Petak, 17. travnja, ujedno je 49. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako je još od kraja utorka, 7. travnja, na snazi dvotjedno primirje između SAD-a i Izraela te samog Irana (za sada do kraja utorka, 21. travnja) – tome se tek u četvrtak, 16. travnja, u 5 poslijepodne po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) pridružilo i načelno primirje između Izraela i Libanona, čiju praktičnu primjenu tek treba vidjeti. Jednako tako, treba podsjetiti da je u subotu, 11. travnja, bio održan i prvi krug izravnih pregovora SAD-a i Irana u Pakistanu, gdje se, uz posredovanje domaćina (te svjedočenje Rusije i Kine za Iran, odnosno Saudijske Arabije i Katara za SAD), ni nakon 21 sata razgovora nije uspjelo dogovoriti ništa korisno.

Dok je američka delegacija, predvođena potpredsjednikom JD Vanceom, demonstrativno napustila Islamabad, samo dan kasnije od američkog se predsjednika Donalda Trumpa moglo prvi put čuti najavu dodatne američke blokade Hormuškog tjesnaca – koja je onda u praksu stavljena predsjedničkom objavom na društvenoj mreži Truth Social od ponedjeljka, 13. travnja, u 1 po ponoći – sa zakazanim početkom od ponedjeljka, 13. travnja, u 10 ujutro po američkom vremenu (16 sati po hrvatskom vremenu). Dok se spomenuta blokada onda stvarno i ustalila tijekom idućih dana – pa se na konferenciji za tisak američkog Pentagona u četvrtak, 16. travnja, moglo čuti da je tijekom prva tri dana bio spriječen izlazak na otvoreno more za 13 brodova koji su krenuli iz Irana – u srijedu, 15. travnja, iz iranskih se izvora čulo i o odgovoru na ovu mjeru. Naime, Iran je, izgleda, odgovorio objavom zatvaranja za međunarodni promet tjesnaca Bab al-Mandeb – na spoju Crvenog mora i Adenskog zaljeva. Time bi ujedno bio prekinut ne samo brodski pristup na južnu stranu Sueskog kanala, već bi se u Crvenom moru našla blokirana i poveća flota velikih tankera koji su tijekom prvih šest tjedana intervencije u Iranu prema Indijskom oceanu prevozili naftu dopremljenu na zapad Saudijske Arabije tamošnjim ‘Naftovodom istok–zapad‘, uz zaobilaženje blokiranog Hormuza. Ako taj promet bude prekinut, to bi za svjetska tržišta energenata značilo dodatan gubitak do 7 milijuna barela nafte dnevno (možda ipak manje ako se ta nafta iz Crvenog mora krene prevoziti manjim tankerima kroz Suez). Imajući u vidu sva ova događanja, ne čudi da se Europa u petak, 17. travnja, nastoji dodatno okupiti radi rasprave o mogućim zajedničkim potezima oko deblokade Hormuza, kao što ne čude ni naznake mogućeg skorog održavanja još jednog kruga izravnih pregovora SAD-a i Irana, ali ovoga puta valjda ipak ozbiljnije i temeljem manje maksimalističkih popisa želja.

Oružana primirja i njihove posljedice

Napad na libanonski grad Tyre

Nakon što je Donald Trump relativno neočekivano proglasio dvotjedno primirje u Iranu na prijelazu od utorka 7., na srijedu, 8. travnja, trebalo je barem dva dana da razna borbena djelovanja oko Perzijskog zaljeva stvarno zamru – dok je Izrael tek prebacio težište svojih borbenih djelovanja na jug Libanona. Iako su iz Irana (ali i Pakistana kao posrednika u pregovorima) tvrdili da je i Libanon uključen u opće primirje, Izrael se tome nije povinovao. Zato se u Libanonu nastavilo izuzetno intenzivno ratovati, čak i mimo sastanka u Washingtonu – gdje su se u utorak, 14. travnja, po prvi put od 1983. godine, pod posredovanjem američkog ministra vanjskih poslova Marca Rubija, izravno sastale delegacije, predvođene veleposlanicima dviju država. Na razgovorima, koji su održani bez predstavnika Hezbolaha, Izrael je navodno tražio da vlasti u Bejrutu razoružaju Hezbolah, dok su Libanonci težište stavili na prekid izraelske intervencije, koja je do tada ubila oko 2.124 libanonska građanina i raselila ih još barem 1,2 milijuna.

Usprkos žestokom nastavku borbi Hezbolaha i Izraelaca, konkretan rezultat ovih razgovora bila je i objava Donalda Trumpa kasno navečer, 15. travnja, da će u četvrtak, 16. travnja, doći do susreta čelnika Libanona i Izraela, libanonskog predsjednika Josepha Aouna i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Dok se isticalo kako su ovo prvi takvi razgovori u gotovo 34 godine, treba napomenuti i da se tu zapravo radi o kulminaciji nastojanja da se aktualni sukob Izraela i Libanona (započet 2. ožujka, uključenjem Hezbolaha u borbe oko intervencije SAD-a i Izraela na Iran) suštinski odvoji od konteksta bilo kakvih tekućih pregovora s Iranom. Što god tu bilo posrijedi, malo prije podneva u četvrtak, 16. travnja, Donald Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio kako su ti razgovori i zaista održani te da su rezultirali desetodnevnim primirjem koje je trebalo započeti istoga dana u 17 sati po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) i onda trajati barem do nedjelje, 26. travnja, poslijepodne po američkom istočnom vremenu. Daljnji takvi razgovori (koje Trump želi začiniti i pozivom u Bijelu kuću za sudionike) trebali bi, uz sudjelovanje američkog potpredsjednika JD Vancea, ministra vanjskih poslova Marca Rubija i načelnika Združenog stožera generala Dana Cainea, voditi prema postizanju i pravog mira između Libanona i Izraela – 10. po redu “međunarodnog mira” kojim se Trump voli učestalo javno hvaliti.

Pregovori s Iranom

Nakon višekratnih tvrdnji iz Sjedinjenih Država kako Iran ustrajno traži pregovore (što su Iranci redovito demantirali), krajem prošlog tjedna postalo je jasno da će do izravnih pregovora ipak doći, i to u Islamabadu, glavnom gradu Pakistana. Ondje se susretu delegacija dviju država pristupilo iznimno ozbiljno, proglašeni su neradni dani i uspostavljeno je snažno osiguranje – prvo su pristigli Iranci (predvođeni predsjednikom parlamenta Mohammadom Bagherom Ghalibafom i ministrom vanjskih poslova Abbasom Arakčijem), a onda i delegacija iz SAD-a – predvođena potpredsjednikom Sjedinjenih Država JD Vanceom, uz još i Trumpova izaslanika Stevea Witkoffa i predsjednikova zeta Jareda Kushnera. Nakon oko 21 sata razgovora, u subotu, 11. travnja, dogovor nije bio postignut, a američka delegacija je demonstrativno krenula kući. Bio je to, barem na prvi pogled, još jedan međunarodni debakl za Vancea, što su kao dojam pojačala i događanja u Mađarskoj dan kasnije – gdje je u nedjelju, 12. travnja, izbore izgubio Viktor Orbán, kojeg je sam Vance u Budimpešti gromoglasno politički podržavao 7. i 8. travnja.

Kako se te subote, 11. travnja, čulo od JD Vancea u Islamabadu: “Što god bili nedostaci ovih pregovora, to nije bilo od Pakistanaca, koji su odradili sjajan posao i stvarno pokušavali pomoći nama i Irancima da premostimo razlike i postignemo sporazum. Mi smo se time sad bavili 21 sat i vodili smo niz sadržajnih razgovora s Irancima. To je dobra vijest. Loša je vijest da nismo postigli sporazum i mislim da je to bitno lošija vijest za Iran nego za Sjedinjene Američke Države. Dakle, vraćamo se u SAD bez da smo postigli sporazum. Jako smo jasno izrazili koje su naše ‘crvene crte’, na kojim stvarima smo im spremni popustiti, a na kojima to nismo spremni. I to smo izrazili što smo jasnije mogli – i oni su izabrali ne prihvatiti naše uvjete“. Pri tome, kako se čulo od Vancea, razgovori su se slomili na iranskom odbijanju davanja garancija kako neće nastaviti put prema nuklearnom oružju i svim onim alatima koji bi im omogućavali da do nuklearnog oružja brzo dospiju. Prema Amerikancima, iako su im bili uništeni i nuklearni program i njegova postrojenja – nije se tu vidio “dugoročni izraz volje da se niti ubuduće neće raditi na razvoju nuklearnog naoružanja“. Uz to, usprkos navodima predsjednika Trumpa da će kao osnova za pregovore biti korišten neki iranski popis od 10 točaka (koji god, budući da je nakon objava takvih planova Trump medije optuživao da ne znaju o čemu pričaju te da objavljuju lažne popise) – pregovori su, izgleda, stali na američkom popisu uvjeta kao “zadnjoj i konačnoj ponudi“, koje Iranci nisu prihvatili.

Ponovno izostala podrška NATO saveza

Slično je ponovio i sam Trump tijekom nedjelje, 12. travnja, u svojim objavama na društvenoj mreži Truth Social – dodavši tome i činjenicu kako se na američki prijedlog prometa kroz Hormuz načelom “SVIMA DOPUŠTENO DA ULAZE, SVIMA DOPUŠTENO DA IZLAZE” iz Irana tek spomenulo mogućnost prisutnosti pomorskih mina u tom prostoru. Sve je to, zajedno još i s navodima o iranskoj naplati prolaza tjesnacem, Trump doživio kao ucjenu – da bi onda, ljut, naložio Ratnoj mornarici SAD-a blokiranje Hormuza, zaustavljanje prometa svim plovilima koja su platila iranske naknade, te još i razminiranje tamošnjih plovnih putova. Upravo se u tom poslu, izgleda, opet uvelike računalo i na podršku zemalja NATO-saveza, koja je barem za sada izostala – baš kao i podrška kasnije uvedenoj američkoj blokadi (gdje se 15. travnja Veliku Britaniju navodno na suradnju neuspješno pokušalo prisiliti prijetnjom ukidanja trgovinskog sporazuma koji ta država ima sa Sjedinjenim Državama).

Za to vrijeme, otvoreno je pitanje što će dalje biti između SAD-a i Izraela te Irana, gdje primirje dogovoreno u utorak, 7. travnja, formalno traje do kraja utorka, 21. travnja. Dok se zadnjih dana moglo čuti kako, i po propasti prvih razgovora u subotu, 11. travnja, itekako traju dodatni razgovori iza zavjesa, zadnjih se dana spominje i mogućnost produljenja primirja. SAD su, navodno, zato 14. travnja prema Pakistanu otposlale neki novi materijal za pregovore, koji je, izgleda, delegacija iz Pakistana isporučila u Teheran u srijedu, 15. travnja. Pri tome treba napomenuti kako je njihov dolazak u Iran bio praćen i letom starijeg iranskog borbenog aviona F-4, čije samo postojanje još jednom dovodi u pitanje američke tvrdnje kako je baš čitavo iransko Ratno zrakoplovstvo bilo kompletno uništeno tijekom prvih 40 dana američke i izraelske intervencije u Iranu.

Iako se među probleme za razgovor ustrajno navodi (1) manjak volje Irana da odustane od postupka obogaćivanja i dosadašnjih svojih zaliha već obogaćenog uranija (što je javno definirana “crvena crta” za okončanje intervencije i za Izrael, kako je to 14. travnja izjavio tamošnji ministar obrane Israel Katz) – otvoreno je pitanje i (2) inzistiranja SAD-a da iranska delegacija mora imati “pune ovlasti” za sklapanje sporazuma (u svjetlu glasina o internim neslaganjima unutar iranske strane, između eksponenata Revolucionarne garde nasuprot civilnih političara), te (3) iranske kontrole Hormuza. Naime, tu se spominjala iranska ponuda dopuštanja slobodnog prometa omanskom stranom Hormuza u zamjenu za odmrzavanje sankcijama blokiranih iranskih sredstava i neke druge ustupke – što je ipak teško moguće. Naime, makar i takav ograničeni slobodni promet Hormuškim tjesnacem zapravo bi tekao temeljem načelnog priznanja iranskog suvereniteta nad preostalim dijelom prolaza, budući je do kraja veljače čitav Hormuz imao status slobodnog međunarodnog plovnog puta (mimo suvereniteta obalnih država, zvale se one Iran ili Oman).

“Ekonomski bijes”

U očekivanju daljnjih razgovora zaraćenih strana, iz pojedinih izvora u međunarodne medije dolaze naznake pregovora o produljenju postojećeg primirja između SAD-a i Izraela te Irana na dodatnih 45 ili 60 dana. Za to vrijeme, Ministarstvo financija Sjedinjenih Država je u srijedu, 15. travnja, pokrenulo svoju akciju nazvanu “Ekonomski bijes” (kao dodatak na već tjednima trajuću američku vojnu operaciju “Epski bijes”) – kojom se za pojedine iranske subjekte uvelo i dodatne sankcije. Riječ je tu o dodatne tri fizičke osobe, 17 poduzeća i 9 plovila – sve, navodno, povezano s iranskim švercom nafte i derivata te s time povezanim financijskim mrežama. Mimo toga, širom Perzijskog zaljeva bilježe se i pojedini oružani incidenti (većinom napadi kamikaza-dronova nepoznatog podrijetla), a jednako tako bilježi se i aktivno pripremanje zaraćenih strana na mogući nastavak sukoba. Dok SAD i nadalje žestokim ritmom dopremaju opremu i ljude na Bliski istok (uz nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) koji prema poprištu intervencije plovi oko juga Afrike ne bi li izbjegao Suez i Bab al-Mandeb) – za iransku se stranu čulo kako nastoji otkopati pojedine, napadima zatrpane ulaze u raketne centre “Tabriz Jug” (pokrajina Istočni Azerbajdžan) i “Khomeini” (pokrajina Markazi).

