Nakon tjedan dana velikih javnih prosvjeda, polako se ocrtavaju okviri poteza kojima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski namjerava riješiti aktualnu krizu vlasti u državi. Naime, od dva glavna zahtjeva prosvjednika ispunjen je onaj lakši – Zelenski je s vrha ukrajinske vojne hijerarhije smijenio generala Oleksandra Sirskog, no još se čeka sudbina prošloga tjedna smijenjenog ministra obrane, popularnog modernizatora Mihaila Fedorova.

Stara i nova postava čelnih zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine

Kako smo rekli, u utorak 21. srpnja, nakon šestog dana demonstracija širom države, s mjesta Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ipak je smijenjen general Oleksandr Sirski, zajedno s njemu podređenim načelnikom Glavnog stožera OS Ukrajine, general-bojnikom Andrijem Gnatovim. Na mjesto generalno nepopularnog Sirskog postavljen je itekako javno popularni general-reformator Mihailo Drapati, a usprkos brojnih nagađanja – na mjestu načelnika Glavnog stožera osvanuo je donedavni zamjenik načelnika Glavnog stožera, ali ne brigadni general Volodimir Horbatjuk kako su neki nagađali, već njegov kolega general-bojnik Igor Skibjuk. Obje smjene i oba nova imenovanja službeno su objavljena kao ukazi predsjednika Ukrajine Zelenskog u srijedu 22. srpnja. No time je i dalje ostalo visjeti u zraku pitanje Fedorova, kojem je navodno prihvatljiv samo povratak na čelo Ministarstva obrane – što se pretpostavlja da je najmanje ugodna opcija za Zelenskog, koji bi se, valjda, tu trebao privatno ispričati prije nego što pod ogromnim javnim pritiskom mladog reformatora vrati na prijašnju poziciju. Naime, demonstracije za povratak Fedorova na čelo Ministarstva obrane krenule su još sredinom prošloga tjedna, dan nakon što je postalo jasno da ga je Zelenski smijenio krajem srijede 15. srpnja.

Zahtjevi i daljnji koraci prosvjednika

Od četvrtka 16. srpnja počela su na tu temu masovna okupljanja ne samo u Kijevu (na Trgu Ivana Franka, nedaleko Predsjedničkog ureda), već i u nizu gradova širom države. Usprkos naznakama od subote 18. srpnja da Zelenski smijenjenom Fedorovu nudi neko novo ustrojbeno mjesto izvan Vlade – funkciju svojevrsnog „Miltech-cara“ koja bi trebala izvana koordinirati širi razvoj vojnih tehnologija – Fedorov je to navodno odbio, a kadrovski problem koji si je sam Zelenski zakuhao nastavio je kipjeti. Naime, prosvjedna događanja postupno su dobivala na brojnosti sudionika i broju gradova u kojima se svakodnevno održavaju – tako da se već u nedjelju 19. srpnja nabrajalo ukupno 16 velikih gradova, od kojih su u nekima demonstracije tim povodom bile zakazivane i dvaput dnevno (mimo svih uzbuna i faktičnog rizika tijekom sudjelovanja u masovnim okupljanjima u dometu ruskih raketnih sustava). Dapače, dok se u nedjelju već moglo čuti dojmove kako ovogodišnji masovni prosvjedi protiv kadrovskih odluka Zelenskog u obrani po karakteru počinju prerastati od lanjskih „kartonskih prosvjeda“ prema svojevrsnom novom Euromajdanu, do ponedjeljka 20. srpnja demonstranti su formulirali i dodatni izričiti rok po pitanju povratka Fedorova na čelo obrambenog resora. Ako se to ne dogodi do petka 24. srpnja, demonstracije bi – prema tim najavama – trebale postati stalne, dakle, valjda, i uz zasnivanje prosvjednih kampova u stilu Majdana.

Promjena na čelu djelatne vojske

Iznimno loš i štetan PR potez

Treba napomenuti da su uskoro po formiranju javnog zahtjeva za smjenom Vrhovnog zapovjednika Sirskog krenule i (relativno neuspješne) akcije za demonstriranje njegove čvrste podrške među ukrajinskom vojskom. Pri tome su posebno bila primjetna izražavanja podrške prema zapovjedniku iz pojedinih prominentnijih postrojbi – što je bila inicijativa čije se podrijetlo pripisivalo Hani Maljar, bivšoj pomoćnici ministra obrane u razdoblju između kolovoza 2021. i rujna 2023. godine. No takve su pojave uskoro prestale kada se u subotu 18. srpnja u centru borbama podijeljene Kostjantinivke vidjelo dizanje ukrajinskih zastava s likovima Zelenskog i Sirskog, da bi još istog dana ispalo da su vojnici iz tog demonstrativnog vojno-propagandnog pothvata ubrzo nakon kraja snimanja završili u tamošnjem ruskom zarobljeništvu. Naravno, kasniji izrazi podrške pojedinih postrojbi bili su bitno suzdržaniji, uglavnom ograničeni na verbalne izjave pojedinih zapovjednika ili grupne izjave podrške dovođene u pitanje radi okupljanja brojnog ljudstva u dometu ruskih borbenih sredstava koja baš traže takve prilike za nanošenje masovne štete i žrtava. Istodobno, čak je i u ukrajinskom parlamentu, Vrhovnoj Radi, bila pokrenuta inicijativa kojom se od Zelenskog traži smjena Sirskog te njegova zamjena „prema kriteriju profesionalne efikasnosti i orijentacije prema mjerljivim tehnološkim rezultatima“.

FInalni sastanak predsjednika Zelenskog, vojnih zapovjednika i predstavnika vojne industrije

U takvim okolnostima Zelenski je krenuo ponešto neočekivano – organiziravši višednevni niz sastanaka s pojedinim visokim vojnim dužnosnicima iz Glavnog stožera, ali i s bojišta – s posebnim naglaskom na visoke zapovjednike pojedinih odsjeka bojišnice te čelnike pojedinih novoustrojenih korpusa i specijaliziranih postrojbi. Tako je Zelenski u subotu 18. srpnja krenuo s pojedinačnim razgovorima s Fedorovim i Sirskim, da bi onda u društvu samo svog vojnog savjetnika Pavla Palise nastavio i konzultacije sa zapovjednicima 7. interventnog desantno-jurišnog i 8. desantno-jurišnog korpusa, te čelnicima 10., 11., 17. i 20. korpusa Kopnenih snaga. U nedjelju 19. srpnja na red su došli zapovjednik Ujedinjenih snaga Drapati i zamjenik načelnika GS Ukrajine Horbatjuk, te zapovjednik Desantno-jurišnih snaga OS Ukrajine Oleg Apostol – da bi u ponedjeljak 20. srpnja Zelenski još i ponovio sastanke s generalima Drapatijem, Horbatjukom i Apostolom, ovoga puta opet praćen svojim savjetnikom Palisom, ali i vršiteljem dužnosti ministra obrane Jevgenijem Hmarom. Kako izgleda, ovo ponavljanje sastanaka vjerojatno je bilo i osnovom za pretpostavke kako se tu radi o ozbiljnim kandidatima za novi vojni vrh Ukrajine – što je onda bilo donekle razblaženo sastancima s trima zapovjednicima s prvih crta glavne ukrajinske bojišnice – Andrijem Biljeckim (trenutačno vodi 3. korpus Kopnenih snaga OS Ukrajine) i Igorom Obolenskim (čelnikom 2. korpusa Nacionalne garde „Hartija“) te Denisom Prokopenkom (1. korpus Nacionalne garde „Azov“). Ujedno je bio održan i sastanak na kojem je Zelenski okupio zapovjednike desantno-jurišnih snaga (Apostol), te već spomenute čelnike 1. i 2. korpusa Nacionalne garde, kao i zapovjednike 10., 11. i 19. korpusa Kopnenih snaga s predstavnicima ukrajinske vojne industrije, čije proizvode koriste i sve ove postrojbe – što bi ubuduće trebala postati i učestala praksa radi predstavljanja tehnoloških noviteta i uklanjanja logističkih uskih grla ili problema. Ipak, treba napomenuti da se ukupna društvena atmosfera do tada toliko zaoštrila da je šef Ureda predsjednika Zelenskog Kirilo Budanov pozvao javnost da smiri strasti, budući da „neprijatelj pažljivo gleda svaki naš unutarnji konflikt i čeka da se počnemo među sobom boriti“.

Imenovanje Drapatija

Bivši zapovjednik OS UKR Valerij Zalužni sada je na ugodnoj diplomatskoj poziciji

U utorak 21. srpnja Zelenski je u društvu Palise i Hmare nastavio sastanke sa zapovjednicima i 9., 12., 14., 15., 16., 18. i 21. korpusa Kopnenih snaga te 30. marinskog korpusa – navodno s naglaskom na primarne potrebe borbe na prvim crtama, zaštitu granice te vizije obrambene strategije tih pojedinih zapovjednika. Onda je na red za razgovor došao i general-bojnik Viktor Nikoljuk, od ovogodišnjeg travnja zapovjednik Operativnog zapovjedništva „Istok“, od kojeg se Zelenski informirao o stanju središnjeg dijela bojišta, od Slovjanska preko Kostjantinivke do Druškivke. Po nekima, i on je ozbiljno figurirao za mjesto Vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, iako se to na kraju nije poklopilo – možda i zbog njegove navodne bliskosti sa smijenjenim generalom Sirskim. No sve to bio je tek uvod u kasno navečer objavljenu odluku predsjednika Ukrajine Zelenskog o imenovanju Drapatija za Vrhovnog zapovjednika umjesto Sirskog – od kojeg se bilo lako oprostiti nakon nešto manje od 30 mjeseci na dužnosti, usprkos njegovim vojnim dosezima s početka rata (obrana Kijeva, provedba ofenzive u Harkivskoj oblasti, a onda i manje uspješne borbe u Bahmutu, te povlačenje od Avdiivke do Pokrovska), koje zadnjih dana svi učestalo spominju. Pri tome, treba napomenuti kako se Sirskom – uz činjenicu da je podrijetlom Rus iz Rusije – često na teret stavljalo i ratovanje „po sovjetskom modelu“, uz toleriranje većih žrtava po cijenu postizanja borbenih ciljeva – gdje mu nisu zadnjih dana pomogli ni izlasci u javnost u kojima se čudio „otkrićima“ o neslaganjima s ministrom obrane Fedorovim, iako su o tome izričito govorili i sam predsjednik Zelenski kao i niz drugih vojnih vođa. S takvom popudbinom teško je za njega zamisliti neku ozbiljnu daljnju funkciju u širem obrambenom sustavu Ukrajine, dok ovog isluženog generala teško da čeka i nekakva komotna diplomatska fotelja – poput one veleposlanika u Velikoj Britaniji, na kojoj zadnje skoro tri godine živi i radi prethodnik Sirskog, general Valerij Zalužni.

Konačno, malo prije podneva u srijedu 22. srpnja, Zelenski je objavio i odabir osobe za mjesto načelnika Glavnog stožera OS Ukrajine, koje bi radno trebalo pratiti novog Vrhovnog zapovjednika Drapatija. Iako je izbor general-bojnika Skibjuka za neke bio iznenađenje, taj je odabir manje začudan ako znamo da su Drapati i Skibjuk već ranije uspješno radili zajedno, posebno tijekom oslobađanja zapadnog dijela Hersonske oblasti krajem 2022. godine.

Tko je Drapati?

Drapati je prvu slavu stekao probojem pro-ruskih barikada u Mariupolju 2014.

Sam Drapati, kao časnik oklopništva, rođen je i školovan u Ukrajini te je svoju vojnu karijeru počeo 2004. godine, da bi do ruske aneksije Krima i početka rata 2014. došao do čina bojnika te zapovjedništva nad 2. bojnom 72. mehanizirane brigade OS Ukrajine. Tada je bila posebno zapažena situacija kada se borbeno vozilo pod njegovim osobnim zapovjedništvom početkom svibnja praktično leteći probilo kroz barikade ruskih separatista u centru Mariupolja – da bi onda ugled učvrstio u kolovozu 2014. godine, kada se pod njegovim zapovjedništvom bojna s borbenim vozilima uspjela probiti iz praktičnog okruženja (kod graničnog mjesta Izvarine na jugoistoku Luganske oblasti) i prijeći skoro 160 km natrag do ukrajinskih položaja s opremom i tek minimalnim gubicima. Osim dobivanja čina, tu se formirala i reputacija Drapatija kao časnika za posebno problematične dijelove bojišta, na kojima on uspijeva djelovati uz minimum neizbježnih ljudskih žrtava. Naravno, to u uvjetima rata kakav se u Ukrajini vodi od veljače 2022. godine pa do danas ima sasvim drukčije značenje, iako je Drapatiju takav ugled osigurao privrženost ljudstva, koju je dopunio i inzistiranjem na reformama (posebno po pitanju kvalitetne obuke, promicanja iskusnih kadrova i sprečavanja incidentnih situacija gdje okupljanje masa vojske daje Rusima prilike za raketne napade s mnogo žrtava na cilju napada).

Jevgenij Hmara, novi v.d. ministra obrane, i general Mihailo Drapati, novi zapovjednik OS UKR

Kada na mjestu zapovjednika Kopnenih snaga Ukrajine Drapati nije uspio u provedbi svojih reformskih ciljeva (navodno zbog neslaganja s generalom Sirskim kao nadređenim „nije uspio osigurati odgovarajuću provedbu svojih zapovijedi“, kao ni odgovornost za prekršitelje zapovijedi), Drapati 1. lipnja 2025. podnosi ostavku na mjesto zapovjednika Kopnenih snaga. Samo koji dan kasnije on preuzima „Združene snage OS Ukrajine“ te se vraća na sjeveroistok bojišnice, gdje u idućim mjesecima koordinira ukrajinsko stabiliziranje bojišnice oko Kupjanska, za kojeg su Rusi već 20. studenoga tvrdili kako je kompletno okupiran (što se uskoro pokazalo poprilično promašenim). Za kraj, zanimljivo je napomenuti i da je Drapati bio jedan od rijetkih djelatnih časnika OS Ukrajine koji su odmah u rano poslijepodne 16. srpnja podržali smijenjenog ministra obrane Fedorova, naglasivši kako „zapovjednik nema pravo ostati šutjeti o problemima, posebno kada se njihova cijena mjeri u propuštenim mogućnostima, vremenu i ljudskim životima. Tišina tu ne štiti vojsku; ona samo omogućuje da se greške akumuliraju, čineći njihovo otklanjanje mnogo težim“. U tom je svjetlu onda bila prikazana i njegova sklonost reformama i uspostavi efikasnog vojnog sustava, na čemu navodno i sam Fedorov inzistira (ne samo) zadnjih mjeseci na čelu Ministarstva obrane.

