Nakon tjedan dana velikih javnih prosvjeda, polako se ocrtavaju okviri poteza kojima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski namjerava riješiti aktualnu krizu vlasti u državi. Naime, od dva glavna zahtjeva prosvjednika ispunjen je onaj lakši – Zelenski je s vrha ukrajinske vojne hijerarhije smijenio generala Oleksandra Sirskog, no još se čeka sudbina prošloga tjedna smijenjenog ministra obrane, popularnog modernizatora Mihaila Fedorova.

Stara i nova postava čelnih zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine

Kako smo rekli, u utorak 21. srpnja, nakon šestog dana demonstracija širom države, s mjesta Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ipak je smijenjen general Oleksandr Sirski, zajedno s njemu podređenim načelnikom Glavnog stožera OS Ukrajine, general-bojnikom Andrijem Gnatovim. Na mjesto generalno nepopularnog Sirskog postavljen je itekako javno popularni general-reformator Mihailo Drapati, a usprkos brojnih nagađanja – na mjestu načelnika Glavnog stožera osvanuo je donedavni zamjenik načelnika Glavnog stožera, ali ne brigadni general Volodimir Horbatjuk kako su neki nagađali, već njegov kolega general-bojnik Igor Skibjuk. Obje smjene i oba nova imenovanja službeno su objavljena kao ukazi predsjednika Ukrajine Zelenskog u srijedu 22. srpnja. No time je i dalje ostalo visjeti u zraku pitanje Fedorova, kojem je navodno prihvatljiv samo povratak na čelo Ministarstva obrane – što se pretpostavlja da je najmanje ugodna opcija za Zelenskog, koji bi se, valjda, tu trebao privatno ispričati prije nego što pod ogromnim javnim pritiskom mladog reformatora vrati na prijašnju poziciju. Naime, demonstracije za povratak Fedorova na čelo Ministarstva obrane krenule su još sredinom prošloga tjedna, dan nakon što je postalo jasno da ga je Zelenski smijenio krajem srijede 15. srpnja.

Zahtjevi i daljnji koraci prosvjednika

Od četvrtka 16. srpnja počela su na tu temu masovna okupljanja ne samo u Kijevu (na Trgu Ivana Franka, nedaleko Predsjedničkog ureda), već i u nizu gradova širom države. Usprkos naznakama od subote 18. srpnja da Zelenski smijenjenom Fedorovu nudi neko novo ustrojbeno mjesto izvan Vlade – funkciju svojevrsnog „Miltech-cara“ koja bi trebala izvana koordinirati širi razvoj vojnih tehnologija – Fedorov je to navodno odbio, a kadrovski problem koji si je sam Zelenski zakuhao nastavio je kipjeti. Naime, prosvjedna događanja postupno su dobivala na brojnosti sudionika i broju gradova u kojima se svakodnevno održavaju – tako da se već u nedjelju 19. srpnja nabrajalo ukupno 16 velikih gradova, od kojih su u nekima demonstracije tim povodom bile zakazivane i dvaput dnevno (mimo svih uzbuna i faktičnog rizika tijekom sudjelovanja u masovnim okupljanjima u dometu ruskih raketnih sustava). Dapače, dok se u nedjelju već moglo čuti dojmove kako ovogodišnji masovni prosvjedi protiv kadrovskih odluka Zelenskog u obrani po karakteru počinju prerastati od lanjskih „kartonskih prosvjeda“ prema svojevrsnom novom Euromajdanu, do ponedjeljka 20. srpnja demonstranti su formulirali i dodatni izričiti rok po pitanju povratka Fedorova na čelo obrambenog resora. Ako se to ne dogodi do petka 24. srpnja, demonstracije bi – prema tim najavama – trebale postati stalne, dakle, valjda, i uz zasnivanje prosvjednih kampova u stilu Majdana.

Promjena na čelu djelatne vojske

Iznimno loš i štetan PR potez

Treba napomenuti da su uskoro po formiranju javnog zahtjeva za smjenom Vrhovnog zapovjednika Sirskog krenule i (relativno neuspješne) akcije za demonstriranje njegove čvrste podrške među ukrajinskom vojskom. Pri tome su posebno bila primjetna izražavanja podrške prema zapovjedniku iz pojedinih prominentnijih postrojbi – što je bila inicijativa čije se podrijetlo pripisivalo Hani Maljar, bivšoj pomoćnici ministra obrane u razdoblju između kolovoza 2021. i rujna 2023. godine. No takve su pojave uskoro prestale kada se u subotu 18. srpnja u centru borbama podijeljene Kostjantinivke vidjelo dizanje ukrajinskih zastava s likovima Zelenskog i Sirskog, da bi još istog dana ispalo da su vojnici iz tog demonstrativnog vojno-propagandnog pothvata ubrzo nakon kraja snimanja završili u tamošnjem ruskom zarobljeništvu. Naravno, kasniji izrazi podrške pojedinih postrojbi bili su bitno suzdržaniji, uglavnom ograničeni na verbalne izjave pojedinih zapovjednika ili grupne izjave podrške dovođene u pitanje radi okupljanja brojnog ljudstva u dometu ruskih borbenih sredstava koja baš traže takve prilike za nanošenje masovne štete i žrtava. Istodobno, čak je i u ukrajinskom parlamentu, Vrhovnoj Radi, bila pokrenuta inicijativa kojom se od Zelenskog traži smjena Sirskog te njegova zamjena „prema kriteriju profesionalne efikasnosti i orijentacije prema mjerljivim tehnološkim rezultatima“.

FInalni sastanak predsjednika Zelenskog, vojnih zapovjednika i predstavnika vojne industrije

U takvim okolnostima Zelenski je krenuo ponešto neočekivano – organiziravši višednevni niz sastanaka s pojedinim visokim vojnim dužnosnicima iz Glavnog stožera, ali i s bojišta – s posebnim naglaskom na visoke zapovjednike pojedinih odsjeka bojišnice te čelnike pojedinih novoustrojenih korpusa i specijaliziranih postrojbi. Tako je Zelenski u subotu 18. srpnja krenuo s pojedinačnim razgovorima s Fedorovim i Sirskim, da bi onda u društvu samo svog vojnog savjetnika Pavla Palise nastavio i konzultacije sa zapovjednicima 7. interventnog desantno-jurišnog i 8. desantno-jurišnog korpusa, te čelnicima 10., 11., 17. i 20. korpusa Kopnenih snaga. U nedjelju 19. srpnja na red su došli zapovjednik Ujedinjenih snaga Drapati i zamjenik načelnika GS Ukrajine Horbatjuk, te zapovjednik Desantno-jurišnih snaga OS Ukrajine Oleg Apostol – da bi u ponedjeljak 20. srpnja Zelenski još i ponovio sastanke s generalima Drapatijem, Horbatjukom i Apostolom, ovoga puta opet praćen svojim savjetnikom Palisom, ali i vršiteljem dužnosti ministra obrane Jevgenijem Hmarom. Kako izgleda, ovo ponavljanje sastanaka vjerojatno je bilo i osnovom za pretpostavke kako se tu radi o ozbiljnim kandidatima za novi vojni vrh Ukrajine – što je onda bilo donekle razblaženo sastancima s trima zapovjednicima s prvih crta glavne ukrajinske bojišnice – Andrijem Biljeckim (trenutačno vodi 3. korpus Kopnenih snaga OS Ukrajine) i Igorom Obolenskim (čelnikom 2. korpusa Nacionalne garde „Hartija“) te Denisom Prokopenkom (1. korpus Nacionalne garde „Azov“). Ujedno je bio održan i sastanak na kojem je Zelenski okupio zapovjednike desantno-jurišnih snaga (Apostol), te već spomenute čelnike 1. i 2. korpusa Nacionalne garde, kao i zapovjednike 10., 11. i 19. korpusa Kopnenih snaga s predstavnicima ukrajinske vojne industrije, čije proizvode koriste i sve ove postrojbe – što bi ubuduće trebala postati i učestala praksa radi predstavljanja tehnoloških noviteta i uklanjanja logističkih uskih grla ili problema. Ipak, treba napomenuti da se ukupna društvena atmosfera do tada toliko zaoštrila da je šef Ureda predsjednika Zelenskog Kirilo Budanov pozvao javnost da smiri strasti, budući da „neprijatelj pažljivo gleda svaki naš unutarnji konflikt i čeka da se počnemo među sobom boriti“.

Imenovanje Drapatija

Bivši zapovjednik OS UKR Valerij Zalužni sada je na ugodnoj diplomatskoj poziciji

U utorak 21. srpnja Zelenski je u društvu Palise i Hmare nastavio sastanke sa zapovjednicima i 9., 12., 14., 15., 16., 18. i 21. korpusa Kopnenih snaga te 30. marinskog korpusa – navodno s naglaskom na primarne potrebe borbe na prvim crtama, zaštitu granice te vizije obrambene strategije tih pojedinih zapovjednika. Onda je na red za razgovor došao i general-bojnik Viktor Nikoljuk, od ovogodišnjeg travnja zapovjednik Operativnog zapovjedništva „Istok“, od kojeg se Zelenski informirao o stanju središnjeg dijela bojišta, od Slovjanska preko Kostjantinivke do Druškivke. Po nekima, i on je ozbiljno figurirao za mjesto Vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, iako se to na kraju nije poklopilo – možda i zbog njegove navodne bliskosti sa smijenjenim generalom Sirskim. No sve to bio je tek uvod u kasno navečer objavljenu odluku predsjednika Ukrajine Zelenskog o imenovanju Drapatija za Vrhovnog zapovjednika umjesto Sirskog – od kojeg se bilo lako oprostiti nakon nešto manje od 30 mjeseci na dužnosti, usprkos njegovim vojnim dosezima s početka rata (obrana Kijeva, provedba ofenzive u Harkivskoj oblasti, a onda i manje uspješne borbe u Bahmutu, te povlačenje od Avdiivke do Pokrovska), koje zadnjih dana svi učestalo spominju. Pri tome, treba napomenuti kako se Sirskom – uz činjenicu da je podrijetlom Rus iz Rusije – često na teret stavljalo i ratovanje „po sovjetskom modelu“, uz toleriranje većih žrtava po cijenu postizanja borbenih ciljeva – gdje mu nisu zadnjih dana pomogli ni izlasci u javnost u kojima se čudio „otkrićima“ o neslaganjima s ministrom obrane Fedorovim, iako su o tome izričito govorili i sam predsjednik Zelenski kao i niz drugih vojnih vođa. S takvom popudbinom teško je za njega zamisliti neku ozbiljnu daljnju funkciju u širem obrambenom sustavu Ukrajine, dok ovog isluženog generala teško da čeka i nekakva komotna diplomatska fotelja – poput one veleposlanika u Velikoj Britaniji, na kojoj zadnje skoro tri godine živi i radi prethodnik Sirskog, general Valerij Zalužni.

Konačno, malo prije podneva u srijedu 22. srpnja, Zelenski je objavio i odabir osobe za mjesto načelnika Glavnog stožera OS Ukrajine, koje bi radno trebalo pratiti novog Vrhovnog zapovjednika Drapatija. Iako je izbor general-bojnika Skibjuka za neke bio iznenađenje, taj je odabir manje začudan ako znamo da su Drapati i Skibjuk već ranije uspješno radili zajedno, posebno tijekom oslobađanja zapadnog dijela Hersonske oblasti krajem 2022. godine.

Tko je Drapati?

Drapati je prvu slavu stekao probojem pro-ruskih barikada u Mariupolju 2014.

Sam Drapati, kao časnik oklopništva, rođen je i školovan u Ukrajini te je svoju vojnu karijeru počeo 2004. godine, da bi do ruske aneksije Krima i početka rata 2014. došao do čina bojnika te zapovjedništva nad 2. bojnom 72. mehanizirane brigade OS Ukrajine. Tada je bila posebno zapažena situacija kada se borbeno vozilo pod njegovim osobnim zapovjedništvom početkom svibnja praktično leteći probilo kroz barikade ruskih separatista u centru Mariupolja – da bi onda ugled učvrstio u kolovozu 2014. godine, kada se pod njegovim zapovjedništvom bojna s borbenim vozilima uspjela probiti iz praktičnog okruženja (kod graničnog mjesta Izvarine na jugoistoku Luganske oblasti) i prijeći skoro 160 km natrag do ukrajinskih položaja s opremom i tek minimalnim gubicima. Osim dobivanja čina, tu se formirala i reputacija Drapatija kao časnika za posebno problematične dijelove bojišta, na kojima on uspijeva djelovati uz minimum neizbježnih ljudskih žrtava. Naravno, to u uvjetima rata kakav se u Ukrajini vodi od veljače 2022. godine pa do danas ima sasvim drukčije značenje, iako je Drapatiju takav ugled osigurao privrženost ljudstva, koju je dopunio i inzistiranjem na reformama (posebno po pitanju kvalitetne obuke, promicanja iskusnih kadrova i sprečavanja incidentnih situacija gdje okupljanje masa vojske daje Rusima prilike za raketne napade s mnogo žrtava na cilju napada).

Jevgenij Hmara, novi v.d. ministra obrane, i general Mihailo Drapati, novi zapovjednik OS UKR

Kada na mjestu zapovjednika Kopnenih snaga Ukrajine Drapati nije uspio u provedbi svojih reformskih ciljeva (navodno zbog neslaganja s generalom Sirskim kao nadređenim „nije uspio osigurati odgovarajuću provedbu svojih zapovijedi“, kao ni odgovornost za prekršitelje zapovijedi), Drapati 1. lipnja 2025. podnosi ostavku na mjesto zapovjednika Kopnenih snaga. Samo koji dan kasnije on preuzima „Združene snage OS Ukrajine“ te se vraća na sjeveroistok bojišnice, gdje u idućim mjesecima koordinira ukrajinsko stabiliziranje bojišnice oko Kupjanska, za kojeg su Rusi već 20. studenoga tvrdili kako je kompletno okupiran (što se uskoro pokazalo poprilično promašenim). Za kraj, zanimljivo je napomenuti i da je Drapati bio jedan od rijetkih djelatnih časnika OS Ukrajine koji su odmah u rano poslijepodne 16. srpnja podržali smijenjenog ministra obrane Fedorova, naglasivši kako „zapovjednik nema pravo ostati šutjeti o problemima, posebno kada se njihova cijena mjeri u propuštenim mogućnostima, vremenu i ljudskim životima. Tišina tu ne štiti vojsku; ona samo omogućuje da se greške akumuliraju, čineći njihovo otklanjanje mnogo težim“. U tom je svjetlu onda bila prikazana i njegova sklonost reformama i uspostavi efikasnog vojnog sustava, na čemu navodno i sam Fedorov inzistira (ne samo) zadnjih mjeseci na čelu Ministarstva obrane.

Što dalje?

Donedavnom ministru obrane Mihailu Fedorovu naglo je skočila popularnost

S jedne strane, ako je tko i sumnjao, zadnji su dani nedvojbeno pokazali da Fedorov trenutačno uživa iznimnu popularnost u široj javnosti Ukrajine. Istraživanja tamošnjeg javnog mnijenja pokazala su da je njegova osobna popularnost posljednjih dana skočila od prijašnjih oko 35 posto na 65 posto – čime je mladi Fedorov završio na drugom mjestu političke rang-liste, odmah iza karizmatičnog umirovljenog generala Zalužnog (70 posto podrške), te iznad trećeplasiranog Budanova (62 posto) – dok je sam Zelenski na četvrtom mjestu s podrškom od 59 posto ispitanika. Pri tome, sa smjenom Fedorova ne slaže se 72 posto ispitanih, 5 posto je odobrava, a 17 posto nema stav – dok je sredinom tjedna sada dovršenu smjenu Sirskog podržalo 55 posto ispitanika, njih 15 posto bilo je protiv, a 19 posto nije imalo stav o tome. Uz to, u zadnjih tjedan dana bilježio se i pad popularnosti ionako ne baš omiljenog generala Sirskog, čije je povjerenje od prijašnjih 39 posto zadnjih dana palo na samo 23 posto ispitanika. Ipak, zanimljivo je u tim anketama zapaziti i razliku koju Ukrajinci rade između općenitog odobravanja pojedinih osoba na političkoj sceni i vjerojatnosti koju iskazuju da bi za njih glasali na nekim budućim predsjedničkim izborima. Tu Zelenski i dalje vodi s 22,3 posto ispitanika, dok bi 14,9 posto navodno glasalo za bivšeg generala Zalužnog, 13,4 posto za donedavnog (a možda i opet budućeg) ministra obrane Fedorova, 7,2 posto za Budanova te 5 posto za ukrajinskog boksača Usika i oko 4,5 posto za bivšeg predsjednika Petra Porošenka. Imajući u vidu sve te brojeve, ne čude ni glasine da bi sam Fedorov uskoro mogao osnovati neku vlastitu „antikorupcijsku“ stranku, što je perspektiva koja se vjerojatno Zelenskom sviđa još i manje od velikog reteriranja te vraćanja Fedorova na mjesto ministra obrane Ukrajine.

