Talijanska premijerka Giorgia Meloni pozvala je Europsku komisiju da ublaži fiskalna pravila za kućanstva i industrije koje se bore s rastućim troškovima energije, tvrdeći da bi energetsku sigurnost trebalo tretirati s istom hitnošću kao i obrambene izdatke. U pismu poslanom u ponedjeljak, 18. svibnja, predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen, Meloni poručuje da bi EU trebala pokazati istu „političku hrabrost“ u pogledu energetike kao što je pokazala u pogledu obrane. Ovaj apel dolazi nakon što najave da se Giorgia Meloni u iznenadnom posjetu državama Perzijskog zaljeva želi uvjeriti u sigurnost opskrbe energentima unatoč ratu u Iranu i blokadi Hormuza.

Europski energetski strahovi

„Ako s pravom smatramo da je obrana takav strateški prioritet da opravdava aktiviranje klauzule o nacionalnom izuzeću, onda moramo imati političke hrabrosti prepoznati da je danas energetska sigurnost također europski strateški prioritet“, navodi se u tom pismu.

Naime, u Europi nacionalne vlade i dalje su oprezne zbog mogućnosti ponavljanja energetske krize koja je uslijedila nakon ruske invazije na Ukrajinu, a koja je izazvala zatvaranje tvornica, vrtoglavu inflaciju i izvanredne državne subvencije. Također, cijene goriva su porasle diljem Europe, pa i kod nas u Hrvatskoj. Meloni je stava da EU ne može tražiti od građana da podrže povećane obrambene izdatke, a istovremeno se činiti ravnodušnim prema financijskom pritisku s kojim se suočavaju kućanstva i poduzeća. Prema talijanskoj premijerki, sigurnost se ne bi trebala mjeriti isključivo u vojnom smislu, već i prema tome mogu li tvornice nastaviti s radom, mogu li obitelji priuštiti račune za energiju i mogu li vlade održati ekonomsku stabilnost.

Italija traži veću fiskalnu fleksibilnost

U središtu talijanskog zahtjeva jest Nacionalna klauzula o izuzeću EU, usvojena 8. srpnja prošle godine, koja državama članicama omogućuje privremenu fiskalnu fleksibilnost za povećanje obrambenih izdataka u iznimnim okolnostima. Meloni tvrdi da je Bruxelles već pokazao spremnost ublažiti proračunska pravila kao odgovor na ruski rat u Ukrajini i rastuću zabrinutost zbog vojne spremnosti Europe. Italija sada traži sličnu fleksibilnost za izvanredne energetske mjere. Njena  stranka „Braća Italije“ predvodi vladajuću koaliciju, i također se suočava s neravnomjernom javnom podrškom za veće obrambene izdatke u vrijeme kada mnogi birači ostaju usredotočeni na troškove života. „Ne možemo opravdati u očima naših građana da EU dopušta financijsku fleksibilnost za sigurnost i obranu strogo shvaćenu, a ne za obranu obitelji, radnika i poduzeća od nove energetske krize koja riskira teško pogoditi realno gospodarstvo“, navodi se u pismu. Ona također sugerira da bi nedostatak veće fleksibilnosti u pogledu troškova energije mogao zakomplicirati talijansku podršku programu EU-a Sigurnosna akcija za Europu (SAFE), zajedničkom europskom mehanizmu zaduživanja vrijednom 150 milijardi eura usmjerenom na jačanje obrambenih sposobnosti.

Inače, Italija ima drugi najveći omjer duga i BDP-a u EU nakon Grčke, što ograničava prostor Rima za velike subvencije prema postojećim fiskalnim pravilima, ocjenjuju stručnjaci.

Nedjelja, 10. svibnja, ujedno je 72. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, pri čemu je deseti tjedan operacije prošao (1) u pokušajima otvaranja Hormuškog tjesnaca, (2) u iščekivanju ozbiljnijih pregovora i (3) u nizu većih ili manjih okršaja u tjesnacu i oko njega (koje obje strane uporno i namjerno nisu karakterizirale kao prekid sada već više od mjesec dana načelnog primirja). Naravno, Donald Trump je vrijeme pred otvaranje međunarodnih tržišta u rano jutro ponedjeljka, 4. svibnja, proveo pripremajući dobre vijesti za nervozne trgovce – no, budući da su njegovo otvaranje Hormuza uskoro obilježili oružani incidenti u tjesnacu, cijena nafte baš i nije pala po planu (cijene WTI nafte ostale su iznad 104 USD po barelu do srijede, 6. svibnja, a cijene Brent nafte isto su vrijeme provele između 114 i 110 USD po barelu).

Napomenimo da se u ponedjeljak, 4. svibnja, bilježio i dolazak u Long Beach, savezna država Kalifornija, zadnjeg tankera koji je naftu u Iraku utovario prije izbijanja rata i zatvaranja Hormuza – čime je sad čitav svijet ušao u fazu izostanka isporuke energenata iz glavnine Perzijskog zaljeva. Ipak, budući da do srijede, 6. svibnja, ipak nije došlo do vojne eskalacije oko Hormuza, Trumpu je ipak uspjelo rušenje terminskih cijena nafte (od 100 na 89 USD za barel WTI nafte, uz brzi povratak na oko 96 USD, odnosno od 108 do 98 USD, s brzim povratom na oko 101 USD za barel Brent nafte) najavama novih ozbiljnih pregovora, do kojih ipak do kraja ovotjednog trgovanja naftom nije došlo, baš kao ni do sklapanja ikakvog mirovnog sporazuma. Ipak, u očekivanju iranskih odgovora na kratki i navodno jako općeniti američki „Memorandum o razumijevanju“ samo 15 minuta prije kraja trgovanja za ovaj tjedan, u medijima su opet osvanule najave mogućih pregovora SAD-a i Irana, negdje tijekom idućeg tjedna, valjda opet u Islamabadu.

Pri svemu tome treba napomenuti i da je Hormuz ne samo zatvoren sve ove dane ostao  (što jako ide na korist Irana i štetu svih korisnika bliskoistočnih energenata), nego su se od sredine pa do kraja tjedna bilježili i dani bez ijednog vidljivog prolaza brodova, sve uz ponovne jake mjere lokalnog ometanja navigacijskih signala te sve učestaliju praksu kompletnog gašenja civilnih identifikacijskih sustava AIS (Automatic Identification System) na brojnim tamošnjim brodovima. Naravno, te mjere nisu bitnije omele u radu eskadre od po više desetaka iranskih lakih plovila, koje se sve češće vidjelo u Hormuzu i na prilazima ovom strateški bitnom plovnom putu. Osim napada na pojedine brodove (civilne, ali i američke vojne koji su se približavali Hormuzu), ponovno se počelo nagađati i o iranskom brodskom polaganju dodatnih mina u područje tjesnaca – no sve učestaliji incidenti zapravo su poslužili kao svojevrsni ukras oko navodnog pregovaračkog procesa za koji posebno Sjedinjene Države iz dana u dan tvrde da intenzivno traje, dok Iran o tome zapravo šuti. Ipak, dok se 6. svibnja čulo kako se u neko doba prije toga kroz Hormuz uspio provući LNG-tanker „Mraweh“ i krenuti prema Japanu, u subotu, 9. svibnja, slično se čulo i za katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“, koji je kroz Hormuz prošao s upaljenim AIS-sustavom preko iranske plovne rute, i to iz katarske izvozne luke Ras Laffan prema kupcima u Pakistanu.

No, dok su to suštinski pozitivne vijesti, treba spomenuti i jednu ekološki te strateški lošu vijest. Naime, od srijede, 6. svibnja, na prostoru Perzijskog zaljeva moglo se primijetiti veliku naftnu mrlju koja je krenula od jednog od oštećenih ili starih tankera na zapadnoj obali iranskog naftnog terminala na otoku Harg. Ta mrlja je do subote, 9. svibnja, narasla na oko 45 četvornih kilometara, vidljiva je i sa satelita, a u plutanju Zaljevom navodno se podijelila na dva veća dijela. Sve to posebno napominjemo jer bi u dogledno vrijeme mogla doći do niza desalinizacijskih postrojenja u državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva, što bi u izostanku mjera obuzdavanja i čišćenja ondje lako moglo izazvati velike probleme s tamošnjom proizvodnjom pitke vode.

Brzi kraj „Projekta sloboda“

Prvi preokret stanja nastupio je u nedjelju, 3. svibnja, poslijepodne, kada se od američkog predsjednika Donalda Trumpa moglo čitati o skorom početku „Projekta sloboda“ – nekakvog „humanitarnog“ oslobađanja brojnih plovila međunarodnih brodovlasnika, za što su Sjedinjene Države navodno molile brojne svjetske države. Naravno, riječ je opet bila o objavi na Trumpovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje se on obvezao „voditi njihove brodove sigurno iz tog ograničenog plovnog puta, tako da oni mogu slobodno i vješto nastaviti sa svojim poslom“ – sve to od jutra u ponedjeljak, 4. svibnja, po tamošnjem lokalnom vremenu, uz prijetnju grubom silom onima koji bi se tome mogli protiviti. Kako izgleda, nakon što je do 2. svibnja formalno objavljen kraj operacije „Epic Fury“ (iako je nastavljena blokada Irana kao klasično pomorsko ratno djelovanje) – sada je ideja bila da jednu „terminiranu“ ratnu operaciju zamijeni nešto novo, navodno humanitarno i u biti gotovo jednako agresivno (svojevrsno otvaranje prometa kroz Hormuz, mimo volje Irana i uz konstantna borbena djelovanja u tjesnacu).

Počinje američki “Project Freedom”

Odmah idućeg dana Sjedinjene Države su kroz Hormuz prošle s dva razarača (USS Mason (DDG-87) i USS Truxtun (DDG-103), uz pratnju više helikoptera tipa AH-64 Apache i SH-60 Seahawk), odbile brojne iranske napade i odande ispratile dva američka trgovačka broda („ALLIANCE FAIRFAX“ i CS „Anthem“), navodno kroz uski koridor u iranskim minskim poljima koji su prethodnih dana manje vidljivim robotiziranim sredstvima prokrčili američki specijalizirani ratni brodovi. Zauzvrat, s iranske je strane došlo do oštrog odgovora širih razmjera – prvo je u samom Hormuzu proglašena nova „sigurnosna zona“ koja sa zapadne strane počinje na obali Ujedinjenih Emirata i ide od početka otoka Qeshm, dok s istočne/vanjske strane počinje na iranskoj obali kod rta Kuh Moborak i ide preko Omanskog zaljeva sve do južno od emiratske luke Fujairah (koja tu kao da upada u iransku zonu, zajedno s izlaznom točkom njihova naftovoda koji zaobilazi Hormuz). Ta je mjera odmah izazvala i gomilanje civilnih brodova izvan granica te zone, ujedno pokazavši kako nema interesa za slušanje američkih poziva za samostalne izlaske iz Hormuza kroz omanske teritorijalne vode na južnoj strani tjesnaca. Ujedno, tijekom ponedjeljka, 4. svibnja, Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su i sklapanje sigurnosnog saveza s Izraelom (koji je u tu zemlju navodno poslao i vojnike te protuzračne sustave Iron Dome, što je dodatno svratilo pozornost regije na UAE, baš kao i sličan potez koji su UAE s Egiptom objavili 7. svibnja). Zato u večernjim satima nisu začudili ni novi iranski zračni napadi na Ujedinjene Arapske Emirate, prvi od američkog proglašenja primirja 7. travnja – kada je ispaljeno 12 balističkih raketa, 3 krstareće rakete i 4 drona. Od toga su sve rakete bile uspješno presretnute, ali dronovi su ipak uspjeli pogoditi skladišta nafte u velikoj luci Fujairah na obalama Omanskoga zaljeva (gdje je požar trajao preko 48 sati).

Na zahtjev Pakistana i drugih Trump je obustavio “Project Freedom” na neko vrijeme

Među ostalim, navečer 4. svibnja pred obalama Ujedinjenih Emirata nastradao je i brod HMM „Namu“ pod panamskom zastavom, ali u južnokorejskom vlasništvu, što je Trump posebno iskoristio da Južnu Koreju pozove na pridruživanje SAD-u u „otvaranju“ Hormuškog tjesnaca. Slični iranski napadi na UAE (barem 2 krstareće rakete) nastavili su se i tijekom utorka, 5. svibnja, ali s ponešto manjim intenzitetom i uspjehom – jednako kao i odgovori Emirata po obalnim ciljevima u Iranu. Uz sve to ostala je stajati činjenica da se, usprkos dizanju u zrak brojnih američkih vojnih aviona iz SAD-a, ipak sve ove napade nije karakteriziralo ozbiljnim kršenjima primirja (o čemu se nisu htjeli izjasniti ni američki ministar obrane Pete Hegseth niti načelnik Združenog stožera Caine na jutarnjoj konferenciji za medije 5. svibnja). To je izazvalo ogorčenje u krugu američkih saveznika na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva, koje se ionako tek naknadno obavijestilo o američkom započinjanju čitave operacije/projekta. No, budući da su oni ipak očekivali da napade na njih SAD doživljava ozbiljno (te da pomogne u obrani), ovakvo američko suzdržavanje od povratka u „ratne vode“ dovelo je do brzih lokalnih reakcija – Saudijska Arabija i Kuvajt povukli su svoje dozvole za američko korištenje svojih zračnih prostora u ratne svrhe. Iako se tu radilo o sporu koji je uskoro bio diplomatski zaglađen, oko 6 sati takvog iskakanja iz režima suradnje bilo je dovoljno da SAD već oko 19 sati u utorak, 5. svibnja, budu primorane obustaviti svoj „Projekt sloboda“ (nakon samo 36 sati njegove primjene). Iako se uskoro saznalo za prave razloge obustave, Trump je taj preokret opet izveo objavom na mreži Truth Social, tvrdeći da se radi „na zahtjev Pakistana i drugih država“, zbog nevjerojatnog uspjeha u vojnoj kampanji i u svrhu poticanja „kompletnog i konačnog sporazuma s predstavnicima Irana“, uz istodobno zadržavanje američke blokade Irana (što je ionako nelogično, budući da se tu radi o klasičnom sredstvu mornaričkog ratovanja kojem teško da ima mjesta tijekom primirja). Iako se tom prilikom nije specificiralo na koliko dugo Trump zapravo suspendira svoj „Projekt sloboda“ (navodeći kako će „biti pauziran na kratko vrijeme“) – već do kraja tjedna počelo se spominjati nešto pod nazivom „Projekt sloboda plus“, opet nejasnog sadržaja ili trajanja.

Pregovora ima i nema

Katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“ na putu kroz blokade

Što se spomenutih pregovora SAD-a i Irana tiče, stanje je tu bilo i ostalo prilično nejasno. Naime, na američke zahtjeve s kraja travnja Iran je navodno odgovorio 3. svibnja, gdje su se spominjale tri osnovne faze postupka: pretvaranje primirja u pravi prestanak neprijateljstava (uz rješavanje blokada), zatim rješavanje nuklearnih pitanja, i onda širenje suglasja na širu regiju. U tom smislu u medije je dospjelo i ponešto navodnih detalja iranske ponude – od ponovnog otvaranja Hormuza uz postupno zajedničko razminiranje, također postupno ukidanje i američke blokade tjesnaca te iranske obale, uz promišljanje nekih oblika kompenzacije Irana za velike ratne štete (koje se postupno i iz Teherana procjenjivalo tako velikima da će trebati barem nekoliko godina za bazičnu obnovu), zatim pristajanje na 15-godišnje zamrzavanje obogaćivanja uranija (nakon čega bi to išlo samo do civilno dovoljnih 3,5 posto) i, konačno, uspostavu međunarodnog tijela koje bi nadgledalo mir između SAD-a, Izraela, Irana i Hezbollaha.

Do srijede, 6. svibnja, ova se priča premetnula u formiranje svojevrsnog Memoranduma o razumijevanju koji bi na jednoj strani teksta trebao sadržavati (1) odluku o deblokiranju Hormuza i okončanju američke blokade Irana, (2) pregovore o iranskom zamrzavanju obogaćivanja uranija (gdje SAD navodno traže zastoj od 20 godina, a Iran odgovara protuprijedlogom od 5 godina i još 5 mogućeg produženja), (3) odmrzavanje sankcijama zamrznute iranske imovine, (4) pregovore o iznošenju visoko obogaćenog uranija iz zemlje (navodno Iran pristaje na predaju u ruke Međunarodne agencije za atomsku energiju, dok bi SAD htjele da se to preda njima), a (5) ista ta međunarodna agencija (IAEA) preuzela bi i kontrolu iranskog nuklearnog programa i infrastrukture, (6) dok bi se Iran obvezao općenito ne koristiti podzemne nuklearne komplekse. Nasuprot tome, u praksi su pregovori završili dodatno zakomplicirani kada je u srijedu, 6. svibnja, objavljeno iransko osnivanje „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – od koje se očekivalo da (1) ubire putarinu u iranskim rijalima, (2) posluje s bankovnim garancijama samo iz iranskih banaka, (3) osigurava da zemlje koje su doprinijele štetama tijekom rata plate reparacije prije dobivanja dozvola za prolaz, da se prolaz kompletno brani onima koji su sankcionirali Iran ili u inozemstvu blokirali njegovu imovinu, (4) osigura da svi dokumenti moraju spominjati „Perzijski zaljev“, (5) provodi zapljene plovila i ubire kazne od 20 posto tereta za sva plovila koja bi kršila propise, (6) osigurava da sva plovila poštuju dodijeljene koridore i pridržavaju se uputa iranskih vojnih vlasti, (7) osigurava da budu zabranjena sva plovila pod izraelskom zastavom ili koja imaju veze s izraelskim lukama.

Za Trumpa su SAD u 10. tjednu rata samo 6. tjedana u sukobu (Truth Social, 7. svibnja 2026. godine)

U očekivanju iranskog popuštanja i prihvaćanja već spomenutog američkog Memoranduma o razumijevanju, Trump je 6. svibnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio: „Pretpostavivši da će Iran pristati dati što je već bilo dogovoreno, što je, možda, velika pretpostavka, već legendarni Epski bijes (Epic Fury) bit će okončan, a vrlo učinkovita blokada osigurat će da Hormuški tjesnac bude OTVOREN ZA SVE, uključujući Iran. A ako se ne slože, započinje bombardiranje, i ono će biti, nažalost, bitno više razine i intenziteta nego što je bilo ranije“. Time se nastavila Trumpova igra toplo-hladno – čas tvrdeći da su SAD pobijedile i sporazum samo što nije nametnut Iranu, da bi se onda ustanovilo kako od toga još nema ništa i krenulo s idućom serijom grubih prijetnji. Zato i ne čudi kako se u četvrtak, 7. svibnja, iz iranskih izvora moglo čuti da su u medijima objavljivane varijante sporazuma „više popisi američkih želja nego realnost“, gdje Iran navodno odbacuje čitav niz takvih točaka kao „neprihvatljive“. U tom je svjetlu trebalo gledati i izjave predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa od 6. svibnja – kako „neprijatelji nastoje Iran prisiliti na PREDAJU kroz ekonomski pritisak i pomorsku blokadu“, čemu se ta država i društvo navodno planiraju oduprijeti. Da im neće nedostajati posla moglo se naslutiti i iz izjave Trumpa medijima u petak, 8. svibnja, kada je ustvrdio: „Oni su se poigravali s nama danas, i mi smo ih otpuhali… Poigravali su se. Ja to zovem poigravanje. Javit ću vam ako neće više biti primirja. Ako nema primirja, to nećete trebati posebno saznavati… samo ćete vidjeti veliko žarenje koje će dolaziti iz Irana. I bolje da brzo potpišu sporazum… Razgovori idu vrlo dobro, ali morate razumjeti – ako se to ne potpiše, trpjet će mnogo boli“.

O svemu tome je u Pekingu s kineskim ministrom vanjskih poslova Wang Yijem u srijedu, 6. svibnja, razgovarao i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, kojem je to svojevrsna priprema terena pred dolazak i samog Trumpa u Kinu te njegov susret s Xi Jinpingom – koji je prvotno bio zakazan od 31. ožujka do 2. travnja, da bi onda radi rata u Iranu put bio odgođen na 14. i 15. svibnja. U svjetlu tog bitnog susreta, do kojeg je Trumpu navodno jako stalo, ne bi čudilo da se Sjedinjene Države ipak potrude i ponešto ojačati svoju poziciju u Iranu, ujedno objašnjavajući domaćinima detalje ekonomskih sankcija prema trima kineskim poduzećima specijaliziranima za komercijalnu prodaju satelitskih resursa (MizarVision, The Earth Eye i Chang Guang Satellite Technology), koja je radi suradnje s Iranom u petak, 8. svibnja, sankcionirao američki ministar financija Scott Bessent.

Što se visoke međunarodne politike tiče, treba napomenuti i da su Sjedinjene Države te Bahrein (uz podršku Saudijske Arabije, Katara, UAE i Kuvajta) u utorak, 5. svibnja, ipak pokrenuli i postupak donošenja namjenske rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o slobodnoj plovidbi Hormuškim tjesnacem. Taj dokument osuđuje iranske napade na komercijalna plovila, kao i ograničavanje zakonitog prolaza kroz Hormuz (bilo polaganjem mina ili naplatom nekakve putarine). Takve se aktivnosti definiraju ugrozama za međunarodni mir i sigurnost (suprotno čl. 7. Povelje Ujedinjenih naroda), što otvara i put za usvajanje suprotnih međunarodnih mjera. Iran se poziva da objavi karte miniranja te pomogne akcije razminiranja, uz rad i na uspostavi humanitarnog koridora koji bi osigurao protok roba, hrane i umjetnih gnojiva. Ujedno se članice UN-a poziva da ne pomažu Iranu u zatvaranju tjesnaca i potvrđuje pravo na tamošnju samoobranu u skladu s međunarodnim pravom, uključujući i UN-ovu Konvenciju o pravu mora. Ova se inicijativa Iranu toliko temeljito ne sviđa da su tijekom subote, 9. svibnja, našli za shodno „mikroskopsku državu“ Bahrein upozoriti o ozbiljnim posljedicama podržavanja ovakve „američke rezolucije“ riječima – „Ne zatvarajte si vrata Hormuškog tjesnaca zauvijek!“.

