Dok se u srijedu, 19. kolovoza, bilježi 173. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, situacija ondje je sve samo ne mirna. Kao prvo, u noći s nedjelje na ponedjeljak, 17. kolovoza, istekao je formalni rok od 60 dana za pregovore, zadan potpisima s iranske i američke strane sredinom lipnja. No već i dosta prije toga bilo je jasno da američki predsjednik Donald Trump kompletne pregovore i primirje utanačeno „Memorandumom o razumijevanju“ od 17. lipnja ne doživljava baš ozbiljno. Pritom, svi oni koji su se posljednjih dana pitali što će biti u Iranu (i okolnim krajevima te šire regije) nakon isteka ovoga roka – izgleda da su zaboravili činjenicu da je Trump još 10. srpnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social poručio: „Islamska Republika Iran nas je molila da nastavimo ‘razgovore‘. Mi smo pristali na to, ali Sjedinjene Države su im poručile, na vrlo izričit način, da je primirje GOTOVO! Hvala na pažnji. Predsjednik Donald J. Trump“. Stvari su još i jasnije ako sagledamo činjenicu kako je ta ista američka administracija tog istog petka, 10. srpnja, u Senat poslala i pismeno obrazloženje nove/stare vojne akcije u Iranu (formalno u suglasju s odredbama Rezolucije o ratnim ovlastima iz 1973. godine) stvarno započete 6. i 7. srpnja – i nastavljene žestoko idućih tjedana. Time je vjerojatno započeo novi rok od 60 dana da predsjednik SAD-a i Pentagon mogu slobodno ratovati u Iranu i regiji, bez da ta tema dođe pred Kongres na ikakvo ozbiljnije razmatranje.

Kao drugo, Trump je 13. srpnja na mreži Truth Social objavio i obnovu pomorske blokade Irana (koju je Ratna mornarica SAD-a počela primjenjivati od utorka, 14. srpnja, u 22 sata po hrvatskom vremenu) – ujedno objašnjavajući kako su Sjedinjene Države „čuvari Hormuškog tjesnaca“ koji će za svoje usluge naplaćivati 20 posto vrijednosti ondje transportiranih tereta. Kako za sada stoji, prema Trumpovim riječima nazvana „iranska blokada“ itekako se do danas primjenjuje, osim što je od 12. kolovoza naziva „zidom od čelika“. Prema američkim vojnim podacima, u malo više od mjesec dana ponovnog izvođenja, do ponedjeljka, 17. kolovoza, u tom mornaričkom djelovanju na okrete je bilo prisiljeno 64 plovila, tri su bila onesposobljena, a na još dva je bilo izvedeno i desantiranje snaga. Doduše, 17. kolovoza čulo se kako je i Iran izveo svoje prvo brodsko iskrcavanje radi odbijanja plovidbe iranskom rutom kroz Hormuz, i to na tanker u vlasništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Promet kroz Hormuz i vezane zarade

Ipak, SAD na kraju nisu krenule naplaćivati prolaz, budući da je Trump već 14. srpnja svijet obradovao objavom kako je „zasnovano na vrlo produktivnim razgovorima s vodstvima Bliskog istoka, odlučio zamijeniti 20 % SAD-naknade s trgovinskim i investicijskim poslovima koje će razne zaljevske države pokretati u Sjedinjenim Državama“. Umjesto toga, Iran je početkom kolovoza krenuo intenzivnije pregovarati sa susjednim Omanom o novom režimu prometa kroz Hormuz, gdje je naplata prolaza (pod bilo kojim imenom za konkretno davanje) ostala u zraku – između iranskog prijedloga o naplati 5 do 7 posto te stava Omana o naplati 3 posto vrijednosti tereta u prolazu. Iako ta oba navoda izgledaju bitno povoljnije od Trumpovih najava, treba napomenuti da bi – prema procjenama stručnjaka – iranski sustav od 7 posto godišnje nosio do 150 milijardi USD, odnosno oko 385 milijuna USD dnevno, od čega bi zapravo na troškove otpadalo oko 3 posto novca, a preostalih oko 97 posto bio bi čisti prihod. Prema takvim izračunima, promet kroz Hormuz bi za Iran nosio novac usporediv s američkom tvrtkom Alphabet (vlasnici Googla) koja je 2025. bilježila prihod od 132 milijarde USD, a više od poduzeća Nvidia (120 milijardi u fiskalnoj 2026. godini) ili američkih kompanija Apple i Microsoft (preko 100 milijardi godišnje) ili pak saudijskog energetskog koncerna Aramco (oko 105 milijardi USD na godinu) – te čak 15 do 20 puta više od usporedivih godišnjih prihoda Sueskog kanala.

Kada stvari pogledamo na taj način, postaje i dodatno jasno kako se Hormuz za Islamsku Republiku Iran zadnjih mjeseci pokazao bitnijim od nuklearnog programa i naoružanja – što i Sjedinjene Američke Države onda jasno tjera na zadržavanje tog tjesnaca u statusu slobodnog međunarodnog prometnog pravca (koji je bio faktično stanje do 28. veljače ove godine i početka intervencije SAD-a i Izraela u Iranu). Među ostalim, tu treba tražiti i razlog za novu prijetnju Trumpa prema Sultanatu Oman, arapskoj zemlji s kojom su Sjedinjene Države njegovale suradnju još od 1833. godine (što je produbljeno i 1980. godine sporazumom o pristupu tamošnjim vojnim i civilnim postrojenjima te brojnim drugim kasnijim sporazumima). Ipak, kada se prvi put čulo da bi Oman mogao s Iranom samostalno pregovarati o Hormuzu (čiju južnu obalu drži) – Trump je još 27. svibnja reagirao izjavom: „Oman će se ponašati kao i svi drugi, ili ćemo ih morati dići u zrak“. Iako su tada vlasti u Muscatu naglo reterirale – nove naznake o pregovorima Irana i Omana o režimu prolaza kroz Hormuz pojavile su se početkom kolovoza. Trumpova reakcija opet je bila žestoka pa je za Fox News 17. kolovoza slikovito objasnio da „ako se Oman nađe na putu, bit će bombardiran“ („If Oman gets in the way, we‘ll bomb the shit out of them!“) – što je onda nešto kasnije i ublažio kada su ga pitali je li gubi strpljenje s Omanom kao strateškim partnerom, a on je kazao: „Ne. Ne mislim da su se ponašali jako dobro, ali mi ćemo ih odraditi vrlo jednostavno, kao što rješavamo i druge stvari“. Dakle, teško da će biti mnogo od režima u kojem bi Iran kontrolirao koridor za ulaz u Perzijski zaljev, a Oman kontrolirao put za izlaz, dok bi se prihodi nekako dijelili (koliki god oni na kraju bili).

Što se tiče uspješnosti pojedinih aktualnih režima za prolaz Hormuzom, tu vlada poprilična zbrka s mnogo nejasnoća. Za razliku od prvih mjeseci rata, kada se prilično točno moglo pratiti prolaze kroz Hormuz čak i putem javnih izvora, zadnji tjedni doveli su do poprilične promjene, budući da sve više brodova pri prolazu gasi sustave za identifikaciju i onda prolazi „u mraku“ – tako da budu identificirani ili tijekom incidenata u tjesnacu, ili nakon uspješnog prolaza (bilo ubrzo ili po kasnijem dolasku u luke odredišta). Usprkos tome, pojedini komercijalni izvori daju si velikog truda pratiti takve plovidbe kroz tjesnac – redovito kombinirajući podatke iz brodskih identifikacijskih sustava (ako su ostali upaljeni) te satelitskih snimaka tjesnaca s vidljivim brodovima u prolazu. Iako su ovakva brojanja dulje bila smatrana prilično pouzdanima (i pokazivala su priličan novi zastoj prometa u srpnju te manje oživljavanje od početka kolovoza) – zadnjih su dana službeni američki civilni i vojni izvori stvorili novu pomutnju. Dok je već postalo standardno da Trump svako malo opisuje Hormuz kao tjesnac pod kompletnom američkom kontrolom kojim je promet slobodan (a očigledno nije), 11. kolovoza američki ministar energetike Chris Wright dodatno je izjavio da je tamošnji izvoz nafte u prvih 10 dana kolovoza gotovo pa dostigao predratne razine, doduše sada kombinacijom kopnenih izvoznih smjerova i pomorskog prometa kroz tjesnac. Iako su komercijalni promatrači bilježili tek do 90 prolaza u tjedan dana (za razliku od predratnih oko 134 dnevno) – američke tvrdnje o izvozu oko 9 milijuna barela dnevno kroz sam Hormuz opravdavale su se preciznijim vojnim podacima o prolascima tankera s isključenim identifikacijskim sustavima po ruti uz omansku obalu (tzv. „omanskom rutom“ pod potencijalnom američkom zaštitom). Iako takvi navodi i dalje ukazuju na skupni promet oko 13 do 15 milijuna barela dnevno (mjesto predratnih oko 23 do 25 skupno kopnom i morem), u tjednu koji je uslijedio komercijalni promatrači nisu bitno korigirali svoje dotadašnje procjene, iako se moglo čuti i da bi promet Hormuzom zaista mogao biti veći od dotadašnjih civilnih objava – ostavljajući prostora za bitnije korekcije ako se u idućim tjednima bitno više arapske nafte iz Zaljeva počne bilježiti u rafinerijama te pretovarnim točkama širom svijeta.