No budući da u utorak 21. srpnja nije pomoglo ni navodnih šest sati pregovaranja i „lomljenja“ mladog Fedorova – otvoreno je pitanje kako će se Zelenski po tom kadrovskom pitanju postaviti u danima koji dolaze, posebice s obzirom na to da su prosvjedi i dalje masovni te svakodnevni (u srijedu 22. srpnja, među ostalim, u Kijevu, Odesi, Ternopilu, Lavovu, Kremenčuku, Černivcima, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici i Poltavi). No dok se iz Ministarstva obrane čuje kako vršitelj dužnosti ministra Hmara s novim Vrhovnim zapovjednikom već dogovara nastavak provedbe tehnoloških i reformskih ideja Fedorova, rješenje čitavog ovog kadrovskog rebusa itekako je još otvoreno – s perspektivom da od petka 24. srpnja prosvjedi prerastu i u nekakvo konstantno demonstriranje javne volje protiv odluka moćnika na vlasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. srpnja 2026. pod nazivom “Iza kulisa vrtloga u Ukrajini: Generali su Zelenskom dolazili jedan po jedan, atmosfera se zaoštrila, reagirao je i Budanov…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zelenski-smijenio-sirskog-imenovao-drapatija-prosvjedi-traze-povratak-fedorova-15730598

Američki ministar obrane Pete Hegseth objavio je da su troškovi rata s Iranom za Sjedinjene Države dosegnuli 37,5 milijardi dolara, naglasivši potrebu za dodatnim ulaganjima u američku vojsku. Naime, jučer je Hegseth, zajedno s načelnikom Združenog stožera američkih Oružanih snaga generalom Danom Caineom i ministricom poljoprivrede Brooke Rollins, odgovarao na pitanja članova Odbora za proračunska sredstva američkog Senata u vezi sa zahtjevom za dodatnim proračunskim sredstvima za Ministarstvo obrane. “Kao što znate, živimo u opasnom svijetu koji zahtijeva odvažno i brzo djelovanje. Upravo zato tražimo ova dodatna sredstva za fiskalnu godinu 2026.“, rekao je Hegseth. Opisao je zahtjev za dodatnim financiranjem kao nužnu i hitnu nadopunu resursa namijenjenih zadovoljavanju neposrednih potreba Ministarstva obrane. Hegseth je naglasio da dodatna sredstva ne predstavljaju zamjenu za postojeći proračun, već dodatnu potporu u razdoblju velikih tehnoloških promjena. “Ako odmah ne uložimo ključna sredstva u tehnologiju, računalnu snagu, umjetnu inteligenciju, autonomne sustave i svemirske kapacitete, nećemo si moći priuštiti luksuz stagnacije. Protivnici koji već ulažu u ta područja mogli bi nas prestići“, rekao je američki ministar obrane.

Odgovarajući na pitanje demokratskog senatora Dicka Durbina o troškovima rata s Iranom, Hegseth je rekao da su dosadašnji troškovi iznosili 37,5 milijardi dolara. Podsjetimo, na portalu Obris. org u svibnju smo objavili informaciju da je trošak dotadašnjih operacija bio oko 29 milijardi dolara.

Tako je Trumpova administracija pozvala u utorak Kongres da odobri otprilike 70 milijardi dolara hitnih obrambenih sredstava kako bi se održali američki vojni kapaciteti usred eskalacije rata protiv Irana, upozoravajući da bi se Pentagon bez toga mogao suočiti s “kritičnim nedostacima” koji bi poremetili njegovu spremnost. Zahtjev dolazi u trenutku kada Sjedinjene Države i Iran razmjenjuju udare 10 dana zaredom u obnovljenom sukobu, produbljujući zabrinutost u Washingtonu zbog širenja rata, ocijenio je Los Angeles Times. Propast sporazuma o prekidu vatre i iznenadni nastavak rata izazvali su uzbunu unutar Pentagona zbog njegove (ne)sposobnosti da zaštiti američke snage i imovinu na Bliskom istoku tijekom dugotrajnog sukoba, s obrambenim streljivom u opasnoj nestašici, rekla su dva dužnosnika američkog Ministarstva obrane za The Times.

Senatori nisu zadovoljni ratom protiv Irana

Čak je i FOX News objavio da većina Amerikanaca ne podupire rat u Iranu

Ipak, administracija se suočava sa skepticizmom zakonodavaca iz obiju stranaka u vezi s nastavkom rata koji ne uživa potporu goleme većine Amerikanaca, nad kojim su imali tek ograničen nadzor i koji je posljednjih dana doveo do pogibije još američkih vojnika. Te su napetosti postale očite kada su ministar obrane Pete Hegseth i general Dan Caine, načelnik Združenog stožera, svjedočili pred Senatskim Odborom za proračunska sredstva kako bi obrazložili zahtjev za desetke milijardi dolara i iznijeli prva detaljna javna očitovanja o ratu još od svibnja. Hegseth je senatorima poručio da se Sjedinjene Države nalaze u „trenutku kada si ne možemo priuštiti nedjelovanje”, dok je Caine istaknuo da zahtjev za financiranjem stiže u Kongres „dok nam vrijeme još ide na ruku”. „Ključno je da budemo korak ispred svojih protivnika i moramo osigurati sredstva prije nego što nam istekne vrijeme”, rekao je Caine. Rat, za koji je predsjednik Trump prvotno predviđao da će trajati četiri do pet tjedana, sada ulazi u peti mjesec. Budući da se kraj ne nazire, senatori iz obiju stranaka izrazili su nezadovoljstvo planovima administracije.

19-godišnja Isabella Gonzales poginula je u iranskom napadu na američku bazu u Jordanu

Senatorica Patty Murray (demokratkinja iz Washingtona), vodeća demokratkinja u Odboru za proračunska sredstva, rekla je da demokrati neće podržati dodatno financiranje rata. „Odbijanje ove administracije da objasni što čini ili kako ovaj rat štiti Amerikance, njezino odbijanje da zatraži odobrenje Kongresa te očekivanje da će Amerikanci sve to jednostavno platiti bez ikakvog objašnjenja ili transparentnosti – sve to pokazuje nedostatak poštovanja”, rekla je Murray. I republikanski zakonodavci suprotstavili su se Hegsethu i Caineu po nekoliko pitanja. Tako je senator John Kennedy (republikanac iz Louisiane) poručio čelnicima Pentagona da zakonodavcima „trebaju konkretni odgovori i izravan govor” o planovima administracije kojima bi se osiguralo da Iran ne blokira promet kroz Hormuški tjesnac.

 Prosvjedi za vrijeme govora ministra obrane

Sjednicu Senatskog Odbora obilježili su i prosvjedi protivnika rata tijekom uvodnog obraćanja ministra Hegsetha. Prosvjednici su ga prekinuli na početku govora, a njegov govor je prekinut ukupno četiri puta. Demonstranti su izvedeni iz prostorije, a tijekom prosvjeda čuli su se povici “Prestanite bombardirati nevinu djecu“. Hegsethu je zamjereno i što je prošao uz novinare bez ikakve reakcije na njihova pitanja o tome što može poručiti obiteljima poginulih američkih vojnika u Jordanu.

Potpredsjednica Senatskog odbora za proračun Patty Murray kritizirala je odluku administracije predsjednika Donalda Trumpa da pokrene rat protiv Irana bez odobrenja Kongresa. Murray je rekla da je Trumpova administracija započela rat vlastitim izborom i optužila predsjednika da američkoj javnosti nije ponudio opravdanje za sukob: “Ovo je predsjednik koji kaže da nemamo dovoljno novca za zdravstvenu skrb, brigu o djeci i stanovanje, ali nekako uvijek nađemo novac za još jedan rat. Čini se da za to nema cijene“.

I dalje ćemo pratiti događaje koji u sjeni stalne napetosti u Perzijskom zaljevu, a i situacija se mijenja iz dana u dan, što dokazuje najnovija Trumpova prijetnja Iranu izrečena na njegovoj mreži Truth Social.

Usprkos borbama koje neprekidno traju, Ukrajinu već treći dan zaredom tresu masovni prosvjedi, velika kadrovska preslagivanja i dileme oko vođenja obrambenog sustava te rata. Konkretno, iako se već tjednima nagađalo da bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao krenuti u preslagivanja tamošnje Vlade, ipak se nije čekalo kolovoz, nego se lopta zakotrljala početkom ovoga tjedna. Okidač je, izgleda, bilo pražnjenje ukrajinskog veleposlanstva u Washingtonu, gdje je nakon nepunih godinu dana mandata veleposlanica Olga Stefanišina (pod sumnjama za neke stare korupcijske slučajeve) odlučila prijeći u privatni sektor. Baš kao i lani u ovo doba, ta je promjena zakotrljala šire kadrovske promjene – koje su onda prvo dohvatile premijerku Juliju Sviridenko, a time i čitavu Vladu uspostavljenu 17. srpnja 2025. godine. Što se promjene na mjestu premijera tiče, to i nije bilo preveliko iznenađenje, budući se za Sviridenko već neko vrijeme moglo čuti kako je uzrok sve većeg nezadovoljstva kod predsjednika Zelenskog.

Serhiy Korecki na razgovoru za posao premijera

Kao prvo, njezino se postavljenje od početka vezalo uz kadrovsku politiku Andrija Jermaka, tadašnjeg šefa Predsjedničkog ureda, koji je pod oblakom korupcijskih sumnji smijenjen s dužnosti 28. studenoga 2025. godine. Kao drugo, za Sviridenko i većinu njezine Vlade spominjala se i izuzetna ovisnost o redovitim uputama iz Ureda predsjednika, koje su nakon odlaska Jermaka pale na leđa samog Zelenskog (što pak njemu navodno nije bio najdraži način provođenja ionako rijetkog slobodnog vremena u strateškom vođenju države). Kao treće, navodno je i nadolazak ljeta trebao biti iskorišten da novi premijer stigne ući u posao prije jeseni i nadolaska velikih poslova (među ostalim vezanih i uz odolijevanje Ukrajine pretpostavljanim novim ruskim napadima na energetsku infrastrukturu države pred nadolazeću zimu). U takvim okolnostima ne čudi da se Zelenski (donekle očekivano) za novog premijera obratio Serhiju Koreckom – od kraja 2022. direktoru ukrajinskih poduzeća Ukrnafta i Ukrtatnafta, a od svibnja 2025. godine i koncerna „Naftogaz Ukrajine“, najvećeg naftnog i plinskog poduzeća u državi. Iako se i uz njega vežu sumnje na korupciju, Zelenskog to nije smetalo. Nakon objave predstojećih preslagivanja Zelenski je otputovao u Francusku na proslavu nacionalnog praznika, da bi se kadroviranje nastavilo u srijedu, 15. srpnja.

Ministar obrane u fokusu

Igor Klimenko odbio je biti ministar obrane u novim okolnostima

Dok ime budućeg premijera nije iznenadilo, sasvim se drugačija situacija krenula odvijati po pitanju dijelova Vlade zaduženih za sigurnost. Kao prvo, do večeri 15. srpnja postalo je jasno da u pozadini širih promjena zapravo plamti žestoki požar na liniji između ministra obrane Mihaila Fedorova i vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, generala Oleksandra Sirskog. Kako se naknadno čulo, tu je od strane profesionalnog vojnika pao ultimatum „ili Fedorov ili ja“ – i Zelenski se nakon kraćeg razmišljanja odlučio riješiti 35-godišnjaka koji je, nakon više od šest godina u resoru „Digitalnih transformacija“, zadnjih šest mjeseci reformski radio na mjestu ministra obrane Ukrajine. Prema prvim planovima, na njegovo je mjesto trebao doći donedavni ministar unutarnjih poslova Igor Klimenko – no, vidjevši buru koju je smjena u obrani krenula dizati, on je to imenovanje odbio (da bi ga u petak, 17., onda postavili za tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, što je pozicija koju do formaliziranja promjena još obnaša bivši ministar obrane Rustem Umerov).

Preveliki su animoziteti između Fedorova i generala Sirskog

Dakle, da ponovimo – Mihailo Fedorov, sad već bivši ministar obrane, bio je i ostao izuzetno popularna osoba u Ukrajini, doživljavana kao pokretač reformi i zagovornik modernih tehnologija, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru (gdje se njegovih šest mjeseci i jedan dan mandata u obrani opisivalo bitnim faktorom kako u usponu novih vojnih tehnologija, prvo kroz sektor digitalnih transformacija, a onda i kroz Ministarstvo obrane, tako i u nizu nedavnih vojnih uspjeha Ukrajine). Za razliku od toga, njegova sada javno deklariranog suparnika, generala Oleksandra Sirskog, također već dugo bije javni glas kako se radi o vojniku „sovjetske škole“ koji se teško prilagođava promjenama, forsira ratovanje uz mnogo ljudskih gubitaka i osobnog preslagivanja snaga na taktičkoj razini, gdje mu takav ratni kaos zapravo dopuštaju pažljivo stvorene široke mreže lojalnih kadrova širom Oružanih snaga Ukrajine. U takvom javnom srazu popularnog mladog ministra-reformatora i nepopularnog vojnika poznatog pod nadimkom „General 200“ (gdje šifra 200 iz ruskih vremena označava vojnika poginulog na dužnosti) – izgleda da je samo Zelenski očekivao da kadroviranje prođe mirno. Već u srijedu, 15. srpnja, počele su kolati glasine o odlasku Fedorova, što je i sam Zelenski potvrdio navečer, da bi idući dan, u četvrtak, 16. srpnja, pred odlučivanje Vrhovne Rade o članovima nove Vlade, krenule i javne demonstracije po tom pitanju.

Jevgenij Hmara – novi v.d. ministra obrane

U tom svjetlu nije začudilo da se na kraju odlučilo o svim pozicijama u Vladi osim o popunjavanju mjesta (1) ministra vanjskih poslova i (2) ministra obrane. Ujedno, spomenutog Klimenka je na mjestu ministra policije nabrzinu naslijedio Ivan Vihivski (donedavni glavni ravnatelj ukrajinske Nacionalne policije) – dok je na mjesto glavnog ravnatelja postavljen Maksim Cuckiridze. Doduše, on je u tim policijskim strukturama figurirao i u vrijeme negdašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, gdje mu se na teret stavljalo ponašanje tijekom ukrajinskog Majdana – baš kao i novom v. d. ravnatelju ukrajinske civilne obavještajne službe SBU, Oleksandru Pokladu, koji je na to mjesto napredovao kad se poslijepodne u četvrtak, 16. srpnja (nakon završetka zasjedanja Vrhovne Rade), saznalo da Zelenski na mjestu v. d. ministra obrane vidi general-bojnika Jevgenija Hmaru (koji je prije koji dan navršio šest mjeseci mandata na čelu SBU). Zato na mjestu ministra vanjskih poslova Ukrajine do daljnjega, sada tek kao vršitelj dužnosti, ostaje donedavni puni ministar Andrij Sibiga.

Masovni prosvjedi širom Ukrajine

Dok su javni prosvjedi tijekom ranog poslijepodneva u četvrtak, 16. srpnja, već bili masovni, do večeri se moglo vidjeti bitno veće demonstracije u samom Kijevu, ali i širom Ukrajine (među ostalim u Dnipru, Lavovu, Odesi, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici, Hmeljnickom, Zaporižju i Užgorodu). Sve se to nastavilo u petak, 17. srpnja, s glavnim večernjim skupom opet u Kijevu, na Trgu Ivana Franka, nasuprot Ureda predsjednika Ukrajine – ali i uz dodatne masovne skupove, među ostalim u Lavovu, Ternopilju, Harkivu, Odesi te Žitomiru – uz najave i daljnjih sličnih okupljanja, danas te idućih dana. Treba napomenuti kako su ti izuzetno masivni javni skupovi počeli pozivima „Vratite Fedorova!“, da bi se u petak tome dodalo i poklič „Sirski, odlazi!“, s navodnim nastavkom do ispunjenja oba ova zahtjeva.

Ujedno, sve su te velike demonstracije, po posjećenosti i stilu, izuzetno slične skupovima od prošloga ljeta (tzv. „Kartonski prosvjedi“, prema transparentima ispisanim na komadima kartona) – kada se Zelenski nakon tadašnje rekonstrukcije Vlade upustio u ograničavanje rada specijaliziranih ukrajinskih tijela za borbu protiv korupcije, Nacionalnog antikorupcijskog biroa Ukrajine (NABU) i Specijalizirane antikorupcijske prokurature (SAP). To je bio poduhvat vrha vlasti započet 22. srpnja 2025. godine, da bi nakon devet dana žestokih prosvjeda širom Ukrajine i političko-diplomatskih pritisaka iz EU, 31. srpnja Vrhovna Rada svojom novom odlukom preokrenula vlastiti raniji akt te ipak osigurala samostalnost ovih antikorupcijskih tijela. No, za razliku od lani, ovog ljeta na meti nije korupcija u civilnom, nego u vojnom sektoru, zajedno s optužbama za loše vođenje te upravljanje obranom tijekom tekućeg ukrajinskog rata za preživljavanje.

