Kako je objavilo Veleposlanstvo RH U SAD-u, a potom i Ministarstvo obrane RH, u četvrtak, 15. listopada 2026. general-bojnik Denis Tretinjak, direktor GS OS RH, primljen je u Međunarodnu kuću slavnih Ratne škole Kopnene vojske SAD-a (U.S. Army War College) u Carlisle Barracksu, u Pennsylvaniji. Time je postao tek drugi Hrvat koji je primio ovo prestižno priznanje, nakon bivšeg potpredsjednika Vlade i ministra obrane Damira Krstičevića, koji je u Kuću slavnih primljen 2018. godine.

Svečanosti su nazočili državni tajnik Tomislav Galić i vojni izaslanik Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama, brigadni general Ivica Kranjčević.

General Tretinjak pohađao je U.S. Army War College 2013./2014. godine, a ovo priznanje odaje počast vodstvu i postignućima general-bojnika Tretinjaka, ističući profesionalizam Oružanih snaga Republike Hrvatske i snagu obrambenog partnerstva, napominje MORH u priopćenju. Priznanje također svjedoči vrijednostima profesionalnog vojnog obrazovanja u pripremi čelnika za suočavanje s izazovima sigurnosnog okruženja koje se neprestano mijenja.

*Photo: Veleposlanstvo RH u SAD

Ako zadnjih dana pogledamo stanje globalno, i onda posebno u regiji oko Perzijskog zaljeva, baš nitko ne može reći kako ne živimo u zanimljivim vremenima. S jedne strane, početak listopada obilježava činjenica da su i Sjedinjene Države i Izrael usred predizbornog razdoblja – izraelski parlamentarni izbori zakazani su za 27. listopada i na njima se Benjamin Netanyahu bori za politički opstanak, dok SAD 3. studenog imaju kongresne izbore čiji bi gubitak za Republikance lako mogao značiti i otpočinjanje niza novih procedura opoziva za predsjednika Donalda Trumpa.

Rat u Iranu

Na obje ove političke scene uvelike utječe još itekako aktualni rat u Iranu, kojeg su SAD i Izrael započeli 28. veljače ove godine, a usprkos najavama o trajanju od dva, tri ili četiri tjedna – on i dalje traje. Dapače, 1. listopada ujedno predstavlja njegov 216. dan. Iako su borbene operacije bile koncentrirane u njegovih prvih 39 dana, pa onda još i na borbene periode u drugoj polovici srpnja i početkom rujna – vojna djelovanja su zapravo trajala većinom čitavog tog razdoblja, s posebnim naglaskom na američku vanjsku pomorsku blokadu Hormuškog tjesnaca kojom se nastojalo odgovoriti na iranska nastojanja za nacionalnom kontrolom tamošnjeg prometa, te dodatno i ograničiti iranski pomorski izvoz nafte (ne bi li se ekonomskim pritiskom srušilo vlast ili je barem prisililo na kakve kompromise).

Kako izgleda, u takvim okolnostima Sjedinjene Države drži nada da su Iran i njegova privreda na rubu propasti i pritisak treba održati samo još malo do neke vrste pobjede – dok izgleda da u Iranu očekuju nešto slično za SAD, trudeći se da održe pritisak na globalne tokove energenata na Bliskom istoku ne bi li se visoke cijene nafte i njenih derivata odrazile i na američku političku scenu na kojoj Donald Trump izgleda ima popriličnih problema s popularnošću (što bi se za koji tjedan lako moglo odraziti na republikansku kontrolu i Senata i Zastupničkog doma u Kongresu).

Aragchi vs. Rubio

Takve su računice eskalirale od 23. do 28. rujna tijekom održavanja jesenskog zasjedanja Ujedinjenih naroda u New Yorku, kada su se u istoj zgradi našle i američka i iranska delegacija, kao i svi brojni posrednici u njihovom dosadašnjem pregovaranju. Dok je američki predsjednik Donald Trump u svom govoru pred Općom skupštinom UN-a u utorak 22. rujna ponovio tvrdnje o iranskoj utrci prema nuklearnom oružju te opet otvorio mogućnost „anihiliranja“ Irana, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Aragchi odgovorio je u petak 25. rujna objavom nekoliko dana ranije prema SAD odaslane ponude da Iran unutar 7 dana otvori promet Hormuzom i započne pregovore o nuklearnim pitanjima.

Preduvjet za to bi navodno bilo vraćanje SAD-a odredbama „Memoranduma o razumijevanju“, potpisanog između dvije države sredinom ovoga lipnja, što Donaldu Trumpu nije odgovaralo. On je ponudu u subotu 26. rujna i izričito odbio – jer Iran „želi sklopiti sporazum po kojem oni odmah otvaraju Tjesnac, jer gube baš jako“ – pa se kriza nesmanjenom žestinom nastavila.

Pomorski promet sve rizičniji i skuplji

Iako je zadnjih dana postalo jasno da Iranu u 2026. godini prijeti gospodarski pad od barem 5,4 posto, uz inflaciju koju je MMF još u srpnju procjenjivao na oko 68,9 posto godišnje (a Trump u UN-u prije desetak dana opisivao kao „više od 300 posto“) – još su spektakularniji učinci koje iranska i američka blokada prometa kroz Hormuz ima na brodarstvo. S jedne strane, zadnjih se tjedana ustrajno čuje kako Iran praktično više ne izvozi naftu i derivate morskim putem – dok zemlje Perzijskog zaljeva ipak uspijevaju Hormuzom transportirati sve više brodskih tovara, i to pod aktivnom zaštitom Sjedinjenih Država.

Ta zaštita je do početka mjeseca obuhvaćala i boravak ratnih brodova SAD-a u Omanskom zaljevu, da bi se od navodnog iranskog isprobavanja novih protubrodskih raketa „Qassem Basir“ 6. rujna izgleda bilježilo njihovo odmicanje od iranskih obala (radi navodnog gađanja nosača zrakoplova USS George Washington (CVN-73) tim novim raketama s optoelektroničkim vođenjem). S druge strane, treba napomenuti da se sredinom rujna čulo i za iranski raketni napad na civilni brod „M/V St. Helena“ (plovilo donedavno u službi privatnih kompanija za zaštitu brodskog prometa) – da bi tom prilikom na njemu izgleda bilo ozlijeđeno 8 američkih marinaca za koje se pretpostavlja da, ukrcani na razna civilna plovila u Hormuzu, sada čine barem dio obrambenih mjera SAD za zaštitu tamošnjeg pomorskog prometa.

Kako bilo da bilo, takva američka zaštita je zadnje vrijeme uspjela ojačati promet tankera kroz Hormuz, pa dok neki izvori navode protok nafte usporediv onom prijeratnom (samo bez iranskoga udjela) – drugi promatrači to ipak svode na transport oko 13 milijuna barela dnevno, ili barem 6 milijuna barela dnevno manje od predratnih standarda. Doduše, takav brodski promet uz Omansku obalu Hormuza gotovo je svakodnevno pod iranskim napadima raznolikim naoružanjem, tako da je rujan završio kao jedan od mjeseci s najviše napada na brodove od početka ovog rata. Svi su ti incidenti doduše ispali nedovoljni za kompletno zatvaranje prometa u Hormuzu, ali su bili itekako dovoljni za održavanje visokih premija rizika za tamošnji brodski transport svih roba.

Konkretno, moglo se čuti da brojne zaljevske države koriste manja plovila (pretežito u državnom vlasništvu) koja prolaze Hormuzom ugašenih identifikacijskih sustava i onda naftom dopunjavaju velike tankere u Omanskom zaljevu. Prema UK Centru za operacije pomorske trgovine (UKMTO) na tjednoj razini govori se o barem oko 130 tranzita u Zaljev i još 130 iz Zaljeva (prema izvještajima SAD i brojenju plovila s upaljenim AIS identifikacijskim sustavom, što znači da bi ukupni prolazi u svakom od smjerova trebali biti i poprilično veći, no ipak daleko od predratnih preko 130 brodova dnevno), a samo 30. rujna bila su zabilježena 3 iranska napada na takve tankere u Hormuzu.

VLCC MERSIN PROSPERITY – jedan od tankera stradalih pri prolazu kroz Hormuz

No, cijena plovidbe tankera je zato eksplodirala, pa VLCC tanker na dvadesetak dana dugoj ruti iz Perzijskog zaljeva do Kine zarađuje oko 1,26 milijuna USD dnevno (prije rata je to koštalo do 120 tisuća USD na dan), dok plovidba istog takvog VLCC tankera na sigurnijem i nešto kraćem putu od Omana do Kine sada košta preko 862 tisuće USD dnevno (dok sigurniji transport od Zapadne Afrike do Kine nosi oko 520 tisuća USD dnevno).

Slični porasti cijena bilježe se i kod manjih tankera za prijevoz naftnih derivata – koji na rutama od Indije prema odredištima na Pacifiku bilježe zarade od 40 do 70 tisuća USD dnevno – što onda utječe i na formiranje iznimno visokih konačnih cijena takvih derivata (koji sada i globalno sve više nedostaju). Uglavnom, kako se moglo čuti od pojedinih velikih naftnih kompanija – kriza energenata o kojoj se govori već mjesecima sada je pred vratima, razne rezerve kojima je ona zadnjih mjeseci bila ublažavana uvelike su potrošene, a neravnoteže u pomorskom prometu samo dodaju na razmjerima problema.

Rat u Jemenu kao novi faktor nestabilnosti

U sjeni ovog ratovanja prošla su i razna izraelska vojna djelovanja u Gazi, Libanonu i širom Sirije, a onda i novo oživljavanje građanskog rata u Jemenu od sredine srpnja ove godine, čime je bilo prekinuto tamošnje primirje sklopljeno posredovanjem Ujedinjenih naroda 2. travnja 2022. godine. No, baš se Jemen pokazao izuzetno zanimljivim, budući se to poprište posrednog ratovanja Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata protiv Irana pokazalo i globalno bitnim početkom rujna, kada je krenula i ozbiljnija kopnena ofenziva dobro pripremljenih jemenskih hutista.

Zašto je Mokha važan grad?

Uz borbe koncentrirane oko prometnog čvorišta Taiz i u jemenskom guvernoratu Marib, uskoro su u ruke hutista počeli padati i obalni krajevi uz Crveno more. Nakon zauzimanja luke Mokha 10. rujna, oni su nastavili brzo kretanje prema jugu uz obalu i uskoro okupirali i luku Dhubab te otok Perim, usprkos i sve brojnijim zračnim napadima Ratnog zrakoplovstva Saudijske Arabije (države kojoj su Sjedinjene Države tih dana odbile pružiti djelatnu savezničku borbenu potporu usprkos višekratnim zahtjevima vlasti iz Rijada).

Svime time su hutisti zadnjih dvadesetak dana završili u vlasti samog tjesnaca Bab al-Mandeb (na izlazu Crvenog mora u Adenski zaljev), čime je bio olakšan i njihov direktni nadzor tamošnjeg brodskog prometa – što je posebno bitno ako se ima u vidu činjenica da su oni još od sredine kolovoza govorili o blokadi saudijskog prometa kroz Bab al-Mandeb, što je itekako otežalo i produžilo izvozni put nafte sa sjevernije položenih naftnih instalacija Saudijske Arabije na Crvenom moru. Naravno, čitava se priča onda dodatno zakomplicirala i nizom eksplozija na pumpnim stanicama saudijskog naftovoda „Istok-zapad“ 11. rujna – za što su mnogi u prvi mah optuživali hutiste iz Jemena, da bi se onda ipak ustanovilo kako je šteta izvedena dronovima iz Iraka (doduše, opet iz kruga oružanih skupina bliskih Iranu).

Zastoj prijevoza nafte iz uvelike blokiranog Perzijskog zaljeva prema saudijskim naftnim terminalima luke Yanbu u Crvenom moru koštao je svjetska tržišta 3 do 5 milijuna barela nafte dnevno (oko 4 posto ukupne svjetske dnevne potrošnje), a nužni popravci traju i dalje. Ipak, početkom ovoga tjedna čulo se o uspostavi transporta za oko pola prethodnih kapaciteta tog naftovoda, dok nije jasno koliko će trajati kompletni radovi. Takve dobre vijesti tek su rubno utjecale i na svjetska naftna tržišta, budući da Saudijska Arabija zadnje vrijeme svoje velike tankere ondje puni tek do pola (da bi takvi mogli proći kroz Sueski kanal), a onda se na mediteranskim obalama Egipta dopunili do kraja i krenuli u dugi zaobilazni put oko Afrike, prema konačnim svjetskim kupcima takve nafte.

Novi napadi – nove opasnosti

Aramcovo postrojenje Sjeverni Ghawar

Uz sve to, potpuno je otvoreno pitanje kako će na izvoz nafte naftovodima mimo Hormuza utjecati jučerašnji napadi. Naime, hutisti iz Jemena su izgleda u srijedu 30. rujna ujutro uspjeli izvesti udar na prostor ogromnih naftnih polja Sjeverni Ghawar (a ne na područje nedalekih prerađivačkih postrojenja u mjestu Abqaiq, kako je to prvotno izgledalo). No dok su požari trajali čitavog dana (dim se rasprostirao na oko 90 km), još nije jasan učinak ovih napada bilo na funkcioniranje ogromnih petrokemijskih pogona u mjestu Abqaiq (koji naftom iz polja Ghawar direktno hrane saudijske naftne terminale Ras Tanura i Juaymah na Perzijskom zaljevu), bilo na rad saudijskog naftovoda „Istok-zapad“ koji svoje polazište ima baš u kompleksu Abqaiq na istoku Saudijske Arabije (i kojem se taman krenulo dovršavati popravke na njegovu zapadnom kraju).