Uz to, u dosadašnje navode kako su Iranu u obrani aktivno pomagale Ruska Federacija i Kina, sada se zanimljivo uklapa i otkriće britanskog Financial Timesa od srijede, 15. travnja, o iranskoj kupnji satelita TEE-01B krajem 2024. godine od Kine za oko 36,6 milijuna USD. Time je iranska Revolucionarna garda, navodno, od kineskog poduzeća Earth Eye Co., nakon njegova postavljanja u orbitu, preuzela satelit rezolucije od oko pola metra (razina kvalitetnih komercijalnih satelita, nekoliko puta bolja od dotadašnjih iranskih resursa), uz vezano korištenje kineske kopnene infrastrukture poduzeća Emposat (izvan Irana te dosega američkih i izraelskih napada) – čime se u aktualnom sukobu onda moglo raditi izviđanje regije, kao i usmjeravanje zračnih napada na posebno uočene američke te izraelske ciljeve.

Blokade i kontra-blokade

Tankeri u Hormuškom tjesnacu

Za početak treba napomenuti da sve spominjane blokade Hormuza – iranska u samom tjesnacu i američka uz rubove Omanskog zaljeva – u javnom diskursu izgledaju koncentrirane na tankere i plovila za prijevoz LNG-a, no zapravo pogađaju sva plovila u prolazu tom prometnom međunarodnom rutom. Uz razne izvozne probleme, zemlje Zaljeva tu posebno bolno pogađa i zastoj uvoza u Perzijski zaljev, koji je, osim za razne potrošne robe, posebno vidljiv i po pitanju uvoza hrane. Ovdje se, usprkos pripremljenim zalihama među pojedinim državama, vremenom sve jasnije očituje zastoj (u Ujedinjenim Arapskim Emiratima do 85 posto prehrane ovisi o uvozu), i to posebno po pitanju šećera, jestivog ulja, raznih žitarica, riže i svježih proizvoda.

Ujedno, američka blokada Hormuza, postavljena izvan Hormuza od ponedjeljka, 13. travnja, zapravo počinje na liniji između mjesta Ras al Hadd na ulazu u Omanski zaljev i ide do granice Irana i Pakistana, a brodove se, osim u prilasku, planira proganjati i ako uspiju odmaknuti prema otvorenom oceanu ili uz obale. Dakle, uz iransku blokadu u samom tjesnacu, sada je dodana i američka blokada izvan njega – koja prvenstveno zaustavlja onih 1,5 do 2 milijuna barela nafte koje je Iran uspješno izvozio zadnjih tjedana. Riječ je o poslovanju temeljem američkog 30-dnevnog ukidanja sankcija na izvoz iranske nafte, proglašenog 20. ožujka – koje se, navodno, ne namjerava produžiti nakon 19. travnja, baš kao što 11. travnja nije bilo produženo ni slično 30-dnevno, 12. ožujka proglašeno, ukidanje sankcija na izvoz na brodove već natovarene ruske nafte. Osim toga, izgleda da spomenuta američka mjera barem donekle otežava i kretanje 12 tankera na kojima je Iran u Omanskom zaljevu donedavno čuvao oko 23 milijuna barela nafte, dok se još nagađa hoće li SAD, povodom dodatnih odredbi od 16. travnja (o progonu svih stranih brodova povezanih s Iranom, bez obzira na zastavu), krenuti u lov i na velik broj s Iranom povezanih tankera koji stoje nedaleko od Singapura, noseći zalihe iranske nafte načelno namijenjene kineskom tržištu.

Teškoće u proizvodnji

Osim toga, treba napomenuti da američka zabrana izvoza iz Irana sada posebno pogađa i iransku naftnu industriju, koja državi donosi oko 80 posto izvoznih prihoda i čini oko 23,7 posto iranskog BDP-a. Ova je djelatnost do početka ovoga tjedna redovitim izvozom izbjegavala gomilanje nafte u svojim domaćim skladištima – za razliku od ostalih zemalja Perzijskog zaljeva, gdje je iranska blokada od 2. ožujka prvo krenula zaustavljati izvoz nafte i derivata, a onda, nakon popunjavanja svih skladišta, pojedine države primoravala i na obustave proizvodnje (s navodno ozbiljnom vjerojatnošću oštećenja samih naftnih izvora). Tako se za Irak početkom ožujka navodilo da ima skladišta za samo 6 dana normalne proizvodnje, Kuvajt je imao prostora za 14 dana, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati za oko 20 dana, Saudijska Arabija za oko 36 (odnosno 65 s operativnom preusmjeravanjem na Crveno more), i Bahrein za barem 75 dana.

Sada se u sličnoj situaciji najednom nalazi i sam Iran, čije se skladišne kapacitete, po nekima, procjenjivalo na 50–55 milijuna barela, uz procijenjenu prethodnu popunjenost od oko 60 posto. Time je, po prvim procjenama, Iran mogao izdržavati do 13 dana prije potrebe zatvaranja naftnih izvora. Za razliku od toga, neke kasnije komercijalne procjene ipak su njihov ukupni skladišni prostor procjenjivale na oko 122 milijuna barela, uz slobodnih oko 90 milijuna, što bi davalo bitno komotniji rok od oko 60 dana od početka blokade pa do potrebe zatvaranja izvora. Naravno, ovisno o tome koja je varijanta tu zapravo bliže istini, vjerojatno će se mijenjati i ponašanje Irana u predstojećim pregovorima – jer nije isto prijete li im velike štete na nacionalnoj naftnoj infrastrukturi već 26. travnja, ili tek iza 13. lipnja ove godine. Do tada treba konstatirati kako su fizičke cijene goriva zadnjih dana na Šri Lanki dosegle 286 USD po barelu, a u Singapuru 210 USD po barelu – iako terminska tržišta i nadalje vjeruju američkom predsjedniku Donaldu Trumpu te njegovim najavama relativno brzog okončanja intervencije u Iranu, pa se početkom petka, 17. travnja, barel nafte WTI ubuduće prodavao za 93,3 USD po barelu, a nafte Brent za 98,1 USD po barelu – sve je itekako podložno radikalnim promjenama u danima koji nadolaze.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 17. travnja 2026. pod nazivom “Misterij oko Hormuza: Je li Dan D za Iran 26. travnja ili ipak mogu izdržati sve do sredine lipnja?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokade-hormuza-bab-al-mandeba-primirje-izrael-libanon-pregovori-sad-iran-cijene-nafte-15699741

Estonski ministar obrane Hanno Pevkur je u ponedjeljak, 20. travnja, izjavio da je SAD pauzirao isporuke naoružanja Estoniji barem do kraja rata u Iranu. Ako sukob potraje duže vrijeme, Estonija bi mogla početi preispitivati ​​svoje prethodne odluke o kupnji oružja, dodao je Pevkur.

Estonska vojska isprobala je prvi puta gađanje iz HIMARS-a u srpnju 2025. (Photo: EDF)

Novinska agencija Reuters izvijestila je prošloga tjedna da su SAD pauzirale isporuke oružja nekim saveznicima. U nedjelju je ERR izjavio da je estonsko streljivo za HIMARS-e najviše pogođeno odlukom. U ponedjeljak, ministar Pevkur je razgovarao s američkim ministrom rata Peteom Hegsethom kako bi raspravljao o situaciji.

Na portalu Obris.org već smo, krajem ožujka, pisali kako je poljuljano povjerenje Europljana u američke isporuke oružja. Naime, u sjeni MAGA politike Donalda Trumpa prema Europi i pokretanja rata protiv Irana u kojem europski saveznici ne žele aktivno sudjelovati smatrajući ga protivnim postojećim pravnim okvirima – pojavljuju se sve veće sumnje europskih država da Amerikanci neće ispoštovati dogovore vezane za kupovinu oružja od SAD-a.

Pošiljke vrijednog streljiva na čekanju

“Već smo bili svjesni da su SAD stavile sve pošiljke streljiva na čekanje. Umjesto toga, naše pitanje i razgovor s Peteom Hegsethom odnosili su se na to kakvi bi mogli biti budući izgledi za nastavak isporuka streljiva i ako bi te isporuke ostale obustavljene jako dugo, koje bi onda alternativne mogućnosti mogle postojati za povećanje obrambenih sposobnosti proizvodnjom iz Sjedinjenih Država“, rekao je estonski ministar obrane Hanno Pevkur. Pevkur je naglasio da su glavna pitanja za Estoniju vezana uz streljivo za sustav HIMARS i Javeline. Rekao je da “nema problema” s protutenkovskim streljivom jer zemlja ima “dovoljne količine”.

“U slučaju HIMARS-a, to ovisi o tome koliko dugo će isporuke ostati na čekanju. To će također odrediti kakve će biti naše daljnje odluke“, rekao je ministar Pevkur. No nije želio reći koliko je novca Estonija potrošila na nabavu oružja niti kada je točno trebalo stići. Općenito je rekao da očekuje da će narudžbe iz SAD-a stići ove i sljedeće godine, te da se njihova vrijednost cijenu u “desecima milijuna eura”. “Imamo dugoročne ugovore i prema tim dugoročnim ugovorima, ove će se isporuke streljiva odvijati. Svaka vrsta streljiva ima drugačije vrijeme isporuke“. Američki ministar rata je rekao da više ne možemo očekivati ​​​​streljivo prema izvornom planu, nastavio je Pevkur: “Dobit ćemo ga kada završi rat u Iranu. Ali nitko ne zna kada će to biti. To znači da smo kupili vrlo skupu HIMARS opremu, vrijednu milijarde, ali s kojom u principu ne možemo puno učiniti.” No zato se Pevkur nada da će SAD ovakvo kašnjenje isporuke streljiva nadoknaditi dodatnom količinom, jednom kada streljivo za Estoniju bude spremno.

Pogođene i druge baltičke države

I mediji u susjednoj Litvi su u ponedjeljak, 20. travnja, objavili vijest o kašnjenju isporuka naoružanja. Washington je odgodio isporuke kupljenog američkog oružja europskim zemljama, uključujući baltičke države, izvijestio je Reuters, pozivajući se na pet neimenovanih izvora. Kašnjenja su posljedica rata protiv Irana, koji je počeo smanjivati ​​američke zalihe određenog ključnog oružja. Reuters nije otkrio točno koje su zemlje pogođene, ali njegovi izvori rekli su da se radi o nekim zemljama koje graniče s Rusijom. Pošiljke uključuju “razne vrste streljiva”, bez otkrivanja točne vrste, kupljene u okviru programa prodaje vojne opreme inozemstvu (FMS), u kojem države kupuju oružje i opremu proizvedenu u SAD uz odobrenje američke vlade. Washington je pozivao europske zemlje da kupe više američkog oružja, uključujući i u okviru programa FMS. Međutim, “takve isporuke oružja često kasne, što uzrokuje frustracije u europskim prijestolnicama, gdje neki dužnosnici sve više razmatraju sustave naoružanja proizvedene u Europi“, objavio je Reuters. “Litva je od strane dužnosnika Pentagona obaviještena o mogućim kašnjenjima u isporuci streljiva kupljenog od Sjedinjenih Država zbog sukoba na Bliskom istoku“, potvrdilo je litavsko Ministarstvo obrane za LRT.lt. Litvanska premijerka Inga Ruginienė izjavila je da, iako njezina vlada ne vidi „zasad veliki problem“ u vezi s planiranim isporukama američke vojne opreme Litvi, Vilnius je također obaviješten o promjenama u rasporedu isporuke. Latvijska premijerka Evika Siliņa komentirala je da njezin kabinet „još nije službeno obaviješten“ od strane SAD-a o bilo kakvim promjenama u rasporedu isporuke ugovorene opreme.

Nije poznato kada će početi isporuke za Estoniju 

Nije poznato kada će isporuke ponovno početi, ali estonski ministar Pevkur je rekao da će ova pauza “sigurno trajati dulje od tjedana, vjerojatnije mjeseci“. “Početno je shvaćanje da je ovo na čekanju sve dok traje rat u Iranu. Ali ako bi trajalo još dulje, onda bismo sigurno morali preispitati svoje odluke. Ali trenutno je shvaćanje da bi se, nakon što sukob u Iranu završi, isporuke streljiva također trebale nastaviti“, rekao je ministar obrane Estonije. Na pitanje novinara kakav je plan ako se sukob nastavi, Pevkur je rekao da ovisi o tome koliko dugo će rat u Iranu trajati. Rekao je da “nema većih dodatnih mjera” ako završi prije nego kasnije.

“Već gledamo po svijetu i radimo na mogućim alternativama. Danas smo [Pevkur i Hegseth] također razgovarali o raznim alternativnim opcijama za povećanje obrambenih sposobnosti u vezi s američkom opremom. Donijet ćemo te odluke kada se stekne manje-više jasna slika o tome što će se dogoditi sa sukobom u Iranu”,

rekao je Pevkur, napominjući da su njih dvojica također razgovarali o tome kako Estonija može podržati SAD u ratu protiv Irana. Na pitanje je li sigurno da će Estonija pomoći SAD-u na Bliskom istoku, ministar je rekao:

“Ne, ništa nije sigurno u tom pogledu i ništa konkretno nije odlučeno o tome možemo li i kako pružiti podršku, na primjer, u ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca.”

Smatra da je stvar “na vojnoj razini” i da se o njoj raspravlja bilateralno.

“Dogovorili smo se kako dalje postupati na vojnoj razini, a kada te odluke budu zrele ili kada ti prijedlozi odluka budu zreli, tada se o njima može dalje raspravljati. Ali trenutno nema ništa konkretnije o čemu bi se moglo raspravljati”,

rekao je Pevkur, zaključivši:

“Naravno, ako to zahtijeva širu raspravu ili ako zahtijeva odluku vlade ili parlamenta, tada će se te odluke također donijeti. Trenutno vam ne mogu reći vremenski okvir.”

I čelnik estonskog parlamentarnog Odbora za obranu Kalev Stoicescu najavio je da postoje alternative, ali da njihova kupovina zahtijeva i odobrenje od SAD-a. „Alternative svakako postoje, jer se višecijevni lansirni raketni sustavi – same platforme i sustavi – proizvode u nekoliko zemalja“, rekao je Stoicescu. „Jasno je da se ne može koristiti bilo koja municija s američkim HIMARS-om, ali kompatibilne alternative postoje.“ Rekao je da je problem i tehnički i politički.