Fedorov i obrana Ukrajine

Ako je netko imao kakvih dilema o Mihailu Fedorovu, to su temeljito rastjerali njegovi vješti medijski potezi tijekom zadnjih dana. Kao prvo, on je u srijedu, 15. srpnja, navečer na društvenoj mreži X postavio objavu s navodom 22 dosega „svog tima“ – među ostalim, (1) gašenje sustava Starlink za ruske agresore u Ukrajini, (2) razvoj optički vođenih FPV-dronova i sredstava za udare srednjeg dometa, (3) logističko izoliranje Krima, (4) nastavak financiranja „Crte dronova“ kao obrambenog sredstva, (5) formiranje dron-jurišnih postrojbi, (6) 70% avansnih isplata za nabave putem sustava e-Points na portalu Brave1, (7) reforma sustava javnih nabava, (8) pribavljanje raznih vojnih vozila putem otvorenih javnih natječaja i (9) porast kvote presretanja dronova (od 83% na 91%) i krstarećih raketa (od 47% na 87%), (10) pribavljanje Patriot-raketa kroz EU sredstva, (11) stabiliziranje opremanja postrojbi besposadnim sustavima, (12) pokretanje velike proizvodnje eksploziva, streljiva i raketa, (13) poticanje „nepopularne, ali bitne“ transformacije strukture Oružanih snaga, (14) jačanje vjere partnera i suprotstavljanje ruskim propagandnim naporima, (15) osiguravanje EU zajmova za vojne prioritete, (16) masovna uporaba jeftinih sredstava protiv ruskih Shaheeda na mlazni pogon, (17) domaća balistička oružja uz 30 posto manju cijenu, (18) potpisivanje ugovora za švedske lovce Gripen, (19) suradnja u vojnim operacijama Aušan (preko 700 vozila uništeno) i Aušan-2 (preko 250 topničkih instalacija uništeno) za zaustavljanje ovogodišnjih ruskih ofenzivnih planova, (20) pokretanje izvoza dronova i vojne opreme, (21) pokretanje mehanizma „Trophy Lab“ da se saveznici upoznaju s detaljima ruske vojne opreme, te (22) pokretanje Obrambenog AI centra A1 za uporabu umjetne inteligencije na bojištu.

Sve to bilo je obuhvaćeno u strateškom konceptu za vođenje obrambenog rata u Ukrajini, koji su Fedorov i njegov tim u Ministarstvu obrane nazvali „Air-Land-Economy“ – temeljem naglaska na (1) obrani od ruskih napada iz zraka, (2) zaustavljanju agresorskih napredovanja na kopnu te (3) suzbijanju ruske ekonomije kao osnovice daljnjeg vođenja Putinova rata u Ukrajini. Kako izgleda, upravo je ta činjenica formiranja strateškog koncepta ratovanja u Ministarstvu obrane Ukrajine – nasuprot reaktivnom i kaotičnom postupanju Oružanih snaga, s velikim ljudskim gubicima i pogodovanjem kroz mreže lojalnosti – predstavljala osnovu sučeljavanja ne samo Fedorova i Sirskog kao osoba, već i bitno više njihovih širih svjetonazora te poborničkih skupina.

Samo nekoliko sati kasnije, oko podneva u četvrtak, 16. srpnja, stvar je bila dopunjena konferencijom za medije (domaće i strane) na kojoj je Mihailo Fedorov rječito obrazložio jedanaest konkretnijih razloga svojih neslaganja s okoštalim sustavom u Oružanim snagama Ukrajine (pod vodstvom generala Oleksandra Sirskog, ali uz izričito izbjegavanje spomena predsjednika Zelenskog), da bi onda nastavio i odgovarati na pitanja brojnih novinara. Pritom je svoje probleme Fedorov sažeo kroz jedanaest točaka kao: (1) provedbu rata uglavnom samo kroz taktičku razinu (bez mnogo promišljanja i kvalitetnog organiziranja operativne i strateške razine ratovanja), (2) korpusni sustav koji je tek djelomično profunkcionirao (radi sustavnog oklijevanja u njihovu zaokruženu organiziranju te prijenosu potrebnih ovlasti i materijalnih sredstava na takvu razinu vojne organizacije), (3) ustrojbeno lomljenje brigada i korpusa (ne bi li se manjim dijelovima kaotično kadroviralo, po volji, širom bojišta), (4) nedostatak osobne odgovornosti za ikakve propuste ili štete (posebno temeljem zaštita po liniji osobne lojalnosti nadređenima), (5) opskrbu postrojbi mimo korpusne strukture snaga (opet po osobnim lojalnostima pojedinih zapovjednika), (6) neprekidno rotiranje zapovjednog kadra (često i prije nego što usvoje postrojbe u koje dospiju), (7) izoliranje i otrovnost vojnog sustava prema inovatorima, (8) onemogućavanje implementacije sustavnih projekata Ministarstva obrane (posebno „Crte dronova“ i koncepta „vijetnamizacije“, prilagodbe za preživljavanje na fronti u uvjetima protivničke nadmoći u zraku kakvu su SAD uživale tijekom rata u Vijetnamu), (9) trpljenje ljudskih gubitaka bez vezane analize (gdje se Ministarstvu teško davalo numeričke podatke iz vojske, koja izgleda ni sama nije analizirala brojnost, uzroke te prostorni raspored gubitaka), (10) blokiranje inicijativa i njihovo „birokratsko rešetanje“ te (11) konstantno širenje laži (posebno na društvenim mrežama te iz krugova koruptivno povezane vojne industrije).

Mihailo Fedorov je od 2019. bio u raznim vladama, a od početka 2026. ministar obrane Ukrajine

Ako se pogleda detaljnije, mnogi od ovih prigovora uopće nisu novi. Kao prvo, korupcija u obrambenom sustavu Ukrajine – već je baš ta tema na ostavku prisilila Oleksija Reznikova (ministra obrane od 4. studenoga 2021. do 5. rujna 2023. godine), a ozbiljno je pratila i mandat njegova neposrednog nasljednika Rustema Umerova (ministra od 6. rujna 2023. do 17. srpnja 2025. godine). Nasuprot tome, iako se u dolasku kleo u borbu protiv korupcije, njegov nasljednik Denis Šmihal tu nije stigao poduzeti mnogo bitnijih poteza u svojih gotovo šest mjeseci mandata (od 17. srpnja 2025. do 13. siječnja 2026.), iako je postavio dobre temelje za poteze Mihaila Fedorova u prvoj polovici ove godine. Da pitanje sustavne korupcije u provedbi vojnih nabava ima utjecaja na aktualna događanja oko Mihaila Fedorova moglo se zaključiti iz njegovih navoda da su javni natječaji u nabavi streljiva bitno smanjivali cijene pribavljenih roba, dok su pojedine nabave (topničkog streljiva kratkog dometa na račun granata duljeg dometa) stornirane jer ni sama vojska nije mogla obrazložiti njihovu svrhu i isplativost. Ujedno, žestinu problema koje neki imaju s Fedorovim dobro se vidi i iz njegova ustrajnog propitivanja oko funkcioniranja te reformi itekako problematičnog ukrajinskog sustava mobilizacije – čiji je rad kompletno u okviru Glavnog stožera, a ne Ministarstva obrane, koje do reformiranja te ukrajinske rak-rane u ovih šest mjeseci nije dospjelo – uz navode i daljnjih prigovora temeljem davnog rada Fedorova na sustavnoj nacionalnoj kontroli kladionica (iz doba kada je još bio ministar digitalne transformacije). Uglavnom, imajući sve to u vidu, ne čude ni slikoviti medijski opisi uklanjanja Fedorova: „Pravi razlog zašto ga žele ukloniti jest taj što je, nakon što se ukrcao u korupcijski vlak, odlučio povući ručnu kočnicu umjesto da naruči espresso i vozi se s ostalima. Putnici u korupcijskim vagonima prve klase to nisu cijenili“.

Mihailo Drapatij – online izvješće predsjedniku Ukrajine

Nadalje, već se godinama moglo redovito čuti i o određenim problematičnim osobinama vojnog vođenja koje prakticira Oleksandar Sirski, i to tijekom zadnjih preko dvanaest godina ukrajinskog ratovanja s Ruskom Federacijom, a onda posebno u zadnjih gotovo trideset mjeseci na čelu obrambenog sustava u svojstvu vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine. Naime, (1) Sirskog ustrajno prati glas o manjku pažnje za dobrobit i ograničavanje gubitaka vlastitog ljudstva te (2) ustrajavanje na stvaranju monumentalnih mreža lojalnih podređenih (uz posebno zanemarivanje te kažnjavanje osoblja izvan tih sustava). Uz to, (3) u njegov stil vođenja, izgleda, spada i radikalno mikroupravljanje postrojbama razine bojne i niže, direktno iz samog Glavnog stožera, uz tek grubo uzimanje u obzir konkretnih stanja na terenu ili tamošnjih djelovanja protivnika, kao i (4) strukturni otpor reformama u ustroju snaga, sustavu obuke i opremanju – pa čak i kada je jasno da postojeće metode djelovanja nose štetu, gubitke i borbene uspjehe za agresora. O ovakvim se stvarima moglo čuti već duže, a barem dio tih pitanja lomio se i lani, u vrijeme internih kadrovskih prepirki u samim OS Ukrajine, kada je na kraju predsjednik države Zelenski isto presudio u korist Sirskog i na račun Mihaila Drapatija, izuzetno sposobnog i popularnog tadašnjeg zapovjednika Kopnene vojske Ukrajine (od 29. studenoga 2024. do 1. lipnja 2025.). Imajući u vidu ove razmirice, ne čudi ni da je baš Drapati krajem četvrtka, 16. srpnja, na društvenoj mreži Facebook vrlo jasno podržao Fedorova, njegov način rada i dosege u Ministarstvu obrane.

Šire se valovi oko smjena

Denis Prokopenko, legendarni zapovjednik Azova

Napomenimo da se zadnjih dana pažljivo gledalo i reakcije ostalih bitnijih igrača koji su na ovaj ili onaj način karijerno bili vezani uz Mihaila Fedorova. Tako se u Oružanim snagama 16. srpnja čulo za odlazak iz službe zamjenika zapovjednika Ratnog zrakoplovstva Ukrajine Pavla Jelizarova – koji je na poziv Fedorova dužnost preuzeo u siječnju ove godine, temeljem vrlo uspješnog vođenja postrojbe za bespilotne sustave „Lazarova grupa“ u okviru Nacionalne garde Ukrajine – a slične poteze bilježilo se i od više osoba iz okvira ukrajinskog Ministarstva digitalnih transformacija, koje je u četvrtak, 16. srpnja, dobilo novu čelnu osobu, sada izvan kruga Mihaila Fedorova. No, zanimljivo je uočiti i kako se niz javnosti dobro poznatih ukrajinskih časnika ujedno izbjegao neposredno očitovati po pitanju reformi, ustrojbenih problema i modernizacije – što se početkom četvrtka, 16. srpnja, odnosilo na zapovjednike dvaju ukrajinskih korpusa proisteklih iz Nacionalne garde, Denisa Prokopenka iz 1. korpusa „Azov“ i Igora Obolenskog iz 2. korpusa „Hartija“ (koji su obojica tek branili donedavnog ministra unutarnjih poslova Klimenka, u čijem je sektoru i čitava NG Ukrajine). Posebno je zanimljiva ta reakcija već spomenutog zapovjednika 2. korpusa NG, s obzirom na to da se radi o jednom od ukupno dvaju ukrajinskih korpusa koje je Fedorov u svojoj konferenciji za medije posebno istaknuo kao primjere uzornog vojnog djelovanja – dok se tada nije čulo ništa ni od čelništva druge takve spomenute postrojbe, 3. korpusa zasnovanog oko 3. jurišne brigade i njezina zapovjednika Andrija Bileckog. Iako se sam 3. korpus na društvenim mrežama kasno 16. srpnja relativno propagandno osvrnuo na niz prigovora koji su bili javno spominjani, njegov zapovjednik Bilecki tijekom petka, 17. srpnja, imao je zaseban razgovor s predsjednikom Zelenskim i njegovim savjetnikom Palihom. Slično je bilo i s Robertom Brovdijem „Mađarom“, aktualnim zapovjednikom Snaga besposadnih sustava OS Ukrajine (od 3. lipnja 2025. godine) – koji se tijekom 17. srpnja prvo sastao sa Zelenskim i dijelom drugih viđenijih zapovjednika, da bi onda na mreži Facebook postavio objavu u kojoj brani svoju granu OS Ukrajine i pojedine suradnike od dijela prigovora kakve se upućivalo Sirskom i Glavnom stožeru.

“Fleš” je u Ministarstvo obrane došao s Fedorovim, a nastavit će rad u Uredu Zelenskog

Slične je razgovore Zelenski jučer održao i sa već spomenutim zapovjednicima Prokopenkom (1. korpus NG „Azov“) i Obolenskim (2. korpus NG „Hartija“), kao i zamjenikom zapovjednika Zračno-desantnih snaga OS Ukrajine Andrijem Tkačukom te vršiteljem dužnosti zapovjednika 19. korpusa Valerijem Skredom. Za očekivati bi bilo da su ovi razgovori imali za svrhu „omirisati“ stanje u Oružanim snagama, posebno u okolnostima učestalih javnih poziva da se pojedini zapovjednici i postrojbe solidariziraju sa smijenjenim ministrom Fedorovim, za kojega širom Ukrajine već treći dan demonstriraju tisuće građana. Slično treba gledati i kontakte s pojedinim savjetnicima iz užeg tima smijenjenog Fedorova – gdje se moglo uočiti da je sastanak Zelenskog sa Serhijem Beskrestnovom „Flešom“ prošao bolje (pa će on, valjda, uskoro postati i savjetnik Zelenskog za pitanja besposadnih sustava), dok je, izgleda, Serhij Sternenko ostao izvan igre te čvrsto uz Fedorova. Među ostalim, to se vidjelo i po objavi Sternenka na mreži YouTube, gdje je on oko podneva 17. srpnja u dužem video-intervjuu ne samo komentirao prethodne objave Fedorova, nego ih i dopunjavao vlastitim iskustvima te primjerima iz svog kratkog staža u Ministarstvu obrane (kao savjetnika za bespilotne letjelice, od 22. siječnja ove godine pa do srijede, 15. srpnja).

Zašto je sve to bitno?

Kao prvo, problemi u vojnom zapovijedanju javljaju se često u ratnim situacijama, posebno kada se krene voditi rat koji je ili izuzetno masivan (pa vojska bilježi priljev masivnog ljudstva iz civilnog sektora, gdje u pitanje dolazi profesionalnost ponašanja te stručno znanje) ili jako tehnološki revolucionaran (pa se okoštale vojne strukture moraju suočavati s radikalnim promjenama ustroja, doktrine ili opreme). Neke od tih situacija okusila je i Republika Hrvatska u vrijeme svog Domovinskog rata – za što se dovoljno prisjetiti navoda bilježenih na suđenjima za događanja u Medačkome džepu. Sasvim je jasno da za Ukrajinu predstavlja ogroman problem već i sama činjenica da su usred ogromnog obrambenog rata ostali s vršiteljima dužnosti na čelu ministarstava vanjskih poslova i obrane, dok su pod znakom pitanja i osobe imenovane na čelo nacionalne policije te na poziciju vršitelja dužnosti ravnatelja civilne obavještajne službe (SBU).

Generali Sirski i Gnatov – sam vrh ukrajinskih Oružanih snaga

Kao drugo, u ratno je vrijeme još i veći problem u aktualno zaoštrenim odnosima između ukrajinskog predsjednika, načelnika Glavnog stožera i ministra obrane (pa time i Vlade) – što stvarno nije nepoznato Republici Hrvatskoj iz zadnjih nekoliko godina. Pritom je stanje u Ukrajini ipak ponešto drugačije od onog u Hrvatskoj. Naime, predsjednik države nije ujedno i vrhovni zapovjednik, već tu dužnost obnaša najviši vojnik u državi (sada general Oleksandar Sirski). Ta se dužnost sve do ožujka 2020. tradicionalno udvostručivala s dužnošću načelnika Glavnog stožera, da bi onda bila odvojena (pa sada nema veze s aktualnim načelnikom GS, generalom Andrijem Gnatovim). Dakle, ovdje se sada zapravo odmjeravaju snage ministra obrane i više ljudi s vrha vojne piramide, gdje predsjednik Zelenski s visine arbitrira mimo Vlade (čiji je čelni čovjek u Ukrajini već neko vrijeme politički iznenađujuće slab). Pritom je onda i sva odgovornost za rješavanje takve situacije na osobi predsjednika – gdje Zelenski zato sam snosi i sve vojne, političke ili korupcijske implikacije tog presuđivanja među spomenutim zavađenim stranama.

Za razliku od sličnog sukoba ovlasti iz srpnja 2021. godine – kada je Zelenski prvo otpustio vrhovnog zapovjednika Ruslana Homčaka i načelnika Glavnog stožera Serhija Korničuka, a onda tri mjeseca kasnije i ministra obrane Andrija Tarana – sada je predsjednik, izgleda, stao više na vojnu stranu (iz kojeg god konkretnog razloga), da bi 15. srpnja smijenio popularnog i reformama sklonog ministra obrane Mihaila Fedorova. No, time si je onda Zelenski otvorio bok po pitanju zaštite korupcije, po uzoru na prošlogodišnju situaciju oko NABU i SAP, koja je u konačnici, izgleda, završila na leđima osramoćenog bivšeg šefa Predsjedničkog ureda Jermaka. Napomenimo da se baš tog Jermaka zadnjih dana aktivno viđalo s vrhovnim zapovjednikom vojske Sirskim, pa su tu već krenula svakakva nagađanja i političke spletke. Uz to, Zelenski si je vjerojatno istim putem od vjernog suradnika Fedorova napravio i budućeg velikog političkog konkurenta – mlađeg i u javnom nastupu bitno spretnijeg od bivšeg generala Valerija Zalužnog – gdje pojedine ankete Kijevskog instituta za sociologiju Mihaila Fedorova čak u lipnju ove godine vide među osobama od najvećeg javnog povjerenja, dok su ga prije samo koji tjedan i strani mediji opisivali kao „novu političku zvijezdu te najuspješnijeg reformatora u aktualnoj Vladi“. Otuda onda i veliki javni prosvjedi protiv njegove smjene.