Za razliku od napada na Saudijsku Arabiju, što se pripisuje hutistima, jučerašnji popodnevni napad na Ujedinjene Arapske Emirate bio je posljedica iranskih raketa. Tom je prilikom pogođen kompleks Bu Hasa jugozapadno od Abu Dhabija, jedno od najvećih tamošnjih kopnenih naftnih i plinskih polja. Mnogo dima i požari vidljivi iz satelita ukazuju na veće štete kod ovih izvora koji naftom opskrbljuju i emiratski naftovod Habshan-Fujairah (Abu Dhabi Crude Oil Pipeline – ADCOP), drugu bitnu regionalnu naftovodnu trasu koja zaobilazi ratom zatvoren Hormuški tjesnac.

“Vrlo jednostavno rješenje”

U takvim okolnostima dodatnu misteriju predstavljaju i planovi Irana kao odgovor na izostanak ispunjenja njihovog traženja od 16. kolovoza ove godine da Sjedinjene Države dignu svoju pomorsku blokadu u roku od maksimalno 45 dana. Taj je rok navodno bio postavljen od iranskog Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti, a istekao je također u srijedu 30. rujna. Dok neki izvori spominju možda i nasilne iranske mjere za rušenje američke blokade, drugi se tješe činjenicom da pregovori preko posrednika i dalje intenzivno traju – iako je teško od njih nešto očekivati prije već spominjanih izbora u Izraelu i SAD-u.

Ipak, lako je biti zabrinut kada se vide mjere objavljene širom Irana u utorak 29. rujna – gdje je po prvi put sustavno proglašena posebna pripravnost u 46 strateških infrastrukturnih kompleksa širom zemlje, dok se širom juga države navodno vojsci podijelilo i opremu za dekontaminaciju i NBK zaštitu u očekivanju većih napada iz inozemstva.

Irak nema ništa s time…

Dok napetosti očigledno rastu u očekivanju izraelskih i američkih izbora te moguće obnove aktivnog ratovanja, treba napomenuti kako Sjedinjene Države sada vrlo vidljivo imaju problema sa svojim vojnim bazama u široj regiji oko Perzijskoga zaljeva. Budući se te objekte u pravilu propustilo pripremiti i dodatno utvrditi prije otpočinjanja napada na Iran krajem veljače ove godine, oni su pretrpjeli velike štete i ostali su vrlo ograničeno uporabivi. No, vijesti o američkom napuštanju dosadašnjih baza u Iraku, koje su zadnjih dana zapljusnule svjetsku javnost – s time nemaju direktne veze (iako ih Iran uvelike tumači kao još jednu pobjedu na terenu).

Nakon ISIS-ovog smaknuća Stevena Sotloffa predsjednik Obama je objavio da “nema pregovora s teroristima”

Naime, dok su SAD bile prisutne u Iraku sve od proljeća 2003. godine, glavnina je snaga bila iz te zemlje povučena do prosinca 2011. – da bi ih se masovnije vratilo samo tri godine kasnije. Jačanje Islamske države i rasap lokalnog režima uvjetovalo je da tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama 2014. preokrene stvari i vrati vojsku SAD na teren. Kada se sve smirilo, krenuli su i novi pregovori o odlasku SAD-a te njihovih saveznika iz Iraka, koji su do kraja rujna 2024. godine doveli i do objave „Zajedničke izjave kojom se objavljuje raspored okončanja vojne misije Globalne koalicije za pobjedu nad ISIS-om u Iraku“. Ovaj dokument objavljen 27. rujna 2024. godine definirao je da Irak te SAD i nadalje imaju strateški odnos, no da će se koalicijska vojna misija u Iraku dovršiti „u idućih 12 mjeseci i ne kasnije od rujna 2025. godine“ – prerastajući u bilateralno sigurnosno partnerstvo.

Ujedno, ne bi li se spriječio povratak boraca ISIS-a iz sjeveroistočne Sirije, s tim krajevima povezani dijelovi Koalicijske misije u Iraku bit će okončani do kraja rujna 2026. godine. Dakle, nakon kompletnog američkog povlačenja iz same Sirije (dovršenog do 16. travnja ove godine, povlačenjem iz baze Qasrak u sirijskoj regiji Hasakah) – do 30. rujna 2026. godine očekivalo se kompletno povlačenje snaga međunarodne Koalicije i iz Iraka ne bi li sudionici operacije „Inherent Resolve“ ostali u regionalnoj borbi protiv ostataka Islamske države tek iz pojedinih preostalih baza u Jordanu. Taj je posao bio u dogovorenom roku dovršen prebacivanjem vojne opreme iz kompleksa „Victory Base“ u Bagdadu i ljudstva s prostora zrakoplovne baze Al-Harir kod Erbila u iračkom Kurdistanu – čime se srijedu predvečer pohvalio i sam Donald Trump na svojoj društvenoj mreži Truth Social (hvaleći iračkog premijera Ali al-Zaidija, te kako je već i uobičajeno – kudeći Baracka Husseina Obamu i Joea Bidena koji je samo povlačenje dogovorio).

Naravno, samim odlaskom vojnih snaga SAD-a iz Iraka nije ujedno prestao i američki utjecaj u toj državi, iako Irak od srijede 30. rujna pa do subote 3. listopada službeno slavi činjenicu kako više nema stranih vojski na svom državnom teritoriju. Samo se treba nadati da te proslave ne pokvare pojedine oružane milicije, kojih u Iraku ima podosta, i koje itekako odugovlače s provedbom postupka razoružavanja (čije je okončanje opet odgođeno, ovoga puta do konačnog roka u lipnju 2027. godine).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 01. listopada 2026. pod nazivom “Strašan udar hutista, opća mobilizacija u Iranu, saznalo se kakvu opremu dijele vojnicima” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokade-hormuza-bab-al-mandeba-napadi-ghawar-bu-hasa-energetska-kriza-15751815

Administracija Donalda Trumpa odlučila je isključiti nekoliko važnih saveznika sa skupa članica NATO-a koji će se održati sljedećeg mjeseca – nakon ranijih prijetnji sastavljanjem „popisa dobrih i zločestih” za vlade koje su se ogriješile o prioritete američkog predsjednika, objavio je portal Politico. Naime, prema navodima tog portala, planirani sastanak u Poljskoj, koji je inicirao Elbridge Colby, dužnosnik Pentagona zadužen za kreiranje politika, zapravo je radna skupina usmjerena na budućnost NATO-a, navodi šest diplomata upoznatih s planiranjem skupa. Međutim, mnoge zemlje nisu dobile poziv, poput Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i baltičkih država, a  izdvajaju znatna sredstva za obranu i imaju ključnu ulogu u Savezu, zbog čega se njihovi diplomati pitaju zašto su isključeni. Postavljaju pitanje favorizira li Trumpova administracija određene zemlje na način koji bi mogao dodatno podijeliti Savez koji se već suočava s rastućom ruskom agresijom i iscrpljenim zalihama oružja.

Trump: Nisu „dobri“ iz više razloga

„Činimo sve što se od nas traži”, rekao je dužnosnik jedne od savezničkih zemalja koje nisu uključene: „Pokušavamo shvatiti koji su kriteriji i koja je svrha tih sastanaka. Još nismo dobili mnogo informacija.” Bijela kuća nije odgovorila na zahtjev za komentar, a Pentagon je odbio komentirati situaciju.

Jedna od Trumpovih objava protiv dojučerašnjeg saveznika

Predsjednik Donald Trump i njegovi najbliži suradnici neumorno kritiziraju NATO otkako su se vratili na vlast, zamjerajući im sve i svašta. I to od odbijanja članica da podrže rat protiv Irana do propusta pojedinih zemalja da za obranu izdvoje 5 % svog BDP-a. „NATO – za čiju zaštitu tih istih zemalja godišnje trošimo stotine milijardi dolara – uvijek sam smatrao jednosmjernom ulicom: mi ćemo njih štititi, a oni za nas neće učiniti ništa, osobito ne u trenucima kada nam zatreba pomoć”, žestoko je poručio Trump u objavi na platformi Truth Social ranije ove godine. Prošlog je mjeseca zanemario još jednog saveznika – Južnu Koreju, naglim smanjenjem opsega planirane zajedničke vojne vježbe, pritom negodujući zbog odbijanja Seula da se uključi u rat protiv Irana.

U travnju je, kako je izvijestio POLITICO, Bijela kuća osmislila svojevrsni popis onih koji su „unutra” i onih koji su „vani”, tražeći načine da kazni saveznike koji nisu udovoljili Trumpovim željama. Ministar obrane Pete Hegseth podržao je takav pristup. Poticao je „uzorne saveznike” i upozorio da će oni koji ne podupiru američke interese snositi posljedice. Iako su pojedinosti o novoj radnoj skupini NATO-a još uvijek nejasne, ona se nadovezuje na prijetnju nagrađivanja jednih na štetu drugih.

Colby je inicirao sastanak tzv. Bergenske skupine

Elbridge Colby je pak u međuvremenu održao dva slična sastanka s pozvanim zemljama: Norveškom, Švedskom, Finskom, Poljskom, Njemačkom i Nizozemskom. Zemlje uključene u sastanak, poznat kao format „Bergenske skupine”,  ističu da im cilj nije narušiti Savez, rekao je diplomat jedne od pozvanih zemalja koji je, kao i ostali, želio ostati anoniman kako bi mogao govoriti o internim raspravama. Umjesto toga, skupina namjerava osmisliti ideje koje bi potom predstavila cijelom Savezu radi daljnjeg testiranja njihove izvedivosti i otpornosti. „To može biti pokretač preobrazbe za cijeli Savez“, rekao je diplomat. Priznao je da su neke saveznice nezadovoljne isključenošću, osobito stoga što su mnoge od njih dosegnule ili premašile ciljeve izdvajanja za obranu koje je zahtijevala Trumpova administracija. SAD bi sljedeći mogao u taj ekskluzivni klub uključiti Dansku, s obzirom na dogovor postignut između dviju zemalja o proširenju američke vojne prisutnosti na Grenlandu, navodi druga osoba upoznata s planiranjem. Colby, koji je potaknuo tu inicijativu, održao je prvi takav sastanak u Bergenu u Norveškoj u lipnju, na koji je pozvao šest odabranih saveznica. „Saveznice u NATO-u koje ubrzano ispunjavaju svoje obveze iz Haaga vezane uz izdvajanja za obranu, imaju kapacitete za doprinos i spremne su odmah prijeći na konkretan rad”, napisao je na društvenim mrežama nakon sastanka.

Ovog je mjeseca na konferenciji u Washingtonu istaknuo kako je „ideja povući za sobom cijeli Savez”, dodavši da će to rezultirati „boljim, snažnijim i otpornijim NATO-om” te Europi osigurati veće vojne kapacitete. Colby već dugo pokazuje interes za pregovore u užem krugu među članicama NATO-a. Proteklih se godina usredotočio na ponovno jačanje Njemačke kao vojne sile radi obuzdavanja Rusije te na usmjeravanje američkih snaga na suočavanje s usponom Kine. No, čak i pozvani saveznici propituju zašto su Colby i drugi dužnosnici iz područja obrane selektivno birali sudionike, izostavivši pritom neke od najvećih europskih vojnih sila, poput Velike Britanije. „Ako pokušaju podijeliti NATO na ‘dobre’ i ‘loše’, to je opasno za SAD”, ​​rekao je još jedan od šestorice diplomata. „No za Europu je to pitanje opstanka”, navodi Politico.

U međuvremenu – velika vježba u Njemačkoj

Civilno-vojna vjržba “Red Storm Charlie” održana je krajem rujna u Hamburgu (Foto: Bundeswehr/Anne Weinrich)

Istodobno, Njemačka je odlučila baviti se jačanjem vlastite vojne sile. Naime, „Red Storm Charlie“ naziv je vježbe koja je tijekom tri dana paralizirala dijelove sjevernonjemačkog lučkog grada. Bundeswehr, policija i civilne organizacije zajednički provjeravaju koliko su dobro pripremljeni za izvanredne situacije. Scenarij: pojačana razina prijetnje na Istočnom krilu saveza. U hamburškoj luci, najvećoj njemačkoj morskoj luci, iskrcavaju se postrojbe NATO-a koje tijekom vježbe predstavljaju vojnici Bundeswehra. Nakon toga kreću kroz grad prema istoku. Sabotaže i prosvjedi, također dio scenarija, otežavaju njihovo napredovanje. S oko 1.700 sudionika, među kojima je 500 vojnikinja i vojnika, ova vježba (24.–26. rujna 2026.) dosad je najveća te vrste. „Red Storm Charlie“ dio je plana Operativnog plana Njemačka (Operationsplan Deutschland). Tim se dokumentom Bundeswehr priprema za mogući ruski napad na područje država članica NATO-a. Operativni plan Njemačka se uklapa u šire obrambene planove NATO-a.

Izradu plana naredio je glavni inspektor Bundeswehra Carsten Breuer nakon invazije na Ukrajinu 2022. godine. Breuer je najviši po rangu njemački vojni časnik, a sljedeće godine preuzima dužnost predsjedavajućeg Vojnog odbora NATO-a. On je ozbiljno shvatio mogućnost da bi Rusija mogla napasti i druge zemlje, pogotovo zato što se Njemačka već sada suočava s brojnim ruskim provokacijama,  od kibernetičkih napada do sabotaža usmjerenih protiv Bundeswehra.