„Jedno pitanje je tehničko. Drugo je bi li se Amerikanci složili da u slučaju nužde skladištimo i kupujemo municiju negdje drugdje. (…) Čuo sam da se takva municija proizvodi u zemljama poput Turske ili Izraela, ali prerano je za detalje.“

Dodao je i da pauza u opskrbi ne bi trebala oštetiti odnosima Estonije sa Sjedinjenim Američkim Državama: „Prilagodbe će se izvršiti bez obzira na sve – ne samo na temelju potreba ili lanaca opskrbe, već i na temelju drugih tekućih odluka“.

Jedno od najrazvijenih i tehnološki najsnažnijih gospodarstava svijeta – Japan – ublažio je desetljećima stara ograničenja na izvoz oružja, otvarajući put prodaji oružja u više od desetak zemalja, objavio je u utorak 21. travnja BBC. Taj potez označava prekretnicu u odmaku službenog Tokija od pacifizma koji je karakterizirao njegovu poslijeratnu obrambenu politiku. Također dolazi u vrijeme pojačanih napetosti u regiji. Ograničenja koja su do sada ograničavala izvoz oružja na samo pet kategorija – spašavanje, prijevoz, upozoravanje, nadzor i čišćenje mina – bit će ukinuta. To znači da Japan sada može prodavati oružje u 17 zemalja s kojima ima obrambene sporazume, uključujući SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Drastični potez premijerke Sanae Takaichi

Zabrana prodaje oružja zemljama uključenim u sukob ostat će na snazi, iako ne obuhvaća one koje imaju obrambene sporazume s Japanom. Vlasti u Tokiju kažu da će dopustiti iznimke “u posebnim okolnostima”. “U sve težem sigurnosnom okruženju, nijedna zemlja sada ne može sama zaštititi vlastiti mir i sigurnost“, napisala je japanska premijerka Sanae Takaichi u utorak na X-u. Međutim, dodala je i da

“apsolutno nema promjene u našoj predanosti održavanju puta i temeljnih načela kojih smo se pridržavali kao miroljubiva nacija više od 80 godina od rata. (…) U okviru novog sustava, strateški ćemo promovirati transfer opreme, a istovremeno ćemo donositi još rigoroznije i opreznije odluke o tome jesu li transferi dopušteni”.

Glavni tajnik Vlade Minoru Kihara rekao je na konferenciji za novinare da je taj potez “namijenjen zaštiti sigurnosti Japana i daljnjem doprinosu miru i stabilnosti regije“.

Japansko-ukrajinski presretač Terra A1

Upravo danas japanska tvrtka Terra Drone objavila je da se njihov presretač Terra A1 – razvijen s ukrajinskim partnerom Amazing Drones – preselio iz laboratorija na prve crte bojišnice, ulazeći u aktivnu borbenu upotrebu u Ukrajini protiv ruskih dronova Shahed. „Raspoređivanje u obrambene svrhe već je započelo s vojnom jedinicom, a evaluacija i prikupljanje povratnih informacija u stvarnim operativnim uvjetima trenutno su u tijeku“, priopćila je tvrtka sa sjedištem u Tokiju, koja je nedavno strateški investirala u ukrajinski startup. 

Japan je prošlog mjeseca poduzeo i prve korake prema široj transformaciji svojih Kopnenih snaga – 13. travnja Ministarstvo obrane održalo je svečanost u Tokiju povodom uspostave dva specijalizirana ureda zadužena za unapređenje upotrebe bespilotnih sustava – „Ureda za promicanje sposobnosti bespilotne obrane“ i „Ureda za bespilotne sustave“ unutar svog Ureda kopnenih snaga u Ichigayi. Oba ureda trenutno imaju ukupno samo 13 zaposlenika, ali i velike zadaće:  – dva ureda imaju prevelik mandat. Ured za promicanje sposobnosti bespilotne obranme, sa sedam članova, odgovoran je za razvoj operativnih koncepata, provođenje istraživanja i razvoja te obuku osoblja, dok Ured za bespilotne sustave, sa šest članova, nadgleda nabavu, logistiku i održavanje bespilotnih platformi.

Reakcije Kine i Južne Koreje

Nova pravila o izvozu oružja objavljena su dok su japanske snage samoobrane sudjelovale u godišnjim vojnim vježbama između SAD-a i Filipina. Japan se prvi put pridružuje vježbama kao sudionik, umjesto samo kao promatrač, kao što je bilo ranije. Oko 1400 pripadnika japanskih snaga samoobrane po prvi put ima izravnu operativnu ulogu. Vježba se zove “Balikatan”, što na tagalogu znači “Rame uz rame”. Ukupno u vježbi sudjeluje više od 17 000 pripadnika oružanih snaga SAD, Filipina, Japana, Australije, Kanade, Francuske i Novog Zelanda. Kina se protivi vježbama, tvrdeći da bi one produbile podjele u regiji. Vježbe se održavaju u dijelovima Filipina koji se nalaze u blizini akvatorija na koje Peking polaže pravo, uključujući Tajvan. Kina smatra tu otočnu državu odcjepljenom pokrajinom koja će na kraju biti pod kontrolom Pekinga i ne isključuje upotrebu sile za zauzimanje otoka. Kina je izjavila da je “ozbiljno zabrinuta” zbog onoga što je opisala kao “nepromišljenu militarizaciju Japana“. “Kina će ostati vrlo budna i odlučno se protiviti [tom potezu]“, priopćilo je pekinško Ministarstvo vanjskih poslova na jučerašnjoj redovnoj press-konferenciji.

Reagirala je i druga velika vojna i tehnološka sila, Južna Korea. Južnokorejsko Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da bi japanska obrambena politika “idealno trebala biti provođena na način koji podržava duh Ustava za mir, a istovremeno doprinosi miru i stabilnosti u regiji“. Južnu Koreju je Japan kolonizirao od 1910. do kraja Drugog svjetskog rata. Japanski vojnici prisiljavali su stotine tisuća Korejaca da rade u rudnicima i tvornicama. Žene su tada bile gurnute u seksualno ropstvo.

Osam desetljeća pacifizma i promjene tog stava

Japanski razarač DDG CHOKAI trenutno je na modernizaciji u SAD-u kako bi nadogradio sposobnosti sustavima Tomahawk

Japanski odnos prema obrani upisan je u njegov Ustav nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine. Tada se Japan se odrekao rata kao načina rješavanja međunarodnih sporova i izjavio da Japan nikada neće održati ratni potencijal. Desetljećima je pacifizam bio dio japanskog identiteta, posebice nakon užasnog iskustva bacanja nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine. Ali taj se način razmišljanja postupno mijenja, ocijenjuje BBC. Godine 2014. tadašnji premijer Shinzo Abe ublažio je opću zabranu prodaje vojne opreme, dopuštajući zajednički razvoj oružja sa saveznicima i dajući svojoj obrambenoj industriji pristup novim tržištima i tehnologiji. Dvije godine kasnije, kako je objavio portal Obris.org, olabavljeno je i obrambeno zakonodavstvo Japana, kojim se dopustilo djelovanja japanskih Oružanih snaga van granica zemlje u svrhu kolektivne samoobrane. Godine 2023. tadašnji premijer Fumio Kishida otišao je korak dalje i prvi put od Drugog svjetskog rata dopustio izvoz gotovog smrtonosnog oružja. Takaichi je podržala reviziju pacifističkog Ustava. Iako nije precizirala predložene promjene, mnogi misle da će to uključivati ​​izmjenu članka 9 kojim se odriče rata. Njeni pristaše kažu da se Japan mora suočiti s novom stvarnošću u kojoj stara pravila više ne vrijede za zemlju okruženu Kinom, Rusijom i Sjevernom Korejom. No, kritičari se brinu da Japan postaje ratno sposobna zemlja. Za njih, Takaichijin stav o ustavnoj reformi mogao bi značiti da bi Japan mogao biti uvučen u vojne sukobe.

Inače, japanska vojska, punim imenom Japanske samoobrambene snage, već sada je jedna od najnaprednijih i tehnološki najrazvijenih vojski na svijetu. Druga su najjača snaga u Aziji, iza Kine, s naglaskom na pomorsku i zračnu moć. Aktivno osoblje čini 247.150 vojnika, u rezervi ih je 56.000. Služenje vojnog roka nije obavezno, no sada se razmišlja i o toj opciji. Sanae Takaichi, koja je postala premijerka u listopadu 2025., najavila je kako će se cijeli proces maksimalno ubrzati jer se boji moguće kineske blokade Tajvanskog tjesnaca što bi, po njenim riječima, bila “situacija koja ugrožava japansko preživljavanje“, a to bi, pak, omogućilo japansku intervenciju pod okriljem samoobrane.

Srijeda 8. travnja ujedno je bila 40. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je razdoblje od polovice petog do današnje polovice šestog po redu tjedna operacija prije svega obilježio američki vrtuljak javnih objava i prijetnji Iranu. Iako su od 31. ožujka do 8. travnja bile održane dvije konferencije za tisak u američkom Pentagonu, na njima se moglo saznati tek minimalno konkretnih informacija. Dok se prošlog tjedna čulo kako SAD smatraju da je praktično pa uništena iranska protuzračna obrana (što je omogućilo prelazak na zrakoplovna sredstva za „stand-in“ udare – gdje se oružja ispaljuju u zračnom prostoru Irana, a letjelice su dijelom i starije te bez tzv. stealth-tehnologije) – samo nekoliko dana kasnije se moglo uočiti i sve nedostatke takvog pristupa.

Naime, „nepostojeća“ iranska protuzračna obrana prvo je u petak 3. travnja uspjela kod Isfahana oboriti američki borbeni avion F-15E, da bi onda prvo uslijedilo spašavanje pilota po danu (uz gubitak jednog jurišnika A-10, te oštećenja na dva spasilačka helikoptera HH-60W) – a onda do jutra nedjelje 5. travnja i spašavanje drugog člana posade, oružnog časnika. Pri tome, u spomenutoj drugoj fazi spašavanja izgleda da su stradala 2 transportna aviona MC-130J, i još 4 njima dopremljena mala helikoptera MH/AH-6 Little Bird, čime se ukupna materijalna cijena ovih spašavanja popela na preko 400 milijuna USD u izgubljenoj opremi. Sve je to u okviru službene verzije događanja koju su u ponedjeljak 6. travnja javnosti prezentirali Donald Trump i njegov ministar obrane Pete Hegseth – dok su u zraku ostale mnoge teorije o tome kako se tu pod krinku spašavanje posade borbenog aviona zapravo podvelo terenski raspad prvih faza ubacivanja američkih specijalnih snaga nedaleko Isfahana, gdje se već neko vrijeme najavljivalo pokušaj oduzimanja Iranu nuklearnog materijala zakopanog pod tamošnjim uništenim nuklearnim postrojenjima.

Napomenimo da su SAD tog ponedjeljka 6. travnja ujedno objavile i pogađanje preko 13.000 meta u Iranu (od toga oko 4.000 dinamičkih ciljeva, koji su uočeni u hodu i onda brzo gađani), te potapanje i oštećenje preko 155 iranskih plovila. Naravno, detalji o svim tim napadima javnosti su poznati tek pojedinačno, budući da su SAD još 9. ožujka zabranile specijaliziranim kompanijama objavu svježih satelitskih slika čitave borbene zone, pa se ovisi ili o američkom vojnom marketingu, o raznim objavama temeljem kineskih satelitskih resursa, ili o povremenim izvješćima svjetskih medija (posebno po pitanju raznih šteta koje iranski napadi rade po Izraelu i državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva). Tijekom 40 dana rata i Izrael je po Iranu izveo usporediv broj zračnih napada – no dok se iz Tel Aviva moglo čuti kako još imaju vojnih ciljeva na popisu meta, usporedive američke liste vojnih ciljeva za napade navodno su bile uvelike iscrpljene do kraja ožujka, te se prešlo više na gađanje aktualno registriranih pokretnih ciljeva, kao i pripremu mogućih kopnenih operacija te sve učestalije gađanje industrijskih postrojenja i potencijalnih velikih infrastrukturnih meta. Posebno je tu bio reklamiran napad teškim bombama na nedovršeni iranski most B1 na istočnom ulazu u mjesto Karaj, oko 30 km zapadno od Tehrana – gdje se izgleda izvelo dva uzastopna napada, tzv. „double-tap“ metoda, od kojih je ovaj drugi izazvao veće žrtve među spasiteljima žrtava iz prvog napada. Svih prethodnih tjedan dana ratovanje nije bilježilo ikakve pauze, baš kao niti u prvoj polovici srijede 8. travnja – usprkos američkim objavama o primirju.

Dapače, registriralo se po prvi put i napade zračnih snaga Ujedinjenih Arapskih Emirata po naftnim ciljevima u Iranu (otoci Lavan i Siri), na što je Iran odgovorio po njihovoj luci Fujairah na obalama Omanskog zaljeva. Osim toga se jučer registriralo i barem 28 kamikaza-dronova po Kuvajtu, 5 balističkih raketa po Saudijskoj Arabiji, 31 kamikaza-dron i 6 raketa po Bahreinu, kao i raketni napad po Kataru te djelovanja raketama i dronovima po Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Sve se to objašnjava polaganim stupanjem na snagu primirja, gdje se američki ministar obrane Hegseth proslavio izjavom kako to nije ni čudo budući da Irancima treba vremena da golubima pismonošama dostave obavijesti o prekidu vatre do svih američkim udarima izoliranih raketnih i dronskih postrojbi širom zemlje. Naravno, zapravo tek ostaje za vidjeti hoće li to primirje uopće zaživjeti u praksi, baš kao i direktni pregovori SAD i Irana, zakazani za petak 10. travnja u Islamabadu.