Ipak, na svemu tome vjerojatno neće biti tajanstvenih profitera, kakve se na američkim tržištima vrijednosnica opet moglo vidjeti vezano uz općenite političke poteze po pitanju Irana u srijedu, 6. svibnja. Naime, samo oko sat prije nego što su mediji objavili tvrdnje Trumpa da bi sporazum mogao biti na vidiku, netko je navodno opet uložio 920 milijuna USD na pad krizom tjeranih cijena nafte (oko 12 posto) i time brzo zaradio oko 125 milijuna USD – da bi se onda trendovi preokrenuli nakon iranske objave oko osnivanja već spomenute „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – što je cijene nafte opet potjeralo na rast od oko 8 posto, ali ovoga puta bez ikakvih vezanih investicija podnesenih u zadnji trenutak.

Borbena djelovanja u Hormuzu

Dok se u utorak, 5. svibnja, na momente bilježilo i po 85 iranskih lakih brodica u području Hormuza, ondje je bio napadnut i francuski teretni brod „CMA CGM SAN ANTONIO“, koji je pokušao s ugašenim identifikacijskim sustavom samostalno probiti iransku blokadu, koristeći za prolaz rutu uz omansku obalu, koju je za takve svrhe preporučio Trump. U svjetlu svega toga ne čudi da su tog dana Ujedinjeni Arapski Emirati i samostalno krenuli u napade borbenim avionima i dronovima po obalnom području jugozapadnog Irana (Bandar Abbas, otok Qeshm), ne bi li se osvetili za iransko raketiranje UAE od prethodnoga dana. Uz to su i Sjedinjene Države u zraku držale više desetaka aviona-tankera, uz vjerojatno i jake snage borbenih aviona – što je bitno pojačalo i nagađanja o široj obnovi ratnih djelovanja nad Iranom. Dok do tako nečega ipak nije došlo, SAD su u srijedu, 6. svibnja, ipak onemogućile proboj blokade tankera pod iranskom zastavom „Hasna“ – kojem je borbeni avion F/A-18E/F s nosača USS Abraham Lincoln topom onesposobio kormilo. Ovo je bila novost – provođenje američke pomorske blokade borbenim avionima – koju se do kraja tjedna onda vidjelo u više odvojenih navrata, iako su pažljiviji promatrači uspjeli uočiti raspored više plovila Ratne mornarice SAD-a uzduž linije američke blokade u Omanskom zaljevu. Za to vrijeme, američki nosač zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) početkom svibnja preselio se iz Crvenog mora opet u Mediteran – da bi onda 6. svibnja prošao i Gibraltar na putu prema svojoj matičnoj luci Norfolk (u kojoj nije bio već više od 320 dana i lako bi mogao potući rekord trajanja borbenog rasporeda od 332 dana, koji je 1972./1973. postavio nosač USS Midway (CV-41) tijekom Vijetnamskog rata).

„MV Ocean Trader“ lociran na Diego Garcia

Nasuprot tome, te iste srijede, 6. svibnja, moglo se vidjeti kako kroz Suez prolazi i francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) praćen francuskom, talijanskom i nizozemskom pratnjom – dok bi im se u potencijalnoj operaciji oko Hormuza mogao pridružiti i britanski razarač HMS Dragon, prema odluci Vlade Ujedinjenog Kraljevstva od subote, 9. svibnja. Svi bi ti europski brodovi mogli doći do izražaja samo u slučaju postizanja mirovnog sporazuma SAD-a, Izraela i Irana, kada bi mogli štititi međunarodni promet Hormuzom te pomoći u tamošnjem razminiranju. Zato sasvim drukčija očekivanja treba imati od specijaliziranog američkog broda „MV Ocean Trader“, koji je uz opskrbni brod USNS Pililaau (T-AKR 304) i pratnju bio uočen kod otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu. Naime, riječ je tu o plovećoj bazi za američke specijalce, koja je početkom siječnja bila pred Venezuelom, da bi se sada, izgleda, približavala Iranu i Hormuzu. Općenito, sukobljavanja su bila nastavljena i u četvrtak, 7. svibnja, kada se bilježio prolazak kroz Hormuz američkih razarača USS Truxtun i USS Mason, dok im je USS Rafael Peralta (DDG-115) pružao podršku s istoka – da bi onda nakon žestokih iranskih djelovanja bili izvedeni i jači zračni protunapadi po izvorištima iranskih napada (luka Bahman na otoku Qeshm, Bandar Khamir i nedaleki Bandar Abbas, Minab i njemu nedaleka mornarička baza Bandar Kargan te Sirik na Hormuzu i ciljevi po regiji Jask).

Slična „ljubavna čarkanja“ („love tap“, po riječima samog Trumpa) nastavila su se i u petak, 8. svibnja – kada su u javnost stigle vijesti o onesposobljavanju u Omanskom zaljevu praznih iranskih tankera „Sea Star III“ i „Sevda“ (raketama iz borbenih aviona F/A-18 Super Hornet spriječen je njihov povratak u Iran i korištenje kao plovećih skladišta za naftu u vrijeme blokade). Zauzvrat, u Hormuzu se moglo pratiti djelovanja i do 150 iranskih brzih naoružanih brodica, čulo se o uspješnim iranskim napadima dronovima i krstarećim raketama na veliki aerodrom grada Dubaija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, te o ponešto dvojbenom iranskom zauzimanju tankera „Ocean Koi“ u Omanskom zaljevu (koji je, prema SAD-u, barem od 2020. godine djelovao u okviru upravo iranske „flote u sjeni“).

50-60 IRGC brzih brodica u Hormuzu (satelitska snimka via Soar, 9. svibnja 2026. godine)

U subotu, 9. svibnja, nastavljena su iranska djelovanja barem 130 brzih brodica u Hormuzu, a uz moguća dodatna miniranja postavilo se i pitanje iranske kontrole nad podmorskim kabelima koji prolaze Hormuzom, iako namjerno postavljenima kroz omanske vode. Njih barem 10 bitnih globalno nosi 15 do 20 posto financijskog i internetskog prometa između Europe, Zaljeva i Azije, same zemlje Zaljeva time prebacuju oko 90 posto svog bankovnog i internetskog prometa, dok sam Iran tu sudjeluje s oko 40 posto svog prometa (ostalo im je kopnom). Prema iranskim medijima, namjera je tu ista kao i za brodove – uvođenje dozvola, naplata korištenja i primjena isključivo iranskog prava, valute i bankarskog sustava. Nasuprot tome, u subotu, 9. svibnja, čulo se i o američkim napadima na barem tri tankera oko nedaleke iranske luke Jask, s većim požarima te izlijevanjima nafte po Omanskom zaljevu, da bi nedjelja, 10. svibnja, počela vijestima o oštećenju teretnog broda nedaleko Dohe u Kataru.

IRGC dronovi nad Erbilom 7. svibnja 2026. godine

Dok se do kraja tjedna bilježilo i više rušenja američkih bespilotnih letjelica srednje kategorije MQ-9A Reaper (njih barem 25 do sada, tijekom čitave intervencije), pojedini američki mediji objavili su i širu analizu raznih šteta koje su tijekom aktivne faze intervencije pretrpjeli brojni američki vojni kompleksi u okolici Irana, koje je ta država iznenađujuće precizno gađala (navodno temeljem ruskih i kineskih podataka). Tom je analizom bilo obuhvaćeno preko 228 kompleksa širom regije, uz štete koje se komentiralo kao izuzetno precizne i s malo vidljivih promašaja, te preko 10 milijardi USD vrijednosti. Slično se čulo i u četvrtak, 7. svibnja, kada je Iran ponovno kamikaza-dronovima u okolici Erbila u Iraku napadao baze izbjeglih Kurda iz stranke PDKI (Demokratske partije iranskog Kurdistana) na koje su početkom intervencije posebno računali iz SAD-a i Izraela – pa zato ne čudi ni da su borbeni avioni SAD-a navodno sudjelovali i u ne baš sveobuhvatnoj zračnoj obrani ovih ciljeva. Zato se određeno zadovoljstvo američkim saveznicima moglo 7. svibnja čuti iz UAE-a, Bahreina i Kuvajta, kojima je interventno odobrena kupnja 17 milijardi USD vrijednih raketa sustava MIM-104 Patriot, slično kako je to prije tjedan dana već bilo odobreno i za Katar (u vrijednosti 4 milijarde USD).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. svibnja 2026. pod nazivom “Loše vijesti iz Zaljeva. Problem je vidljiv čak i sa satelita. Prema Iranu kreće specijalni brod američkih komandosa” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-pod-kljucem-trump-prijetnje-naftna-mrlja-cijene-rastu-pregovori-stoje-15706939

Ratne operacije u Iranu i Perzijskom zaljevu stajale su SAD do sada 29 milijardi američkih dolara, izjavio je u utorak 12. svibnja visoki dužnosnik Pentagona. , To je povećanje od četiri milijarde u odnosu na procjenu iznesenu krajem prošlog mjeseca. Naime, Pentagon je 29. travnja službeno objavio da je rat do tog trenutka stajao 25 milijardi USD.

U jednom od prethodnih tekstova objavili smo na portalu Obris.org podatke SIPRI-a, Međunarodnog instituta za istraživanje mira iz Stockholma, koji je objavio da je prošla godina bila 11. za redom u kojima su troškovi za vojne potrebe globalno rasli. Ogradili smo se da u te podatke nisu navedeni troškovi sukoba SAD-a i Izraela, s jedne strane te Irana s druge.

U Kongresu svjedočenje o troškovima

Hurst,Hegseth i Caine na saslušanju u Kongresu

Međutim, tijekom saslušanja u Kongresu Jules Hurst, koji obavlja dužnost glavnog računovođe Pentagona, rekao je jučer zakonodavcima da novi trošak uključuje ažurirane podatke o popravku i zamjeni opreme te operativne troškove. “Zajednički stožerni tim i računovodstveni tim neprestano preispituju tu procjenu. (…) Veliki dio tog povećanja dolazi od preciznije procjene troškova popravka i zamjene opreme“, rekao je Hurst, sjedeći uz ministra obrane Petea Hegsetha i načelnika Združenog stožera, generala Dana Caina. Nije jasno kako je Pentagon došao do brojke od 29 milijardi dolara, ocjenjuju mediji. Najnovija brojka dolazi usred nestabilnog primirja, konkurentskih pomorskih blokada, vrtoglavog rasta cijena plina i pada javne podrške ratu.

Hurst je rekao i da procjena također uključuje operativne troškove i streljivo. Najnoviji izračun još uvijek ne uključuje troškove popravka američkih objekata na Bliskom istoku, koji su pretrpjeli štetu od iranskih protunapada: „Ne znamo kakav će biti naš budući stav. Ne znamo kako bi se te baze obnovile i ne znamo koliki će postotak naši saveznici i partneri platiti za tu obnovu,“ rekao je Hurst

Tko će izračunati vrijednost svih gubitaka SAD-a u ratu protiv Irana?

Portal Politico prenosi da su se demokratski senatori uhvatili za najnoviju procjenu, tvrdeći da Trumpova administracija umanjuje troškove rata bez jasnog kraja i oslanja se na Kongres da podmiri račun. Vodeća demokratkinja u Odboru za proračun Senata, senatorica Patty Murray iz Washingtona, optužila je najnovije brojke da su “sumnjivo niske“: “Trošite teško zarađeni novac poreznih obveznika obitelji na rat kojem se mnogi snažno protive i prisiljavate mnoge da plaćaju više na benzinskim postajama, a ipak ne dajete ni stvarnu analizu dosadašnjih troškova ovog rata“. No ministar obrane/rata Pete Hegseth tvrdi da su troškovi veći od rizika koje predstavlja Teheran: “Kolika je cijena dobivanja nuklearnog oružja od strane Irana?”, rekao je Hegseth senatorici Murray, dodavši: “Ovaj predsjednik je bio spreman donijeti povijesnu i hrabru odluku da se suoči s tim. To dolazi s troškovima i mi to prepoznajemo.” Hegseth, Caine i Hurst založili su se za rekordni obrambeni proračun Trumpove administracije od 1,5 bilijuna dolara.

A zalihe streljiva?

Senator Mark Kelly u otvorenom je ratu s Peteom Hegsethom

Inače, na ovom saslušanju potaklo se i pitanje potrošnje visokotehnološkog streljiva. Naime, već neko vrijeme se nagađa da su se američke zalihe streljiva opasno „stanjile“. Mogući dokaz tome su i obavijesti iz Washingtona saveznicima u Europi da će njihovo naručeno streljivo kasniti, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org..  Ali Hegseth tvrdi drugačije: “Točno znamo što imamo. Imamo dovoljno onoga što nam treba“, rekao je Hegseth tijekom saslušanja pred pododborom Zastupničkog doma koji nadzire obrambene troškove. Demokratski senator Mark Kelly potaknuo je raspravu u nedjelju, rekavši da smatra “šokantnim” koliko je određeno streljivo iscrpljeno zbog rata, pozivajući se na brifinge Pentagona o zalihama projektila Tomahawk, ATACMS i Patriot. Kelly, koji je član senatskih odbora za oružane snage i obavještajne poslove, rekao je u CBS-ovoj emisiji “Face The Nation” da će trebati “godine” da se te zalihe obnove. Upozorio je da se SAD možda neće moći braniti u slučaju dugotrajnog napada koji bi proistekao kao rezultat rata predsjednika Trumpa protiv Irana, za koji je rekao da je pokrenut „bez strateškog cilja, bez plana, bez vremenskog okvira“. „Naravno, bit ćemo u gorem položaju nego što bismo inače bili da se ovaj rat u Iranu nije dogodio“, rekao je Kelly. Hegseth je opisao problem koji je istaknuo Kelly kao „glup i beskorisno preuveličan“. Načelnik združenog stožera general Dan Caine naglasio je da su američka regionalna zapovjedništva izvijestila o „dovoljnoj količini streljiva“ za svoje trenutne misije.

U svakom slučaju, situacija krhkog primirja u Perzijskom zaljevu koje je po riječima američkog predsjednika „na aparatima“, mijenja se iz dana u dan, a novi troškovi samo rastu.

Nedjelja, 3. svibnja, ujedno je 65. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je proteklih deset dana prošlo bez velikih novosti na terenu, ali uz brojna kolebanja na tržištima. Naime, iako se u više navrata nagađalo da direktni pregovori samo što nisu opet krenuli, jednako se tako višekratno očekivala i obnova američkih te izraelskih ratnih djelovanja nad Iranom. Ni ta očekivanja se (za sada) nisu ostvarila.

Čini se da je IRCG dodatno ojačala tijekom ratnih sukoba

Jednako tako, izgleda da se nisu ostvarila ni nagađanja o tome da je iranska strana nepomirljivo podijeljena između vojne frakcije (Revolucionarna garda) i „umjerenijih“ političara – što je trebala biti američka osnova za postizanje nekakvih mirovnih kompromisa. Ujedno, treba napomenuti da (za razliku od Irana) mir u Libanonu zapravo nije zaživio u potpunosti – tako da su se iz dana u dan bilježili razni oružani incidenti na tom sekundarnom ratištu, gdje Izrael ustrajno napada položaje i infrastrukturu libanonskog Hezbollaha, dok vojne postrojbe te stranke/milicije uzvraćaju po izraelskim vojnim postrojbama i položajima.

Naravno, u sklopu svih održanih razgovora po pitanju mira u Libanonu nije došlo do povlačenja Izraelaca s okupiranih pograničnih krajeva na jugu države, baš kao što ni lokalne vlasti nisu bile niti blizu razoružavanju Hezbollaha, koje službeni Tel Aviv ustrajno postavlja među preduvjete trajnijeg rješenja tamošnjih sukoba.

Ekonomski troškovi i pad javne potpore u Americi

U međuvremenu, iz službenih američkih vojnih izvora čulo se da je dosadašnji tijek rata u Iranu SAD koštao oko 25 milijardi USD, dok američka oporba i neovisni izvori spominju kako se tu vjerojatno radi samo o novcu za potrošena ubojna sredstva, dok je puni obračun s operativnim troškovima i pretrpljenim štetama ipak bitno viši.

Zato i ne čudi da se do petka, 1. svibnja, moglo čuti kako nakon 65 dana intervencije čak 61 posto Amerikanaca ne podržava aktualno ratovanje u Iranu (19 posto republikanaca, 71 posto neopredijeljenih i 91 posto demokrata), dok je za postizanje takvih razina javnog neslaganja u slučaju rata u Iraku trebalo preko 3 godine sukoba, a u slučaju Vijetnamskog rata čak 6 godina američkog sudjelovanja.

Status Hormuškog tjesnaca i Trumpova retorika

Hormuški tjesnac i nadalje je zatvoren. U zadnjih desetak dana ustrajno se čulo i o mogućoj obnovi sukoba ako se ne otvori međunarodni brodski promet Hormuzom, o čemu je u utorak, 28. travnja, na svojoj društvenoj mreži Truth Social živopisno pisao i američki predsjednik Donald Trump.

– Iran nas je taman izvijestio da su u ‘stanju kolapsa‘. Oni hoće da mi ‘otvorimo Hormuški tjesnac‘, što je prije moguće, dok oni pokušavaju dokučiti svoje pitanje vodstva (što mislim da će biti u stanju!) Hvala na pažnji na ovu temu!, napisao je.

Ipak, ne samo da Iran nije molio SAD da im otvore Hormuz, već se ni ta njihova „situacija po pitanju vodstva“ nije pokazala nekim posebnim problemom. Problem je tu vidljiv nastavak iranskoga izvoza – tako se u petak, 24. travnja, čulo o punjenju triju velikih tankera na iranskom otoku Harg (oko 6 milijuna barela nafte). Uz to, stigle su i vijesti o gomilanju barem 20 raznih iranskih tankera u luci Chabahar (nedaleko od granice s Pakistanom) – što je bilo tumačeno djelovanjem nedaleko postavljene američke blokade. Ipak, u subotu, 25. travnja, kroz Hormuz je navodno prošlo samo 5 brodova (tri tankera – kineski, grčki i jedan nespecificirani – te još dva teretna broda), a idući dani su navodno tjerali vodstvo SAD-a da odluči između daljnjeg čekanja i pregovaranja ili obnove ratnih djelovanja.

Ipak, kako se moglo čuti iz pojedinih neslužbenih izvora, od 25. do 28. travnja američku su blokadu navodno probila čak 52 iranska plovila (31 tanker i 21 teretni brod, kako u izlazu, tako i u ulazu u Zaljev), dok je u isto vrijeme legalni prolaz obuhvatio oko 30 plovila. Dodatno, u ponedjeljak, 27. travnja, bilo je 6 prolazaka kroz Hormuz, a u utorak, 28. travnja, mogao se u Hormuzu vidjeti i izlazak japanskog tankera „Idemitzu Maru“ s naftom iz Saudijske Arabije, tankera Stairway u kineskom vlasništvu iz UAE u Oman, uz još 4 broda (tri tankera i jedan teretni brod iz iranskih luka), te barem jedan ulazak. U srijedu, 29. travnja, čulo se za izlazak 16 brodova, a u četvrtak, 30. travnja – izlazak 4 i ulazak 3 broda. Uz to, za niz iranskih plovila u blizini obale Iraka moglo se čuti i da im se ometaju sustavi za identifikaciju i lokaciju ne bi li se navodni pretovar iranske nafte mogao prikriti zapravo nepostojećim boravkom u iračkim lukama.

Dosezi i učinci američke mornaričke blokade

USS Michael Murphy (DDG 112) djeluje u Arapskom moru

Američka blokada i dalje traje. Čitavo je ovo vrijeme nastavljena i američka blokada iranskog prometa koju je Trump objavio i uspostavio 13. travnja. Dok se iz američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM) u subotu, 2. svibnja, moglo čuti da je u prvih 20 dana blokade 48 brodova bilo zaustavljeno ili preusmjereno – ipak nema mnogo naznaka da je to kompletno zaustavilo iranski pomorski promet i izvoz nafte, iako se moglo čuti kako se dotok iranske nafte prema tržištima istočne Azije više nego prepolovio (od oko 2,1 milijuna barela dnevno prema 570.000 dnevno). Tome je zasigurno pomoglo i američko uzapćenje iranskog tankera „Stream“ u Malajskom tjesnacu, u nedjelju, 26. travnja – vjerojatno takva akcija izvedena do sada najdalje od područja sukoba.

Ipak, u dva mjeseca ratnih djelovanja naftni prihodi pojedinih država su narasli (Saudijske Arabije oko 10 posto, a Omana oko 7 posto) – dok je Bahrein bilježio minus od oko 17 posto, Katar oko 20 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 25 posto, a Kuvajt oko 40 posto (uz nula izvoza u travnju, po prvi put od Zaljevskog rata 1991. godine).

Budući da se 28. travnja moglo čuti kako Iran u svojim vodama još ima 19 praznih tankera ozbiljne zapremine (iako su neki od njih iznimno stari i krhki, zapravo transportno gotovo neupotrebljivi) – ova je flota Iranu pružila dodatne skladišne kapacitete mimo plana američke pomorske blokade, jednako kao što je navodno pomogla i manja uspostava željezničkog izvoza preko Pakistana prema Kini.

Naravno, efekti blokade ovise i o sposobnosti Irana da u međuvremenu skladišti svoju naftu (1) na kopnu (provincija Khuzestan), (2) na moru (u tankere je od početka blokade navodno spremljeno oko 20 milijuna barela), ali i (3) da jača rafinerijsku preradu te (4) nastavi izvoz (koji redovito osigurava predah u nakupljanju nafte i time odgađa prisilno zatvaranje izvora).