Za uspješnu obranu nužna je suradnja vojske i civilnih institucija (Foto: Bundeswehr/Norbert Schramm)

Koliko je Njemačka dobro pripremljena za svoju ulogu vojnog logističkog čvorišta? Sigurnosna stručnjakinja Aylin Matle kao jednu od slabih točaka vidi dijelom dotrajalu infrastukturu, navodi DW. Posebno bi se Njemačka morala „mnogo brže i temeljitije“ baviti održavanjem i popravkom mostova, cesta i prometnih pravaca kojima bi se odvijao prijevoz vojnih postrojbi: „Jer neki od tih objekata potječu još iz vremena Hladnog rata i nisu projektirani za prijevoz teških tereta ili opreme.“ Još jedan izazov predstavlja ravnoteža između tajnosti plana i uključivanja javnosti. Zbog straha od sabotaža osjetljive informacije, primjerice točne tranzitne rute za postrojbe NATO-a, ne bi smjele dospjeti u ruke Rusije. S druge strane, plan može funkcionirati samo kroz suradnju Bundeswehra s civilnim društvom – s odgovornima u gradovima i općinama, policijom i organizacijama za pomoć.

Od kada je Donald Trump na mjestu predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, danska poluautonomna regija Grenland periodično je završavala na naslovnicama medija kao cilj američkih presizanja. Dok se u prvom mandatu Donalda Trumpa ovaj najveći svjetski otok neuspješno nastojalo kupiti – od početka 2025. stvar je prešla na prijetnje silom te žestoke kritike upravljanja ovim dijelom Danske. Sve je eskaliralo početkom siječnja ove godine – da bi do održavanja ekonomskog summita u Davosu čitava kriza počela ličiti na potencijalni okidač oružanog sukoba između SAD-a i ostatka NATO saveza, ili barem skupnih država Europske unije. Ipak, u Davosu je Trump 21. siječnja na kraju barem malo spustio tenzije tvrdnjom kako „ipak neće koristiti silu, iako on samo traži mjesto nazvano Grenland, koje su već nekad imali“, ali su ga ipak „vratili“ Danskoj.

Tom je prilikom Trump još ponovio i čitavu paletu američkih zahtjeva i prigovora vezanih uz Grenland, tamošnju upravu i dansko upravljanje tim prostorom. Naime, Grenland su SAD još 1826. priznali kao danski, što je bilo ponovljeno 1916. i 1941. godine – kada je vojna sila SAD-a taj otok održala slobodnim (za razliku od Danske koja je rat provela pod njemačkom okupacijom). Dakle, usprkos navodnom poštovanju koje Trump osjeća prema stanovnicima Grenlanda i Danske, on je naglasio kako je taj prostor američke NATO saveznice Danske i nakon 2. svjetskog rata bio poprištem američkog vojnog djelovanja, doduše u dogovoru s vlastima iz Kopenhagena – koje su i 1946. odbile otok prodati Sjedinjenim Državama.

Ondje je do kraja Hladnog rata bilo raspoređeno preko 10.000 američkih vojnika, u praktično 17 većih baza i instalacija – da bi taj raspored bio postupno smanjivan. Iako je Donald Trump u Davosu američko povlačenje i predaju prostora natrag pod punu vlast Danske prozvao glupim – danas ga mami strateški položaj tog otoka, njegovi mineralni resursi, ali i specifična atmosferska pozicija preostale vojne baze Pituffik. Upravo bi ta vojna instalacija zbog svog položaja na dalekom sjeverozapadu Grenlanda, ali i zbog tamošnje polarne klime, trebala postati ključnim dijelom Trumpova futurističkog koncepta „Zlatne kupole“, sustava za globalnu proturaketnu obranu (a onda i dominaciju pod zaštitom takvog štita čija se cijena vrti od 185 milijardi do više bilijuna USD). Ukratko, kako je Trump opisao američke apetite prema Grenlandu, oni bi zapravo trebali biti normalni svima u NATO savezu, za Sjedinjene Države koje „toliko mnogo daju, a tako malo dobivaju“.

Pregovori u tišini

Nakon Davosa, pažnja javnosti je od kraja veljače uvelike završila usmjerena prema intervenciji SAD-a i Izraela u Iranu, pa onda i na zatvaranju Hormuškog tjesnaca koji već mjesecima pogoni globalnu energetsku krizu. Ipak, Trump se i tijekom zadnjih 8 mjeseci nastavio povremeno osvrtati na Grenland, prvenstveno objavom raznih prigodnih slika na društvenoj mreži Truth Social. No, kako izgleda, čitavo je to vrijeme trajao i određeni pregovarački postupak između Kraljevine Danske i Sjedinjenih Američkih Država – koji je 18. rujna urodio podužom objavom Donalda Trumpa na društvenoj mreži Truth Social o postignutom sporazumu. Konkretno, bila je tu riječ o dopuni obrambenog sporazuma od 27. travnja 1951. godine, po prvi put od 2004. godine – kada se 6. kolovoza američku vojnu prisutnost ograničilo samo na prostor vojne baze Thule (kasnije zvane Pituffik prema davno raseljenom selu tamošnjeg stanovništva na prostoru današnjih vojnih pista višedesetljetne američke zrakoplovne baze), te otvorilo prostor i za određenu autonomiju Grenlanda unutar Danske – što je onda bilo i izglasano na referendumu 25. studenog 2008. i zakonodavno provedeno 21. lipnja 2009. godine (kada je Danskoj ipak ostavljena nadležnost nad tamošnjim pitanjima državljanstva, monetarne politike, sigurnosti i vanjskih poslova).

U takvom kontekstu treba gledati i objavu Donalda Trumpa od petka 18. rujna – kada se pohvalio stjecanjem „permanentne kontrole nad sigurnošću i svim drugim potrebama Grenlanda“ – i sve to bez ikakvih troškova za SAD. Ujedno, nijedan takmac SAD-u neće moći imati baze ili vojnu prisutnost na tom otoku, odnosno investirati ondje bez posebnih dozvola. Vidljivo oduševljeni Trump je tada najavio i početak „procesa razvoja velike vojne prisutnosti na odgovarajućim dijelovima Grenlanda“, sve u suradnji s tamošnjim stanovništvom (kojeg se zadnjih godina već višekratno pokušavalo čak i novcima pridobivati za američka presizanja te političke planove). Naravno, kada je čitava stvar bila potpisana na marginama jesenskog zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku u utorak 22. rujna, taj je usuglašeni dokument završio u javnosti (na svojoj web-stranici objavilo ga je prvo dansko Ministarstvo vanjskih poslova, pa onda Bijela kuća), a uvidom u tekst moglo se brzo uočiti kako mnogo toga na kraju baš i nije izgledalo po željama Donalda Trumpa.

Novi sporazum o Grenlandu

Novi je sporazum – sada trostran, usuglašen između SAD-a, Danske i Grenlanda – svojim potpisom zapravo tek dopunio već važeće slične dokumente iz 1951. i 2004. godine, i treba ga još višestrano parlamentno ratificirati. U tekstu dugom desetak stranica priznat je suverenitet Danske i pravo stanovništva Grenlanda na samoodređenje (u skladu s aktima iz lipnja 2009. godine), kao i bitna uloga članstva SAD-a i Danske u NATO savezu. Ujedno se pažnja obratila i na ekološku posebnost Grenlanda te specifične tradicije tamošnjeg stanovništva – u čijoj obrani SAD već desetljećima sudjeluju uz nemale troškove, posebice i budućom uspostavom obrambenog sustava „Zlatna kupola“. Pri tome, vojna pitanja između ugovornih strana i nadalje su ostavljena u nadležnosti posebnog „Stalnog odbora“, dok bi sporovi bili postupno dizani na ministarsku razinu SAD-a i Danske.

Što se vojnih ovlasti Sjedinjenih Država tiče, ugovoreno je (1) jačanje i modernizacija baze Pituffik te (2) otvaranje novih vojnih baza u mjestima Narsarsuaq i Mestersvig. Konkretno, Narsarsuaq je lokacija na jugozapadu Grenlanda, negdašnja američka zrakoplovna baza koja je bila osnovana u lipnju 1941. i korištena od SAD-a do 1958. godine – da bi nadalje bila tek manja civilna točka u tamošnjem prometu. Neki izvori tu spominju i ozbiljna zagađenja koja su ostala za vojnim snagama SAD-a, koja bi sad trebalo čistiti prije bilo kakvog širenja ili bitnije nadogradnje lokalne infrastrukture. Situacija je samo malo bolja u izuzetno zabačenoj lokaciji Mestersvig na sredini istočne obale Grenlanda – gdje se donedavno također moglo viđati Oružane snage SAD-a na obuci arktičkog ratovanja, dok je tamošnja malobrojna stalnija posada sastavljena od pojedinih danskih mornaričkih specijalaca, koji s psećim zapregama kontroliraju istok i sjever Grenlanda. Ondje se spominje i mogućnost američke izgradnje lučkih kapaciteta te obnove oko 1.800 metara duge priručne zrakoplovne piste. Time bi SAD prvo na lokaciji baze Narsarsuaq dobili ozbiljniju logističku točku za sve aktivnosti na Grenlandu, dok bi s lokacije Mestersvig mogli bolje promatrati kako rusku stranu Arktika, tako i promet između Grenlanda i Islanda (prvi korak mornarički izuzetno bitne povijesne okosnice Grenland-Island-Ujedinjena Kraljevina, skraćeno GIUK). No, i ovdje je usuglašeno da se takve investicije, ali i uspostava novih vojnih baza, provode tek nakon međusobnog dogovora ugovornih strana – dakle, nipošto ne jednostrano. Pri tome, za sve bi radove također trebalo angažirati domaće i lokalne radne snage, ako je to ikako moguće.

Danska i Grenland su pridržali pravo razmatranja uspostave „besposadnih vojnih instalacija“, dok su za Sjedinjene Države kao i do sada priznali pravo prilaza do vojnih objekata kopnom, morem i zrakom – za potrebe „obrane prostora Sjevernoatlantskog ugovora, Grenlanda i američkog kontinenta“, uz poštivanje lokalnog načina života, lova i ribolova, kulture i povijesti, koliko je god to moguće. Ujedno se za SAD jamčilo i zajedničko osiguravanje vojne infrastrukture, te suzbijanje potencijalne špijunaže zajedničkim djelovanjem SAD-a i Danske (koja će jačati vlastite i NATO arktičke kapacitete). Nijedna država koja nije u NATO-u neće na Grenlandu moći uspostavljati „posadne ili besposadne vojne instalacije“ bez suglasnosti stranaka ovog sporazuma, a bilo kakvo ostvarivanje utjecaja na otoku neće bez postizanja posebne suglasnosti biti dopušteno ni ostalima (koji nisu članovi NATO-a ili EU, odnosno NATO-partneri). Sva takva djelovanja ili investicije bit će podvrgnute vlastima Grenlanda i Kraljevine Danske – koje će se o svemu tome konzultirati sa Sjedinjenim Državama i njihovim partnerima.

Dakle, i tu je ostala zaštićena uloga lokalnih vlasti i Danske, bez čije privole nema ikakvih stranih samovoljnih djelovanja (barem ne bez teških kršenja postignutog dogovora). Za razliku od ranijih sporazuma koji su aktivno obuhvaćali samo SAD i Dansku, u 2026. godini se definira da ovaj trajni dokument nastavlja vrijediti i u slučaju osamostaljivanja Grenlanda – kada bi Grenland i Danska trebali osigurati da otok (1) ostane u NATO članstvu te (2) preuzme na sebe sve posebne ugovorne obveze Kraljevine Danske.

Ima li novosti?

Kroz sve izneseno nije teško uočiti da se status SAD-a na Grenlandu (usprkos tvrdnjama Donalda Trumpa i njegovih pristalica) ovim novim sporazumom baš i nije bitnije promijenio. Dapače, već je u prvim rečenicama tu bila potvrđena danska suverenost, uz jačanje i uloge NATO/EU partnera te lokalnih vlasti, s kojima SAD do sada baš i nisu ozbiljnije računale. Američka prava na danskom Grenlandu ostala su prilično ista, regulirana već ranijim Sporazumima o statusu snaga (SOFA), a sve uspostave novih vojnih objekata ostale su na račun službenog Washingtona – koji time teško može na Grenlandu proći bez ikakvih novih troškova ili barem jeftino. Doduše, svime time je Danska sebi možda osigurala i mjesto u američkom konceptu „Zlatne kupole“ – koliko god taj vojni poduhvat bio tehnološki teško ostvariv, iznimno skup, te protivan dosadašnjim pravilima o izbjegavanju militarizacije svemira.