Za kraj treba napomenuti i da je Zelenski smjenom civila Fedorova te namjerom imenovanja na čelo Ministarstva obrane Ukrajine već spomenutog general-bojnika Jevgenija Hmare u praksi ne samo otvorio vrata toleriranju korupcije i nereda u vojnim stvarima – već je u pitanje praktički doveo i provedbu principa civilnog nadzora nad oružanim snagama u državi. Dok je u Ukrajini dugo godina bila sasvim normalna praksa da ministri obrane budu aktivni ili umirovljeni generali i admirali, već neko vrijeme se od toga odustalo pod teretom pregovaranja o članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu. Iako se zadnjih dana nagađa kako bi general Hmara tu trebao izaći iz aktivnog vojnog sastava, teško je povjerovati da će takvom brzom „promjenom dresa“ on ujedno smoći snage i da se na dnevnoj razini suprotstavlja svojim donedavnim nadređenima, kakvi su generali Sirski i Gnatov. A, naravno, bez ozbiljnog vođenja Ministarstva obrane apsolutno nema ni borbe protiv korupcije u obrambenom sektoru, kao ni ustrajavanja da se u toj ključnoj državnoj djelatnosti novci troše pametno i racionalno – kako u Ukrajini, tako i u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 18. srpnja 2026. pod nazivom “Je li Zelenski upravo stvorio velikog političkog konkurenta?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/prosvjedi-ukrajina-smjena-fedorova-sukob-sirskog-kriza-obrane-15729158

** Photo: Ured predsjednika Ukrajine, M.Fedorov/FB, Y.Svyrydenko/FB, Glavni stožer OS UKR

Srijeda, 8. srpnja, ne samo da predstavlja 131. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, već je i ukupno 92. dan primirja, koje je 15. lipnja bilo dodatno kodificirano „Memorandumom o razumijevanju“ između Sjedinjenih Država i Irana. No, kako smo to razložili već u prvim danima po objavi sklapanja ovog (zapravo pravno neobvezujućeg) dokumenta, dosadašnjih 24 dana njegova važenja samo su dodatno istaknula probleme koji su obilježili već i njegovo samo sklapanje.

Trumpova potraga za iluzornom pobjedom

Kao prvo, sasvim je jasno da je Donald Trump trebao bilo koju vrstu pobjede u Iranu, makar ona bila i potpuno iluzorna. Ako ništa drugo, to se moglo čuti i iz njegovih usta na konferenciji za tisak održanoj na kraju G7 summita u francuskom mjestu Évian-les-Bains nedaleko od švicarske granice i Ženeve, u srijedu 17. lipnja. Trump je tada rekao da se u dogovor s Iranom krenulo „radije nego u veliku depresiju, radije nego da vaš omiljeni predsjednik bude Herbert Hoover, što nikad nisam želio biti“. Herbert Hoover je, naime, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih svijet uveo u Veliku krizu, prvenstveno — prema Trumpu — „dizanjem poreza i kamata“ (uz uvođenje i niza dodatnih carina). Umjesto da se „samo nastavilo bombardirati ih, dođavola!“, ovaj početak dogovaranja otvorio je — prema Trumpu — put za obnovu dnevnog pomorskog prometa vrijednog „petsto, šesto ili sedamsto milijuna dolara“.

Uz to, kako je po pitanju nafte naglasio Donald Trump: „Mi ostajemo bez zaliha za oko četiri tjedna. Ima tih rezervi širom svijeta, i nama bi one stvarno istekle. I došlo bi vrijeme kada ih se ne bi moglo dobiti, a onda biste vidjeli rusvaj“. Time je zapravo javno postavio rok otprilike do 20. srpnja, što odgovara i brojnim tvrdnjama stručnjaka iz naftne industrije. Navodno je to saznanje za Trumpa bilo jedan od rezultata posebnog briefinga o ekonomiji kojeg je imao na rođendan, u nedjelju 14. lipnja, no ipak je njegova iskrenost u javnom izričaju bila neočekivana.

Usprkos činjenici da do formalnog ukidanja američke vanjske blokade prometa kroz Hormuz nije došlo sve do 19. lipnja, već se od objave usuglašavanja „Memoranduma o razumijevanju“ 15. lipnja mogao bilježiti pojačani brodski promet kroz Hormuz — usprkos razmjeni borbenih djelovanja 16. i 17. lipnja. Taj je trend dodatno pojačan od 21. lipnja, kada su SAD objavile privremeno ukidanje naftnih sankcija prema Iranu — što je onda nebu pod oblake vinulo iranski pomorski izvoz. Dok se do utorka, 7. srpnja, procjenjivalo da je Iran tako nanovo otvorenim pomorskim putem uspio izvesti ukupno oko 60 milijuna barela sirove nafte, jučer su spomenute sankcije ponovno uvele Sjedinjene Države, i to putem Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC). Iran je to odmah protumačio kao novo i posebno teško kršenje „Memoranduma o razumijevanju“, konkretno njegova članka 10. U njemu se kaže da SAD po potpisivanju Memoranduma na sebe preuzimaju obvezu da (do konačnog ukidanja sankcija) putem Ministarstva financija izdaju privremene dozvole za izvoz iranske nafte, derivata i proizvoda, kao i svih pripadajućih usluga (uključujući bankarske, osiguranje, transport) — što je onda i bilo ostvareno od 21. lipnja pa sve do jučer.

Pregovori na milost i nemilost

Kao drugo, čitav je ovaj dokument — a onda i stanje rata, primirja ili mira između SAD-a i Irana — zapravo neprekidno stavljen na milost promjenjive volje Donalda Trumpa. To se vidjelo već u vrijeme njegova zaključenja, koje je u Washingtonu na početku valjda izgledalo kao manje bitan tehnički korak. Za njega nije bio problem da se objavi krajem nedjelje, 14. lipnja (na Trumpov 80. rođendan), ali da bude potpisan u petak, 19. lipnja, od strane potpredsjednika J. D.-a Vancea — kojemu je u zaslugu stavljeno i njegovo usuglašavanje s Irancima. Ipak, kako su već i prve reakcije na ovu objavu bile spektakularne, Trump je očigledno ocijenio da takvu priliku za samohvalu ne treba prepustiti potpredsjedniku. Nakon nekoliko vijesti o digitalnim potpisima, i sam je fizički potpisao dokument 17. lipnja u Parizu — nakon G7 summita u Évian-les-Bainsu, tijekom večere s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u palači Versailles. Naravno, time je onda otpalo već najavljeno potpisivanje 19. lipnja u Ženevi, a onda i tamošnji brzi nastavak razgovora SAD-a i Irana.

Dvor iranskog šaha Abbasa II sredinom 17. stoljeća

Usprkos kasnijem nastavku pregovora (prvo 21. i 22. lipnja između J. D.-a Vancea te iranskog predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, uz katarsko i pakistansko posredovanje u Švicarskoj, te onda još 30. lipnja i 1. srpnja u Dohi, na razini Steven Witkoff/Jared Kushner za SAD i zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi za Iran), čitava se tematika pregovora s Iranom zadnjih tjedana svela na pitanje protočnosti Hormuškog tjesnaca. Podsjetimo, Trump je Iran pritom opisao kao „u jednom pogledu primitivnu kulturu, ali i genijalnu primitivnu kulturu“. Pritom je sasvim u pozadini ostalo provođenje razgovora o ostalim temama (s posebnim naglaskom na iranski nuklearni program), koje bi trebale biti usuglašene tijekom ukupno 60 dana daljnjih pregovora. Taj rok ističe 15. kolovoza, a onda može biti produžen za mjesec dana — iako je Trump u više navrata javno govorio da, ako se dogovor ne postigne u 60 dana, „to je sasvim OK i mi ćemo se vratiti na bombardiranje“, što Trump navodno „ne bi želio napraviti, jer nije dobro, ali bi moglo biti nužno“. Ipak, iz katarskih se izvora moglo čuti da se nastavak razgovora očekuje iza 10. srpnja, kada završe protokoli pogreba pokojnog iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija, koji su započeli u petak, 3. srpnja, i traju do četvrtka, 9. srpnja.

Američkim paralelizmom do promjene ugovorenih sadržaja

Tekst “Memoranduma o razumijevanju” potpisanog od SAD i Irana

Uz svu tu proizvoljnost, jednako je tako i primjena ovog sadržajno kratkog dokumenta ostala visjeti u zraku, budući da se njegov ne previše precizan tekst — kojeg su iranski izvori objavili već 15. lipnja, a američki mediji tek 18. lipnja — zapravo nastavio primjenjivati izuzetno jednostrano, odnosno kako komu odgovara u pojedinom trenutku. Posebna je tu neugodnost proizlazila iz činjenice da su Sjedinjene Države sklopljeni Memorandum zapravo uzele više kao neobvezujući okvir za postupno ostvarenje svojih prvotnih ratnih interesa. S druge strane, Iran se do danas njegovih pojedinih riječi (koje su u tekst uspjeli ubaciti uz privolu američke strane) drži doslovno, pa i uz dodatna široka sadržajna tumačenja u svoju korist. Američka „neobaveznost“ se tu naglašeno vidi u postupnom faktičnom modificiranju sadržaja mimo teksta dokumenta, kroz uspostavu najmanje dvaju sustava — faktično paralelnih, a sadržajno suprotnih slovu članaka „Memoranduma o razumijevanju“.

Alternativni koridori

Prvi primjer ovakvog američkog paralelizma predstavlja legaliziranje (a onda i otvoreno promoviranje) tranzitnog koridora kroz Hormuz mimo onog sjevernog, pod „iranskom upravom“. Nakon što je Ratna mornarica SAD-a navodno i dulje pojedine brodove provodila kroz put uz same obale Omana u Hormuzu, taj je put 23. lipnja ozakonila Međunarodna pomorska organizacija (IMO) pod okriljem UN-a, u okviru neuspjelog pokušaja masovne evakuacije tada oko 11.000 pomoraca mjesecima zarobljenih na brodovima blokiranim u Perzijskom zaljevu. Korištenje ove prometne rute kroz Hormuz u Iranu se smatra izričitim kršenjem članka 5 „Memoranduma o razumijevanju“. Brodovi na toj ruti do sada su barem u dva navrata bili izloženi iranskim napadima, što je onda bilo praćeno nastavkom američkog doživljaja pojma primirja na Bliskom istoku, odnosno s Iranom, kao situacije da se „puca, ali u ponešto umjerenijoj količini“ (prema Trumpovu opisu od 3. lipnja). Taj se „aktivni“ pristup vojnim djelovanjima u vrijeme primirja dobro vidio u nekoliko navrata tijekom zadnjih tjedana.

Prvi je put to bilo u petak, 26. lipnja, na što su SAD odgovorile rano u subotu, 27. lipnja, udarima po izvidničkoj opremi na južnim obalama Irana — da bi onda iranski odgovor po ciljevima u Kuvajtu i Bahreinu doveo do dodatnih američkih borbenih djelovanja u nedjelju, 28. lipnja. Naravno, kao i više puta ranije, kriza je okončana u kasnim večernjim satima te nedjelje, prije otvaranja američkih burzi — što do novih porasta cijena nafte nije dovelo odmah, nego tek iza četvrtka, 2. srpnja, kada je postalo jasno da se otežu i te nedjelje najavljeni dodatni pregovori SAD-a i Irana. Slična situacija opet se bilježila i u utorak, 7. srpnja, kada se čulo za iranske napade na barem tri broda: prvo LNG-tanker „Al Rekayyat“ iz Katara, a onda još dva tankera, „Wedyan“ iz Saudijske Arabije i „Cyprus Prosperity“ iz UAE, uz sumnje na još dva dodatna neimenovana broda. To je odmah dovelo do promjene smjera kretanja niza drugih plovila iz ove „omanske“ rute prema onoj „iranskoj“.

Na ovaj iranski potez su krajem utorka, 7. srpnja, Sjedinjene Države odgovorile udarima po Bandar Abbasu, Siriku i otoku Qeshm — s naglaskom da je taj odgovor bio nekoliko puta jači od onog krajem lipnja („kažnjavajući udari, a ne proporcionalni“), iako se opet spominjao sličan opseg meta (protuzračni sustavi i rakete zrak-zemlja, oprema za obalno osmatranje, protubrodske krstareće rakete i lanseri bespilotnih letjelica). Dok su SAD — prema CENTCOM-u — gađale preko 80 pojedinačnih ciljeva (među njima i ponešto na iranskom otoku Harg, u luci Deyr i širom provincije Bushehr te otoka Qeshm), iranski je uzvrat navodno obuhvatio 85 ciljeva u Kuvajtu i Bahreinu. To bi moglo potaknuti dodatnu rundu američkih borbenih djelovanja po Iranu tijekom ovog i nadolazećih dana, a prema Trumpovim riječima iz Ankare — možda i općeniti prekid primirja te ponovnu uspostavu američke vanjske blokade Hormuza.

Libanonski čvor i trilateralni okvir

Drugi primjer uspostave spomenutog američkog paralelizma predstavlja pitanje primirja u Libanonu — koje bi na prvi pogled trebalo biti obuhvaćeno člankom 1 „Memoranduma o razumijevanju“, iako taj dokument u svom stvaranju nije obuhvatio Izrael koji u Libanonu aktivno ratuje. Dok se prvih dana djelovanja Memoranduma još raspravljalo o njegovu utjecaju na Izrael (što su izrijekom odbijali brojni izraelski dužnosnici) — stvar se bitno zakomplicirala u petak, 26. lipnja, kada je u Washingtonu bio sklopljen „Trilateralni okvir“ između Izraela i Libanona, uz američko posredovanje. Njegovih 14 točaka tretira pitanje Libanona odvojeno od dotadašnjih sporazuma SAD-a i Irana, što u Teheranu također smatraju izričitim kršenjem članka 1 „Memoranduma o razumijevanju“. Taj članak, naime, govori o „trenutnoj i trajnoj obustavi vojnih operacija na svim frontama, uključujući u Libanonu“, te o osiguranju „teritorijalnog integriteta i suvereniteta Libanona“ — da bi se onda mir u Libanonu fiksirao i unutar okvira konačnog mirovnog sporazuma SAD-a i Irana, kojeg tek treba postići.

Brodski promet kroz Hormuz

Ukupno gledano, od 18. lipnja pa do sredine ovoga tjedna moglo se govoriti o prolazu kroz Hormuz oko 15 tankera dnevno (u oba pravca), što iznosi oko 29 posto predratnoga prometa. U svjetlu takvih podataka dosta neuvjerljivo zvuče i opravdanja iz Sjedinjenih Država s kraja lipnja da je brodski promet kroz Hormuz stvarno prilično opao, ali da većinu izostanaka ne čine tankeri već druge vrste teretnih plovila. Ipak, tu bitnu tematiku treba pogledati detaljnije.

Prolazi početkom primjene “Memoranduma o razumijevanju”

Konkretno, nakon iznimno malo prolazaka kroz Hormuz 14. lipnja (ispod 10 prolaza u oba smjera), već se 15. bilježilo 12 prolaza (6 ulaza i 6 izlaza), da bi 16. lipnja došlo do ozbiljnog porasta (8 izlaza, posebno prema Kini, i 16 ulaza, gdje se posebno hvalio strateški bitan rast ulaza brodova, iako izgleda pretežito prema Iranu). U srijedu, 17. lipnja, spominjalo se ukupno 26 prolaza (13 ulaza i 13 izlaza), pretežito „iranskom rutom“, uz naznake iranskog doziranja ukupnih prolaza. Uz slične prolazne rezultate se u četvrtak, 18. lipnja, čulo za pad ulazaka (ukupno 7, nasuprot 19 izlazaka), da bi sa službenim ukidanjem američke vanjske blokade Hormuza promet 19. lipnja bilježio 23 prolaza (11 izlazaka i 12 ulazaka). Dana 20. lipnja zabilježena su još 32 prolaza (17 ulazaka i 15 izlazaka, od toga ukupno 11 tankera — 6 ulazaka i 5 izlazaka). Privremeno iransko zatvaranje Hormuza radi izraelskih djelovanja u Libanonu utjecalo je na prolaz uglavnom plovila povezanih s Iranom, pa je 21. lipnja brojalo ukupno 20 prolazaka (10 ulazaka i 10 izlazaka, od toga 4 tankera, 2 u ulasku i 2 u izlasku). Nakon okončanja problema, 22. lipnja je bilježio ozbiljniji rast prometa — 20 ulazaka i 16 izlazaka, od čega oko trećinu s isključenim AIS sustavom, te dvije trećine s omogućenom identifikacijom brodova.

Drugi tjedan djelovanja „Memoranduma o razumijevanju“ donio je 23. lipnja ukupno 25 prolaza (12 ulazaka, od toga 4 tankera, i još 13 izlazaka), da bi 24. lipnja bila zabilježena čak 62 prolaza (21 ulazak i 41 izlazak). Pritom je od desetak tankera na ulazu većina išla „iranskom rutom“, a tek poneki uz obale Omana, gdje se bilježio bitno aktivniji izlaz iz Zaljeva — što je onda i potaknulo Iran na vojno suzbijanje takvoga prometa. Zato se u četvrtak, 25. lipnja, još bilježilo ukupno 54 prolaza (9 tankera na ulazu, i to 6 „iranskom rutom“ i 3 uz obale Omana), da bi početak vojnih djelovanja u petak, 26. lipnja, uz ukupno 40 prolaza (28 izlaza i 12 ulaza) ipak bitno oslabio promet „omanskom rutom“ — zabilježen je bio i prolaz tek 7 tankera (4 „iranskom rutom“ i 3 pod američkom mornaričkom pratnjom na „omanskoj ruti“) te brojna okretanja u plovidbi. Subota, 27. lipnja, bilježila je ukupno 39 prolaza — od toga 17 izlaza i 22 ulaza, pri čemu je bilo 11 tankera (6 „omanskom rutom“ i još 5 „iranskom rutom“, koju zbog sankcija Iranu ne mogu koristiti europska plovila) — te ponovna američka mornarička eskortiranja „omanskom rutom“ i u nedjelju, 28. lipnja (ukupno 44 prolaza, od toga 20 izlaza i 24 ulaza u Zaljev, od toga ukupno 8 tankera, podjednako rutama uz obale Irana i Omana).