Iranska izdržljivost i ‘piratska‘ taktika SAD-a

Satelitske snimke pokazuju da Iranci na otoku Harg i daje krcaju tankere s naftom

Imajući sve te opcije u vidu, treba uočiti da u dosadašnjem tijeku američke mornaričke blokade nije došlo do brzog zastoja iranske naftne industrije (popunjavanja skladišta nakon obustave izvoza), ne samo u prva dva tjedna blokade (kako su se prvotno procjenjivali ukupni iranski skladišni kapaciteti), tako ni nakon 20 dana blokade – uz nove procjene koje su im 28. travnja davale i dodatnih 12 do 22 dana naftne proizvodnje (do 10. ili 20. svibnja). Sve je to relevantno pod uvjetom da zanemarimo činjenicu da je Iran između 2019. i 2022. godine bilježio preko 33 mjeseca s proizvodnjom oko 15 do 20 posto današnje (ispod 350.000 barela dnevno u prosjeku), te da je i tada izbjegao sva ta oštećenja naftnih izvora za koja se sada uzima da bi ih mogla natjerati na popuštanje i pregovore.

Naravno, dok se time opet pokazala loša kvaliteta sadržajnih procjena na kojima Trump i njegova administracija zasnivaju svoje konkretne odluke u ovom sukobu, ipak nema sumnje u postupnu učinkovitost ovakvog blokiranja protivničke strane – što su dobro ilustrirale i izjave prenesene 29. travnja u iranskim medijima prema kojima bi nastavak blokade mogao „uskoro biti predu­sretnut praktičnim i do sada neviđenim vojnim mjerama“, budući da iransko „strpljenje ima granice“ – kada god one stvarno budu u praksi dostignute.

Do tada treba samo citirati američkog predsjednika Trumpa iz njegova govora na Floridi, 2. svibnja (na „Forum Club of the Palm Beaches“), gdje je o američkoj provedbi blokade zaključio: „Mi smo im preuzeli teret, preuzeli smo naftu. To je vrlo profitabilan posao. Tko bi si mislio da bismo mi to radili, mi smo kao pirati. Mi smo tu kao neka vrsta pirata“.

Diplomatska ofenziva i pregovarački zastoj

Iranski mediji brzo su reagirali na Trumpove izjave o piratima

Pregovori idu ili ne idu. Unatoč prošlotjednim naznakama da bi se direktni pregovori SAD-a i Irana mogli nastaviti tijekom vikenda i početkom tjedna – već u subotu, 25. travnja, od Trumpa se moglo čitati kako američka delegacija neće ići u Islamabad i ondje gubiti vrijeme. Među ostalim, on je razlog za to opet našao u „iznimnoj borbi i zbunjenosti unutar njihovog ‘vodstva‘“, napominjući kako „Nitko ne zna tko ondje vodi, uključujući ni njih“ – naravno, još i uz tvrdnje „Također, mi držimo sve karte, a oni nemaju ni jednu“.

Među ostalim, Iran je na sve to odvratio diplomatskom ofenzivom koja je njihovog ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija prvo odvela u Pakistan, pa onda 25. travnja i u obližnji Oman te 27. travnja u Rusku Federaciju (sastanak s Vladimirom Putinom u Sankt-Peterburgu). Barem dio onoga o čemu se pričalo s Irancima Putin je onda 29. travnja valjda prenio Trumpu – gdje je u javnost dospjelo tek upozorenje kako bi obnova ratovanja s Iranom imala „ekstremno teške posljedice“, a potencijalna kopnena djelovanja bila bi „kompletno neprihvatljiva i opasna“.

Iako se iz SAD-a čas tvrdilo da Iran pristaje na sve zahtjeve, a čas se zastoj opravdavao kaosom u Teheranu – baš kako su to najavljivali pakistanski posrednici, Iran je do 26. travnja prema SAD-u poslao svoj novi prijedlog za pregovore, čime su obje strane razmijenile svoja nova stajališta. Za to se vrijeme iz Islamabada, izgleda, pokušalo osigurati dobru volju Teherana otvaranjem i kopnenih pravaca za transport preko 3.000 brodskih kontejnera koji su umjesto u Iranu zadnjih tjedana završili u pojedinim pakistanskim lukama. Tu se spominje ukupno 6 transportnih koridora od luka u Pakistanu do graničnih prijelaza s Iranom na jednu stranu te kopnenim putem prema Kini na drugu stranu.

I iransko veleposlanstvo u Saudijskoj Arabiji iskoristilo je priliku

Kako izgleda, srž iranskih prijedloga odnosila se prvo na trajnu obustavu napada, a tek zatim na rješavanje zastoja u Hormuzu, uz iransku naplatu prolaza i američku obustavu blokade – dok bi tema nuklearnog programa na dnevni red došla kasnije, što se za SAD i Trumpa pokazalo kompletno neprihvatljivim. U odgovoru na sve to, Trump je navodno u Bijeloj kući, 28. travnja, održao sastanak s članovima kabineta i odabranim čelnicima naftne industrije ne bi li se pronašle mjere za stabiliziranje tržišta nafte.

Ujedno, od vojnih vlasti zatražene su pripreme za dugu blokadu Irana, što je dodatno bilo podcrtano i grafičkim prijetnjama Iranu na društvenoj mreži Truth Social u srijedu, 29. travnja – što je onda tijekom srijede, 29. travnja, potjeralo terminske cijene nafte u nebo (barel WTI nafte do 110,1 USD, te barel Brent nafte do 120,86 USD), da bi se samo dan kasnije te procjene pokazale krivima – pa je nafta opet pala (barel WTI nafte do 103,71 USD, a barel Brent nafte 107,19 USD) i onda nastavila jako varirati oko te donje granice do vikenda.

Prijedlozi u 14 točaka i razmimoilaženja u regiji

Nakon te napete srijede, 29. travnja, iz Irana se čulo o izradi novih, izmijenjenih pregovaračkih stajališta, koja navodno, među ostalim, u 14 točaka obuhvaćaju i (1) povlačenje SAD-a iz okolice Irana, (2) prestanak blokade i novi sustav upravljanja Hormuzom, (3) ukidanje sankcija, (4) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (5) plaćanje reparacija te (6) završetak rata na svim bojištima, uključivo Libanon. Novost bi tu bila da se ne traži prestanak američke blokade kao preduvjet razgovora, već bi do toga došlo u sklopu procesa razgovora o otvaranju Hormuza, nuklearnim pitanjima i sigurnosnim garancijama za Iran.

Iranska diplomatska ofenziva – Abas Araghchi u Omanu

Nasuprot tome, s američke se strane u 9 točaka navodno, među ostalim, govorilo o održavanju blokade sve do postizanja dogovora o nuklearnim pitanjima, dok su pregovori posredno poticani i glasinama o mogućim vojnim udarima za poticanje Irana na neke ustupke. Ipak, dok su SAD navodno predlagale razgovore u trajanju primirja od 2 mjeseca, Iran navodno smatra da bi se do dogovora moglo doći unutar 30 dana. O svemu tome su Iranci opet nastojali obavijestiti širi krug zainteresiranih – pa je tako ministar Araghchi 1. svibnja telefonom razgovarao s kolegama iz Turske, Egipta, Katara, Saudijske Arabije, Iraka i Azerbajdžana, te konačno i s visokom predstavnicom EU Kajom Kallas.

Za razliku od svega toga, ako je vjerovati objavi Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social od kasnih sati u subotu, 2. svibnja – te nove iranske pregovore tek treba sagledati u Washingtonu, iako Trump „ne može zamisliti da bi oni bili prihvatljivi, budući da oni (Iran) još nisu platili dovoljno visoku cijenu za sve što su napravili čovječanstvu i svijetu u zadnjih 47 godina“. Nije čudo da su ovakve riječi izazvale nove ratne strahove kod promatrača stanja u Iranu, iako do nedjelje, 3. svibnja, još nije bilo za uočiti i bitnije promjene očekivanih cijena nafte na raznim terminskim tržištima.

Pri svemu tome, itekako je ostalo otvoreno pitanje koje to arapske zemlje Zaljeva zapravo uopće podržavaju pregovore, a koje se zalažu za nastavak ratovanja – na terenu se moglo vidjeti da Saudijska Arabija aktivno radi s Pakistanom, Turskom i Egiptom na nastavku pregovora, dok su navodno Ujedinjeni Arapski Emirati više bili za svojevrsno temeljitije pokoravanje aktualnog režima u Iranu (što i ne čudi ako se ima u vidu da su baš oni bili i najviše izloženi iranskim napadima tijekom aktivne faze aktualnog ratovanja u Zaljevu). Budući da nije bilo suglasja, 27. travnja su UAE iz Pakistana naglo povukli kredit od 3,5 milijardi USD, koji su u tamošnjoj središnjoj banci brzo nadopunili iz Saudijske Arabije. Nije nemoguće da je, uz ostala dosadašnja neslaganja UAE-a i Saudijske Arabije, i ova tema imala utjecaja na izlazak UAE-a iz okvira organizacija OPEC i OPEC+, što su najavili u utorak, 28. travnja, s učinkom od petka, 1. svibnja.

UAE -_izjava o izlasku iz OPEC-a

Ipak, treba napomenuti kako su Ujedinjeni Emirati ipak 28. travnja bili na sastanku zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu održanom u gradu Džeddi u Saudijskoj Arabiji – gdje su pak jedini izostali predstavnici Omana, što je izazvalo brojna dodatna nagađanja. Iako su Ujedinjeni Arapski Emirati bili članovi OPEC-a od 1967. godine, oni su u zadnje vrijeme bili druga članica po proizvodnji i sposobnosti njezina doziranja – činili su 13 posto proizvodnje OPEC-a, odnosno 9 posto u OPEC+. Navodno se unutar UAE-a nisu mogli miriti i s nametnutim ograničenjima proizvodnje koja zapravo nemaju smisla dok je Hormuz zatvoren, a UAE ovise tek o prometu svojim ograničenim (i zapravo već otprije pretrpanim) naftovodom Habshan–Fujairah mimo tjesnaca. Svi bi ti prihodi u predstojeće doba visokih cijena trebali pomoći sanirati brojne ratne štete i nanovo ojačati istrošenu protuzračnu obranu države – baš kako SAD prema novim objavama hitno jačaju zalihu raketa Patriot PAC-2 i PAC-3 u Kataru (2. svibnja odobrena prodaja za 4,1 milijardu USD).

Gomilanje vojnih snaga i operativna kretanja

Američke vojne snage nadalje pristižu. Baš kao i krajem prošloga tjedna, tako se i zadnjih dana bilježio konstantan promet američkih vojnih transportnih aviona i letećih tankera koji na Bliski istok donose dodatne snage, streljivo i opremu. Time je uspostavljena zračna ruta od Velike Britanije preko Njemačke, Češke, Mađarske, Srbije, Bugarske i Grčke, pa na Izrael i bliže Perzijskom zaljevu – koju se i iz civilnih izvora moglo svakodnevno promatrati u radu.

MQ-4C Triton

Tako se u utorak, 28. travnja, mogao vidjeti prelet 26 letećih tankera i 31 transportnog aviona, uz brojne izviđačke letjelice (recimo, avion Boeing RC-135W „Rivet Joint“ koji nad Perzijskim zaljevom zadnjih dana navodno užurbano dopunjava američki popis meta za potencijalne buduće zračne udare). Pri tome treba napomenuti kako je 27. travnja iznad Perzijskog zaljeva oštećena još jedna skupa i specijalizirana bespilotna letjelica MQ-4C Triton (uz onu srušenu 9. travnja), što se iz američkih vojnih krugova uskoro nadomjestilo prebacivanjem dodatnih takvih sustava iz Italije u zonu intervencije.

Ukratko, sva ta zrakoplovna manevriranja uklopila su se u već prisutni strah oko moguće obnove ratnih djelovanja krajem srijede, 29. travnja, kada se spominjalo da je iz Pentagona predsjedniku Trumpu bila prikazana mogućnost izvođenja niza „kratkih i snažnih“ napada kojima bi se Iran potaknulo na nastavak pregovora. Iako je to možda nekome moglo izgledati opravdano ili korisno, takva bi se djelovanja samo temeljito uklopila u tzv. „eskalacijsku zamku“ na koju SAD uporno upozoravaju pojedini američki stručnjaci te znanstvenici.

Za to vrijeme nastavlja se i prisutnost triju američkih borbenih skupina okupljenih oko nosača zrakoplova – USS Gerald Ford (CVN-78) je i dalje na sjeveru Crvenog mora (iako se čulo i naznake o njegovu mogućem skorijem povlačenju natrag prema SAD-u), USS Abraham Lincoln (CVN-72) primijećen je nedaleko od američke blokade u Omanskom zaljevu, a USS George H.W. Bush (CVN-77) navodno je negdje u obližnjem Arapskom moru, jednako kao i desantni nosač USS Tripoli (LHA-7), dok je izgleda ipak u dolasku i drugi desantni nosač – USS Boxer (LHD-4), kojeg se nakon određenih otezanja ipak u petak, 1. svibnja, bilježilo u prolasku od Singapura u područje nedaleko od Irana.

SAD su najavile testno lansiranje LRHW („Dark Eagle“) s Floride

Uz to, u četvrtak, 30. travnja, moglo se čuti i o mogućem prebacivanju malobrojnih aktivnih lansera hipersoničnih raketa LRHW (poznatih i kao „Dark Eagle“) prema Iranu – iako mali broj navodno raspoloživih komada ovih oružja u statusu tek „inicijalne operativne sposobnosti“ itekako dovodi u pitanje njihovu prvu ozbiljnu ratnu uporabu. Zato ima manje sumnji u sposobnost protuzračnog sustava THAAD koji je put Bliskog istoka krenuo iz Koreje – ostavivši tog američkog saveznika bez takvog „kišobrana“ čije je raspoređivanje na Korejski poluotok u srpnju 2016. bilo okidač ozbiljnih političkih pritisaka iz Kine i Rusije.

Jednako tako se s iranske strane nastavilo bilježiti užurbane radove na saniranju pojedinih ratom oštećenih podzemnih raketnih kompleksa – iz kojih se nastoji izvući zakopane lansere i zalihe raketnih projektila te bespilotnih letjelica. Ujedno, nastavile su pristizati i vijesti o povremenim masovnijim djelovanjima iranske protuzračne obrane – navodno protiv brojnih manjih dronova nepoznatog podrijetla, koje se ustrajno opisuje kao isprobavanje iranske obrane pred moguće nove napade. Takve su se situacije bilježile u rano jutro nedjelje, 26. travnja (kod Kermanšaha i Qoma, na navodnom koridoru iz Izraela prema Teheranu), pa opet u četvrtak, 30. travnja (Teheran), i subotu, 2. svibnja (Qom).

Zakonodavni okviri i političko kupovanje vremena

Za kraj napomenimo kako je 29. travnja istekao rok od 60 dana od započinjanja ratnih djelovanja SAD-a i Izraela u Iranu, da bi krajem 1. svibnja istekao i rok od 60 dana od kada je administracija predsjednika SAD-a Trumpa o svojoj aktualnoj ratnoj avanturi obavijestila Kongres. No, dok američka Rezolucija o ratnim ovlastima („War Powers Resolution“ iz 1973. godine) zapravo traži da se do tada Kongres oglasi o dozvoli takve vojne akcije (ili da se otvori dodatni rok od 30 dana za povlačenje snaga s poprišta operacija) – za sada ne vidimo ništa od navedenoga.

Mike Johnson smicalicama kupuje vrijeme za Trumpa

Trump je tek 1. svibnja prema Kongresu opet otposlao kratko pismo u kojem tvrdi da su ratne operacije u Iranu zapravo „terminirane“ još 7. travnja, s proglašenjem primirja, dok Iran i dalje ostaje izvor prijetnji – pa bi se protiv njega uskoro moglo opet odvojeno djelovati po slobodnoj volji izvršne vlasti.

Naravno, sve je to itekako problematično ako znamo da i nakon spomenutog primirja od 13. travnja pa do danas nad Iranom Oružane snage SAD-a provode mornaričku blokadu – što je itekako oblik mornaričkog ratovanja – tako da ni operacije zapravo nisu gotove, a angažirane snage nisu bile povučene nego tek presložene (te ujedno i ojačane). Ipak, kako će se o tim stavovima predsjedničke administracije postaviti sam američki Kongres još nije jasno – budući je čelnik Zastupničkog doma Mike Johnson za zastupnike opet proglasio proljetne neradne dane, kupujući time Trumpu vrijeme najmanje do 11. svibnja.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 3. svibnja 2026. pod nazivom “Sve je više dokaza da je Trumpov plan propao, Amerikanci gomilaju snage u Perzijskom zaljevu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-zatvoren-skuplja-se-blokada-nafta-skace-pregovori-zapinju-15704829

Petak, 24. travnja, ujedno je 56. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu (kraj osmog tjedna operacija), a većinom pojedinačnih bojišta ovoga sukoba vladala su zategnuta primirja. Konkretno, primirje u samom Iranu američki predsjednik Donald Trump proglasio je krajem 7. travnja na dva tjedna, da bi ga onda, nakon brojnih preokreta, dodatno produžio u kasnim večernjim satima utorka, 21. travnja, ali ovoga puta bez zadanog roka trajanja. Ipak, pojedini izvori pretpostavljaju da bi mjera za njegovo trajanje mogao biti dolazak nosača zrakoplova USS George H. W. Bush (CVN-77) u zonu operacija – pa budući da su taj brod i njegova prateća skupina bili locirani sjeverno od Madagaskara, time bi i primirje trajalo do kraja tjedna. Naravno, uz nepredvidivost američkog predsjednika, to je nemoguće sigurnije tvrditi, što je razlog da sami Iranci i ovo primirje (kao i naznake pregovora) uvelike vide tek kao još jednu ratnu varku SAD-a i Izraela – budući da su napadi na Iran i u lipnju 2025. i krajem veljače 2026. bili započeti baš tijekom najavljenih/tekućih pregovora.

Prva od francuskih žrtava u UN misiji UNIFIL u Libanonu

Slično je neizvjesno i vezano primirje u Libanonu, sklopljeno u četvrtak, 16. travnja, koje bi trebalo trajati deset dana – do pred kraj nedjelje, 26. travnja. Nisu tu mnogo razloga za optimizam dali zabilježeni incidenti (poput napada koji je u subotu, 18. travnja, života koštao francuskog pripadnika UN-ove misije UNIFIL u Libanonu), ni izraelsko proglašenje „žute crte“ kojom se od ostatka Libanona odijelila izraelska „sigurnosna zona“ uspostavljena unutar 10 km od međunarodne granice – iako je Trump u kasnim satima četvrtka, 23. travnja, već najavio produženje ovog primirja za dodatna tri tjedna. Ipak, spomenuta primirja zapravo nisu nimalo pomogla pregovorima SAD-a i Irana, a još manje ikakvom ozbiljnijem otvaranju strateški bitnog Hormuškog tjesnaca za međunarodni promet. Za sada su jedini izravni pregovori visokih delegacija SAD-a i Irana održani u subotu, 11. travnja, no bez ikakvih bitnijih rezultata. Iako je tijekom zadnjih tjedan dana višekratno izgledalo da bi se mogla dogoditi iduća runda takvih razgovora – do toga ipak nije došlo. Tu treba spomenuti kako postoje naznake da bi do pregovora moglo doći nadolazećeg vikenda ili u ponedjeljak, 27. travnja.

Kaos u tjesnacu

Spomenuti kaos prevladavao je u zadnjih tjedan dana i po pitanju otvaranja za promet tjesnaca Hormuz. Kao prvo, pitanje primirja u Libanonu bilo je problematično još od utorka, 7. travnja, kada su Iran i posrednici iz Pakistana tvrdili da je Libanon uključen u primirje, dok se Izrael tome opirao te nastavljao ondje aktivno ratovati. Budući da se ta dilema postavila kao veliki problem, izgleda da je Donald Trump izravno s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom dogovorio rješenje – proglašenje već spomenutog naknadnog primirja u Libanonu, u četvrtak, 16. travnja. Rješavanje ovog problema otvorilo je prostor za iduću gestu dobre volje iz Irana, koja je stigla oko 15 sati po hrvatskom vremenu u petak, 17. travnja, s objavom iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija: „U skladu s primirjem u Libanonu, proglašen je potpuno slobodan prolaz za sva komercijalna plovila kroz tjesnac Hormuz tijekom preostalog trajanja primirja, na koordiniranoj ruti koja je već ranije bila objavljena od Organizacije za pomorstvo i luke Islamske Republike Iran“.

Ova je objava izazvala pravu lavinu objava Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje je niz od 12 objava tog dana započeo samo nekoliko minuta nakon spomenute iranske geste. Trump je tada velikim slovima konstatirao: „Iran je upravo objavio da je Iranski tjesnac potpuno otvoren i slobodan za puni prolaz. Hvala!“. Ipak, samo malo više od 20 minuta kasnije to je i dopunio, opet sve velikim slovima: „Tjesnac Hormuz je potpuno otvoren i spreman za poslovanje i puni prolaz, ali pomorska blokada ostat će u punom opsegu i efektu što se tiče Irana, sve do onog vremena kad naša transakcija s Iranom ne bude 100 posto dovršena. Taj proces trebao bi ići vrlo brzo budući da je većina točaka već ispregovarana. Hvala na pažnji po ovom pitanju! Predsjednik Donald J. Trump“. Kako izgleda, upravo se kao posebno problematično pokazalo pitanje nastavka američke blokade Irana (i Hormuza) – koju su SAD proglasile s početkom u ponedjeljak, 13. travnja, u 10 ujutro po američkom vremenu (16 sati po hrvatskom vremenu) – budući da su Iranci tu mjeru smatrali suprotnom primirju, te očekivali njezino ukidanje kao iduću američku gestu dobre volje u pregovorima.

