnosti. Naglasili smo važnost kontinuirane koordinacije, partnerstva i zajedničkog djelovanja kao odgovor na suvremene sigurnosne prijetnje“. Mickoski je u svojoj objavi na platformi X dodao da je „izrazio zahvalnost  za snažnu i kontinuiranu podršku Sjedinjenih Američkih Država” te „potvrdio našu predanost vrijednostima i obvezama kao članice NATO-a“. O sličnim temama Whitaker je razgovarao i s makedonskim ministrom obrane Misajlovskim, dok su Oružane snage Sjeverne Makedonije, posebno specijalci, upriličili mali prikaz vozila JLTV i Husky. Veleposlanik Whitaker je pak objavio da su u Sjevernoj Makedoniji osobno uvjerio u nastavak jačanja borbenih sposobnosti:

„Od Strykera do JLTV-a i izloženih borbenih vozila Husky, njihova predanost modernizaciji oružja je impresivna. Pozdravljamo partnerstvo s premijerom Mickoskim i njegovim timom. Dok se trudimo ostvariti cilj predsjednika Trumpa od 5% BDP-a, Sjeverna Makedonije dokazuje da je pouzdana i spremna.“

Utorak i srijeda – Kosovo

Ispred veleposlanstva SAD u Prištini

Iz Makedonije Whitaker je u utorak, 21. travnja, otputovao na Kosovo, gdje je imao najopširniji program koji se protegnuo i na srijedu, 22. travnja.  Tamo se prvo susreo sa svojim sunarodnjacima iz Iowe, gdje je i sam proveo dobar dio života i rada. Nacionalna garda Iowe je od 2011. godine partner Republike Kosovo u sklopu „State Partnership Programa“, pri čemu je posebno radila na osnaživanju Kosovskih snaga sigurnosti. Whitaker se u Prištini sastao i s kosovskim dužnosnicima: s vršiteljem dužnosti predsjednika Haxhiuom, premijerom Kurtijem, ministrom obrane Maqedoncijem i predsjednicom parlamenta Albulenom Haxhiu. Kosovo je posljednjih mjeseci poduprlo više inicijativa predsjednika SAD-a Donalda Trumpa – postalo je članom Trumpovog tzv. Odbora za mir, te je najavilo poslati ljude za Međunarodne stabilizacijske snage u Gazi. Premijer Kurti Kurti je istaknuo da bi ubrzano članstvo Kosova u NATO-u osiguralo dugoročni mir na Zapadnom Balkanu, te je naglasio krhkost Zapadnog Balkana uzrokovanu hegemonističkom politikom Srbije, koju podržavaju Kina i Rusija, stoji u priopćenju nakon sastanka Kurti-Whitaker.

Tijekom drugog dana boravka na Kosovu, američki veleposlanik pri NATO-o posjetio je zapovjedništvo NATO-misije KFOR i zapovjednika general-bojnika Özkana Ulutaşa. To je bio važan susret, posebno u kontekstu što službenih što neslužbenih najava iz SAD-a o mogućem povlačenju iz regije, uključujući i KFOR. Whitaker je u objavi na platformi X naglasio:

„Mi smo najjači partner Kosova i jačamo sposobnost zemlje da se brani. Dok pozivamo saveznike da preuzmu veću odgovornost za europsku sigurnost, KFOR ostaje ključan za sigurnu i otpornu regiju.“

Četvrtak – prvo Beograd pa Podgorica

U četvrtak 23. travnja Mathew Whitaker je nakratko skočio do Beograda – tamo ga je dočekao predsjednik Aleksandar Vučić, dok drugih sastanaka s najvišim dužnosnicima nije bilo, što je ipak nadoknađeno Whitakerovom kolumnom u Politici pod nazivom „Rame uz rame – novo poglavlje za SAD i Srbiju“.

Razgovor u Beogradu bio je, čini se, najmanje ugodan od svih – u kratkoj Vučićevoj objavi na društvenim mrežama stoji tek da je s veleposlanikom Whitakerom „razgovarao o najvažnijim sigurnosnim i političkim pitanjima u regiji, položaju Srbije u složenim geopolitičkim okolnostima, kao i o potrebi da sačuvamo mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu.”