No, već su i ovakve vijesti potaknule pojačane iranske napade na plovila u Hormuzu i istočnom izlasku iz tjesnaca (barem sedam napada tijekom ovog mjeseca, dok neki izvori navode i barem po jedan napad svakog od proteklih 16 dana), ali sada bez uzvratnih američkih napada po Iranu i tamošnjoj vojnoj te civilnoj infrastrukturi. Ipak, kao određenu reakciju treba brojati i glasine od nedjelje, 16. kolovoza, kako SAD razmatraju korištenje nuklearnog oružja u Iranu, te izjave i samog Trumpa – koji je na dotadašnje ideje o iranskom plaćanju ratnih reparacija SAD-u od prije desetak dana u nedjelju, 16. kolovoza, dodao podršku vojnom povezivanju Turske, Saudijske Arabije i Pakistana (iako je to vijest iz Meke od 7. kolovoza, i bez ikakve uloge SAD-a u budućem savezu), da bi onda 14. kolovoza medijima najavio, a jučer, 18. kolovoza, i slikovnom objavom potkrijepio navodnu namjeru prikazivanja Hormuza kao nekakvog „novog teritorija SAD-a“ – sve uz objavu da pregovori s Iranom ne teku niti su zakazani, dok je pomorska blokada u punome jeku, Hormuz navodno „otvoren i operativan“, te su sve morske mine bile uklonjene ili detonirane. Iz Irana se još početkom kolovoza moglo čuti o posvećenosti „Memorandumu o razumijevanju“ kao „centru gravitacije budućih međunarodnih odnosa“, no do 17. kolovoza taj se dokument počelo tretirati ne još kao mrtav, nego tek „u komi“, iz koje bi ga mogla vratiti samo promjena američkih gledišta. Ipak, nakon ovogodišnjeg blagdana „Mučeništva imama Reze“, 14. kolovoza, zaoštrili su se i iranski politički te vojni stavovi. Iranski predsjednik parlamenta i glavni pregovarač sa SAD-om Mohammad Bagher Ghalibaf istek 60-dnevnog roka za pregovore iz Memoranduma komentirao je tvrdnjom o iranskoj pobjedi u ratu „kako u vojnoj, tako i u političkoj sferi“ – bez uništavanja američkih ili izraelskih vojnih snaga, ali sa sprečavanjem ostvarenja bilo kojeg od njihovih devet prepoznatih ratnih ciljeva – što se onda pokušalo i diplomatski te politički učvrstiti primjenom „Memoranduma o razumijevanju“ iz sredine lipnja. U međuvremenu, prema izvorima iz Iranske revolucionarne garde, postignuto primirje bilo je iskorišteno za „jačanje sposobnosti, ubrzavanje proizvodnje raketa i poboljšavanje njihove preciznosti“, dok u idućim tjednima slijedi i promjena iranskog obrambenog postava iz defenzivnog u ofenzivni.

Napomenimo i da se sve to događa u svjetlu pražnjenja američkih strateških zaliha nafte (Strategic Petroleum Reserve – SPR), koje je nastavljeno i tijekom zadnjih tjedana – od propasti „Memoranduma o razumijevanju“ početkom srpnja pa do danas. Tu se prije nekoliko dana iz investicijske grane banke Goldman Sachs čulo da je stanje globalno vidljivih zaliha nafte završilo na oko 7.720 milijuna barela (najmanje od početka 2025. godine), dok su američke strateške zalihe, nakon povlačenja oko 6,1 milijuna barela prošlog tjedna, završile na tek oko 293 milijuna barela – čime je nastavljen njihov pad ispod crte od 300 milijuna barela (zadnje viđen 1980-ih godina), te prema kongresno zacrtanoj crvenoj crti od oko 243 milijuna barela kada se potroše sve zalihe prije nekoliko mjeseci otvorene za ublažavanje krize izazvane aktualnom američkom intervencijom u Iranu. Naravno, ovo kretanje zaliha predstavlja dodatan sat koji već mjesecima ustrajno otkucava svjetskom gospodarstvu, čije se cijene energenata redovito stabiliziraju takvim zalihama.

Američki vojni problemi

Dok se u američkim medijima čuje kako zadnjih dana i SAD promišljaju promjenu postava prema Iranu (što je valjda uzrokovalo i već spomenuta spominjanja potencijalne uporabe nuklearnog naoružanja), treba napomenuti da tu SAD zapravo ima popriličnih problema. Kao prvo, nastavak borbenih djelovanja po iranskim ciljevima tijekom srpnja nije postigao ništa bitno i revolucionarno, te definitivno nije uspio slomiti iransku volju za otporom prije nego što je Trump do 2. kolovoza opet popustio molbama „iz Irana i drugih bliskoistočnih država“ da se suzdrži od daljnjih napada, u svjetlu skoro pa postignutog sporazuma (koji je trebao obuhvatiti trenutačno i potpuno otvaranje Hormuza i „kraj iranske nuklearne prijetnje“). Kao drugo, takva su djelovanja dodatno loše utjecala na stanje zaliha američkog preciznog naoružanja dugog dometa – što su pojedini američki mediji 5. kolovoza opisali poprilično alarmantnim brojkama (iskorištene četiri petine zalihe raketa za protuzračni sustav THAAD te pola zalihe raketa za sustav Patriot, kao i većina raspoloživih balističkih raketa ATACMS i PrSM u američkim kopnenim snagama). Iako slično intonirana, tu su ponešto pouzdanija izvješća američkog think tanka CSIS, koji je u svojoj novoj procjeni od 27. srpnja stanje raketa za Patriot stavio na između 769 i 827 od prijeratnih oko 2.300, dok zalihe raketa za sustav THAAD procjenjuje na oko 234 do 278 od predratnih oko 452 na raspolaganju. Naravno, dok se još krajem srpnja predsjednik Trump na društvenoj mreži Truth Social bjesomučno hvalio američkim napadima na Iran, kontrolom Hormuza i najavljenim zapljenama iranskih tankera (sve ilustrirano šarenim slikama iz autorske kuhinje jeftinih umjetnih inteligencija), sve konkretne probleme po pitanju raspoloživosti posebnih streljiva on je izričito negirao svojim objavama – da bi 6. kolovoza u jednome dahu ustvrdio da streljiva ima u izobilju, ali i da zviždače koji su medijima dali takve podatke ipak treba procesuirati kao izdajice.

Dodatno su na vidjelo izašli i logistički problemi po pitanju američkih mornaričkih snaga koje su već gotovo pola godine angažirane u Omanskom zaljevu. Još se 12. ožujka čulo o preko 30 sati dugom požaru na nuklearnom nosaču USS Gerald R. Ford (CVN-78) tijekom njegova borbenog angažmana u Crvenom moru (čije su posljedice krajem ožujka bile interventno uklanjane prvo na Kreti, a onda i u Hrvatskoj) – a ovo je plovilo konačno stiglo natrag u SAD 16. svibnja ove godine. Time je bio okončan njegov rekordni boravak na moru od čak 326 dana, najduži od Vijetnamskog rata (rekord i dalje drži USS Midway (CV-41) s 332 dana na moru). Za vrijeme svojeg borbenog rasporeda USS Ford je prošao preko 57.713 nautičkih milja te izveo preko 12.200 polijetanja raznih aviona – prije nego što je brod konačno 7. srpnja u luci Norfolk krenuo u svoj prvi ciklus velikih održavanja, popravaka i modernizacija. Nažalost, time nisu ni izbliza bili gotovi američki mornarički problemi pred obalama Irana. Naime, još sredinom travnja čulo se o lošoj opskrbi hranom posada na desantnom nosaču USS Tripoli (LHA-7) i nuklearnom nosaču USS Abraham Lincoln (CVN-72), što je očigledno eskaliralo posljednjih mjeseci njihova neprekidnog djelovanja u provedbi pomorske blokade Irana. Konačno se u utorak, 11. kolovoza, u specijaliziranim medijima prvo čulo o spriječenom pokušaju mornara da skoči s letne palube nosača, da bi se samo dan kasnije, u srijedu, 12. kolovoza, čulo i za još jedan takav incident koji se navodno dogodio desetak dana ranije, u ponedjeljak, 3. kolovoza – kada je jedan od mornara, iscrpljen predugim operativnim boravkom na moru (te svakodnevnim žestokim radom bez ikakvih pauza ili odmora), svoje probleme stvarno pokušao okončati skokom s broda, ali je ipak bio na vrijeme spašen nakon dužeg boravka u moru.

US Navy u fokusu

USS Abraham Lincoln svoju je aktualnu plovidbu započeo 21. studenoga prošle godine, do Arapskog mora doplovio je 26. siječnja ove godine (u vrijeme kada je Trump još uvijek navodno promišljao intervenciju SAD-a u Iranu), a čitavo je djelovanje trebao okončati tijekom svibnja – što je onda bilo produženo do daljnjega. Od dosadašnjih 272 dana djelovanja – njih preko 200 provedeno je uzastopno na moru, bez ikakvog povratka u luke i pod borbenim opterećenjem – što je navodno još jedan rekord. Sve je to posljedica izuzetno neugodne činjenice da se Ratna mornarica SAD-a, projektirana za logistički oslonac na saveznike ili bliske opskrbne baze, zadnjih mjeseci našla u posve drukčijim operativnim okolnostima. Naime, aktualna pomorska djelovanja pred obalama Irana u Arapskom moru i Omanskom zaljevu odvijaju se u okolnostima blokade većine tamošnjih američkih pomorskih baza te ugroženosti svih regionalnih opskrbnih čvorišta (gdje je Iran 20. ožujka balističkim raketama dugog dometa pokušao gađati čak i bazu SAD-a na otočju Diego Garcia, udaljenom gotovo 3.800 km od Irana). Dakle, relativno malobrojni američki opskrbni brodovi svu hranu, gorivo, streljivo i drugo moraju dovoziti bilo iz istočne Azije ili iz dalekih krajeva Afrike – što je sve itekako usporilo svaku opskrbu (ujedno svedenu tek na najbitnije stvari). Naravno, uz bjesomučni radni ritam, zamor brodske infrastrukture i nedostatak svježe hrane te higijenskih potrepština zacijelo su doprinijeli zamoru američkog ljudstva na angažiranim vojnim brodovima – što se ipak ponešto manje uočava na širem krugu pratećeg brodovlja (koje se ipak redovitije rotiralo), a više na ključnim nosačima aviona koji su osnova borbene prisutnosti Sjedinjenih Država kod Irana.