U tako zategnutoj atmosferi zapravo nije bilo bitno (ali definitivno nije ni pomoglo) što je Trump, nakon objave nastavka blokade, tijekom sat vremena nastavio bjesomučnim ritmom objavljivati postove – prvo najavu dodatnih američkih mjera protiv Irana (uzimanje sve „nuklearne prašine“, izostanak ikakve predaje sankcijama blokiranih iranskih novčanih sredstava iz SAD-a), ali i izuzimanja Libanona iz okvira sporazuma s Iranom (uz najavu „rada s Hezbollahom“, dok je Izraelu „zabranjeno od SAD-a“ daljnje bombardiranje Libanona) – a onda i niz vidljivo trijumfalnih, gotovo postratnih objava. Tako se Trump opet otresao na NATO kao na beskorisnog „tigra od papira“ koji bi pomagao tek nakon što je posao obavljen – da bi nastavio s čestitkama Saudijskoj Arabiji, UAE-u, Kataru i Pakistanu na suradnji i savezništvu.

Uz to je objavio i da je Iran (uz pomoć SAD-a) navodno „uklonio, ili uklanja, sve pomorske mine“, valjda iz područja Hormuza – što se za samo koji dan pokazalo kao potpuna neistina. Dapače, do srijede, 22. travnja, u američkim se medijima moglo čuti da su koji dan ranije američki vojni predstavnici pred Kongresom svjedočili da Pentagon pretpostavlja prisutnost do 20 mina u i oko Hormuza, čije će uklanjanje započeti nakon konflikta ili početka dugotrajnog primirja, te trajati možda i do šest mjeseci. No, nakon objave kako se Iran složio „da nikad više neće zatvoriti tjesnac Hormuz“ i da on „više neće biti korišten kao oružje protiv svijeta“ – Trump se za kraj opet obrušio i na američke medije „koji očajnički traže razlog za kritiziranje predsjednika Donalda J. Trumpa po pitanju Irana, ali ga ne nalaze“. Naravno, ovu euforiju pratile su i terminske cijene nafte, koje su odmah pale radikalno (barel WTI nafte do 81,19 USD, a barel Brent nafte do 86,4 USD) – da bi uskoro opet krenule postupno rasti (i do početka petka, 24. travnja, opet dosegnule 97,3 USD za barel WTI nafte, te 106,7 USD za barel Brent nafte). Iako se do jutra idućeg dana, subote, 18. travnja, moglo registrirati pojačani promet brodova kroz Hormuz (prema nekim izvorima, 17. je prošlo 8, a početkom subote, 18. travnja, možda i rekordnih 47 raznih brodova) – kritika Trumpa stigla je iz Irana.

Prvo se ujutro, 18. travnja, odmah iza ponoći, na društvenoj mreži X moglo čitati izjave iranskog predsjednika parlamenta Ghalibafa o tome da je Trump „u sat vremena iznio sedam tvrdnji, i svih sedam bilo je lažno“, naglasivši kako će, uz američku pomorsku blokadu, i Hormuz ostati zatvoren – što su oko 10:30 po hrvatskom vremenu za agenciju Fars potvrdili i iranski izvori iz Revolucionarne garde. Tom je prilikom iz vojnih krugova bilo naglašeno da se tjesnac vraća „u svoje prethodno stanje“, uz optužbe da SAD svojom „takozvanom blokadom“ zapravo provode pomorsko razbojništvo. Time je i formalno bilo potvrđeno da su deseci plovila hitno odustali od izlaska iz Perzijskog zaljeva putem Hormuza, nakon što se čulo i o iranskom otvaranju vatre na tanker SANMAR HERALD i teretni brod JAG ARNAV (oba pod indijskom zastavom) – za koje, doduše, postoji mogućnost i da su svoj iznos u kriptovaluti za pravo prolaza kroz Hormuz umjesto u ruke iranske Revolucionarne garde zapravo platili nepoznatim prevarantima. Kako bilo da bilo, do tog subotnjeg popodneva Hormuz je opet bio poprilično zatvoren, a iz Washingtona je Trump samo kratko poručio da SAD zadržavaju svoj čvrsti stav i „neće se dati ucjenjivati“ od Irana. Naravno, promet svih vrsta brodova kroz Hormuz odmah je radikalno pao, tako da se neslužbeno navodio prolaz njih tek 3 u nedjelju, 19. travnja, 7 u ponedjeljak, 20. travnja, i 13 u utorak, 21. travnja.

U očekivanju pregovora SAD-a i Irana

Početak ovoga tjedna protekao je u nadmetanju Irana i SAD-a po pitanju zaustavljanja brodova u široj okolici Hormuza, dok su se iz Sjedinjenih Država najavljivali pregovori, a iz Irana ih se odbijalo. Čitavo to vrijeme međunarodni promet kroz Hormuz ostajao je pretežito zatvoren – pojačavajući dalje pritisak na svjetsko gospodarstvo, koje sada broji preko 550 milijuna barela nafte manje na tržištu (oko 10 – 15 milijuna manjka dnevno, pa tako preko 55 dana) – na čemu nije mnogo promijenila ni odluka Donalda Trumpa da 16. travnja preglasa svog ministra financija Scotta Bessenta, te ipak do 16. svibnja nanovo produži rusko oslobođenje od sankcija za međunarodnu prodaju nafte.

Brod Touska na meti

Dok se do ponedjeljka, 20. travnja, čulo da su Sjedinjene Države na svojoj blokadi od prolaza odvratile 27 brodova (što je do poslijepodneva u četvrtak, 23. travnja, poraslo do 33 broda, uz još preko 34 broda za koje se neslužbeno čulo o prolazu kroz američku blokadu – 19 u izlazu i 15 u ulazu) – treba posebno spomenuti i niz zapljena pojedinih plovila. Ta je pojava započela u nedjelju, 19. travnja, američkim hvatanjem u Omanskom zaljevu iranskog motornog broda TOUSKA, već otprije sankcioniranog iranskog kontejnerskog plovila za koje se čulo da prema Iranu dolazi iz luke Zhuhai na jugu Kine – uz pretpostavku prijevoza natrij-perklorata, sirovine za proizvodnju oksidatora u krutim gorivima za balističke rakete. Jednako tako, u noći na utorak, 21. travnja, SAD su izvele iskrcavanje i na sankcionirani tanker TIFANI (pod zastavom Bocvane) usred Indijskog oceana, u Bengalskom zaljevu, na pola puta od Šri Lanke prema Molučkom tjesnacu i Singapuru – da bi u idućim satima uhvatile i tanker DORENA zapadno od juga Indije, te manji tanker (Suezmax) SEVIN na samom ulazu u Molučki tjesnac.

Sva su ta događanja ustrajno zaoštravala stanje između SAD-a na jednoj i Irana na drugoj strani uoči večeri u utorak, 21. travnja, kada se očekivao istek američkog dvotjednog primirja. No, dok je tijekom dana Trump objavljivao kako neće produžiti primirje („jer Iranci moraju pregovarati“), u samom Iranu se javno najavljivao nastavak otpora, a usred Teherana je predvečer održana i javna parada s pokazivanjem raketa Qiam-1 i Khorramshahr-3 na vozilima-lanserima. Ipak, stanje se preokrenulo oko četiri sata prije isteka dotadašnjeg primirja, malo iza 4 poslijepodne po američkom istočnom vremenu ili iza 10 navečer po hrvatskom vremenu – i to opet objavom Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social. U njoj je on napisao: „Temeljem činjenice da je Vlada Irana ozbiljno razlomljena, što nije neočekivano, a na zahtjev maršala Asima Munira i premijera Shehbaza Sharifa iz Pakistana, zamoljeni smo da zadržimo naše napade na državu Iran sve dok njihovi vođe i predstavnici uspiju sastaviti ujedinjeni prijedlog. Zato sam uputio našu vojsku da nastavi blokadu i, u svim drugim aspektima, ostane spremna i sposobna – i zato će nastaviti primirje do trenutka kada bude predan i njihov podnesak i razgovori budu zaključeni, na ovaj ili onaj način“.

Američko iskrcavanje na brod Majestic X

Nakon svega ovoga, u srijedu, 22. travnja, čulo se o iranskoj zapljeni dva teretna broda (grčkog EPAMINONDAS-a te izraelskog MSC FRANCESC-a, na kojem su i 2 hrvatska te 4 crnogorska pomorca) u pokušaju izlaska kroz Hormuški tjesnac – što je navodno izvedeno eskadrom od preko 30 brzih plovila koja se i sa satelita moglo vidjeti u plovidbi na spoju Hormuza i Omanskog zaljeva. Dok već sama njihova prisutnost pokazuje kako američki navodi o potapanju barem 159 iranskih brodova ne znače ujedno i gubitak pomorskih sposobnosti za vlasti Irana, riječ je tu o demonstraciji sile vrlo sličnoj i zrakoplovnim vježbama koje su iznad samog Teherana u četvrtak, 23. travnja, izvodila barem dva iranska borbena aviona MiG-29. Svemu tome treba dodati i iranske prijetnje izrečene ovog tjedna o presijecanju barem sedam linija optičkih vlakana koja iz Zaljeva vode kroz Hormuz, ako dođe do daljnjeg zaoštravanja stanja i potencijalne obnove ratovanja. No, početkom četvrtka, 23. travnja, Sjedinjene Države zaustavile su tanker MAJESTIC X (pod zastavom Gvajane), čime je nastavljena igra zapljene brodova – dok se u večernjim satima istoga dana širom Irana bilježio i niz vijesti o djelovanjima protuzračne obrane protiv manjih dronova nepoznatog podrijetla – što je još jedna mjera aktivnog oprobavanja stanja tamošnje obrane.

Tvrdu liniju predvodi general Ahmad Vahidi

Dok su se danima iščekivali pregovori, od njih nije bilo ništa ni do početka petka, 23. travnja – iako je nadu ustrajno podgrijavao i sam Donald Trump brojnim kratkim telefonskim intervjuima za razne medije – iranske su vlasti ustrajno smanjivale očekivanja, naglašavajući kako pregovora neće biti dok traje blokada, te ostavljajući ipak dojam određene koherentnosti stavova. To je posebno bitno u svjetlu niza zapadnih napisa o podjelama u iranskim redovima, navodno između „umjerenih“ političara (predvođenih predsjedavateljem parlamenta Ghalibafom i ministrom vanjskih poslova Araghchijem), nasuprot „tvrdolinijaša“ iz Revolucionarne garde, predvođenih generalom Ahmadom Vahidijem (koji navodno kontrolira i pristup teško ranjenom Vrhovnom vođi Modžtabi Hameneiju, usprkos paralelnim glasinama da o njemu ujedno brine i predsjednik države Masoud Pezeshkian, političar, ali i kardiokirurg). Naravno, kada su jednom te glasine o podjelama postale stvarno široko dijeljene na američkoj i izraelskoj strani – toliko da ih je 23. travnja ujutro u zasebnoj objavi spominjao i sam Donald Trump – uzvrat je obuhvatio jasno zbijanje redova na iranskoj strani te koordinirane objave na društvenoj mreži X i predsjednika parlamenta Ghalibafa i predsjednika države Pezeshkiana o tome kako u Iranu postoje samo „Iranci“ i „revolucionari“, koji će „željeznim jedinstvom nacije i vlasti, s potpunom poslušnošću Vrhovnom vođi revolucije, postići da agresorski kriminalci požale svoje akcije“. U svjetlu takvih izjava, ali i vijesti o radu spomenutih iranskih političara, teško da ima mnogo istine u glasinama iz pojedinih izraelskih i arapskih izvora da je Revolucionarna garda u Teheranu izvela svojevrsni državni udar te sve tamošnje „umjerene“ političare stavila u kućni pritvor.

U takvom okolišu zapravo je teško pretpostaviti potencijalni tijek daljnjih mirovnih pregovora – koje bi s jedne strane vodila sada nanovo osnažena iranska delegacija, dok bi im nasuprot opet stajali politički izuzetno slabi američki potpredsjednik JD Vance, praćen osobnim izaslanikom Donalda Trumpa Steveom Witkoffom i predsjedničkim zetom Jaredom Kushnerom. Pri tome posebno treba napomenuti i često zapostavljanu činjenicu da i Witkoff i Kushner tu ne nastupaju bilo kao ozbiljni pregovarači, bilo kao financijski nezainteresirani državni predstavnici. Naime, dok Witkoff ima velika ulaganja iz arapskih država u svoja poduzeća za poslovanje kriptovalutama, za Kushnera nije nikakva tajna da je u svoj investicijski fond do kraja 2021. godine primio oko 2 milijarde USD investicija iz Saudijske Arabije, da bi američki mediji početkom ove godine spominjali i njegov pokušaj pribavljanja dodatnih 5 milijardi USD iz sličnih izvora. Sve to itekako dovodi u pitanje za koga ta dvojica zapravo pregovaraju s Iranom – za SAD, ili prvenstveno ipak za pojedine države sa zapada Perzijskog zaljeva. Naravno, ovakve se sumnje samo nadovezuju na već dobro dokumentirane (ali ne i pravosudno istraživane) slučajeve velikih američkih investicija što na burzama, što na internetskim platformama za klađenje – gdje su nepoznate osobe zarađivale velike novce ciljanim ulaganjima tik pred bitne međunarodne odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa vezane uz Iran. Tu posebno govorimo o situacijama od 27. veljače (zarade na okladama o početku rata u Iranu i smrti iranskog Vrhovnog vođe Alija Hameneija), od 23. ožujka (investiranje 580 milijuna USD na pad cijena samo 15 minuta prije Trumpove objave o uspješnom pregovaranju), pa opet 27. ožujka (oko 760 milijuna USD uloženih samo 20 minuta prije iranske objave o otvaranju Hormuza), i još 7. travnja (taman prije objave primirja, investicija od oko 950 milijuna USD da će nafta pojeftiniti), a onda opet i 21. travnja (430 milijuna USD uloženo oko 15 minuta prije Trumpove objave o produženju primirja). Dakle, još jedna misterija – bilo radi puno sreće u prognoziranju razvoja međunarodnih događaja, ili pak radi zlouporabe privilegiranih informacija iz dubina američkog političkog sustava.

Okupljanje dodatnih vojnih snaga

Čitavo vrijeme jedna je stvar ipak konstantna – Sjedinjene Američke Države neprekidno dopremaju dodatne vojne snage prema Iranu, a njihovi transportni avioni punom parom dopremaju i dodatni materijal i ljudstvo na Bliski istok. Tako se 19. travnja moglo čuti o prebacivanju još 12 borbenih aviona EA-18G Growler (specijaliziranih za elektroničko ratovanje) preko Atlantika pa u Izrael (baza Nevatim), dok se u četvrtak, 23. travnja, istim putem moglo pratiti i još 12 marinskih borbenih aviona F/A-18C Hornet – što je bio samo dio aktivnog okupljanja raznih specijaliziranih zrakoplovnih efektiva. No, to je samo dio snaga u dolasku.

Tako se u utorak, 21. travnja, čulo o ponovnom ulasku američkog nosača zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) iz Mediterana u Crveno more, zajedno s dva razarača klase Arleigh Burke i jednim logističkim brodom. Od njih se očekuje podrška operacijama nad Iranom, kao i potpora brodovima koji prolaze južnije kroz strateški važan međunarodni tjesnac Bab al-Mandab. Jednako tako, u četvrtak, 23. travnja, u šire područje operacija konačno je stigla i borbena skupina okupljena oko američkog nuklearnog nosača zrakoplova USS George H. W. Bush (CVN-77) koja, među ostalim, obuhvaća i razarače USS Ross (DDG-71), USS Donald Cook (DDG-75) i USS Mason (DDG-87). Uz to, iz Japana su put Bliskog istoka poslana dva od ukupno četiri još aktivna specijalizirana protuminska broda klase Avenger (USS Chief (MCM-14) i USS Pioneer (MCM-9), koji su 13. travnja napustili Japan, a 22. travnja produžili sa Šri Lanke) – oni bi se u području nadležnosti američkog Centralnog zapovjedništva trebali pridružiti obalnom borbenom brodu (Littoral Combat Ship – LCS) klase Independence USS Canberra (LCS-30), što je „utrostručavanje protuminskih sposobnosti“ koje je Donald Trump spominjao na svojoj društvenoj mreži Truth Social tijekom četvrtka, 23. travnja. Ujedno, očekuje se i skori dolazak preostala dva LCS broda stacionirana u regiji (USS Tulsa (LCS-16) i USS Santa Barbara (LCS-32), koji su nedavno uočeni u prolazu natrag kroz Molučki tjesnac, nakon boravka u Singapuru). Time bi se dodatno ojačale američke sposobnosti za čišćenje mina u Hormuzu, iako uopće nije jasno je li to dovoljno da iole skrati rok od šest mjeseci posla o kojem se nedavno čulo iz američke Ratne mornarice. Zanimljivo je napomenuti i da se borbena skupina okupljena oko desantnog nosača USS Boxer (LHD-4) – koju se prije nekoliko tjedana također spominjalo u dolasku prema Arapskom moru – do 20. travnja pojavila kod Guama, svjedočeći namjeri da za sada ipak ostane na Pacifiku, zajedno s marincima koje je nosila. To bi, barem prividno, smanjilo lokalno raspoložive kapacitete kopnenih snaga koje se očekivalo oko Irana, iako nije jasno kako bi ta promjena zapravo mogla utjecati na planiranje potencijalnih američkih kopnenih operacija (ako tako nečeg uopće bude).

Za kraj napomenimo da je administracija Donalda Trumpa o svojem ratovanju u Iranu još 2. ožujka pismeno obavijestila američki Kongres, čime je aktivirala rok od 60 dana za slobodno predsjedničko provođenje vojne operacije u interesu SAD-a. Taj rok istječe 1. svibnja, kada će Donald Trump o „izletu u Iran“ ipak morati pred američke zakonodavce – ili mu ostaje još samo 30 dana bez posebne dozvole, uz uvjet da to vrijeme iskoristi za okončavanje postojećih djelovanja. Dakle, još jedan rok tu otkucava, uz mnoge druge koje već pratimo po pitanju aktualne intervencije SAD-a i Izraela u Iranu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 24. travnja 2026. pod nazivom “Iran priprema novu veliku diverziju u Hormuzu, Trumpu sat otkucava, rok mu istječe 1. svibnja!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/primirje-rastegnuto-hormuz-zakocen-blokada-zapljene-i-rast-cijena-nafte-15702027

Petak, 17. travnja, ujedno je 49. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako je još od kraja utorka, 7. travnja, na snazi dvotjedno primirje između SAD-a i Izraela te samog Irana (za sada do kraja utorka, 21. travnja) – tome se tek u četvrtak, 16. travnja, u 5 poslijepodne po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) pridružilo i načelno primirje između Izraela i Libanona, čiju praktičnu primjenu tek treba vidjeti. Jednako tako, treba podsjetiti da je u subotu, 11. travnja, bio održan i prvi krug izravnih pregovora SAD-a i Irana u Pakistanu, gdje se, uz posredovanje domaćina (te svjedočenje Rusije i Kine za Iran, odnosno Saudijske Arabije i Katara za SAD), ni nakon 21 sata razgovora nije uspjelo dogovoriti ništa korisno.

Dok je američka delegacija, predvođena potpredsjednikom JD Vanceom, demonstrativno napustila Islamabad, samo dan kasnije od američkog se predsjednika Donalda Trumpa moglo prvi put čuti najavu dodatne američke blokade Hormuškog tjesnaca – koja je onda u praksu stavljena predsjedničkom objavom na društvenoj mreži Truth Social od ponedjeljka, 13. travnja, u 1 po ponoći – sa zakazanim početkom od ponedjeljka, 13. travnja, u 10 ujutro po američkom vremenu (16 sati po hrvatskom vremenu). Dok se spomenuta blokada onda stvarno i ustalila tijekom idućih dana – pa se na konferenciji za tisak američkog Pentagona u četvrtak, 16. travnja, moglo čuti da je tijekom prva tri dana bio spriječen izlazak na otvoreno more za 13 brodova koji su krenuli iz Irana – u srijedu, 15. travnja, iz iranskih se izvora čulo i o odgovoru na ovu mjeru. Naime, Iran je, izgleda, odgovorio objavom zatvaranja za međunarodni promet tjesnaca Bab al-Mandeb – na spoju Crvenog mora i Adenskog zaljeva. Time bi ujedno bio prekinut ne samo brodski pristup na južnu stranu Sueskog kanala, već bi se u Crvenom moru našla blokirana i poveća flota velikih tankera koji su tijekom prvih šest tjedana intervencije u Iranu prema Indijskom oceanu prevozili naftu dopremljenu na zapad Saudijske Arabije tamošnjim ‘Naftovodom istok–zapad‘, uz zaobilaženje blokiranog Hormuza. Ako taj promet bude prekinut, to bi za svjetska tržišta energenata značilo dodatan gubitak do 7 milijuna barela nafte dnevno (možda ipak manje ako se ta nafta iz Crvenog mora krene prevoziti manjim tankerima kroz Suez). Imajući u vidu sva ova događanja, ne čudi da se Europa u petak, 17. travnja, nastoji dodatno okupiti radi rasprave o mogućim zajedničkim potezima oko deblokade Hormuza, kao što ne čude ni naznake mogućeg skorog održavanja još jednog kruga izravnih pregovora SAD-a i Irana, ali ovoga puta valjda ipak ozbiljnije i temeljem manje maksimalističkih popisa želja.