U međuvremenu, na konferenciji za medije održanoj u srijedu 8. travnja, iz Pentagona se čulo da su SAD od početka operacije Epic Fury navodno uništile 80 posto iranskih protuzračnih sustava (preko 1.500 ciljeva), 450 kompleksa za skladištenje balističkih raketa, 800 kompleksa za skladištenje kamikaza-dronova, 2.000 komunikacijskih čvorišta, preko 90 posto iranske Ratne mornarice i oko pola ukupnog broja malih plovila u mornaričkome dijelu Revolucionarne garde, baš kao i 95 posto iranske zalihe pomorskih mina (tijekom oko 700 udara). Što se industrije tiče, spominjalo se uništavanje 90 posto vojnih tvornica (pogođeni svi pogoni za proizvodnju kamikaza-dronova tipa Shaheed), 80 posto pogona za proizvodnju raketa i raketnih motora na kruta goriva, kao i 20 mornaričkih proizvodnih kompleksa ta oko 80 posto industrijske baze iranskog nuklearnog programa. Naravno, sve ove tvrdnje zapravo je nemoguće provjeriti, dok treba tek napomenuti kako se iz Izraela u utorak 7. travnja čulo da su tamošnje vojne vlasti precijenile štetu nanesenu organizaciji Hezbollah u Libanonu, dok očekuju da i Iran zapravo i nadalje ima sposobnosti do daljnjega lansirati određene količine raketa i kamikaza-dronova.

Ratno-diplomatski vrtuljak u Washingtonu

Produžen američki rok Iranu, sve do iza Uskrsa

Za početak treba uočiti kako su tijekom zadnjih dva i pol tjedna klizali ultimatumi koje je američki predsjednik Donald Trump upućivao Iranu po pitanju otvaranja Hormuškog tjesnaca za međunarodni pomorski promet – sve putem objava na društvenoj mreži Truth Social (kojoj je vlasnik) umjesto ikakvim službenim ili diplomatskim kanalom. Kao prvo, 22. ožujka Trump je zadao ultimatum od 48 sati, prijeteći uništavanjem elektrana (s početkom od one najveće, Damavand) – no samo nekoliko sati prije isteka roka, taman pred otvaranje američkih tržišta u ponedjeljak 23. ožujka Trump je zbog navodnih pregovora naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“ – sve do utorka 28. ožujka ujutro po američkom istočnom vremenu. Budući je pozitivan učinak ovih objava ispao kratak, a energenti su uskoro počeli nanovo poskupljivati pogonjeni nesmetanim nastavkom ratovanja – Trump je već u četvrtak 26. ožujka famoznu „odgodu uništenja energetskih postrojenja“ produžio na još deset dana – s točnim navodom isteka na uskrsni ponedjeljak 6. travnja u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Nažalost, time stanje nije bilo nimalo smireno, a rat nije bio ni usporen a kamoli zaustavljen, iako se s američke strane spominjalo da Iran moli i kumi za primirje i pregovore, što su službeni iranski izvori ustrajno demantirali.

Otvaranje Hormuza ili američko uništenje elektrana, mostova i druge infrastrukture

U ponedjeljak 30. ožujka sve je to bilo zaoštreno dodatnom prijetnjom Donalda Trumpa (opet objavom na društvenoj mreži Truth Social) – da će u slučaju izostanka (1) dogovora i (2) otvaranja Hormuza – SAD na odlasku iz regije uništiti i iranske elektrane, naftnu infrastrukturu i otok Harg, te možda i iranske desalinizacijske pogone, što je već ušlo u zonu prijetnje nedvojbenim ratnim zločinima. Usprkos pritiscima prema Iranu, mjesec ožujak je ipak završio izjavama Donalda Trumpa o tome kako bi europski saveznici zapravo trebali sami skupiti hrabrosti i sami silom uzeti naftu zarobljenu Hormuzom – što je poduhvat kojega se ustručavala i američka Ratna mornarica, najveća pomorska sila svijeta, dok za tako nešto vjerojatno nemaju snage ni sabrane ostale zemlje G7/NATO/EU. Zato se samo dan kasnije, u srijedu 1. travnja, moglo opet čuti od Trumpa kako „predsjednik novog iranskog režima, bitno manje radikalnog i bitno inteligentnijeg od prethodnika“ traži prekid vatre – što bi bilo moguće samo nakon otvaranja Hormuškog tjesnaca, do kada se nastavlja bombardiranje Irana „natrag u kameno doba“.

Kratkotrajno sniženje međunarodnih cijena nafte potaknuto prijetnjama i naznakama pregovora od ponedjeljka 30. ožujka definitivno je završilo navečer po američkom istočnom vremenu u četvrtak 2. travnja, kada je Trump održao svoju nesretnu konferenciju za medije. Naime, umjesto objave ikakvih ozbiljnijih novosti, on je tu samo ponovio sadržaje svojih objava po društvenim mrežama od zadnjih dana, ostavivši nejasnim angažiranje kopnenih snaga uz tek najave da bi vojne operacije mogle potrajati još tjedan ili dva dulje nego se to ikad ranije objavljivalo. Reakcije međunarodnih tržišta energenata bile su gotovo trenutne i cijene nafte su opet skočile od minimalnih 98 na oko 103 USD za barel Brent nafte, odnosno od 96 na preko 104 USD za barel WTI nafte – da bi se takvo stanje (buduća cijena američke nafte skuplja od one europske) nastavilo i tijekom idućih uskrsnih dana.

Cijena Brent nafte od najave obraćanja pa do kraja loseg Trump govora 2. travnja 2026. godine

U petak 3. travnja Donald Trump je nastavio prijetiti Iranu, prvo njihovim mostovima a onda i elektranama, ako nešto brzo ne poduzmu – da bi ujedno nastavio najavljivati i brzo otvaranje Hormuza (uz zauzimanje iranske nafte i time brzo bogaćenje). Naravno, čitavo to vrijeme su bili žestoko nastavljeni svakodnevni udari i SAD i Izraela po Iranu, što ipak nije omelo tamošnje uzvratne odgovore raketama i kamikaza-dronovima (od oko 60 dronova te preko 30 raketa između 30. ožujka i 2. travnja, preko 78 dronova i 38 raketa 3. i 4. travnja, sve do oko 90 dronova i 38 raketa dnevno do kraja ponedjeljka 6. travnja), što je cijene stvarne kupovine nafte na tržištima popelo na do tada rekordnih 141 USD za barel. Samo dan kasnije, u subotu 4. travnja, na zračni napad po iranskom petrokemijskom kompleksu Mahshahr (izvor oko 70 posto iranskog benzina) bilo je odgovoreno nizom napada po naftnoj i plinskoj infrastrukturi Kuvajta (rafinerija Mina Al-Ahmadi, luka Shuwaikh, elektrana i desalinizacijsko postrojenje), Ujedinjenih Arapskih Emirata (plinska postrojenja Habshan) i Bahreina (radar Jabal al-Dukhan). Sve to je cijene Brent nafte potjeralo preko 111 USD za barel, dok se barel nafte WTI penjao i do 114,4 USD.

Vulgarna objava s prijetnjama civilnoj infrastrukturi Irana

Svemu tome nisu mnogo pomogle ni naznake prvo rušenja američkog borbenog aviona F-15E kod Isfahana, a onda i postupno javnosti dostupne naznake akcije spašavanja pilota (zajedno s neočekivanim vijestima o američkim gubicima raznih letjelica u kasnijim fazama operacije) – o čemu je Donald Trump na mreži Truth Social zakazao i posebnu konferenciju za medije u Bijeloj kući, u ponedjeljak 6. travnja u 13 sati po američkom istočnom vremenu (19 sati u Hrvatskoj). Ujedno, od američkog predsjednika su se na sam Uskrs mogla čuti upozorenja na skori istek roka zadanog iranskim vlastima – što je ujutro bilo začinjeno i vulgarnom objavom da će „utorak biti dan elektrana i dan mostova“ uz poziv „otvorite jebeni tjesnac, vi luda kopilad, ili ćete živjeti u paklu“ i konačni pozdrav „Slava Allahu“.

“Čitava će civilizacija umrijeti večers” objavio Trump 7. travnja 2026. godine

Uz to, iza podneva je Donald Trump još jednom odgodio provedbu ovog svog ultimatuma – od ponedjeljka 6. travnja navečer na utorak 7. travnja, opet u 8 navečer po američkom istočnom vremenu (oko 2 ujutro u srijedu 8. travnja po hrvatskom vremenu). Naravno, sve ovo nipošto nije obuzdalo cijene nafte, koje su na visokim razinama dočekale i otvaranje tržišta na početku novoga tjedna. Konferencija za medije u ponedjeljak 6. travnja bila je uvelike posvećena spašavanju 2 člana posade borbenog aviona F-15E tijekom vikenda – no već su tu glavninu pažnje počele odnositi prijetnje Donalda Trumpa da se Iranu sprema „uništenje čitave zemlje u jednoj noći“, što je bilo najavljeno za idući dan. Ove prijetnje je dodatno pojačala i objava Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social u rano jutro utorka 7. travnja: „Čitava civilizacija će umrijeti večeras, tako da je nikad neće biti moguće vratiti. Ne želim da se to dogodi, ali vjerojatno hoće. Ipak, sad kad imamo kompletnu i totalnu promjenu režima, gdje prevladavaju različiti, pametniji i manje radikalizirani umovi, možda se može dogoditi i nešto revolucionarno predivno. TKO ZNA?“ – nakon čega su mnogi počeli razmatrati planira li Trump zapravo koristiti nuklearno oružje u Iranu (što je mnoge na ljevici, ali i na američkoj krajnjoj desnici potaknulo na promišljanje izvanredne smjene predsjednika).

Ove je diskusije dodatno potakla i izjava američkog potpredsjednika JD Vancea u Budimpešti, o tome da „mi u našoj kutiji još imamo alata, kojeg do sada nismo odlučili koristiti. Predsjednik SAD može odlučiti da se to koristi, i odlučit će o korištenju ako Iranci ne promijene svoje ponašanje“ – toliko da je i sama Bijela kuća morala opovrgavati da bi se za samo nekoliko sati moglo vidjeti uporabu nuklearnog naoružanja u Iranu. Naravno, s druge strane je ostala činjenica da bi nastavak raznih konvencionalnih udara po ciljevima u Iranu teško mogao izvesti „smrt civilizacije“, a čak ni brzo uništenje tamošnjih elektrana i mostova – budući da Iran ima oko 470 elektrana i preko 330.000 mostova u državi.

Trump objavio primirje od 2 tjedna, otvaranje Hormuza i razgovore temeljem iranskih 10 tocaka

Ipak, dok su mnogi krajem utorka 7. travnja zadržavali dah u očekivanju ratnih vijesti iz Irana (a tamošnje vlasti su organizirale mase građana da svojim tijelima štite infrastrukturu, što je iz SAD bilo osuđeno kao „ilegalno“) – preokret je opet došao od samog Donalda Trumpa, samo 90 minuta prije isteka njegova zadanog roka. Konkretno, Trump je objavio: „temeljem razgovora s premijerom Shehbazom Sharifom i maršalom Asimom Munirom iz Pakistana, u kojima su tražili da zadržim razorne snage koje se noćas slalo u Iran, temeljem pristanka Islamske Republike Iran na KOMPLETNO, NEPOSREDNO i SIGURNO OTVARANJE Hormuškog tjesnaca, pristao sam odgoditi bombardiranje i napad na Iran na period od dva tjedna“. Ovo dvostrano primirje Trump je još jednom obrazložio američkim postizanjem (i prestizanjem) svih vojnih ciljeva, kao i uznapredovanim postizanjem sporazuma o dugoročnom miru s Iranom i na Bliskom istoku. Pri tome je posebno zanimljivo bilo čuti da su Amerikanci primili iranski prijedlog sporazuma s 10 točaka (navodno izrazito maksimalističkih u korist Tehrana) – koji će poslužiti kao temelj za pregovore. Naravno, već sama ta činjenica poslužila je vlastima u Tehranu kao osnova za proglašenje pobjede – gdje će tek trebati u praksi vidjeti kako bi to Sjedinjene Države trebale pristati na 10 uvjeta koje je iranska novinska agencija IRNA pobrojala kao: (1) američko davanje garancija o daljnjem nenapadanju Irana, (2) održanje iranske kontrole Hormuza, (3) okončanje i regionalnih napada na iranske saveznike u Libanonu, (4) povlačenje SAD iz svih baza u regiji, (5) plaćanje reparacija Iranu za nanesene ratne štete, (6) priznanje iranskog prava na domaće obogaćivanje uranija, (7) ukidanje svih primarnih sankcija prema Iranu, (8) ukidanje svih sekundarnih sankcija prema Iranu (prema drugim državama koje s njima posluju), (9) ukidanje svih rezolucija protiv Irana u IAEA, te (10) ukidanje svih rezolucija UN usmjerenih protiv Irana.

Trump prijeti svima koji objavljuju neke popise točaka i varijante sporazuma za pregovore

Dok sva ova pitanja još ostaju otvorena, od Donalda Trumpa se u rano jutro srijede 8. travnja moglo čuti kako će SAD temeljem dogovora pomoći u otvaranju Hormuza, bit će „velikih zarada“, a Sjedinjene Države će se zadržati „nedaleko“ tek za svaki slučaj – dok slijedi „zlatno doba Bliskog istoka“. Kako je već uobičajeno, na ove objave Donalda Trumpa odmah su reagirala međunarodna tržišta – pa je tako nafta WTI pala s oko 115,5 na 92,4 USD po barelu, a nafta Brent od 110,96 na 86,7 USD po barelu. Ipak, nije dugo trebalo da se ustanovi kako mimo spomenutim objava na društvenim mrežama ipak nije došlo do mnogo promjena u stvarnosti – pa su cijene opet počele polagano rasti. Zato se iz Irana čulo zahvale Pakistanu na posredovanju, zadovoljstvo činjenicom da se nakon primanja na znanje američkih 15 točaka zahtjeva ipak u pregovore kreće temeljem iranskih 10 točaka, te odluka o obustavi vojnih djelovanja kad se zaustave i napadi na Iran, dok bi otvaranje Hormuškog tjesnaca moglo doći u obzir tijekom ova dva tjedna pregovora – ali samo u koordinaciji s Oružanim snagama Irana i u skladu s tamošnjim „tehničkim ograničenjima“.