Naravno, pri svemu tome je ipak teško smetnuti s uma i postupanje Donalda Trumpa prema partnerima u Meksiku i Kanadi, s kojima SAD još od 1994. ima veliki trgovački sporazum (prvo NAFTA, a onda od srpnja 2020. USMCA). I tu se moglo vidjeti nastojanje Trumpa da prvo krene mijenjati postojeći ugovorni okvir, praveći se da je nova varijanta sporazuma sjajna – da njegovi partneri onda ipak ne dobiju mira, već se tek nađu izloženi daljnjim trgovinskim zahtjevima i carinskim ucjenama u 2025. i 2026. godini. Dakle, otvoreno je pitanje je li sporazum o vojnim instalacijama, pristupu i korištenju resursa na Grenlandu za Trumpa i stvarno ostvarenje nekih bitnih političkih ciljeva – ili se tu radi tek o koraku prema daljnjim nastojanjima za aneksijom Grenlanda – na račun Danske, ali i ostalih država NATO-a i partnera iz Europske unije, čiji bi skupni odnosi prema SAD-u time trpjeli dodatne nepopravljive štete.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. rujna 2026. pod nazivom “Trump se hvali sporazumom o najvećem svjetskom otoku. Prava istina, čini se, potpuno je drugačija” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-grenland-novi-sporazum-baze-pituffik-narsarsuaq-mestersvig-15749314

Američki predsjednik Donald Trump te premijer Grenlanda Jens-Frederik Nielsen i premijerka Danske Mette Frederiksen potpisali su u utorak 22. rujna 2026. sporazum koji bi trebao smiriti Trumpopve apetite prema Grenlandu. Načelno, danas potpisan sporazum omogućuje veću vojnu prisutnost SAD-a na Grenlandu pa se smatra da bi trebao riješiti spor oko tog autonomnog područja pod danskom krunom. Taj sporazum, formalnog naziva „Sporazum između Vlade Kraljevine Danske, zajedno s Vladom Grenlanda, i Vlade Sjedinjenih Američkih Država o izmjeni i dopuni Sporazuma od 27. travnja 1951. sklopljenog na temelju Sjevernoatlantskog ugovora između Vlade Kraljevine Danske i Vlade Sjedinjenih Američkih Država o obrani Grenlanda (Sporazum o obrani iz 1951.)“ potpisan je nakon Trumpovog govora pred Općom skupštinom UN-a, a najavljen je još krajem prošlog tjedna. Podsjetimo, ponovnim dolaskom Trumpa u Bijelu kuću, počele su otvorene američke aspiracije prema Grenlandu, inače otokom bogatim resursima, što je dodatno opteretilo odnose SAD-a s ostatkom NATO-a.

Sporazum kao pobjeda diplomacije?

Danska premijerka, grenlandski premijer i ministar vanjskih poslova uoči Opće skupštine UN-a

Danska premijerka Mette Frederiksen sporazum je opisala  kao „dogovor koji može trajati zauvijek“ te je istaknula da on naglašava važnost NATO saveza i poštuje pravo Grenlanda na samoopredjeljenje. Pritom se Frederiksen posebno obratila Trumpu:

„Gospodine predsjedniče, jasno ste dali do znanja da ne želite da se protivnici previše približe. Potpuno se slažem. A ovim se sporazumom to neće dogoditi. Osiguravamo da im se ne dopusti stjecanje ikakve kontrole nad Grenlandom“.

Mediji naglašavaju kako se u ovom sporazumu ne udovoljava zahtjevu Donalda Trumpa da SAD u potpunosti preuzme Grenland kao svoj teritorij kako bi se suprotstavio sve „većoj prisutnosti Rusije i Kine na Arktiku“. Naglašava se i kako je Trump rekao da „ni jednom suparniku SAD-a više nikada neće biti dopušteno uspostaviti vojnu prisutnost na Grenlandu niti ondje ulagati u osjetljive sektore bez našeg izričitog pisanog odobrenja. (…) Ovo je ogromno za Europu i za Sjedinjene Države i za sve“, rekao je Trump, dodavši da će za Grenland to biti „nevjerojatno“. U Sporazumu se, naime, izričito navodi da „ni jednoj državi koja nije članica NATO-a neće biti dopušteno uspostaviti vlastite vojne objekte s ljudskom posadom ili bez nje na Grenlandu, niti će im biti dopuštena stalna prisutnost vojnih snaga na Grenlandu“. Međutim, Sjedinjene Američke Države imaju pravo iznijeti primjedbe u vezi s izgradnjom ili promjenom namjene bilo koje zgrade, objekta ili postrojenja u blizini obrambenog područja, ako takve aktivnosti – bilo danske ili grenlandske – ugrožavaju to obrambeno područje. Također, stranke će surađivati ​​u suzbijanju špijunaže na Grenlandu. Nadležna tijela Kraljevine Danske održavat će blisku suradnju s nadležnim tijelima SAD-a i drugim partnerima u mjeri potrebnoj za provedbu ovog članka. Sjetimo se i kako je Donald Trump praktički do jučer otvoreno kritizirao NATO i EU, rekavši da je Amerika tražila taj otok ali da ga Danska, NATO i EU nisu dali.

Rubio hvali sporazum

Zračna baza Narsarsuaq (BW-1) služila je SAD sve do 1958. godine (fotografija iz 1956. godine)

Američki državni tajnik Marco Rubio taj je sporazum ocijenio kao zaštitu od rastućeg kineskog utjecaja na strateškim važnom arktičkom otoku. Govoreći za televiziju Fox News, Rubio ga je očekivano nazvao „fantastičnim sporazumom“ koji „nema rok trajanja“. „On nam omogućuje da uspostavimo koliko god vojnih baza trebamo“, rekao je Rubio. Sporazum također omogućava da Sjedinjene Američke Države i Danska zajednički provjeravaju buduća strana ulaganja. Obrambeni sporazum s Danskom iz 1951. Washingtonu već pruža znatan vojni utjecaj na Grenlandu. Rubio kaže da je novi sporazum „modernizirao“ dosadašnji dogovor. On  je kazao kako je svrha tog dijela sporazuma da se izbjegne situacija u kojoj će jednog dana shvatiti da „tamo (možda) nema kineske vojske, ali njihove tvrtke posjeduju sve luke, njihove tvrtke posjeduju sva zemljišta“.

Danska televizija objavila je kako SAD planiraju uspostaviti dvije nove vojne baze na Grenlandu. Amerika trenutno upravlja jedino svemirskom bazom Pituffik na sjeverozapadu otoka, koja ima važnu ulogu u proturaketnoj obrani i radarskom nadzoru, a ubuduće će SAD moći modernizirati i proširiti svoje aktivnosti u toj bazi. Prema novom sporazumu, SAD-u će biti „dopušteno uspostaviti dodatno obrambeno područje u Narsarsuaqu i Mestersvigu“ – radi se o lokacijama na jugu i istoku Grenlanda. Narsarsuaq na jugu ima pristup dubokoj vodi i veliku uzletno-sletnu stazu koju su prošlog tjedna pregledavali američki vojni inženjeri, navode danski mediji. Istočna predstraža u Mestersvigu (ili Mesters Vigu) je izolirana, znatno slabije razvijena, a koristi je danska mornarička postrojba sa psećim zapregama (Slædepatruljen Sirius). To je područje inače bogato cinkom i olovom, a početkom 21. stoljeća ponovno je pokrenuto rudarenje molibdena. Osim toga, procjenjuje se da u tom području leži čak 13 milijardi barela procijenjenih iskoristivih zaliha nafte, za čije je vađenje još donedavno bila zainteresirana teksaška kompanija Greenland energy. „Modaliteti i tehnički detalji“ vezani uz ove dvije nove američke baze tek trebaju biti potvrđeni te, prema sporazumu, moraju biti predmetom zajedničkog dogovora svih strana.

Osim toga, u Sporazumu se navodi da „Sjedinjene Američke Države mogu uspostaviti dodatna obrambena područja na Grenlandu te ojačati svoje vojne operacije ili objekte. Svaka od stranaka može utvrditi potrebu za novim obrambenim područjem radi obrane područja Sjevernoatlantskog ugovora, Grenlanda i američkog kontinenta“. Također, Kraljevina Danska, zajedno s Grenlandom, razmotrit će zahtjeve za uspostavu besposadnih vojnih objekata na Grenlandu izvan obrambenih područja, primjenjujući ubrzane postupke vladinog odobravanja.

Dansko viđenje

Danski su komentatori još u subotu sporazum, koji je tada najavio američki predsjednik Donald Trump, ocijenili diplomatskom pobjedom Kopenhagena. Portal Artic Today objavio je kako Danska tvrdi da će taj dogovor staviti sigurnost Arktika pod nadzor NATO-a, umjesto da ona bude prepuštena isključivo Washingtonu i Kopenhagenu. Danska i Grenland su još prošli tjedan tvrdili da će sporazum koristiti tom arktičkom otoku i poštovati njegov suverenitet, no prema danas objavljenom sporazumu američka prava nastavljaju se i u slučaju da Grenland postane neovisan, ali se Grenlandu jamči ostajanje u NATO savezu ukoliko bi stekao neovisnost od Danske.

Iako Danska i Grenland tvrde da su zadržali potpuni suverenitet, čini se da prema sporazumu ipak ustupaju dio suverenih ovlasti: tako se npr. preleti, slijetanja, pristup podmorju i kretanje američkih vojnih snaga odvijaju bez ograničenja, dok je za uvođenje novih ograničenja potreban pristanak sve tri strane. Jednako tako, zabranjeno je postojanje baza koje nisu pod okriljem NATO-a, kao i dugotrajna prisutnost stranih snaga, osim ako se sve tri strane ne dogovore drukčije, te je zabranjena kontrola rudnika, infrastrukture i drugih osjetljivih aktivnosti od strane subjekata koji nisu saveznici, osim ako se sve tri strane ne slože da to ne predstavlja prijetnju. U svim navedenim slučajevima bilo koja od 3 strane ima mogućnost stavljanja veta, pa ako Washington kaže „ne“ – dogovor ostaje blokiran. Time ni Danska ni Grenland ne prepuštaju svoj teritorij ni državne simbole, ali se ipak odriču prava da o određenim pitanjima – sigurnosnim i gospodarskim – odlučuju samostalno.

Do sporazuma dolazi nakon višemjesečnog pritiska Trumpa, koji je izjavljivao da bi SAD trebao kontrolirati Grenland, te u pojedinim trenucima nije isključivao mogućnost uporabe vojne ili gospodarske sile kako bi stekao taj danski teritorij s visokim stupnjem autonomije. Njegove prijetnje, koje su dosegnule vrhunac u siječnju ove godine, izazvale su diplomatsku krizu unutar NATO-a te potaknule Dansku i Grenland na pregovore s Washingtonom s ciljem smanjenja napetosti. „To (sporazum, op.a.) bit će takvog oblika da odgovornost za sigurnost na Arktiku neće biti isključivo danska ili američka“, izjavio je u nedjelju danski ministar vanjskih poslova Lars Løkke Rasmussen za nacionalnu televizijsku kuću TV2. Dodao je kako će uvelike „NATO biti taj koji će skrbiti o Arktiku“.

Vježba “Arktički štit” kao proba?

“Arctic Shield 2026” – finski specijalci iznad Narsarsuaqa (Photo: Rune Dyrholm/The Danish Defence)

U sjeni velikih napetosti, od 7. do 18. rujna na Grenlandu je održana NATO vježba „Arctic Shield“ pod danskim zapovjedništvom. Ukupno oko 400 vojnika iz 11 savezničkih zemalja (Danska, Norveška, Finska, Švedska, Kanada, Francuska, Belgija, Nizozemska, Njemačka, Slovenija i Poljska) uvježbavali su obranu tog otoka na kopnu, moru i u zraku. Njemačka, Slovenija i Poljska sudjelovale su s promatračima, dok je Njemačka ujedno pružila i logističku potporu. Glavne aktivnosti odvijale su se na južnom Grenlandu, ali i u fjordu kod Kangerlussuaqa na zapadnom Grenlandu. Vježba je, između ostalog, obuhvatila operacije u kojima sudjeluju marinci iz Francuske i Nizozemske, postrojba bespilotnih letjelica iz Belgije, te snage za specijalne operacije iz Finske i Danske. Važnu ulogu tijekom vježbe „Arctic Shield“ imale su i postrojbe danske, norveške i švedske Domovinske garde. Kanada je sudjelovala sa stručnjacima za arktičke uvjete koji su prenijeli svoja iskustva u izvođenju operacija u hladnim vremenskim uvjetima. Dansko zapovjedništvo obrane i Zajedničko zapovjedništvo za Arktik pružali su potporu aktivnostima angažiranjem helikoptera i plovila te osiguravanjem medicinske stručnosti i logističke potpore. Ove aktivnosti provodile su se u bliskoj suradnji s grenlandskom vladom (Naalakkersuisut) i dio su NATO-ove višedomenske aktivnosti pod nazivom „Arctic Sentry“. Paralelno s vježbom „Arctic Shield“, na Arktiku su se provodile i druge aktivnosti, obuke te operacije u sklopu NATO-ove pojačane prisutnosti u toj regiji. To je uključivalo zračne operacije iznad Islanda, Grenlanda i Kanade u kojima su sudjelovali danski, kanadski i američki borbeni zrakoplovi.

Umjesto u trećem kvartalu 2028. godine, helikopteri i raketni sustavi u Hrvatsku će doći ili krajem 2027. ili početkom 2028, pohvalio se potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić zadnjeg dana radnog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, u utorak 15. rujna.

Naime, kako je priopćilo Ministarstvo obrane RH, Anušić se u Zrakoplovnom središtu izvrsnosti (Aviation Center of Excellence – ACE) Yulista u Alabami sastao s predstavnicima Oružanih snaga SAD-a zaduženima za isporuku naručenih vojnih sustava Hrvatskoj. Ministar Anušić, u pratnji zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadnog generala Krešimira Ražova i državnog tajnika u MORH-u Tomislava Galića, razgovarao je s američkom stranom o statusima nabava koje je Hrvatska ugovorila s američkom vladom – osam helikoptera Black Hawk, osam raketnih sustava HIMARS i borbenim vozilima pješaštva Bradley, koji još nisu isporučeni u potpunosti. Iako MORH ne navodi poimence s kime je to Anušić sve razgovarao, na fotografijama su primijećeni Rodney Davis, bivši političar iz Illinoisa i lobista koji je trenutno u Američkoj gospodarskoj komori zadužen za poslove Vlade SAD-a, te Aaron Ford, glavni časnik za informiranje u Zapovjedništvu za sigurnosnu pomoć američke Kopnene vojske (U.S. Army Security Assistance Command – USASAC).