U ponedjeljak, 29. lipnja, zabilježeno je ukupno 39 prolaza (23 izlaza te 16 ulaza, od toga 3 VLCC tankera „omanskom rutom“). Utorak, 30. lipnja, donio je 34 prolaza (15 izlaza i 19 ulaza, od toga 10 raznih tankera, 6 „iranskom rutom“ te još 3 uz obale Omana) — iako se od američkog potpredsjednika J. D.-a Vancea 1. srpnja moglo čuti kako je svrha čitavog Memoranduma i s njime vezanog jačanja prometa kroz Hormuz tek „ponovna popuna svjetske naftne ekonomije, nadopuna ponešto zaliha — da bi se onda vidjelo gdje smo i kako stojimo“, dakle — sve privremeno. Mjesec srpanj je započeo prolazom ukupno 43 plovila (19 izlaza i 24 ulaska u Zaljev, od toga 13 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i čak 8 uz obale Omana, od toga 5 VLCC tankera pod američkom pratnjom) — da bi se u četvrtak, 2. srpnja, bilježio ulazak 11 tankera: 6 „iranskom rutom“ i 5 uz obale Omana (od toga 4 VLCC pod američkom vojnom pratnjom). Petak, 3. srpnja, opet je donio jačanje tankerskog prometa (14 tankera je ulazilo u Zaljev, od toga njih 8 „iranskom rutom“ i 6 uz obale Omana, od toga 3 VLCC pod pratnjom američke Ratne mornarice), a kako izgleda — iranski državni sprovod pokojnog vrhovnog vođe trebao je biti iskorišten za novo jačanje prometa „omanskom rutom“ kroz Hormuz. To je dovelo i do pojačane prisutnosti flotila iranskih vojnih brodica, pa dok se tijekom 4. i 5. srpnja moglo čuti za ukupno 78 prolaza (32 izlaza i 46 ulaza), od toga je 4. srpnja bilo spomena ulaza tek 6 tankera (sve „iranskom rutom“), a onda 5. srpnja i ulazak još 9 tankera (2 „iranskom rutom“, a još 7 uz obale Omana, od toga 3 VLCC uz američku pratnju).

Iako su već do tada opet započela borbena djelovanja u zoni Hormuza, u ponedjeljak, 6. srpnja, spominjalo se ukupno 45 prolaza (27 izlaza i 18 ulaza kroz Hormuz, od toga 7 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i 2 uz obale Omana, od čega jedan pod američkom pratnjom). Budući da se do 7. srpnja čulo i o organiziranju pojedinih izlaznih konvoja kroz Hormuz „omanskom rutom“, ne čudi da je to onda dovelo i do ponovljenih iranskih vojnih djelovanja protiv takvih plovila — te onda i do brojnih okretanja u plovidbi temeljem procjena konkretnog bitnije povećanog rizika, uz ukupno 41 prolaz kroz Hormuz, od toga ulazak barem 4 tankera u Zaljev (po 2 „iranskom“ i „omanskom“ rutom).

Utjecaj aktualne faze primirja na naftna pitanja

Što se tiče konkretnih učinaka spomenutog „Memoranduma o razumijevanju“, oni su bili faktično impresivni, iako je zapravo ostalo visjeti u zraku ikakvo pravo primirje temeljem njegova sadržaja. Kako se zadnjih tjedana višestruko hvalio američki predsjednik Donald Trump, WTI nafta je prvo cjenovno pala oko 5 posto (s 84,3 na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (s 86,7 na ispod 82,9 USD za barel), da bi se onda taj pad nastavio do četvrtka, 2. srpnja — kada je WTI nafta dostigla 67,15 USD, a Brent nafta 70,28 USD za barel. No, od tada se bilježi ponovno polagano poskupljivanje, dodatno pojačano i novim incidentima u Hormuzu u utorak, 7. srpnja, te onda i već spomenutim vezanim američkim ukidanjem 21. lipnja uvedenih suspenzija na ograničenja „proizvodnje, isporuke i prodaje“ sirove nafte te naftnih proizvoda iranskog podrijetla. Konkretno, do srijede, 8. srpnja, WTI nafta je ponovno dosegla 72,48 USD za barel, dok je Brent nafta bilježila 76,2 USD za barel — uz nejasnu perspektivu daljnjeg kretanja tih cijena.

Usprkos spomenutom padu cijena nafte na terminskim tržištima, cijena goriva u Sjedinjenim Američkim Državama nije ispunila očekivanja Donalda Trumpa i strmoglavila se istim ili sličnim ritmom. Dok se prosječna cijena benzina u SAD-u prije otpočinjanja intervencije u Iranu bilježila na 2,98 USD po galonu, maksimum cijena je bio registriran krajem svibnja s oko 4,55 USD po galonu. Ta je cijena krenula padati da bi se, po objavi sklapanja „Memoranduma o razumijevanju“, spustila ispod psihološke granice od 4 USD za galon. Iako se već 15. lipnja bilježilo prosječno 3,997 USD za galon, do 7. srpnja su te cijene pale tek do 3,79 USD za galon — dakle, niti približno kao cijene nafte. To je zadnjih tjedana u više navrata potaklo i samog Donalda Trumpa da naftne kompanije i vlasnike benzinskih crpki optuži za manipuliranje tim cijenama, koje se u SAD-u općenito drže posebno bitnima u predizborna vremena (kao što su nadolazeći mjeseci pred kongresne izbore zakazane za 3. studenoga). No, prema upućenim stručnjacima, osnovni razlog zadržavanja visokih cijena su pitanja raspoloživosti rafinerijskih kapaciteta — koja posljednje vrijeme prioritet stavljaju na tržišno isplativu proizvodnju dizelskog i avionskog goriva, uz manje kapaciteta za benzin, maziva i druge frakcije derivata. Dakle, tu će do bitnijih promjena doći ne kada to Trump poželi, već kad se glavnina tržišta ozbiljnije stabilizira.

Pražnjenje strateških rezervi SAD-a

Još je možda i veći problem što se zadnjih tjedana, mimo kretanja cijena nafte na terminskim tržištima, nastavilo bilježiti i ozbiljna povlačenja nafte iz američkih zaliha, kako onih državnih, tako i komercijalnih. Ukupno se u američkim državnim strateškim zalihama bilježi 14 tjedana njihova uzastopnog opadanja. U tjednu prije sklapanja Memoranduma: bilježilo se američko otpuštanje 15,4 milijuna barela (8,9 milijuna iz državnih strateških zaliha te još 6,44 milijuna iz komercijalnih zaliha). U tjednu zaključenja Memoranduma (15. – 21. lipnja): bilježio se pad ukupnih američkih zaliha nafte za ukupno 11,74 milijuna barela, od čega je 9,1 otpadalo na državne strateške zalihe i još 2,64 milijuna na otpuštanja iz komercijalnih zaliha. U tjednu od 22. do 28. lipnja: bilježilo se otpuštanje 5,5 milijuna barela iz državnih zaliha te 8,32 milijuna barela iz komercijalnih zaliha (ukupno 13,82 milijuna barela).

Od 29. lipnja do 5. srpnja: bilježilo se otpuštanje još oko 6,2 milijuna barela iz državnih strateških rezervi — u kojima je ostalo još oko 319,5 milijuna barela, što je njihova najniža razina od 1983. godine. Prema pojedinim procjenama, ova razina otpuštanja nafte iz američkih državnih strateških rezervi može se održati otprilike do razine od 300 milijuna barela — što bi značilo još koji tjedan, odnosno načelno do kraja srpnja. Ako se do tada ne stabilizira promet kroz Hormuz, navodno treba očekivati bitnije promjene cijena i tržišne nestabilnosti s tek smanjenim razinama njihova ublažavanja kroz američke komercijalne i državne strateške zalihe, o čemu je govorio i sam Donald Trump u Francuskoj 17. lipnja, kako smo već ranije citirali. Uz to, treba napomenuti i da su američka povlačenja iz strateških zaliha formulirana kao pozajmice te će ih s vremenom trebati vratiti — što bi opet moglo postupno loše utjecati na buduću opću raspoloživost nafte na svjetskim tržištima.

Što dalje?

Dok se vojna djelovanja opet intenziviraju u zadnjih 48 sati, treba napomenuti i današnje izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa u Ankari na godišnjem sastanku NATO saveza. U okviru njegovih izjava za medije s glavnim tajnikom Markom Rutteom postalo je jasno da Iran najednom zauzima većinu vremena i koncentracije američkog vođe, namjesto teme rata u Ukrajini koji je posebno na srcu većine ostalih država članica Saveza. No, dok je donedavno hvalio iransko vodstvo, Trump danas te iste ljude opisuje kao „ništarije“, „rak kojeg treba rano izrezati“, ali i „glupe“ te „nerazumne“, kazujući ujedno da on sam smatra „Memorandum o razumijevanju“ potpisan između 15. i 17. lipnja propalim. No, kao i do sada, vojne opcije oko Irana i dalje ostaju praktično ograničene — tako da i sam Donald Trump tu zapravo ostavlja prostor za dodatno pregovaranje u nadolazećim danima (sve u uvjetima nanovo prekinutog prometa kroz Hormuz te opet rastućih cijena nafte na svjetskim tržištima). Doduše, kako su već mnogi komentirali, tek je sredina tjedna i time ima vremena za dodatne vojne akcije prije nadolazeće nedjelje i pretpostavljenog smirivanja stanja pred novi tjedan burzovnog trgovanja.

Za kraj, napomenimo da, iako se od Donalda Trumpa još 17. lipnja moglo čuti kako sve zemlje izričito žele slati svoje vojne snage prema području Perzijskog zaljeva (a SAD ih ne treba, nakon okončanja „pravih“ vojnih djelovanja), niti do danas nema traga ikakvim saveznicima koji bi se stvarno ondje masovnije pridružili Sjedinjenim Državama i Izraelu u obračunu s Iranom. To i nije čudno ako se prisjetimo da se prije započinjanja intervencije Trump nije koordinirao ni s kim od uobičajenih saveznika. Nažalost, stanje priprema dobro je ilustrirala i činjenica američkog napada na iransku školu u mjestu Mindab na prvi dan rata, u subotu, 28. veljače ove godine. Još prije koji tjedan sam je Trump na pitanja novinara tvrdio kako o tome još traje istraga i ne može se govoriti o odgovornim osobama za smrt 156 civila (od toga 120 školaraca), prebacujući odgovornost na sektor obrane i ministra Petea Hegsetha. Dok službenih informacija o istrazi nema, američki CNN otkrio je da se u Pentagonu itekako znalo da su podaci o toj potencijalnoj meti stari te podobni za novu provjeru. Ipak, navodno se, radi ubrzavanja postupka izbora ciljeva za napade (u čemu se ponosno isticala i uloga sustava umjetne inteligencije), odustalo od takvih dodatnih provjera — što i ne čudi, s obzirom na to da je Hegseth ionako smanjio broj ljudi zaduženih za taj posao. Napad je na kraju ipak izveden i pogođen je bivši vojni objekt koji je posljednjih desetak godina služio kao škola. Nažalost, ova situacija dobro ilustrira i ukupnu razinu te kvalitetu priprema SAD-a kako za ovogodišnje vojno djelovanje u Iranu, tako i za njegove razne posljedice po države u regiji, ali i bitno šire.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 8. srpnja 2026. pod nazivom “Rat opet eskalira, veliki problemi sa zalihama nafte, jedan napad otkrio pravo stanje u američkoj vojsci!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kriza-hormuz-povratak-sankcija-iran-trump-nafta-rast-cijena-15726100

Nakon što je jučerašnji dan proveo u Sloveniji, danas je Vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi (SACEUR) i zapovjednik Zapovjedništva SAD-a za Europu (USEUCOM) general zbora Alexus G. Grynkewich boravio u Hrvatskoj. U sklopu svoje turneje po državama jugoistočne Europe, general Grynkewich je u Hrvatsku došao na poziv načelnika GS OS RH generala Tihomira Kundida, s kojim je po dolasku u Zagreb razgovarao o jačanju sposobnosti Oružanih snaga RH, kao i o bilateralnoj vojnoj suradnji Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država. Također, SACEUR-u su predstavljeni ključni projekti modernizacije i opremanja OS RH te razvoj novih sposobnosti determiniranih suvremenim sukobima. Načelnik Glavnog stožera OSRH naglasio je da Hrvatska u potpunosti podupire napore Saveza te nastavlja aktivno doprinositi NATO strukturi snaga, NATO zapovjednoj strukturi, NATO modelu snaga te operacijama, misijama i aktivnostima Saveza. Oružane snage RH doprinose jačanju savezničke spremnosti, interoperabilnosti, razmjestivosti i sposobnosti provedbe zadaća kolektivnog odvraćanja i obrane, što potvrđuje kontinuitet hrvatskog savezničkog angažmana kao i nastavak sudjelovanja OS RH u ključnim NATO aktivnostima na istočnom i jugoistočnom krilu Saveza, u Sredozemlju i u regiji, uz zadržavanje sposobnosti za daljnje prilagodbe u skladu sa savezničkim potrebama i nacionalnim odlukama, napominju OS RH u priopćenju. Također, najavljena je i konferencija načelnika glavnih stožera država članica A-5 koja će se održati u rujnu 2026. u Zadru.

Osim s načelnikom GS OS RH generalom Kundidom, SACER Grynkewich sastao se i s ministrom obrane RH Ivanom Anušićm. Glavne teme su bile: poruke sa summita NATO-a u Ankari, modernizacija OS RH, situacija na jugoistoku Europe, kao i o daljnja kontinuirana pomoć Ukrajini. Ministar Anušić istaknuo je da su SAD najvažniji strateški partner Hrvatske u području obrane i sigurnosti te da američka vlada značajno doprinosi razvoju hrvatskih obrambenih sposobnosti. Hrvatska je, nastavio je Anušić, čvrsto usmjerena prema modernizaciji i opremanju OS RH, jednako kao što je predana i povećanju obrambenih izdvajanja. Hrvatska je lani dostigla 2,10 posto BDP-a izdvajanja za obranu, od čega se 34 posto izdvaja se za modernizaciju i opremanje. Plan je do 2030. godine dostići 3 posto BDP-a, a do 2035. godine 3,5 posto. Cilj od 1,5 posto za ulaganja povezana s obranom Hrvatska je već dostigla ove godine, čak i premašila jer je trenutno izdvajanje 1,89 posto, napominje MORH u priopćenju.

Ministar Anušić je generalu Grynkewichu posebno naglasio važnost prisutnosti međunarodne zajednice na jugoistoku Europe, posebice na Kosovu. “Prisutnost međunarodnih snaga na Kosovu kroz operaciju potpore miru KFOR smatramo ključem stabilnosti i sigurnost za ovaj dio Europe”, rekao je ministar Anušić. U kontekstu nedavne najave NATO-a o prilagođavanju brojnosti NATO-ove operacije KFOR, ministar Anušić je poručio da je Hrvatska zainteresirana da zadrži broj svojih pripadnika u KFOR-u, ali da ga po potrebi i poveća. U toj operaciji potpore miru trenutačno sudjeluju 152 pripadnika Hrvatske vojske, a prema odluci Hrvatskog sabora za 2026. godinu – može ih biti do 200. Kada je riječ o sigurnosnoj situaciji u hrvatskom susjedstvu, ministar Anušić još jednom je upozorio na to da Srbija posjeduje kineske hipersonične rakete te podsjetio da je o tom ofenzivnom sustavu prije koji mjesec premijer Plenković pisanim putem obavijestio NATO, odnosno glavnog tajnika Ruttea.

Baš kao i u Sloveniji gdje se sastao s predsjednicom države Natašom Pirc Musar, SACEUR Grynkewich u Zagrebu se susreo i s predsjednikom RH Zoranom Milanovićem. Prema priopćenju Ureda predsjednika, predsjednik Milanović naglasio je da je NATO obrambeni savez u kojemu Hrvatska sudjeluje solidarno, vodeći se vlastitim interesima. Ukazao je na važnost konsenzusa pri donošenju političkih odluka u Savezu i naglasio važnost kolektivne obrane za Republiku Hrvatsku. Na sastanku su razmotrene teme koje su na dnevnom redu NATO-a, uključujući brojne izazove povezane sa sigurnosnom situacijom u Europi i ruskom agresijom na Ukrajinu. Razmijenjena su mišljenja o budućim izazovima na euroatlantskom području, pri čemu je predsjednik Milanović istaknuo važnost stabilnosti u jugoistočnoj Europi, uključujući i Kosovo.