Što dalje?

Donedavnom ministru obrane Mihailu Fedorovu naglo je skočila popularnost

S jedne strane, ako je tko i sumnjao, zadnji su dani nedvojbeno pokazali da Fedorov trenutačno uživa iznimnu popularnost u široj javnosti Ukrajine. Istraživanja tamošnjeg javnog mnijenja pokazala su da je njegova osobna popularnost posljednjih dana skočila od prijašnjih oko 35 posto na 65 posto – čime je mladi Fedorov završio na drugom mjestu političke rang-liste, odmah iza karizmatičnog umirovljenog generala Zalužnog (70 posto podrške), te iznad trećeplasiranog Budanova (62 posto) – dok je sam Zelenski na četvrtom mjestu s podrškom od 59 posto ispitanika. Pri tome, sa smjenom Fedorova ne slaže se 72 posto ispitanih, 5 posto je odobrava, a 17 posto nema stav – dok je sredinom tjedna sada dovršenu smjenu Sirskog podržalo 55 posto ispitanika, njih 15 posto bilo je protiv, a 19 posto nije imalo stav o tome. Uz to, u zadnjih tjedan dana bilježio se i pad popularnosti ionako ne baš omiljenog generala Sirskog, čije je povjerenje od prijašnjih 39 posto zadnjih dana palo na samo 23 posto ispitanika. Ipak, zanimljivo je u tim anketama zapaziti i razliku koju Ukrajinci rade između općenitog odobravanja pojedinih osoba na političkoj sceni i vjerojatnosti koju iskazuju da bi za njih glasali na nekim budućim predsjedničkim izborima. Tu Zelenski i dalje vodi s 22,3 posto ispitanika, dok bi 14,9 posto navodno glasalo za bivšeg generala Zalužnog, 13,4 posto za donedavnog (a možda i opet budućeg) ministra obrane Fedorova, 7,2 posto za Budanova te 5 posto za ukrajinskog boksača Usika i oko 4,5 posto za bivšeg predsjednika Petra Porošenka. Imajući u vidu sve te brojeve, ne čude ni glasine da bi sam Fedorov uskoro mogao osnovati neku vlastitu „antikorupcijsku“ stranku, što je perspektiva koja se vjerojatno Zelenskom sviđa još i manje od velikog reteriranja te vraćanja Fedorova na mjesto ministra obrane Ukrajine.

No budući da u utorak 21. srpnja nije pomoglo ni navodnih šest sati pregovaranja i „lomljenja“ mladog Fedorova – otvoreno je pitanje kako će se Zelenski po tom kadrovskom pitanju postaviti u danima koji dolaze, posebice s obzirom na to da su prosvjedi i dalje masovni te svakodnevni (u srijedu 22. srpnja, među ostalim, u Kijevu, Odesi, Ternopilu, Lavovu, Kremenčuku, Černivcima, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici i Poltavi). No dok se iz Ministarstva obrane čuje kako vršitelj dužnosti ministra Hmara s novim Vrhovnim zapovjednikom već dogovara nastavak provedbe tehnoloških i reformskih ideja Fedorova, rješenje čitavog ovog kadrovskog rebusa itekako je još otvoreno – s perspektivom da od petka 24. srpnja prosvjedi prerastu i u nekakvo konstantno demonstriranje javne volje protiv odluka moćnika na vlasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. srpnja 2026. pod nazivom “Iza kulisa vrtloga u Ukrajini: Generali su Zelenskom dolazili jedan po jedan, atmosfera se zaoštrila, reagirao je i Budanov…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zelenski-smijenio-sirskog-imenovao-drapatija-prosvjedi-traze-povratak-fedorova-15730598

Usprkos borbama koje neprekidno traju, Ukrajinu već treći dan zaredom tresu masovni prosvjedi, velika kadrovska preslagivanja i dileme oko vođenja obrambenog sustava te rata. Konkretno, iako se već tjednima nagađalo da bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao krenuti u preslagivanja tamošnje Vlade, ipak se nije čekalo kolovoz, nego se lopta zakotrljala početkom ovoga tjedna. Okidač je, izgleda, bilo pražnjenje ukrajinskog veleposlanstva u Washingtonu, gdje je nakon nepunih godinu dana mandata veleposlanica Olga Stefanišina (pod sumnjama za neke stare korupcijske slučajeve) odlučila prijeći u privatni sektor. Baš kao i lani u ovo doba, ta je promjena zakotrljala šire kadrovske promjene – koje su onda prvo dohvatile premijerku Juliju Sviridenko, a time i čitavu Vladu uspostavljenu 17. srpnja 2025. godine. Što se promjene na mjestu premijera tiče, to i nije bilo preveliko iznenađenje, budući se za Sviridenko već neko vrijeme moglo čuti kako je uzrok sve većeg nezadovoljstva kod predsjednika Zelenskog.

Serhiy Korecki na razgovoru za posao premijera

Kao prvo, njezino se postavljenje od početka vezalo uz kadrovsku politiku Andrija Jermaka, tadašnjeg šefa Predsjedničkog ureda, koji je pod oblakom korupcijskih sumnji smijenjen s dužnosti 28. studenoga 2025. godine. Kao drugo, za Sviridenko i većinu njezine Vlade spominjala se i izuzetna ovisnost o redovitim uputama iz Ureda predsjednika, koje su nakon odlaska Jermaka pale na leđa samog Zelenskog (što pak njemu navodno nije bio najdraži način provođenja ionako rijetkog slobodnog vremena u strateškom vođenju države). Kao treće, navodno je i nadolazak ljeta trebao biti iskorišten da novi premijer stigne ući u posao prije jeseni i nadolaska velikih poslova (među ostalim vezanih i uz odolijevanje Ukrajine pretpostavljanim novim ruskim napadima na energetsku infrastrukturu države pred nadolazeću zimu). U takvim okolnostima ne čudi da se Zelenski (donekle očekivano) za novog premijera obratio Serhiju Koreckom – od kraja 2022. direktoru ukrajinskih poduzeća Ukrnafta i Ukrtatnafta, a od svibnja 2025. godine i koncerna „Naftogaz Ukrajine“, najvećeg naftnog i plinskog poduzeća u državi. Iako se i uz njega vežu sumnje na korupciju, Zelenskog to nije smetalo. Nakon objave predstojećih preslagivanja Zelenski je otputovao u Francusku na proslavu nacionalnog praznika, da bi se kadroviranje nastavilo u srijedu, 15. srpnja.

Ministar obrane u fokusu

Igor Klimenko odbio je biti ministar obrane u novim okolnostima

Dok ime budućeg premijera nije iznenadilo, sasvim se drugačija situacija krenula odvijati po pitanju dijelova Vlade zaduženih za sigurnost. Kao prvo, do večeri 15. srpnja postalo je jasno da u pozadini širih promjena zapravo plamti žestoki požar na liniji između ministra obrane Mihaila Fedorova i vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, generala Oleksandra Sirskog. Kako se naknadno čulo, tu je od strane profesionalnog vojnika pao ultimatum „ili Fedorov ili ja“ – i Zelenski se nakon kraćeg razmišljanja odlučio riješiti 35-godišnjaka koji je, nakon više od šest godina u resoru „Digitalnih transformacija“, zadnjih šest mjeseci reformski radio na mjestu ministra obrane Ukrajine. Prema prvim planovima, na njegovo je mjesto trebao doći donedavni ministar unutarnjih poslova Igor Klimenko – no, vidjevši buru koju je smjena u obrani krenula dizati, on je to imenovanje odbio (da bi ga u petak, 17., onda postavili za tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, što je pozicija koju do formaliziranja promjena još obnaša bivši ministar obrane Rustem Umerov).

Preveliki su animoziteti između Fedorova i generala Sirskog

Dakle, da ponovimo – Mihailo Fedorov, sad već bivši ministar obrane, bio je i ostao izuzetno popularna osoba u Ukrajini, doživljavana kao pokretač reformi i zagovornik modernih tehnologija, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru (gdje se njegovih šest mjeseci i jedan dan mandata u obrani opisivalo bitnim faktorom kako u usponu novih vojnih tehnologija, prvo kroz sektor digitalnih transformacija, a onda i kroz Ministarstvo obrane, tako i u nizu nedavnih vojnih uspjeha Ukrajine). Za razliku od toga, njegova sada javno deklariranog suparnika, generala Oleksandra Sirskog, također već dugo bije javni glas kako se radi o vojniku „sovjetske škole“ koji se teško prilagođava promjenama, forsira ratovanje uz mnogo ljudskih gubitaka i osobnog preslagivanja snaga na taktičkoj razini, gdje mu takav ratni kaos zapravo dopuštaju pažljivo stvorene široke mreže lojalnih kadrova širom Oružanih snaga Ukrajine. U takvom javnom srazu popularnog mladog ministra-reformatora i nepopularnog vojnika poznatog pod nadimkom „General 200“ (gdje šifra 200 iz ruskih vremena označava vojnika poginulog na dužnosti) – izgleda da je samo Zelenski očekivao da kadroviranje prođe mirno. Već u srijedu, 15. srpnja, počele su kolati glasine o odlasku Fedorova, što je i sam Zelenski potvrdio navečer, da bi idući dan, u četvrtak, 16. srpnja, pred odlučivanje Vrhovne Rade o članovima nove Vlade, krenule i javne demonstracije po tom pitanju.

Jevgenij Hmara – novi v.d. ministra obrane

U tom svjetlu nije začudilo da se na kraju odlučilo o svim pozicijama u Vladi osim o popunjavanju mjesta (1) ministra vanjskih poslova i (2) ministra obrane. Ujedno, spomenutog Klimenka je na mjestu ministra policije nabrzinu naslijedio Ivan Vihivski (donedavni glavni ravnatelj ukrajinske Nacionalne policije) – dok je na mjesto glavnog ravnatelja postavljen Maksim Cuckiridze. Doduše, on je u tim policijskim strukturama figurirao i u vrijeme negdašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, gdje mu se na teret stavljalo ponašanje tijekom ukrajinskog Majdana – baš kao i novom v. d. ravnatelju ukrajinske civilne obavještajne službe SBU, Oleksandru Pokladu, koji je na to mjesto napredovao kad se poslijepodne u četvrtak, 16. srpnja (nakon završetka zasjedanja Vrhovne Rade), saznalo da Zelenski na mjestu v. d. ministra obrane vidi general-bojnika Jevgenija Hmaru (koji je prije koji dan navršio šest mjeseci mandata na čelu SBU). Zato na mjestu ministra vanjskih poslova Ukrajine do daljnjega, sada tek kao vršitelj dužnosti, ostaje donedavni puni ministar Andrij Sibiga.

Masovni prosvjedi širom Ukrajine

Dok su javni prosvjedi tijekom ranog poslijepodneva u četvrtak, 16. srpnja, već bili masovni, do večeri se moglo vidjeti bitno veće demonstracije u samom Kijevu, ali i širom Ukrajine (među ostalim u Dnipru, Lavovu, Odesi, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici, Hmeljnickom, Zaporižju i Užgorodu). Sve se to nastavilo u petak, 17. srpnja, s glavnim večernjim skupom opet u Kijevu, na Trgu Ivana Franka, nasuprot Ureda predsjednika Ukrajine – ali i uz dodatne masovne skupove, među ostalim u Lavovu, Ternopilju, Harkivu, Odesi te Žitomiru – uz najave i daljnjih sličnih okupljanja, danas te idućih dana. Treba napomenuti kako su ti izuzetno masivni javni skupovi počeli pozivima „Vratite Fedorova!“, da bi se u petak tome dodalo i poklič „Sirski, odlazi!“, s navodnim nastavkom do ispunjenja oba ova zahtjeva.

Ujedno, sve su te velike demonstracije, po posjećenosti i stilu, izuzetno slične skupovima od prošloga ljeta (tzv. „Kartonski prosvjedi“, prema transparentima ispisanim na komadima kartona) – kada se Zelenski nakon tadašnje rekonstrukcije Vlade upustio u ograničavanje rada specijaliziranih ukrajinskih tijela za borbu protiv korupcije, Nacionalnog antikorupcijskog biroa Ukrajine (NABU) i Specijalizirane antikorupcijske prokurature (SAP). To je bio poduhvat vrha vlasti započet 22. srpnja 2025. godine, da bi nakon devet dana žestokih prosvjeda širom Ukrajine i političko-diplomatskih pritisaka iz EU, 31. srpnja Vrhovna Rada svojom novom odlukom preokrenula vlastiti raniji akt te ipak osigurala samostalnost ovih antikorupcijskih tijela. No, za razliku od lani, ovog ljeta na meti nije korupcija u civilnom, nego u vojnom sektoru, zajedno s optužbama za loše vođenje te upravljanje obranom tijekom tekućeg ukrajinskog rata za preživljavanje.

Fedorov i obrana Ukrajine

Ako je netko imao kakvih dilema o Mihailu Fedorovu, to su temeljito rastjerali njegovi vješti medijski potezi tijekom zadnjih dana. Kao prvo, on je u srijedu, 15. srpnja, navečer na društvenoj mreži X postavio objavu s navodom 22 dosega „svog tima“ – među ostalim, (1) gašenje sustava Starlink za ruske agresore u Ukrajini, (2) razvoj optički vođenih FPV-dronova i sredstava za udare srednjeg dometa, (3) logističko izoliranje Krima, (4) nastavak financiranja „Crte dronova“ kao obrambenog sredstva, (5) formiranje dron-jurišnih postrojbi, (6) 70% avansnih isplata za nabave putem sustava e-Points na portalu Brave1, (7) reforma sustava javnih nabava, (8) pribavljanje raznih vojnih vozila putem otvorenih javnih natječaja i (9) porast kvote presretanja dronova (od 83% na 91%) i krstarećih raketa (od 47% na 87%), (10) pribavljanje Patriot-raketa kroz EU sredstva, (11) stabiliziranje opremanja postrojbi besposadnim sustavima, (12) pokretanje velike proizvodnje eksploziva, streljiva i raketa, (13) poticanje „nepopularne, ali bitne“ transformacije strukture Oružanih snaga, (14) jačanje vjere partnera i suprotstavljanje ruskim propagandnim naporima, (15) osiguravanje EU zajmova za vojne prioritete, (16) masovna uporaba jeftinih sredstava protiv ruskih Shaheeda na mlazni pogon, (17) domaća balistička oružja uz 30 posto manju cijenu, (18) potpisivanje ugovora za švedske lovce Gripen, (19) suradnja u vojnim operacijama Aušan (preko 700 vozila uništeno) i Aušan-2 (preko 250 topničkih instalacija uništeno) za zaustavljanje ovogodišnjih ruskih ofenzivnih planova, (20) pokretanje izvoza dronova i vojne opreme, (21) pokretanje mehanizma „Trophy Lab“ da se saveznici upoznaju s detaljima ruske vojne opreme, te (22) pokretanje Obrambenog AI centra A1 za uporabu umjetne inteligencije na bojištu.