Problemi, problemi

Izraelski udari po jugu Beiruta 8. travnja 2026. godine

Kao prvo, velikim praktičnim problemom uskoro se pokazao Izrael – država koja je samo nekoliko sati od objave pristala podržati Trumpovo primirje, da bi onda tijekom srijede 8. travnja odmah izvela do sada najveću seriju napada na vođe i ciljeve Hezbollaha u Libanonu. To je do večeri 8. travnja odmah dovelo i do iranske objave kako će tim povodom do daljnjeg biti odgođeno i svako novo otvaranje Hormuza – tjesnaca kojim je tijekom čitavog ožujka prošlo tek 112 brodova (za razliku od 138 koliko je u prosjeku njime prolazilo dnevno prije intervencije SAD i Izraela). Ove su brojke ponešto porasle u travnju, kada se bilježilo 9 brodova 1. travnja, 10 brodova 2. travnja, 18 brodova 3. travnja i 15 brodova 4. travnja, te još njih još 6 u nedjelju 5. travnja – da bi se tijekom srijede 8. travnja izgleda čulo samo za dva ili tri prolaza prije novog zatvaranja Hormuza (vjerojatno opet samo za zapadni promet). Time u Zaljevu ostaje blokirano još oko 426 tankera, 34 manja broda za prijevoz ukapljenog plina i 19 velikih LNG plovila. Zaključno, napomenimo da se Hormuški tjesnac za Iran pokazao efikasnijim sredstvom pritiska na međunarodne sile od bilo kakvog nuklearnog naoružanja – dok je Izrael odmah u prvome danu po objavi ikakvog prekida vatre pokazao koliko se suštinski ne slaže s iranskim zahtjevom da Libanon bude uključen u ikakvo šire pitanje mira s Iranom.

Trump prijeti carinama za sve države koje bi za primirja naoružavale Iran

Kao drugo, kako smo već spominjali, tijekom čitavog dana u srijedu 8. travnja nastavila su se i borbena djelovanja širom regije – gdje posebno treba istaknuti i vijesti o požarima na pumpnim stanicama saudijskog „Naftovoda istok-zapad“, koji bi na neko vrijeme mogli zaustaviti ovaj alternativni pravac za izvoz nafte mimo Hormuza, pa time opet utjecati i na daljnji porast cijena tog energenta. Ujedno, od samog se Trumpa tijekom srijede 8. travnja moglo čuti kako bi rado s Irancima zajedno iskopao i uklonio njihov sporni nuklearni materijal, a možda i dijelio prihode od naplata prolaza kroz Hormuški tjesnac za međunarodne brodove. Ujedno se na mreži Truth Social Donald Trump pobrinuo prijetiti raznim državama koje bi u idućim tjednima mogle krenuti hitno naoružavati Iran, baš kao i raznim medijima i pojedincima koji u javnosti iznose/prenose navode o sadržaju pojedinih točaka sporazuma koje je sam Trump spominjao (s naglaskom kako on sad očekuje pregovore po 15 točaka, valjda američkog prijedloga, iako je sam ranije spomenuo rad po iranskih 10 točaka).

Za kraj treba napomenuti kako se svo ovo vrijeme nastavlja i užurbana doprema američke vojne opreme te ljudstva u područje Perzijskog zaljeva – što je pojava sasvim suprotna spomenutim mirovnim pregovorima, primirju ili postupnom okončanju rata. Nažalost, to je još jedan pokazatelj nestalne vojno-diplomatske politike SAD u okolici Irana, baš kao što su to bile i nagle te vidljivo loše pripremljene evakuacije američkog vojnog osoblja prvo iz Iraka (iz baze „Camp Victory“ na bagdadskom međunarodnom aerodromu 23. ožujka), a onda i iz Bahreina (iz zapovjedništva američke 5. flote 3. travnja, kada je bez osobnih stvari u SAD hitno bilo prebačeno barem 1.500 osoba). Zato i sve predstojeće pregovore i primirja treba uzimati s oprezom – baš kako to čine i sami Iranci, koji su se u zadnjih godinu dana već dva puta usred pregovora sa Sjedinjenim Državama našli pod napadom koalicije SAD i Izraela.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 9. travnja 2026. pod nazivom “Primirje SAD-a i Irana? U tijeku je pojava sasvim suprotna kraju rata” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-prijetnje-primirje-iran-40-dana-udara-zatvoreni-hormuz-rast-cijena-nafte-15696976

Tijekom krhkog primirja SAD-a i Izraela s jedne  i Irana s druge strane, glavni tajnik NATO-a Mark Rutte sastao se američkim predsjednikom Donaldom Trumpom u Bijeloj kući, pri čemu je Trump još više zaoštrio svoju retoriku prema Europi i NATO-u. Kako su izvijestili mediji, američki predsjednik bio je “apsolutno razočaran” sastankom s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom u četvrtak, 09. ožujka. Njih dvojica sastala su se u Washingtonu kako bi razgovarali o američko-izraelskom ratu protiv Irana, u kojem saveznici iz NATO-a nisu aktivno sudjelovali. “NATO nije bio tu kada nam je bio potreban, i neće biti tu ako nam ponovno bude trebao“, objavio je Trump na svojoj platformi Truth Social nakon sastanka, s Rutteom.

Prije sastanka, glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt potvrdila je da je Trump ponovno raspravljao o povlačenju iz NATO-a. O tome već smo pisali na stranicama portala Obris.org, osobito o stavu američkog predsjednika da je NATO, „ Tigar od papira“. „Mislim da je to nešto o čemu će predsjednik razgovarati za nekoliko sati s glavnim tajnikom Rutteom“, rekla je Leavitt novinarima prije sastanka čelnika. Wall Street Journal izvijestio je da Trump želi kazniti neke članice NATO-a za koje smatra da nisu bile od pomoći tijekom rata s Iranom, i to potencijalnim premještanjem američkih trupa iz njihovih zemalja.

Rutte – posipanje pepelom?

„Ovo je bio vrlo iskren, vrlo otvoren razgovor. Ali i razgovor između dva dobra prijatelja“, rekao je Rutte o sastanku održanom iza zatvorenih vrata u Bijeloj kući. Ruttea, bivšeg premijera Nizozemske, zbog njegove potpore Trumpu, kritiziraju mnogi europski čelnici, kao i dio javnosti. Otvoreno ga se proziva da se ulizuje Trumpu te da mu „drži stranu“. Poznat je po oslovljavanju američkog predsjednika „taticom“ , Rutte je spomenuo pred novinarima da je to nešto što će ga pratiti cijeli život.

Novinar CNN-a pitao je Ruttea je li mu Trump rekao da će se SAD povući iz NATO-a. On nije izravno odgovorio na pitanje, već je prenio razočaranje američkog predsjednika. „Da budem jasan, on je apsolutno razočaran mnogim saveznicima u NATO-u i razumijem što želi reći“, rekao je Rutte. „Ali istovremeno sam mogao ukazati i na činjenicu da je velika većina europskih zemalja bila od pomoći s bazama, logistikom, preletima, osiguravanjem da ispunjavaju obveze“, naglasio je Rutte. Također je ukazao na napore britanskog premijera Kiera Starmera da sazove 34 druge zemlje kako bi istražile načine za održavanje Hormuškog tjesnaca otvorenim za plovidbu.

Rutte je priznao da “neke od njih” nisu prošle test, ali je rekao da je “velika većina europskih zemalja” ipak ispunila svoje obveze prema NATO-u. “Ono što su SAD učinile s Iranom mogle su učiniti jer je toliko europskih zemalja ispunilo te obveze“, nastavio je Rutte. “Ne sve, i potpuno razumijem njegovo razočaranje zbog toga, ali to je stoga nijansirana slika.” Glasnogovornik NATO-a kasnije je na X-u rekao: “Glavni tajnik naglasio je važnost saveznika da nastave jačati kako bi ostvarili jači i pravedniji savez.”

Grenland se opet spominje

Nedavno je Trump ponovo izrazio i frustraciju zbog činjenice da SAD treba danski otok Grenland (o čemu smo također pisali), a “NATO im to odbija”, ta tema ponovo je došla u fokus odnosa SAD i Europa. Govoreći u Washingtonu nakon sastanka s Trumpom u Bijeloj kući, Rutte je naglasio da se rasprave odnose na status Grenlanda, odnosno na ograničavanje utjecaja drugih velikih sila u toj regiji. Rutte je naglasio da postoji ozbiljan rizik jačanja prisutnosti Rusije i Kine na Arktiku, što dodatno komplicira geopolitičku sliku, piše turska agencija Anadolu . „Postoji velika opasnost da će se Rusija i Kina još više uključiti u arktičke događaje. Predsjednik je u pravu kada ističe da se moramo znati braniti“, rekao je Rutte. Izjave čelnika NATO-a dolaze nakon što je danski ministar vanjskih poslova Lars Lokke Rasmussen upozorio da Trump nije odustao od svojih ambicija vezanih uz Grenland.

Dodatni Trumpov pritisak na NATO saveznike

Ako je vjerovati medijskim izviješćima, američki predsjednik Donald Trump zadužio je glavnog tajnika NATO-a da europskim saveznicima prenese “ultimatum” – zahtjev da u roku od nekoliko dana poduzmu konkretne mjere i počnu slanje ratnih brodova i naoružanja za operaciju u Hormuškom tjesnacu, piše njemački tjednik Der Spiegel pozivajući se na neimenovane izvore. Navodno, poručuje kako politička obećanja više nisu dovoljna i da očekuje konkretnu akciju Europljana u sljedećih nekoliko dana. Trumpov zahtjev zapravo predstavlja ultimatum, reklo je nekoliko europskih diplomata koji su informirani nakon sastanka glavnog tajnika NATO-a s Trumpom. I Berlin je posljednjih dana signalizirao načelnu spremnost za zajedničku misiju u tjesnacu. Također, države koje se ogluše na ovaj zahtjev ili ultimatum, više ne mogu računati na Amerikance jer ih Trump navodno namjerava povući iz baza tih država, pri čemu se posebno spominju Španjolska i Njemačka.

U svakom slučaju situacija je sve napetija i kako to obično piše na kraju epizoda neke serije …to be continuited

Kao prvo, treba konstatirati da je utorak, 31. ožujka, ujedno 32. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako na temu rata u Iranu još od 19. ožujka nije bilo konferencije za medije u Pentagonu, kao ni izvješća iz američkog Centralnog zapovjedništva još od 10. ožujka – iz službenih izvora čuju se tek općeniti navodi o uspjesima “vojne operacije“. CENTCOM izvješće za 28. ožujka (koje je danas kao aktualno ponovila i glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt) spominje preko 11.000 borbenih letova i preko 11.000 pogođenih ciljeva, te više od 150 oštećenih ili potopljenih iranskih ratnih brodova (uključujući 92 posto njihovih najvećih plovila).

Stabiliziran broj iranskih napada

Doduše, Donald Trump je još u petak, 27. ožujka, spomenuo uništenje 97 posto iranskih lansera raketa, napomenuvši da na američkim listama ostaje još točno 3.554 cilja za pogoditi, dok je 30. ožujka za medij FT, mimo svoje administracije, ustvrdio kako su SAD do tada gađale ukupno 13.000 pojedinačnih ciljeva. Ujedno je potvrdio i priče o kombiniranom napadu iranskih dronova te raketa na američki nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln (baš kako su to Iranci višekratno tvrdili, zadnje 25. ožujka) – no, bezuspješno, budući su obrambeni sustavi borbene skupine ispravno odreagirali na kombinaciju napadnih sredstava. Ujedno, nastavljeni su i iranski odgovori po neprijateljima i njihovim saveznicima – gdje se od početka intervencije do 29. ožujka bilježilo njihovo lansiranje barem 1419 raznih raketa (od toga njih oko 300 prema Izraelu te 1.119 prema zemljama Zaljeva) i barem 4.342 drona (oko 550 prema Izraelu i 3.792 prema zemljama Zaljeva). Pri tome se u zadnjih tjedan dana broj lansiranih dronova od preko 70 dnevno do 29. ožujka stabilizirao na oko 63 dnevno, dok se bilježio polagani porast broja dnevnih lansiranja raznih raketa, s oko 28 prema 40 dnevno – uz navode određenog povećanja stope prolaznosti kroz protuzračnu obranu (posebno u Izraelu, gdje su razni navodi spominjali prolazak između 54 do 80 posto iranskih raketa, pa onda i odgovarajuća bilježenja sve težih šteta).

U ovom kontekstu treba spomenuti i uspješan iranski napad na strateški bitnu zračnu bazu ‘Princ Sultan‘ u Saudijskoj Arabiji u petak, 27. ožujka, kada je oštećen niz američkih zračnih tankera KC-135 (baš kao i ranije, sredinom ožujka), a uništen je i barem jedan leteći radar AWACS, Boeing E-3 Sentry. Iako ovi incidenti pokazuju kako protuzračna obrana ove baze izgleda periodično bilježi proboje iranskih raketa i dronova, čini se da njezina blizina bojištu u Iranu ipak nastavlja diktirati neprekidno korištenje te tamošnje baziranje velikog broja letjelica (sada, izgleda, ipak parkiranih više raspršeno).

Potrošeno više od 30 milijardi dolara u mjesec dana

Što se žrtava tiče, u Iranu bilježe barem 1.900 mrtvih (od toga preko 200 djece), u Libanonu se spominje preko 1.200 mrtvih (barem 124 djece) i preko 3.200 ranjenih, dok Izrael broji više od 20 mrtvih te preko 6.000 ranjenih, a za SAD se čulo o 13 mrtvih i nekoliko stotina ranjenih vojnika. Sve su to rezultati “vojne operacije” koja je, prema pojedinim procjenama, do sada SAD koštala preko 27 milijardi USD (od toga oko 10 milijardi za razne zračne udare, 10 milijardi za razna protuzračna sredstva, barem 4 milijarde u uništenoj opremi te 3 milijarde potrošenih krstarećih raketa Tomahawk), dok se izraelske troškove za prvih 20 dana rata u tamošnjim medijima procjenjivalo na oko 6,4 milijarde USD, uz daljnji intenzivni rast troškova – kako u borbenoj zoni oko Irana, tako i po pitanju aktualnog izraelskog upada u južni dio Libanona.