Svemu tome nije mogla u hodu doskočiti zadnjih desetljeća radikalno smanjivana flota američkih vojno-logističkih plovila, pa onda tu možemo govoriti o još jednoj u nizu posljedica ukupno loše prethodne pripreme za ovu američku vojnu intervenciju. Nipošto tu nisu pomogla ni negiranja problema s vrha američke civilne i vojne hijerarhije, dok se s posjeta brodu admirala Brada Coopera, zapovjednika američkog „Središnjeg zapovjedništva“ (CENTCOM), čulo tek da je „udarna skupina nosača Lincoln jak tim vrhunskih Amerikanaca, koji ponosno stoje sa svojim velikim opravdanim ponosom na sve što postižu“, dok je aktualnu misiju broda opisao kao „jednu od operativno najintenzivnijih i najbitnijih u moderno doba“. Ipak, čudno je zazvučala njegova izjava od 16. kolovoza da (uz sve to) USS Abraham Lincoln trenutačno ima „među najnižim brojevima slučajeva povezanih s psihološkim zdravljem posade“ među ukupno 11 američkih velikih nosača zrakoplova. Stanje su proteklih dana ponešto konkretizirali i djelatnici za odnose s javnošću CENTCOM-a koji su krenuli demantirati izvješća američkih medija, uz tvrdnje kako je brod u svojih „preko 260 dana na moru“ ostvario i preko 10.000 polijetanja raznih zrakoplova, uz utrošak preko 680 tona ubojnih sredstava, sve bez ljudskih žrtava (uz napomenu i o spašavanju mornara spominjanog za incident od 3. kolovoza). Ipak, zanimljivo je tu onda sjela i vijest da je prema obalama Irana poslan nosač zrakoplova USS George Washington (CVN-73), koji je inače od kraja studenoga 2024. bio stalno baziran u japanskoj luci Yokosuka, a 13. kolovoza je u pratnji krstarice USS Robert Smalls (CG-62) i razarača USS Shoup (DDG-86) krenuo prolaziti Molučkim tjesnacem na putu prema Iranu, gdje ga željno očekuju krajem ovoga tjedna. Usprkos činjenici da se tu promjenu rasporeda pokušalo predstaviti kao unaprijed planiranu, ostaje činjenica da time nakon dužeg vremena SAD više do daljnjega nemaju ni jedan veliki nosač zrakoplova na zapadnom Pacifiku za slučaj potreba u regiji Koreje, Japana i Kine. Ujedno, već u nedjelju, 16. kolovoza, u javnost su počele s tog broda dolaziti i slike iznimno lošeg stanja brodske infrastrukture – što je posebno neočekivano na plovilu koje je 25. svibnja 2023. u brodogradilištu Newport News dovršilo svoju nestandardno šest godina dugu „kompleksnu obnovu radi dopune goriva“ (Refueling Complex Overhaul – RCOH) započetu 4. kolovoza 2017. godine – od koje se ujedno očekivalo i temeljito sređivanje radnih te životnih uvjeta na brodu. Dok se o takvim problemima na brodu navodno već provodilo posebne istrage, riječ je o okolnostima koje zasigurno neće biti od pomoći u ekstremnim djelovanjima kod Irana, bez roka za okončanje posla ili naznaka kvalitetnog vojnog planiranja pod kormilom američkog „ministra rata“ Petea Hegsetha.

Paralela Iran – Južna Koreja

U svjetlu svih nabrojenih događanja, ne treba iz vida ispustiti i činjenicu da primirje oko Irana apsolutno nije i jedino koje američki predsjednik Trump svojim potezima i ponašanjem dovodi u pitanje zadnjih dana. Naime, treba tu još spomenuti i primirje sklopljeno 27. srpnja 1953. godine – koje je osiguralo mir na Korejskom poluotoku, ali do danas bez sklapanja punog mirovnog sporazuma koji bi okončao rat između dviju Koreja vođen još od kraja lipnja 1950. godine. Iako odnosi Sjeverne i Južne Koreje već neko vrijeme nisu na rubu momentalnog ratnog sukoba – oni su sve samo ne mirni i opušteni. Dobro je to demonstrirao i zadnji sjevernokorejski raketni pokus zabilježen 12. kolovoza ove godine, samo šest dana od prethodnog lansiranja prema moru istočno od poluotoka, kojim je bila demonstrativno okončana pauza duga oko 40 dana. Uz to, posljednje vrijeme bila su provođena i razna testiranja drugih sjevernokorejskih oružnih sustava (među ostalim višecijevnih sustava kalibra 240 mm, samohodnih haubica kalibra 155 mm i taktičkih balističkih raketa) vjerojatno temeljem ruske tehnološke pomoći i vlastitih nedavnih borbenih iskustava. Kao jednim od razloga ovakvog jačanja nervoze sjeverno od 38. paralele spominjalo se i za ponedjeljak, 17. kolovoza, zakazan početak velikih godišnjih vojnih vježbi Južne Koreje i SAD-a, koje se sada održavaju pod nazivom „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ – aktivnosti koja je trebala trajati do petka, 27. kolovoza, ove godine. No, kao i u mnogim drugim situacijama, samo dan pred početak ovih dugo pripremanih vojnih aktivnosti, američki predsjednik Trump posegnuo je za svojom društvenom mrežom Truth Social. U objavi u kasnim satima nedjelje, 16. kolovoza, napomenuo je da „temeljem svojih vrlo dobrih odnosa s Kim Jong Unom iz Sjeverne Koreje“ on uopće nije sretan s činjenicom da SAD već dugi niz godina provode takve neke vojne vježbe – koje su „ne samo skupe, s velikim dijelom troškova koje snose Sjedinjene Američke Države (kao i obično), već šalju i signal koji je potpuno nepriličan i neprijateljski prema zemlji koja je, otkako je Donald J. Trump predsjednik, bila neprijeteća i puna poštovanja“ prema njemu kao osobi. Zbog svega toga Trump (bez konzultacija s Južnom Korejom) od svog ministra rata Hegsetha zatražio je „bitno smanjivanje združenih vojnih vježbi“ – što se u praksi do danas prenijelo u hitno skraćivanje planiranih aktivnosti za tjedan dana. Time će vježba „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ završiti već 21. kolovoza, odnosno šest dana prije ranije planiranog roka – gdje se potpuno odustalo od provedbe drugog dijela vježbe u kojem se simulirao odgovor na široki napad iz Sjeverne Koreje (što je redovito izazivalo posebne prosvjede Pjongjanga).

Dok je Trump već u svojoj objavi od 16. kolovoza na kraju natuknuo da je on nedavno predsjednika Južne Koreje pozvao na sudjelovanje u „denuklearizaciji Islamske Republike Iran“ – što je Korejac pristojno odbio – na pitanja novinara u ponedjeljak, 17. kolovoza, svoja je gledanja dodatno pojasnio: „Gledajte, Južna Koreja je od nas štićena kroz mnogo, mnogo godina. I, tijekom mog prvog mandata, oni su pristali plaćati gotovo 3 milijarde USD godišnje za zaštitu… jer mi ne… znate, oni suštinski nisu bili prisutni. I ja sam ih to tražio, na moj zahtjev. Rekao sam, to nije dobro. Nisu bili sretni s time, ali su pristali. Tražio sam 10 milijardi dolara i oni su bili jako nezadovoljni. Ali, dogovorili smo se, na kratki rok, da će to biti 3 milijarde USD, i da će to iduće godine rasti, i onda će i iduće godine dalje rasti. Dakle, oni počinju plaćati za svoju zaštitu. Kada su onda bili namješteni izbori, i ja sam završio gledajući sve tijekom četiri godine, i onda sam se vratio – gledao sam Bidena kako opoziva tih 3 milijarde dolara, iz kojeg god razloga. Kad sam ih ja nedavno zvao, predsjednika Južne Koreje kojeg ja volim… mislim da je vrlo drag, zapravo… Ali, ja sam ga zvao i rekao: ‘Biste li nam željeli malo pomoći? Mi ne trebamo pomoć s Iranom, ali ako hoćete, pomozite nam s Iranom.‘ On je rekao: ‘Ne, hvala!‘ A ja sam rekao, čekaj malo, mi ondje imamo 39.000 vojnika koji vas čuvaju od Kim Jong Una, vašeg neposrednog susjeda, a vi nam nećete pomoći u vrlo laganoj vojnoj operaciji u Iranu? To je čudno. ‘Ne, ne. Mi se radije ne bismo miješali.‘ Vidim. Dakle, zašto smo mi umiješani u pomaganje vama? I ja im želim pomoći, ali, znate, kad nekoga pitaš ‘Bi li mi pomogao?‘ – a oni kažu ‘ne, hvala‘, a onda mi čuvamo njih od jedne države i plaćamo milijarde… To nas košta milijarde i milijarde dolara, da štitimo ne samo njih, nego i druge države… Pogledajte NATO. Mi trošimo stotine milijardi dolara štiteći Europu od Rusije, stotine milijardi… pretežito od Rusije, ali i od drugih stvari. I onda oni kažu, dakle, da se ne žele umiješati… u čuvanje tjesnaca. Iz kojeg dobivaju većinu svoje nafte, oni dobivaju 50 posto svoje nafte, i ne žele se umiješati. Zašto mi to onda radimo? Dakle, sve što želim je pošten odnos… i Južna Koreja, ja se s njima čisto dobro slažem, ali oni su plaćali 3 milijarde godišnje. I onda su uvjerili Bidena da sam ja valjda loša osoba i da to ne bi trebali. I on je odmah opovrgnuo taj moj nalog. Dakle, mi smo bili plaćeni. Bili bismo plaćeni još i mnogo više, ali ne možemo tek tako ići naokolo i štititi sve te države. Posebno kad one nisu pri ruci kada nam treba pomoći.“ Dakle, iako većina činjenica iz ovog svjetonazora činjenično ne stoji, iz ove Trumpove tirade jasno se nazire jedan širi stav prema saveznicima SAD-a.