Oružana primirja i njihove posljedice

Napad na libanonski grad Tyre

Nakon što je Donald Trump relativno neočekivano proglasio dvotjedno primirje u Iranu na prijelazu od utorka 7., na srijedu, 8. travnja, trebalo je barem dva dana da razna borbena djelovanja oko Perzijskog zaljeva stvarno zamru – dok je Izrael tek prebacio težište svojih borbenih djelovanja na jug Libanona. Iako su iz Irana (ali i Pakistana kao posrednika u pregovorima) tvrdili da je i Libanon uključen u opće primirje, Izrael se tome nije povinovao. Zato se u Libanonu nastavilo izuzetno intenzivno ratovati, čak i mimo sastanka u Washingtonu – gdje su se u utorak, 14. travnja, po prvi put od 1983. godine, pod posredovanjem američkog ministra vanjskih poslova Marca Rubija, izravno sastale delegacije, predvođene veleposlanicima dviju država. Na razgovorima, koji su održani bez predstavnika Hezbolaha, Izrael je navodno tražio da vlasti u Bejrutu razoružaju Hezbolah, dok su Libanonci težište stavili na prekid izraelske intervencije, koja je do tada ubila oko 2.124 libanonska građanina i raselila ih još barem 1,2 milijuna.

Usprkos žestokom nastavku borbi Hezbolaha i Izraelaca, konkretan rezultat ovih razgovora bila je i objava Donalda Trumpa kasno navečer, 15. travnja, da će u četvrtak, 16. travnja, doći do susreta čelnika Libanona i Izraela, libanonskog predsjednika Josepha Aouna i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Dok se isticalo kako su ovo prvi takvi razgovori u gotovo 34 godine, treba napomenuti i da se tu zapravo radi o kulminaciji nastojanja da se aktualni sukob Izraela i Libanona (započet 2. ožujka, uključenjem Hezbolaha u borbe oko intervencije SAD-a i Izraela na Iran) suštinski odvoji od konteksta bilo kakvih tekućih pregovora s Iranom. Što god tu bilo posrijedi, malo prije podneva u četvrtak, 16. travnja, Donald Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio kako su ti razgovori i zaista održani te da su rezultirali desetodnevnim primirjem koje je trebalo započeti istoga dana u 17 sati po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) i onda trajati barem do nedjelje, 26. travnja, poslijepodne po američkom istočnom vremenu. Daljnji takvi razgovori (koje Trump želi začiniti i pozivom u Bijelu kuću za sudionike) trebali bi, uz sudjelovanje američkog potpredsjednika JD Vancea, ministra vanjskih poslova Marca Rubija i načelnika Združenog stožera generala Dana Cainea, voditi prema postizanju i pravog mira između Libanona i Izraela – 10. po redu “međunarodnog mira” kojim se Trump voli učestalo javno hvaliti.

Pregovori s Iranom

Nakon višekratnih tvrdnji iz Sjedinjenih Država kako Iran ustrajno traži pregovore (što su Iranci redovito demantirali), krajem prošlog tjedna postalo je jasno da će do izravnih pregovora ipak doći, i to u Islamabadu, glavnom gradu Pakistana. Ondje se susretu delegacija dviju država pristupilo iznimno ozbiljno, proglašeni su neradni dani i uspostavljeno je snažno osiguranje – prvo su pristigli Iranci (predvođeni predsjednikom parlamenta Mohammadom Bagherom Ghalibafom i ministrom vanjskih poslova Abbasom Arakčijem), a onda i delegacija iz SAD-a – predvođena potpredsjednikom Sjedinjenih Država JD Vanceom, uz još i Trumpova izaslanika Stevea Witkoffa i predsjednikova zeta Jareda Kushnera. Nakon oko 21 sata razgovora, u subotu, 11. travnja, dogovor nije bio postignut, a američka delegacija je demonstrativno krenula kući. Bio je to, barem na prvi pogled, još jedan međunarodni debakl za Vancea, što su kao dojam pojačala i događanja u Mađarskoj dan kasnije – gdje je u nedjelju, 12. travnja, izbore izgubio Viktor Orbán, kojeg je sam Vance u Budimpešti gromoglasno politički podržavao 7. i 8. travnja.

Kako se te subote, 11. travnja, čulo od JD Vancea u Islamabadu: “Što god bili nedostaci ovih pregovora, to nije bilo od Pakistanaca, koji su odradili sjajan posao i stvarno pokušavali pomoći nama i Irancima da premostimo razlike i postignemo sporazum. Mi smo se time sad bavili 21 sat i vodili smo niz sadržajnih razgovora s Irancima. To je dobra vijest. Loša je vijest da nismo postigli sporazum i mislim da je to bitno lošija vijest za Iran nego za Sjedinjene Američke Države. Dakle, vraćamo se u SAD bez da smo postigli sporazum. Jako smo jasno izrazili koje su naše ‘crvene crte’, na kojim stvarima smo im spremni popustiti, a na kojima to nismo spremni. I to smo izrazili što smo jasnije mogli – i oni su izabrali ne prihvatiti naše uvjete“. Pri tome, kako se čulo od Vancea, razgovori su se slomili na iranskom odbijanju davanja garancija kako neće nastaviti put prema nuklearnom oružju i svim onim alatima koji bi im omogućavali da do nuklearnog oružja brzo dospiju. Prema Amerikancima, iako su im bili uništeni i nuklearni program i njegova postrojenja – nije se tu vidio “dugoročni izraz volje da se niti ubuduće neće raditi na razvoju nuklearnog naoružanja“. Uz to, usprkos navodima predsjednika Trumpa da će kao osnova za pregovore biti korišten neki iranski popis od 10 točaka (koji god, budući da je nakon objava takvih planova Trump medije optuživao da ne znaju o čemu pričaju te da objavljuju lažne popise) – pregovori su, izgleda, stali na američkom popisu uvjeta kao “zadnjoj i konačnoj ponudi“, koje Iranci nisu prihvatili.

Ponovno izostala podrška NATO saveza

Slično je ponovio i sam Trump tijekom nedjelje, 12. travnja, u svojim objavama na društvenoj mreži Truth Social – dodavši tome i činjenicu kako se na američki prijedlog prometa kroz Hormuz načelom “SVIMA DOPUŠTENO DA ULAZE, SVIMA DOPUŠTENO DA IZLAZE” iz Irana tek spomenulo mogućnost prisutnosti pomorskih mina u tom prostoru. Sve je to, zajedno još i s navodima o iranskoj naplati prolaza tjesnacem, Trump doživio kao ucjenu – da bi onda, ljut, naložio Ratnoj mornarici SAD-a blokiranje Hormuza, zaustavljanje prometa svim plovilima koja su platila iranske naknade, te još i razminiranje tamošnjih plovnih putova. Upravo se u tom poslu, izgleda, opet uvelike računalo i na podršku zemalja NATO-saveza, koja je barem za sada izostala – baš kao i podrška kasnije uvedenoj američkoj blokadi (gdje se 15. travnja Veliku Britaniju navodno na suradnju neuspješno pokušalo prisiliti prijetnjom ukidanja trgovinskog sporazuma koji ta država ima sa Sjedinjenim Državama).

Za to vrijeme, otvoreno je pitanje što će dalje biti između SAD-a i Izraela te Irana, gdje primirje dogovoreno u utorak, 7. travnja, formalno traje do kraja utorka, 21. travnja. Dok se zadnjih dana moglo čuti kako, i po propasti prvih razgovora u subotu, 11. travnja, itekako traju dodatni razgovori iza zavjesa, zadnjih se dana spominje i mogućnost produljenja primirja. SAD su, navodno, zato 14. travnja prema Pakistanu otposlale neki novi materijal za pregovore, koji je, izgleda, delegacija iz Pakistana isporučila u Teheran u srijedu, 15. travnja. Pri tome treba napomenuti kako je njihov dolazak u Iran bio praćen i letom starijeg iranskog borbenog aviona F-4, čije samo postojanje još jednom dovodi u pitanje američke tvrdnje kako je baš čitavo iransko Ratno zrakoplovstvo bilo kompletno uništeno tijekom prvih 40 dana američke i izraelske intervencije u Iranu.

Iako se među probleme za razgovor ustrajno navodi (1) manjak volje Irana da odustane od postupka obogaćivanja i dosadašnjih svojih zaliha već obogaćenog uranija (što je javno definirana “crvena crta” za okončanje intervencije i za Izrael, kako je to 14. travnja izjavio tamošnji ministar obrane Israel Katz) – otvoreno je pitanje i (2) inzistiranja SAD-a da iranska delegacija mora imati “pune ovlasti” za sklapanje sporazuma (u svjetlu glasina o internim neslaganjima unutar iranske strane, između eksponenata Revolucionarne garde nasuprot civilnih političara), te (3) iranske kontrole Hormuza. Naime, tu se spominjala iranska ponuda dopuštanja slobodnog prometa omanskom stranom Hormuza u zamjenu za odmrzavanje sankcijama blokiranih iranskih sredstava i neke druge ustupke – što je ipak teško moguće. Naime, makar i takav ograničeni slobodni promet Hormuškim tjesnacem zapravo bi tekao temeljem načelnog priznanja iranskog suvereniteta nad preostalim dijelom prolaza, budući je do kraja veljače čitav Hormuz imao status slobodnog međunarodnog plovnog puta (mimo suvereniteta obalnih država, zvale se one Iran ili Oman).

“Ekonomski bijes”

U očekivanju daljnjih razgovora zaraćenih strana, iz pojedinih izvora u međunarodne medije dolaze naznake pregovora o produljenju postojećeg primirja između SAD-a i Izraela te Irana na dodatnih 45 ili 60 dana. Za to vrijeme, Ministarstvo financija Sjedinjenih Država je u srijedu, 15. travnja, pokrenulo svoju akciju nazvanu “Ekonomski bijes” (kao dodatak na već tjednima trajuću američku vojnu operaciju “Epski bijes”) – kojom se za pojedine iranske subjekte uvelo i dodatne sankcije. Riječ je tu o dodatne tri fizičke osobe, 17 poduzeća i 9 plovila – sve, navodno, povezano s iranskim švercom nafte i derivata te s time povezanim financijskim mrežama. Mimo toga, širom Perzijskog zaljeva bilježe se i pojedini oružani incidenti (većinom napadi kamikaza-dronova nepoznatog podrijetla), a jednako tako bilježi se i aktivno pripremanje zaraćenih strana na mogući nastavak sukoba. Dok SAD i nadalje žestokim ritmom dopremaju opremu i ljude na Bliski istok (uz nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) koji prema poprištu intervencije plovi oko juga Afrike ne bi li izbjegao Suez i Bab al-Mandeb) – za iransku se stranu čulo kako nastoji otkopati pojedine, napadima zatrpane ulaze u raketne centre “Tabriz Jug” (pokrajina Istočni Azerbajdžan) i “Khomeini” (pokrajina Markazi).

Uz to, u dosadašnje navode kako su Iranu u obrani aktivno pomagale Ruska Federacija i Kina, sada se zanimljivo uklapa i otkriće britanskog Financial Timesa od srijede, 15. travnja, o iranskoj kupnji satelita TEE-01B krajem 2024. godine od Kine za oko 36,6 milijuna USD. Time je iranska Revolucionarna garda, navodno, od kineskog poduzeća Earth Eye Co., nakon njegova postavljanja u orbitu, preuzela satelit rezolucije od oko pola metra (razina kvalitetnih komercijalnih satelita, nekoliko puta bolja od dotadašnjih iranskih resursa), uz vezano korištenje kineske kopnene infrastrukture poduzeća Emposat (izvan Irana te dosega američkih i izraelskih napada) – čime se u aktualnom sukobu onda moglo raditi izviđanje regije, kao i usmjeravanje zračnih napada na posebno uočene američke te izraelske ciljeve.

Blokade i kontra-blokade

Tankeri u Hormuškom tjesnacu

Za početak treba napomenuti da sve spominjane blokade Hormuza – iranska u samom tjesnacu i američka uz rubove Omanskog zaljeva – u javnom diskursu izgledaju koncentrirane na tankere i plovila za prijevoz LNG-a, no zapravo pogađaju sva plovila u prolazu tom prometnom međunarodnom rutom. Uz razne izvozne probleme, zemlje Zaljeva tu posebno bolno pogađa i zastoj uvoza u Perzijski zaljev, koji je, osim za razne potrošne robe, posebno vidljiv i po pitanju uvoza hrane. Ovdje se, usprkos pripremljenim zalihama među pojedinim državama, vremenom sve jasnije očituje zastoj (u Ujedinjenim Arapskim Emiratima do 85 posto prehrane ovisi o uvozu), i to posebno po pitanju šećera, jestivog ulja, raznih žitarica, riže i svježih proizvoda.

Ujedno, američka blokada Hormuza, postavljena izvan Hormuza od ponedjeljka, 13. travnja, zapravo počinje na liniji između mjesta Ras al Hadd na ulazu u Omanski zaljev i ide do granice Irana i Pakistana, a brodove se, osim u prilasku, planira proganjati i ako uspiju odmaknuti prema otvorenom oceanu ili uz obale. Dakle, uz iransku blokadu u samom tjesnacu, sada je dodana i američka blokada izvan njega – koja prvenstveno zaustavlja onih 1,5 do 2 milijuna barela nafte koje je Iran uspješno izvozio zadnjih tjedana. Riječ je o poslovanju temeljem američkog 30-dnevnog ukidanja sankcija na izvoz iranske nafte, proglašenog 20. ožujka – koje se, navodno, ne namjerava produžiti nakon 19. travnja, baš kao što 11. travnja nije bilo produženo ni slično 30-dnevno, 12. ožujka proglašeno, ukidanje sankcija na izvoz na brodove već natovarene ruske nafte. Osim toga, izgleda da spomenuta američka mjera barem donekle otežava i kretanje 12 tankera na kojima je Iran u Omanskom zaljevu donedavno čuvao oko 23 milijuna barela nafte, dok se još nagađa hoće li SAD, povodom dodatnih odredbi od 16. travnja (o progonu svih stranih brodova povezanih s Iranom, bez obzira na zastavu), krenuti u lov i na velik broj s Iranom povezanih tankera koji stoje nedaleko od Singapura, noseći zalihe iranske nafte načelno namijenjene kineskom tržištu.

Teškoće u proizvodnji

Osim toga, treba napomenuti da američka zabrana izvoza iz Irana sada posebno pogađa i iransku naftnu industriju, koja državi donosi oko 80 posto izvoznih prihoda i čini oko 23,7 posto iranskog BDP-a. Ova je djelatnost do početka ovoga tjedna redovitim izvozom izbjegavala gomilanje nafte u svojim domaćim skladištima – za razliku od ostalih zemalja Perzijskog zaljeva, gdje je iranska blokada od 2. ožujka prvo krenula zaustavljati izvoz nafte i derivata, a onda, nakon popunjavanja svih skladišta, pojedine države primoravala i na obustave proizvodnje (s navodno ozbiljnom vjerojatnošću oštećenja samih naftnih izvora). Tako se za Irak početkom ožujka navodilo da ima skladišta za samo 6 dana normalne proizvodnje, Kuvajt je imao prostora za 14 dana, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati za oko 20 dana, Saudijska Arabija za oko 36 (odnosno 65 s operativnom preusmjeravanjem na Crveno more), i Bahrein za barem 75 dana.

Sada se u sličnoj situaciji najednom nalazi i sam Iran, čije se skladišne kapacitete, po nekima, procjenjivalo na 50–55 milijuna barela, uz procijenjenu prethodnu popunjenost od oko 60 posto. Time je, po prvim procjenama, Iran mogao izdržavati do 13 dana prije potrebe zatvaranja naftnih izvora. Za razliku od toga, neke kasnije komercijalne procjene ipak su njihov ukupni skladišni prostor procjenjivale na oko 122 milijuna barela, uz slobodnih oko 90 milijuna, što bi davalo bitno komotniji rok od oko 60 dana od početka blokade pa do potrebe zatvaranja izvora. Naravno, ovisno o tome koja je varijanta tu zapravo bliže istini, vjerojatno će se mijenjati i ponašanje Irana u predstojećim pregovorima – jer nije isto prijete li im velike štete na nacionalnoj naftnoj infrastrukturi već 26. travnja, ili tek iza 13. lipnja ove godine. Do tada treba konstatirati kako su fizičke cijene goriva zadnjih dana na Šri Lanki dosegle 286 USD po barelu, a u Singapuru 210 USD po barelu – iako terminska tržišta i nadalje vjeruju američkom predsjedniku Donaldu Trumpu te njegovim najavama relativno brzog okončanja intervencije u Iranu, pa se početkom petka, 17. travnja, barel nafte WTI ubuduće prodavao za 93,3 USD po barelu, a nafte Brent za 98,1 USD po barelu – sve je itekako podložno radikalnim promjenama u danima koji nadolaze.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 17. travnja 2026. pod nazivom “Misterij oko Hormuza: Je li Dan D za Iran 26. travnja ili ipak mogu izdržati sve do sredine lipnja?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokade-hormuza-bab-al-mandeba-primirje-izrael-libanon-pregovori-sad-iran-cijene-nafte-15699741

Srijeda 8. travnja ujedno je bila 40. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je razdoblje od polovice petog do današnje polovice šestog po redu tjedna operacija prije svega obilježio američki vrtuljak javnih objava i prijetnji Iranu. Iako su od 31. ožujka do 8. travnja bile održane dvije konferencije za tisak u američkom Pentagonu, na njima se moglo saznati tek minimalno konkretnih informacija. Dok se prošlog tjedna čulo kako SAD smatraju da je praktično pa uništena iranska protuzračna obrana (što je omogućilo prelazak na zrakoplovna sredstva za „stand-in“ udare – gdje se oružja ispaljuju u zračnom prostoru Irana, a letjelice su dijelom i starije te bez tzv. stealth-tehnologije) – samo nekoliko dana kasnije se moglo uočiti i sve nedostatke takvog pristupa.

Naime, „nepostojeća“ iranska protuzračna obrana prvo je u petak 3. travnja uspjela kod Isfahana oboriti američki borbeni avion F-15E, da bi onda prvo uslijedilo spašavanje pilota po danu (uz gubitak jednog jurišnika A-10, te oštećenja na dva spasilačka helikoptera HH-60W) – a onda do jutra nedjelje 5. travnja i spašavanje drugog člana posade, oružnog časnika. Pri tome, u spomenutoj drugoj fazi spašavanja izgleda da su stradala 2 transportna aviona MC-130J, i još 4 njima dopremljena mala helikoptera MH/AH-6 Little Bird, čime se ukupna materijalna cijena ovih spašavanja popela na preko 400 milijuna USD u izgubljenoj opremi. Sve je to u okviru službene verzije događanja koju su u ponedjeljak 6. travnja javnosti prezentirali Donald Trump i njegov ministar obrane Pete Hegseth – dok su u zraku ostale mnoge teorije o tome kako se tu pod krinku spašavanje posade borbenog aviona zapravo podvelo terenski raspad prvih faza ubacivanja američkih specijalnih snaga nedaleko Isfahana, gdje se već neko vrijeme najavljivalo pokušaj oduzimanja Iranu nuklearnog materijala zakopanog pod tamošnjim uništenim nuklearnim postrojenjima.

Napomenimo da su SAD tog ponedjeljka 6. travnja ujedno objavile i pogađanje preko 13.000 meta u Iranu (od toga oko 4.000 dinamičkih ciljeva, koji su uočeni u hodu i onda brzo gađani), te potapanje i oštećenje preko 155 iranskih plovila. Naravno, detalji o svim tim napadima javnosti su poznati tek pojedinačno, budući da su SAD još 9. ožujka zabranile specijaliziranim kompanijama objavu svježih satelitskih slika čitave borbene zone, pa se ovisi ili o američkom vojnom marketingu, o raznim objavama temeljem kineskih satelitskih resursa, ili o povremenim izvješćima svjetskih medija (posebno po pitanju raznih šteta koje iranski napadi rade po Izraelu i državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva). Tijekom 40 dana rata i Izrael je po Iranu izveo usporediv broj zračnih napada – no dok se iz Tel Aviva moglo čuti kako još imaju vojnih ciljeva na popisu meta, usporedive američke liste vojnih ciljeva za napade navodno su bile uvelike iscrpljene do kraja ožujka, te se prešlo više na gađanje aktualno registriranih pokretnih ciljeva, kao i pripremu mogućih kopnenih operacija te sve učestalije gađanje industrijskih postrojenja i potencijalnih velikih infrastrukturnih meta. Posebno je tu bio reklamiran napad teškim bombama na nedovršeni iranski most B1 na istočnom ulazu u mjesto Karaj, oko 30 km zapadno od Tehrana – gdje se izgleda izvelo dva uzastopna napada, tzv. „double-tap“ metoda, od kojih je ovaj drugi izazvao veće žrtve među spasiteljima žrtava iz prvog napada. Svih prethodnih tjedan dana ratovanje nije bilježilo ikakve pauze, baš kao niti u prvoj polovici srijede 8. travnja – usprkos američkim objavama o primirju.

Dapače, registriralo se po prvi put i napade zračnih snaga Ujedinjenih Arapskih Emirata po naftnim ciljevima u Iranu (otoci Lavan i Siri), na što je Iran odgovorio po njihovoj luci Fujairah na obalama Omanskog zaljeva. Osim toga se jučer registriralo i barem 28 kamikaza-dronova po Kuvajtu, 5 balističkih raketa po Saudijskoj Arabiji, 31 kamikaza-dron i 6 raketa po Bahreinu, kao i raketni napad po Kataru te djelovanja raketama i dronovima po Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Sve se to objašnjava polaganim stupanjem na snagu primirja, gdje se američki ministar obrane Hegseth proslavio izjavom kako to nije ni čudo budući da Irancima treba vremena da golubima pismonošama dostave obavijesti o prekidu vatre do svih američkim udarima izoliranih raketnih i dronskih postrojbi širom zemlje. Naravno, zapravo tek ostaje za vidjeti hoće li to primirje uopće zaživjeti u praksi, baš kao i direktni pregovori SAD i Irana, zakazani za petak 10. travnja u Islamabadu.