Sve to bilo je obuhvaćeno u strateškom konceptu za vođenje obrambenog rata u Ukrajini, koji su Fedorov i njegov tim u Ministarstvu obrane nazvali „Air-Land-Economy“ – temeljem naglaska na (1) obrani od ruskih napada iz zraka, (2) zaustavljanju agresorskih napredovanja na kopnu te (3) suzbijanju ruske ekonomije kao osnovice daljnjeg vođenja Putinova rata u Ukrajini. Kako izgleda, upravo je ta činjenica formiranja strateškog koncepta ratovanja u Ministarstvu obrane Ukrajine – nasuprot reaktivnom i kaotičnom postupanju Oružanih snaga, s velikim ljudskim gubicima i pogodovanjem kroz mreže lojalnosti – predstavljala osnovu sučeljavanja ne samo Fedorova i Sirskog kao osoba, već i bitno više njihovih širih svjetonazora te poborničkih skupina.

Samo nekoliko sati kasnije, oko podneva u četvrtak, 16. srpnja, stvar je bila dopunjena konferencijom za medije (domaće i strane) na kojoj je Mihailo Fedorov rječito obrazložio jedanaest konkretnijih razloga svojih neslaganja s okoštalim sustavom u Oružanim snagama Ukrajine (pod vodstvom generala Oleksandra Sirskog, ali uz izričito izbjegavanje spomena predsjednika Zelenskog), da bi onda nastavio i odgovarati na pitanja brojnih novinara. Pritom je svoje probleme Fedorov sažeo kroz jedanaest točaka kao: (1) provedbu rata uglavnom samo kroz taktičku razinu (bez mnogo promišljanja i kvalitetnog organiziranja operativne i strateške razine ratovanja), (2) korpusni sustav koji je tek djelomično profunkcionirao (radi sustavnog oklijevanja u njihovu zaokruženu organiziranju te prijenosu potrebnih ovlasti i materijalnih sredstava na takvu razinu vojne organizacije), (3) ustrojbeno lomljenje brigada i korpusa (ne bi li se manjim dijelovima kaotično kadroviralo, po volji, širom bojišta), (4) nedostatak osobne odgovornosti za ikakve propuste ili štete (posebno temeljem zaštita po liniji osobne lojalnosti nadređenima), (5) opskrbu postrojbi mimo korpusne strukture snaga (opet po osobnim lojalnostima pojedinih zapovjednika), (6) neprekidno rotiranje zapovjednog kadra (često i prije nego što usvoje postrojbe u koje dospiju), (7) izoliranje i otrovnost vojnog sustava prema inovatorima, (8) onemogućavanje implementacije sustavnih projekata Ministarstva obrane (posebno „Crte dronova“ i koncepta „vijetnamizacije“, prilagodbe za preživljavanje na fronti u uvjetima protivničke nadmoći u zraku kakvu su SAD uživale tijekom rata u Vijetnamu), (9) trpljenje ljudskih gubitaka bez vezane analize (gdje se Ministarstvu teško davalo numeričke podatke iz vojske, koja izgleda ni sama nije analizirala brojnost, uzroke te prostorni raspored gubitaka), (10) blokiranje inicijativa i njihovo „birokratsko rešetanje“ te (11) konstantno širenje laži (posebno na društvenim mrežama te iz krugova koruptivno povezane vojne industrije).

Mihailo Fedorov je od 2019. bio u raznim vladama, a od početka 2026. ministar obrane Ukrajine

Ako se pogleda detaljnije, mnogi od ovih prigovora uopće nisu novi. Kao prvo, korupcija u obrambenom sustavu Ukrajine – već je baš ta tema na ostavku prisilila Oleksija Reznikova (ministra obrane od 4. studenoga 2021. do 5. rujna 2023. godine), a ozbiljno je pratila i mandat njegova neposrednog nasljednika Rustema Umerova (ministra od 6. rujna 2023. do 17. srpnja 2025. godine). Nasuprot tome, iako se u dolasku kleo u borbu protiv korupcije, njegov nasljednik Denis Šmihal tu nije stigao poduzeti mnogo bitnijih poteza u svojih gotovo šest mjeseci mandata (od 17. srpnja 2025. do 13. siječnja 2026.), iako je postavio dobre temelje za poteze Mihaila Fedorova u prvoj polovici ove godine. Da pitanje sustavne korupcije u provedbi vojnih nabava ima utjecaja na aktualna događanja oko Mihaila Fedorova moglo se zaključiti iz njegovih navoda da su javni natječaji u nabavi streljiva bitno smanjivali cijene pribavljenih roba, dok su pojedine nabave (topničkog streljiva kratkog dometa na račun granata duljeg dometa) stornirane jer ni sama vojska nije mogla obrazložiti njihovu svrhu i isplativost. Ujedno, žestinu problema koje neki imaju s Fedorovim dobro se vidi i iz njegova ustrajnog propitivanja oko funkcioniranja te reformi itekako problematičnog ukrajinskog sustava mobilizacije – čiji je rad kompletno u okviru Glavnog stožera, a ne Ministarstva obrane, koje do reformiranja te ukrajinske rak-rane u ovih šest mjeseci nije dospjelo – uz navode i daljnjih prigovora temeljem davnog rada Fedorova na sustavnoj nacionalnoj kontroli kladionica (iz doba kada je još bio ministar digitalne transformacije). Uglavnom, imajući sve to u vidu, ne čude ni slikoviti medijski opisi uklanjanja Fedorova: „Pravi razlog zašto ga žele ukloniti jest taj što je, nakon što se ukrcao u korupcijski vlak, odlučio povući ručnu kočnicu umjesto da naruči espresso i vozi se s ostalima. Putnici u korupcijskim vagonima prve klase to nisu cijenili“.

Mihailo Drapatij – online izvješće predsjedniku Ukrajine

Nadalje, već se godinama moglo redovito čuti i o određenim problematičnim osobinama vojnog vođenja koje prakticira Oleksandar Sirski, i to tijekom zadnjih preko dvanaest godina ukrajinskog ratovanja s Ruskom Federacijom, a onda posebno u zadnjih gotovo trideset mjeseci na čelu obrambenog sustava u svojstvu vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine. Naime, (1) Sirskog ustrajno prati glas o manjku pažnje za dobrobit i ograničavanje gubitaka vlastitog ljudstva te (2) ustrajavanje na stvaranju monumentalnih mreža lojalnih podređenih (uz posebno zanemarivanje te kažnjavanje osoblja izvan tih sustava). Uz to, (3) u njegov stil vođenja, izgleda, spada i radikalno mikroupravljanje postrojbama razine bojne i niže, direktno iz samog Glavnog stožera, uz tek grubo uzimanje u obzir konkretnih stanja na terenu ili tamošnjih djelovanja protivnika, kao i (4) strukturni otpor reformama u ustroju snaga, sustavu obuke i opremanju – pa čak i kada je jasno da postojeće metode djelovanja nose štetu, gubitke i borbene uspjehe za agresora. O ovakvim se stvarima moglo čuti već duže, a barem dio tih pitanja lomio se i lani, u vrijeme internih kadrovskih prepirki u samim OS Ukrajine, kada je na kraju predsjednik države Zelenski isto presudio u korist Sirskog i na račun Mihaila Drapatija, izuzetno sposobnog i popularnog tadašnjeg zapovjednika Kopnene vojske Ukrajine (od 29. studenoga 2024. do 1. lipnja 2025.). Imajući u vidu ove razmirice, ne čudi ni da je baš Drapati krajem četvrtka, 16. srpnja, na društvenoj mreži Facebook vrlo jasno podržao Fedorova, njegov način rada i dosege u Ministarstvu obrane.

Šire se valovi oko smjena

Denis Prokopenko, legendarni zapovjednik Azova

Napomenimo da se zadnjih dana pažljivo gledalo i reakcije ostalih bitnijih igrača koji su na ovaj ili onaj način karijerno bili vezani uz Mihaila Fedorova. Tako se u Oružanim snagama 16. srpnja čulo za odlazak iz službe zamjenika zapovjednika Ratnog zrakoplovstva Ukrajine Pavla Jelizarova – koji je na poziv Fedorova dužnost preuzeo u siječnju ove godine, temeljem vrlo uspješnog vođenja postrojbe za bespilotne sustave „Lazarova grupa“ u okviru Nacionalne garde Ukrajine – a slične poteze bilježilo se i od više osoba iz okvira ukrajinskog Ministarstva digitalnih transformacija, koje je u četvrtak, 16. srpnja, dobilo novu čelnu osobu, sada izvan kruga Mihaila Fedorova. No, zanimljivo je uočiti i kako se niz javnosti dobro poznatih ukrajinskih časnika ujedno izbjegao neposredno očitovati po pitanju reformi, ustrojbenih problema i modernizacije – što se početkom četvrtka, 16. srpnja, odnosilo na zapovjednike dvaju ukrajinskih korpusa proisteklih iz Nacionalne garde, Denisa Prokopenka iz 1. korpusa „Azov“ i Igora Obolenskog iz 2. korpusa „Hartija“ (koji su obojica tek branili donedavnog ministra unutarnjih poslova Klimenka, u čijem je sektoru i čitava NG Ukrajine). Posebno je zanimljiva ta reakcija već spomenutog zapovjednika 2. korpusa NG, s obzirom na to da se radi o jednom od ukupno dvaju ukrajinskih korpusa koje je Fedorov u svojoj konferenciji za medije posebno istaknuo kao primjere uzornog vojnog djelovanja – dok se tada nije čulo ništa ni od čelništva druge takve spomenute postrojbe, 3. korpusa zasnovanog oko 3. jurišne brigade i njezina zapovjednika Andrija Bileckog. Iako se sam 3. korpus na društvenim mrežama kasno 16. srpnja relativno propagandno osvrnuo na niz prigovora koji su bili javno spominjani, njegov zapovjednik Bilecki tijekom petka, 17. srpnja, imao je zaseban razgovor s predsjednikom Zelenskim i njegovim savjetnikom Palihom. Slično je bilo i s Robertom Brovdijem „Mađarom“, aktualnim zapovjednikom Snaga besposadnih sustava OS Ukrajine (od 3. lipnja 2025. godine) – koji se tijekom 17. srpnja prvo sastao sa Zelenskim i dijelom drugih viđenijih zapovjednika, da bi onda na mreži Facebook postavio objavu u kojoj brani svoju granu OS Ukrajine i pojedine suradnike od dijela prigovora kakve se upućivalo Sirskom i Glavnom stožeru.

“Fleš” je u Ministarstvo obrane došao s Fedorovim, a nastavit će rad u Uredu Zelenskog

Slične je razgovore Zelenski jučer održao i sa već spomenutim zapovjednicima Prokopenkom (1. korpus NG „Azov“) i Obolenskim (2. korpus NG „Hartija“), kao i zamjenikom zapovjednika Zračno-desantnih snaga OS Ukrajine Andrijem Tkačukom te vršiteljem dužnosti zapovjednika 19. korpusa Valerijem Skredom. Za očekivati bi bilo da su ovi razgovori imali za svrhu „omirisati“ stanje u Oružanim snagama, posebno u okolnostima učestalih javnih poziva da se pojedini zapovjednici i postrojbe solidariziraju sa smijenjenim ministrom Fedorovim, za kojega širom Ukrajine već treći dan demonstriraju tisuće građana. Slično treba gledati i kontakte s pojedinim savjetnicima iz užeg tima smijenjenog Fedorova – gdje se moglo uočiti da je sastanak Zelenskog sa Serhijem Beskrestnovom „Flešom“ prošao bolje (pa će on, valjda, uskoro postati i savjetnik Zelenskog za pitanja besposadnih sustava), dok je, izgleda, Serhij Sternenko ostao izvan igre te čvrsto uz Fedorova. Među ostalim, to se vidjelo i po objavi Sternenka na mreži YouTube, gdje je on oko podneva 17. srpnja u dužem video-intervjuu ne samo komentirao prethodne objave Fedorova, nego ih i dopunjavao vlastitim iskustvima te primjerima iz svog kratkog staža u Ministarstvu obrane (kao savjetnika za bespilotne letjelice, od 22. siječnja ove godine pa do srijede, 15. srpnja).

Zašto je sve to bitno?

Kao prvo, problemi u vojnom zapovijedanju javljaju se često u ratnim situacijama, posebno kada se krene voditi rat koji je ili izuzetno masivan (pa vojska bilježi priljev masivnog ljudstva iz civilnog sektora, gdje u pitanje dolazi profesionalnost ponašanja te stručno znanje) ili jako tehnološki revolucionaran (pa se okoštale vojne strukture moraju suočavati s radikalnim promjenama ustroja, doktrine ili opreme). Neke od tih situacija okusila je i Republika Hrvatska u vrijeme svog Domovinskog rata – za što se dovoljno prisjetiti navoda bilježenih na suđenjima za događanja u Medačkome džepu. Sasvim je jasno da za Ukrajinu predstavlja ogroman problem već i sama činjenica da su usred ogromnog obrambenog rata ostali s vršiteljima dužnosti na čelu ministarstava vanjskih poslova i obrane, dok su pod znakom pitanja i osobe imenovane na čelo nacionalne policije te na poziciju vršitelja dužnosti ravnatelja civilne obavještajne službe (SBU).

Generali Sirski i Gnatov – sam vrh ukrajinskih Oružanih snaga

Kao drugo, u ratno je vrijeme još i veći problem u aktualno zaoštrenim odnosima između ukrajinskog predsjednika, načelnika Glavnog stožera i ministra obrane (pa time i Vlade) – što stvarno nije nepoznato Republici Hrvatskoj iz zadnjih nekoliko godina. Pritom je stanje u Ukrajini ipak ponešto drugačije od onog u Hrvatskoj. Naime, predsjednik države nije ujedno i vrhovni zapovjednik, već tu dužnost obnaša najviši vojnik u državi (sada general Oleksandar Sirski). Ta se dužnost sve do ožujka 2020. tradicionalno udvostručivala s dužnošću načelnika Glavnog stožera, da bi onda bila odvojena (pa sada nema veze s aktualnim načelnikom GS, generalom Andrijem Gnatovim). Dakle, ovdje se sada zapravo odmjeravaju snage ministra obrane i više ljudi s vrha vojne piramide, gdje predsjednik Zelenski s visine arbitrira mimo Vlade (čiji je čelni čovjek u Ukrajini već neko vrijeme politički iznenađujuće slab). Pritom je onda i sva odgovornost za rješavanje takve situacije na osobi predsjednika – gdje Zelenski zato sam snosi i sve vojne, političke ili korupcijske implikacije tog presuđivanja među spomenutim zavađenim stranama.