Dogovoreno je da se ubrzaju isporuke helikoptera UH-60M Black Hawk i raketnih sustava HIMARS koji bi u Hrvatsku, umjesto u trećem kvartalu 2028., trebali stići krajem 2027. ili početkom 2028. godine. Uz to, u završnoj su fazi i pregovori o nabavi raketa dugog dometa (većeg od 150 kilometara) za HIMARS-e, naglasio je Anušić:

“Američka strana načelno je suglasna i ne vidi problem u isporuci projektila dugog dometa. Vjerujem da ćemo to potvrditi do završetka razgovora i pregovora”.

Hrvatska je pri kupovini HIMARS-a navodno tražila rakete ATACMS dometa 300 km, no tada SAD to nisu dozvolile, upozoravajući na sigurnosni balans u regiji, pa MORH-u navodno nije preostalo ništa drugo nego uzeti rakete dometa 80 km. Ministar Anušić i zapovjednik Ražov obišli su Black Hawkove namijenjene Hrvatskoj, tom se prilikom ministar i potpisao u jednom od osam helikoptera za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

“Posebno smo razgovarali o ubrzanju isporuka Black Hawkova i HIMARS-a Hrvatskoj. Sa zadovoljstvom mogu reći da smo dogovorili ubrzanu isporuku i za manje od godinu i pol dana imat ćemo Black Hawkowe i HIMARS-e u našim Oružanim snagama”,

rekao je ministar Anušić. Uz četiri Black Hawka koji su već dio Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, uz novih osam, nastavio je ministar, Hrvatska će imati kompletiranu eskadrilu tih helikoptera.

U Yulisti je u tijeku završno opremanje i testiranje Black Hawkova koji će dodatno osnažiti naše Ratno zrakoplovstvo, ističe MORH.

“Black Hawkovi nam donose širok spektar sposobnosti koje smo već razvili. Kao višenamjenska platforma, Black Hawk može nositi vrlo širok spektar naoružanja u potpori naše Kopnene vojske i Ratne mornarice, a naročito Zapovjedništvu specijalnih snaga. Sve ide jako dobro. Ovih osam helikoptera će se uskoro pridružiti našoj floti u Hrvatskoj”,

poručio je brigadni general Ražov.

Ministar Anušić objasnio je i što je dogovoreno kada je riječ o raketama za HIMARS-e:

“Osim brže isporuke, razgovaramo o dugom dometu raketa za taj raketni sustav. Američka strana ne vidi problem da nam isporuče i rakete dugog dometa”.

On je naglasio kako Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo obrane provode intenzivnu modernizaciju OS RH, ulaže se u sve tri grane Oružanih snaga RH. Novi vojni helikopteri i višecijevni lanseri raketa pridonijet će osnaživanju Oružanih snaga u segmentu zračnih i kopnenih snaga, što će doprinijeti da OS RH do 2030. godine bude “moderna i opremljena vojna sila”, priopćio je MORH. Anušić je za HRT naglasio i da su razgovori o nabavi sustava protuzračne obrane u završnoj fazi, ali da javnosti još ne može otkriti o kojem je sustavu riječ:

“Dogovaramo vrstu sustava, način i rok isporuke. Čim sve bude spremno, obavijestit ćemo javnost o tome koje sustave nabavljamo, koliko će stajati i kada će biti isporučeni Oružanim snagama RH. Vjerujem da će to biti vrlo brzo”,

najavio je ministar obrane koji se nakon mini američke turneje vraća u RH.

*Photo: MORH/J.Šeri

Već mjesecima nije teško uočiti neke čudne i neuobičajene stvari u organizaciji i djelovanju Oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Otkako je 20. siječnja 2025. godine Donald Trump položio prisegu kao 47. predsjednik SAD-a, mnogi su bili skeptični – no, po pitanju američkih vojnih snaga ipak je vladala određena smirenost. Usprkos problematičnoj biografiji novog ministra obrane, umirovljenog nižeg časnika i jednog od voditelja jutarnjeg programa na FoxTV-u Petea Hegsetha, američka Republikanska stranka uspjela je smiriti duhove i osigurati njegovu kongresnu potvrdu. Naime, imenovanje najavljeno još 12. studenoga 2024. do zadnjeg je trenutka izgledalo dvojbeno, uz izuzetno tanku profesionalnu biografiju, potresanu i optužbama za alkoholizam te nasilje prema ženama. Ipak, kongresno saslušanje održano 14. siječnja 2025. prošlo je rubno podnošljivo, da bi deset dana kasnije Hegseth ipak bio i potvrđen. Tog 24. siječnja 2025. za njega je glasovalo 50 republikanaca, a protiv je bilo 45 demokrata, 3 republikanca i 2 neovisna – da bi onda potpredsjednik SAD-a JD Vance svojim glasom donio prevagu i odlučio omjerom 51:50.

Hegseth u ratu s Pentagonom

Pete i Jennifer Hegseth

Dok se glasnom propagandom nastojalo uvjeravati kako je Hegseth vrlo kvalitetan kadar (sam Trump ga je okarakterizirao riječima: „Pete je čvrst, pametan i istinski vjeruje u moto ‘America First‘“) – na prvi konkretan skandal nije trebalo dugo čekati. Ni dva mjeseca od imenovanja, Hegseth je početkom ožujka 2025. uspio prekršiti sva pravila sigurnosti i vijesti o provedbi borbenih djelovanja u Jemenu (Operation Rough Rider) podijeliti s grupom kolega i prijatelja na komunikacijskoj aplikaciji Signal – znajući da Pentagon tu aplikaciju ne smatra sigurnom te općenito ne dopušta njezino korištenje za osoblje sustava. Napomenimo da je u krugu informiranih o početku i tijeku napada bila i njegova žena Jennifer Hegseth – koja je, izgleda, i nadalje nastavila u vrhu američkog obrambenog sustava igrati ulogu nimalo sličnu ijednoj drugoj supruzi bilo kojeg civilnog dužnosnika ili vojnika. Naime, nju, izgleda, Pete Hegseth koristi kao glavnu savjetnicu iako nema sigurnosnu provjeru, vodi je i na međunarodne vojne sastanke (višestruke situacije u kojima strani partneri nisu željeli otvoreno razgovarati zbog njezine neovlaštene prisutnosti), a izgleda da ona neslužbeno vodi i njegove odnose s javnošću te održava saslušanja potencijalnih suradnika i podređenih zaposlenika.

Dakle, to je još dodatno pojačana uloga koju je gospođa Hegseth imala u televizijskoj karijeri svojeg supruga – kada je ona godinama bila producentica na Fox TV-u, gdje je suprugu osigurala ulogu pred kamerom. Taj je odnos nedavno komentirao John Ullyot, bivši zamjenik savjetnika predsjednika Trumpa u Bijeloj kući: „Potpuno je ludo da bi neki ministar obrane miješao svoju suprugu u osjetljive službene obveze, uključujući dijeljenje pojedinosti o neposredno predstojećim vojnim operacijama, a da za to ne snosi makar minimum posljedica“. No, sve to bio je tek početak čudnih i problematičnih poteza Petea Hegsetha – među kojima je teško prijeći preko uklanjanja raznih materijala s vojnih stranica na internetu, gdje su stradali i sadržaji vezani uz zrakoplov „Enola Gay“ (letjelicu iz koje je bačena prva atomska bomba na Hirošimu, nazvanu po majci zapovjednika), jer je nekome riječ iz imena aviona vukla na homoseksualnost.

Dio visokih časnika OS SAD koje je otpustio Pete Hegseth

Do kraja 2025. godine uslijedile su i brojne smjene civilnog osoblja Pentagona – kojega je do kraja 2025. bilo otpušteno oko 78.000 (oko 10 posto ukupnog broja civila), sve bez ikakvih analiza i procjene posljedica takvih rezova – a slični su potezi bili u najavi i za tekuću godinu. Među ostalim, na meti su se tada našli i stručnjaci specijaliziranog odjela za digitalnu sigurnost i razvoj novih tehnologija u obrani (Defense Digital Service – DDS), što je bio tek početak postupnog obračuna aktualnih vojnih vlasti SAD-a s novim tehnologijama i izazovima koji im se nisu uklapali u njihovu sliku obrane i Oružanih snaga SAD-a. Uz to, brojne smjene zahvatile su i djelatni vojni sastav – gdje se brzo moglo uočiti kako su na posebnoj meti visoki časnici boje kože drugačije od ministra i njegove žene – dok je posebna kampanja izbacivanja krenula i protiv osoba koje su se izjasnile kao transseksualne (legalno od 30. lipnja 2016. do zabrane služenja u djelatnom sastavu 8. svibnja 2025. godine).

Ujedno, i niz visokih civilnih savjetnika oko Hegsetha dobio je otkaze u travnju i svibnju 2025., dok se istraživali izvori brojnih neugodnih medijskih priča s vrha obrambenog sustava – što je postupno dodatno zaoštrilo odnose ministra Hegsetha (i njegove supruge) s američkim medijima. Naime, za razliku od, recimo, Hrvatske, u SAD-u su desetljećima akreditirani novinari imali slobodu kretanja unutar Pentagona i mogućnost redovitog komuniciranja s vojnim dužnosnicima raznih razina – što je osiguravalo stručnu osnovu za izvještavanje, ali i jednu zavidnu razinu informiranosti za pojedine dugogodišnje specijalizirane novinare.

Novinari su „neprijatelj br. 1“

“Novinari su neprijatelji nacionalnoj sigurnosti” – zvuči poznato?!

Sve se to novim vlastima nipošto nije sviđalo – tako da su tijekom prve polovice 2025. krenuli sužavati prostor za novinare, prisiljavajući ih da se u većini slučajeva kreću tek uz vojnu pratnju – da bi se onda od 20. rujna 2025. krenulo i uvjetovati novinarsku akreditaciju za Ministarstvo obrane pristankom na uvjetovanje svih novinarskih objava posebnim prethodnim službenim dozvolama za objavu. Većina dotadašnjeg skupa akreditiranih novinara i medija takve je zahtjeve odbila pozivajući se na slobodu novinarstva – i tom je osnovom Hegseth onda početkom listopada 2025. proveo temeljitu čistku akreditiranih osoba i medija (gdje su se svi koji su odbili zahtjeve našli iseljeni iz dotadašnjih novinarskih prostora Ministarstva). Napomenimo, doduše, kako je to za američke medije bilo smatrano velikom prekretnicom u novinarskim slobodama, ali je Sjedinjene Države tek izjednačilo s jednom Republikom Hrvatskom koja se od 1990. naovamo pridržava takvih odnosa s medijima (koji su i u SAD-u bili standard do Vijetnamskoga rata, da bi onda taj medijski režim bio radikalno oslobođen, sve do listopada 2025. i ministra Petea Hegsetha). Naravno, ne treba ni posebno naglašavati da ti lanjski potezi nisu bitno promijenili ništa na prodornosti američkih medija, nego su tek oslabili veze Pentagona s onima koji svakodnevno prate njihov rad.

Dodatan problem tu predstavlja glasilo „Stars and Stripes“, osnovano još 1861. godine, koje je izlazilo do Prvog svjetskog rata i onda bilo u ratno doba preuzeto pod vojnu kontrolu uz određenu uredničku slobodu. Nakon toga taj je medij bio ugašen do Drugog svjetskog rata. Tijekom tog ratnog sukoba, ovo je glasilo bilo obnovljeno pretežito vojnim osobama sve do kraja rata – da bi civili nastavili njegovo popunjavanje do danas. Riječ je o mediju koji je bio i ostao blizak Ministarstvu obrane (u dijelovima svoje povijesti i pod kontrolom Ministarstva), ali je već dugo bio poznat po svojoj izdavačkoj i uredničkoj slobodi – koju je od 1991. osiguravao i posebno imenovani kongresni ombudsman.

Naravno, problemi aktualne administracije s takvim medijem eskalirali su odmah u siječnju 2025. godine, kada se suradnike krenulo ispitivati o političkim sklonostima. U ožujku 2026. ograničilo se pravo prenošenja agencijskih vijesti, a do siječnja ove godine moglo se od glasnogovornika Pentagona Seana Parnella na društvenoj mreži X čuti: „Stars&Stripes će postati na mjeru krojeni za naše ratnike. Koncentrirat će se na ratovanje, oružne sustave, fitness, ubojitost, preživljavanje i SVE VOJNE STVARI. Nema više prenošenja washingtonskih tračeva; nema više prenošenja Associated Press vijesti“ – s naglaskom kako će Ministarstvo „refokusirati njihov sadržaj od Woke skretanja pažnje“. Zato onda nije ni čudilo kada se u travnju ove godine iz Pentagona izvelo i smjenu Jacqueline Smith s mjesta ombudsmana, navodno zbog njezina protivljenja kompletnom uprezanju glasila u „podizanje morala“ kao jedinom cilju medijske aktivnosti. Civilni izdavač ovog medija Max D. Lederer Jr. ovog je kolovoza najavio svoje umirovljenje – budući mu je „postalo jasno kako se njegova filozofija vođenja i njegovo razumijevanje vrijednosti i misije Stars&Stripes, na fundamentalni način razlikuje od smjera vođenja koje Ministarstvo obrane ima za ovu organizaciju“ – da bi na njegovo mjesto ubrzo bila postavljena zamjenska vojna osoba. No, problemi su istodobno eskalirali i u široj javnosti, budući je baš medij Stars&Stripes bio glavni u javnom otvaranju logističkih problema koji su na nuklearnom nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) doveli prvo do problema u moralu posade, a onda i do još jednog političkog skandala za ministra obrane Hegsetha.