Uz plaćanje kako se Trumpu svidi još treba biti i potpuno poslušan – bez obzira na okolnosti, vlastito stanje ili međunarodno pravo – dok ikakav znak samostalnosti nosi sankcije. I nije tu bitno je li u pitanju EU, NATO, Ukrajina, Južna Koreja, Oman ili neki drugi partneri i saveznici. Nije bitno ni plaća li se novac ili kupuje oprema (čija isporuka onda ovisi o sreći i političkim igrama), ili je situacija posebno bolna i neugodna – jer to samo daje dodatnog prostora za pritiske, ucjene i prisilu. Sve to potpuno je strano za SAD kakve je svijet poznavao od Drugog svjetskog rata do nedavno, i potpuno blisko administracijama Trumpa od 2016. do 2019. te od 2025. do 2028. godine – pa tko preživi, pričat će…

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 19. kolovoza 2026. pod nazivom “Malo je nade da će se smiriti situacija s Iranom, a svijet je, čini se, dobio još jedno žarište” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-blokada-irana-prijetnje-omanu-borba-za-hormuz-kriza-nafte-15738423

U medijima se pojavio niz slika Kim Jong-Una i njegove termonuklearne (fuzijske, vodikove) bombe, koja se navodno može postaviti na interkontinentalnu balističku raketu (ICBM). Na panou iza Kima i njegovih partijskih kolega se, štoviše, nazire bomba montirana unutar vrha (bojeve glave) ICBM rakete. Sama termonuklearna bomba izgleda kao srebrna mahuna, položena vodoravno, dok je na stalku iza nje kontrolna elektronika koja se unutar bojeve glave smješta ispod bombe. Veći (širi) kuglasti dio „mahune“ je fisijska, „obična“ nuklearna bomba, točnije implozijska plutonijska nuklearna bomba. Ona služi kao „upaljač“ za termonuklearnu fuzijsku bombu koja je u manjem (užem) kuglastom dijelu „mahune“.

Kako do bombe?

Postoje, naime, dva puta prema nuklearnoj bombi:

– uranski put, gdje kritična masa iznosi 15 kg urana U²³⁵, obogaćenog preko 90 posto, te

– plutonijski put, gdje kritična masa iznosi 10 kg plutonija Pu²³⁹, preko 90 posto koncentracije.

Postrojenje s centrifugama u SAD, Piketon, savezna država Ohio, 1984. godine

Za gradnju uranske bombe nužne su nuklearne centrifuge (danas) ili nuklearne osmoze (davno tj. 1940-ih) u kojima se iz prirodnog urana (u kojem je traženi U²³⁵ zastupljen s manje od 1 posto) dobiva obogaćeni uran, u kojem je barem 90 posto U²³⁵. Za gradnju plutonijske bombe nisu potrebne sofisticirane centrifuge, nego je dovoljno prirodni uran postaviti u reaktor (bazen) ispunjen teškom vodom, dakle vodom u kojoj se u svakoj molekuli vode (H₂O) umjesto vodika nalazi deuterij (dakle D₂O). Unutar par tjedana nuklearnih reakcija, koje pospješuje teška voda, veći dio prirodnog urana pretvori se u plutonij 239, koji se onda kemijskim putem izdvoji i oblikuje u nuklearno gorivo za bombu. Tim putem do bombe pokušavao je ići Adolf Hitler, a tim putem ide danas sjevernokorejski komunistički režim.

Za eksploziju nuklearne bombe nužna je kritična masa nuklearnog goriva, koje opet (radi kompaktnosti same bombe) treba biti što više obogaćeno, da se ne prevozi nepotrebni balast nekorisnog dijela urana ili plutonija. Kritična masa urana ili plutonija je tolika količina obogaćenog nuklearnog goriva kod koje se svakom neutronu koji izađe iz neke jezgre u središtu te kugle goriva čini da je oko njega beskonačno puno goriva, tj. da je 100 postotna vjerojatnost da će udariti u neku drugu jezgru i nastaviti nuklearnu lančanu reakciju. Kako je gore rečeno, kritična masa ovisi o vrsti nuklearnog goriva i udarnom presjeku (vjerojatnosti) za lančanu reakciju pri udaru neutrona u atomsku jezgru unutar goriva.

Konstrukcijski modeli

Američka nuklearna bomba “Little Boy”, bačena na Hirošimu 6. kolovoza 1945. godine

Kod uranske bombe može se primijeniti konstrukcija „topovske cijevi“, kao na bombi bačenoj na Hiroshimu, u kojoj se jedan potkritični dio zabija u drugi, te tako tvore potrebnu kritičnu masu. To međutim nije moguće kod plutonijske bombe, što je primijećeno već 1944. u američkom Manhattan projektu. Naime, dvije potkritične plutonijske mase, u blizini jedna drugoj, same će početi prijevremenu i nekontroliranu lančanu reakciju, koja se dakle ne može vremenski kontrolirati, ali koja isto tako neće rezultirati jakom nuklearnom eksplozijom, nego taljenjem goriva i razaranjem uređaja bombe. Zato je za plutonijske bombe razvijen model implozijske bombe, koji je od tada postao uobičajen i za uranske bombe.

Američka implozijska nuklearna bomba “Fat Man”, bačena na Nagasaki 9. kolovoza 1945. godine

Kod implozijskog modela se oko podkritične kuglaste mase plutonija (ili urana) promjera 13 cm raspoređuje eksploziv u obliku sfere. Detonacija eksploziva mora biti sinhronizirana tako da stvori idealan kuglasti val usmjeren prema središtu kugle, koji sabija nuklearno gorivo. Budući su uran i plutonij među najčvršćim metalima, tako i količina eksploziva mora biti znatna. Sabijanje plutonija (ili urana) kuglastim valom eksplozije brzine 8 km/s ima za cilj povećanje gustoće u središtu kugle nuklearnog goriva. Time gorivo potkritične gustoće postaje superkritično i moguća je lančana reakcija. Stvaranje pravilnog, skoro idealnog kuglastog vala za sabijanje jezgre goriva nije jednostavno. Zato je nužno napraviti niz pokusa s implozijskim bombama. Nasuprot tome, konstrukciju „topovske cijevi“ ne treba testirati (to nisu učinili ni Amerikanci 1944. godine!) jer sigurno radi. No, ponavljam, ne može se primijeniti na plutonijsko gorivo.

Lančana reakcija i njeno pojačavanje

Navodna nuklearna bojna glava za projektil Hwasong-14, Institut za nuklearno naoružanje Sjeverne Koreje

Sve što je potrebno nakon sabijanja jezgre goriva je emiter neutrona kojim bi se zajamčio početak lančane reakcije. Kod ranih bombi je to bila kombinacija polonija Po²¹⁰ i berilija Be⁹. Polonij emitira alfa-čestice (jezgre helija) koje udarom u jezgru berilija dovode do emisije neutrona. Dovoljno je ova dva metala odvojiti tankom pregradom, koja se može brzo ukloniti (recimo magnetom) pri početku procesa. Uklanjanje pregrade treba biti sinhronizirano sa sabijanjem plutonijske jezgre. Danas se u to svrhu na modernim bombama koriste mali neutronski generatori. Crni cilindrični komad na gornjoj strani Kimove bombe mogao bi biti emiter neutrona. No vjerojatnije je to pulsirani neutronski generator, koji ubrzava deuterij na malu energiju prema meti od tricija ili deuterija, proizvodeći tako potrebne neutrone. Naime, tricij i deuterij koji se koriste u njemu daleko su stabilniji
od Polonija. Uglavnom, ta je sklop električnim kablovima sinhroniziran sa bijelim kablovima za koordiniranu detonaciju eksploziva za nužnog za imploziju plutonijske jezgre.