“Posebno sam istaknuo da je za Srbiju od presudnog značaja očuvanje sigurnosti našeg naroda na Kosovu i Metohiji, kao i nastavak odgovorne i ozbiljne politike koja podrazumijeva kako dijalog, tako i insistiranje na poštivanju međunarodnog prava i preuzetih obaveza. Srbija će nastaviti biti faktor stabilnosti, ali će uvek znati zaštititi svoje državne i nacionalne interese. Razmijenili smo mišljenja i o unapređenju odnosa Srbije i SAD, kao i o oblicima suradnje koji mogu doprinijeti većem međusobnom razumijevanju i očuvanju mira u regiji. Uvjeren sam da je otvoren razgovor važan, posebno u vremenima velikih izazova i promjena u međunarodnim odnosima,”

napisao je Vučić na društvenim mrežama.

Whitaker je u svojoj objavi također istaknuo “pokretanje nove ere u odnosima SAD-a i Srbije“, kao i zajedničku vježbu Srbije i NATO-a koja će se održati u svibnju.

“Ali, bio sam jasan: obrambena i sigurnosna suradnja Srbije s nepouzdanim partnerima stvara dugoročne strateške ovisnosti koje je teško otkloniti i komplicira buduću suradnju. Za moderno, napredno partnerstvo, strateška budućnost Srbije mora biti usklađena sa Zapadom. Sigurnost ovisi o odabiru pravih partnera“,

jasno je poručio Matthew Whitaker srpskom predsjedniku Vučiću. Slično je Whitaker ponovio i u beogradskom Centru za razminiranje, najavivši da Sjedinjene Američke Države planiraju dati dodatnih 1,5 milijuna dolara za razminiranje – uz već uloženih 28 milijuna dolara, uz opet jedan ALI: “Srbija ima ključni izbor: budućnost sigurnosti i rasta sa Zapadom“.

Iz Beograda je istoga dana, u četvrtak 23. travnja, Whitaker odletio u Crnu Goru na sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i zamjenikom premijera i ministrom vanjskih poslova Ervinom Ibrahimovićem koji je naglasio važnost ulaska u NATO i buduće članstvo u Europskoj uniji, kao i zajedničke napore u borbi protiv hibridnih prijetnji i dezinformacija, čemu je Crna Gora bila posebno izložena posljednjih godina. S druge strane, Whitaker je istaknuo snažnu američku podršku demokratskim procesima u Crnoj Gori i njenoj europskoj budućnosti.  Zajedno s ministrom obrane Draganom Krapovićem Whitaker je posjetio luku Bar, zapovjedništvo Mornarice i Pomorski operativni centar. „Od američke dron tehnologije za nadzor granica i pomorsku sigurnost do jačanja lučke infrastrukture i povezanosti — radimo na unapređenju kapaciteta koji doprinose sigurnosti ekonomskom razvoju Crne Gore“, objavilo je crnogorsko Ministarstvo obrane. Štoviše, ministar Krapović isplovio je s Whitakerom u barski akvatorij, pri čemu je naglasio da je dio prikazanih sposobnosti i mjesto održavanja sastanka – nova zgrada Mornarice Vojske Crne Gore –  potvrda posvećenosti resora obrane kontinuiranom procesu modernizacije kapaciteta Vojske, za šta je prošle godine utrošeno 42,83% obrambenog proračuna. Istaknuo je da je izdvajanje od 2,05% BDP za obranu ujedno i dokaz da je “Crna Gora odgovorno pristupila provođenju odluka koje su NATO lideri usvojili na prošlogodišnjem Summitu u Hagu”.

Albanija za kraj

Posljednji dan regionalne turneje, petak 24. travnja, Whitaker je proveo u Albaniji koja je, poput Kosova, također pristupila Trumpovom Odboru za mir i Međunarodnim stabilizacijskim snagama u Gazi. Razgovarajući s premijerom Ramom i njegovim timom, Whitaker je naglasio da se „radujemo što se sve još može postići u pogledu vojne mobilnosti nakon što Albanija ispuni cilj predsjednika Trumpa o obrambenoj potrošnji od 5% BDP-a.“ A kako bi to dodatno potvrdio, zajedno s ministrom obrane Armalom Nufijem imao je helikoptersku turu s UH-60 Black Hawkom iznad zračne baze Kuçovë. Nakon opširne modernizacije i nadogradnje koju je financirao NATO s oko 50 milijuna eura, baza je ponovno otvorena u ožujku 2024. ne samo kao zračna baza albanskih Oružanih snaga, već i kao moderno čvorište za buduće zračne operacije NATO-saveza.