Nosači u borbu bez pripreme i plana

Naime, kada se krenulo u intervenciju u Iranu, izgleda da nije bilo provedeno ništa od opsežnijeg planiranja za vojnu operaciju većeg opsega ili dužeg trajanja. Ne samo da u prvo vrijeme nije bilo provedeno evakuiranje diplomatskog i vojnog osoblja ili američkih civila, nego nije bila riješena ni posebna zaštita za ključne američke vojne komplekse u široj regiji oko Irana. To je dovelo do većeg dijela zabilježenih vojnih žrtava, a onemogućilo je i održavanje uobičajene logistike u široj regiji oko bojišta – gdje se Iran od početka uspješno koncentrirao na uništavanje baš američkih opskrbnih kapaciteta, prvo gađajući dotadašnje baze, a zatim i dalje točke koje su SAD koristile za opskrbu plovila (recimo, Duqm u Omanu, a i samo daleko otočje Diego Garcia).

USS Gerald R. Ford u jednom od brojnih prolazaka Gibraltarom tijekom zadnjeg angažmana

Time su posebni problemi nastali za brojna vojna plovila SAD-a koja su mjesecima držala blokadu Irana – gdje se nuklearni nosač USS Gerald Ford (CVN-78) u misiji zadržao 326 dana (rekord još od Vijetnamskog rata), doduše uz češće odlaske u udaljenije prijateljske luke, dok je USS Abraham Lincoln do sada zabilježio operativni raspored od preko 260 dana, od toga rekordnih više od 200 dana bez odlaska u bilo koju luku ili odmaranja posade na ikakvom kopnu. Ako uzmemo u obzir da su čak i tijekom Drugog svjetskog rata najduži razmaci između odmora posade na kopnu bili oko 70 dana, ne čudi da je ovakvo korištenje mornaričkih resursa SAD-a moralo dovesti do raznolikih problema. Upravo o tome je tijekom srpnja i početkom kolovoza prvi počeo pisati i medij Stars&Stripes – što je ekstremnom brzinom eskaliralo u sukobljavanja njegove neovisne uredničke/novinarske ekipe s vrhuškom u Pentagonu. Nakon već spomenute najave umirovljenja njegova civilnog izdavača, u brzom ritmu se 21. kolovoza iz Ministarstva izvelo i smjenu zbog „insubordinacije“ kako glavnog urednika Erika Slavina, tako i reporterke s Bliskog istoka Lare Korte (formalno zbog njihova nedozvoljenog intervjua u srpnju, u kojem su zagovarali kvalitetan novinarski rad ispred nepriličnih naloga iz Pentagona).

Dok takvo američko podčinjavanje donedavno neovisnog javnog medija vojne tematike to glasilo uvelike svodi na razinu negdašnjih megafona vojnih vlasti (kakvim je nakon dosta godina kolebanja završio i „Hrvatski vojnik“) – treba napomenuti kako je sve to samo dio širih promjena u razini transparentnosti u američkom vojnom sustavu. Taj donedavno gotovo nedostižni uzor sada više ne objavljuje točne podatke o pribavljanju kadrova (govori se o bitno učestalijem korištenju i pravnog alata kojim profesionalci traže izlaz iz sustava, zbog „prigovora savjesti“), a bilo je i manipuliranja s ukupnim brojem žrtava rata u Iranu – sukobu koji, po prvi put u dugo vremena, ne prati intenzivni rad s američkim novinarima, koje se nekad davno znalo uključivati i izravno u postrojbe na bojištu. Dapače, u samom Pentagonu se više ne održavaju ni nekad redovite konferencije za medije (zadnju je ministar Hegseth imao početkom svibnja) – što također uvelike sliči na neslavnu praksu često vidljivu u Hrvatskoj tijekom zadnjih desetak godina.

Naoružanje kao sredstvo političkog ulizivanja

Boeing F-47

Ipak, svi ovi kadrovski i medijski skandali samo su jedan od vanjskih slojeva dubljih problema koje se u zadnje vrijeme uočavaju u Sjedinjenim Državama. Naime, osim potpunog rata s dosadašnjim principima kadrovske i informacijske politike obrambenog sustava, SAD su u zadnje vrijeme dopustile miješanje politike i u bitno dublje slojeve obrambenog sustava. Ako je nekome još bilo i donekle podnošljivo gledati kada su se krajem ožujka 2025. iz američkog Ratnog zrakoplovstva čule najave razvoja borbenog aviona Boeing F-47, nasljednika F-22, sasvim slučajno okićenog brojem 47 (što je redni broj Donalda Trumpa u nizu američkih predsjednika) – objave o gradnji nekakvih „bojnih brodova“ od 22. prosinca 2025. godine ispale su bitno čudnije.

Klasa brodova izravno nazvana po Donaldu Trumpu trebala bi zamijeniti „staro, umorno i zastarjelo“ američko brodovlje. Nova klasa brodova trebala bi biti dio nove „Zlatne flote“, kojom bi se SAD „bolje suprotstavljale Kini i drugim takmacima“, a trebala bi i bolje odgovarati standardima mornaričke estetike – zbog čega se najavljivala i izravna uloga predsjednika Trumpa u njihovu oblikovanju. Da podsjetimo: još 30. rujna 2025., tijekom okupljanja visokih časnika u bazi Quantico, od Trumpa se moglo čuti da su neki brodovi „ružni“, što mornaričari pravdaju „nevidljivim“ (stealth) karakteristikama (vjerojatno s referencom na USS Zumwalt (DDG-1000), razarač eksperimentalne forme) – dok je još ranije bivši ministar obrane Mark Esper u njegovu prvom predsjedničkom mandatu istaknuo Trumpovo divljenje ruskim i talijanskim brodovima, koji su „ljepši, dotjerani, kao pravi brodovi“ za razliku od američkih. No, zato su sad u najavi bojni brodovi klase „Trump“ – koje Mornarica ipak u svojim dokumentima opisuje oznakama BBG(X) ili BBGN, i čije bi se prvo plovilo ipak trebalo zvati USS Defiant (BBG-1). Riječ je o plovilima klasičnoga trupa, prema najavama naoružanima elektromagnetskim topovima (iako se od njihova razvoja u SAD-u nedavno odustalo), raznim raketama, a možda i laserima – sve na nuklearni pogon. Pri tome, budući da nije planiran ozbiljan oklop ni teški kalibri topova, zapravo je upitno po čemu bi to bili „bojni brodovi“, dok čitava klasa na prvi pogled donekle izgleda kao u mjerilu povećani razarači klase Arleigh Burke ili, po naglasku na raketno oružje i nuklearni pogon, ponešto vuče i na davne ruske bojne krstaše klase Kirov, čiji se posljednji primjerci neumorno nastavljaju pojavljivati među ruševinama flotnih snaga Ruske Federacije.

Društvene mreže prepune se pošalica o brodovima klase Trump

Naravno, uz oduševljenje samim spomenom brodova „klase Trump“, nije potrošena ni riječ na konkretno rješavanje problema lokacije gdje bi se te brodove zapravo gradilo. Naime, Sjedinjene Države imaju ukupno jedno brodogradilište osposobljeno za gradnju brodova na nuklearni pogon – i to je Newport News, savezna država Virginia. No, kapaciteti tog brodogradilišta kompletno su popunjeni gradnjom nosača zrakoplova klase Ford (drugi u klasi, USS John F. Kennedy (CVN-79), u fazi je opremanja i kasni, treći brod USS Enterprise (CVN-80) u naprednim je fazama izgradnje, a četvrti brod USS Doris Miller (CVN-81) u ranijim je fazama gradnje) – dok se ondje još čeka i rasprema prvog nosača klase Nimitz koji je iz službe trebao biti povučen u svibnju ove godine, ali je to odgođeno do idućeg proljeća radi već spomenutog kašnjenja CVN-79. To je još i veći problem ako se u obzir uzme radikalno ubrzan raspored gradnje spomenutih „bojnih brodova klase Trump“ – za koje se prvo spominjalo porinuće 2028. godine (još za mandata Donalda Trumpa), ali je postupno početak gradnje ipak krenuo kliziti prema 2027. i 2030. godini. U svemu tome ostala je i kompletno nejasna lokacija takve gradnje, odnosno brodogradilište sposobno graditi brod deplasmana preko 35.000 tona, dužine oko 270 metara, na pogon sastavljen od dva brodska reaktora A1B (kakve se danas ugrađuje u nosače klase Ford samo u brodogradilištu Newport News). No, dok se te probleme tek teorijski rješava u hodu, na horizontu se u četvrtak, 13. kolovoza, pojavila i jedna bitno neugodnija serija mornaričkih izvolijevanja američkog predsjednika Trumpa.

Predsjednik dizajnira vojne brodove

Novi nosač u izgradnji CVN 81 bez elektromagnetskog katapulta i bez imena po američkom heroju Dorisu Milleru?

Tog četvrtka iz Bijele kuće objavljeno je kako je predsjednik Trump potpisao „Predsjednički memorandum o nacionalnoj sigurnosti“ kojim nastoji „popraviti kritične višegodišnje probleme u mornaričkoj brodogradnji i programima popravljanja brodova te vratiti kapacitete i konkurentnost mornaričkoj industrijskoj bazi“ Sjedinjenih Država. To bi napravio (1) kroz nalog da se na nosaču aviona u izgradnji USS Doris Miller (CVN-81) izvoli odustati od elektromagnetskog katapulta i vratiti parne katapulte za lansiranje letjelica (kakve su SAD zadnji put gradile prije 2009. godine, i koji su možda zasad pouzdaniji u radu, ali u svim operativnim karakteristikama lošiji od novih sustava, razvijenih uz ogroman utrošak vremena i novca), zatim (2) kroz otvaranje prostora i stranim brodograditeljima da grade američka vojna plovila. Uz to, „ministra rata“ Petea Hegsetha zadužilo se i da pod hitno (3) uspostavi peto po redu aktivno vojno brodogradilište, prvo novo u 80 godina, koje bi trebalo ubrzati popravke podmornica i nosača zrakoplova – što znači da bi trebala biti riječ i o kompleksu osposobljenom za rad s vojnom nuklearnom tehnologijom – te (4) da uspostavi i Komponentni remontni centar, koji bi bio u stanju raditi sve potrebno s kritičnim komponentama aktualnih podmorničkih programa US Navy. Za kraj, Hegsetha se zadužilo i (5) da kompletno reorganizira Naval Sea Systems Command (NAVSEA), dio Ministarstva obrane zadužen za izgradnju i održavanje sve mornaričke tehnike – koji ima preko 80.000 zaposlenika i vodi preko 150 velikih razvojno-nabavnih projekata (koji često kasne i probijaju financijske planove, među ostalim i zbog kolebanja političkih vodstava SAD-a da ustrajno odvajaju sredstva realno potrebna za zadovoljavanje često megalomanskih, ali kompromisnih razvojnih planova). Naravno, točno kako i kada se to sve očekuje od Petea Hegsetha (ministra često karakteriziranog kao daleko najnesposobnije osobe na tom mjestu ikada) nije bilo navedeno i tek ostaje za vidjeti.

Samo tri dana kasnije, u nedjelju, 16. kolovoza, američki mediji objavili su kako američka Ratna mornarica razmišlja da se na pojedinim budućim nosačima klase Ford mijenja položaj zapovjednog otoka na trupu – budući da je sadašnji položaj pri krmi (odabran radi boljeg iskorištenja palube) navodno vizualno neugodan američkom predsjedniku, koji bi da se taj brodski element nanovo pomakne prema sredini trupa baš kao na starim nosačima zrakoplova, koji se njemu ipak više sviđaju. Dok takav zahvat valjda ipak ne dolazi u obzir za dva broda klase Ford koji su pred primanjem u operativnu službu ili u naprednoj fazi izgradnje – otvoreno je pitanje bi li takvo prekrajanje bilo moguće na narednim brodovima koji (bez dodatnih kašnjenja i projektnih promjena) već sada koštaju oko 22 milijarde USD po komadu. Ujedno, potpuno je nejasno bi li se takva izmjena odnosila i na već spomenuti USS Doris Miller (CVN-81), kojem bi ionako naknadno nakalemili i stare sustave parnih katapulta za lansiranje aviona.

Hung Cao, novi “secretary of the Navy”

Nažalost, po pitanju tog konkretnog broda jednako je nejasna ostala i glasina koja je u američku te svjetsku javnost krenula prošlog četvrtka, 20. kolovoza, da se iz američke Ratne mornarice razmišlja i o zamjeni imena za nuklearni nosač CVN-81 – od imenovanja po Dorisu Milleru, prvom crnom nositelju kongresne Medalje časti, heroju Pearl Harbora koji je i poginuo u Drugom svjetskom ratu – da bi se brod ipak nazvao po aktualnom predsjedniku SAD-a, stanovitom Donaldu Trumpu, poznatom po uspješnom izbjegavanju novačenja za rat u Vijetnamu. Tu se inicijativu pripisuje privremenom obnašatelju dužnosti tajnika zaduženog za mornaricu (Secretary of the Navy) Hungu Caou – koji je 22. travnja ove godine na toj dužnosti zamijenio Johna Phelana, tvorca „sjajne“ ideje o „bojnim brodovima klase Trump“, kojemu nije škodilo neznanje o mornarici ni odnosi s notornim pedofilom Jeffreyem Epsteinom, ali je presudila svađa s Hegsethom oko brzine izgradnje budućih brodova (koja bi trebala ići bljeskovito, ima li za to uvjeta ili ne). No, kako izgleda, nova osoba na tom čelnom mjestu za US Navy tek se treba baviti brodogradnjom, ali spomenuti Hung Cao već se uspio (tek uvelike naknadno) naći s obiteljima mornara s nosača USS Abraham Lincoln kao mjerom suzbijanja odjeka tog skandala, dok se „Velikom vođi“ izgleda aktivno ulizuje izborom njegova imena za novi brod, kršeći pritom običaj da se imenovanja ne rade za aktualne političare na dužnosti.

Kako nešto novo zamijeniti starim?