U međuvremenu, na konferenciji za medije održanoj u srijedu 8. travnja, iz Pentagona se čulo da su SAD od početka operacije Epic Fury navodno uništile 80 posto iranskih protuzračnih sustava (preko 1.500 ciljeva), 450 kompleksa za skladištenje balističkih raketa, 800 kompleksa za skladištenje kamikaza-dronova, 2.000 komunikacijskih čvorišta, preko 90 posto iranske Ratne mornarice i oko pola ukupnog broja malih plovila u mornaričkome dijelu Revolucionarne garde, baš kao i 95 posto iranske zalihe pomorskih mina (tijekom oko 700 udara). Što se industrije tiče, spominjalo se uništavanje 90 posto vojnih tvornica (pogođeni svi pogoni za proizvodnju kamikaza-dronova tipa Shaheed), 80 posto pogona za proizvodnju raketa i raketnih motora na kruta goriva, kao i 20 mornaričkih proizvodnih kompleksa ta oko 80 posto industrijske baze iranskog nuklearnog programa. Naravno, sve ove tvrdnje zapravo je nemoguće provjeriti, dok treba tek napomenuti kako se iz Izraela u utorak 7. travnja čulo da su tamošnje vojne vlasti precijenile štetu nanesenu organizaciji Hezbollah u Libanonu, dok očekuju da i Iran zapravo i nadalje ima sposobnosti do daljnjega lansirati određene količine raketa i kamikaza-dronova.

Ratno-diplomatski vrtuljak u Washingtonu

Produžen američki rok Iranu, sve do iza Uskrsa

Za početak treba uočiti kako su tijekom zadnjih dva i pol tjedna klizali ultimatumi koje je američki predsjednik Donald Trump upućivao Iranu po pitanju otvaranja Hormuškog tjesnaca za međunarodni pomorski promet – sve putem objava na društvenoj mreži Truth Social (kojoj je vlasnik) umjesto ikakvim službenim ili diplomatskim kanalom. Kao prvo, 22. ožujka Trump je zadao ultimatum od 48 sati, prijeteći uništavanjem elektrana (s početkom od one najveće, Damavand) – no samo nekoliko sati prije isteka roka, taman pred otvaranje američkih tržišta u ponedjeljak 23. ožujka Trump je zbog navodnih pregovora naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“ – sve do utorka 28. ožujka ujutro po američkom istočnom vremenu. Budući je pozitivan učinak ovih objava ispao kratak, a energenti su uskoro počeli nanovo poskupljivati pogonjeni nesmetanim nastavkom ratovanja – Trump je već u četvrtak 26. ožujka famoznu „odgodu uništenja energetskih postrojenja“ produžio na još deset dana – s točnim navodom isteka na uskrsni ponedjeljak 6. travnja u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Nažalost, time stanje nije bilo nimalo smireno, a rat nije bio ni usporen a kamoli zaustavljen, iako se s američke strane spominjalo da Iran moli i kumi za primirje i pregovore, što su službeni iranski izvori ustrajno demantirali.

Otvaranje Hormuza ili američko uništenje elektrana, mostova i druge infrastrukture

U ponedjeljak 30. ožujka sve je to bilo zaoštreno dodatnom prijetnjom Donalda Trumpa (opet objavom na društvenoj mreži Truth Social) – da će u slučaju izostanka (1) dogovora i (2) otvaranja Hormuza – SAD na odlasku iz regije uništiti i iranske elektrane, naftnu infrastrukturu i otok Harg, te možda i iranske desalinizacijske pogone, što je već ušlo u zonu prijetnje nedvojbenim ratnim zločinima. Usprkos pritiscima prema Iranu, mjesec ožujak je ipak završio izjavama Donalda Trumpa o tome kako bi europski saveznici zapravo trebali sami skupiti hrabrosti i sami silom uzeti naftu zarobljenu Hormuzom – što je poduhvat kojega se ustručavala i američka Ratna mornarica, najveća pomorska sila svijeta, dok za tako nešto vjerojatno nemaju snage ni sabrane ostale zemlje G7/NATO/EU. Zato se samo dan kasnije, u srijedu 1. travnja, moglo opet čuti od Trumpa kako „predsjednik novog iranskog režima, bitno manje radikalnog i bitno inteligentnijeg od prethodnika“ traži prekid vatre – što bi bilo moguće samo nakon otvaranja Hormuškog tjesnaca, do kada se nastavlja bombardiranje Irana „natrag u kameno doba“.

Kratkotrajno sniženje međunarodnih cijena nafte potaknuto prijetnjama i naznakama pregovora od ponedjeljka 30. ožujka definitivno je završilo navečer po američkom istočnom vremenu u četvrtak 2. travnja, kada je Trump održao svoju nesretnu konferenciju za medije. Naime, umjesto objave ikakvih ozbiljnijih novosti, on je tu samo ponovio sadržaje svojih objava po društvenim mrežama od zadnjih dana, ostavivši nejasnim angažiranje kopnenih snaga uz tek najave da bi vojne operacije mogle potrajati još tjedan ili dva dulje nego se to ikad ranije objavljivalo. Reakcije međunarodnih tržišta energenata bile su gotovo trenutne i cijene nafte su opet skočile od minimalnih 98 na oko 103 USD za barel Brent nafte, odnosno od 96 na preko 104 USD za barel WTI nafte – da bi se takvo stanje (buduća cijena američke nafte skuplja od one europske) nastavilo i tijekom idućih uskrsnih dana.

Cijena Brent nafte od najave obraćanja pa do kraja loseg Trump govora 2. travnja 2026. godine

U petak 3. travnja Donald Trump je nastavio prijetiti Iranu, prvo njihovim mostovima a onda i elektranama, ako nešto brzo ne poduzmu – da bi ujedno nastavio najavljivati i brzo otvaranje Hormuza (uz zauzimanje iranske nafte i time brzo bogaćenje). Naravno, čitavo to vrijeme su bili žestoko nastavljeni svakodnevni udari i SAD i Izraela po Iranu, što ipak nije omelo tamošnje uzvratne odgovore raketama i kamikaza-dronovima (od oko 60 dronova te preko 30 raketa između 30. ožujka i 2. travnja, preko 78 dronova i 38 raketa 3. i 4. travnja, sve do oko 90 dronova i 38 raketa dnevno do kraja ponedjeljka 6. travnja), što je cijene stvarne kupovine nafte na tržištima popelo na do tada rekordnih 141 USD za barel. Samo dan kasnije, u subotu 4. travnja, na zračni napad po iranskom petrokemijskom kompleksu Mahshahr (izvor oko 70 posto iranskog benzina) bilo je odgovoreno nizom napada po naftnoj i plinskoj infrastrukturi Kuvajta (rafinerija Mina Al-Ahmadi, luka Shuwaikh, elektrana i desalinizacijsko postrojenje), Ujedinjenih Arapskih Emirata (plinska postrojenja Habshan) i Bahreina (radar Jabal al-Dukhan). Sve to je cijene Brent nafte potjeralo preko 111 USD za barel, dok se barel nafte WTI penjao i do 114,4 USD.

Vulgarna objava s prijetnjama civilnoj infrastrukturi Irana

Svemu tome nisu mnogo pomogle ni naznake prvo rušenja američkog borbenog aviona F-15E kod Isfahana, a onda i postupno javnosti dostupne naznake akcije spašavanja pilota (zajedno s neočekivanim vijestima o američkim gubicima raznih letjelica u kasnijim fazama operacije) – o čemu je Donald Trump na mreži Truth Social zakazao i posebnu konferenciju za medije u Bijeloj kući, u ponedjeljak 6. travnja u 13 sati po američkom istočnom vremenu (19 sati u Hrvatskoj). Ujedno, od američkog predsjednika su se na sam Uskrs mogla čuti upozorenja na skori istek roka zadanog iranskim vlastima – što je ujutro bilo začinjeno i vulgarnom objavom da će „utorak biti dan elektrana i dan mostova“ uz poziv „otvorite jebeni tjesnac, vi luda kopilad, ili ćete živjeti u paklu“ i konačni pozdrav „Slava Allahu“.

“Čitava će civilizacija umrijeti večers” objavio Trump 7. travnja 2026. godine

Uz to, iza podneva je Donald Trump još jednom odgodio provedbu ovog svog ultimatuma – od ponedjeljka 6. travnja navečer na utorak 7. travnja, opet u 8 navečer po američkom istočnom vremenu (oko 2 ujutro u srijedu 8. travnja po hrvatskom vremenu). Naravno, sve ovo nipošto nije obuzdalo cijene nafte, koje su na visokim razinama dočekale i otvaranje tržišta na početku novoga tjedna. Konferencija za medije u ponedjeljak 6. travnja bila je uvelike posvećena spašavanju 2 člana posade borbenog aviona F-15E tijekom vikenda – no već su tu glavninu pažnje počele odnositi prijetnje Donalda Trumpa da se Iranu sprema „uništenje čitave zemlje u jednoj noći“, što je bilo najavljeno za idući dan. Ove prijetnje je dodatno pojačala i objava Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social u rano jutro utorka 7. travnja: „Čitava civilizacija će umrijeti večeras, tako da je nikad neće biti moguće vratiti. Ne želim da se to dogodi, ali vjerojatno hoće. Ipak, sad kad imamo kompletnu i totalnu promjenu režima, gdje prevladavaju različiti, pametniji i manje radikalizirani umovi, možda se može dogoditi i nešto revolucionarno predivno. TKO ZNA?“ – nakon čega su mnogi počeli razmatrati planira li Trump zapravo koristiti nuklearno oružje u Iranu (što je mnoge na ljevici, ali i na američkoj krajnjoj desnici potaknulo na promišljanje izvanredne smjene predsjednika).

Ove je diskusije dodatno potakla i izjava američkog potpredsjednika JD Vancea u Budimpešti, o tome da „mi u našoj kutiji još imamo alata, kojeg do sada nismo odlučili koristiti. Predsjednik SAD može odlučiti da se to koristi, i odlučit će o korištenju ako Iranci ne promijene svoje ponašanje“ – toliko da je i sama Bijela kuća morala opovrgavati da bi se za samo nekoliko sati moglo vidjeti uporabu nuklearnog naoružanja u Iranu. Naravno, s druge strane je ostala činjenica da bi nastavak raznih konvencionalnih udara po ciljevima u Iranu teško mogao izvesti „smrt civilizacije“, a čak ni brzo uništenje tamošnjih elektrana i mostova – budući da Iran ima oko 470 elektrana i preko 330.000 mostova u državi.

Trump objavio primirje od 2 tjedna, otvaranje Hormuza i razgovore temeljem iranskih 10 tocaka

Ipak, dok su mnogi krajem utorka 7. travnja zadržavali dah u očekivanju ratnih vijesti iz Irana (a tamošnje vlasti su organizirale mase građana da svojim tijelima štite infrastrukturu, što je iz SAD bilo osuđeno kao „ilegalno“) – preokret je opet došao od samog Donalda Trumpa, samo 90 minuta prije isteka njegova zadanog roka. Konkretno, Trump je objavio: „temeljem razgovora s premijerom Shehbazom Sharifom i maršalom Asimom Munirom iz Pakistana, u kojima su tražili da zadržim razorne snage koje se noćas slalo u Iran, temeljem pristanka Islamske Republike Iran na KOMPLETNO, NEPOSREDNO i SIGURNO OTVARANJE Hormuškog tjesnaca, pristao sam odgoditi bombardiranje i napad na Iran na period od dva tjedna“. Ovo dvostrano primirje Trump je još jednom obrazložio američkim postizanjem (i prestizanjem) svih vojnih ciljeva, kao i uznapredovanim postizanjem sporazuma o dugoročnom miru s Iranom i na Bliskom istoku. Pri tome je posebno zanimljivo bilo čuti da su Amerikanci primili iranski prijedlog sporazuma s 10 točaka (navodno izrazito maksimalističkih u korist Tehrana) – koji će poslužiti kao temelj za pregovore. Naravno, već sama ta činjenica poslužila je vlastima u Tehranu kao osnova za proglašenje pobjede – gdje će tek trebati u praksi vidjeti kako bi to Sjedinjene Države trebale pristati na 10 uvjeta koje je iranska novinska agencija IRNA pobrojala kao: (1) američko davanje garancija o daljnjem nenapadanju Irana, (2) održanje iranske kontrole Hormuza, (3) okončanje i regionalnih napada na iranske saveznike u Libanonu, (4) povlačenje SAD iz svih baza u regiji, (5) plaćanje reparacija Iranu za nanesene ratne štete, (6) priznanje iranskog prava na domaće obogaćivanje uranija, (7) ukidanje svih primarnih sankcija prema Iranu, (8) ukidanje svih sekundarnih sankcija prema Iranu (prema drugim državama koje s njima posluju), (9) ukidanje svih rezolucija protiv Irana u IAEA, te (10) ukidanje svih rezolucija UN usmjerenih protiv Irana.

Trump prijeti svima koji objavljuju neke popise točaka i varijante sporazuma za pregovore

Dok sva ova pitanja još ostaju otvorena, od Donalda Trumpa se u rano jutro srijede 8. travnja moglo čuti kako će SAD temeljem dogovora pomoći u otvaranju Hormuza, bit će „velikih zarada“, a Sjedinjene Države će se zadržati „nedaleko“ tek za svaki slučaj – dok slijedi „zlatno doba Bliskog istoka“. Kako je već uobičajeno, na ove objave Donalda Trumpa odmah su reagirala međunarodna tržišta – pa je tako nafta WTI pala s oko 115,5 na 92,4 USD po barelu, a nafta Brent od 110,96 na 86,7 USD po barelu. Ipak, nije dugo trebalo da se ustanovi kako mimo spomenutim objava na društvenim mrežama ipak nije došlo do mnogo promjena u stvarnosti – pa su cijene opet počele polagano rasti. Zato se iz Irana čulo zahvale Pakistanu na posredovanju, zadovoljstvo činjenicom da se nakon primanja na znanje američkih 15 točaka zahtjeva ipak u pregovore kreće temeljem iranskih 10 točaka, te odluka o obustavi vojnih djelovanja kad se zaustave i napadi na Iran, dok bi otvaranje Hormuškog tjesnaca moglo doći u obzir tijekom ova dva tjedna pregovora – ali samo u koordinaciji s Oružanim snagama Irana i u skladu s tamošnjim „tehničkim ograničenjima“.

Problemi, problemi

Izraelski udari po jugu Beiruta 8. travnja 2026. godine

Kao prvo, velikim praktičnim problemom uskoro se pokazao Izrael – država koja je samo nekoliko sati od objave pristala podržati Trumpovo primirje, da bi onda tijekom srijede 8. travnja odmah izvela do sada najveću seriju napada na vođe i ciljeve Hezbollaha u Libanonu. To je do večeri 8. travnja odmah dovelo i do iranske objave kako će tim povodom do daljnjeg biti odgođeno i svako novo otvaranje Hormuza – tjesnaca kojim je tijekom čitavog ožujka prošlo tek 112 brodova (za razliku od 138 koliko je u prosjeku njime prolazilo dnevno prije intervencije SAD i Izraela). Ove su brojke ponešto porasle u travnju, kada se bilježilo 9 brodova 1. travnja, 10 brodova 2. travnja, 18 brodova 3. travnja i 15 brodova 4. travnja, te još njih još 6 u nedjelju 5. travnja – da bi se tijekom srijede 8. travnja izgleda čulo samo za dva ili tri prolaza prije novog zatvaranja Hormuza (vjerojatno opet samo za zapadni promet). Time u Zaljevu ostaje blokirano još oko 426 tankera, 34 manja broda za prijevoz ukapljenog plina i 19 velikih LNG plovila. Zaključno, napomenimo da se Hormuški tjesnac za Iran pokazao efikasnijim sredstvom pritiska na međunarodne sile od bilo kakvog nuklearnog naoružanja – dok je Izrael odmah u prvome danu po objavi ikakvog prekida vatre pokazao koliko se suštinski ne slaže s iranskim zahtjevom da Libanon bude uključen u ikakvo šire pitanje mira s Iranom.

Trump prijeti carinama za sve države koje bi za primirja naoružavale Iran

Kao drugo, kako smo već spominjali, tijekom čitavog dana u srijedu 8. travnja nastavila su se i borbena djelovanja širom regije – gdje posebno treba istaknuti i vijesti o požarima na pumpnim stanicama saudijskog „Naftovoda istok-zapad“, koji bi na neko vrijeme mogli zaustaviti ovaj alternativni pravac za izvoz nafte mimo Hormuza, pa time opet utjecati i na daljnji porast cijena tog energenta. Ujedno, od samog se Trumpa tijekom srijede 8. travnja moglo čuti kako bi rado s Irancima zajedno iskopao i uklonio njihov sporni nuklearni materijal, a možda i dijelio prihode od naplata prolaza kroz Hormuški tjesnac za međunarodne brodove. Ujedno se na mreži Truth Social Donald Trump pobrinuo prijetiti raznim državama koje bi u idućim tjednima mogle krenuti hitno naoružavati Iran, baš kao i raznim medijima i pojedincima koji u javnosti iznose/prenose navode o sadržaju pojedinih točaka sporazuma koje je sam Trump spominjao (s naglaskom kako on sad očekuje pregovore po 15 točaka, valjda američkog prijedloga, iako je sam ranije spomenuo rad po iranskih 10 točaka).

Za kraj treba napomenuti kako se svo ovo vrijeme nastavlja i užurbana doprema američke vojne opreme te ljudstva u područje Perzijskog zaljeva – što je pojava sasvim suprotna spomenutim mirovnim pregovorima, primirju ili postupnom okončanju rata. Nažalost, to je još jedan pokazatelj nestalne vojno-diplomatske politike SAD u okolici Irana, baš kao što su to bile i nagle te vidljivo loše pripremljene evakuacije američkog vojnog osoblja prvo iz Iraka (iz baze „Camp Victory“ na bagdadskom međunarodnom aerodromu 23. ožujka), a onda i iz Bahreina (iz zapovjedništva američke 5. flote 3. travnja, kada je bez osobnih stvari u SAD hitno bilo prebačeno barem 1.500 osoba). Zato i sve predstojeće pregovore i primirja treba uzimati s oprezom – baš kako to čine i sami Iranci, koji su se u zadnjih godinu dana već dva puta usred pregovora sa Sjedinjenim Državama našli pod napadom koalicije SAD i Izraela.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 9. travnja 2026. pod nazivom “Primirje SAD-a i Irana? U tijeku je pojava sasvim suprotna kraju rata” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-prijetnje-primirje-iran-40-dana-udara-zatvoreni-hormuz-rast-cijena-nafte-15696976

Kao prvo, treba konstatirati da je utorak, 31. ožujka, ujedno 32. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako na temu rata u Iranu još od 19. ožujka nije bilo konferencije za medije u Pentagonu, kao ni izvješća iz američkog Centralnog zapovjedništva još od 10. ožujka – iz službenih izvora čuju se tek općeniti navodi o uspjesima “vojne operacije“. CENTCOM izvješće za 28. ožujka (koje je danas kao aktualno ponovila i glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt) spominje preko 11.000 borbenih letova i preko 11.000 pogođenih ciljeva, te više od 150 oštećenih ili potopljenih iranskih ratnih brodova (uključujući 92 posto njihovih najvećih plovila).

Stabiliziran broj iranskih napada

Doduše, Donald Trump je još u petak, 27. ožujka, spomenuo uništenje 97 posto iranskih lansera raketa, napomenuvši da na američkim listama ostaje još točno 3.554 cilja za pogoditi, dok je 30. ožujka za medij FT, mimo svoje administracije, ustvrdio kako su SAD do tada gađale ukupno 13.000 pojedinačnih ciljeva. Ujedno je potvrdio i priče o kombiniranom napadu iranskih dronova te raketa na američki nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln (baš kako su to Iranci višekratno tvrdili, zadnje 25. ožujka) – no, bezuspješno, budući su obrambeni sustavi borbene skupine ispravno odreagirali na kombinaciju napadnih sredstava. Ujedno, nastavljeni su i iranski odgovori po neprijateljima i njihovim saveznicima – gdje se od početka intervencije do 29. ožujka bilježilo njihovo lansiranje barem 1419 raznih raketa (od toga njih oko 300 prema Izraelu te 1.119 prema zemljama Zaljeva) i barem 4.342 drona (oko 550 prema Izraelu i 3.792 prema zemljama Zaljeva). Pri tome se u zadnjih tjedan dana broj lansiranih dronova od preko 70 dnevno do 29. ožujka stabilizirao na oko 63 dnevno, dok se bilježio polagani porast broja dnevnih lansiranja raznih raketa, s oko 28 prema 40 dnevno – uz navode određenog povećanja stope prolaznosti kroz protuzračnu obranu (posebno u Izraelu, gdje su razni navodi spominjali prolazak između 54 do 80 posto iranskih raketa, pa onda i odgovarajuća bilježenja sve težih šteta).

U ovom kontekstu treba spomenuti i uspješan iranski napad na strateški bitnu zračnu bazu ‘Princ Sultan‘ u Saudijskoj Arabiji u petak, 27. ožujka, kada je oštećen niz američkih zračnih tankera KC-135 (baš kao i ranije, sredinom ožujka), a uništen je i barem jedan leteći radar AWACS, Boeing E-3 Sentry. Iako ovi incidenti pokazuju kako protuzračna obrana ove baze izgleda periodično bilježi proboje iranskih raketa i dronova, čini se da njezina blizina bojištu u Iranu ipak nastavlja diktirati neprekidno korištenje te tamošnje baziranje velikog broja letjelica (sada, izgleda, ipak parkiranih više raspršeno).