*Photo: MORH/J.Šeri, Ured predsjednika RH/Tomislav Bušljeta

U Zračnu luku Franjo Tuđman u Zagrebu danas je sletjela šesta po redu skupina ranjenika iz Ukrajine upućenih na liječenje i rehabilitaciju u Republiku Hrvatsku – ukupno 21 ranjenik i tri osobe u pratnji. Ranjenike je na zračnoj luci, u ime Ministarstva hrvatskih branitelja, dočekala izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, ravnateljica Uprave za savjetodavnu, psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć Anita Milas-Anzić, a u ime Ministarstva zdravstva dočekao izaslanik ministrice Irene Hrstić, državni tajnik Renato Mittermayer, te vojni izaslanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj, brigadir Dmytro Malik. Za prijevoz ranjenika do zdravstvenih ustanova u kojima će biti zbrinuti radi daljnjeg liječenja i rehabilitacije osigurana su sanitetska vozila, a u prihvatu su, uz zdravstveno osoblje, sudjelovali i prevoditelji koji ranjenicima pružaju pomoć u prvim danima boravka u Hrvatskoj.

„Republika Hrvatska dosljedno i kontinuirano pruža pomoć i podršku ukrajinskom narodu, i to na političkom, diplomatskom, ali svakako i na humanitarnom planu. Jedan od tih programa je i ovaj prijem ranjenika, koji se provodi od 2023. godine, odlukom Vlade Republike Hrvatske. Posebno treba istaknuti da međuresorna radna skupina kontinuirano organizira prijem skupina ranjenika, a riječ je o rezultatu vrlo dobre i uske suradnje Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, Ministarstva zdravstva Ukrajine, norveškog Medevac tima te svih zdravstvenih ustanova u koje će ove ranjene osobe biti smještene. Ovu ćemo aktivnost nastaviti i dalje predano provoditi jer je riječ o suradnji koja se pokazala uspješnom i potrebnom“,

izjavila je Anita Milas-Anzić, ravnateljica u Ministarstvu hrvatskih branitelja i nacionalna koordinatorica za prijem, liječenje i rehabilitaciju ranjenih osoba iz Ukrajine.

“Ovdje smo na dočeku naših ukrajinskih prijatelja. Od 2023. godine imamo međuresornu suradnju između dva ministarstva, a Vlada je osigurala sredstva kako bismo mogli pomoći ranjenicima. Do sada je u njihovo liječenje uloženo preko milijun i dvjesto tisuća eura. Ranjenike raspoređujemo u medicinske centre u kojima im se može pružiti adekvatna zdravstvena pomoć, a transport sanitetskim vozilima u potpunosti je besplatan. Hrvatska je jedna od rijetkih država Europske unije koja ovim osobama osigurava zdravstvenu zaštitu jednaku onoj koju imaju građani Republike Hrvatske. Ostat će kod nas dok ne budu spremni za potpuni oporavak i povratak u svoju državu. Ovime Republika Hrvatska šalje jasnu poruku prijateljstva ljudima pogođenima teškim. Želimo im da što prije žive normalno i da se što prije postigne mir“,

rekao je državni tajnik Renato Mittermayer, dok je brigadir Dmytro Malik zahvalio hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj na pruženoj pomoći:

“Vaša podrška puno znači ukrajinskom narodu. Hrvati su narod koji zna što znači izboriti se za slobodu, stoga vjerujem da iz tog razloga najbolje razumijete kroz što danas prolaze Ukrajinci”.

U pet skupina koje su do sada stigle u Hrvatsku na liječenje i rehabilitaciju primljen je ukupno 91 ukrajinski ranjenik, od kojih je njih 13 i dalje na rehabilitaciji u Hrvatskoj. Uključivanjem današnje, šeste skupine, Hrvatska je od početka provedbe ove aktivnosti na liječenje i rehabilitaciju primila ukupno 112 ranjenika iz Ukrajine. Svi oni ostvaruju status osoba pod privremenom zaštitom u Republici Hrvatskoj, kao i sva prava koja po toj osnovi pripadaju raseljenim osobama sukladno važećim propisima. Zračni prijevoz iz Poljske organizira Europska unija, putem usluge Medevac tima i medicinskog zrakoplova, s polaskom iz međunarodne zračne luke Rzeszów-Jasionka, smještene u blizini ukrajinske granice.

Po dolasku u Hrvatsku, na temelju prethodno zaprimljene medicinske dokumentacije i trijaže koju provodi konzilij hrvatskih medicinskih stručnjaka, ranjenici se raspoređuju u nekoliko bolničkih zdravstvenih ustanova radi daljnje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije. Sukladno individualnom planu liječenja osigurava im se multidisciplinarna zdravstvena skrb, nakon čega se velik dio ranjenika upućuje na rehabilitaciju u veteranske centre, prije povratka u Ukrajinu.

*Photo: Ministarstvo branitelja

Nakon dva mjeseca i tjedan dana te, valjda, ukupno Trumpovih četrdesetak najava „mirovnog sporazuma“ Sjedinjenih Država i Irana – izgleda da je na pomolu sklapanje nekakvog „memoranduma o razumijevanju“ između ove dvije države. Dakle, što god da je bilo usuglašeno – to nije nikakav „mirovni sporazum“, već tek plan za daljnje pregovaranje koje, valjda, treba započeti za koji dan (kada se krene ispunjavati i navodne geste dobre volje s obje strane). Dok se već mjesecima spominjalo da je riječ o dokumentu od jedne stranice teksta, izgleda da je dogovoreno da se njegov konkretni tekst ne objavljuje sve do iza potpisivanja – pri čemu se uvid u njegov sadržaj navodno nije dao ni Johnu Thuneu (vođi republikanske većine u Senatu SAD), ali ni Izraelu, na izričiti zahtjev iz Tel Aviva. Otvoreno je pitanje hoće li to tako i ostati sve do potpisivanja koje su pakistanski posrednici zakazali za petak, 19. lipnja, u Ženevi – da bi onda sve (izgleda) ipak bilo digitalno potpisano u ponedjeljak, 15. lipnja, ali s učincima tek od ceremonije zakazane za petak, 19. lipnja. No, dok o konkretnom sadržaju samog tog dokumenta zapravo znamo malo ili gotovo ništa, a s obje strane je u tijeku intenzivni propagandni rat – ne bi li se oblikovalo javno mnijenje i prije petka postavio narativ o pobjedama i porazima u Iranu i regiji Perzijskog zaljeva. Ipak, mnogo je tu stvari zapravo bilo i ostalo problematično.

Objava sporazuma i prve posljedice

Kao prvo, treba napomenuti da je spomenuto sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ između SAD-a i Irana bilo najavljeno od Donalda Trumpa već u subotu, 13. lipnja, uz fiksiranje događaja na nedjelju, 14. lipnja – koja je sasvim slučajno bila i njegov 80. rođendan, obilježen UFC borbama u kavezu postavljenom na Južnom travnjaku kod Bijele kuće. Međutim, kao i kod više stvari zadnjih tjedana, i tu su se vlasti Irana nastojale poigravati s američkim planovima – tako da su odgodile svoj pristanak na spomenuti „memorandum o razumijevanju“ – te je Trump njegovo usuglašavanje objavio tek u 23:29 po američkom istočnom vremenu, što je u Iranu već bilo oko 7 ujutro u ponedjeljak, 15. lipnja. Naravno, kao i u slučaju glavnine dosadašnjih najava mira koje Donald Trump već mjesecima ispaljuje gotovo redovito u nedjelju, po mogućnosti kasno poslijepodne te prije otvaranja raznih terminskih tržišta (ne bi li time utjecao na njihove procjene rizika, a time i cijena, prvenstveno energenata) – i do ponedjeljka, 15. lipnja, bilježile su se burne burzovne promjene. Kao prvo, WTI nafta je cjenovno pala 5 posto (na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (ispod 83,4 USD za barel), dok su tržišni indeksi skočili (tako i S&P 500 za 0,8 posto, NASDAQ 100 za 1,3 posto, Dow Jones za 0,6 posto, Nikkei za 5,5 posto te KOSPI za 5,7 posto). Ipak, razlike u doživljaju ovih događanja dobro su ilustrirala i zbivanja na nacionalnim tržištima, gdje se u Iranu bilježio rast vrijednosti gotovo svih udjela, a u Izraelu pad glavnine dionica (predvođen obrambenom kompanijom Elbit Systems koja je pala 7,56 posto) – što su mnogi dešifrirali kao uvjerenje Irana da je ovim sporazumom dobio, dok Izrael tek treba izići na kraj sa sporazumom u kojem nije sudjelovao, ali koji bi ga, izgleda, ipak mogao obvezivati. Ipak, po tom kriteriju bi se i SAD smatrale pobjednicima, jednako kao i Iran, iako takva obostranost nije moguća (a ni vjerojatna) s obzirom na stanje stvari na terenu.

Sporna priroda samog dokumenta

Općenito gledano, iznimno je upitno i koliko taj „memorandum o razumijevanju“ uopće ikoga na išta obvezuje. Naime, već u samoj definiciji dokumenata tog tipa ustrajno se naglašava kako takvi dokumenti predstavljaju tek suglasje volja stranaka u pregovorima po pitanju određenih spornih pitanja – s izričitim naglaskom da takvi akti nemaju pravno obvezujuću snagu. Dakle, riječ je tu načelno o izrazu dogovora tek malo formalnijem od čistog verbalnog slaganja (tzv. „džentlemenskog sporazuma“) – za čije kršenje nema izravnih sankcija ili instanci za traženje pravne pomoći. Kako izgleda, ovaj bi sporazum tek trebao postaviti grubi okvir za buduće nizove pregovora od kojih se onda u budućnosti očekuje i postizanje ozbiljnijih te tehnički više razrađenih sporazuma – za što je navodno zadan rok od 60 dana, s mogućnošću produženja ako to okolnosti budu tražile (već se spominje i potencijalnih 90 dana, tj. 30 dana dopune). Dakle, u praksi je riječ tek o dodatnom produženju primirja između SAD-a i Irana, koje s raznim incidentima traje već od 7. travnja ove godine. Doduše, dok se tijekom dosadašnjih 70 dana trajanja primirja ipak nastavilo primjenjivati američku pomorsku blokadu Irana (izvan Hormuza, koja će navodno potrajati do 19. lipnja, zapravo već 73. dana primirja) – ovaj nastavak (sada pregovaračkog) oblika primirja trebao bi biti praćen obostranim otvaranjem tjesnaca za međunarodni promet (navodno uz uvođenje određenih iranskih i omanskih naknada za prolaz, ali tek nakon isteka 30 ili 60 dana njegova trajanja).

Dakle, ne samo da tu nije riječ o „mirovnom sporazumu“, već nije riječ ni o nekom posebnom „novom primirju“, budući da se ovim memorandumu samo na vrlo grubi i okvirni način otvara prostor za pregovore o već odranije detektiranim problematičnim točkama odnosa SAD-a i Irana – što zapravo samo predstavlja povratak na stanje odnosa kakvo je bilo u lipnju 2025. (prije tadašnjih udara na iransku nuklearnu infrastrukturu) ili na 26. veljače (u doba pregovora pod omanskim posredovanjem). Naravno, riječ je o povratku na stanje „quo ante“ u kojem je Iran ipak odolio američkom vojnom udaru, a zatvaranje Hormuškog tjesnaca se od teorijske obrambene opcije pretvorilo u pravo monumentalno sredstvo iranskog pritiska na globalnu ekonomiju (a time onda posredno i na same SAD). Uz sve to, treba napomenuti kako su SAD već dvaput pokrenule vojni napad na Iran usred tekućih pregovora, tako da više nema ni naznaka povjerenja među stranama – pa se, navodno, i aktivnosti iz usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ trebaju izvoditi u čvrstom poretku, gdje obostrano nema naprednijih koraka bez da se prethodno vidljivo i dokazano ispune.

Prijepori o sadržaju

Usprkos američkom odbijanju da se objavi sadržaj „memoranduma o razumijevanju“ (iako se navelike maše njegovim navodnim odredbama) – još je tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, iz iranskih državnih medija osvanula jedna verzija sadržaja spomenutog dokumenta. Ovdje se govori o 14 točaka, i to: (1) trajno i trenutačno prekidanje rata na svim frontama, uključujući Libanon, (2) obveza SAD-a da se neće miješati u unutarnje poslove Irana i poštivanje suvereniteta Islamske Republike Iran, (3) potpuno ukidanje američke pomorske blokade u 30 dana, (4) obveza SAD-a da povuče sve svoje snage iz okolice Irana, (5) otvaranje tjesnaca Hormuz unutar 30 dana pod iranskim aranžmanom, (6) ukidanje sankcija na prodaju nafte, naftnih proizvoda i derivata te puni pristup Irana njegovim financijskim resursima, (7) obveza da SAD i njihovi saveznici predstave plan obnove Irana vrijedan barem 300 milijardi USD, (8) 60 dana pregovora za postizanje konačnog dogovora o nuklearnim pitanjima te potpuno ukidanje primarnih i sekundarnih sankcija SAD-a, Vijeća sigurnosti UN-a i rezolucija Vijeća guvernera IAEA-e, (9) potvrđivanje iranske privrženosti obvezama iz NPT sporazuma da se neće proizvoditi nuklearno oružje, (10) tijekom razdoblja pregovora SAD su se obvezale da neće dodavati snage u regiju ni uvoditi nove sankcije, (11) oslobađanje 24 milijarde USD blokiranih iranskih sredstava tijekom 60-dnevnog razdoblja konačnih pregovora. Pola tog iznosa mora biti stavljeno na raspolaganje Iranu prije početka pregovora. (12) Formiranje nadzornog mehanizma za provedbu dogovora. (13) Konačni dogovor bit će odobren rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. (14) Konačni pregovori neće započeti prije oslobađanja polovice iranskih blokiranih sredstava, suspenzije sankcija na iransku naftu i okončanja pomorske blokade, a konačni sporazum pokrivat će samo sudbinu obogaćenih materijala i obogaćivanja, podizanje sankcija i plan ekonomske obnove Irana. Rasprave o iranskom raketnom programu i njihovoj podršci raznim pokretima otpora navodno su definitivno skinute s dnevnoga reda.

Dakle, ne samo da već i samo pristajanje SAD-a na sustav pregovora od dva koraka predstavlja svojevrsnu diplomatsku pobjedu Irana, već postoji i određena vjerojatnost da se započinjanje drugog koraka pregovora uvjetuje nizom dodatnih koristi za Iran (oslobađanje oko 12 milijardi USD, ukidanje sankcija i pomorske blokade) – što je dodatna pobjeda za Iran. Naravno, sve je to još i pod uvjetom da se stvarno razgovara bez spomena (1) iranskog raketnog programa i (2) podrške Irana oružanim skupinama u Libanonu i Jemenu – što su ograničenja koja su spadala u osnovne ratne ciljeve SAD-a i Izraela u veljači ove godine. No, uz odustajanje od ta dva početna ratna cilja, ovako formulirane točke bi do daljnjega ostavile otvorenim i pitanje iranskog nuklearnog programa (dugo proklamirani osnovni američki ratni cilj). Nije tu od velike utjehe ni iransko ponavljanje teze kako ne dolazi u obzir izrada (ali ni kupnja ili drugačije pribavljanje) nuklearnog oružja – budući da je to često ponavljani stav vezan uz iranski potpis NPT sporazuma još iz 1970. godine, što ujedno predstavlja i temelj iranskog inzistiranja na pravu vlastitog obogaćivanja uranija za civilni nuklearni program (koji će prilično sigurno toj državi ostati dostupan i nakon svih aktualnih pregovora).

Totalni poraz SAD-a i Izraela?

Uz to je prilično jasno da su u praksi tek djelomično postignuta i preostala dva američka vojna cilja proklamirana krajem veljače – (1) uništenje iranske vojne industrije i (2) Ratne mornarice – čija će obnova biti moguća relativno brzo, ako se Iranu stvarno otvore izvori novčanih sredstava u stotinama milijardi USD (kroz program obnove, oslobađanje dugo sankcioniranih novaca te prihode od „iranskih aranžmana“ u Hormuzu). Što se tiče izvora novca za spomenuti program obnove Irana, tu treba citirati potpredsjednika SAD-a, JD-a Vancea, koji je za medije 15. lipnja objasnio: „To je ta stvar, do koje bi oni mogli imati pristupa, financirano od koalicije sa Zaljevske obale, tako dugo dok oni poštuju svoj dio obveza“. I dok u samim Sjedinjenim Državama pojedini komentatori ovakvu obnovu Irana uspoređuju s Marshallovim planom za Njemačku, koji bi se provodio „dok su još nacisti na vlasti“, naravno da se do sada nije čulo nikoga ni od prozvanih zaljevskih država o njihovoj spremnosti stvarnog prikupljanja takvih velikih novčanih sredstava za državu koja ih je još prije nekoliko dana gađala raketama i dronovima.