Tijekom petodnevne regionalne turneje primjetan je izostanak posjeta Mathewa Whitakera Bosni i Hercegovini. Iako su SAD tijekom godine podržavale i pomagale operacije EUFOR i ALTHEA,  krajem prošle godine SAD su ukinule sankcije Miloradu Dodiku i tridesetorici njegovih suradnika i članova njegove obitelji, što je objašnjeno Dodikovim povlačenjem s dužnosti predsjednika Republike Srpske. Ove godine istječe i mandat visokom povjereniku u BiH Christianu Schmidtu, a Washington navodno već ima novi, drastično drugačiji plan za BiH. To očito zahtijeva veću posvećenost, za što veleposlanik Whitaker u ovih 5 dana nije imao vremena, a vjerojatno ni ingerencije.

Petak, 17. travnja, ujedno je 49. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako je još od kraja utorka, 7. travnja, na snazi dvotjedno primirje između SAD-a i Izraela te samog Irana (za sada do kraja utorka, 21. travnja) – tome se tek u četvrtak, 16. travnja, u 5 poslijepodne po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) pridružilo i načelno primirje između Izraela i Libanona, čiju praktičnu primjenu tek treba vidjeti. Jednako tako, treba podsjetiti da je u subotu, 11. travnja, bio održan i prvi krug izravnih pregovora SAD-a i Irana u Pakistanu, gdje se, uz posredovanje domaćina (te svjedočenje Rusije i Kine za Iran, odnosno Saudijske Arabije i Katara za SAD), ni nakon 21 sata razgovora nije uspjelo dogovoriti ništa korisno.

Dok je američka delegacija, predvođena potpredsjednikom JD Vanceom, demonstrativno napustila Islamabad, samo dan kasnije od američkog se predsjednika Donalda Trumpa moglo prvi put čuti najavu dodatne američke blokade Hormuškog tjesnaca – koja je onda u praksu stavljena predsjedničkom objavom na društvenoj mreži Truth Social od ponedjeljka, 13. travnja, u 1 po ponoći – sa zakazanim početkom od ponedjeljka, 13. travnja, u 10 ujutro po američkom vremenu (16 sati po hrvatskom vremenu). Dok se spomenuta blokada onda stvarno i ustalila tijekom idućih dana – pa se na konferenciji za tisak američkog Pentagona u četvrtak, 16. travnja, moglo čuti da je tijekom prva tri dana bio spriječen izlazak na otvoreno more za 13 brodova koji su krenuli iz Irana – u srijedu, 15. travnja, iz iranskih se izvora čulo i o odgovoru na ovu mjeru. Naime, Iran je, izgleda, odgovorio objavom zatvaranja za međunarodni promet tjesnaca Bab al-Mandeb – na spoju Crvenog mora i Adenskog zaljeva. Time bi ujedno bio prekinut ne samo brodski pristup na južnu stranu Sueskog kanala, već bi se u Crvenom moru našla blokirana i poveća flota velikih tankera koji su tijekom prvih šest tjedana intervencije u Iranu prema Indijskom oceanu prevozili naftu dopremljenu na zapad Saudijske Arabije tamošnjim ‘Naftovodom istok–zapad‘, uz zaobilaženje blokiranog Hormuza. Ako taj promet bude prekinut, to bi za svjetska tržišta energenata značilo dodatan gubitak do 7 milijuna barela nafte dnevno (možda ipak manje ako se ta nafta iz Crvenog mora krene prevoziti manjim tankerima kroz Suez). Imajući u vidu sva ova događanja, ne čudi da se Europa u petak, 17. travnja, nastoji dodatno okupiti radi rasprave o mogućim zajedničkim potezima oko deblokade Hormuza, kao što ne čude ni naznake mogućeg skorog održavanja još jednog kruga izravnih pregovora SAD-a i Irana, ali ovoga puta valjda ipak ozbiljnije i temeljem manje maksimalističkih popisa želja.