Potrošeno više od 30 milijardi dolara u mjesec dana

Što se žrtava tiče, u Iranu bilježe barem 1.900 mrtvih (od toga preko 200 djece), u Libanonu se spominje preko 1.200 mrtvih (barem 124 djece) i preko 3.200 ranjenih, dok Izrael broji više od 20 mrtvih te preko 6.000 ranjenih, a za SAD se čulo o 13 mrtvih i nekoliko stotina ranjenih vojnika. Sve su to rezultati “vojne operacije” koja je, prema pojedinim procjenama, do sada SAD koštala preko 27 milijardi USD (od toga oko 10 milijardi za razne zračne udare, 10 milijardi za razna protuzračna sredstva, barem 4 milijarde u uništenoj opremi te 3 milijarde potrošenih krstarećih raketa Tomahawk), dok se izraelske troškove za prvih 20 dana rata u tamošnjim medijima procjenjivalo na oko 6,4 milijarde USD, uz daljnji intenzivni rast troškova – kako u borbenoj zoni oko Irana, tako i po pitanju aktualnog izraelskog upada u južni dio Libanona.

Objave po ritmu tržišta

Kretanje cijena Brent nafte do ponedjeljka 30. ožujka rano ujutro

Kao drugo, već se više tjedana može uočiti kako Trump sve svoje objave o ratu u Iranu zapravo tempira po radnom ritmu svjetskih tržišta, posebno po pitanju nafte. Nakon njegove objave primirja tik pred otvaranje tržišta u ponedjeljak, 23. ožujka, cijene sirove nafte naglo su pale – cijena barela nafte WTI tog je dana, od oko 99 USD, pala na minimalno 85,7 USD, dok je nafta Brent s oko 113 USD pala na 96,9 USD. No, tu se radilo samo o odgodi američkih napada na iranske elektrane i strujnu infrastrukturu (prema ultimatumu Trumpa od 48 sati, objavljenom 22. ožujka) – a čitavog se prošlog tjedna, iz dana u dan, nastavilo izvođenje američkih udara po raznoj iranskoj vojnoj infrastrukturi, baš kao i izraelskih napada na razne druge ciljeve.

Iako je Trump tih dana pričao o prigodnom iranskom poklonu iznimne vrijednosti (od osam i onda još dva broda kroz Hormuz, koje nitko nije posebno registrirao u stvarnosti) – čitavo je to vrijeme Hormuški tjesnac ostao praktično zatvoren. Temeljem te činjenice idućih se dana mogao bilježiti i ustrajan rast cijena nafte – bez obzira na Trumpove, skoro pa svakodnevne, priče o pobjedi, uspješnim razaranjima i uspješnim pregovorima – gdje su cijene nafte tjedan završile praktično pa na razinama kao i krajem ranijeg tjedna, prije Trumpovih priča o primirju i pregovorima (u petak, 27. ožujka, barel WTI završio je na 101,79 USD, a barel nafte Brent oko 116,39 USD).

Trumpove poruke

U svjetlu takve višednevne propasti bajki o pregovorima, ne čudi onda ni pokušaj Trumpa da u četvrtak, 26. ožujka, famoznu “odgodu uništenja energetskih postrojenja” produži na još deset dana – s točnim navodom isteka na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Ujedno, dok je Trump tvrdio kako tu odgodu donosi na iranski zahtjev, ove su tvrdnje opovrgnuli ne samo Iranci nego i posrednici iz Pakistana, koji su proteklog tjedna, izgleda, uspostavili nekakav mirovni proces između Irana i SAD-a. Nažalost, baš kako nije “radila” odgoda do petka, 27. ožujka, tako, izgleda, nije “radila” ni spomenuta dodatna odgoda famoznih američkih napada na iransku energetsku infrastrukturu do iza Uskrsa.

Valjda suočen s daljnjim rastom cijena nafte i ustrajnim nastavkom blokade Hormuza, oko 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu u ponedjeljak, 30. ožujka, opet je osvanula objava Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social – u kojoj on prvo govori o nastavku pregovora (koje sada vodi s “NOVIM, I VIŠE RAZUMNIM, REŽIMOM”). No usprkos “sjajnom napretku“, ako “iz bilo kojeg razloga uskoro ne bude sporazuma, a vjerojatno će biti” – i ako “Hormuški tjesnac ne bude momentalno ‘otvoren za poslovanje’ – mi ćemo okončati naš predivni ‘boravak’ u Iranu uz razaranje, kompletno brisanje svih njihovih elektrana, izvora nafte i otoka Harg (a moguće i svih desalinizacijskih pogona!), koje namjerno do sada još nismo ‘dirali’“. Dakle, opet se tu pojačano prijeti masivnim uništavanjima iranske civilne infrastrukture (što je ratni zločin), ali ovoga puta bez izričitog navoda rokova (valjda do iza Uskrsa), i to ne samo radi (1) navodnih pregovora nego i (2) vezano uz hitno otvaranje Hormuškog tjesnaca – iako je, prema nekim medijima, itekako upitna njegova volja za provedbom duže operacije otvaranja ovog međunarodnog plovnog puta.

Tržište prestaje pratiti Trumpa

Efekti ove objave u praksi su pokazali da tržišta kao da više i ne slušaju Trumpa previše – jer se rast cijena nastavio polagano i ustrajno, bez posebnih skokova kakve su nekad izazivale njegove spektakularne javne objave. To se vidjelo već do kraja radnoga dana u ponedjeljak, 30. ožujka, kada se na burzama nastavio kontinuirani rast cijena nafte (nafta WTI je prešla 105 USD za barel, dok je nafta Brent na momente opet prelazila 116 USD i završila na oko 114,3 USD za barel). Naravno, ostaje za vidjeti hoće li to skoro pa ignoriranje Trumpa od strane međunarodnih tržišta, koja su, izgleda, fiksirana na Hormuz, sada izazvati i kakve posebne posljedice temeljem povrijeđenog ponosa ignorirane veličine iz Washingtona.

Odmah nakon prve američke objave o pregovorima, u ponedjeljak, 23. ožujka, krenula su nagađanja s kim točno u Iranu Sjedinjene Države razgovaraju. Iako se to zapravo i nije saznalo – nagađanja su stala na tamošnjem ministru vanjskih poslova Abasu Aragčiju ili na iranskom predsjedniku parlamenta Muhamadu Bageru Galibafu. Ovo zapravo predstavlja i napredak, budući se u prvo vrijeme dovodilo u pitanje postoje li spomenuti pregovori uopće ili to samo Trump izmišlja za smirivanje tržišta – da bi u utorak, 24. ožujka, Pakistan objavio svoju ulogu posrednika u ovom procesu. Kako izgleda, Sjedinjene Države su prema Iranu otposlale neku verziju lanjskog plana od 15 točaka, a Iranci, koji samo priznaju da im SAD šalju poruke, navodno su odgovorili vlastitim popisom od pet točaka. Kako se moglo čuti, oba su popisa zapravo maksimalistička, pa je onda i teško vjerovati u izjave Trumpa od večeri 29. ožujka – da je Iran prihvatio većinu zahtjeva, dok se SAD spremaju dodati još koji u hodu. Ipak, u korist ozbiljnosti pakistanskog posredovanja govorile su objave pakistanskog ministra vanjskih poslova Ishaqa Dara od nedjelje, 29. ožujka, o iranskom dopuštanju da 20 “nagradnih” brodova pod pakistanskom zastavom prođe Hormuz, po dva dnevno (što je Trump odmah idućeg dana proglasio dodatnim iranskim dankom) – tako i tijekom nedjelje, 29. ožujka, održan sastanak ministara vanjskih poslova Saudijske Arabije, Egipta i Turske u Islamabadu, gdje se podržala regionalna deeskalacija rata pod pakistanskim posredovanjem.

Iran odbija američke zahtjeve

Optimizam tu ipak prigušuju izjave iz Irana, koji priznaje tek kontakte, ali ne i pregovore, odbija američkih 15 točaka kao metodu diplomatskog postizanja svega što nije išlo vojnim sredstvima – te spominje manjak povjerenja u SAD, kao državu koja svaki put kad započne pregovore s Iranom taj postupak odmah iskoristi kao pokriće za iznenadni napad. Pritom Trump početkom ovog tjedna i nadalje nastoji govoriti o pregovorima – indirektnim, ali navodno i nekakvim direktnim – a, doduše, u istom navratu spominje i kako je uspješno obavljena promjena režima u Iranu (ne jednom nego odmah tri puta, gdje su prva i druga garnitura navodno mrtve, i sad je na vlasti neka nježna i podatna treća ekipa).

Konačno, tu nije do kraja nestao ni spomen pitanja iranskog nuklearnog naoružanja, kao ultimativnog zahtjeva i majke svih preduvjeta. Za to vrijeme, uz spomen iranskog nuklearnog programa, američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio ipak je ponešto praktičniji. Naime, u svojim izjavama od ponedjeljka, 30. ožujka, on je uz brojne načelne ciljeve rata definirao i četiri točke koje su po njemu bitne za SAD (uništenje iranskog ratnog zrakoplovstva, koje se ostvaruje, i uništenje ratne mornarice, kao većinom ostvareno), ili su blizu ostvarenja (bitno smanjenje broja iranskih lansera raketa, što je prema Rubiju na putu, te planirano uništavanje tvornica koje proizvode te problematične iranske rakete, ali i dronove – koji su aktualno isplivali kao poseban borbeni izazov). Sve bi to trebalo biti gotovo “u tjednima, a ne mjesecima“, dok bi se nekako paralelno rješavalo i pitanje Hormuškog tjesnaca (nad kojim SAD, navodno, ipak ne pomišljaju na predaju suvereniteta isključivo u iranske ruke). Jednako tako, za SAD je neprihvatljiva i uspostava kontrole hutista nad tjesnacem Bab al-Mandeb na drugoj strani Arapskog poluotoka – gdje se ta frakcija u Jemenu u subotu, 28. ožujka, raketnim napadom uključila u iranske napade na Izrael, ali još oklijeva po pitanju napada na velike međunarodne tankere koji iz Crvenog mora zadnjih dana intenzivno prevoze naftu iz alternativnog saudijskog “Naftovoda istok–zapad” prema svjetskim tržištima.

Potencijalno širenje intervencije

USS Gerald R. Ford pred Splitom

Nažalost, i aktualni ciklus razgovora/pregovora ili čega već lako bi mogao biti tek uvod u širenje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Naime, dok razgovori navodno traju, u zonu Bliskog istoka aktivno se prebacuju dodatne američke vojne snage. S istoka se dopremaju marinci – njihova 31. ekspedicijska skupina oko desantnog nosača USS Tripoli (s pomoćnim brodovima USS New Orleans i USS San Diego) stigla je u područje operacija najkasnije u petak, 27. ožujka, dok je pristizanje 11. ekspedicijske skupine oko desantnog nosača USS Boxer (s pomoćnim brodovima USS Portland i USS Comstock) započelo njihovim odlaskom s američke Zapadne obale 19. ožujka, s očekivanim pristizanjem u zonu operacija do polovice travnja. Do tada bi nedaleko od Irana možda mogla osvanuti i borbena skupina zasnovana oko nuklearnog nosača USS George H. W. Bush (CVN-77), koja se sprema isploviti s istočne obale SAD-a, ne bi li kod Irana pojačala nosač USS Abraham Lincoln (CVN-72) nakon iznenadnog odlaska USS Gerald R. Forda (CVN-78) – koji se, nakon sudjelovanja u prvim tjednima intervencije pred Izraelom i u Crvenom moru, ipak vratio u Mediteran i sada je u Hrvatskoj (gdje možda nastavlja popravke započete na brodu, a onda nastavljene na Kreti).

Uz sve to, moraju se spomenuti i dodatni potezi koje se počelo uočavati tijekom zadnjih desetak dana. Kao prvo, bilo je tu riječi o prebacivanju bliže Iranu dijelova 82. zračno-desantne divizije (zapovjedni dio i elementi njihove 1. brigade, možda kao uvod u pristizanje čitave te brigade). Kao drugo, treba spomenuti i prebacivanje raznorodnih specijalnih postrojbi iz čitavog vojnog sustava SAD-a prema Bliskome istoku, gdje je više desetaka teretnih letova u Izraelu (zrakoplovna baza Ovda) i Jordanu (zrakoplovna baza ‘King Abdullah II‘) navodno okupilo više stotina američkih specijalaca. Kao treće, čulo se i o dopremi specijaliziranog američkog ljudstva za popravljanje oštećenih zrakoplovnih pista, što zapovjedništvu također dodaje neke pojedine operativne mogućnosti. Sve to zajedno dovodi broj neposredno borbeno rasporedivog američkog ljudstva na oko 10.000, što je sjajno za izvođenje raznih prepada ili iznenadnih akcija manje okupacije, ali ipak teško da je dovoljno za veća zauzimanja ili dulja držanja teritorija pod aktivnom vatrom raznih još nepokorenih kopnenih snaga Irana.

Hormuški tjesnac kao kritična točka

Treba naglasiti kako Iran nadalje širi mehanizam povremenog propuštanja po desetak vlastitih ili prijateljskih plovila dnevno kroz tjesnac Hormuz, dok oko 97 posto tamošnjeg standardnog međunarodnog prometa i nadalje stoji (dok traju izuzetno žestoke akcije ometanja tamošnje satelitske navigacije). Osim za naftu i plin, to je posebno bitno za oko 200 velikih tankova ukapljenog helija na -269 stupnjeva Celzijusa, koji u transportnoj konfiguraciji mogu izdržati do 48 dana transporta bez posebnog hlađenja. Dobar dio tog roka već je istekao bez da se tu vrijednu robu pokrenulo van Perzijskog zaljeva – još malo i helij će u njima krenuti vrijeti i sigurnosni ventili će ga ispustiti u zrak (ili prema posebnom postrojenju za ponovno ukapljivanje, kakvog nema većina teretnih luka). A to je tek jedan od tamošnjih neobičnih problema o kojem malo tko vodi računa. Jednako je tako i po pitanju svjetske opskrbe naftom, o kojoj mnogi zgroženo govore u javnosti, ali to za sada tržišta ne prate konkretnom eksplozijom cijena. Iako se već čulo o ograničavanju dnevne prodaje goriva u nama susjednoj Sloveniji, većina raznih mjera štednje za sada kao da uglavnom dolazi s Dalekog istoka.

Zemlje uvode posebne mjere, prijete nestašice diljem svijeta

Tako su Filipini, Pakistan i Šri Lanka uveli četverodnevni radni tjedan, te, baš kao i Vijetnam, Bangladeš i Tajland, potiču rad od kuće, zatvaraju pojedine tipove javnih institucija i ograničavaju kupovinu goriva te korištenje klimatizacijskih uređaja u državnim prostorima. Kenija i Egipat uveli su racioniranje struje i goriva (u Egiptu i putem općeg zatvaranja dućana i restorana u 21 sat), dok je Kina za početak tek ograničila izvoz svih derivata koji bi mogli biti posebno deficitarni. No, to su tek vijesti iz krajeva (Daleki istok, istočna Afrika i dijelovi Bliskog istoka) koje će prave nestašice energenata iz Perzijskog zaljeva početi pogađati od sredine ovog tjedna, nakon što tamošnjim kupcima pristignu zadnje pošiljke nafte, plina ili prerađevina koje su još prošle kroz Hormuz prije zatvaranja.

Slične bi nestašice Europu počele primjetnije pogađati nakon 10. travnja, Sjevernu Ameriku nakon 15. travnja, a Australiju i Novi Zeland nakon 20. travnja – tako da se pravi energetski učinak intervencije u Iranu (uz time vezana poskupljenja) tek treba postupno očekivati u tjednima koji dolaze. Nažalost, ti se rokovi možda i dodatno skrate ako iz pogona ispadnu pojedini bitni naftovodi koji su ponešto nafte mogli prebaciti izvan zone Zaljeva mimo Hormuškog tjesnaca. Riječ je tu prvenstveno o već spomenutom saudijskom “Naftovodu istok–zapad” ili “Petroline”, maksimalnog kapaciteta do 7 milijuna barela, što teče od naftnih polja Abqaiq nedaleko od Bahreina i Katara, zapadno do terminala Yanbu na Crvenom moru – te još i “Abu Dhabi naftovodu za sirovu naftu” (ADCOP), poznatom i kao naftovod “Habshan–Fujairah”, koji do maksimalno 1,8 milijuna barela dnevno može prebaciti iz naftnih polja Ujedinjenih Arapskih Emirata u Perzijskom zaljevu prema kompleksu luke Fujairah u Omanskom zaljevu, oko 150 km južno od Hormuza. Dok je spomenuta trasa kroz Saudijsku Arabiju, usprkos pojedinačnim iranskim napadima, načelno dobra i prohodna, sasvim bi drugačija situacija od ponedjeljka, 30. ožujka, mogla biti sa spomenutom poveznicom u Emiratima, budući se tijekom dana moglo vidjeti satelitske snimke požara na pojedinim pumpnim stanicama ovog sustava, čija je uporabivost sad pod znakom pitanja.

Problemi su puno veći

Napomenimo kako je to samo dio širih problema, budući da su se u 32 dana dosadašnje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu već mogla bilježiti ukupna načelna poskupljenja loživog ulja za 77 posto, europskog plina za 71 posto, helija oko 70 posto, nafte Brent za 58 posto, nafte WTI za 51 posto, uree za 48 posto, dizelskog goriva za 44 posto, sumpora za 43 posto, benzina za 42 posto, amonijaka za 29 posto – i sve su to vrijednosti u dnevnim kretanjima prema gore, ne samo do neposrednog otvaranja masovnog međunarodnog transporta kroz Hormuz (milom ili silom), već i nešto duže – sve do bitno sporijeg stabiliziranja opskrbnih lanaca za svaki pojedinačni deficitarni proizvod.

Naravno, ako u nadolazeće vrijeme sukob u Iranu dalje eskalira, sve će te cijene i dodatno skakati, ovisno o tijeku operacija i raznim štetama koje bi dodatno mogle pogoditi pojedine od raznolikih industrijskih postrojenja širom zemalja Perzijskog zaljeva i šireg susjedstva. Sve to dobro ilustrira i osjećaje koji su u srijedu, 25. ožujka, potaknuli španjolskog premijera Pedro Sanchez na izjavu: “Nije pošteno da netko vatrom potpali svijet, a mi ostali onda moramo gutati pepela“, prije nego što je u ponedjeljak, 30. ožujka, onda i dodatno zabranio korištenje španjolskog zračnog prostora te vojnih baza za sve američke vojne letjelice umiješane u tijek rata u Iranu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 31. ožujka 2026. pod nazivom “Oko 10.000 Amerikanaca je na Bliskom istoku. Ta brojka dovoljno govori o Trumpovim planovima” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-rast-cijena-trzista-ignoriraju-trumpa-rat-u-iranu-15694467

Rat Izraela i SAD-a protiv Irana definitivno je, možda i nepovratno, uzdrmao transatlantske odnose, ali i sam NATO savez, ocjena je brojnih svjetskih medija. I portal Obris. org pisao je kako je narušeno povjerenje u američko-europske poslove s oružjem i vojnom opremom, ali i kako sve više zemalja uskraćuje podršku i korištenje svojeg zračnog prostora SAD-u za operacije na Bliskom istoku.

Sve duži popis europskih zemalja koje su rekle NE Trumpu

Odlazi li poljsko-američko prijateljstvo u povijest?

Španjolska je, nakon otvorenog protivljenja sukobu s Iranom  zatvorila svoj zračni prostor američkim avionima uključenim u operacije, a Italija odbija dopustiti slijetanje američkih bombardera u baze na Siciliji. Ne miruje ni Poljska te je odbila zahtjev SAD-a da pošalje sustave Patriot sa svog teritorija na Bliski istok. Točnije, SAD sugerira da se jedna poljska baterija Patriota, zajedno s pripadajućim projektilima PAC-3 MSE  u vlasništvu poljskih Oružanih snaga, pošalje u regiju oko Perzijskog zaljeva. Ministar nacionalne obrane Władysław Kosiniak-Kamysz objavio je da

“naše baterije Patriota i njihovo naoružanje služe zaštiti poljskog neba i istočnog krila NATO-a. Po tom se pitanju ništa ne mijenja i ne planiramo ih nigdje premještati. Naši saveznici dobro znaju i razumiju koliko su važne zadaće koje ovdje imamo. Sigurnost Poljske apsolutni je prioritet”.

Francuska je odbila dopustiti američkim i savezničkim zrakoplovima koji prevoze vojnu opremu za Izrael da prelete preko njezinog teritorija. Kao jedan od odgovora, Izrael je obustavio sve poslove s vojnom opremom iz Francuske. Belgija je zabranila da se njen teritorij koristi za prebacivanje vojne opreme iz SAD-a prema Bliskom istoku, smatrajući američku intervenciju u Iranu “izvan okvira međunarodnog prava”.

Španjolska postojano kontrira Trumpu

Rječita je bila španjolska ministrica obrane Margarita Robles koja je, braneći odluku da se Sjedinjenim Državama uskrati korištenje španjolskih baza za vođenje rata, kao i prelet  američkih bombardera preko španjolskog zračnog prostora, pojasnila da se zabrana odnosi “isključivo” na rat protiv Irana. Ministrica je naglasila kako ta odluka nipošto ne podrazumijeva prekid transatlantskih veza te da vojne baze nastavljaju normalno funkcionirati. Robles je poručila kako se Španjolska ne osjeća obveznom pridružiti ilegalnom ratu čiji ciljevi, 30 dana nakon početka sukoba, još uvijek nisu definirani. “Nitko ne zna što će se dogoditi s ovim ratom“, rekla je. “Dvije su zemlje ušle u rat i očekivale da im se pridružimo. (…) Ne prihvaćamo lekcije ni od koga u pogledu naše predanosti miru“, dodala je Robles.

I sam poglavar Katoličke crkve , papa Lav XIV, poručio je kako je protiv tog rata te rekao da Bog odbacuje molitve lidera koji započinju ratove i imaju “ruke pune krvi”. Obraćajući se desecima tisuća ljudi na Trgu svetog Petra na Cvjetnicu – proslavi kojom počinje Veliki tjedan koji vodi ka Uskrsu za 1,4 milijarde katolika širom svijeta – Papa je sukob nazvao “strašnim” i rekao da se Isus ne može koristiti za opravdavanje bilo kakvih ratova.