Objave po ritmu tržišta

Kretanje cijena Brent nafte do ponedjeljka 30. ožujka rano ujutro

Kao drugo, već se više tjedana može uočiti kako Trump sve svoje objave o ratu u Iranu zapravo tempira po radnom ritmu svjetskih tržišta, posebno po pitanju nafte. Nakon njegove objave primirja tik pred otvaranje tržišta u ponedjeljak, 23. ožujka, cijene sirove nafte naglo su pale – cijena barela nafte WTI tog je dana, od oko 99 USD, pala na minimalno 85,7 USD, dok je nafta Brent s oko 113 USD pala na 96,9 USD. No, tu se radilo samo o odgodi američkih napada na iranske elektrane i strujnu infrastrukturu (prema ultimatumu Trumpa od 48 sati, objavljenom 22. ožujka) – a čitavog se prošlog tjedna, iz dana u dan, nastavilo izvođenje američkih udara po raznoj iranskoj vojnoj infrastrukturi, baš kao i izraelskih napada na razne druge ciljeve.

Iako je Trump tih dana pričao o prigodnom iranskom poklonu iznimne vrijednosti (od osam i onda još dva broda kroz Hormuz, koje nitko nije posebno registrirao u stvarnosti) – čitavo je to vrijeme Hormuški tjesnac ostao praktično zatvoren. Temeljem te činjenice idućih se dana mogao bilježiti i ustrajan rast cijena nafte – bez obzira na Trumpove, skoro pa svakodnevne, priče o pobjedi, uspješnim razaranjima i uspješnim pregovorima – gdje su cijene nafte tjedan završile praktično pa na razinama kao i krajem ranijeg tjedna, prije Trumpovih priča o primirju i pregovorima (u petak, 27. ožujka, barel WTI završio je na 101,79 USD, a barel nafte Brent oko 116,39 USD).

Trumpove poruke

U svjetlu takve višednevne propasti bajki o pregovorima, ne čudi onda ni pokušaj Trumpa da u četvrtak, 26. ožujka, famoznu “odgodu uništenja energetskih postrojenja” produži na još deset dana – s točnim navodom isteka na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Ujedno, dok je Trump tvrdio kako tu odgodu donosi na iranski zahtjev, ove su tvrdnje opovrgnuli ne samo Iranci nego i posrednici iz Pakistana, koji su proteklog tjedna, izgleda, uspostavili nekakav mirovni proces između Irana i SAD-a. Nažalost, baš kako nije “radila” odgoda do petka, 27. ožujka, tako, izgleda, nije “radila” ni spomenuta dodatna odgoda famoznih američkih napada na iransku energetsku infrastrukturu do iza Uskrsa.

Valjda suočen s daljnjim rastom cijena nafte i ustrajnim nastavkom blokade Hormuza, oko 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu u ponedjeljak, 30. ožujka, opet je osvanula objava Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social – u kojoj on prvo govori o nastavku pregovora (koje sada vodi s “NOVIM, I VIŠE RAZUMNIM, REŽIMOM”). No usprkos “sjajnom napretku“, ako “iz bilo kojeg razloga uskoro ne bude sporazuma, a vjerojatno će biti” – i ako “Hormuški tjesnac ne bude momentalno ‘otvoren za poslovanje’ – mi ćemo okončati naš predivni ‘boravak’ u Iranu uz razaranje, kompletno brisanje svih njihovih elektrana, izvora nafte i otoka Harg (a moguće i svih desalinizacijskih pogona!), koje namjerno do sada još nismo ‘dirali’“. Dakle, opet se tu pojačano prijeti masivnim uništavanjima iranske civilne infrastrukture (što je ratni zločin), ali ovoga puta bez izričitog navoda rokova (valjda do iza Uskrsa), i to ne samo radi (1) navodnih pregovora nego i (2) vezano uz hitno otvaranje Hormuškog tjesnaca – iako je, prema nekim medijima, itekako upitna njegova volja za provedbom duže operacije otvaranja ovog međunarodnog plovnog puta.

Tržište prestaje pratiti Trumpa

Efekti ove objave u praksi su pokazali da tržišta kao da više i ne slušaju Trumpa previše – jer se rast cijena nastavio polagano i ustrajno, bez posebnih skokova kakve su nekad izazivale njegove spektakularne javne objave. To se vidjelo već do kraja radnoga dana u ponedjeljak, 30. ožujka, kada se na burzama nastavio kontinuirani rast cijena nafte (nafta WTI je prešla 105 USD za barel, dok je nafta Brent na momente opet prelazila 116 USD i završila na oko 114,3 USD za barel). Naravno, ostaje za vidjeti hoće li to skoro pa ignoriranje Trumpa od strane međunarodnih tržišta, koja su, izgleda, fiksirana na Hormuz, sada izazvati i kakve posebne posljedice temeljem povrijeđenog ponosa ignorirane veličine iz Washingtona.

Odmah nakon prve američke objave o pregovorima, u ponedjeljak, 23. ožujka, krenula su nagađanja s kim točno u Iranu Sjedinjene Države razgovaraju. Iako se to zapravo i nije saznalo – nagađanja su stala na tamošnjem ministru vanjskih poslova Abasu Aragčiju ili na iranskom predsjedniku parlamenta Muhamadu Bageru Galibafu. Ovo zapravo predstavlja i napredak, budući se u prvo vrijeme dovodilo u pitanje postoje li spomenuti pregovori uopće ili to samo Trump izmišlja za smirivanje tržišta – da bi u utorak, 24. ožujka, Pakistan objavio svoju ulogu posrednika u ovom procesu. Kako izgleda, Sjedinjene Države su prema Iranu otposlale neku verziju lanjskog plana od 15 točaka, a Iranci, koji samo priznaju da im SAD šalju poruke, navodno su odgovorili vlastitim popisom od pet točaka. Kako se moglo čuti, oba su popisa zapravo maksimalistička, pa je onda i teško vjerovati u izjave Trumpa od večeri 29. ožujka – da je Iran prihvatio većinu zahtjeva, dok se SAD spremaju dodati još koji u hodu. Ipak, u korist ozbiljnosti pakistanskog posredovanja govorile su objave pakistanskog ministra vanjskih poslova Ishaqa Dara od nedjelje, 29. ožujka, o iranskom dopuštanju da 20 “nagradnih” brodova pod pakistanskom zastavom prođe Hormuz, po dva dnevno (što je Trump odmah idućeg dana proglasio dodatnim iranskim dankom) – tako i tijekom nedjelje, 29. ožujka, održan sastanak ministara vanjskih poslova Saudijske Arabije, Egipta i Turske u Islamabadu, gdje se podržala regionalna deeskalacija rata pod pakistanskim posredovanjem.

Iran odbija američke zahtjeve

Optimizam tu ipak prigušuju izjave iz Irana, koji priznaje tek kontakte, ali ne i pregovore, odbija američkih 15 točaka kao metodu diplomatskog postizanja svega što nije išlo vojnim sredstvima – te spominje manjak povjerenja u SAD, kao državu koja svaki put kad započne pregovore s Iranom taj postupak odmah iskoristi kao pokriće za iznenadni napad. Pritom Trump početkom ovog tjedna i nadalje nastoji govoriti o pregovorima – indirektnim, ali navodno i nekakvim direktnim – a, doduše, u istom navratu spominje i kako je uspješno obavljena promjena režima u Iranu (ne jednom nego odmah tri puta, gdje su prva i druga garnitura navodno mrtve, i sad je na vlasti neka nježna i podatna treća ekipa).

Konačno, tu nije do kraja nestao ni spomen pitanja iranskog nuklearnog naoružanja, kao ultimativnog zahtjeva i majke svih preduvjeta. Za to vrijeme, uz spomen iranskog nuklearnog programa, američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio ipak je ponešto praktičniji. Naime, u svojim izjavama od ponedjeljka, 30. ožujka, on je uz brojne načelne ciljeve rata definirao i četiri točke koje su po njemu bitne za SAD (uništenje iranskog ratnog zrakoplovstva, koje se ostvaruje, i uništenje ratne mornarice, kao većinom ostvareno), ili su blizu ostvarenja (bitno smanjenje broja iranskih lansera raketa, što je prema Rubiju na putu, te planirano uništavanje tvornica koje proizvode te problematične iranske rakete, ali i dronove – koji su aktualno isplivali kao poseban borbeni izazov). Sve bi to trebalo biti gotovo “u tjednima, a ne mjesecima“, dok bi se nekako paralelno rješavalo i pitanje Hormuškog tjesnaca (nad kojim SAD, navodno, ipak ne pomišljaju na predaju suvereniteta isključivo u iranske ruke). Jednako tako, za SAD je neprihvatljiva i uspostava kontrole hutista nad tjesnacem Bab al-Mandeb na drugoj strani Arapskog poluotoka – gdje se ta frakcija u Jemenu u subotu, 28. ožujka, raketnim napadom uključila u iranske napade na Izrael, ali još oklijeva po pitanju napada na velike međunarodne tankere koji iz Crvenog mora zadnjih dana intenzivno prevoze naftu iz alternativnog saudijskog “Naftovoda istok–zapad” prema svjetskim tržištima.

Potencijalno širenje intervencije

USS Gerald R. Ford pred Splitom

Nažalost, i aktualni ciklus razgovora/pregovora ili čega već lako bi mogao biti tek uvod u širenje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Naime, dok razgovori navodno traju, u zonu Bliskog istoka aktivno se prebacuju dodatne američke vojne snage. S istoka se dopremaju marinci – njihova 31. ekspedicijska skupina oko desantnog nosača USS Tripoli (s pomoćnim brodovima USS New Orleans i USS San Diego) stigla je u područje operacija najkasnije u petak, 27. ožujka, dok je pristizanje 11. ekspedicijske skupine oko desantnog nosača USS Boxer (s pomoćnim brodovima USS Portland i USS Comstock) započelo njihovim odlaskom s američke Zapadne obale 19. ožujka, s očekivanim pristizanjem u zonu operacija do polovice travnja. Do tada bi nedaleko od Irana možda mogla osvanuti i borbena skupina zasnovana oko nuklearnog nosača USS George H. W. Bush (CVN-77), koja se sprema isploviti s istočne obale SAD-a, ne bi li kod Irana pojačala nosač USS Abraham Lincoln (CVN-72) nakon iznenadnog odlaska USS Gerald R. Forda (CVN-78) – koji se, nakon sudjelovanja u prvim tjednima intervencije pred Izraelom i u Crvenom moru, ipak vratio u Mediteran i sada je u Hrvatskoj (gdje možda nastavlja popravke započete na brodu, a onda nastavljene na Kreti).

Uz sve to, moraju se spomenuti i dodatni potezi koje se počelo uočavati tijekom zadnjih desetak dana. Kao prvo, bilo je tu riječi o prebacivanju bliže Iranu dijelova 82. zračno-desantne divizije (zapovjedni dio i elementi njihove 1. brigade, možda kao uvod u pristizanje čitave te brigade). Kao drugo, treba spomenuti i prebacivanje raznorodnih specijalnih postrojbi iz čitavog vojnog sustava SAD-a prema Bliskome istoku, gdje je više desetaka teretnih letova u Izraelu (zrakoplovna baza Ovda) i Jordanu (zrakoplovna baza ‘King Abdullah II‘) navodno okupilo više stotina američkih specijalaca. Kao treće, čulo se i o dopremi specijaliziranog američkog ljudstva za popravljanje oštećenih zrakoplovnih pista, što zapovjedništvu također dodaje neke pojedine operativne mogućnosti. Sve to zajedno dovodi broj neposredno borbeno rasporedivog američkog ljudstva na oko 10.000, što je sjajno za izvođenje raznih prepada ili iznenadnih akcija manje okupacije, ali ipak teško da je dovoljno za veća zauzimanja ili dulja držanja teritorija pod aktivnom vatrom raznih još nepokorenih kopnenih snaga Irana.

Hormuški tjesnac kao kritična točka

Treba naglasiti kako Iran nadalje širi mehanizam povremenog propuštanja po desetak vlastitih ili prijateljskih plovila dnevno kroz tjesnac Hormuz, dok oko 97 posto tamošnjeg standardnog međunarodnog prometa i nadalje stoji (dok traju izuzetno žestoke akcije ometanja tamošnje satelitske navigacije). Osim za naftu i plin, to je posebno bitno za oko 200 velikih tankova ukapljenog helija na -269 stupnjeva Celzijusa, koji u transportnoj konfiguraciji mogu izdržati do 48 dana transporta bez posebnog hlađenja. Dobar dio tog roka već je istekao bez da se tu vrijednu robu pokrenulo van Perzijskog zaljeva – još malo i helij će u njima krenuti vrijeti i sigurnosni ventili će ga ispustiti u zrak (ili prema posebnom postrojenju za ponovno ukapljivanje, kakvog nema većina teretnih luka). A to je tek jedan od tamošnjih neobičnih problema o kojem malo tko vodi računa. Jednako je tako i po pitanju svjetske opskrbe naftom, o kojoj mnogi zgroženo govore u javnosti, ali to za sada tržišta ne prate konkretnom eksplozijom cijena. Iako se već čulo o ograničavanju dnevne prodaje goriva u nama susjednoj Sloveniji, većina raznih mjera štednje za sada kao da uglavnom dolazi s Dalekog istoka.

Zemlje uvode posebne mjere, prijete nestašice diljem svijeta

Tako su Filipini, Pakistan i Šri Lanka uveli četverodnevni radni tjedan, te, baš kao i Vijetnam, Bangladeš i Tajland, potiču rad od kuće, zatvaraju pojedine tipove javnih institucija i ograničavaju kupovinu goriva te korištenje klimatizacijskih uređaja u državnim prostorima. Kenija i Egipat uveli su racioniranje struje i goriva (u Egiptu i putem općeg zatvaranja dućana i restorana u 21 sat), dok je Kina za početak tek ograničila izvoz svih derivata koji bi mogli biti posebno deficitarni. No, to su tek vijesti iz krajeva (Daleki istok, istočna Afrika i dijelovi Bliskog istoka) koje će prave nestašice energenata iz Perzijskog zaljeva početi pogađati od sredine ovog tjedna, nakon što tamošnjim kupcima pristignu zadnje pošiljke nafte, plina ili prerađevina koje su još prošle kroz Hormuz prije zatvaranja.