Postupno pojačavanje seizmičkih učinaka sjevernokorejskog nuklearnog oružja

Da se poveća djelovanje neutrona na superkritičnu masu goriva i da se zajamči kako će svo gorivo biti prožeto lančanom reakcijom oko podkritične jezgre goriva stavlja se reflektor neutrona, najčešće berilij Be⁹. Pored toga, kako bi se osiguralo da se sve ne razleti prilikom implozije jezgre goriva ili prije nego lančana reakcija prožme svo nuklearno gorivo, se oko eksploziva za stvaranje kuglastog vala stavlja debeli sloj osiromašenog urana U²³⁸ kao usporivač ili tzv. „tamper“. Njegova uloga je dakle da svojom masom spriječi razlijetanje sustava prije nego se razvije puna lančana reakcija. Ujedno, on štiti operatere bombe od zračenja iz nuklearnog goriva.

Još se sredinom 1950-ih shvatilo kako je besmisleno povećavati „običnu“ nuklearnu bombu radi većeg ekplozijskog učinka (yield-a), odnosno da se to lakše može učiniti kroz „hibridnu“ fuzijsko-fisijsku bombu. Naime, plutonijska (ili uranska) jezgra se učini šupljom i u tu šupljinu se dodaje fuzijsko gorivo tj. izotopi vodika, deuterij i tricij. Budući su to plinovi, nužno ih je spremiti u krutom obliku u spoju sa uranom ili plutonijem, tj. u kuglicu plutonij-deuterida/plutonij-tricida (PuD/PuT). Pri nuklearnoj eksploziji doći će do fuzije deuterija i tricija i do silnog povećanja yielda. Otprilike 1.5 gram tricija (i isto toliko deuterija) daju dodatnih 10 kt eksplozijskog učinka!

Kako to radi Sjeverna Koreja?

Pretpostavljena maketa minijaturizirane fisijske bojne glave, poziranje ispred projektila KN-08, objavljeno 9. ožujka 2016. godine

Kim je u ljeto 2006. detonirao svoju prvu nuklearnu bombu, snage svega oko 0.5-1 kt. Prve procjene su govorile da može proizvesti oko 10 bombi male snage. Nakon toga je iduća dva pokusa povećavao snagu eksplozije nuklearne bombe, tj. usavršavana je implozija plutonija, stalno s relativno malim yieldovima, štedeći gorivo. Već je bomba detonirana 6. siječnja 2016. bila „hibrid“, sa yieldom od preko 10 kt. No sama činjenica da je detonirao „hibridnu“ bombu govorila je kako je blizu „prave“ termonuklearne, vodikove bombe, jer raspolaže fuzijskim gorivom! Naime, kad već ima reaktor s teškom vodom kojim dobiva plutonij, uz reaktor može staviti litij Li⁷ i dobiti iz litija (pod udarima neutrona iz reaktora) tricij i helij. Deuterij već ionako ima, kad ima tešku vodu.

Manji kuglasti dio srebrne mahune na nedavnim slikama čini dakle fuzijski dio bombe. On se sastoji od jezgre s većom količinom tricija i deuterija (vjerojatno unutar spojeva s uranom tj. UD/UT). Oko toga je plašt od litij-deuterida LiD, koji je pak okružen s polimerom, a oko svega je opet tamper od urana U238, koji štiti od zračenja iz tricija. Pri eksploziji prvog stupnja termonuklearne bombe, tj. njenog fisijkog dijela od plutonija, razvija se jako rengensko i infracrveno zračenje. Ono grije deuterij i tricij na temperaturu potrebnu za start fuzijske reakcije tj. na 150 milijuna ⁰C. Plašt od polimera pritom eksplodira i implozijom potiskuje fuzijsko gorivo, povećavajući mu temperaturu.

Dijagram pozicioniranja bombe u konus projektila

Fuzijska reakcija D-T oslobađa još veću količinu energije u vidu brzih fuzijskih neutrona, koji razlažu litij iz plašta LiD na tricij i helij. Tako stvoreni tricij reagira s deuterijem iz LiD i pojačava fuzijsku reakciju. Polimer ujedno, s velikom količinom vodika u sebi, služi i kao reflektor fuzijskih neutrona, kako bi se do kraja razložio LiD i proizveo sav mogući tricij, te tako pospješila fuzijska reakcija. I konačno, velika količina brzih fuzijskih neutrona dovodi do trenutne lančane reakcije inače stabilnog urana U²³⁸ iz tampera oko oba dijela termonuklearne bombe (i svog preostalog plutonija koji možda nije obuhvaćen lančanom reakcijom na početku). To dodatno pojačava eksploziju.

Narastanje eksplozijskog učinka u nuklearnim pokusima Sjeverne Koreje

* gost autor: Dr.Sc. Tonči Tadić, viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković, te predsjednik Euro-Mediteranskog Foruma (EMEF)

Japanska vlada ustrajala je na tvrdnjama kako poduzima sve potrebne korake ne bi li se suprotstavila raketnoj prijetnji što dolazi iz Sjeverne Koreje, no balistička raketa koja je u utorak preletjela preko sjevernog Japana otkrila je granice sposobnosti priprema ove države na takva iznimno nepredvidiva ispaljivanja.

Ulični prizor iz Japana, Tokio 29. kolovoza 2017. godine

“U potpunosti smo pratili kretanje (projektila) sve od njegova lansiranja, i temeljito smo spremni zaštititi živote naših ljudi“, kazao je premijer Shinzo Abe novinarima, kada je objavio da je raketa prešla preko Japana prije pada u Pacifički ocean.

Japanske Samoobrambene snage nisu poduzele korake u presretanju rakete, a ministar obrane Itsunori Onodera je objasnio da se odluku o izostanku rušenja u letu donijelo temeljem radarskih podataka koji su isključili mogućnost padanja projektila na sam Japan.

Usprkos jamstvima iz vrhova vlasti, general pukovnik Hiroaki Maehara – zapovjednik snaga protuzračne samoobrane (ASDF) zadužen za proturaketne operacije – priznao je istoga dana kako je izbor vremena sjevernokorejskog lansiranja bio “potpuno iznenađenje“.

Sustav Patriot (PAC-3) u Tokiju od siječnja 2016. godine

U okviru trenutnog dvoslojnog sustava obrane Japana od balističkih projektila, razarači opremljeni Aegis sustavom iz sklopa pomorskih samoobrambenih snaga Japana opremljeni su presretačima Standard Missile 3 (SM-3), i zaduženi su za zaustavljanje nadolazećih projektila u vanjskim slojevima atmosfere. Ako oni u svojoj svrsi ne uspiju, na red dolazi korištenje iduće linije obrane od napada raketama – kopnenih presretača Patriot Advanced Capability 3 (PAC-3).

Japan ima preko 30 bitnica PAC-3 raspoređenih širom države, svaka s dometom od više desetaka kilometara. Dok vlasti namjeravaju pribaviti i presretače koji bi imali dvostruko veći domet, trenutno aktivan sustav ne posjeduje dovoljno dometa za zaštitu kompletnog kopnenog prostora Japana, a japanske Samoobrambene snage su raspored ovih bitnica aktivno prilagođavale za slučaj mogućeg pada kakve rakete – radi zatajenja ili iz nekih drugih razloga.

Nakon što je Sjeverna Koreja ranije ovoga mjeseca izjavila kako promišlja lansiranje svojih balističkih raketa preko teritorije Japana, sve do voda nedaleko američkog pacifičkog teritorija Guam, neke od PAC-3 postrojbi bile su premještene u četiri japanske prefekture na zapadu države, uzduž takve pognozirane letne rute raketa.

No, projektil kojeg je Pyongyang ispalio u utorak, 29. kolovoza, bio je usmjeren u sasvim drugačijem smjeru, prošao je nedaleko rta Erimo na otoku Hokkaido, i pao je u ocean oko 1.180 kilometara istočno od tog rta.

U zrakoplovnoj bazi američkih Zračnih snagaYokota, smještenoj u predgrađu Tokija, gdje su baš tog dana i snage ASDF vježbale raspoređivanje sustava PAC-3, Maehara je naglasio važnost pozicioniranja takvih bitnica nedaleko kraja u koji se očekuje pad projektila, ističući: “PAC-3 postrojbe moraju biti raspoređene baš na prava mjesta, baš u pravo vrijeme“.

Na prostoru otoka Hokkaido bila je stacionirana samo jedna proturaketna grupa, i to na prostoru ASDF baze Chitose, oko 160 kilometara udaljene od rta Erimo. Kako izgleda, nije bilo vremena da se tu na poprište dopreme i neke dodatne postrojbe.

Kako Sjeverna Koreja nastavlja s pokusnim ispaljivanjima svojih balističkih projektila, mnogi od kojih su pali i u Japansko more, tamošnje Ministarstvo obrane ojačalo je i napore za unapređivanjem japanskih obrambenih sposobnosti. Među opcijama koje se razmatra je i uvođenje kopnenih sustava proturaketne obrane zasnovanih na Aegis tehnologiji, poznatih pod nazivom Aegis Ashore.

Američki sustav Aegis Ashore, Naval Support Facility Deveselu u Rumunjskoj, 12. svibnja 2016. godine

Taj sustav koristi komponente slične onima na sustavom Aegis opremljenim razaračima mornaričke komponente Samoobrambenih snaga, i od njega se očekuje da bi trebao smanjiti i radni napor dosadašnjeg vojnog osoblja zaduženog za operacije presretanja raketnih projektila, budući bi on bio fiksno instaliran na kopnu.

Ministarstvo planira sredstva za moguće uvođenje sustava Aegis Ashore osigurati u okviru iduće fiskalne godine, koja u Japanu započinje u travnju, no stvarno pokretanje takvog novog sustava  najvjerojatnije će trajati više godina.