Za razliku od sličnog sukoba ovlasti iz srpnja 2021. godine – kada je Zelenski prvo otpustio vrhovnog zapovjednika Ruslana Homčaka i načelnika Glavnog stožera Serhija Korničuka, a onda tri mjeseca kasnije i ministra obrane Andrija Tarana – sada je predsjednik, izgleda, stao više na vojnu stranu (iz kojeg god konkretnog razloga), da bi 15. srpnja smijenio popularnog i reformama sklonog ministra obrane Mihaila Fedorova. No, time si je onda Zelenski otvorio bok po pitanju zaštite korupcije, po uzoru na prošlogodišnju situaciju oko NABU i SAP, koja je u konačnici, izgleda, završila na leđima osramoćenog bivšeg šefa Predsjedničkog ureda Jermaka. Napomenimo da se baš tog Jermaka zadnjih dana aktivno viđalo s vrhovnim zapovjednikom vojske Sirskim, pa su tu već krenula svakakva nagađanja i političke spletke. Uz to, Zelenski si je vjerojatno istim putem od vjernog suradnika Fedorova napravio i budućeg velikog političkog konkurenta – mlađeg i u javnom nastupu bitno spretnijeg od bivšeg generala Valerija Zalužnog – gdje pojedine ankete Kijevskog instituta za sociologiju Mihaila Fedorova čak u lipnju ove godine vide među osobama od najvećeg javnog povjerenja, dok su ga prije samo koji tjedan i strani mediji opisivali kao „novu političku zvijezdu te najuspješnijeg reformatora u aktualnoj Vladi“. Otuda onda i veliki javni prosvjedi protiv njegove smjene.

Za kraj treba napomenuti i da je Zelenski smjenom civila Fedorova te namjerom imenovanja na čelo Ministarstva obrane Ukrajine već spomenutog general-bojnika Jevgenija Hmare u praksi ne samo otvorio vrata toleriranju korupcije i nereda u vojnim stvarima – već je u pitanje praktički doveo i provedbu principa civilnog nadzora nad oružanim snagama u državi. Dok je u Ukrajini dugo godina bila sasvim normalna praksa da ministri obrane budu aktivni ili umirovljeni generali i admirali, već neko vrijeme se od toga odustalo pod teretom pregovaranja o članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu. Iako se zadnjih dana nagađa kako bi general Hmara tu trebao izaći iz aktivnog vojnog sastava, teško je povjerovati da će takvom brzom „promjenom dresa“ on ujedno smoći snage i da se na dnevnoj razini suprotstavlja svojim donedavnim nadređenima, kakvi su generali Sirski i Gnatov. A, naravno, bez ozbiljnog vođenja Ministarstva obrane apsolutno nema ni borbe protiv korupcije u obrambenom sektoru, kao ni ustrajavanja da se u toj ključnoj državnoj djelatnosti novci troše pametno i racionalno – kako u Ukrajini, tako i u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 18. srpnja 2026. pod nazivom “Je li Zelenski upravo stvorio velikog političkog konkurenta?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/prosvjedi-ukrajina-smjena-fedorova-sukob-sirskog-kriza-obrane-15729158

** Photo: Ured predsjednika Ukrajine, M.Fedorov/FB, Y.Svyrydenko/FB, Glavni stožer OS UKR

U Zračnu luku Franjo Tuđman u Zagrebu danas je sletjela šesta po redu skupina ranjenika iz Ukrajine upućenih na liječenje i rehabilitaciju u Republiku Hrvatsku – ukupno 21 ranjenik i tri osobe u pratnji. Ranjenike je na zračnoj luci, u ime Ministarstva hrvatskih branitelja, dočekala izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, ravnateljica Uprave za savjetodavnu, psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć Anita Milas-Anzić, a u ime Ministarstva zdravstva dočekao izaslanik ministrice Irene Hrstić, državni tajnik Renato Mittermayer, te vojni izaslanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj, brigadir Dmytro Malik. Za prijevoz ranjenika do zdravstvenih ustanova u kojima će biti zbrinuti radi daljnjeg liječenja i rehabilitacije osigurana su sanitetska vozila, a u prihvatu su, uz zdravstveno osoblje, sudjelovali i prevoditelji koji ranjenicima pružaju pomoć u prvim danima boravka u Hrvatskoj.

„Republika Hrvatska dosljedno i kontinuirano pruža pomoć i podršku ukrajinskom narodu, i to na političkom, diplomatskom, ali svakako i na humanitarnom planu. Jedan od tih programa je i ovaj prijem ranjenika, koji se provodi od 2023. godine, odlukom Vlade Republike Hrvatske. Posebno treba istaknuti da međuresorna radna skupina kontinuirano organizira prijem skupina ranjenika, a riječ je o rezultatu vrlo dobre i uske suradnje Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, Ministarstva zdravstva Ukrajine, norveškog Medevac tima te svih zdravstvenih ustanova u koje će ove ranjene osobe biti smještene. Ovu ćemo aktivnost nastaviti i dalje predano provoditi jer je riječ o suradnji koja se pokazala uspješnom i potrebnom“,

izjavila je Anita Milas-Anzić, ravnateljica u Ministarstvu hrvatskih branitelja i nacionalna koordinatorica za prijem, liječenje i rehabilitaciju ranjenih osoba iz Ukrajine.

“Ovdje smo na dočeku naših ukrajinskih prijatelja. Od 2023. godine imamo međuresornu suradnju između dva ministarstva, a Vlada je osigurala sredstva kako bismo mogli pomoći ranjenicima. Do sada je u njihovo liječenje uloženo preko milijun i dvjesto tisuća eura. Ranjenike raspoređujemo u medicinske centre u kojima im se može pružiti adekvatna zdravstvena pomoć, a transport sanitetskim vozilima u potpunosti je besplatan. Hrvatska je jedna od rijetkih država Europske unije koja ovim osobama osigurava zdravstvenu zaštitu jednaku onoj koju imaju građani Republike Hrvatske. Ostat će kod nas dok ne budu spremni za potpuni oporavak i povratak u svoju državu. Ovime Republika Hrvatska šalje jasnu poruku prijateljstva ljudima pogođenima teškim. Želimo im da što prije žive normalno i da se što prije postigne mir“,

rekao je državni tajnik Renato Mittermayer, dok je brigadir Dmytro Malik zahvalio hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj na pruženoj pomoći:

“Vaša podrška puno znači ukrajinskom narodu. Hrvati su narod koji zna što znači izboriti se za slobodu, stoga vjerujem da iz tog razloga najbolje razumijete kroz što danas prolaze Ukrajinci”.

U pet skupina koje su do sada stigle u Hrvatsku na liječenje i rehabilitaciju primljen je ukupno 91 ukrajinski ranjenik, od kojih je njih 13 i dalje na rehabilitaciji u Hrvatskoj. Uključivanjem današnje, šeste skupine, Hrvatska je od početka provedbe ove aktivnosti na liječenje i rehabilitaciju primila ukupno 112 ranjenika iz Ukrajine. Svi oni ostvaruju status osoba pod privremenom zaštitom u Republici Hrvatskoj, kao i sva prava koja po toj osnovi pripadaju raseljenim osobama sukladno važećim propisima. Zračni prijevoz iz Poljske organizira Europska unija, putem usluge Medevac tima i medicinskog zrakoplova, s polaskom iz međunarodne zračne luke Rzeszów-Jasionka, smještene u blizini ukrajinske granice.

Po dolasku u Hrvatsku, na temelju prethodno zaprimljene medicinske dokumentacije i trijaže koju provodi konzilij hrvatskih medicinskih stručnjaka, ranjenici se raspoređuju u nekoliko bolničkih zdravstvenih ustanova radi daljnje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije. Sukladno individualnom planu liječenja osigurava im se multidisciplinarna zdravstvena skrb, nakon čega se velik dio ranjenika upućuje na rehabilitaciju u veteranske centre, prije povratka u Ukrajinu.

*Photo: Ministarstvo branitelja

Za početak treba naglasiti kako nema sumnje da je Ukrajina posljednjih mjeseci vidljivo popunila prazninu u svom arsenalu vođenih zračnih oružja te tako, uz donedavno prominentne sustave tzv. „dubokih udara“ u Rusiju te brojna taktička sredstva (prvenstveno razne bespilotne letjelice kratkog dometa), sada raspolaže i ozbiljnim fondom oružja za udare tzv. „srednjeg dometa“. Pritom pojam „srednjeg dometa“ nije onaj iz vokabulara međunarodne raketne tehnologije – gdje se kod kontrole naoružanja na polju balističkih raketa „srednjim dometom“ tradicionalno definirao raketni doseg od oko 300 do 1.000 kilometara – da bi danas ta tehnologija bila uklopljena u raketni domet „balističkih raketa namijenjenih korištenju na razini pojedinog bojišta“ (Theatre Ballistic Missiles) s dometom od 50 do 3.000 kilometara, koji odgovaraju skupu nekadašnjih definicija raketa kratkog i srednjeg dometa.

Taktički ili kratki domet u Ukrajini

Za razliku od toga, na bojištima širom Ukrajine dometi se definiraju „kratkima“ ili taktičkima prvenstveno kada obuhvaćaju praktični domet teškog pješačkog te klasičnog cijevnog topništva – dakle, otprilike 40 km od oružja. U ovaj pojas treba računati i određeno zaleđe za položaje branitelja, pa onda liniju bojišta (koliko je tako nešto moguće povlačiti u doba intenzivnih infiltracija i prožimanja položaja u zonama borbi) i potom prostor u taktičko zaleđe protivnika. Dok obje strane već neko vrijeme do bojišnice često mogu redovito doći tek besposadnim sredstvima (bilo za opskrbu ili evakuaciju ranjenih), a tek ponekad i motornim vozilima ili pješice – upravo se prijelaz prema toj posljednje spomenutoj zoni u zaleđu neprijatelja učestalo definira kao tzv. „zona smrti“. Riječ je o području intenzivnog djelovanja brojnih besposadnih sustava za izviđanje i izvođenje zračnih udara (bilo bacanjem bombi, zapaljivih sredstava, postavljanjem mina ili izvođenjem kamikaza-udara).

Besposadne letjelice koje se za to koriste, bilo teretne ili kamikaza-dronovi, najčešće su vođene radijskim signalima ili optičkim vlaknima. One kojima se upravlja putem radijskih signala načelno su osjetljive na ometanje, signal im slabi s povećanjem udaljenosti, a na upravljivost utječu i prirodne prepreke raznih vrsta – na što se odgovara postavljanjem radijskih repetitora ili instaliranjem satelitskih sustava komunikacije (što je pogodno samo za veće i teže letjelice). S druge strane, letjelice vođene optičkim vlaknom uglavnom nisu osjetljive na sredstva elektroničkog ratovanja, no osim baterije i bojne glave moraju nositi još i namotaj optičkog vlakna kojim se upravljaju – a takvi namotaji mogu biti duljine od desetak pa do maksimalno oko 60 km, što lako može biti ozbiljan dodatni teret, a time opet i svojevrsno ograničenje dometa te raspoloživog ubojnog sredstva.

Dugi/strateški i srednji dometi u Ukrajini

Ukrajinski napad dronovima na rusku kemijsku tvornicu Nevinomiskij Azot u Stavropoljskom kraju

Nasuprot tome, kada se u kontekstu rata Ruske Federacije i Ukrajine govori o strateškom ili „dugom dometu“ – u pravilu je riječ o udarima daleko u rusko zaleđe. Dakle, iz pogranične zone, pa preko međunarodnih granica Ukrajine, i onda u unutrašnjost ruskih oblasti. Pritom se tako uporabljivi zračni sustavi lansiraju s nekoliko desetaka kilometara unutar Ukrajine, obično iz unutrašnjosti države ili iz pograničnih regija Černihiv, Sumi ili Harkiv, a ciljevi su obično udaljeni od nekoliko stotina kilometara pa sve do oko 2.100 km (kao višestruki napadi izvedeni na rusku rafineriju Antipinsky u sibirskom gradu Tjumenu, ponovljeni i 6. lipnja ove godine). Uz pojedine komplekse energetske infrastrukture u europskom dijelu Rusije, na Uralu i neposredno iza njega – na ukrajinskoj meti su često i velika vojna skladišta, kompleksi ruske vojne industrije te pojedine ključne transportne točke. Dakle, tu se koriste posebno građena oružja (nekad i prerađeni mali avioni, danas uglavnom dronovi i rakete dugog dometa), a ciljevi napada u pravilu imaju vojnu ili gospodarsku svrhu strateški bitne razine.

Ono što ostaje između ove dvije opisane kategorije predstavlja tzv. „srednje domete“ na bojištima rata u Ukrajini, ugrubo udaljene od 40 do 300 km od mjesta lansiranja pojedinih oružja. Napomenimo da je u toj zoni od početka rata Ukrajina imala ponešto raspoloživih borbenih sredstava, prvenstveno u kategoriji raketnog topništva (posebno većih kalibara, kao stari BM-30 Smerč) i balističkih raketa kratkog dometa (sustav OTR-21 Točka, s NATO oznakom SS-21 Scarab), no ta oružja nisu bila precizna te su se koristila za gađanje bilo prostorno većih ciljeva ili se nastojalo točkastu metu pogoditi saturacijom s više oružja (kao kod napada na luku u Berdjansku 24. ožujka 2022., kada se nizom raketa Točka gađalo skupinu ruskih vojnih brodova, amfibijskih transportera).