Jednako tako, nije bilo ni riječi o odlasku SAD-a iz desetaka vojnih baza u državama oko Irana, kao ni o otvaranju Hormuza „pod iranskim aranžmanom“ – što je u ponedjeljak, 15. lipnja, na konferenciji za medije dodatno pojasnio iranski glasnogovornik tamošnjeg Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baghaei riječima: „Uvijek smo tvrdili da ne nastojimo prikupljati putarinu, ali ćemo osmisliti i prikupljati potrebne naknade za usluge koje ćemo pružati – navigacijske usluge, ekološku zaštitu, možda i brodsko osiguranje i druge usluge koje će pružati Iran i Oman“, osnažujući time i dosadašnje glasine o tehničkim razgovorima koje su se na tu temu vodile između vlasti Teherana i Muskata. Zadnjih dana spominjali su se i tihi pregovori Irana te Katara – susjedne države koja je navodno oslobodila više milijardi USD davnim sankcijama zamrznutih iranskih novaca, što je, s jedne strane, omogućilo započinjanje druge faze pregovora, a ujedno je moglo i „podmazati“ prolazak brodova pod katarskom zastavom/vlasništvom kroz iransku blokadu unutrašnjosti Hormuza. Jednako tako, do danas su se mogla registrirati i prva isplovljavanja iranskih tankera kroz Hormuz, čime je očigledno otvoren i njihov prolaz kroz američku blokadu, valjda temeljem digitalnog potpisa memoranduma, prije njegove formalne potpisne ceremonije zakazane za kraj tjedna. Ipak, sve je to samo kap u moru, budući da se od 10. do 14. lipnja kod specijaliziranih promatrača registrirao prolazak Hormuzom tek 29 brodova (23 izlaska i 6 ulazaka, koncentrirano na četvrtak i petak, 11. i 12. lipnja), da bi od 15. do danas tome bilo dodano još 5 ozbiljnijih brodova različite svrhe.

Sve u svemu, ako ova lista potencijalnih točaka usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ zaista odgovara stvarnom stanju – već se i prije započinjanja ikakvih pregovora iz tzv. „konačne faze“ može govoriti o totalnom porazu SAD-a i Izraela (koji uopće nije stranka pregovaranja, iako se nalazi obvezan nizom odredbi). Naravno, u sličnom podređenom odnosu kao i Izrael tu se onda faktično nalaze i Vijeće sigurnosti UN-a te Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), od kojih se očekuje da po nalogu donose odluke i skidaju iranske sankcije, s tek „umjerenim“ konzultiranjem njihovih preostalih država članica.

Izrael nije u igri

Iako je intervencija u Iranu bila zajednički vojni poduhvat Izraela i SAD-a (gdje je otprilike izvedeno i podjednako napada, uz naizgled i izraelsko ciljanje bolnijih meta u Iranu) – sam se Izrael nije našao na primarnoj meti iranske osvete – ta je čast pripala Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ipak, u sjeni stanja u Iranu, vlasti u Tel Avivu krenule su i u veći vojni obračun sa snagama stranke Hezbollah u Libanonu – što se također pokazalo ponešto težim od očekivanja. Ne samo da Izrael ondje nije jednostavno okupirao čitav jug zemlje do rijeke Litani, već su i zračni napadi na uporišta Hezbollaha postupno postali točka ometanja ukupnog mirovnog procesa SAD-a i Irana. Dok su se vlasti u Teheranu postavile kao branitelji Libanona (posebno tamošnjeg šijitskog, ali i palestinskog stanovništva), tamošnje borbene operacije posljednjih su tjedana postale i točka razdora između Washingtona i Tel Aviva, odnosno Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. Takvo je stanje prvo dovelo do sve žešće interne komunikacije, da bi se onda u nedjelju, 14. lipnja, pretvorilo i u interventno američko davanje dodatnih pregovaračkih ustupaka Iranu – ne bi li se spriječila nova runda već objavljenih iranskih raketnih uzvrata po Izraelu. Kako se moglo čuti iz iranskih izvora, bila je tu riječ o (1) američkom navodu hitnog povlačenja izraelske vojske iz južnog Libanona (što su izraelski izvori kao opciju brzo demantirali) te (2) pristanku na brzo ukidanje američke pomorske blokade iranske obale i luka (do čega je, izgleda, i stvarno došlo još i prije formalnog potpisivanja usuglašenog memoranduma).

Među prvim izraelskim reakcijama na američko sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ spada i tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, dana objava Itamara Ben-Gvira, izraelskog ministra unutarnjih poslova, o tome kako sporazum SAD-a, koji ne osigurava izraelsku sigurnost, ne obvezuje Izrael – koji je „neovisna i suverena nacija“. Dapače: „Naglašavamo: mi volimo SAD i zahvalni smo predsjedniku Trumpu. Ali ipak, Država Izrael nije banana-republika“ – tako da će svako lansiranje dronova ili raketa prema Izraelu iz Libanona voditi novim udarima po četvrti Dahiya na jugu Beiruta (posebno prominentnom uporištu Hezbollaha). Slično se tome moglo čuti i od izraelskog ministra obrane, Israela Katza, koji je dodao: „Mi nastavljamo provoditi jasnu politiku: Izraelske obrambene snage (IDF) će ostati u sigurnosnim zonama ne bi li štitile granicu i izraelske naseljenike od džihadističkih elemenata“. Kao svojevrsno podcrtavanje takvih izjava, tijekom jutra 15. lipnja došle su i vijesti o nastavku izraelskih vojnih djelovanja oko libanonskih mjesta Nabatiyeh i Kfar Roummane na jugu države. Ipak, temeljno razočaranje Izraela aktualnim potezima politike Sjedinjenih Država bilo je teško sakriti, tako da se tijekom ponedjeljka, 15. lipnja, iz neimenovanih visokih krugova Izraela mogao čuti čak i stav: „Da smo znali da će rat završiti ovako, po pitanju njegovih političkih ishoda, nije sigurno da ga je uopće vrijedilo započinjati“. No, sad je i Izrael tu gdje jest, i tek treba vidjeti kako će se situacija s Iranom nastaviti odražavati i na Hezbollah (koji je i službeno pozdravio sporazum Irana i SAD-a), na Libanon i njegova granična područja te tamošnje ratovanje (gdje SAD i dalje nastavlja odobravati izraelsku samoobranu u slučaju nastavka napada Hezbollaha).

Što dalje?

Imajući u vidu sve navedeno, ispada posebno zanimljivo da Sjedinjene Države već treći dan po objavi usuglašavanja „memoranduma o razumijevanju“ (i drugi dan od njegova navodnog digitalnog potpisivanja) još nisu objavile njegov tekst – već time Iranu prepuštaju danas itekako važno borbeno poprište međunarodne javnosti, medija i društvenih mreža. Osim toga, usprkos brzim reakcijama međunarodnih burzi, tek treba vidjeti pravi oporavak prometa kroz Hormuz, a onda i predstojeće rješavanje brojnih otvorenih pitanja – gdje će pregovori (ako ih stvarno bude) biti polagani i komplicirani. Za to vrijeme, Izrael i nadalje ostaje u prilici svojim ratobornim aktivnostima potopiti sve što je do sada usuglašeno, dok ostaje potpuno nejasno kako Sjedinjene Države misle u regiji oko Irana još mjesecima držati do sada okupljene velike vojne snage – ne bi li, po želji Donalda Trumpa, za mjesec, dva ili tri obnovile borbena djelovanja po Iranu ako se pregovori iz bilo kojeg razloga raspadnu. Sve je to još i posebno otežano činjenicom da je za Trumpa pitanje Irana i tjesnaca Hormuz postalo vidljivo dosadno i tjeskobno – dok tom „lovcu na Nobela za mir“ najednom opet izgleda atraktivno pitanje vođenja mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine ili unutar Libanona – sve jedna situacija teža od druge, posebno ako i to sve bude oslonjeno isključivo na diplomatske napore standardnih Trumpovih posrednika, Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. lipnja 2026. pod nazivom “Ako je ova lista točna, riječ je o totalnom porazu SAD-a i Izraela” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sad-iran-tajni-memorandum-trump-burze-hormuz-izrael-15718890

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte u srijedu, 25. lipnja iskoristio je sastanak u Bijeloj kući kako bi pokušao uvjeriti američkog predsjednika Donalda Trumpa da Savez ispunjava svoje obveze u pogledu obrambenih troškova i stvara ekonomske koristi za SAD, istovremeno se suprotstavljajući Trumpovim kritikama saveznika. Trump i visoki dužnosnici njegove administracije dugo se već žale da europski saveznici nisu pomogli SAD-u u izvođenju početnih udara u ratu s Iranom te su otvoreno razmatrali smanjenje američkih doprinosa NATO-u ili čak potpuno propitivanje članstva u Savezu.

Rutteov posjet Washingtonu dolazi dva tjedna prije godišnjeg summita čelnika NATO-a u Ankari u Turskoj, što dodatno vrši pritisak na glavnog tajnika da smiri Trumpov bijes. Inače, o tome smo već pisali, Mark Rutte – od ranije poznat kao “šaptač Trumpu” – od početka mandata na čelu NATO-saveza u dijelu europske javnosti slovi kao netko tko se ulizuje Donaldu Trumpu, a dio medija i stručne javnosti nije mu mogao oprostiti njegovo slavno oslovljavanje američkog predsjednika s „Tatice“ (Daddy).

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte otkriva ono što naziva “Trumpov bilijun”, pripisujući predsjedniku Trumpu zasluge za poticanje europskih saveznika na povećanje obrambene potrošnje. Rutte je rekao Trumpu i novinarima da su Europa i Kanada dodale otprilike 1,2 bilijuna dolara obrambene potrošnje otkako je Trump prvi put stupio na dužnost, a istovremeno su naručile stotine milijardi dolara vrijednu opremu od američkih obrambenih tvrtki. “Ovo je vaš dokaz“, rekao je Rutte, pokazujući na pripremljene brojke i grafikone dok je tvrdio da se Savez približava podjeli obrambenog tereta sa Sjedinjenim Državama. Ako je vjerovati medijskim informacijama Rutte je u svom stilu rekao: „Znam da je bilo izoliranih slučajeva zbog kojih ste stvarno razočarani, ali općenito govoreći, vaši europski saveznici bili su uz vas,“ odgovorio je Rutte na frustraciju američkog predsjednika zbog izostanka potpore Ratu u Perzijskom zaljevu. Trump navodno nije djelovao uvjereno, ponekad je prekidao Ruttea izražavajući neslaganje, iako je pohvalio njegovo vodstvo Saveza.  “Stvarno ste odradili dobar posao i mislim da je itko drugi bio na ovoj poziciji – mi se danas ne bismo ni sastajali iskreno s Vama, jer smo bili iznevjereni“, rekao je Trump.

Od Trumpova povratka u Bijelu kuću prošle godine, jedna od Rutteovih glavnih uloga bila je upravljanje predsjednikovim neprijateljstvom prema Savezu i sprječavanje da napeti trenuci, uključujući Trumpov pokušaj stjecanja Grenlanda, prerastu u trajne krize. Pred summit u Istanbulu očekuje se još diplomatskih i političkih aktivnosti.  Na summitu u Haagu, čelnici NATO-a podržali su znatno povećanje obrambene potrošnje koje SAD zahtijeva od njih. Namjera je da u roku od deset godina države izdvajaju pet posto BDP-a na obranu unatoč otvorenom protivljenju nekih članica NATO-a.

No Rutteovi pokušaji umiljavanja Donaldu Trumpu nisu dobro sjeli našim susjedima Talijanima. Uoči sastanka s američkim predsjednikom, glavni tajnik NATO-a Mark Rutte rekao je na FOX Newsu da je oko 500 američkih letova poletjelo iz baza u Italiji u znak podrške Operaciji Epski bijes. Kao odgovor, talijansko Ministarstvo obrane izrazilo je iznenađenje što Rutte, “koji nema nikakve veze s Operacijom Epski bijes“, daje takve “potpuno obmanjujuće” primjedbe koje brkaju vrste odobrenih letova iz baza u Italiji: “Italija odobrava samo letove koji su predviđeni ugovorima i potpuno isključuje kinetičke aktivnosti“.  “Samo tehničke i logističke, nekenetičke aktivnosti odobrene su u okviru postupaka utvrđenih postojećim sporazumima. Kad god je podnesen zahtjev izvan ovog opsega, kao što je dobro poznato, Italija nije dala odobrenje,“ navodi se u izjavi Ministarstva obrane Italije. Za Rutteove izjave članovi oporbenih stranaka rekli su da proturječe ranijim izjavama talijanske vlade, te su neki zahtijevali da premijerka Giorgia Meloni podnese izvješće parlamentu o ulozi Italije u američkoj Operaciji Epski bijes.

*Photo: NATO

Tijekom Hrvatsko-kanadskog gospodarskog foruma u Torontu, održanog u utorak 23. lipnja u sklopu službenog posjeta premijera Andreja Plenkovića Kanadi, osječka tvrtka Orqa potpisala je ekskluzivni sporazum o partnerstvu s kanadskom tvrtkom Remote Robotic Systems (RRS).

“Ovim Memorandumom o razumijevanju formaliziramo strateški okvir suradnje između tvrtki Orqa i Remote Robotics. Naš je cilj zajednički razvoj, proizvodnja i plasman naprednih obrambenih tehnologija, s posebnim naglaskom na besposadne sustave, protudronsku zaštitu te integraciju umjetne inteligencije u te sustave. Posvećeni smo tome da pomognemo našim saveznicima u izgradnji vlastitih obrambenih kapaciteta, a ovo partnerstvo je još jedan korak naprijed prema tom cilju”,

izjavio je Ivan Jelušić, suosnivač Orqe.

Sporazum predviđa prijenos tehnologije i proizvodnih licenci kako bi se uspostavila lokalna proizvodnja u Kanadi, kao i suradnju na razvoju rješenja za potrebe obrambenog i sigurnosnog sektora, te potporu obuci Oružanih snaga Kanade.

“Partnerstvo s Orqom omogućit će nam daljnje povećanje sposobnosti, razvoj opskrbnog lanca i softverskih rješenja te stvaranje kanadskog intelektualnog vlasništva za globalno tržište. Naš je cilj izgraditi kanadske kapacitete i sposobnosti u području malih besposadnih sustava, a ovo partnerstvo predstavlja ključan korak u osiguravanju te strateške sposobnosti za Kanadu danas i u budućnosti”,

rekao je Kevin Toderel, glavni izvršni direktor tvrtke Remote Robotics. Todorel je kasnije na društvenim mrežama objavio:

“Fraser Hahn i ja smo ovo započeli s 27 četvornih metara u zajedničkom prostoru u siječnju 2020. Bez investitora. Bez kupaca. Samo strast prema dronovima i pružanje vrijednosti svima koji bi radili s nama. Nismo znali što će se dogoditi. Jučer sam imao zadovoljstvo upoznati premijera Marka Carneyja i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u Parliment Hillu (s Ivanom Jelušićem) dok krećemo u nevjerojatnu novu avanturu u izgradnji kanadskih suverenih sposobnosti i jačanju partnerstva s Orqa FPV.”

Osim Orqe, na Hrvatsko-kanadskom gospodarskom forumu sudjelovali su predstavnici ukupno 37 hrvatskih i kanadskih tvrtki.

*Photo: HGK, RRS

Za početak treba naglasiti kako nema sumnje da je Ukrajina posljednjih mjeseci vidljivo popunila prazninu u svom arsenalu vođenih zračnih oružja te tako, uz donedavno prominentne sustave tzv. „dubokih udara“ u Rusiju te brojna taktička sredstva (prvenstveno razne bespilotne letjelice kratkog dometa), sada raspolaže i ozbiljnim fondom oružja za udare tzv. „srednjeg dometa“. Pritom pojam „srednjeg dometa“ nije onaj iz vokabulara međunarodne raketne tehnologije – gdje se kod kontrole naoružanja na polju balističkih raketa „srednjim dometom“ tradicionalno definirao raketni doseg od oko 300 do 1.000 kilometara – da bi danas ta tehnologija bila uklopljena u raketni domet „balističkih raketa namijenjenih korištenju na razini pojedinog bojišta“ (Theatre Ballistic Missiles) s dometom od 50 do 3.000 kilometara, koji odgovaraju skupu nekadašnjih definicija raketa kratkog i srednjeg dometa.

Taktički ili kratki domet u Ukrajini

Za razliku od toga, na bojištima širom Ukrajine dometi se definiraju „kratkima“ ili taktičkima prvenstveno kada obuhvaćaju praktični domet teškog pješačkog te klasičnog cijevnog topništva – dakle, otprilike 40 km od oružja. U ovaj pojas treba računati i određeno zaleđe za položaje branitelja, pa onda liniju bojišta (koliko je tako nešto moguće povlačiti u doba intenzivnih infiltracija i prožimanja položaja u zonama borbi) i potom prostor u taktičko zaleđe protivnika. Dok obje strane već neko vrijeme do bojišnice često mogu redovito doći tek besposadnim sredstvima (bilo za opskrbu ili evakuaciju ranjenih), a tek ponekad i motornim vozilima ili pješice – upravo se prijelaz prema toj posljednje spomenutoj zoni u zaleđu neprijatelja učestalo definira kao tzv. „zona smrti“. Riječ je o području intenzivnog djelovanja brojnih besposadnih sustava za izviđanje i izvođenje zračnih udara (bilo bacanjem bombi, zapaljivih sredstava, postavljanjem mina ili izvođenjem kamikaza-udara).

Besposadne letjelice koje se za to koriste, bilo teretne ili kamikaza-dronovi, najčešće su vođene radijskim signalima ili optičkim vlaknima. One kojima se upravlja putem radijskih signala načelno su osjetljive na ometanje, signal im slabi s povećanjem udaljenosti, a na upravljivost utječu i prirodne prepreke raznih vrsta – na što se odgovara postavljanjem radijskih repetitora ili instaliranjem satelitskih sustava komunikacije (što je pogodno samo za veće i teže letjelice). S druge strane, letjelice vođene optičkim vlaknom uglavnom nisu osjetljive na sredstva elektroničkog ratovanja, no osim baterije i bojne glave moraju nositi još i namotaj optičkog vlakna kojim se upravljaju – a takvi namotaji mogu biti duljine od desetak pa do maksimalno oko 60 km, što lako može biti ozbiljan dodatni teret, a time opet i svojevrsno ograničenje dometa te raspoloživog ubojnog sredstva.