Za zaštitu čitavog nacionalnog teritorija Japanu trebaju samo tri broda opremljena Aegis sustavom proturaketne zaštite, a država ih sada ima četiri – no, kako je naglasio upućeni državni dužnosnik, to “jedva” da osigurava naciji kontinuirani nadzor nad raketnim prijetnjama – budući da u pojedinim razdobljima ti brodovi i ne mogu biti korišteni radi njihovih ciklusa održavanja.

JS Atago (DDG-177), luka Tenpouzan, 26. travnja 2014. godine

Ministarstvo obrane Japana planira udvostručiti broj plovila opremljenih Aegis sustavom, ukupno na njih osam, no ti ratni brodovi teško da će zaploviti japanskim vodama prije 2021. godine.

Ministarstvo je također sve više zabrinuto i zbog sjevernokorejskih demonstracija koje upućuju i na sposobnosti izvođenja iznenadnih napada, korištenjem mobilnih lansera i ispaljivanjem projektila tijekom noći.

Činjenica da je Sjeverna Koreja svoj projektil u utorak ispalila s lokacije koju nikad ranije nije koristila – Sunan u okviru glavnoga grada Pyongyanga – mogla bi također biti signalom da se isprobava sposobnosti izvođenja iznenadnog napada, izjavio je jedan japanski dužnosnik.

“Bez obzira koliko mi budemo ojačavali naše proturaketne obrane, u njima će i dalje biti rupa“, napomenuo je jedan drugi dužnosnik u ministarstvu. “Tome nema kraja“.

Članak pod originalnim naslovom “As North Korean missile threat grows, Japan’s defensive capabilities fail to keep up” objavljen je na portalu “The Japan Times” (https://www.japantimes.co.jp/) u srijedu, 30. kolovoza 2017. godine. U svom izvornom obliku tekst je dostupan na adresi: https://www.japantimes.co.jp/news/2017/08/30/national/politics-diplomacy/north-korean-missile-threat-grows-japans-defensive-capabilities-fail-keep/#.WabAnJUUmM9

Od trećeg nuklearnog testa koji je Sjeverna Koreja provela 12. veljače ove godine, pa sve do danas, nema mira među dvije Koreje. Na redovite godišnje vojne vježbe Južne Koreje i Sjedinjenih Američkih Država, koje su započele početkom ožujka, iz Pyongyanga je odgovoreno istom mjerom. Na to su se onda nadovezale sankcije UN-a, uvedene od Vijeća sigurnosti 8. ožujka – izglasane jednoglasno, uz pozitivan glas i tradicionalnog korejskog saveznika Narodne Republike Kine. Riječ je tu bila o petom ograničavanju izvoza zabranjenih roba te financijskih odnosa Sjeverne Koreje sa svijetom od 2006. godine – što je onda tek potaklo spiralu zaoštravanja odnosa.

Kim Jong-un: prirodna sklonost oružju ili “po zadatku”?

Postupno su prekinute ionako rijetke službene telefonske veze tek primirjem povezanih država Sjeverne i Južne Koreje, a vojna je retorika počela prevladavati. Sjeverna je Koreja 13. ožujka objavila i da se povlači iz Sporazuma o primirju – međunarodnog dokumenta kojim je zaustavljeno ratovanje dviju Koreja i njihovih saveznika (koje je bjesnilo od lipnja 1950. pa do srpnja 1953. godine). No i taj je potez, kao i mnogi drugi koje povlači režim u Pyongyangu, ozbiljne promatrače ostavio hladnima, budući je tu riječ o sporazumu donesenom pred Općom skupštinom UN, koji u sebi ne predviđa mogućnost da ga jedna od strana na koje se odnosti tek tako otkaže (što, osim svega, Sjevernoj Koreji i nije bio prvi put da tako postupa).

Time je barem privremeno na led stavljeno i nastojanje za postupnim zatopljavanjem odnosa dvije Koreje, koje je formalno odlikovalo prve tjedne na vlasti i nove južnokorejske predsjednice Park Geun-Hye (kćeri konzervativnog Park Chung-heea, predsjednika Južne Koreje između 1963. i 1979. godine), izabrane na predsjedničkim izborima 19. prosinca 2012. godine. Tako se nova predsjednica Južne Koreje i nehotice našla u situaciji sličnoj odnosima koje je sa Sjeverom imao njen prethodnik, oštri Lee Myung-bak, kojeg je Park Chung-hee naslijedila na vlasti 24. veljače 2013. godine – po isteku njegova predsjedničkoga mandata.

Plutajući radar postavljen za “svaki slučaj”

Kraj ožujka obilježila su daljnja zaoštravanja odnosa. Nakon što je sredinom mjeseca objavljena odluka SAD da se u bazi Fort Greely na Aljasci rasporedi 14 dodatnih kopnenih projektila iz sastava proturaketnoga štita, uslijedilo je i demonstrativno sudjelovanje 2 strateška bombardera B-2 na poluotočkim vojnim vježbama 28. ožujka, te premještanje bliže Koreji i 2 borbena zrakoplova F-22, 31. ožujka – sve po redu geste manje konkretne, a velike simboličke važnosti. Ujedno, moglo se čuti da je u mora nedaleko korejskoga poluotoka raspoređen i plutajući radarski sustav za rano upozoravanje SBX-1 (1. travnja), te dva plovila američke Ratne mornarice, razarača klase Arleigh Burke, opremljena projektilima sposobnim rušiti rakete (USS John McCain DDG-56, 1. travnja, i dodatno, USS Decatur DDG-73 – za kojeg se 2. travnja objavilo da je na putu u vode oko Koreje). Na sve to, u srijedu 3. travnja objavljeno je i skoro raspoređivanje armijskog proturaketnog sustava THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) na otočje Guam, kojem se Sjeverna Koreja višekratno prijetila raketnim udarom posljednjih tjedana. Uz već uobičajene skromne vojne demonstracije (stavljanje raketnih snaga u borbenu pripravnost 29. ožujka), prijetnje (navodno ponovno pokretanje proizvodnje plutonijuma u reaktoru Yongbyon, 2. travnja) i video filmove, režim Sjeverne Koreje na sve ovo odgovorio je i gospodarski, u skladu sa sveukupnom histeričnom politikom te svojim mogućnostima.

Travanj i ekonomija

U Sjevernoj Koreji relativno se rijetko održavaju parlamentarna zasjedanja – obično jednom godišnje (recimo, u travnju prošle godine, kada je Kim Jong-un i imenovan prvim predsjednikom Nacionalne komisije za obranu), što je novo vodstvo već promijenilo – sazvavši u rujnu i drugo takvo godišnje zasijedanje. No kako se do sada upravo od takovih događanja očekivalo objavljivanje bitnih kadrovskih, fiskalnih i proračunskih promjena, ni ovogodišnja proljetna parlamentarna sezona ipak tu nije razočarala. Tako je u nedjelju, 31. ožujka, održan odvojeni plenarni sastanak Centralnoga komiteta Radničke partije Sjeverne Koreje, glavnoga tijela partijske kontrole nad državom. Na njemu su donesene i nove “Strateške smjernice”, koje su naglasak stavile na jačanje nacionalne ekonomije i nuklearnoga arsenala Sjeverne Koreje.

U tom svjetlu ekonomskih promjena je u ponedjeljak, 1 travnja 2013. godine, na mjesto premijera Sjeverne Koreje ponovo imenovan i Pak Pong Ju. Dok je on, s jedne strane, osoba bliska Kim Jong-unovom tetku Jang Song-thaeku i njegovoj ženi Kim Kyeong-hui, s druge se strane radi o čovjeku kojeg u Sjevernoj Koreji bije glas ekonomskog reformatora. Naime, Pak Pong Ju je na mjestu predsjednika Vlade Sjeverne Koreje već bio između rujna 2003. i travnja 2007. godine – kada je s položaja smijenjen radi predlaganja uvođenja sustava plaća po više američkome modelu.

Oružje se priprema na obje strane korejskog poluotoka

No to je ujedno bio i kraj dobrih vijesti, budući se već idućeg dana daljnje zaoštravanje retorike i odnosa dviju Koreja prelilo i na djelovanje Industrijske zone Kaesong – zajedničkog proizvodnog poduhvata koji djeluje već desetak godina na zapadu granične crte između dvije Koreje. Riječ je o zoni smještenoj desetak kilometara unutar prostora Sjeverne Koreje, nedaleko grada Kaesonga, u kojoj 123 južnokorejske tvrtke zapošaljavaju oko 53 tisuće radnika sa Sjevera i oko 1000 stručnjaka s Juga, u proizvodnji raznih tipova potrošnih roba. Čitav je poduhvat i prilično profitabilan, budući da za Sjevernu Koreju stvara oko 2 milijarde USD godišnjeg trgovačkog prometa, zajedno s još oko 80 milijuna USD direktnih uplata u državnu kasu Pyongyanga, na ime plaća sjevernokorejskih radnika. Dok se tijekom ožujka ove godine nesmetano djelovanje ove proizvodne zone često citiralo kao znak da je i čitavo zaoštravanje odnosa dviju država tek retorička figura – početkom travnja je i tu došlo do zastoja.