Načelnik GS OS Ukrajine general Sirski i zapovjednik Snaga bespilotnih sustava Brovdy

Kasnije se dio ovih dometa moglo pokriti i bitno preciznije gađanjem iz američkih modernih višecijevnih lansera (bilo M270 MLRS ili M142 HIMARS) – gdje se od kraja lipnja 2022. prvo bilježilo brojne napade po ruskim terenskim skladištima ubojnih sredstava u neposrednom zaleđu fronte, izvan preciznog dometa topništva (uz tzv. „HIMARS Time“, svake večeri iza 21 sat, što je uskoro dovelo do strukturnog preslagivanja i odmicanja čitave ruske terenske logistike u Ukrajini). To se nadogradilo tijekom svibnja 2023. dolaskom u Ukrajinu modernih krstarećih raketa koje se lansiraju iz borbenih zrakoplova, bilo iz Velike Britanije (Storm Shadow) ili Francuske (SCALP ER) – s dometom maksimalno do 550 km, uz činjenicu da se tek od 2024. njima smjelo gađati i ciljeve u Rusiji (od svibnja te godine za rakete iz Francuske te od srpnja za one iz Velike Britanije). Zatim, od listopada 2023., takav je arsenal proširen i američkim balističkim raketama ATACMS, za lansiranje iz već spomenutih višecijevnih lansera M270 MLRS ili M142 HIMARS – kasnije s dometom maksimalno i do 300 km (uz dozvolu za gađanje i ciljeva u Rusiji od studenoga 2024.). Uz to, Ukrajina je postupno dobila pristup i do nekoliko tipova tzv. „jedrećih“ ili „planirajućih bombi“, prvenstveno američkih dogradnih kompleta JDAM-ER (dostupnih Ukrajini od siječnja 2023., prvo u verziji za bombe od 250 kg, pa onda od veljače 2025. i za bombe od 500 kg) i francuskih AASM Hammer (od siječnja 2024.) – sve to iskoristivo u dometima otprilike do 70 km od točke zračnog ispuštanja (ovisno i o visini lansiranja). Iako se već i tim naoružanjem itekako ponekad gađalo ciljeve u dubokom zaleđu fronte, na okupiranim prostorima Ukrajine do ruske granice – spomenimo napade raketama Storm Shadow na industriju u Lugansku sredinom svibnja 2023. ili po strateški bitnom mostu kod Čongara (na spojnici Krima i okupiranog dijela Hersonske oblasti) u lipnju 2023., odnosno gađanja raketama ATACMS željezničkog čvorišta Džankoj na Krimu (veljača 2024.) ili ciljeva u Sevastopolju (lipanj 2024.) – sva su takva oružja (1) bila i ostala malobrojna, i time iskoristiva tek za povremene napade strateške važnosti. Osim toga, sva su ona bila i (2) vrlo skupa – što ih je činilo neracionalnima za gađanje brojnih jeftinijih ruskih meta – te su (3) ipak bila i bez neposrednog vođenja, pa time strukturno nepogodna za gađanje ruskih pokretnih ciljeva.

Novo doba sviće početkom 2026.

Ruske upute – kako prepoznati ukrajinske dronove?

Sve ove tri karakteristike ukrajinskog naoružanja srednjeg dometa počele su se mijenjati tijekom 2025. godine, da bi se „novo normalno“ počelo odražavati i u javnosti početkom 2026. godine. Naime, Ukrajina je tijekom 2025. učila lekcije ruskog Centra „Rubikon“ (specijalne postrojbe osnovane u kolovozu 2024.) o važnosti koncentriranih napada u pozadinu bojišta, kojima se prekida neprijateljska logistika i time otvara put vlastitim ofenzivnim akcijama. Za potrebe takvih djelovanja prvo je bilo pojačano i ukrajinsko korištenje kamikaza-dronova upravljanih dugim optičkim vlaknima, da bi se onda krenulo koristiti i više novih vrsta ukrajinskih bespilotnih letjelica – bilo onih s fiksnim krilima ili dotadašnjih FPV-dronova nadograđenih prstenovima ili krilima za pojačani uzgon (time i produljen domet). Ujedno se, uz korištenje izravnog vođenja ukrajinskih pilota dronova, počelo čuti i za automatizirano vođenje letjelica u terminalnoj fazi, čime se samo izvođenje napada učinilo otpornijim na raznolike neprijateljske mjere elektroničkog ratovanja.

Sva takva sredstva prvo su bila masovnije korištena na jugu Ukrajine, gdje od Rusa okupirani prostor ima dubinu do 130 km od bojišnice uz obale Azovskog mora, a logistika agresora uvelike je bila kanalizirana na tek nekoliko glavnih prometnih pruga i cestovnih pravaca. Zato i ne čudi da su ukrajinski udari prvo bili koncentrirani na napade po ruskim vojnim vlakovima s opskrbom za postrojbe, da bi se onda postupno počelo gađati i pojedinačne kamione ili vojna vozila na izloženim cestovnim pravcima u pozadini ruske okupacije tih dijelova Ukrajine. No treba napomenuti da se tim prometnim koridorima ne snabdijevaju samo ruska okupirana područja Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti zauzeta od veljače 2022., već učestalo i vojno-civilni sustav na Krimu – poluotoku koji je Rusija okupirala u veljači 2014., a potom anektirala 18. ožujka 2014. Naime, Krim se uvelike opskrbljivao putem cestovnog i željezničkog pravca preko Krimskog mosta (da bi tamošnja eksplozija i onda požar izazvan ukrajinskim napadom 8. listopada 2022. uvelike smanjili propusnost njegova željezničkog segmenta) – ali i putem željezničkih trajekata u tjesnacu Kerč, koje je Ukrajina višekratno napadala, a onda ove godine u proljeće i zadnje onesposobila. Svim ovim napadima i glavnina vojne opskrbe Krima također se našla prebačena na sjevernije pružne trase, preko okupiranih dijelova Ukrajine. Zato i ne čudi da se početak vala preciznih ukrajinskih napada od polovice 2025. naovamo prvo koncentrirao baš na željeznicu – pa se samo od početka ožujka do kraja svibnja ove godine bilježilo 35 uspješnih ukrajinskih napada na vlakove i lokomotive (5 u graničnim ruskim regijama Brijansk i Kursk, 11 u okupiranoj oblasti Lugansk, 6 u okupiranoj Donjeckoj regiji, 5 u zauzetom dijelu Zaporižja i 8 na okupiranom Krimu). Sve to je do ponedjeljka, 8. lipnja, opet tako eskaliralo da se čulo i o općoj redukciji željezničkog prometa na okupiranom Krimu.

Od početka lipnja na snazi je zabrana putničkog prometa na autocestama R-150 (Belgorod – Starobilsk – Luhansk -Donetsk – Mariupol) i R-280 (Rostov-on-Don -Mariupol – Melitopol – Simferopol)

Iduće su se na ukrajinskoj meti našli i cestovni pravci koji idu sličnim rutama – posebno autoceste R-150 (od Belgoroda u Rusiji, preko okupiranih gradova Starobilska, Luganska i Donjecka do okupiranog Mariupolja na obali Azovskog mora) te nedavno sagrađena R-280 (od Rostova na Donu, preko okupiranih Mariupolja, Melitopolja i Čongara do Simferopolja na Krimu). Ovdje treba napomenuti da su sve učestaliji ukrajinski zračni napadi na promet po spomenutim rutama na jugu Ukrajine već 21. svibnja doveli do ruske zabrane cjelokupnog civilnog prometa cestom R-280 kroz okupirane dijelove Hersonske oblasti prema Krimu, a samo dan kasnije nastupila su i napadima uzrokovana ograničenja prodaje benzina i dizela za stanovnike Krima. No, napadi su itekako bili nastavljeni, tako da se u utorak, 9. lipnja, čulo kako je, radi tamošnjih gubitaka, 7. lipnja proglašena i potpuna zabrana ruskog vojnog prometa rutama R-280 „Novorossija“ (od Mariupolja do Krima) i A-291 „Tavrida“ (od Krimskog mosta do Sevastopolja), na kojima je tijekom prethodna dva tjedna ionako bilježen pad prometa od oko 71 posto (s ranijih oko 11.000 vozila na dan, od toga oko 3.800 kamiona, na oko 6.500 vozila na dan, od toga oko 1.100 kamiona, početkom lipnja) – koje sada vojna vozila moraju izbjegavati na račun priručnih ruta te zaobilaznih cesta.

Uz to, posljednjih dana napadi ukrajinskih dronova zaustavili su i cestovni promet preko već spomenutog mosta kod mjesta Čongar (prvo u noći na 7. lipnja oštećen korištenjem dronova tipa Behemot i FP, a onda ponovljeno u ranim satima 9. lipnja, što je navodno dovelo do njegova trajnijeg zatvaranja) – čime su i svi cestovni tereti između Krima i okupiranih dijelova Hersonske oblasti bili preusmjereni dalje na zapad, prema Armjansku i Perekopu (time ujedno i bliže ukrajinskim prostorima). Sve to učinilo je nužnim i novo operativno prestrojavanje ruske logistike, koju se sada (gdje je to moguće) prebacuje više od 100 km iza bojišnice – ne samo na južnom bojištu nego sve više i na istoku te sjeveroistoku (gdje je ukrajinski doseg 31. svibnja dobro ilustrirala scena leta kamikaza-dronova 3. korpusa Kopnene vojske Ukrajine iznad okupiranog grada Luganska, sada barem 110 km iza bojišnice).

Koje se tu bespilotne letjelice koriste?

Milijarder Eric Schmidt u posjetu Ukrajini u rujnu 2022.

Kao prvo, tu se posebno od kraja 2025. godine spominju letjelice nazvane „Stršljen“/„Hornet“, koje u suradnji s Ukrajincima proizvodi američko poduzeće Swift Beat LLC, u vlasništvu bivšeg direktora Eric(a) Schmidta iz Googlea. Ova suradnja, javno započeta u srpnju 2025., počela je već prije nekoliko mjeseci davati obilne plodove – masovnom pojavom letjelica koje bez problema napadaju ruske ciljeve 50–90 km iza ruskih linija. Riječ je o dronovima od oko 15 kg mase, raspona krila od oko 2,2 metra, koji krstare brzinom od 100 do 120 km/h uz maksimalni domet do 200 kilometara. One u nosu imaju dvije kamere, pokretane su strujom (lete vrlo tiho), a nose bojni teret do 5 kg – no posebno je važno njihovo prilično autonomno uočavanje ciljeva, kao i vizualna navigacija koja ih čini neovisnima o klasičnim satelitskim sustavima (što je još jedna dodatna točka otpornosti na mjere elektroničkog ratovanja) – dok se za vođenje do zone ciljeva koristi bilo radijska veza bilo ugrađeni Starlink terminal. Napomenimo da je od početka veljače ove godine na snagu stupila općenita velika prednost za Ukrajinu, kada je Elon Musk poslušao apele iz Kijeva te zatvorio sustav Starlink za ruske agresore na prostoru Ukrajine, čime su branitelji došli u iznimnu situaciju da sami koriste ovaj iznimno kvalitetan sustav komunikacije s postrojbama i oružjima u svojoj pozadini, na bojišnici te iza bojišnice na okupiranim dijelovima Ukrajine. Sve to zajedno omogućilo je letjelicama „Stršljen“ da budu vrlo efikasni lovci na ruske pokretne ciljeve na okupiranim dijelovima Ukrajine, uz činjenicu da je riječ o relativno jeftinim oružjima kojih se pojavilo dovoljno da prvo budu uočena kao poseban problem za Ruse, a potom ih je postupno u zraku bilo toliko mnogo da pojedine letjelice prije vlastitog napada mogu u bazu slati snimke neposredno prethodnih napada drugih takvih dronova, uz učestalu praksu i istodobnih udara na nizove ruskih vozila u vojnim konvojima.

Osim toga, kao drugo, moglo se tu čuti i za već spominjane ukrajinske bespilotne letjelice sustava FP-2, koje je tamošnje poduzeće Fire Point javnosti predstavilo u rujnu 2025. godine. Ovdje se radilo o prilagodbi njihove letjelice FP-1 (namijenjene za udare dugog dometa) – kojoj je domet smanjen s oko 1.400 na otprilike 200 km, dok je istodobno povećana nosivost (bojna glava od 105 kg, a neki spominju i avionske bombe od 120 kg, s oko 44 kg eksploziva). Ove letjelice, raspona krila od 6 m, uglavnom krstare brzinom od 140 do 180 km/h, a do sada su više puta bile poboljšavane i nadograđivane – posljednji put krajem svibnja, kada se dizajner Denis Štilerman hvalio promjenom konstrukcije krila, što je navodno omogućilo povećanje mase bojne glave do 200 kg i dosega do 370 km.

Ukrajinski dron Behemot – donekle sličan ruskom Shahedu (Photo: UNIAN)

Kao treće, posljednjih se dana tu govori i o novim ukrajinskim letjelicama tipa „Nilski konj“/„Behemot“, koje zajednički proizvode ukrajinska poduzeća GLEFA i Culver Aerospace. Ovi dronovi srednjeg dometa (navodno do 300 km) javnosti su predstavljeni 21. svibnja ove godine, a spomenuti napadi na cestovni most kod Čongara bili su im jedno od prvih operativnih djelovanja. Prema objavljenim podacima, riječ je o letjelicama grubo inspiriranima ruskim Shaheedima, raspona krila od 2,28 m, dugima oko 2,2 metra, koje u prednjem dijelu tijela navodno nose tandemsku bojnu glavu – s fragmentacijskim dijelom od 40 kg i termobaričkim dijelom od 35 kg. Kako se navodi, njih, osim jačine udara, karakterizira i iznimno niska standardna visina leta te mogućnosti automatiziranog, poluautomatiziranog ili izravnog FPV-vođenja (navodno uz korištenje komunikacije sustavom Starlink). Sve to im daje popriličnu preciznost, koja bi uskoro trebala biti i poboljšana operativnom suradnjom njihovih ukrajinskih proizvođača s njemačkom tvrtkom za bespilotne sustave Helsing (koja je u Europi na glasu po svojim AI rješenjima).

Dakle, sva ova nova sredstva predstavljaju proizvod ukrajinskog učenja ratnih lekcija, kojih se dohvatila tamošnja vojna industrija, inače u velikom zamahu zahvaljujući domaćoj inventivnosti, ali i europskoj podršci. No, treba još jednom istaknuti kako se nove modele bespilotnih letjelica tu razvija u samo nekoliko mjeseci, da bi se onda, po masovnoj proizvodnji i učestalom borbenom korištenju, praktično u hodu prionulo i njihovu daljnjem unapređivanju. Upravo sve te okolnosti čine ukrajinske Oružane snage i njihovu vojnu industriju tako bitnim uzorom u kojeg bi se i Europa trebala ugledati.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. lipnja 2026. pod nazivom “Ruse uništavaju ‘nilski konji‘ i ‘stršljenovi‘, logistika je u kaosu, pogledajte samo brojke” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-srednjeg-dometa-blokiraju-krim-i-rezu-rusku-logistiku-15716782

Prijetnja zračnom prostoru koja je u ponedjeljak 8. lipnja, ujutro proglašena u Latviji završila je oko 10:30 sati, izjavile su za latvijske medije Nacionalne oružane snage (NBS). Dron koji je ušao u latvijski zračni prostor oborili su NATO-ovi zrakoplovi, točnije francuski Rafalei . Od travnja, četiri francuska borbena zrakoplova Rafale nalaze se u zračnoj bazi Šiauliai u Litvi u sklopu NATO-ove misije Baltičkog zračnog nadzora. Dron je opisan kao “strana bespilotna letjelica koja je uletjela u Latviju kao rezultat ruskog elektromagnetskog ratovanja”. Ovaj incident malo je prošao „ispod radara“, a naročito nakon razmjene vatre između Irana i Izraela te krhkog primirja u Perzijskom zaljevu.