Oružana primirja i njihove posljedice

Napad na libanonski grad Tyre

Nakon što je Donald Trump relativno neočekivano proglasio dvotjedno primirje u Iranu na prijelazu od utorka 7., na srijedu, 8. travnja, trebalo je barem dva dana da razna borbena djelovanja oko Perzijskog zaljeva stvarno zamru – dok je Izrael tek prebacio težište svojih borbenih djelovanja na jug Libanona. Iako su iz Irana (ali i Pakistana kao posrednika u pregovorima) tvrdili da je i Libanon uključen u opće primirje, Izrael se tome nije povinovao. Zato se u Libanonu nastavilo izuzetno intenzivno ratovati, čak i mimo sastanka u Washingtonu – gdje su se u utorak, 14. travnja, po prvi put od 1983. godine, pod posredovanjem američkog ministra vanjskih poslova Marca Rubija, izravno sastale delegacije, predvođene veleposlanicima dviju država. Na razgovorima, koji su održani bez predstavnika Hezbolaha, Izrael je navodno tražio da vlasti u Bejrutu razoružaju Hezbolah, dok su Libanonci težište stavili na prekid izraelske intervencije, koja je do tada ubila oko 2.124 libanonska građanina i raselila ih još barem 1,2 milijuna.

Usprkos žestokom nastavku borbi Hezbolaha i Izraelaca, konkretan rezultat ovih razgovora bila je i objava Donalda Trumpa kasno navečer, 15. travnja, da će u četvrtak, 16. travnja, doći do susreta čelnika Libanona i Izraela, libanonskog predsjednika Josepha Aouna i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Dok se isticalo kako su ovo prvi takvi razgovori u gotovo 34 godine, treba napomenuti i da se tu zapravo radi o kulminaciji nastojanja da se aktualni sukob Izraela i Libanona (započet 2. ožujka, uključenjem Hezbolaha u borbe oko intervencije SAD-a i Izraela na Iran) suštinski odvoji od konteksta bilo kakvih tekućih pregovora s Iranom. Što god tu bilo posrijedi, malo prije podneva u četvrtak, 16. travnja, Donald Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio kako su ti razgovori i zaista održani te da su rezultirali desetodnevnim primirjem koje je trebalo započeti istoga dana u 17 sati po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) i onda trajati barem do nedjelje, 26. travnja, poslijepodne po američkom istočnom vremenu. Daljnji takvi razgovori (koje Trump želi začiniti i pozivom u Bijelu kuću za sudionike) trebali bi, uz sudjelovanje američkog potpredsjednika JD Vancea, ministra vanjskih poslova Marca Rubija i načelnika Združenog stožera generala Dana Cainea, voditi prema postizanju i pravog mira između Libanona i Izraela – 10. po redu “međunarodnog mira” kojim se Trump voli učestalo javno hvaliti.

Pregovori s Iranom

Nakon višekratnih tvrdnji iz Sjedinjenih Država kako Iran ustrajno traži pregovore (što su Iranci redovito demantirali), krajem prošlog tjedna postalo je jasno da će do izravnih pregovora ipak doći, i to u Islamabadu, glavnom gradu Pakistana. Ondje se susretu delegacija dviju država pristupilo iznimno ozbiljno, proglašeni su neradni dani i uspostavljeno je snažno osiguranje – prvo su pristigli Iranci (predvođeni predsjednikom parlamenta Mohammadom Bagherom Ghalibafom i ministrom vanjskih poslova Abbasom Arakčijem), a onda i delegacija iz SAD-a – predvođena potpredsjednikom Sjedinjenih Država JD Vanceom, uz još i Trumpova izaslanika Stevea Witkoffa i predsjednikova zeta Jareda Kushnera. Nakon oko 21 sata razgovora, u subotu, 11. travnja, dogovor nije bio postignut, a američka delegacija je demonstrativno krenula kući. Bio je to, barem na prvi pogled, još jedan međunarodni debakl za Vancea, što su kao dojam pojačala i događanja u Mađarskoj dan kasnije – gdje je u nedjelju, 12. travnja, izbore izgubio Viktor Orbán, kojeg je sam Vance u Budimpešti gromoglasno politički podržavao 7. i 8. travnja.