Sjever je 2. travnja počeo obustavljati kretanje južnokorejskim radnicima u zoni. Samo dan kasnije je i potpuno obustavljeno kretanje građanima Južne Koreje kroz tu zonu, da bi u četvrtak, 4. travnja, Sjeverna Koreja zaprijetila povlačenjem iz nje svih svojih radnika te zatvaranjem ovoga poduhvata. Dan kasnije, u petak, 5. travnja, Industrijska je zona Kaesong zatvorena – navodno zbog “praznika”. Dok je u subotu, 6. travnja, kući pušteno još 100 radnika iz Južne Koreje, nije jasno koji su točno opsezi promjena u postupku sastavljanju lista kretanja osoba – koje je Sjeverna Koreja zatražila da se dostave unaprijed, za period do 10. travnja. Pri tome, ostaje činjenica da je na prostoru inustrijske zone ostalo barem 500 građana Južne Koreje – potaknuvši čak i razmišljanja da bi tu u slučaju eskalacije krize tijekom predstojećeg perioda ondje moglo doći i do masovne talačke situacija.

Kritični dani od 10. do 15. travnja

Nije to jedini trenutak da se posljednjih dana po pitanju Sjeverne Koreje moglo čuti za 10. travnja. Naime, istog tog petka, 5. travnja, režim u Pyongyangu je tamo smještenim veleposlanstvima uputio poziv da se evakuiraju – tvrdeći da nakon 10. travnja više neće biti u stanju osiguravati sigurnost ondje prisutnome diplomatskom osoblju stranih država. Pri tome, navodno se računa na konflikt – budući da “trenutno pitanje nije, da li će – već kada će rat izbiti na poluotoku“, a sve to zbog “pojačanih prijetnji Sjedinjenih Država“. Pri tome, treba napomenuti da većina veleposlanstava na kraju nije krenula izvanredno izmještati svoje ljude iz Sjeverne Koreje – ni Britanci, ni Poljaci, ni Švedi (koji ondje pružaju usluge i građanima SAD, koje nemaju svoje diplomatsko predstavništvo), a niti UN, koji u Sjevernoj Koreji ima više desetaka uposlenih osoba.

Hoće li ovogodišnji rođendan pokojnog Kim Il-sunga biti proslavljen burnije nego inače?

Tenzije su tu dodatno podigle vijesti o utovaru dva raketna sustava na mobilne lansere – nagađa se o famoznome KN-08 ili raketama tipa BM25/Musudan-1 (modificiranim kopijama sovjetskih raketa R-27 Zyb, NATO-oznaka SS-N-6 Serb) – koja su onda, opet navodno, upućena na istočnu obalu Sjeverne Koreje, gdje su se maskirala te ispala iz vida javnosti. Takav je razvoj situacije, uz nagađanja o ostvarenju prijetnji o raketnome udaru na SAD, ujedno potaknuo očekivanja i tek još jednog u nizu sjevernokorejskih raketnih pokusa. Tome je doprinijela i činjenica da se ionako bliži i 15. travnja – rođendan Kim Il-sunga, pokojnog utemeljitelja Sjeverne Koreje – dan kojeg Sjeverna Koreja tradicionalno slavi i demonstracijama vojne moći.

No, raketni pokusi možda neće biti i sve što se potencijalno sprema za spomenutu proslavu. Informacije iz obavještajnih izvora Južne Koreje govore i o dodatnim aktivnostima na sjevernokorejskome poligonu za testiranje nuklearnoga oružja Punggye-ri, smještenom na sjeveroistoku Sjeverne Koreje. Prema tim navodima, ondje su započele aktivnosti slične onima zabilježenima u veljači ove godine, prije trećeg sjevernokorejskog nuklearnog pokusa, kojim je čitav posljednji ciklus krize i započeo. Iako još nije jasno radi li se ondje o stvarnim pripremama za nuklearnu eksploziju, ili tek o dodatnome dizanju tenzija, lako bi se moglo dogoditi da idućih tjedana režim u Pyongyangu itekako ostane u fokusu svjetske pažnje – bez obzira na činjenicu da, prema posljednjim podacima UN, čak dvije trećine od 24 milijuna stanovnika te države trpi redovite nestašice hrane.

Nakon nekoliko mjeseci suživota s "Briljantnim vođom", general je "naglo obolio"

Prema jutrošnjim navodima službene sjevernokorejske tiskovne agencije Korean Central News Agency (KCNA), spomenuti je general Ri Yong-ho na jučerašnjoj sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Radničke partije smijenjen sa svih svojih političkih i drugih položaja – navodno “zbog bolesti”. Prema navodima iskusnih promatrača sjeverne strane korejske Demilitarizirane zone, sada već bivši vojnik, 69-godišnji general još je  nedavno izgledao prilično zdravo i aktivno. Njegova je budućnost za sada neizvjesna, kao što nije jasno ni tko će ga naslijediti na čelu oružanih snaga Sjeverne Koreje.

Gotovo svi navodi o ovoj smjeni koncentriraju se na temu političkih igara i čistki, čemu je doprinjela i brzina te neočekivanost promjene. Stvari dodatno podgrijava i činjenica kako je ova smjena neočekivano brzo objavljena u službenim medijima (samo dan nakon sudbonosne sjednice), što bi već polagano moglo postati i jedno od vidljivih odličja novoga vođe.

Ri Yong-ho je posljednje vrijeme bio praktično druga osoba tamošnjeg obrambenog sustava (tik iza samog Kim Jong-una koji, uz sve ostale, ima i funkciju vrhovnoga zapovjednika). Uz djelatnu vojnu službu, od 2010. godine on je bio i na visokim dužnostima u Radničkoj partiji – kao član Prezidija Politbiroa te dopredsjednik stranačke Vojne komisije. Od objave novoga nasljednika sada pokojnog Kim Jong-ila 2010. godine, Ri Yong-ho je često bio jedina osoba koja se kontinuirano pojavljivala s ocem i sinom, da bi nakon smrti “Dragog vođe” (tijekom ceremonije pogreba) bio i jedan od 7 posebno istaknutih civilnih te vojnih dužnosnika. No, već se ovog travnja spekuliralo kako mu utjecaj kopni – paralelno s rastom političke snage Kim Jong-una. Zato ne bi čudilo da je ova smjena tek dio borbe političke nomenklature Sjeverne Koreje za uspostavu jače kontrole nad tamošnjim oružanim snagama – koje su se, navodno, poprilično osamostalile do posljednje faze vladavine Kim Jong-ila.

Danas lansirana sjevernokorejska raketa na prvi pogled je vrlo slična onoj iz 2009. godine

Tako je danas u ranim jutarnjim satima (7.39 po lokalnome korejskom vremenu ili oko 0.39 po našem vremenu) lansirana i duže najavljivana raketa Unha-3, s navodnim meterološkim “Satelitom ljubavi”. Nakon samo oko 90 sekundi leta rakete, došlo je do eksplozije – vjerojatno pri odvajanju prvog od tri stupnja rakete – i više od 20 većih komada zasulo je more na oko 165 kilometara zapadno od Seula, glavnoga grada Južne Koreje. Dok se još procjenjuju političke posljedice neuspjeha, Južnokoreanci traže dijelove naprave za analizu – zanima ih raketa-nosač, koja je navodno identična vojnoj interkontinentalnoj balističkoj raketi Taepodong, radi čega su mnogi ovo lansiranje i promatrali prvenstveno kao vojno testiranje.

Za razliku od sličnih navodnih lansiranja satelita iz 1998. i 2009. godine, danas su Sjevernokoreanci brzo priznali neuspjeh. Nije jasno je li time i stvarno oslabljen novi vođa Kim Jong-un, za kojeg se nagađa da već mjesecima konsolidira svoj utjecaj i podršku u vojsci i političkim strukturama države. S druge strane, kako su raketni pokusi iz 2006. i 2009. godine bili tempirani usporedno s pokusnim nuklearnim eksplozijama, otvara se i pitanje hoće li se i ovih dana nuklearno zatresti na vojnim poligonima sjevera Sjeverne Koreje. Sve to, i testiranje raketne tehnologije, ali i moguće nuklearno testiranje, u izričitoj je suprotnosti sa sporazumom postignutim 29. veljače ove godine između Sjedinjenih američkih država i Sjeverne Koreje, nakon čijeg je sklapanja izgledao opet otvorenim put za pregovore te humanitarnu pomoć režimu u Pyongyangu. Tada ugovorenih 240 tisuća tona američke hrane omogućile su i dugo očekivanu proslavu 100. rođendana Kim Il-sunga – u čijem je sklopu i današnje otkrivanje ogromnih kipova djeda i oca mladog koreanskog diktatora (čiju snimku još neko vrijeme možete pogledati i u Obris.org video-kutku).

No, podsjetimo se kratko i na okolnosti u kojima je prije gotovo četiri mjeseca Kim Jong-un dospio na vlast.

Tekst koji slijedi objavljen je pod naslovom “Dragi vođa je mrtav, živio poštovani vođa! “, i s redakcijskom opremom, u tjedniku Nacional 27. prosinca 2011. godine.

U ponedjeljak, 19. prosinca 2011. godine, i službeno je objavljena smrt Kim Jong-ila, poglavara Sjeverne Koreje, koji je navodno od srčanoga udara preminuo rano ujutro u subotu, 17. prosinca. Uz objavu je ujedno u toj zemlji uvedeno izvanredno stanje, a onda je za 28. prosinca zakazana i ceremonija oproštaja, te objavljen period od deset dana javne žalosti, do četvrtka 29. prosinca, kada bi trebala biti održana i konačna nacionalna komemoracija. Za trajanja te svojevrsne pojačane izolacije postalo je jasno kako je u tijeku glatki  prijenos vlasti na novog vlastodršca, sina pokojnog „Dragoga vođe“, prema proceduri navodno razrađenoj za 15. travnja iduće godine, kada se planiralo ionako provesti ovakovu smjenu vlasti prigodom proslave 100-te godišnjice rođenja Kim Il-sunga, „Velikog vođe“ i osnivača Sjeverne Koreje. Dok još nije jasna konačna titula novoga poglavara, već su krenula nagađanja o ustroju te prirodi nove vlasti u „Kraljevstvu pustinjaka“ na korejskome poluotoku.