Govoreći na konferenciji za novinare, latvijski ministar obrane Raivis Melnis pohvalio je ulogu Oružanih snaga i NATO partnera u brzom informiranju javnosti o prijetnji i suočavanju s njom. Potraga za fragmentima drona kako bi se on i njegove sposobnosti detaljnije identificirale je u tijeku. Na pitanje koliko je koštalo podizanje NATO-ovih zrakoplova i obaranje drona, Melnis je odgovorio: “Ne bismo trebali brojati novac o tome koliko košta svaki hitac kada govorimo o našoj sigurnosti”, dodavši da trenutno nema naznaka o ozljedama ili šteti uzrokovanoj incidentom. Drugo upozorenje o dronu ostalo je na snazi ​​čak i dok se održavala konferencija za novinare. Nacionalne oružane snage izdale su oko 9:20 upozorenje koje pokriva općine Ludza, Balvi i Alūksne u vezi s potencijalnom prijetnjom zračnom prostoru.

Rezultat ruskog elektroničkog ratovanja

Brigadni general Kaspars Zdanovskis, zamjenik zapovjednika Latvijskih nacionalnih oružanih snaga, održao je zajedničku konferenciju za novinare s ministrom obrane Raivisom Melnisom o jutrošnjem upadu drona. Senzori su pokazali da je upad uzrokovan ruskim elektroničkim ratovanjem, rekao je Zdanovskis, ali nije potvrdio je li riječ o ruskom ili ukrajinskom dronu kojeg su oborili francuski NATO borbeni zrakoplovi malo iza 10 sati po lokalnom vremenu. Ministar obrane Latvije je rekao da dron nije uzrokovao žrtve ili štetu te dodao da NATO zrakoplovi još uvijek patroliraju graničnim zračnim prostorom.

Ukrajina je optužila Rusiju da stoji iza nekoliko drugih incidenata ulaska dronova u zračni prostor njezinih saveznika zbog elektroničkog ometanja. Nakon današnjeg upada dronovau Latviju, sastao se državni vrh, uključujući i predsjednika Latvije, kako bi analizirao još jednu sigurnosnu prijetnju i donio zaključke o jačanju obrambenih kapaciteta.

Samo nastavak udara

Podsjetimo, latvijska premijerka Evika Silina dala je ostavku prošlog mjeseca nakon političke krize koju su izazvala dva zalutala ukrajinska drona, kao i ministar obrane, o čemu smo u svibnju pisali na portalu Obris.org. Tadašnji  ministar obrane Andris Sprūds (Stranka Progresivci) objavio je ostavku u nedjelju navečer, 10. svibnja, nakon što su dva drona pala na latvijski teritorij u četvrtak te pogodila naftne instalacije. Riječ je bila o ukrajinskim dronovima koji su, prema riječima ukrajinskog ministra vanjskih poslova Andrija Sibihe, pali u Latviju zbog “ruskog elektroničkog ratovanja koje je namjerno preusmjerilo ukrajinske dronove s njihovih ciljeva u Rusiji“.

Ukrajinski napad na Sankt Peterburg

I na portalu Obris. org više puta smo pisali da su baltičke zemlje na meti ruskih hibridnih napada, kao i da su brojni dronovi viđeni na tom području, a neki su i pali na području baltičkih država i Poljske. Ovaj posljednji incident dogodio se nakon što su ukrajinski dronovi tijekom prošlotjednog Ekonomskog foruma na kojem je sudjelovao i ruski predsjednik Vladimir Putin napali Sankt Peterburg. Ruski mediji navode kako su snage protuzračne obrane tada oborile 86 ukrajinskih dronova u regiji oko Sankt Peterburga, grada domaćina velikog investicijskog foruma i Putinovog rodnog grada. “Osamdeset šest dronova srušeno je iznad Lenjingradske regije. Borbene operacije se nastavljaju“, napisao je guverner Aleksandar Drozdenko na Telegramu. Agencije su objavile kako je Ukrajina pogodila terminal za izvoz nafte u Sankt Peterburgu nekoliko sati prije početka godišnjeg ekonomskog foruma predsjednika Vladimira Putina u pokušaju da nanese štetu njegovu ugledu i pokaže koliko su ranjivi veliki ruski gradovi.

Rusija očekuje da će ove godine premašiti proračun za rat u Ukrajini za najmanje 28 milijardi dolara, jer napredak na bojištu usporava, a Kijev dobiva na zamahu udarima preko granice,  posebice na rafinerije nafte, objavio je nedavno britanski Independent. Tako je u pismu ruskog ministra financija Antona Siluanova iz veljače ove godine vlada pozvana da zamrzne oko 2,9 bilijuna ruskih rubalja (40,8 milijardi dolara) planirane potrošnje koja nije povezana s ratom ove godine, upozoravajući da bi prekoračenje od 2 bilijuna rubalja moglo porasti na čak 4 bilijuna rubalja u “negativnom scenariju”, prema Financial Timesu. Siluanov je također predvidio da će Rusija prekoračiti potrošnju za rat za dodatnih 4 bilijuna rubalja u 2027. i 2028. godini. Naime, još u 17. stoljeću austrijski vojskovođa talijanskog porijekla Raimondo Montecuccoli je ocijenio da su za vođenje rata potrebne tri stvari: novac, novac i opet novac. Za rusku „Specijalnu vojnu operaciju“ koja je trebala trajati između 3 i tjedan dana već godinama je potrebno izdvajati ogromna sredstva.

Iako izvori bliski Vladimiru Putinu kažu da predsjednik još uvijek vjeruje da njegove snage mogu zauzeti cijeli Donjeck i Lugansk do jeseni, teška financijska situacija pokazuje poteškoće s kojima se Rusija suočava nakon više od četiri godine gorkog sukoba s ohrabrenom Ukrajinom. Podsjetimo, Ukrajini je nedavno EU odobrila veliki zajam od 90 milijardi eura, o čemu smo i pisali na stranicama ovog portala. Rusija je na početku rata bila 11. najveće gospodarstvo na svijetu, ali se prošle godine popela na deveto mjesto unatoč sankcijama i ratnim troškovima, potaknuta širenjem obrane, industrije i nabave.

Čime financirati ruski rat u Ukrajini?

Dok su napuhane cijene nafte povezane s iranskim ratom pomogle Rusiji da se održi na površini nakon upozorenja ministra Siluanova u veljači, ratno gospodarstvo pokazuje znakove naprezanja jer se javne usluge i radna snaga smanjuju. Putin je početkom svibnja rekao vladinim dužnosnicima da mjere poduzete za poticanje gospodarstva počinju davati rezultate nakon što je Moskva bila prisiljena smanjiti svoju prognozu gospodarskog rasta za ovu godinu. Rekao je da su ekonomski podaci za ožujak pozitivni, s porastom BDP-a od 1,8 posto. No,  Siluanov je za ruski list Kommersant rekao da Ministarstvo financija revidira proračun kako bi uzelo u obzir „promjene u makroekonomskim uvjetima te potrebu za koncentriranjem dodatnih sredstava na važna prioritetna područja“. „Naravno, postoje apsolutno prioritetne stavke potrošnje: ispunjavanje društvenih obveza i osiguravanje obrane i sigurnosti zemlje“, rekao je Siluanov, dodavši: „Inače, svaku stavku analiziramo s obzirom na ekonomski povrat, postizanje rezultata i, u konačnici, njezin utjecaj na dobrobit ljudi.“

Rusko tržište podijelilo se na vrlo nestabilnu “dvojnu ekonomiju” jer su golemi državni izdaci za održavanje invazije na Ukrajinu izazvali duboku stagnaciju u nevojnim komercijalnim sektorima. Početni val gospodarskog rasta, potaknut grozničavom ratnom proizvodnjom, uglavnom se iscrpio, razotkrivajući ozbiljne strukturne neravnoteže. Kako bi spriječio da rastući proračunski deficit izmakne kontroli, Kremlj je drastično povećao poreze i proširio unutarnje zaduživanje, čime guši i paralizira civilno poduzetništvo, analizirao je i AP.

Crne prognoze ekonomskog rasta u Rusiji

Nakon godinu i pol, ruska ofenziva se konačno ispuhala

Prognoze ruskog Ministarstva gospodarstva ranije u svibnju snizile su procjene rasta BDP-a u 2026. na 0,4 posto s 1,3 posto i smanjile procijenjeni rast u 2027. na 1,4 posto s 2,8 posto. Očekivalo se da će rast dosegnuti 2,4 posto u 2029.

U međuvremenu, napredovanje Rusije u Ukrajini značajno se usporilo u 2026. u usporedbi s prošlom godinom, a prema zadnjim izvješćima Ukrajinci su oslobodili dio teritorija. Institut za proučavanje rata, američki think tank, procjenjuje da su ruske snage zauzele 104 četvorna kilometra u Ukrajini između početka godine i 26. svibnja, u usporedbi s 1619 četvornih kilometara zauzetih u istom razdoblju 2025. godine.

Šutnja ruskog Ministarstva obrane

Rafinerija u Saratovu – redovita meta ukrajinskih “dalekometnih sankcija”

I drugi zapadni mediji naglašavaju, usred sve snažnijih ruskih dalekometnih napada na ukrajinske gradove, da su visoki ruski dužnosnici upozorili predsjednika Vladimira Putina na neodrživost rata u Ukrajini, ​​otkrivajući rastuće podjele unutar vodstva oko toga kako upravljati rastućim ekonomskim pritiscima dok ruska invazija u punom opsegu ulazi u svoju petu godinu. Dužnosnici ruskog Ministarstva financija i središnje banke predložili su smanjenje obrambenih izdataka, savjetujući Kremlj da trenutna razina projiciranih izdataka riskira opasno širenje vladinog proračunskog deficita, izvijestio je Bloomberg. Međutim, visoki dužnosnici Ministarstva obrane i pojedinci u Kremlju, koji su odlučni slijediti Putinove ratne ciljeve, inzistiraju na zaštiti vojnih izdataka. Ministarstvo obrane tvrdi da bi njihovo smanjenje teško oštetilo gospodarstvo jer se toliko tvrtki sada oslanja na ugovore vezane uz vojsku te da je umjesto toga potrebno dodatno financiranje za rješavanje manjka koji ove godine iznosi čak tri bilijuna rubalja (36 milijardi dolara).

Troškovi rata sigurno se i povećavaju i zbog štete koju ruskom gospodarstvu, posebice naftnom sektoru, nanose ukrajinski udari. Podsjetimo, sredinom svibnja ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski objavio je videosnimak na kojem su prikazani, kako navodi, razorni rezultati ukrajinskih udara na ruske vojne i industrijske ciljeve, poručivši da se radi o “dalekometnim sankcijama” koje Kijev nameće Moskvi. Ukrajinske dalekometne sankcije nastavljaju se svake noći, nanoseći nemjerljive gubitke ruskom gospodarstvu.

Koliko su dronovi-presretači važni, najbolje se pokazalo zadnjih mjesec dana na Bliskom istoku kada se od Ukrajine, koja ih koristi i proizvodi već duže vrijeme, tražilo da zemljama Perzijskog zaljeva pomogne u presretanju i obaranju iranskih dronova Shahed. Zato ne čudi ulazak naše tvrtke Orqa, renomiranog osječkog proizvođača FPV-dronova, i u područje proizvodnje presretača (“interceptora”). Kako je danas priopćeno, Orqa iz Osijeka i ukrajinska tvrtka General Cherry (jedan od najvećih ukrajinskih proizvođača FPV dronova) potpisale su sporazum o strateškoj suradnji na razvoju besposadnih zračnih sustava, tzv. presretača dronova. Partnerstvo će se, kako se navodi, usredotočiti na razvoj i proizvodnju “interceptor” dronova, komponenti i drugih besposadnih zračnih sustava. Istovremeno se radi na uspostavi zajedničkih proizvodnih pogona u Hrvatskoj i u Ukrajini, a vrlo brzo se očekuju prvi proizvodi.

Srđan Kovačević (Orqa) i Jaroslav Grišin (General Cherry)

“Ovo partnerstvo počiva na inovativnom modelu zajedničke proizvodnje koji nam omogućuje da dokazano operativno znanje i iskustvo tvrtke General Cherry spojimo s našom tehnologijom te po prvi put izvan Ukrajine ponudimo sposobnosti učinkovite zračne zaštite protiv modernih besposadnih prijetnji. Riječ je o važnom iskoraku kojim visokoučinkovite sustave stavljamo u službu sigurnosti svih naših saveznika”,

izjavio je suosnivač i izvršni direktor Orqe Srđan Kovačević.

“Pokrećemo značajno i obećavajuće partnerstvo s tvrtkom koja donosi više od desetljeća iskustva i vodeću ekspertizu u industriji bespilotnih letjelica. Naš zajednički cilj je pomoći u izgradnji nove arhitekture europske i globalne sigurnosti uz pomoć jedinstvenog ratnog iskustva Ukrajine i tehnološke stručnosti Orqe”,

rekao je suosnivač tvrtke General Cherry Jaroslav Grišin.

Ova suradnja omogućiti će NATO saveznicama izravnu nabavu najnaprednijih “interceptor” dronova kroz neovisan i pouzdan europski lanac opskrbe. Mogućnost obrambenih snaga savezničkih zemalja da se opskrbe vrhunskim tehnološkim rješenjima izravno će ojačati otpornost NATO-a te pridonijeti sigurnost europskog neba, bez iscrpljivanja ukrajinskih resursa, kaže se u priopćenju.

Photo: General Cherry

Ukrajinski portal Militarny, pozivajući se na General Cherry, piše da hrvatsko-ukrajinski partneri imaju za cilj potpuno lokalizirati proizvodnju kako bi se uklonila ovisnost o stranim dijelovima.

“U sklopu programa ‘Build in Ukraine’ planiraju izgraditi podzemni pogon za proizvodnju elektronike i perifernih komponenti za dronove. Rad na uspostavljanju zajedničkih proizvodnih pogona već je započeo. U početku će proizvodnja letnih modula i komunikacijskih sustava biti lokalizirana u Ukrajini, s planovima za kasnije proširenje na proizvodnju svih vrsta komponenti za bespilotne letjelice. Osim ukrajinske lokacije, tvrtke pokreću serijsku proizvodnju u Hrvatskoj. Tamo će razvijati napredne tehnologije kombinirajući tehničku stručnost ORQA-e s jedinstvenim borbenim iskustvom ukrajinskog proizvođača,”

javlja Militarny. „Spremni smo isporučiti komponente svim našim partnerima u Ukrajini. To je zajednički glavni cilj – eliminirati kineske komponente“, rekli su iz General Cherryja u komentaru za Militarnyi. Također napominju da ne očekuju značajan porast troškova proizvoda zbog promjene dobavljača. Po njihovom mišljenju, tehnološka neovisnost je nužan korak koji cijela industrija mora poduzeti kako bi osigurala dugoročnu sigurnosnu stabilnost. Kako je tvrtka General Cherry zaključila u objavi na društvenim mrežama, “istovremeno se bavimo širim problemom – Europi još uvijek nedostaju učinkovita, skalabilna rješenja za borbu protiv dronova. (…) Ovo je također korak prema jačem europskom sigurnosnom okviru – otpornijem, spremnijem i manje ovisnom.”