Nažalost, kako su učestale razne smjene kadrova širom civilnog i vojnog dijela obrambenog sustava SAD-a, tako je, izgleda, krenula i široko rasprostranjena tendencija ukidanja raznih novina u tom kompleksnom i golemom sustavu. Uz već spomenute mornaričke muke oko detalja izgradnje nuklearnih brodova, bili to „bojni brodovi“ koje će dizajnirati Trump ili nosači zrakoplova kod kojih je bitnije što se Predsjedniku sviđa namjesto onoga što je bolje u praksi (pa se tako zanemaruje razmatranje čak 75 dizajna rasporeda elemenata na palubi provedenih između 1996. i 2000. godine, prije konačnog odlučivanja o mjestu zapovjednog otoka) – nešto slično se nedavno čulo i iz Kopnenih snaga SAD-a. Ondje je, naime, u studenome 2025. godine tadašnji načelnik stožera kopnenih snaga general Randy George u okviru američke 173. padobranske brigade stacionirane u Italiji ustrojio jednu eksperimentalnu postrojbu razine bojne, inventivno nazvanu „Besposadna jurišna bojna“, u čijem je okviru oko 600 ljudi isprobavalo vojnu tehniku i borbene taktike viđene u Ukrajini. Imajući u vidu da je osnivanje takvih eksperimentalnih postrojbi česta metoda usvajanja radikalno novih spoznaja, doktrina i taktika, taj je njegov potez bio hvaljen kao vrlo potreban. No, usprkos dobrim odnosima s tajnikom zaduženim za kopnene snage Danom Driscollom (od kojeg se također očekuje odlazak s dužnosti do kraja godine, navodno zbog dubokih sukobljavanja s ministrom Hegsethom, usprkos osobnoj bliskosti s američkim potpredsjednikom JD Vanceom) – general Randy George početkom godine napravio je tešku pogrešku koja ga je koštala karijere.

Kid Rock je imao rijetki privilegij zahvaljujući prijateljstvu s Trumpom i Hegsethom

Naime, kada se 28. ožujka u saveznoj državi Tennessee bilježilo propisima suprotno letenje nekoliko borbenih helikoptera Boeing AH-64 Apache pred terasom Trumpu i Hegsethu dragog glazbenika Kid Rocka – general George zatražio je propisima uvjetovanu istragu. Kada ga je njegov tadašnji zamjenik, general Chris LaNeve, upozorio da se to ne sviđa ni Predsjedniku niti njegovu „ministru rata“ (koji su hvalili taj objektivno vrlo opasan zračni spektakl), general George ustrajao je na propisnoj istrazi – i samo pet dana kasnije bio je naglo umirovljen bez obrazloženja, a njegov politički bitno fleksibilniji zamjenik postao je dodatno još i vršitelj njegove dužnosti. Iako se od tada kristaliziralo kako general LaNeve nema nikakve šanse dobiti kongresnu potvrdu za to novo i više radno mjesto, on i danas, na šire čuđenje, obnaša kako svoju donedavnu dužnost zamjenika načelnika, tako i spomenutu višu dužnost načelnika stožera Kopnenih snaga SAD-a. Taj kadrovski spoj dva puna i raznolika radna mjesta ministar Hegseth opisao je riječima: „Točno onaj tip vođe kakvog Kopnene snage SAD baš sada trebaju“, što je svima normalnima već i samo po sebi zanimljivo. Ujedno, izgleda da general LaNeve u međuvremenu aktivno nastoji zatrti i preostale ideje svojeg propisima vjernog te nedovoljno politički fleksibilnog prethodnika. Tako je, među ostalim, u četvrtak, 20. kolovoza, u javnost izašla njegova odluka da nedavno ustrojena eksperimentalna dron-bojna u Europi ostane djelovati još samo nekoliko tjedana, da bi se nakon vojne vježbe „Sabre Junction 2026“ (koja traje od 15. kolovoza do 13. rujna) tu postrojbu vratilo njezinoj prijašnjoj padobranskoj svrsi. Budući da nema sumnje da Kopnene snage SAD-a, baš kao i ostatak NATO saveza, imaju teških problema kada se na terenu sretnu s protivnikom koji na moderan način koristi razne besposadne sustave – takva je odluka o raspuštanju slabo razumljiva i teška za opravdavanje.

No, istini za volju, tim opravdavanjem se trenutačno u obrambenom sustavu SAD-a malo tko bavi, baš kao i dokazivanjem o preporučenim položajima zapovjednih otoka na nosačima, prednostima elektromagnetskih pred parnim katapultima, ili potrebom pametnog odnosa vojske i medija, ili čitavog obrambenog sustava i poreznih obveznika koji ga financiraju. Nažalost, dok su nabrojeni problemi ipak konkretno vezani za današnje Sjedinjene Države, ta razina izbjegavanja komunikacije sa stručnom javnošću i poreznim obveznicima jednako je prisutna i u Republici Hrvatskoj. Tu ona izaziva još i manje diskusija ili prigovora, kako među vladajućima koji su takvo ponašanje nanovo uveli, tako i u redovima glavne oporbene stranke, kojoj je lakše kada je sve zatvoreno i tajno – umjesto da se o tim nekim dosadnim detaljima obrambene politike javno troši vrijeme i energija.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 27. kolovoza 2026. pod nazivom “Procurio šokantan Trumpov memorandum vojsci: ‘Ne sviđa mi se kako izgledaju, mijenjajte to!‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kako-trump-i-hegseth-narusavaju-ucinkovitost-i-ozbiljnost-americkog-obrambenog-sustava-15741053

Dok se u srijedu, 19. kolovoza, bilježi 173. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, situacija ondje je sve samo ne mirna. Kao prvo, u noći s nedjelje na ponedjeljak, 17. kolovoza, istekao je formalni rok od 60 dana za pregovore, zadan potpisima s iranske i američke strane sredinom lipnja. No već i dosta prije toga bilo je jasno da američki predsjednik Donald Trump kompletne pregovore i primirje utanačeno „Memorandumom o razumijevanju“ od 17. lipnja ne doživljava baš ozbiljno. Pritom, svi oni koji su se posljednjih dana pitali što će biti u Iranu (i okolnim krajevima te šire regije) nakon isteka ovoga roka – izgleda da su zaboravili činjenicu da je Trump još 10. srpnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social poručio: „Islamska Republika Iran nas je molila da nastavimo ‘razgovore‘. Mi smo pristali na to, ali Sjedinjene Države su im poručile, na vrlo izričit način, da je primirje GOTOVO! Hvala na pažnji. Predsjednik Donald J. Trump“. Stvari su još i jasnije ako sagledamo činjenicu kako je ta ista američka administracija tog istog petka, 10. srpnja, u Senat poslala i pismeno obrazloženje nove/stare vojne akcije u Iranu (formalno u suglasju s odredbama Rezolucije o ratnim ovlastima iz 1973. godine) stvarno započete 6. i 7. srpnja – i nastavljene žestoko idućih tjedana. Time je vjerojatno započeo novi rok od 60 dana da predsjednik SAD-a i Pentagon mogu slobodno ratovati u Iranu i regiji, bez da ta tema dođe pred Kongres na ikakvo ozbiljnije razmatranje.

Kao drugo, Trump je 13. srpnja na mreži Truth Social objavio i obnovu pomorske blokade Irana (koju je Ratna mornarica SAD-a počela primjenjivati od utorka, 14. srpnja, u 22 sata po hrvatskom vremenu) – ujedno objašnjavajući kako su Sjedinjene Države „čuvari Hormuškog tjesnaca“ koji će za svoje usluge naplaćivati 20 posto vrijednosti ondje transportiranih tereta. Kako za sada stoji, prema Trumpovim riječima nazvana „iranska blokada“ itekako se do danas primjenjuje, osim što je od 12. kolovoza naziva „zidom od čelika“. Prema američkim vojnim podacima, u malo više od mjesec dana ponovnog izvođenja, do ponedjeljka, 17. kolovoza, u tom mornaričkom djelovanju na okrete je bilo prisiljeno 64 plovila, tri su bila onesposobljena, a na još dva je bilo izvedeno i desantiranje snaga. Doduše, 17. kolovoza čulo se kako je i Iran izveo svoje prvo brodsko iskrcavanje radi odbijanja plovidbe iranskom rutom kroz Hormuz, i to na tanker u vlasništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Promet kroz Hormuz i vezane zarade

Ipak, SAD na kraju nisu krenule naplaćivati prolaz, budući da je Trump već 14. srpnja svijet obradovao objavom kako je „zasnovano na vrlo produktivnim razgovorima s vodstvima Bliskog istoka, odlučio zamijeniti 20 % SAD-naknade s trgovinskim i investicijskim poslovima koje će razne zaljevske države pokretati u Sjedinjenim Državama“. Umjesto toga, Iran je početkom kolovoza krenuo intenzivnije pregovarati sa susjednim Omanom o novom režimu prometa kroz Hormuz, gdje je naplata prolaza (pod bilo kojim imenom za konkretno davanje) ostala u zraku – između iranskog prijedloga o naplati 5 do 7 posto te stava Omana o naplati 3 posto vrijednosti tereta u prolazu. Iako ta oba navoda izgledaju bitno povoljnije od Trumpovih najava, treba napomenuti da bi – prema procjenama stručnjaka – iranski sustav od 7 posto godišnje nosio do 150 milijardi USD, odnosno oko 385 milijuna USD dnevno, od čega bi zapravo na troškove otpadalo oko 3 posto novca, a preostalih oko 97 posto bio bi čisti prihod. Prema takvim izračunima, promet kroz Hormuz bi za Iran nosio novac usporediv s američkom tvrtkom Alphabet (vlasnici Googla) koja je 2025. bilježila prihod od 132 milijarde USD, a više od poduzeća Nvidia (120 milijardi u fiskalnoj 2026. godini) ili američkih kompanija Apple i Microsoft (preko 100 milijardi godišnje) ili pak saudijskog energetskog koncerna Aramco (oko 105 milijardi USD na godinu) – te čak 15 do 20 puta više od usporedivih godišnjih prihoda Sueskog kanala.

Kada stvari pogledamo na taj način, postaje i dodatno jasno kako se Hormuz za Islamsku Republiku Iran zadnjih mjeseci pokazao bitnijim od nuklearnog programa i naoružanja – što i Sjedinjene Američke Države onda jasno tjera na zadržavanje tog tjesnaca u statusu slobodnog međunarodnog prometnog pravca (koji je bio faktično stanje do 28. veljače ove godine i početka intervencije SAD-a i Izraela u Iranu). Među ostalim, tu treba tražiti i razlog za novu prijetnju Trumpa prema Sultanatu Oman, arapskoj zemlji s kojom su Sjedinjene Države njegovale suradnju još od 1833. godine (što je produbljeno i 1980. godine sporazumom o pristupu tamošnjim vojnim i civilnim postrojenjima te brojnim drugim kasnijim sporazumima). Ipak, kada se prvi put čulo da bi Oman mogao s Iranom samostalno pregovarati o Hormuzu (čiju južnu obalu drži) – Trump je još 27. svibnja reagirao izjavom: „Oman će se ponašati kao i svi drugi, ili ćemo ih morati dići u zrak“. Iako su tada vlasti u Muscatu naglo reterirale – nove naznake o pregovorima Irana i Omana o režimu prolaza kroz Hormuz pojavile su se početkom kolovoza. Trumpova reakcija opet je bila žestoka pa je za Fox News 17. kolovoza slikovito objasnio da „ako se Oman nađe na putu, bit će bombardiran“ („If Oman gets in the way, we‘ll bomb the shit out of them!“) – što je onda nešto kasnije i ublažio kada su ga pitali je li gubi strpljenje s Omanom kao strateškim partnerom, a on je kazao: „Ne. Ne mislim da su se ponašali jako dobro, ali mi ćemo ih odraditi vrlo jednostavno, kao što rješavamo i druge stvari“. Dakle, teško da će biti mnogo od režima u kojem bi Iran kontrolirao koridor za ulaz u Perzijski zaljev, a Oman kontrolirao put za izlaz, dok bi se prihodi nekako dijelili (koliki god oni na kraju bili).

Što se tiče uspješnosti pojedinih aktualnih režima za prolaz Hormuzom, tu vlada poprilična zbrka s mnogo nejasnoća. Za razliku od prvih mjeseci rata, kada se prilično točno moglo pratiti prolaze kroz Hormuz čak i putem javnih izvora, zadnji tjedni doveli su do poprilične promjene, budući da sve više brodova pri prolazu gasi sustave za identifikaciju i onda prolazi „u mraku“ – tako da budu identificirani ili tijekom incidenata u tjesnacu, ili nakon uspješnog prolaza (bilo ubrzo ili po kasnijem dolasku u luke odredišta). Usprkos tome, pojedini komercijalni izvori daju si velikog truda pratiti takve plovidbe kroz tjesnac – redovito kombinirajući podatke iz brodskih identifikacijskih sustava (ako su ostali upaljeni) te satelitskih snimaka tjesnaca s vidljivim brodovima u prolazu. Iako su ovakva brojanja dulje bila smatrana prilično pouzdanima (i pokazivala su priličan novi zastoj prometa u srpnju te manje oživljavanje od početka kolovoza) – zadnjih su dana službeni američki civilni i vojni izvori stvorili novu pomutnju. Dok je već postalo standardno da Trump svako malo opisuje Hormuz kao tjesnac pod kompletnom američkom kontrolom kojim je promet slobodan (a očigledno nije), 11. kolovoza američki ministar energetike Chris Wright dodatno je izjavio da je tamošnji izvoz nafte u prvih 10 dana kolovoza gotovo pa dostigao predratne razine, doduše sada kombinacijom kopnenih izvoznih smjerova i pomorskog prometa kroz tjesnac. Iako su komercijalni promatrači bilježili tek do 90 prolaza u tjedan dana (za razliku od predratnih oko 134 dnevno) – američke tvrdnje o izvozu oko 9 milijuna barela dnevno kroz sam Hormuz opravdavale su se preciznijim vojnim podacima o prolascima tankera s isključenim identifikacijskim sustavima po ruti uz omansku obalu (tzv. „omanskom rutom“ pod potencijalnom američkom zaštitom). Iako takvi navodi i dalje ukazuju na skupni promet oko 13 do 15 milijuna barela dnevno (mjesto predratnih oko 23 do 25 skupno kopnom i morem), u tjednu koji je uslijedio komercijalni promatrači nisu bitno korigirali svoje dotadašnje procjene, iako se moglo čuti i da bi promet Hormuzom zaista mogao biti veći od dotadašnjih civilnih objava – ostavljajući prostora za bitnije korekcije ako se u idućim tjednima bitno više arapske nafte iz Zaljeva počne bilježiti u rafinerijama te pretovarnim točkama širom svijeta.