Kako se te subote, 11. travnja, čulo od JD Vancea u Islamabadu: “Što god bili nedostaci ovih pregovora, to nije bilo od Pakistanaca, koji su odradili sjajan posao i stvarno pokušavali pomoći nama i Irancima da premostimo razlike i postignemo sporazum. Mi smo se time sad bavili 21 sat i vodili smo niz sadržajnih razgovora s Irancima. To je dobra vijest. Loša je vijest da nismo postigli sporazum i mislim da je to bitno lošija vijest za Iran nego za Sjedinjene Američke Države. Dakle, vraćamo se u SAD bez da smo postigli sporazum. Jako smo jasno izrazili koje su naše ‘crvene crte’, na kojim stvarima smo im spremni popustiti, a na kojima to nismo spremni. I to smo izrazili što smo jasnije mogli – i oni su izabrali ne prihvatiti naše uvjete“. Pri tome, kako se čulo od Vancea, razgovori su se slomili na iranskom odbijanju davanja garancija kako neće nastaviti put prema nuklearnom oružju i svim onim alatima koji bi im omogućavali da do nuklearnog oružja brzo dospiju. Prema Amerikancima, iako su im bili uništeni i nuklearni program i njegova postrojenja – nije se tu vidio “dugoročni izraz volje da se niti ubuduće neće raditi na razvoju nuklearnog naoružanja“. Uz to, usprkos navodima predsjednika Trumpa da će kao osnova za pregovore biti korišten neki iranski popis od 10 točaka (koji god, budući da je nakon objava takvih planova Trump medije optuživao da ne znaju o čemu pričaju te da objavljuju lažne popise) – pregovori su, izgleda, stali na američkom popisu uvjeta kao “zadnjoj i konačnoj ponudi“, koje Iranci nisu prihvatili.

Ponovno izostala podrška NATO saveza

Slično je ponovio i sam Trump tijekom nedjelje, 12. travnja, u svojim objavama na društvenoj mreži Truth Social – dodavši tome i činjenicu kako se na američki prijedlog prometa kroz Hormuz načelom “SVIMA DOPUŠTENO DA ULAZE, SVIMA DOPUŠTENO DA IZLAZE” iz Irana tek spomenulo mogućnost prisutnosti pomorskih mina u tom prostoru. Sve je to, zajedno još i s navodima o iranskoj naplati prolaza tjesnacem, Trump doživio kao ucjenu – da bi onda, ljut, naložio Ratnoj mornarici SAD-a blokiranje Hormuza, zaustavljanje prometa svim plovilima koja su platila iranske naknade, te još i razminiranje tamošnjih plovnih putova. Upravo se u tom poslu, izgleda, opet uvelike računalo i na podršku zemalja NATO-saveza, koja je barem za sada izostala – baš kao i podrška kasnije uvedenoj američkoj blokadi (gdje se 15. travnja Veliku Britaniju navodno na suradnju neuspješno pokušalo prisiliti prijetnjom ukidanja trgovinskog sporazuma koji ta država ima sa Sjedinjenim Državama).

Za to vrijeme, otvoreno je pitanje što će dalje biti između SAD-a i Izraela te Irana, gdje primirje dogovoreno u utorak, 7. travnja, formalno traje do kraja utorka, 21. travnja. Dok se zadnjih dana moglo čuti kako, i po propasti prvih razgovora u subotu, 11. travnja, itekako traju dodatni razgovori iza zavjesa, zadnjih se dana spominje i mogućnost produljenja primirja. SAD su, navodno, zato 14. travnja prema Pakistanu otposlale neki novi materijal za pregovore, koji je, izgleda, delegacija iz Pakistana isporučila u Teheran u srijedu, 15. travnja. Pri tome treba napomenuti kako je njihov dolazak u Iran bio praćen i letom starijeg iranskog borbenog aviona F-4, čije samo postojanje još jednom dovodi u pitanje američke tvrdnje kako je baš čitavo iransko Ratno zrakoplovstvo bilo kompletno uništeno tijekom prvih 40 dana američke i izraelske intervencije u Iranu.

Iako se među probleme za razgovor ustrajno navodi (1) manjak volje Irana da odustane od postupka obogaćivanja i dosadašnjih svojih zaliha već obogaćenog uranija (što je javno definirana “crvena crta” za okončanje intervencije i za Izrael, kako je to 14. travnja izjavio tamošnji ministar obrane Israel Katz) – otvoreno je pitanje i (2) inzistiranja SAD-a da iranska delegacija mora imati “pune ovlasti” za sklapanje sporazuma (u svjetlu glasina o internim neslaganjima unutar iranske strane, između eksponenata Revolucionarne garde nasuprot civilnih političara), te (3) iranske kontrole Hormuza. Naime, tu se spominjala iranska ponuda dopuštanja slobodnog prometa omanskom stranom Hormuza u zamjenu za odmrzavanje sankcijama blokiranih iranskih sredstava i neke druge ustupke – što je ipak teško moguće. Naime, makar i takav ograničeni slobodni promet Hormuškim tjesnacem zapravo bi tekao temeljem načelnog priznanja iranskog suvereniteta nad preostalim dijelom prolaza, budući je do kraja veljače čitav Hormuz imao status slobodnog međunarodnog plovnog puta (mimo suvereniteta obalnih država, zvale se one Iran ili Oman).