Skandal je krenuo u petak, 27. ožujka, kada je Armin Papperger (generalni direktor njemačkog koncerna Rheinmetall) u razgovoru za „The Atlantic“ uspio uvredljivo komentirati aktualno stanje ukrajinske industrije besposadnih sustava. Po njemu, „to je kao igranje LEGO-kockama“, od kojeg on ne očekuje da omete „pravu obrambenu industriju“. Prema Pappergeru, „koja je to inovacija u Ukrajini?“ – naime, „oni nemaju neki tehnološki prodor. Oni rade te inovacije sa svojim malim dronovima, i onda kažu ‘Wow!’. I to je sjajno. Kako bilo. Ali to nije tehnologija jednog Lockheed Martina, General Dynamicsa, ili Rheinmetalla“. Konačno, na pitanje o masovnoj proizvodnji ukrajinskih dronova Papperger je pitao: „Tko je najveći proizvođač dronova u Ukrajini?“ – da bi nakon navođenja nekoliko imena zaključio „To su ukrajinske kućanice, koje „imaju 3-D printere u kuhinji, i onda proizvode dijelove za dronove. (…) To nije inovacija“.

Ove posljednje tvrdnje o „kućanicama, koje dijelove proizvode u kuhinji“ odmah su krenule izazivati razne reakcije, kako na društvenim mrežama, tako i širom međunarodnih obrambenih te vanjskopolitičkih krugova. Osnovni ton prvo je bio obilježen iznenađenjem, pa sve intenzivnijim porugama, a onda i ozbiljnim komentarima temeljem shvaćanja kako generalni direktor ogromne obrambene tvrtke iz Savezne Republike Njemačke uopće ne razumije dubinu promjena što ih je za globalni sektor obrane zadnjih godina donijelo ratovanje u Ukrajini.Na Pappergerovu izjavu reagirao je čak i predsjednik Volodimir Zelenski: “Ako svaka ukrajinska kućanica stvarno može proizvesti dronove, onda svaka ukrajinska kućanica također može biti i generalni direktor Rheimetalla. Čestitam našoj obrambenoj industriji na tom dostignuću.”

Do nedjelje 29. ožujka stvar je dostigla takve razmjere da se među konkretne učinke ovih izjava brojalo i pad burzovne vrijednosti kompanije Rheinmetall – što je onda pokrenulo i svojevrsno PR-spašavanje „vojnika Pappergera“:

„Gajimo iznimno poštovanje za ogromne napore ukrajinskog naroda u obrani od ruskog napada – sada već preko četiri godine. Svaka pojedina žena i muškarac u Ukrajini tome daje nemjerljivi doprinos. Posebno ide Ukrajini na čast da se bori vrlo efikasno, makar i s ograničenim resursima. Inovativna snaga i borbeni duh ukrajinskog naroda su nam inspiracija. Zahvalni smo što možemo podupirati Ukrajinu resursima koji su nam na raspolaganju“.

Mnogo fraza, ali bez isprike. I daljnje reakcije nisu izostale. No, dok su mnogi ostajali tek na kratkim komentarima ili oštrim opaskama na račun njemačkog industrijalca – teško je zaobići odgovor u obliku otvorenog pisma koje je Arminu Pappergeru otposlao Oleksandr Jakovenko, osnivač ukrajinskog obrambenog poduzeća „TAF Industries“. Jakovenko je u ponedjeljak 30. ožujka svoje misli prvo objavio na društvenoj mreži Facebook, da bi to kasnije prenijela i „Ukrajinska pravda“ u prigodnoj kolumni:

„Poštovani gospodine Armin Papperger, generalni direktore Rheinmetalla,

Kada ste ukrajinske proizvođače dronova nazvali ‘ukrajinskim domaćicama s 3-D printerima u kuhinjama’, pokazali ste koliko duboko europski obrambeni establišment još uvijek ne razumije prirodu modernog ratovanja. Ovdje se ne radi o emocijama. Ovdje se radi o stvarnosti bojišta. Evo brojki koje vaša industrija odbija priznati:

Samo u 2025. godini ukrajinski dronovi izveli su 819.737 potvrđenih napada. Oni su bili izvor 90 posto svih borbenih gubitaka ruske vojske – više od svih ostalih vrsta oružja zajedno. Jedna tvrtka, TAF Industries, proizvodi do 100.000 FPV dronova mjesečno. Tijekom bilo kojeg razdoblja od 90 dana, samo proizvodi moje tvrtke imaju više potvrđenih pogodaka nego cijela vaša flota opreme tijekom cijele povijesti njene borbene uporabe u svim sukobima. I što je najvažnije – izgradio sam ovu tvrtku i postigao ove rezultate za dvije godine, a ne za pedeset. Razmislite o tome.

Naši dronovi u 3 mjeseca postižu veći kinetički učinak nego vaše vodeće platforme u pola stoljeća. Zašto? Zato što se bojište promijenilo, a vaš poslovni model nije.

Rusko elektroničko ratovanje učinilo je zapadno streljivo s GPS-om (Excalibur, GMLRS itd.) gotovo neučinkovitim. Skupi i složeni sustavi dizajnirani za ratove s nadmoći u zraku i konvencionalne sukobe ‘peer-on-peer’ postali su lake mete za dronove koji koštaju 500-2.000 USD i napadaju odozgo. Omjer isplativosti je okrenut naglavačke: jedna Rheinmetall granata od 120 mm ili jedna protuoklopna raketa koštaju više od desetak naših dronova – a ipak naši dronovi i dalje pobjeđuju.

Ovo nije ‘igra Lego-kockicama’. Ovo je industrijski darvinizam u stvarnom vremenu. Iteriramo tjedno. Gubimo tvornice zbog raketnih napada i obnavljamo ih u roku od nekoliko tjedana. Dijelove printamo u podrumima i isporučujemo 100.000 udarnih sustava mjesečno, dok vašim inženjerima i dalje treba 3-5 godina te stotine milijuna eura za certificiranje čak i manjih nadogradnji. Rat u Ukrajini nije privremena anomalija. To je prvi pravi rat dronova i industrije. I već je dokazao da zastarjele europske platforme – bez obzira koliko skupe ili ‘ozbiljne’ bile – postaju sve više nebitne ako ne integriraju upravo one tehnologije kojima se vi rugate.

Dakle, kada kažete ‘ovo nije inovacija’, ja čujem nešto drugo: ‘Ne želimo priznati da se budućnost piše u ukrajinskim radionicama, a ne po uredima u Düsseldorfu’. Hashtag #MadeByHousewives je u trendu s razlogom. Jer ove ‘domaćice’ uništavaju više neprijateljske opreme svaki mjesec nego cijele europske vojske tijekom punih kampanja. I to čine dok vaša industrija nastavlja prodavati rješenja iz 20. stoljeća po cijenama 21. stoljeća.

Poziv ostaje, gospodine Papperger. Prestanite se smijati kuhinjskom stolu. Dođite i naučite kako se zapravo vodi rat sutrašnjice. Jer kada netko idući put bude pitao: ‘Kome ​​trebaju tenkovi u doba dronova?’, odgovor bi mogao biti jednostavniji nego što mislite: Oni koji još uvijek vjeruju u 1979. izgubit će od onih koji grade 2026.

S poštovanjem (ali s činjenicama),

Oleksandr Jakovenko
Osnivač TAF Industries
Jedna od onih „ukrajinskih kućanica“.

Nastavlja se niz  nesnalaženja NATO-snaga u uvjetima modernog ratovanja kakvo se vidi u Ukrajini već petu godinu. Tijekom prošlogodišnjih pomorskih vježbi u Portugalu, ukrajinske trupe “potopile” su NATO-ovu fregatu, a posada nije ni shvatila što se dogodilo. Kako se to dogodilo i zašto nisu mogli reagirati, postavili su si početkom ovog tjedna brojni vojni stručnjaci. Naime, prema izvješćima koja su nedavno izašla u javnost, tijekom vježbi REPMUS/Dynamic Messenger 2025. u Portugalu, ukrajinske snage simulirale su potapanje fregate iz neimenovane NATO zemlje koristeći bespilotna površinska plovila. U vježbama su, uz bespilotna sredstva, sudjelovali i razni brodovi i zrakoplovi.

Ukrajina je bila jedna od 24 zemlje koje su sudjelovale u vojnoj vježbi REPMUS 2025 koju je predvodio Portugal, od 1. do 26. rujna, a posvećena je testiranju stotina autonomnih sustava za pomorske primjene. Prema Planu vježbi, ove godine na njoj će sudjelovati i OS RH.

Borba Crvenih i Plavih

Tijekom vježbi, sudionici su bili podijeljeni u dvije suprotstavljene skupine: Plave i Crvene. Poznato je da je Crvena uključivala jedinice iz Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjene Kraljevine, Španjolske, Ukrajine i drugih neimenovanih zemalja. Štoviše, njome je zapovijedalo ukrajinsko vojno osoblje, izvijestio je Frankfurter Allgemeine Zeitung, pozivajući se na vlastiti izvor među ukrajinskim vojnim osobljem koje je sudjelovalo u vježbama. Preko 100 besposadnih platformi koordinirano je korištenjem ukrajinskog borbenog sustava DELTA – na moru, pod vodom, kopnu i u zraku. Kako je kasnije navelo ukrajinsko Ministarstvo obrane, potvrđena je i mogućnost integracije najnovijeg STANAG-a, što potvrđuje kompatibilnost sa Savezom i otvara put standardizaciji ukrajinskih rješenja. Slično tome, video streamovi sa svih dronova „Crvenog tima“ prenosili su se putem DELTA-e (modul Vezha). „REPMUS 2025 potvrdio je da ukrajinske tehnologije ne samo da zadovoljavaju NATO standarde, već i formiraju nove pristupe ratovanju. DELTA je potvrdila kompatibilnost s najnovijim standardima Saveza i u praksi osigurala koordinaciju stotina bespilotnih sustava različitih tipova. To je dokaz fleksibilnosti naših rješenja i sposobnosti brze prilagodbe bilo kakvim borbenim operacijama na moru, kopnu ili u zraku“, rekao je tadašnji ministar obrane Ukrajine Denis Šmihal.

Osim DELTE, ukrajinska mornarica na vježbu je donijela nekoliko bespilotnih površinskih plovila raznih verzija, među ostalim i Magura V7 opremljenih borbenim modulima i strojnicama. Za “uništenje” cilja bilo je dovoljno naciljati ga i snimiti foto ili video dokaze – nakon čega se smatrao uništenim. Na prvi pogled, Magura V7 opremljena bojevom glavom morala bi se približiti neprijateljskom plovilu na domet udara. Na primjer, ako je morski dron napao brod kako bi uništio njegov radar, smatrao se pobjednikom ako je ciljao radar prije nego što je sam otkriven. Isto funkcionira i obrnuto: usmjeravanje kamere prema meti i snimanje fotografije ili videa bilo je dovoljno da se smatra uništenom.

Tijekom jedne od vježbi, ukrajinsko vojno osoblje simuliralo je napad na fregatu Plave skupine. Kao rezultat napada, fregata je pretrpjela brojne simulirane pogotke koji bi u pravoj bitci uzrokovali njezino potapanje. Međutim, čak ni nakon završetka napada, posada broda nije shvatila da se dogodio. NATO-ove fregate su teško naoružane, posebno automatskim topovima i mitraljezima. Da su bespilotne letjelice otkrivene, vjerojatno se ne bi mogle dovoljno približiti da bi pokrenule napad, vjerojatnije je da bi sve bile uništene, tješe se NATO-izvori.

Magura besposadno plovilo – opasno oružje u modernim uvjetima

Magura V6 – još jedno ukrajinsko besposadno plovilo na vježbi REPMUS

Za otkrivanje ciljeva, fregate su opremljene sveobuhvatnim nizom senzora, uključujući razne radarske sustave, sonare, kamere i još mnogo toga. Međutim, izrađene od materijala prozirnih za radar, ukrajinske pomorske dronove izuzetno je teško otkriti. Osim toga, veličinom su mali i imaju plitak gaz, što ih čini vrlo teškim za otkrivanje pomoću sonara ili kamera. Mogu se jednostavno sakriti među valovima i ostati nezapaženi.

Stoga bi mogućnosti otkrivanja trebale biti jedan od glavnih alata za borbu protiv besposadnih plovila. To uključuje veći broj kamera opremljenih umjetnom inteligencijom za identifikaciju, bespilotne letjelice i specijalizirane radare posebno dizajnirane za otkrivanje takvih ciljeva.

Korištenje Magura mornaričkih dronova tijekom rata široko je dokumentirano. Godine 2023., na sajmu DSEI u Londonu, jedna ukrajinska tvrtka podijelila je bijelu knjigu u kojoj se navodi da je Magura V5 „prvi svjetski pomorski dron s javnom video potvrdom pogađanja legitimnih ciljeva, uključujući [ruske] ratne brodove“.

Morski dronovi – prioritet za Portugal

Portugalski nosač dronova D. João II_gradi se u Damenovom brodogradilištu u Galati, Rumunjska

Godine 2023. portugalska mornarica osnovala je svoju prvu jedinicu besposadnih sustava veličine eskadrile, za koju su časnici ovdje rekli da je izravno inspirirana situacijom na ukrajinskom bojištu. Nazvana X31, grupa spada pod nadležnost pomorskog zapovjedništva i prvenstveno je odgovorna za testiranje i upravljanje zračnim, površinskim i podmorskim besposadnim sustavima. Također doprinosi razvoju i koordinaciji doktrine ratovanja dronovima. Tako je Portugal započeo gradnju prvog europskog nosača dronova, ratnog broda namijenjenog isključivo upravljanju bespilotnim zračnim, površinskim i podvodnim sustavima, čime ulazi u novu fazu pomorskog djelovanja i sigurnosti te bi navodno mogao ugroziti dominaciju tradicionalnih nosača zrakoplova. Brod, nazvan D. João II, dug je 107,6 metara i trebao bi biti isporučen u drugoj polovici ove godine

NATO nije spreman?