Slične bi nestašice Europu počele primjetnije pogađati nakon 10. travnja, Sjevernu Ameriku nakon 15. travnja, a Australiju i Novi Zeland nakon 20. travnja – tako da se pravi energetski učinak intervencije u Iranu (uz time vezana poskupljenja) tek treba postupno očekivati u tjednima koji dolaze. Nažalost, ti se rokovi možda i dodatno skrate ako iz pogona ispadnu pojedini bitni naftovodi koji su ponešto nafte mogli prebaciti izvan zone Zaljeva mimo Hormuškog tjesnaca. Riječ je tu prvenstveno o već spomenutom saudijskom “Naftovodu istok–zapad” ili “Petroline”, maksimalnog kapaciteta do 7 milijuna barela, što teče od naftnih polja Abqaiq nedaleko od Bahreina i Katara, zapadno do terminala Yanbu na Crvenom moru – te još i “Abu Dhabi naftovodu za sirovu naftu” (ADCOP), poznatom i kao naftovod “Habshan–Fujairah”, koji do maksimalno 1,8 milijuna barela dnevno može prebaciti iz naftnih polja Ujedinjenih Arapskih Emirata u Perzijskom zaljevu prema kompleksu luke Fujairah u Omanskom zaljevu, oko 150 km južno od Hormuza. Dok je spomenuta trasa kroz Saudijsku Arabiju, usprkos pojedinačnim iranskim napadima, načelno dobra i prohodna, sasvim bi drugačija situacija od ponedjeljka, 30. ožujka, mogla biti sa spomenutom poveznicom u Emiratima, budući se tijekom dana moglo vidjeti satelitske snimke požara na pojedinim pumpnim stanicama ovog sustava, čija je uporabivost sad pod znakom pitanja.

Problemi su puno veći

Napomenimo kako je to samo dio širih problema, budući da su se u 32 dana dosadašnje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu već mogla bilježiti ukupna načelna poskupljenja loživog ulja za 77 posto, europskog plina za 71 posto, helija oko 70 posto, nafte Brent za 58 posto, nafte WTI za 51 posto, uree za 48 posto, dizelskog goriva za 44 posto, sumpora za 43 posto, benzina za 42 posto, amonijaka za 29 posto – i sve su to vrijednosti u dnevnim kretanjima prema gore, ne samo do neposrednog otvaranja masovnog međunarodnog transporta kroz Hormuz (milom ili silom), već i nešto duže – sve do bitno sporijeg stabiliziranja opskrbnih lanaca za svaki pojedinačni deficitarni proizvod.

Naravno, ako u nadolazeće vrijeme sukob u Iranu dalje eskalira, sve će te cijene i dodatno skakati, ovisno o tijeku operacija i raznim štetama koje bi dodatno mogle pogoditi pojedine od raznolikih industrijskih postrojenja širom zemalja Perzijskog zaljeva i šireg susjedstva. Sve to dobro ilustrira i osjećaje koji su u srijedu, 25. ožujka, potaknuli španjolskog premijera Pedro Sanchez na izjavu: “Nije pošteno da netko vatrom potpali svijet, a mi ostali onda moramo gutati pepela“, prije nego što je u ponedjeljak, 30. ožujka, onda i dodatno zabranio korištenje španjolskog zračnog prostora te vojnih baza za sve američke vojne letjelice umiješane u tijek rata u Iranu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 31. ožujka 2026. pod nazivom “Oko 10.000 Amerikanaca je na Bliskom istoku. Ta brojka dovoljno govori o Trumpovim planovima” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-rast-cijena-trzista-ignoriraju-trumpa-rat-u-iranu-15694467

Koliko su dronovi-presretači važni, najbolje se pokazalo zadnjih mjesec dana na Bliskom istoku kada se od Ukrajine, koja ih koristi i proizvodi već duže vrijeme, tražilo da zemljama Perzijskog zaljeva pomogne u presretanju i obaranju iranskih dronova Shahed. Zato ne čudi ulazak naše tvrtke Orqa, renomiranog osječkog proizvođača FPV-dronova, i u područje proizvodnje presretača (“interceptora”). Kako je danas priopćeno, Orqa iz Osijeka i ukrajinska tvrtka General Cherry (jedan od najvećih ukrajinskih proizvođača FPV dronova) potpisale su sporazum o strateškoj suradnji na razvoju besposadnih zračnih sustava, tzv. presretača dronova. Partnerstvo će se, kako se navodi, usredotočiti na razvoj i proizvodnju “interceptor” dronova, komponenti i drugih besposadnih zračnih sustava. Istovremeno se radi na uspostavi zajedničkih proizvodnih pogona u Hrvatskoj i u Ukrajini, a vrlo brzo se očekuju prvi proizvodi.

Srđan Kovačević (Orqa) i Jaroslav Grišin (General Cherry)

“Ovo partnerstvo počiva na inovativnom modelu zajedničke proizvodnje koji nam omogućuje da dokazano operativno znanje i iskustvo tvrtke General Cherry spojimo s našom tehnologijom te po prvi put izvan Ukrajine ponudimo sposobnosti učinkovite zračne zaštite protiv modernih besposadnih prijetnji. Riječ je o važnom iskoraku kojim visokoučinkovite sustave stavljamo u službu sigurnosti svih naših saveznika”,

izjavio je suosnivač i izvršni direktor Orqe Srđan Kovačević.

“Pokrećemo značajno i obećavajuće partnerstvo s tvrtkom koja donosi više od desetljeća iskustva i vodeću ekspertizu u industriji bespilotnih letjelica. Naš zajednički cilj je pomoći u izgradnji nove arhitekture europske i globalne sigurnosti uz pomoć jedinstvenog ratnog iskustva Ukrajine i tehnološke stručnosti Orqe”,

rekao je suosnivač tvrtke General Cherry Jaroslav Grišin.

Ova suradnja omogućiti će NATO saveznicama izravnu nabavu najnaprednijih “interceptor” dronova kroz neovisan i pouzdan europski lanac opskrbe. Mogućnost obrambenih snaga savezničkih zemalja da se opskrbe vrhunskim tehnološkim rješenjima izravno će ojačati otpornost NATO-a te pridonijeti sigurnost europskog neba, bez iscrpljivanja ukrajinskih resursa, kaže se u priopćenju.

Photo: General Cherry

Ukrajinski portal Militarny, pozivajući se na General Cherry, piše da hrvatsko-ukrajinski partneri imaju za cilj potpuno lokalizirati proizvodnju kako bi se uklonila ovisnost o stranim dijelovima.

“U sklopu programa ‘Build in Ukraine’ planiraju izgraditi podzemni pogon za proizvodnju elektronike i perifernih komponenti za dronove. Rad na uspostavljanju zajedničkih proizvodnih pogona već je započeo. U početku će proizvodnja letnih modula i komunikacijskih sustava biti lokalizirana u Ukrajini, s planovima za kasnije proširenje na proizvodnju svih vrsta komponenti za bespilotne letjelice. Osim ukrajinske lokacije, tvrtke pokreću serijsku proizvodnju u Hrvatskoj. Tamo će razvijati napredne tehnologije kombinirajući tehničku stručnost ORQA-e s jedinstvenim borbenim iskustvom ukrajinskog proizvođača,”

javlja Militarny. „Spremni smo isporučiti komponente svim našim partnerima u Ukrajini. To je zajednički glavni cilj – eliminirati kineske komponente“, rekli su iz General Cherryja u komentaru za Militarnyi. Također napominju da ne očekuju značajan porast troškova proizvoda zbog promjene dobavljača. Po njihovom mišljenju, tehnološka neovisnost je nužan korak koji cijela industrija mora poduzeti kako bi osigurala dugoročnu sigurnosnu stabilnost. Kako je tvrtka General Cherry zaključila u objavi na društvenim mrežama, “istovremeno se bavimo širim problemom – Europi još uvijek nedostaju učinkovita, skalabilna rješenja za borbu protiv dronova. (…) Ovo je također korak prema jačem europskom sigurnosnom okviru – otpornijem, spremnijem i manje ovisnom.”

Američki predsjednik Donald Trump sve više gubi potporu u svijetu, ali i u samim SAD za svoje poteze i rat na Bliskom istoku. U trenucima frustracije sve više prijeti američkim izlaskom iz NATO saveza. Od kritika i suzdržanosti, odbijanja podrške ratu u Iranu te zabrane preleta američkim zrakoplovimaa i korištenja europskih baza, europski čelnici svaki dan  „dižu tlak“ američkom predsjedniku Trumpu tijekom vojne intervencije u Iranu.

Trump NATO smatra „tigrom od papira“

U nedavnoj izjavi za britanski Telegraph otvoreno je izrazio nezadovoljstvo odbijanjem saveznika da ga podrže u ratu protiv Irana. O tome, a i padu povjerenja Europe u SAD već smo pisali na stranicama portala Obris.org. Naime, očito je kako je narušeno povjerenje Europljana u njega, a time i u SAD, što je dodatno pojačano nakon što je Trump u četvrtak, 2. travnja, ponovio da NATO nije bio uz SAD kada je zatražena pomoć za otvaranje prometa kroz Hormuški tjesnac. Dodao je da Washington ionako neće trebati Savez u budućnosti, nazvavši NATO „tigrom od papira“, dodavši da to zna on, a “zna i Vladimir Putin”.

“Potrošili smo milijarde dolara na NATO. Nismo ga ni trebali, ali iskreno, pitao sam Savez za pomoć da vidim što će učiniti. Raznijeli smo Iran i zadnje što mi je trebalo je da nam taj tigar od papira stane na put. Nazvao sam Francusku, Macrona, prema kojem se supruga ponaša izuzetno loše. Rekao sam mu: ‘Emmanuel, voljeli bismo imati pomoć u Zaljevu, ako biste odmah mogli poslati brodove’. Rekao mi je da ne mogu to učiniti, da mogu doći tek kada rat završi. Rekao sam mu da je tada nepotrebno. Mnogi su ponudili pomoć nakon što rat bude dobiven. I tako sam doznao istinu o NATO-u”,

rekao je Donald Trump.

Reakcije europskih čelnika

Na ponašanje i izjave američkog predsjednika reagirali su brojni europski čelnici. Tako je finski predsjednik Alexander Stubb  objavio da su nužni konstruktivan razgovor i razmjena ideja o NATO-u, Ukrajini i Iranu. “Problemi su tu da se rješavaju, pragmatično“, napisao je Alexander Stubb u objavi na društvenim mrežama. ‘Europskiji’ NATO bit će i na dnevnom redu godišnjeg summita NATO-a u Ankari 7. i 8. srpnja, priopćeno je iz ureda predsjednika Finske.

Poljski premijer Donald Tusk oštro je reagirao na najnovije izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa o NATO-u, Rusiji i ratu u Ukrajini, poručivši da takva politika ide izravno na ruku Kremlju.

“Prijetnja raspadom NATO-a, popuštanje sankcija Rusiji, velika energetska kriza u Europi, zaustavljanje pomoći Ukrajini i blokada zajma za Kijev od strane Orbána – sve to izgleda kao plan iz snova Vladimira Putina”,

smatra Tusk. I on, ali i drugi regionalni čelnici upozoravaju da bi takav pristup mogao ojačati poziciju ruskog predsjednika Vladimira Putina. Čini se da su Poljaci najglasniji i najjasniji u izražavanju stavova. Tako je i poljski ministar obrane Wladyslaw Kosiniak-Kamysz jasno poručio: “Nema NATO-a bez SAD-a i u našem je interesu da prevlada mir. Ali isto tako nema ni američke moći bez NATO-a.” Naglasio je da održavanje čvrstih veza s Washingtonom ostaje ključno za sigurnost Poljske. “Moramo se oduprijeti emocionalnim napetostima koje proizlaze iz izjava koje su jedan dan ovakve, a već sutra mogu biti drugačije.”

“NATO je paraliziran – ne mogu se čak ni sastanci održavati“, rekao je jedan europski diplomat, koji je kao i drugi sugovornici zatražio anonimnost kako bi mogao slobodno govoriti za potal Politico. “Prilično je jasno da se NATO već raspada“, izjavio je jedan dužnosnik EU, dodajući da Europa mora hitno ojačati vlastitu obranu: “Ne možemo čekati da potpuno umre.” Ova otvorena procjena, koja proizlazi iz razgovora Politica s 24 ministra, dužnosnika i diplomata, zorno oslikava promjenu u poslijeratnom svjetskom poretku. Posljednjih dana Trumpova administracija gurnula je vojni savez u vjerojatno najdublju krizu u njegovoj 77-godišnjoj povijesti. Predsjednik i njegov tim obećali su da će preispitati članstvo SAD-a u NATO-u nakon završetka rata u Iranu, kao osvetu za odluku europskih saveznika da se ne pridruže sukobu.

Europa se ujedinjuje u odnosu na SAD

Donald Trump i Alexander Stubb – partneri u golfu, ali ne i u NATO-u

Politico doznaje da se prošlog tjedna u Helsinkiju deset europskih čelnika sastalo na privatnoj večeri bez svojih dužnosnika i pomoćnika u intimnom okruženju Mannerheim muzeja, doma finskog vođe iz Drugog svjetskog rata, Gustafa Mannerheima. Tamo su, navodno, čelnici zemalja poput Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske, Finske i Norveške vodili iskrenu raspravu o teškom stanju transatlantskog saveza. Svi su se složili da je Trumpov niz uvreda putem društvenih mreža loš i da se pogoršava. Ipak, odlučili su da ne mogu pristati na zahtjeve američkog predsjednika da se pridruže borbama protiv Irana. “Svi želimo da rat završi, no nismo na istoj valnoj dužini sa SAD“, rekao je jedan dužnosnik upoznat s raspravama. Trump želi pomoć NATO-a, ali čelnici se opiru jer “većina Europljana nije bila unaprijed obaviještena, a Zaljev nema nikakve veze s NATO-om“. Za Europu, ova kriza ima ujedinjujući učinak, ocjenjuje se u analizi Politica. Trump je “uništio” transatlantski odnos i “ujedinio” Europu u protivljenju ovom ratu, rekao je jedan diplomat EU. Drugi visoki europski vladin dužnosnik izjavio je da se Amerikanci sada moraju sami nositi s posljedicama svoje pogreške u napadu na Iran.