Pokojni "Dragi vođa" izložen je prije pogreba na odru okićenom cvatućim kimjongilijama

Dok sjevernokorejska deklarativno komunistička diktatura u javnosti svako malo izaziva posebnu pažnju, dva su razloga relativnog mira kojim su smjenu na čelu vlasti te iznimno izolirane države popratili pasionirani promatrači tamošnjega stanja. S jedne strane, teška bolest Kim Jong-ila nije bila novost i njegov se nasljednik naslućuje već praktično tri godine. S druge strane, poprilično je jasno kako prave promjene tek predstoje, budući da mladi Kim Jong-un tek sada ostaje stvarno sučeljen s pravim nosiocima vlasti u državi – prije svega sjevernokorejskom vojskom, ali i pojedinim dijelovima vlastite obitelji. Sve su to sučeljavanja koja će vrlo vjerojatno obilježiti život na Korejskome poluotoku, ali i u široj regiji oko Sjeverne Koreje tijekom idućih mjeseci te godina.

Kim Jong-il po povratku iz SSSR-a u Koreju, 1947. godine, u dobi od 6 ili 7 godina

Zatvoreno carstvo

Usprkos ismijavanju, pa i dugogodišnjoj te ustrajnoj negativnoj propagandi iz Južne Koreje te dijelova međunarodne zajednice, ostaje činjenica da je Sjeverna Koreja u nekim svojim aspektima i vrlo uspješna država. Osim pri razvoju vlastite vojne i nuklearne tehnologije, ta je zemlja iznimno dobra i u čuvanju svojih državnih tajni, iznenadivši međunarodne igrače ne samo neočekivanim izvođenjem vojno-nuklearnih pokusnih eksplozija 2006. i 2009. godine, ili prezentiranjem poprilično naprednih tajnih postrojenja nuklearne industrije krajem 2010. godine, već i načinom na koji je prije tjedan dana javnosti priopćena vijest o smrti „Dragoga vođe“. Zahvaljujući tome velu državnih tajni i ne čudi da se pri većini rasprava o stanju u Sjevernoj Koreji uvelike zapravo i ne radi o uspoređivanju čvrstih saznanja, već o procjenama iskusnih promatrača – koji svoju vještinu njeguju analizom detalja vidljivih izdaleka, u stilu kvazi-specijalnosti „kremljologije“ iz doba hladnoga rata.

Ova je uspješnost u čuvanju informacija bila dobro vidljiva u slučaju biografije pokojnog Kim Jong-ila, za kojeg su se službeni podaci iz Sovjetske Rusije i njemu rodne Koreje temeljito razišli već na pitanju mjesta i vremena rođenja, ali i u slučaju njegova nasljednika Kim Jong-una – navodno pod lažnim imenom u Švicarskoj obrazovanoga mladića, starog između 27 i 30 godina, na kojeg je nasljednička čast izgleda najednom pala početkom 2009. godine. Budući su i gotovo svi ostali podaci iz Sjeverne Koreje jednako pouzdani, ne čudi što čitava priča o tamošnjem životu i političkoj situaciji obiluje tek više ili manje argumentiranim nagađanjima.

Vojno sučeljavanje

Pa ipak, neki su načelni podaci bitni za razumijevanje stanja na korejskome poluotoku. Prvenstveno je tu riječ o odnosu snaga Sjeverne i Južne Koreje, ali i pitanje društvene uloge sjevernokorejske vojske – organizacije koja posljednjih desetljeća postupno jača svoj utjecaj u državi na sjevernome dijelu korejskoga poluotoka. Dok Sjeverna Koreja dijeli oko 17 kilometara granice s Ruskom federacijom na krajnjem sjeveru države i preko 1400 kilometara kopnene granice s  prijateljskom Kinom, srž problema koncentrirana je na jugu – uzduž 238 kilometara demilitarizirane zone uz kopnenu granicu s Južnom Korejom, državom koja s režimom u Pyongyangu nema sklopljen mir, već samo klimavo primirje iz 1953. godine.

Sjeverna i Južna Koreja samo su načelno vojno izjednačene. Nasuprot nuklearnog oružja te oko 1,2 milijuna djelatnih pripadnika vojske Sjeverne Koreje, četvrte po brojnosti armije svijeta, stoji tek oko 650 tisuća južnokorejskih vojnika u državi bez nuklearnoga oružja. No, na ovu sliku sad treba dodati i ponešto korektiva. Naime, dok Sjeverna Koreja u svoje oružane snage navodno ulaže nešto manje od 5 milijardi USD godišnje – što je oko pet puta više od ne baš ratnički sposobne Republike Hrvatske – Južna Koreja u istome periodu za obranu odvoji preko 25 milijardi USD. Pri tome, dok je poprilično vjerojatno da Sjeverna Koreja još uvijek ima problema s pouzdanošću i minijaturizacijom svog navodnog nuklearnog arsenala – što znači da je on, iako nominalno na dohvat ruke, zapravo itekako težak za korištenje u mogućemu sukobu – nedostatak nuklearnoga oružja Južnoj Koreji donekle nadomještaju sigurnosne garancije Sjedinjenih američkih država, saveznika za kojeg se smatra da ondje trenutno ima i oko 28 tisuća vlastitih vojnika. Upravo zato, u većini se situacija može s pouzdanjem tvrditi da je jakom industrijom potpomognuta vojska Južne Koreje itekako na terenu sposobnija od postrojbi „papirnatoga tigra“ sa sjevera.

Pokojni Kim Jong-il se u vladanju aktivno oslanjao na vojsku

Vojska u vlasti Sjeverne Koreje

Ovu uvjetnu vojnu ravnotežu moći Sjeverna Koreja posljednjih godina održava tek uz velika odricanja. Oružane su snage ondje povlaštene još od 1995. godine, kada je u nesigurnim početcima svoje vladavine Kim Jong-il njenu političku vjernost kupio uvođenjem principa Songun ili „Vojska ispred svih!“ u sve aspekte sjevernokorejskoga društva. Osim što su njime oružane snage i njihovi pripadnici dobili na značaju u Sjevernoj Koreji, stvoren je i sloj društva kojem uvelike odgovara trajno stanje određene napetosti u odnosima s južnim susjedom njihove države. Tu treba tražiti i razlog za periodičke vojne incidente na granicama dviju Koreja – spomenimo tu samo prošlogodišnje potapanje južnokorejske fregate Cheonan, krajem ožujka, ili topnički okršaj oko otoka Yeonpyeong, krajem studenoga 2010. godine. Ujedno, davanjem ovakvoga utjecaja na cjelokupnu državu tamošnjim oružanim snagama, praktično je zagarantirano da kontrola nad vojskom i ubuduće bude bitan dio opstanka na vlasti u Sjevernoj Koreji – zbog čega je jedan od osnovnih elemenata uvođenja mladog Kim Jong-una u strukture vlasti bilo i njegovo primanje vojnoga čina generala zbora, odnosno, generala s četiri zvjezdice, u rujnu 2010. godine.

Suvladari

No, na pravu prirodu problema koje će mladi vlastodržac Sjeverne Koreje morati uskoro svladavati ukazuju zorno i vijesti od srijede 21. prosinca. One govore da će do daljnjeg Kim Jong-un svoju vlast u državi morati dijeliti, u svojevrsnom suodlučivanju ili kohabitaciji, ne samo sa svojim politički iskusnim tetkom Jang Song-thaekom, već i s Ri Yong-hoom, načelnikom Glavnoga stožera sjevernokorejskih oružanih snaga. Time, ne samo da je u Sjevernoj Koreji potvrđena snaga senioriteta, gdje mladi i politički neiskusni vođa za efektivno održavanje na vlasti nužno treba starije suradnike za podršku i pokriće, već je i čitav državni sustav odmaknut od čiste samovlasti pojedinca ka svojevrsnom obliku balansa kolektivne vlasti između novoga vođe i njegovih jakih te samostalnih „suradnika“.

Novi, unaprijeđeni vođa, tek treba steći težinu i utjecaj

Sada, u prvim trenucima tranzicije vlasti, oružane snage izgledaju čvrsto uz novoga državnog poglavara. Njegov rođak Jang Song-thaek, točnije, muž mlađe sestre pokojnoga Kim Jong-ila – bitno je kompliciraniji igrač na političkoj sceni Sjeverne Koreje. Zapažen nakon 2001. godine kao gorljivi pristalica Kim Jong-nama, 2001. godine osramoćenog polubrata današnjega vlastodršca, Jang Song-thaek je 2004. završio na dvogodišnjem progonstvu iz vrhova državne vlasti (na „preodgoju“), ne bi li se uspješno vratio do 2009. godine. Ovaj vješti političar ujedno ima i jako zaleđe u sjevernokorejskim oružanim snagama, gdje mu je i stariji brat obavljao brojne visoke vojne dužnosti. Dok ne bi bilo bez presedana u korejskoj povijesti da regent i rođak sruši s vlasti mladoga princa, tek ostaje za vidjeti hoće li Kim Jong-un na duži rok prihvatiti ovakvo ograničavanje vlasti, te može li uopće ovakav oblik balansirane vlasti u Sjevernoj Koreji biti stabilan na duži rok.