Dugi/strateški i srednji dometi u Ukrajini

Ukrajinski napad dronovima na rusku kemijsku tvornicu Nevinomiskij Azot u Stavropoljskom kraju

Nasuprot tome, kada se u kontekstu rata Ruske Federacije i Ukrajine govori o strateškom ili „dugom dometu“ – u pravilu je riječ o udarima daleko u rusko zaleđe. Dakle, iz pogranične zone, pa preko međunarodnih granica Ukrajine, i onda u unutrašnjost ruskih oblasti. Pritom se tako uporabljivi zračni sustavi lansiraju s nekoliko desetaka kilometara unutar Ukrajine, obično iz unutrašnjosti države ili iz pograničnih regija Černihiv, Sumi ili Harkiv, a ciljevi su obično udaljeni od nekoliko stotina kilometara pa sve do oko 2.100 km (kao višestruki napadi izvedeni na rusku rafineriju Antipinsky u sibirskom gradu Tjumenu, ponovljeni i 6. lipnja ove godine). Uz pojedine komplekse energetske infrastrukture u europskom dijelu Rusije, na Uralu i neposredno iza njega – na ukrajinskoj meti su često i velika vojna skladišta, kompleksi ruske vojne industrije te pojedine ključne transportne točke. Dakle, tu se koriste posebno građena oružja (nekad i prerađeni mali avioni, danas uglavnom dronovi i rakete dugog dometa), a ciljevi napada u pravilu imaju vojnu ili gospodarsku svrhu strateški bitne razine.

Ono što ostaje između ove dvije opisane kategorije predstavlja tzv. „srednje domete“ na bojištima rata u Ukrajini, ugrubo udaljene od 40 do 300 km od mjesta lansiranja pojedinih oružja. Napomenimo da je u toj zoni od početka rata Ukrajina imala ponešto raspoloživih borbenih sredstava, prvenstveno u kategoriji raketnog topništva (posebno većih kalibara, kao stari BM-30 Smerč) i balističkih raketa kratkog dometa (sustav OTR-21 Točka, s NATO oznakom SS-21 Scarab), no ta oružja nisu bila precizna te su se koristila za gađanje bilo prostorno većih ciljeva ili se nastojalo točkastu metu pogoditi saturacijom s više oružja (kao kod napada na luku u Berdjansku 24. ožujka 2022., kada se nizom raketa Točka gađalo skupinu ruskih vojnih brodova, amfibijskih transportera).

Načelnik GS OS Ukrajine general Sirski i zapovjednik Snaga bespilotnih sustava Brovdy

Kasnije se dio ovih dometa moglo pokriti i bitno preciznije gađanjem iz američkih modernih višecijevnih lansera (bilo M270 MLRS ili M142 HIMARS) – gdje se od kraja lipnja 2022. prvo bilježilo brojne napade po ruskim terenskim skladištima ubojnih sredstava u neposrednom zaleđu fronte, izvan preciznog dometa topništva (uz tzv. „HIMARS Time“, svake večeri iza 21 sat, što je uskoro dovelo do strukturnog preslagivanja i odmicanja čitave ruske terenske logistike u Ukrajini). To se nadogradilo tijekom svibnja 2023. dolaskom u Ukrajinu modernih krstarećih raketa koje se lansiraju iz borbenih zrakoplova, bilo iz Velike Britanije (Storm Shadow) ili Francuske (SCALP ER) – s dometom maksimalno do 550 km, uz činjenicu da se tek od 2024. njima smjelo gađati i ciljeve u Rusiji (od svibnja te godine za rakete iz Francuske te od srpnja za one iz Velike Britanije). Zatim, od listopada 2023., takav je arsenal proširen i američkim balističkim raketama ATACMS, za lansiranje iz već spomenutih višecijevnih lansera M270 MLRS ili M142 HIMARS – kasnije s dometom maksimalno i do 300 km (uz dozvolu za gađanje i ciljeva u Rusiji od studenoga 2024.). Uz to, Ukrajina je postupno dobila pristup i do nekoliko tipova tzv. „jedrećih“ ili „planirajućih bombi“, prvenstveno američkih dogradnih kompleta JDAM-ER (dostupnih Ukrajini od siječnja 2023., prvo u verziji za bombe od 250 kg, pa onda od veljače 2025. i za bombe od 500 kg) i francuskih AASM Hammer (od siječnja 2024.) – sve to iskoristivo u dometima otprilike do 70 km od točke zračnog ispuštanja (ovisno i o visini lansiranja). Iako se već i tim naoružanjem itekako ponekad gađalo ciljeve u dubokom zaleđu fronte, na okupiranim prostorima Ukrajine do ruske granice – spomenimo napade raketama Storm Shadow na industriju u Lugansku sredinom svibnja 2023. ili po strateški bitnom mostu kod Čongara (na spojnici Krima i okupiranog dijela Hersonske oblasti) u lipnju 2023., odnosno gađanja raketama ATACMS željezničkog čvorišta Džankoj na Krimu (veljača 2024.) ili ciljeva u Sevastopolju (lipanj 2024.) – sva su takva oružja (1) bila i ostala malobrojna, i time iskoristiva tek za povremene napade strateške važnosti. Osim toga, sva su ona bila i (2) vrlo skupa – što ih je činilo neracionalnima za gađanje brojnih jeftinijih ruskih meta – te su (3) ipak bila i bez neposrednog vođenja, pa time strukturno nepogodna za gađanje ruskih pokretnih ciljeva.

Novo doba sviće početkom 2026.

Ruske upute – kako prepoznati ukrajinske dronove?

Sve ove tri karakteristike ukrajinskog naoružanja srednjeg dometa počele su se mijenjati tijekom 2025. godine, da bi se „novo normalno“ počelo odražavati i u javnosti početkom 2026. godine. Naime, Ukrajina je tijekom 2025. učila lekcije ruskog Centra „Rubikon“ (specijalne postrojbe osnovane u kolovozu 2024.) o važnosti koncentriranih napada u pozadinu bojišta, kojima se prekida neprijateljska logistika i time otvara put vlastitim ofenzivnim akcijama. Za potrebe takvih djelovanja prvo je bilo pojačano i ukrajinsko korištenje kamikaza-dronova upravljanih dugim optičkim vlaknima, da bi se onda krenulo koristiti i više novih vrsta ukrajinskih bespilotnih letjelica – bilo onih s fiksnim krilima ili dotadašnjih FPV-dronova nadograđenih prstenovima ili krilima za pojačani uzgon (time i produljen domet). Ujedno se, uz korištenje izravnog vođenja ukrajinskih pilota dronova, počelo čuti i za automatizirano vođenje letjelica u terminalnoj fazi, čime se samo izvođenje napada učinilo otpornijim na raznolike neprijateljske mjere elektroničkog ratovanja.

Sva takva sredstva prvo su bila masovnije korištena na jugu Ukrajine, gdje od Rusa okupirani prostor ima dubinu do 130 km od bojišnice uz obale Azovskog mora, a logistika agresora uvelike je bila kanalizirana na tek nekoliko glavnih prometnih pruga i cestovnih pravaca. Zato i ne čudi da su ukrajinski udari prvo bili koncentrirani na napade po ruskim vojnim vlakovima s opskrbom za postrojbe, da bi se onda postupno počelo gađati i pojedinačne kamione ili vojna vozila na izloženim cestovnim pravcima u pozadini ruske okupacije tih dijelova Ukrajine. No treba napomenuti da se tim prometnim koridorima ne snabdijevaju samo ruska okupirana područja Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti zauzeta od veljače 2022., već učestalo i vojno-civilni sustav na Krimu – poluotoku koji je Rusija okupirala u veljači 2014., a potom anektirala 18. ožujka 2014. Naime, Krim se uvelike opskrbljivao putem cestovnog i željezničkog pravca preko Krimskog mosta (da bi tamošnja eksplozija i onda požar izazvan ukrajinskim napadom 8. listopada 2022. uvelike smanjili propusnost njegova željezničkog segmenta) – ali i putem željezničkih trajekata u tjesnacu Kerč, koje je Ukrajina višekratno napadala, a onda ove godine u proljeće i zadnje onesposobila. Svim ovim napadima i glavnina vojne opskrbe Krima također se našla prebačena na sjevernije pružne trase, preko okupiranih dijelova Ukrajine. Zato i ne čudi da se početak vala preciznih ukrajinskih napada od polovice 2025. naovamo prvo koncentrirao baš na željeznicu – pa se samo od početka ožujka do kraja svibnja ove godine bilježilo 35 uspješnih ukrajinskih napada na vlakove i lokomotive (5 u graničnim ruskim regijama Brijansk i Kursk, 11 u okupiranoj oblasti Lugansk, 6 u okupiranoj Donjeckoj regiji, 5 u zauzetom dijelu Zaporižja i 8 na okupiranom Krimu). Sve to je do ponedjeljka, 8. lipnja, opet tako eskaliralo da se čulo i o općoj redukciji željezničkog prometa na okupiranom Krimu.

Od početka lipnja na snazi je zabrana putničkog prometa na autocestama R-150 (Belgorod – Starobilsk – Luhansk -Donetsk – Mariupol) i R-280 (Rostov-on-Don -Mariupol – Melitopol – Simferopol)

Iduće su se na ukrajinskoj meti našli i cestovni pravci koji idu sličnim rutama – posebno autoceste R-150 (od Belgoroda u Rusiji, preko okupiranih gradova Starobilska, Luganska i Donjecka do okupiranog Mariupolja na obali Azovskog mora) te nedavno sagrađena R-280 (od Rostova na Donu, preko okupiranih Mariupolja, Melitopolja i Čongara do Simferopolja na Krimu). Ovdje treba napomenuti da su sve učestaliji ukrajinski zračni napadi na promet po spomenutim rutama na jugu Ukrajine već 21. svibnja doveli do ruske zabrane cjelokupnog civilnog prometa cestom R-280 kroz okupirane dijelove Hersonske oblasti prema Krimu, a samo dan kasnije nastupila su i napadima uzrokovana ograničenja prodaje benzina i dizela za stanovnike Krima. No, napadi su itekako bili nastavljeni, tako da se u utorak, 9. lipnja, čulo kako je, radi tamošnjih gubitaka, 7. lipnja proglašena i potpuna zabrana ruskog vojnog prometa rutama R-280 „Novorossija“ (od Mariupolja do Krima) i A-291 „Tavrida“ (od Krimskog mosta do Sevastopolja), na kojima je tijekom prethodna dva tjedna ionako bilježen pad prometa od oko 71 posto (s ranijih oko 11.000 vozila na dan, od toga oko 3.800 kamiona, na oko 6.500 vozila na dan, od toga oko 1.100 kamiona, početkom lipnja) – koje sada vojna vozila moraju izbjegavati na račun priručnih ruta te zaobilaznih cesta.

Uz to, posljednjih dana napadi ukrajinskih dronova zaustavili su i cestovni promet preko već spomenutog mosta kod mjesta Čongar (prvo u noći na 7. lipnja oštećen korištenjem dronova tipa Behemot i FP, a onda ponovljeno u ranim satima 9. lipnja, što je navodno dovelo do njegova trajnijeg zatvaranja) – čime su i svi cestovni tereti između Krima i okupiranih dijelova Hersonske oblasti bili preusmjereni dalje na zapad, prema Armjansku i Perekopu (time ujedno i bliže ukrajinskim prostorima). Sve to učinilo je nužnim i novo operativno prestrojavanje ruske logistike, koju se sada (gdje je to moguće) prebacuje više od 100 km iza bojišnice – ne samo na južnom bojištu nego sve više i na istoku te sjeveroistoku (gdje je ukrajinski doseg 31. svibnja dobro ilustrirala scena leta kamikaza-dronova 3. korpusa Kopnene vojske Ukrajine iznad okupiranog grada Luganska, sada barem 110 km iza bojišnice).

Koje se tu bespilotne letjelice koriste?

Milijarder Eric Schmidt u posjetu Ukrajini u rujnu 2022.

Kao prvo, tu se posebno od kraja 2025. godine spominju letjelice nazvane „Stršljen“/„Hornet“, koje u suradnji s Ukrajincima proizvodi američko poduzeće Swift Beat LLC, u vlasništvu bivšeg direktora Eric(a) Schmidta iz Googlea. Ova suradnja, javno započeta u srpnju 2025., počela je već prije nekoliko mjeseci davati obilne plodove – masovnom pojavom letjelica koje bez problema napadaju ruske ciljeve 50–90 km iza ruskih linija. Riječ je o dronovima od oko 15 kg mase, raspona krila od oko 2,2 metra, koji krstare brzinom od 100 do 120 km/h uz maksimalni domet do 200 kilometara. One u nosu imaju dvije kamere, pokretane su strujom (lete vrlo tiho), a nose bojni teret do 5 kg – no posebno je važno njihovo prilično autonomno uočavanje ciljeva, kao i vizualna navigacija koja ih čini neovisnima o klasičnim satelitskim sustavima (što je još jedna dodatna točka otpornosti na mjere elektroničkog ratovanja) – dok se za vođenje do zone ciljeva koristi bilo radijska veza bilo ugrađeni Starlink terminal. Napomenimo da je od početka veljače ove godine na snagu stupila općenita velika prednost za Ukrajinu, kada je Elon Musk poslušao apele iz Kijeva te zatvorio sustav Starlink za ruske agresore na prostoru Ukrajine, čime su branitelji došli u iznimnu situaciju da sami koriste ovaj iznimno kvalitetan sustav komunikacije s postrojbama i oružjima u svojoj pozadini, na bojišnici te iza bojišnice na okupiranim dijelovima Ukrajine. Sve to zajedno omogućilo je letjelicama „Stršljen“ da budu vrlo efikasni lovci na ruske pokretne ciljeve na okupiranim dijelovima Ukrajine, uz činjenicu da je riječ o relativno jeftinim oružjima kojih se pojavilo dovoljno da prvo budu uočena kao poseban problem za Ruse, a potom ih je postupno u zraku bilo toliko mnogo da pojedine letjelice prije vlastitog napada mogu u bazu slati snimke neposredno prethodnih napada drugih takvih dronova, uz učestalu praksu i istodobnih udara na nizove ruskih vozila u vojnim konvojima.

Osim toga, kao drugo, moglo se tu čuti i za već spominjane ukrajinske bespilotne letjelice sustava FP-2, koje je tamošnje poduzeće Fire Point javnosti predstavilo u rujnu 2025. godine. Ovdje se radilo o prilagodbi njihove letjelice FP-1 (namijenjene za udare dugog dometa) – kojoj je domet smanjen s oko 1.400 na otprilike 200 km, dok je istodobno povećana nosivost (bojna glava od 105 kg, a neki spominju i avionske bombe od 120 kg, s oko 44 kg eksploziva). Ove letjelice, raspona krila od 6 m, uglavnom krstare brzinom od 140 do 180 km/h, a do sada su više puta bile poboljšavane i nadograđivane – posljednji put krajem svibnja, kada se dizajner Denis Štilerman hvalio promjenom konstrukcije krila, što je navodno omogućilo povećanje mase bojne glave do 200 kg i dosega do 370 km.

Ukrajinski dron Behemot – donekle sličan ruskom Shahedu (Photo: UNIAN)

Kao treće, posljednjih se dana tu govori i o novim ukrajinskim letjelicama tipa „Nilski konj“/„Behemot“, koje zajednički proizvode ukrajinska poduzeća GLEFA i Culver Aerospace. Ovi dronovi srednjeg dometa (navodno do 300 km) javnosti su predstavljeni 21. svibnja ove godine, a spomenuti napadi na cestovni most kod Čongara bili su im jedno od prvih operativnih djelovanja. Prema objavljenim podacima, riječ je o letjelicama grubo inspiriranima ruskim Shaheedima, raspona krila od 2,28 m, dugima oko 2,2 metra, koje u prednjem dijelu tijela navodno nose tandemsku bojnu glavu – s fragmentacijskim dijelom od 40 kg i termobaričkim dijelom od 35 kg. Kako se navodi, njih, osim jačine udara, karakterizira i iznimno niska standardna visina leta te mogućnosti automatiziranog, poluautomatiziranog ili izravnog FPV-vođenja (navodno uz korištenje komunikacije sustavom Starlink). Sve to im daje popriličnu preciznost, koja bi uskoro trebala biti i poboljšana operativnom suradnjom njihovih ukrajinskih proizvođača s njemačkom tvrtkom za bespilotne sustave Helsing (koja je u Europi na glasu po svojim AI rješenjima).

Dakle, sva ova nova sredstva predstavljaju proizvod ukrajinskog učenja ratnih lekcija, kojih se dohvatila tamošnja vojna industrija, inače u velikom zamahu zahvaljujući domaćoj inventivnosti, ali i europskoj podršci. No, treba još jednom istaknuti kako se nove modele bespilotnih letjelica tu razvija u samo nekoliko mjeseci, da bi se onda, po masovnoj proizvodnji i učestalom borbenom korištenju, praktično u hodu prionulo i njihovu daljnjem unapređivanju. Upravo sve te okolnosti čine ukrajinske Oružane snage i njihovu vojnu industriju tako bitnim uzorom u kojeg bi se i Europa trebala ugledati.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. lipnja 2026. pod nazivom “Ruse uništavaju ‘nilski konji‘ i ‘stršljenovi‘, logistika je u kaosu, pogledajte samo brojke” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-srednjeg-dometa-blokiraju-krim-i-rezu-rusku-logistiku-15716782