I američki senatori protiv izlaska iz NATO-a

Kritike i negativni stavovi američkog predsjednika prema NATO-u nailaze i na kritike u samoj Americi.  U četvrtak, 2. travnja američki senatori Jeanne Shaheen (D-NH), članica Odbora za vanjske odnose Senata, i Thom Tillis (R-NC), supredsjedatelji Senatske skupine promatrača NATO-a, objavili su sljedeću izjavu o prijetnjama predsjednika Trumpa o povlačenju iz NATO-a:

Marco Rubio danas prijeti izlaskom SAD iz NATO-a, a prije 3 godine mislio je sasvim suprotno

„NATO je najjači i najuspješniji vojni savez u povijesti. Promiče ekonomsku stabilnost i štiti naše najvažnije trgovinske odnose. Ključni je multiplikator snage u sve opasnijem svijetu. Naši saveznici, iz godine u godinu, odlučno su se angažirali suočeni s rastućim prijetnjama i složili su se potrošiti pet posto BDP-a na obranu kako bi ojačali raspodjelu tereta. Naši građani znaju da NATO čini Amerikance sigurnijima i prosperitetnijima, zbog čega je naklonost NATO-a među američkom javnošću stalno iznad 60 posto. NATO je stajao uz Ameriku kada smo bili napadnuti i priskočio nam je u pomoć nakon napada 11. rujna. Njihovi vojnici borili su se i umirali uz naše trupe u Afganistanu. Svaki predsjednik koji razmatra pokušaj povlačenja iz NATO-a ne samo da ispunjava najveće snove Vladimira Putina i Xi Jinpinga, već bi i potkopavao vlastite nacionalne sigurnosne interese Amerike.

Budimo jasni, Kongres neće dopustiti Sjedinjenim Državama da se povuku iz NATO-a. Dvostranački zakon koji je sastavio tadašnji senator Rubio, a koji je usvojen, sprječava bilo kojeg predsjednika da to jednostrano učini. Umjesto toga, zakon jasno navodi da samo Kongres može ovlastiti predsjednika da povuče SAD iz NATO-a. To se neće dogoditi. Kongres i američki narod znaju da smo jači kada stojimo uz svoje saveznike. To je osnovna činjenica koju ignoriramo samo na vlastitu štetu“,

objavili su u četvrtak 2. travnja američki senatori.

Vojska Sjeverne Makedonije prolazi kroz intenzivnu modernizaciju, među kojima značajno mjesto zauzima opremanje američkim oklopnim vozilima tipa Stryker koji su nedavno predani njihovim Oružanima snagama Točnije, prošli tjedan (u srijedu, 25. ožujka) u vojarni “Strašo Pindžur” u Petrovcu promovirano je novopristiglih 17 lakih oklopnih vozila tipa “STRYKER”, od planiranih 42, kupljenih od SAD-a u procesu modernizacije i opremanja makedonske vojske.

Ova vozila predstavljena su javnosti u nazočnosti premijera Hristijana Mickoskog, ministra obrane Vlade Misajlovskog, potpredsjednika vlade i ministra prometa i veza Aleksandra Nikolovskog, načelnika Glavnog stožera general-bojnika Saška Lafčiskog i vršiteljice dužnosti šefa misije američkog veleposlanstva Nicole Varns, priopćilo je Ministarstvo obrane Sjeverne Makedonije. Na događaju je premijer Mickoski naglasio da se ulaganja u obranu i vojsku nastavljaju te da će oklopna vozila “STRYKER” značajno ojačati kapacitete makedonske vojske.

„To nam puno znači, poboljšava operativnost, praktično povećava mobilnost same Vojske i na taj način postajemo konkurentniji u usporedbi s drugim vojskama. Mi kao Vlada nastavit ćemo ulagati u našu makedonsku vojsku i u budućnosti“,

rekao je premijer Mickoski.

Ministar obrane Misajlovski rekao je da je ovo jedan od najvećih projekata Ministarstva obrane te da modernizacija vojske nastavlja snažnim tempom jer je više od 32% obrambenog proračuna planirano za modernizaciju.

„Kao što vidite, iza mene je već stiglo 17 vozila. Ostala bi trebala stići do sredine ljeta, ali nastavit ćemo sa svime što je dio naše modernizacije“,

rekao je ministar. Dodao je da su zahvaljujući izvrsnoj suradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama danas ponovno stavljena u pogon neka od vozila koja su u prošlosti bila van upotrebe te je naglasio da dolazi još mnogo projekata sa Sjedinjenim Državama, koji uključuju dodatno naoružanje, dodatnu opremu, dronove, opremu za specijalne jedinice, za modernu i opremljenu vojsku.

Inače, Sjeverna Makedonija preuzela je ranije i 29 oklopnih taktičkih vozila JLTV američke proizvodnje čime makedonska vojska ima ukupno 67 vozila ovog tipa. Makedonska vojska prolazi proces prelaska s istočne na zapadnu, odnosno američku opremu pri čemu je nabavka novih oklopnih taktičkih vozila jedan od najuspješnijih projekata.

Projekt Stryker, o kojem smo više puta pisali na stranicama portala Obris.org – među ostalim i kada je bila aktivna ponuda SAD-a za opremanje OS RH tim vozilima, razvio je General Dynamics Land Systems (GDLS) u kasnim 90-ima. Njegov cilj bio je stvoriti jedinstvenu oklopnu platformu na kotačima i obitelj borbenih i pomoćnih vozila na temelju nje. Nova platforma temeljila se na postojećem oklopnom vozilu LAV III, koje je prethodno razvijeno za Kanadu na temelju švicarskog oklopnog transportera Piranha. Do ranih 2000-ih, nekoliko verzija Strykera je testirano i preporučeno za korištenje u američkoj vojsci. U razdoblju 2000.-2001. Pentagon je naručio proizvodnju oko 4.5 tisuća oklopnih vozila različitih verzija. Za kopnene snage nabavljeni su oklopni transporteri M1126, borbena vozila pješaštva M1296, izvidnička vozila M1127, vozila za vatrenu potporu M1128 i dr. Vozila Stryker koristi i više raznih država, a borbeno djeluju i u ratu u Ukrajini.

*Photo: Ministarstvo obrane Sjeverne Makedonije

Rat Izraela i SAD-a protiv Irana definitivno je, možda i nepovratno, uzdrmao transatlantske odnose, ali i sam NATO savez, ocjena je brojnih svjetskih medija. I portal Obris. org pisao je kako je narušeno povjerenje u američko-europske poslove s oružjem i vojnom opremom, ali i kako sve više zemalja uskraćuje podršku i korištenje svojeg zračnog prostora SAD-u za operacije na Bliskom istoku.

Sve duži popis europskih zemalja koje su rekle NE Trumpu

Odlazi li poljsko-američko prijateljstvo u povijest?

Španjolska je, nakon otvorenog protivljenja sukobu s Iranom  zatvorila svoj zračni prostor američkim avionima uključenim u operacije, a Italija odbija dopustiti slijetanje američkih bombardera u baze na Siciliji. Ne miruje ni Poljska te je odbila zahtjev SAD-a da pošalje sustave Patriot sa svog teritorija na Bliski istok. Točnije, SAD sugerira da se jedna poljska baterija Patriota, zajedno s pripadajućim projektilima PAC-3 MSE  u vlasništvu poljskih Oružanih snaga, pošalje u regiju oko Perzijskog zaljeva. Ministar nacionalne obrane Władysław Kosiniak-Kamysz objavio je da

“naše baterije Patriota i njihovo naoružanje služe zaštiti poljskog neba i istočnog krila NATO-a. Po tom se pitanju ništa ne mijenja i ne planiramo ih nigdje premještati. Naši saveznici dobro znaju i razumiju koliko su važne zadaće koje ovdje imamo. Sigurnost Poljske apsolutni je prioritet”.

Francuska je odbila dopustiti američkim i savezničkim zrakoplovima koji prevoze vojnu opremu za Izrael da prelete preko njezinog teritorija. Kao jedan od odgovora, Izrael je obustavio sve poslove s vojnom opremom iz Francuske. Belgija je zabranila da se njen teritorij koristi za prebacivanje vojne opreme iz SAD-a prema Bliskom istoku, smatrajući američku intervenciju u Iranu “izvan okvira međunarodnog prava”.

Španjolska postojano kontrira Trumpu

Rječita je bila španjolska ministrica obrane Margarita Robles koja je, braneći odluku da se Sjedinjenim Državama uskrati korištenje španjolskih baza za vođenje rata, kao i prelet  američkih bombardera preko španjolskog zračnog prostora, pojasnila da se zabrana odnosi “isključivo” na rat protiv Irana. Ministrica je naglasila kako ta odluka nipošto ne podrazumijeva prekid transatlantskih veza te da vojne baze nastavljaju normalno funkcionirati. Robles je poručila kako se Španjolska ne osjeća obveznom pridružiti ilegalnom ratu čiji ciljevi, 30 dana nakon početka sukoba, još uvijek nisu definirani. “Nitko ne zna što će se dogoditi s ovim ratom“, rekla je. “Dvije su zemlje ušle u rat i očekivale da im se pridružimo. (…) Ne prihvaćamo lekcije ni od koga u pogledu naše predanosti miru“, dodala je Robles.

I sam poglavar Katoličke crkve , papa Lav XIV, poručio je kako je protiv tog rata te rekao da Bog odbacuje molitve lidera koji započinju ratove i imaju “ruke pune krvi”. Obraćajući se desecima tisuća ljudi na Trgu svetog Petra na Cvjetnicu – proslavi kojom počinje Veliki tjedan koji vodi ka Uskrsu za 1,4 milijarde katolika širom svijeta – Papa je sukob nazvao “strašnim” i rekao da se Isus ne može koristiti za opravdavanje bilo kakvih ratova.

SAD bijesne zbog europskog “NE”

Nije trebalo dugo čekati – američka reakcija na ova odbijanja bila su vrlo žestoka. Donald Trump je, očekivano, reagirao bijesom. Američki predsjednik više je puta kritizirao saveznike NATO-a zbog onoga što smatra nedovoljnom podrškom u sukobu. Članak 5 NATO-ove klauzule o međusobnoj obrani ne odnosi se na rat koji su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli protiv Irana. Više puta politiku Europljana prema Iranu ocijenio je slabom, nedovoljnom i kukavičkom. Veliku Britaniju i Francusku Trump drži kao nekorisne u ratu zbog kojeg je Iran zatvorio promet tankerima za naftu kroz Hormuški tjesnac, osim za tankere koje ne smatra neprijateljima, što se uglavnom odnosi na kineske i indijske brodove. “Sve zemlje koje ne mogu nabaviti mlazno gorivo zbog Hormuškog tjesnaca, poput Ujedinjenog Kraljevstva, koje je odbilo sudjelovati u obezglavljivanju Irana, imam prijedlog za vas: broj 1, kupujte od SAD-a, imamo ga dovoljno, i broj 2, skupite malo odgođene hrabrosti, idite do Tjesnaca i jednostavno ga UZMITE”, rekao je danas Trump u objavi na Truth Social.

A američki državni tajnik Marco Rubio je rekao da su Sjedinjene Države utvrdile da je Španjolska, članica NATO-a koju su obvezne braniti, uskratila SAD-u korištenje svog zračnog prostora i time se pohvalila, prema transkriptu izjave za Al Jazeeru koju je State Department objavio u ponedjeljak. Također je priznao da se Washington suočio s otporom u korištenju vojnih baza u Španjolskoj i drugdje. NATO je koristan Sjedinjenim Državama jer omogućuje stacioniranje trupa i opreme u inozemstvu, rekao je Rubio, dodavši: “Ali ako se NATO samo bavi time da brani Europu ako bude napadnuta, a zatim nam uskraćuje pravo na stacioniranje kada nam zatreba, to nije baš dobar aranžman.” “Teško je ostati angažiran i reći da je ovo dobro za Sjedinjene Američke Države. Dakle, sve će se to morati preispitati“, dodao je Rubio, naglašavajući da NATO ne može biti jednosmjerna ulica. “Nadajmo se da to možemo popraviti. Imat ćemo vremena da se time pozabavimo kasnije“, zaključio je Rubio, garniravši s izravnom prijetnjom: “Ako bismo sutra odlučili da ćemo povući svoje trupe iz Europe, to bi bio kraj NATO-a. SAD su NATO i NATO je SAD. Bez SAD-a nema NATO-a.” 

Nova inicijativa za mir

I dok se sve glasnije spominje i intervencija kopnenih snaga SAD-a te dok američke elitne postrojbe pristižu u krizno područje, Pakistan i Kina predstavile su zajedničku inicijativu za smirivanje sukoba između Sjedinjenih Država i Irana, pozivajući na hitnu deeskalaciju i pokretanje pregovora.  Plan u pet točaka uključuje trenutačni prekid vatre, otvaranje pregovora te obustavu napada na infrastrukturu poput energetskih i vodoopskrbnih sustava. Predlaže se i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca za pomorski promet te sklapanje mirovnog sporazuma uz potporu Ujedinjenih naroda. S obzirom na aktualnu slabost Ujedinjenih naroda, teško se može očekivati da će UN tu igrati bilo kakvu, a pogotovo relevantnu ulogu. Očito je da se kriza u Perzijskom zaljevu i Bliskom istoku neće uskoro smiriti, što već sada prijeti velikim ekonomskim posljedicama za cijeli svijet. I čini se da upravo na tu kartu igraju europske države koje jedna za drugom zabranjuju korištenje svog teritorija (kopnenog, zračnog ili pomorskog) za američke ratne igre u Perzijskom zaljevu. Europske zemlje na čelu s Francuskom potiho rade na osiguravanju sigurnog prolaska kroz Hormuški tjesnac. Uspiju li u tome, Trumpov bijes i Rubiove prijetnje postat će još žešće.