“Ekonomski bijes”

U očekivanju daljnjih razgovora zaraćenih strana, iz pojedinih izvora u međunarodne medije dolaze naznake pregovora o produljenju postojećeg primirja između SAD-a i Izraela te Irana na dodatnih 45 ili 60 dana. Za to vrijeme, Ministarstvo financija Sjedinjenih Država je u srijedu, 15. travnja, pokrenulo svoju akciju nazvanu “Ekonomski bijes” (kao dodatak na već tjednima trajuću američku vojnu operaciju “Epski bijes”) – kojom se za pojedine iranske subjekte uvelo i dodatne sankcije. Riječ je tu o dodatne tri fizičke osobe, 17 poduzeća i 9 plovila – sve, navodno, povezano s iranskim švercom nafte i derivata te s time povezanim financijskim mrežama. Mimo toga, širom Perzijskog zaljeva bilježe se i pojedini oružani incidenti (većinom napadi kamikaza-dronova nepoznatog podrijetla), a jednako tako bilježi se i aktivno pripremanje zaraćenih strana na mogući nastavak sukoba. Dok SAD i nadalje žestokim ritmom dopremaju opremu i ljude na Bliski istok (uz nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) koji prema poprištu intervencije plovi oko juga Afrike ne bi li izbjegao Suez i Bab al-Mandeb) – za iransku se stranu čulo kako nastoji otkopati pojedine, napadima zatrpane ulaze u raketne centre “Tabriz Jug” (pokrajina Istočni Azerbajdžan) i “Khomeini” (pokrajina Markazi).

Uz to, u dosadašnje navode kako su Iranu u obrani aktivno pomagale Ruska Federacija i Kina, sada se zanimljivo uklapa i otkriće britanskog Financial Timesa od srijede, 15. travnja, o iranskoj kupnji satelita TEE-01B krajem 2024. godine od Kine za oko 36,6 milijuna USD. Time je iranska Revolucionarna garda, navodno, od kineskog poduzeća Earth Eye Co., nakon njegova postavljanja u orbitu, preuzela satelit rezolucije od oko pola metra (razina kvalitetnih komercijalnih satelita, nekoliko puta bolja od dotadašnjih iranskih resursa), uz vezano korištenje kineske kopnene infrastrukture poduzeća Emposat (izvan Irana te dosega američkih i izraelskih napada) – čime se u aktualnom sukobu onda moglo raditi izviđanje regije, kao i usmjeravanje zračnih napada na posebno uočene američke te izraelske ciljeve.

Blokade i kontra-blokade

Tankeri u Hormuškom tjesnacu

Za početak treba napomenuti da sve spominjane blokade Hormuza – iranska u samom tjesnacu i američka uz rubove Omanskog zaljeva – u javnom diskursu izgledaju koncentrirane na tankere i plovila za prijevoz LNG-a, no zapravo pogađaju sva plovila u prolazu tom prometnom međunarodnom rutom. Uz razne izvozne probleme, zemlje Zaljeva tu posebno bolno pogađa i zastoj uvoza u Perzijski zaljev, koji je, osim za razne potrošne robe, posebno vidljiv i po pitanju uvoza hrane. Ovdje se, usprkos pripremljenim zalihama među pojedinim državama, vremenom sve jasnije očituje zastoj (u Ujedinjenim Arapskim Emiratima do 85 posto prehrane ovisi o uvozu), i to posebno po pitanju šećera, jestivog ulja, raznih žitarica, riže i svježih proizvoda.