SAD bijesne zbog europskog “NE”

Nije trebalo dugo čekati – američka reakcija na ova odbijanja bila su vrlo žestoka. Donald Trump je, očekivano, reagirao bijesom. Američki predsjednik više je puta kritizirao saveznike NATO-a zbog onoga što smatra nedovoljnom podrškom u sukobu. Članak 5 NATO-ove klauzule o međusobnoj obrani ne odnosi se na rat koji su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli protiv Irana. Više puta politiku Europljana prema Iranu ocijenio je slabom, nedovoljnom i kukavičkom. Veliku Britaniju i Francusku Trump drži kao nekorisne u ratu zbog kojeg je Iran zatvorio promet tankerima za naftu kroz Hormuški tjesnac, osim za tankere koje ne smatra neprijateljima, što se uglavnom odnosi na kineske i indijske brodove. “Sve zemlje koje ne mogu nabaviti mlazno gorivo zbog Hormuškog tjesnaca, poput Ujedinjenog Kraljevstva, koje je odbilo sudjelovati u obezglavljivanju Irana, imam prijedlog za vas: broj 1, kupujte od SAD-a, imamo ga dovoljno, i broj 2, skupite malo odgođene hrabrosti, idite do Tjesnaca i jednostavno ga UZMITE”, rekao je danas Trump u objavi na Truth Social.

A američki državni tajnik Marco Rubio je rekao da su Sjedinjene Države utvrdile da je Španjolska, članica NATO-a koju su obvezne braniti, uskratila SAD-u korištenje svog zračnog prostora i time se pohvalila, prema transkriptu izjave za Al Jazeeru koju je State Department objavio u ponedjeljak. Također je priznao da se Washington suočio s otporom u korištenju vojnih baza u Španjolskoj i drugdje. NATO je koristan Sjedinjenim Državama jer omogućuje stacioniranje trupa i opreme u inozemstvu, rekao je Rubio, dodavši: “Ali ako se NATO samo bavi time da brani Europu ako bude napadnuta, a zatim nam uskraćuje pravo na stacioniranje kada nam zatreba, to nije baš dobar aranžman.” “Teško je ostati angažiran i reći da je ovo dobro za Sjedinjene Američke Države. Dakle, sve će se to morati preispitati“, dodao je Rubio, naglašavajući da NATO ne može biti jednosmjerna ulica. “Nadajmo se da to možemo popraviti. Imat ćemo vremena da se time pozabavimo kasnije“, zaključio je Rubio, garniravši s izravnom prijetnjom: “Ako bismo sutra odlučili da ćemo povući svoje trupe iz Europe, to bi bio kraj NATO-a. SAD su NATO i NATO je SAD. Bez SAD-a nema NATO-a.” 

Nova inicijativa za mir

I dok se sve glasnije spominje i intervencija kopnenih snaga SAD-a te dok američke elitne postrojbe pristižu u krizno područje, Pakistan i Kina predstavile su zajedničku inicijativu za smirivanje sukoba između Sjedinjenih Država i Irana, pozivajući na hitnu deeskalaciju i pokretanje pregovora.  Plan u pet točaka uključuje trenutačni prekid vatre, otvaranje pregovora te obustavu napada na infrastrukturu poput energetskih i vodoopskrbnih sustava. Predlaže se i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca za pomorski promet te sklapanje mirovnog sporazuma uz potporu Ujedinjenih naroda. S obzirom na aktualnu slabost Ujedinjenih naroda, teško se može očekivati da će UN tu igrati bilo kakvu, a pogotovo relevantnu ulogu. Očito je da se kriza u Perzijskom zaljevu i Bliskom istoku neće uskoro smiriti, što već sada prijeti velikim ekonomskim posljedicama za cijeli svijet. I čini se da upravo na tu kartu igraju europske države koje jedna za drugom zabranjuju korištenje svog teritorija (kopnenog, zračnog ili pomorskog) za američke ratne igre u Perzijskom zaljevu. Europske zemlje na čelu s Francuskom potiho rade na osiguravanju sigurnog prolaska kroz Hormuški tjesnac. Uspiju li u tome, Trumpov bijes i Rubiove prijetnje postat će još žešće.

Ponedjeljak, 23. ožujka, ujedno je 24. dan aktualne intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Početkom četvrtog tjedna vojnih operacija i dalje ostaje činjenica da SAD i Izrael imaju prevlast u zraku (Air Superiority), ali ne i kompletnu dominaciju (Air Dominance) nad iranskim zračnim prostorom, dok Iranci uspijevaju održati kakvu-takvu razinu dnevnih zračnih udara raznim raketama i bespilotnim letjelicama, a nadalje drže i Hormuški tjesnac pod kontrolom.

Konkretno, protuzračna obrana Irana je 19. ožujka, izgleda, uspjela oštetiti američki borbeni avion F-35 (sletio oštećen, a pilot „stabilno“ nakon rana od šrapnela) raketnim sustavom s toplinskim navođenjem, dok se čulo i o rušenju niza besposadnih letjelica MQ-9 Reaper (američki) i Hermes 900 (izraelski). Uz to, napomenimo da se zadnjih dana nastavlja dnevni ritam lansiranja preko 20 raketa i 60 kamikaza-dronova, koji redovito uspijevaju uzrokovati ozbiljne štete, ponekad i na područjima koja brane moderni te napredni proturaketni i protuzračni sustavi. Jednako tako, nastavlja se i djelomična iranska blokada Hormuškog tjesnaca – gdje se proteklih tjedan dana profilirala politika Teherana da po dogovoru propušta brodove iz Kine, Indije, Pakistana i Turske – uz naznake da bismo mogli svjedočiti uspostavi sustava u kojem plovila koja nisu povezana sa SAD-om i Izraelom Iranu plaćaju prolaz kroz tjesnac oko 2 milijuna USD, uz korištenje plovnih putova pod punim nadzorom vlasti u Teheranu.

Zato je posebno zanimljivo vidjeti i postupno približavanje prostoru Zaljeva više skupina američkih desantnih nosača s ekspedicijskim skupinama marinaca (USS Tripoli, a navodno i USS Boxer, te drugi) – dok Iran, za slučaj nekakvih kopnenih operacija SAD-a i Izraela, prijeti miniranjem širom Perzijskog zaljeva te uključivanjem u sukob i hutista iz Jemena, koji bi lako mogli zatvoriti za međunarodni promet tjesnac Bab al-Mandeb (kojim sada ne prolazi samo promet prema Suezu, nego i niz velikih tankera koji prema globalnim tržištima voze naftu iz zapadnog opskrbnog pravca Saudijske Arabije – Yanbu). Još je zanimljivije pratiti i zamjenu drugog po redu velikog američkog nosača zrakoplova u zoni operacije „Epic Fury“, budući da se USS Gerald R. Ford (CVN-78) izgleda povlači natrag u Mediteran te, valjda, prema Kreti na opsežnije popravke. Sve će to itekako dodati na troškovima vojne operacije za čiji se američki dio čulo kako je u najstrože ograničenom računovodstvu koštao 11,3 milijarde USD u prvih 6 dana, i onda do ukupno 16,5 milijardi do 12. dana djelovanja, uz navodni dnevni trošak od oko 500 milijuna USD.

Rat eskalira pa eskalira

Nažalost, kao što je Donald Trump 16. ožujka tvrdio da baš nitko od „najvećih eksperata“ nije očekivao (ili izvijestio predsjednika SAD-a) o tome da bi Iran, u odgovoru na egzistencijalni napad iz inozemstva, mogao odgovoriti po ciljevima u sebi susjednim arapskim državama (sve po redu ne samo saveznicima napadača, već i domaćinima njihovih vojnih baza) – tako se u srijedu, 18. ožujka navečer, moglo od Trumpa čuti i kako Sjedinjene Države nisu unaprijed znali da je Izrael tog dana planirao napasti plinsko polje „Južni Pars“ – što je onda dovelo do još jednog koraka eskalacije rata, do iranskog odgovora i šteta na monumentalnom katarskom plinskom kompleksu Ras Laffan. Naravno, baš kao što su praktično svi očekivali zatvaranje Hormuza i žestoke napade Irana na sve američke komplekse u regiji – tako se iz raznih izraelskih izvora uskoro čulo da je napad na polje „Južni Pars“ bio koordiniran i usklađen, iako je onda i sam Benyamin Netanyahu dan kasnije našao za potrebno potvrditi sadržaj spomenute Trumpove objave na društvenoj mreži Truth Social uz izjavu da je napad bio poduzet samostalno (i da se to više neće raditi, jer tako sad Trump želi).

Nažalost, ako se možda i dobio dojam da se Izrael pridržava granica za daljnje eskaliranje – stvari su ipak išle dalje svojim tijekom. S jedne strane, Iran je u petak, 20. ožujka, raketama pokušao pogoditi britanski otok Diego Garcia u Indijskom oceanu. Riječ je o velikoj otočnoj vojnoj bazi (koju, nakon početne zabrane, sada ipak aktivno koriste Sjedinjene Države za svoje bombarderske napade na Iran), udaljenoj oko 3.800 km od ratnog poprišta. Tu treba napomenuti kako se zadnjih godina često spominjalo od pokojnog Vrhovnog vođe Ali Hameneija politički ustanovljeni maksimalni domet iranskih balističkih raketa od 2.000 km, pa bi sada ovaj napad indicirao bitno duži praktični raketni dohvat režima u Teheranu. Dok bi se ovo (uz određene modifikacije) moglo dostići nekom od iranskih raketa za lansiranje satelita u orbitu – na kraju je bitno vjerojatnije da se za napade ipak koristila tek prilagođena verzija balističke rakete „Khorramshahr-4“, kojoj je domet povećan bilo prilagodbom putanje, bilo smanjenjem mase bojne glave. Navodno se jedna takva raketa sama raspala u letu, dok su drugu srušili Amerikanci svojom proturaketnom obranom s ratnih brodova u regiji baze Diego Garcia. Ipak, ova je situacija otvorila prostor za tvrdnje Izraela i SAD-a kako Iran sada najednom raketama može dohvatiti i glavninu Europe (iako ta činjenica zapravo i nije suštinski nova) – pa bi se Europa sada stvarno trebala uključiti u rat koji su Trump i Netanyahu prije gotovo mjesec dana započeli posve svojevoljno, bez konzultacija sa saveznicima te suprotno odredbama međunarodnog prava.

Zatim, ako se i zanemari izraelski napad na prostor nuklearne elektrane Bushehr na obalama Perzijskog zaljeva u utorak, 17. ožujka (projektil pao oko 350 metara od reaktora), teže je zanemariti američki napad na iranski nuklearni kompleks Natanz izveden rano ujutro u subotu, 21. ožujka, navodno korištenjem teških bombi za probijanje utvrđenih objekata ispuštenih iz američkih strateških bombardera. Na njega su brzo reagirali sami Iranci, odgovorivši ne samo prigovorima već i raketnim napadom na Izrael. Iako se u prvo vrijeme spominjalo udare na izraelski „Nuklearni istraživački centar Shimon Peres Negev“ – kasnije su vijesti pokazale rezultate raketnih udara na mjesto Arad oko 28 km sjeverno te gradić Dimona smješten oko 13 km zapadno od spomenutog nuklearnog centra. U oba se slučaja čulo za udare pojedinačnih balističkih raketa s unitarnom bojnom glavom, vjerojatno iz obitelji projektila tipa Ghadr/Qadr, koje su uspješno prošle izraelsku protuzračnu obranu te napravile štetu u stambenim područjima. Obje su rakete navodno udarile oko 10 minuta nakon objave opasnosti, a bilježilo se i 116 ranjenih u Aradu te još 64 ranjenih u Dimoni. Iste noći bilježilo se i pogotke u izraelsku rafineriju Bazan istočno od Haife, a onda dan kasnije navodno i ponovljene raketne udare prema Dimoni. Dok tek ostaje za ustanoviti je li uspješni prelet ovih iranskih raketa zapravo simptom nekih dubljih problema izraelske proturaketne obrane (posebno po pitanju sustava THAAD) – čitava je ova situacija, izgleda, i američkog predsjednika Donalda Trumpa potaknula na daljnje eskaliranje ratne situacije u Iranu. Iako Iran nije ponovio svoj osvetnički napad na katarski plinski kompleks Ras Laffan – za što je Trump 18. ožujka najavljivao osvetu ako se ponovi – izgleda da se u svjetlu navedenih borbenih događanja brzo primiče kraj koalicijskom suzdržavanju od napada na energetsku infrastrukturu Irana.

Energetska infrastruktura na meti

Novi ciklus eskalacija započeo je u rane jutarnje sate 22. ožujka, odnosno u subotu, 21. ožujka, oko 7 navečer po američkom istočnom vremenu, kada je Trump opet sve okrenuo objavom na svojoj društvenoj mreži Truth Social. U toj objavi on je napisao: „Ako Iran ne OTVORI POTPUNO, BEZ PRIJETNJI, Hormuški tjesnac, unutar točno 48 SATI od ove vremenske točke, Sjedinjene Američke Države će pogoditi i zbrisati njihove različite ELEKTRANE, POČEVŠI S ONOM NAJVEĆOM! Mnogo hvala na pažnji po ovom pitanju. Predsjednik DONALD J. TRUMP“. Dakle, postavljeni rok trebao bi isteći u ponedjeljak, 23. ožujka, oko 19:45 sati po američkom istočnom vremenu (oko 0:45 ujutro u utorak, 24. ožujka, po hrvatskom vremenu). Iako mnogima na spomen bitnih energetskih objekata od strateškog značaja prvo na pamet pada jedina iranska nuklearna elektrana u Bushehru, ona proizvodi tek oko 915 MW i daleko je od najvećeg objekta na listama. Iako Iran ima i brojne hidroelektrane (koje, radi niskih razina vode u akumulacijama, umjesto nominalnih oko 13,4 jedva proizvode 5 posto struje) – pod ugrožene velike objekte prvenstveno se smatraju iranske termoelektrane, koje generiraju oko 95 posto struje u državi. Njih se broji oko 130, od čega 20 ima snagu preko 1.000 MW, a samo 3 prelaze i 2.000 MW. Kao najveća smatra se elektrana Damavand (šest blokova po 478 MW svaki, ukupno 2.868 MW) puštena u pogon 2012. godine i smještena u mjestu Pakdašt, oko 50 km jugoistočno od Teherana – pa bi to, valjda, bila i prva meta prema navodu Donalda Trumpa. Ukratko, SAD i Izrael bi time koristili ratne metode kakve u Ukrajini već godinama primjenjuje Ruska Federacija – što je posebno zanimljivo ako se u obzir uzmu i ratnom pravu suprotstavljene dosadašnje izjave američkog ministra obrane Petea Hegsetha – da se SAD u ovom ratu više neće držati „glupih pravila postupanja“ za vojsku (2. ožujka), niti će snage SAD-a više primati predaju protivnika ili im ukazivati milost (izjava od 13. ožujka).

Naravno, na iranski odgovor nije trebalo dugo čekati – odmah ujutro u nedjelju, 22. ožujka, o tome se oglasio predsjednik iranskog parlamenta Mohammad-Bagher Ghalibaf s objavom da će takvi napadi SAD-a i Izraela učiniti legitimnim metama brojne kritične komplekse te energetsku i naftnu infrastrukturu širom regije, uz najave njihova „nepovratnog uništenja“. Samo koji sat kasnije, iz iranske Revolucionarne garde bili su objavljeni navodi o ukupno 12 takvih konkretnih novih ciljeva potencijalne osvete: u Saudijskoj Arabiji desalinizacijsko postrojenje Ras Al-Khair (najveće na svijetu) i elektrana te desalinizacijski pogon Al-Shuaiba, u Kataru elektrane Al-Kharsaah i Umm al-Houl te Ras Laffan C (elektrana i desalinizacijski pogon), u Ujedinjenim Arapskim Emiratima veliki desalinizacijski pogon Taweelah i prva arapska nuklearna elektrana Barakah (četiri reaktora ukupne snage 5.600 MW), u Bahreinu elektrana i desalinizacijski pogon Al Dur (60 posto opskrbe vodom), u Kuvajtu elektrana i desalinizacijski pogon „Sjeverni Zour“ (izvor 90 posto slatke vode) i desalinizacijski kompleks Al-Zour te u Jordanu elektrane Aqaba i Samra (zajedno preko pola proizvodnje struje u zemlji). Ukupno gledano, što se tiče zemalja Perzijskog zaljeva, Kuvajt ovisi o desalinizaciji za 90 posto vode za piće, Oman 86 posto, Izrael 75 posto, Saudijska Arabija oko 70 posto, Bahrein oko 60 posto, Katar tako dobiva 50 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 42 posto vode za piće, a sam Iran tek 2 posto (ponešto su drugačiji omjeri ako se gleda dobivanje tehničke slatke vode). Ipak, 90 posto ove proizvodnje koncentrirano je u pedesetak velikih obalnih postrojenja, bez ikakvih obrambenih ojačanja i uvelike u dometu raznih oružja iz Irana.

U svjetlu tako teških posljedica daljnjeg zaoštravanja ove ukupne vojne intervencije, novost je opet došla nenadano, danas oko 12:23 po hrvatskom vremenu, odnosno malo prije 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu. Kako je već uobičajeno, Donald Trump je promjenu državne politike javnosti objavio na svojoj društvenoj mreži Truth Social, u nekoliko rečenica pisanih sve velikim slovima. U toj objavi, koja je došla oko 12 sati prije isteka njegova roka od 48 sati, Trump je izvijestio o pregovorima koje su SAD vodile s Iranom tijekom zadnja dva dana „o kompletnom i totalnom rješavanju naših neprijateljstava na Bliskom istoku“. Temeljem dosadašnjeg tijeka razgovora, Trump je ujedno Ministarstvu obrane SAD-a naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“, ne bi li se time stvorio prostor za daljnje pregovaranje. Naravno, kao i u slučaju svih demonstrativnih poteza koje Trump već gotovo mjesec dana izvodi u vrijeme početaka trgovanja u novim tjednima – tržišta su i na ove novosti reagirala brzo i oštro. Vrijednost nafte tipa Brent pala je oko 15 posto, od oko 113 na oko 96 USD po barelu (sa skorim ustaljenjem na oko 103 USD), dok su se cijene plina također smanjile – od 3,0864 na 2,9654 USD za MMBtu. Naravno, tek treba vidjeti točan sadržaj ovih novosti, budući da to nije bio prvi put da Trump početkom radnog tjedna raznim potezima nastoji stabilizirati međunarodne cijene – jedini faktor koji, izgleda, redovito i ozbiljno može utjecati na njegovu inače kaotičnu vanjsku i obrambenu politiku.

Posljedice postaju sve jasnije vidljive

Petrokemijski proizvodi u mnogim porama svakodnevnog života

Među raznim regionalnim odgovorima na ovakve razmjene infrastrukturnih prijetnji treba napomenuti i da je Saudijska Arabija tijekom 22. ožujka iz zemlje prognala iranskog vojnog predstavnika, njegova pomoćnika te tri druga iranska diplomata, dok je Katar nešto slično napravio još u četvrtak, 19. ožujka (nakon iranskog napada na tamošnje LNG-postrojenje Ras Laffan, koji je iz pogona na više godina izbacio barem 17 posto tih ključnih energetskih kapaciteta). Ipak, kako se može čuti iz Saudijske Arabije, čak i bez ikakvih dodatnih šteta na desalinizacijskoj, strujnoj, naftnoj ili plinskoj infrastrukturi – već i sam nastavak većinske blokade Hormuškog tjesnaca polagano diže globalne cijene nafte. Ako se ništa ne promijeni do kraja ožujka, radi postupne popune skladišnih kapaciteta i onda s time vezanog gašenja proizvodnje, ona bi mogla dostići razine od 138 do 140 USD – s daljnjim porastom do 150 USD sredinom travnja, a onda i do 180 USD krajem mjeseca. Zato i ne čudi da mnoge države svijeta itekako razmišljaju o racioniranju opskrbe gorivom – što je od početka današnjeg dana već operacionalizirala i nama susjedna Slovenija (dnevno ograničenje na kupovinu maksimalno 50 litara goriva za fizičke te 200 litara za pravne osobe ili fizičke osobe koje gorivo rabe za posao, kao poljoprivrednici ili ribari).

Napad na skladište goriva u sklopu međunarodnog aerodroma u Kuvajtu

Možda još i veći porast cijena LNG-plina očekuje se za desetak dana, kada i zadnji specijalizirani tankeri iz Zaljeva dođu na svoja odredišta (6 u Europu i 1 prema Aziji), gdje očekivanja ipak regulira i današnje iransko propuštanje još 2 LNG-plovila prema Indiji. U međuvremenu se moglo čuti i da je nagla rasprodaja zlata iz rezervi centralnih banaka Saudijske Arabije, Katara i Dubaija na početku novog tjedna trgovanja srušila cijene tog plemenitog metala, dok ostaje upitno kolika su sredstva na kraju završila prikupljena takvim transakcijama. Naravno, u svim takvim vijestima te prognozama već se i na prvi pogled vidi izostanak povjerenja u američke objave kratkog „izleta“ u Iran, uz tek tračak nade po pitanju uspješnih pregovora u ozračju mogućeg nastavka rata i nakon kraja mjeseca ožujka, možda i uz perspektivu bitno dužeg te ozbiljnijeg sukoba u regiji Perzijskog zaljeva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. ožujka 2026. pod nazivom “Dobro pogledajte točno vrijeme objave ‘povlačenja‘ Donalda Trumpa. Ovo nije prvi put…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-odgada-udare-iran-prijeti-zaljevskim-postrojenjima-cijene-nafte-skokovi-15691737