Deseci jedinica sudjelovali su u pet scenarija vježbe REPMUS. Osim morskih dronova, s obje strane su bili raspoređeni i zrakoplovi i veći ratni brodovi. Na kraju četvrtog tjedna, prema izvorima u Kijevu, Crveni tim je izašao kao pobjednik. Vježba je jasno pokazala da besposadni sustavi, u kombinaciji s operativnim iskustvom i dokazanim planiranjem, predstavljaju “stvarnu prijetnju” pomorskim snagama NATO-a – posebno zato što NATO još nije adekvatno pripremljen za napade takvim oružjem.

Na primjer, tijekom simuliranog napada na konvoj, “Crveni” su jednom postigli toliko “pogodaka” na fregati da bi potonula u pravoj bitci. Pet minuta kasnije, “Plavi” su nevino pitali u zajedničkom razgovoru: “Dakle, hoćete li nas napasti ili ne?” Ukrajinski izvor kaže: “Problem nije bio u tome što nas nisu mogli zaustaviti – nisu čak ni vidjeli naše oružje.”

Prošle jeseni, NATO je imao priliku naučiti sličnu lekciju, doduše na kopnu. Tijekom vježbe „Jež“ u Estoniji, otprilike deset ukrajinskih operatera dronova uspjelo je onesposobiti dvije NATO bojne. O tome smo i pisali na portalu Obris.org kao u sudaru NATO-ve obučne rutine i ukrajinskog ratnog iskustva. U Bruxellesu su dužnosnici izjavili da su u to vrijeme bili “šokirani” koliko su loše savezničke trupe bile pripremljene za ratovanje dronovima poput onog koje se trenutno vodi u Ukrajini.

Već se godinama iz Ukrajine redovito čuje da su bespilotne letjelice postale temelj novog ratovanja, a takve teze praktično na dnevnoj bazi potkrepljuju i brojni video-materijali koji neprekidno cure s tamošnjeg bojišta. Raznolikih dronova taktičkog dometa bilježi se s ruske strane sada već i preko 7.000 u prosjeku dnevno, dok je za pretpostaviti da su i ukrajinske brojke jednake ili veće. I nije tu pitanje samo ciljanog izviđanja ili konstantnog nadzora zone bojišta, zatim učestalog izvođenja zračnih napada (bilo bacanjem bombi ili usmjerenim udarima kamikaza-dronova), pa onda i održavanja logistike kada više ljudi i vozila ne mogu živi i neoštećeni proći kroz brisani prostor u neposrednoj pozadini vlastitih obrambenih linija ili položaja. Napomenimo da se donedavno govorilo o 10 km širokoj „sivoj zoni“ između linija, da bi se ta zona onda proširila na 20-30 km – uz tendenciju daljnjeg širenja uporabom bilo dronova s dugim namotajima optičkih vlakana, bilo repetitora koji nosačima FPV-dronova omogućavaju dubinsko korištenje bežično vođenih letjelica u pozadinskim zonama manjeg intenziteta elektroničkog ratovanja i protumjera (sve do 60 km iza borbenih linija).

Novi izazovi za stare standarde

No takvo stanje stvari – koje je svakodnevna muka za ukrajinske vojne snage – često se pokazuje teško pojmljivim izazovom za prijateljske snage zapadnih saveznika, u pravilu iz NATO okvira – gdje se mirnodopske snage s okoštalim sustavima obuke i opremanja teško nose s ratnim novinama iz Ukrajine. O tome se prvi puta javno čulo krajem prošle godine, kada su sredinom studenog u medije procurili problemi koje su Ukrajinci imali prilikom raznih ciklusa donirane savezničke vojne obuke u Poljskoj. Naime, ondje su domaćini organizirali većinu obuke u borbenoj taktici, topografiji, preživljavanju, borbenoj medicini, međunarodnom ratnom pravu i drugim temama, dok je dio posla bio prepušten i instruktorima iz drugih partnerskih država. Prvi manji problem je bio uočen već u obuci o prvoj pomoći – gdje se pretpostavljalo da se na bojištu Ukrajina može pridržavati pravila o evakuaciji ranjenika unutar tzv. „zlatnog sata“, baš kao u Iraku ili Afganistanu gdje su Sjedinjene Države kontrolirale zračni prostor. Naravno, to je sve bilo praktično pa nemoguće na ukrajinskoj bojišnici, gdje velik broj raznih protivničkih dronova u zraku sve češće zatvara prilaz ranjenicima pa se evakuacije izvode kad budu moguće (učestalo i stavljanjem ranjenika u blindirane kapsule na kopnenim robotima, koji se onda nastoje s takvim teretom vratiti u pozadinu). Dakle, u takvim prilikama nije trebalo vojnicima samo pokazati metode korištenja podveza za rane, već ih instruirati kada te podveze treba olabavljivati nakon dugih sati stegnutosti cirkulacije ranjenih dijelova tijela, tijekom evakuacija koje mogu trajati satima, a ponekad i danima.

Češka vojska i dalje daje prednost srednje velikim taktičkim dronovima

Još je veći problem bio zabilježen u provedbi borbene obuke za Ukrajince – gdje se spominjao primjer iz 2024. godine, kada je postrojba sastavljena od ukrajinskih veterana bila na naprednoj obuci – oko 400 ljudi, od toga njih oko polovica s konkretnim aktualnim ratnim iskustvima. Tu su Česi bili zaduženi za obuku strijelaca i inženjerije, a Poljaci za obuku posada borbenih vozila i timova za bespilotne letjelice, dok su sami Ukrajinci bili zaduženi za taktiku. U praksi se ubrzo pokazalo da veterani nisu mogli ostati tihi kada se njihove kolege krenulo obučavati na načine koji su na novom bojištu relativno smrtonosni. Tako se u dijelu obuke navodno slalo češke padobrance da jurišaju na ukrajinske obrambene položaje – dok je braniteljima na raspolaganju bilo i desetak bespilotnih letjelica tipa Mavic koje su sami donijeli kao dio svoje opreme iz Ukrajine. Upravo se taj resurs pokazao kritično važnim, budući da se Česi radi njih nisu mogli ni potajice približiti, a kamoli izvesti svoje vježbom planirane napada. Navodno se onda na marginama aktivnosti od Ukrajinaca tražilo da iz vježbe izuzmu svoje letjelice ne bi li se formalni plan aktivnosti mogao neometano ispuniti.

Slične su priče dolazile iz takvih obučnih centara i početkom 2025. godine, kada se spominjalo ukrajinske borce s ponešto ratnog iskustva koji su bili slani u Poljsku po dodatna vojna znanja. Kao prvo, obuka ih je tjerala da koriste papirnate karte, dok se u Ukrajini navodno masovno koriste karte u digitalnoj formi, bilo na tabletima ili telefonima. Jednako je takva bila i konkretna borbena obuka, jurišanje na rovove i urbane operacije po principima od prije 20 godina – prilaženje vozilima na prve crte, bez uzimanja u obzir bilo klasičnih bespilotnih sustava, a još manje onih opremljenih infracrvenim kamerama koje traže dodatne mjere kamuflaže. Zbog svih tih stvari, sada se pješaštvo u Ukrajini iz vozila iskrcava daleko u pozadini, da bi onda pojedinačno ili u malim grupama prelazilo „sivu zonu“ pod brojnim neprijateljskim dronovima, često se za prolazak oslanjajući ne samo na noć, već mnogo više i na pažljivo praćenje meteoroloških izvješća, čekajući što je moguće lošije vrijeme te posebno maglu. Dakle, obuka u Poljskoj je navodno bila dobra za stožerno osoblje, dok se borbenu obuku ljudstva često opisivalo temeljito zastarjelom – spominjući samo jedan poligon u Poljskoj kao dobar i koristan (vjerojatno „Jomsborg“, otvoren u listopadu 2025. temeljem norveških novaca i namijenjen baš obuci koja u obzir uzima i utjecaj besposadnih sustava na moderno iskustvo ratovanja).

Nema kraja problemima

Dio dronova korištenih u vježbi Hedgehog 2025

Da svemu tome nije kraj moglo se ponovno čitati i u četvrtak 12. veljače 2026. godine, kada su američke novine Wall Street Journal objavile svoju ekskluzivnu priču o lanjskim događanjima na NATO vježbi „Hedgehog 2025“ održanoj tijekom svibnja 2025. u Estoniji. Ta vježba, nazvana „Jež 2025“ ili po estonski „Siil 2025“, bila je estonski segment veće međunarodne NATO-aktivnosti nazvane „Steadfast Deterrence 25“ – koju je JFCBC zapovjedništvo u njemačkom Brunssumu vodilo za uvježbavanje strateških i operativnih razina obrane Europe u slučaju potrebe. Napomenimo da u tom godišnjem velikom vježbovnom okviru redovito sudjeluje i Republika Hrvatska, iako se o rezultatima takvih uvježbavanja u javnosti ne čuje baš ništa. No, možda je to i bolje, ako vjerujemo otkrićima američkih novinara s terena u Estoniji.

Međunarodna vježba „Siil 2025“ trebala je s jedne strane poslužiti za uvježbavanje pristizanja snaga iz Velike Britanije i Francuske u Estoniju, da bi se ondje pridružili domaćim profesionalcima 1. pješačke brigade i rezervistima Regionalnog zapovjedništva sjever-istok u prvoj takvoj terenski simuliranoj koalicijskoj obrani Estonije od napada. Uz to je isproban i novi sustav uzbunjivanja čitave Estonije, gdje se nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine širom države instaliralo 120 sirena za uzbunu koje zvukom pokrivaju oko dvije trećine stanovništva, ali i veliki fortifikacijski radovi na istoku države (600 betonskih bunkera kao oslonac nove linije prepreka uz granicu). Ukupno se spominjalo sudjelovanje oko 16.000 raznih vojnika iz ukupno 11 pobrojanih država (Estonija, Njemačka, Poljska, Francuska, Portugal, Danska, Švedska, Finska, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Japan). Iako se kasnije moglo čuti da ondje nije bilo ljudstva iz SAD, ipak se posebno zanimljivim pokazalo prisustvo vojnika iz jedne države koje nije bilo na popisu – Ukrajine.

Hedgehog 2025

Dok je vježba počela 4. svibnja 2025. okupljanjem savezničkih snaga, od 8. svibnja su krenule aktivnosti koje su kulminirale od 13. do 16. svibnja nizom cjelodnevnih aktivnih događanja na sjeveroistoku i jugoistoku Estonije (uz neke dijelove i u ostalim krajevima te Baltičke države). Među ostalim, bilježilo se i sudjelovanje britanske brigade koja je zajedno s estonskom divizijom činila borbenu skupinu u napadu. Njima se nasuprot našla gotovo simbolična postrojba simuliranih „protivničkih snaga“ u kojoj se nalazilo i desetak iskusnih Ukrajinaca – s ciljem otežavanja provedbe aktivnosti, stvaranja borbenog „trenja“ te psihološkog pritiska na simuliranom bojištu „zasićenom bespilotnim sustavima“. Sve je to postalo i previše realno kada su Ukrajinci krenuli svoje bespilotne letjelice koordinirati putem digitalnog sustava za upravljanje „Delta“, kojeg oni redovito koriste na bojištu, a ovo mu je bila djelatna premijera u Estoniji. Riječ je o sustavu koji u stvarnom vremenu prikuplja borbene podatke iz raznih izvora, onda ih brzo analizira, identificira ciljeve te u samo nekoliko minuta već na njih koordinira napade svih raspoloživih obrambenih postrojbi i resursa.

Ukrajinski vojnici su trenutno bez premca u korištenju raznih dronova

Kako se čulo, tim sredstvima je ekipa od samo 10 Ukrajinaca obuhvatila situaciju, te onda prešla u protunapad – vježbovno izbacivši iz stroja 17 oklopnih vozila i 30 dodatnih NATO-meta u manje od pola dana. Kako se čulo od estonskih koordinatora bespilotnih aktivnosti na vježbi – time su eliminirali „dvije bojne u jednome danu“, i to tako da one „u vježbovnom smislu, suštinski, nakon toga više nisu bile sposobne sudjelovati u borbama“. Pojedini NATO-časnici su takav učinak opisivali kao „užasan“ – dok se od drugih sudionika moglo čuti da se NATO borbena skupina „samo kretala naokolo, ne koristeći bilo kakvo maskiranje, postavljajući na otvorenom svoje šatore i oklopna vozila“ – kao idealne mete za brzo i temeljito anihiliranje.

Sličan je učinak navodno imala i veća skupina „simuliranih protivnika“, njih oko 100, sastavljena od Estonaca i Ukrajinaca – koja je s oko 30 dronova za nadolazeće NATO-snage postavila tzv. „killbox“ veličine oko 10,36 kvadratnih kilometara (4 kvadratne milje). Iako je ondje gustoća bespilotnih sustava bila otprilike upola manja od one koju se svakodnevno bilježi na bojištima Ukrajine – NATO postrojbe se navodno uopće nisu uspijevale prikriti, „razna vozila i mehanizirane postrojbe bile su jednostavno pronalažene, a onda još i brže uništavane jurišnim dronovima“. Zujanje bespilotnih letjelica u zraku bilo je konstantnim pratiteljem brojnih aktivnosti, a iz zraka uočeni detalji iznimno su se brzo pretvarali u operativne borbene podatke za koordiniranje neprekidnog niza zračnih napada. Pri tome, NATO-snage navodno nisu uspjele identificirati ili onesposobiti baš ni jedan protivnički dron-tim.

Hrvatski vojnici moraju još puno učiti za učinkovito upravljanje i korištenje dronova (Photo: MORH/t.Brandt)

Kako se čulo od časnika Oružanih snaga Estonije: „Stare manevarske taktike – napredovanje u velikim konvojima tijekom dana – više jednostavno nisu uporabive na bojištu. U najlošijem slučaju, tako bi mogli izgubiti čitavu brigadu, ili barem većinu njene borbene tehnike, i sve to do večeri“. Prema takvim iskustvima, jedna Estonija bi za uspješnu obranu trebala oko 200.000 dronova mjesečno tijekom trajanja neprijateljstava – temeljeno na kvotama potrošnje bilježenim u Ukrajini. Zato onda i ne čudi da je Ukrajina 2024. bilježilo oko 2,2 milijuna proizvedenih dronova, da bi se u 2025. ta brojka podigla na oko 4,5 milijuna bespilotnih letjelica iskorištenih na bojištima. Takve vježbe tek trebamo vidjeti i u Hrvatskoj, a o potrebnim proizvodnim kapacitetima još se i može razgovarati – iako su domaći obrambeni krugovi redovito spominjali izvozne mogućnosti i EU/NATO suradnje, barem naizgled tu postoje korisni resursi u okviru nacionalne ekonomije koji su time barem teorijski na raspolaganju.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 14. veljače 2026. pod nazivom “Novi detalji neviđene blamaže NATO snaga. Razbila ih je skupina od tek desetak Ukrajinaca” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-razotkrili-slabosti-nato-taktike-na-vjezbi-siil-2025-15679577