Ujedno, američka blokada Hormuza, postavljena izvan Hormuza od ponedjeljka, 13. travnja, zapravo počinje na liniji između mjesta Ras al Hadd na ulazu u Omanski zaljev i ide do granice Irana i Pakistana, a brodove se, osim u prilasku, planira proganjati i ako uspiju odmaknuti prema otvorenom oceanu ili uz obale. Dakle, uz iransku blokadu u samom tjesnacu, sada je dodana i američka blokada izvan njega – koja prvenstveno zaustavlja onih 1,5 do 2 milijuna barela nafte koje je Iran uspješno izvozio zadnjih tjedana. Riječ je o poslovanju temeljem američkog 30-dnevnog ukidanja sankcija na izvoz iranske nafte, proglašenog 20. ožujka – koje se, navodno, ne namjerava produžiti nakon 19. travnja, baš kao što 11. travnja nije bilo produženo ni slično 30-dnevno, 12. ožujka proglašeno, ukidanje sankcija na izvoz na brodove već natovarene ruske nafte. Osim toga, izgleda da spomenuta američka mjera barem donekle otežava i kretanje 12 tankera na kojima je Iran u Omanskom zaljevu donedavno čuvao oko 23 milijuna barela nafte, dok se još nagađa hoće li SAD, povodom dodatnih odredbi od 16. travnja (o progonu svih stranih brodova povezanih s Iranom, bez obzira na zastavu), krenuti u lov i na velik broj s Iranom povezanih tankera koji stoje nedaleko od Singapura, noseći zalihe iranske nafte načelno namijenjene kineskom tržištu.

Teškoće u proizvodnji

Osim toga, treba napomenuti da američka zabrana izvoza iz Irana sada posebno pogađa i iransku naftnu industriju, koja državi donosi oko 80 posto izvoznih prihoda i čini oko 23,7 posto iranskog BDP-a. Ova je djelatnost do početka ovoga tjedna redovitim izvozom izbjegavala gomilanje nafte u svojim domaćim skladištima – za razliku od ostalih zemalja Perzijskog zaljeva, gdje je iranska blokada od 2. ožujka prvo krenula zaustavljati izvoz nafte i derivata, a onda, nakon popunjavanja svih skladišta, pojedine države primoravala i na obustave proizvodnje (s navodno ozbiljnom vjerojatnošću oštećenja samih naftnih izvora). Tako se za Irak početkom ožujka navodilo da ima skladišta za samo 6 dana normalne proizvodnje, Kuvajt je imao prostora za 14 dana, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati za oko 20 dana, Saudijska Arabija za oko 36 (odnosno 65 s operativnom preusmjeravanjem na Crveno more), i Bahrein za barem 75 dana.

Sada se u sličnoj situaciji najednom nalazi i sam Iran, čije se skladišne kapacitete, po nekima, procjenjivalo na 50–55 milijuna barela, uz procijenjenu prethodnu popunjenost od oko 60 posto. Time je, po prvim procjenama, Iran mogao izdržavati do 13 dana prije potrebe zatvaranja naftnih izvora. Za razliku od toga, neke kasnije komercijalne procjene ipak su njihov ukupni skladišni prostor procjenjivale na oko 122 milijuna barela, uz slobodnih oko 90 milijuna, što bi davalo bitno komotniji rok od oko 60 dana od početka blokade pa do potrebe zatvaranja izvora. Naravno, ovisno o tome koja je varijanta tu zapravo bliže istini, vjerojatno će se mijenjati i ponašanje Irana u predstojećim pregovorima – jer nije isto prijete li im velike štete na nacionalnoj naftnoj infrastrukturi već 26. travnja, ili tek iza 13. lipnja ove godine. Do tada treba konstatirati kako su fizičke cijene goriva zadnjih dana na Šri Lanki dosegle 286 USD po barelu, a u Singapuru 210 USD po barelu – iako terminska tržišta i nadalje vjeruju američkom predsjedniku Donaldu Trumpu te njegovim najavama relativno brzog okončanja intervencije u Iranu, pa se početkom petka, 17. travnja, barel nafte WTI ubuduće prodavao za 93,3 USD po barelu, a nafte Brent za 98,1 USD po barelu – sve je itekako podložno radikalnim promjenama u danima koji nadolaze.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 17. travnja 2026. pod nazivom “Misterij oko Hormuza: Je li Dan D za Iran 26. travnja ili ipak mogu izdržati sve do sredine lipnja?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokade-hormuza-bab-al-mandeba-primirje-izrael-libanon-pregovori-sad-iran-cijene-nafte-15699741