No, već su i ovakve vijesti potaknule pojačane iranske napade na plovila u Hormuzu i istočnom izlasku iz tjesnaca (barem sedam napada tijekom ovog mjeseca, dok neki izvori navode i barem po jedan napad svakog od proteklih 16 dana), ali sada bez uzvratnih američkih napada po Iranu i tamošnjoj vojnoj te civilnoj infrastrukturi. Ipak, kao određenu reakciju treba brojati i glasine od nedjelje, 16. kolovoza, kako SAD razmatraju korištenje nuklearnog oružja u Iranu, te izjave i samog Trumpa – koji je na dotadašnje ideje o iranskom plaćanju ratnih reparacija SAD-u od prije desetak dana u nedjelju, 16. kolovoza, dodao podršku vojnom povezivanju Turske, Saudijske Arabije i Pakistana (iako je to vijest iz Meke od 7. kolovoza, i bez ikakve uloge SAD-a u budućem savezu), da bi onda 14. kolovoza medijima najavio, a jučer, 18. kolovoza, i slikovnom objavom potkrijepio navodnu namjeru prikazivanja Hormuza kao nekakvog „novog teritorija SAD-a“ – sve uz objavu da pregovori s Iranom ne teku niti su zakazani, dok je pomorska blokada u punome jeku, Hormuz navodno „otvoren i operativan“, te su sve morske mine bile uklonjene ili detonirane. Iz Irana se još početkom kolovoza moglo čuti o posvećenosti „Memorandumu o razumijevanju“ kao „centru gravitacije budućih međunarodnih odnosa“, no do 17. kolovoza taj se dokument počelo tretirati ne još kao mrtav, nego tek „u komi“, iz koje bi ga mogla vratiti samo promjena američkih gledišta. Ipak, nakon ovogodišnjeg blagdana „Mučeništva imama Reze“, 14. kolovoza, zaoštrili su se i iranski politički te vojni stavovi. Iranski predsjednik parlamenta i glavni pregovarač sa SAD-om Mohammad Bagher Ghalibaf istek 60-dnevnog roka za pregovore iz Memoranduma komentirao je tvrdnjom o iranskoj pobjedi u ratu „kako u vojnoj, tako i u političkoj sferi“ – bez uništavanja američkih ili izraelskih vojnih snaga, ali sa sprečavanjem ostvarenja bilo kojeg od njihovih devet prepoznatih ratnih ciljeva – što se onda pokušalo i diplomatski te politički učvrstiti primjenom „Memoranduma o razumijevanju“ iz sredine lipnja. U međuvremenu, prema izvorima iz Iranske revolucionarne garde, postignuto primirje bilo je iskorišteno za „jačanje sposobnosti, ubrzavanje proizvodnje raketa i poboljšavanje njihove preciznosti“, dok u idućim tjednima slijedi i promjena iranskog obrambenog postava iz defenzivnog u ofenzivni.

Napomenimo i da se sve to događa u svjetlu pražnjenja američkih strateških zaliha nafte (Strategic Petroleum Reserve – SPR), koje je nastavljeno i tijekom zadnjih tjedana – od propasti „Memoranduma o razumijevanju“ početkom srpnja pa do danas. Tu se prije nekoliko dana iz investicijske grane banke Goldman Sachs čulo da je stanje globalno vidljivih zaliha nafte završilo na oko 7.720 milijuna barela (najmanje od početka 2025. godine), dok su američke strateške zalihe, nakon povlačenja oko 6,1 milijuna barela prošlog tjedna, završile na tek oko 293 milijuna barela – čime je nastavljen njihov pad ispod crte od 300 milijuna barela (zadnje viđen 1980-ih godina), te prema kongresno zacrtanoj crvenoj crti od oko 243 milijuna barela kada se potroše sve zalihe prije nekoliko mjeseci otvorene za ublažavanje krize izazvane aktualnom američkom intervencijom u Iranu. Naravno, ovo kretanje zaliha predstavlja dodatan sat koji već mjesecima ustrajno otkucava svjetskom gospodarstvu, čije se cijene energenata redovito stabiliziraju takvim zalihama.

Američki vojni problemi

Dok se u američkim medijima čuje kako zadnjih dana i SAD promišljaju promjenu postava prema Iranu (što je valjda uzrokovalo i već spomenuta spominjanja potencijalne uporabe nuklearnog naoružanja), treba napomenuti da tu SAD zapravo ima popriličnih problema. Kao prvo, nastavak borbenih djelovanja po iranskim ciljevima tijekom srpnja nije postigao ništa bitno i revolucionarno, te definitivno nije uspio slomiti iransku volju za otporom prije nego što je Trump do 2. kolovoza opet popustio molbama „iz Irana i drugih bliskoistočnih država“ da se suzdrži od daljnjih napada, u svjetlu skoro pa postignutog sporazuma (koji je trebao obuhvatiti trenutačno i potpuno otvaranje Hormuza i „kraj iranske nuklearne prijetnje“). Kao drugo, takva su djelovanja dodatno loše utjecala na stanje zaliha američkog preciznog naoružanja dugog dometa – što su pojedini američki mediji 5. kolovoza opisali poprilično alarmantnim brojkama (iskorištene četiri petine zalihe raketa za protuzračni sustav THAAD te pola zalihe raketa za sustav Patriot, kao i većina raspoloživih balističkih raketa ATACMS i PrSM u američkim kopnenim snagama). Iako slično intonirana, tu su ponešto pouzdanija izvješća američkog think tanka CSIS, koji je u svojoj novoj procjeni od 27. srpnja stanje raketa za Patriot stavio na između 769 i 827 od prijeratnih oko 2.300, dok zalihe raketa za sustav THAAD procjenjuje na oko 234 do 278 od predratnih oko 452 na raspolaganju. Naravno, dok se još krajem srpnja predsjednik Trump na društvenoj mreži Truth Social bjesomučno hvalio američkim napadima na Iran, kontrolom Hormuza i najavljenim zapljenama iranskih tankera (sve ilustrirano šarenim slikama iz autorske kuhinje jeftinih umjetnih inteligencija), sve konkretne probleme po pitanju raspoloživosti posebnih streljiva on je izričito negirao svojim objavama – da bi 6. kolovoza u jednome dahu ustvrdio da streljiva ima u izobilju, ali i da zviždače koji su medijima dali takve podatke ipak treba procesuirati kao izdajice.

Dodatno su na vidjelo izašli i logistički problemi po pitanju američkih mornaričkih snaga koje su već gotovo pola godine angažirane u Omanskom zaljevu. Još se 12. ožujka čulo o preko 30 sati dugom požaru na nuklearnom nosaču USS Gerald R. Ford (CVN-78) tijekom njegova borbenog angažmana u Crvenom moru (čije su posljedice krajem ožujka bile interventno uklanjane prvo na Kreti, a onda i u Hrvatskoj) – a ovo je plovilo konačno stiglo natrag u SAD 16. svibnja ove godine. Time je bio okončan njegov rekordni boravak na moru od čak 326 dana, najduži od Vijetnamskog rata (rekord i dalje drži USS Midway (CV-41) s 332 dana na moru). Za vrijeme svojeg borbenog rasporeda USS Ford je prošao preko 57.713 nautičkih milja te izveo preko 12.200 polijetanja raznih aviona – prije nego što je brod konačno 7. srpnja u luci Norfolk krenuo u svoj prvi ciklus velikih održavanja, popravaka i modernizacija. Nažalost, time nisu ni izbliza bili gotovi američki mornarički problemi pred obalama Irana. Naime, još sredinom travnja čulo se o lošoj opskrbi hranom posada na desantnom nosaču USS Tripoli (LHA-7) i nuklearnom nosaču USS Abraham Lincoln (CVN-72), što je očigledno eskaliralo posljednjih mjeseci njihova neprekidnog djelovanja u provedbi pomorske blokade Irana. Konačno se u utorak, 11. kolovoza, u specijaliziranim medijima prvo čulo o spriječenom pokušaju mornara da skoči s letne palube nosača, da bi se samo dan kasnije, u srijedu, 12. kolovoza, čulo i za još jedan takav incident koji se navodno dogodio desetak dana ranije, u ponedjeljak, 3. kolovoza – kada je jedan od mornara, iscrpljen predugim operativnim boravkom na moru (te svakodnevnim žestokim radom bez ikakvih pauza ili odmora), svoje probleme stvarno pokušao okončati skokom s broda, ali je ipak bio na vrijeme spašen nakon dužeg boravka u moru.

US Navy u fokusu

USS Abraham Lincoln svoju je aktualnu plovidbu započeo 21. studenoga prošle godine, do Arapskog mora doplovio je 26. siječnja ove godine (u vrijeme kada je Trump još uvijek navodno promišljao intervenciju SAD-a u Iranu), a čitavo je djelovanje trebao okončati tijekom svibnja – što je onda bilo produženo do daljnjega. Od dosadašnjih 272 dana djelovanja – njih preko 200 provedeno je uzastopno na moru, bez ikakvog povratka u luke i pod borbenim opterećenjem – što je navodno još jedan rekord. Sve je to posljedica izuzetno neugodne činjenice da se Ratna mornarica SAD-a, projektirana za logistički oslonac na saveznike ili bliske opskrbne baze, zadnjih mjeseci našla u posve drukčijim operativnim okolnostima. Naime, aktualna pomorska djelovanja pred obalama Irana u Arapskom moru i Omanskom zaljevu odvijaju se u okolnostima blokade većine tamošnjih američkih pomorskih baza te ugroženosti svih regionalnih opskrbnih čvorišta (gdje je Iran 20. ožujka balističkim raketama dugog dometa pokušao gađati čak i bazu SAD-a na otočju Diego Garcia, udaljenom gotovo 3.800 km od Irana). Dakle, relativno malobrojni američki opskrbni brodovi svu hranu, gorivo, streljivo i drugo moraju dovoziti bilo iz istočne Azije ili iz dalekih krajeva Afrike – što je sve itekako usporilo svaku opskrbu (ujedno svedenu tek na najbitnije stvari). Naravno, uz bjesomučni radni ritam, zamor brodske infrastrukture i nedostatak svježe hrane te higijenskih potrepština zacijelo su doprinijeli zamoru američkog ljudstva na angažiranim vojnim brodovima – što se ipak ponešto manje uočava na širem krugu pratećeg brodovlja (koje se ipak redovitije rotiralo), a više na ključnim nosačima aviona koji su osnova borbene prisutnosti Sjedinjenih Država kod Irana.

Svemu tome nije mogla u hodu doskočiti zadnjih desetljeća radikalno smanjivana flota američkih vojno-logističkih plovila, pa onda tu možemo govoriti o još jednoj u nizu posljedica ukupno loše prethodne pripreme za ovu američku vojnu intervenciju. Nipošto tu nisu pomogla ni negiranja problema s vrha američke civilne i vojne hijerarhije, dok se s posjeta brodu admirala Brada Coopera, zapovjednika američkog „Središnjeg zapovjedništva“ (CENTCOM), čulo tek da je „udarna skupina nosača Lincoln jak tim vrhunskih Amerikanaca, koji ponosno stoje sa svojim velikim opravdanim ponosom na sve što postižu“, dok je aktualnu misiju broda opisao kao „jednu od operativno najintenzivnijih i najbitnijih u moderno doba“. Ipak, čudno je zazvučala njegova izjava od 16. kolovoza da (uz sve to) USS Abraham Lincoln trenutačno ima „među najnižim brojevima slučajeva povezanih s psihološkim zdravljem posade“ među ukupno 11 američkih velikih nosača zrakoplova. Stanje su proteklih dana ponešto konkretizirali i djelatnici za odnose s javnošću CENTCOM-a koji su krenuli demantirati izvješća američkih medija, uz tvrdnje kako je brod u svojih „preko 260 dana na moru“ ostvario i preko 10.000 polijetanja raznih zrakoplova, uz utrošak preko 680 tona ubojnih sredstava, sve bez ljudskih žrtava (uz napomenu i o spašavanju mornara spominjanog za incident od 3. kolovoza). Ipak, zanimljivo je tu onda sjela i vijest da je prema obalama Irana poslan nosač zrakoplova USS George Washington (CVN-73), koji je inače od kraja studenoga 2024. bio stalno baziran u japanskoj luci Yokosuka, a 13. kolovoza je u pratnji krstarice USS Robert Smalls (CG-62) i razarača USS Shoup (DDG-86) krenuo prolaziti Molučkim tjesnacem na putu prema Iranu, gdje ga željno očekuju krajem ovoga tjedna. Usprkos činjenici da se tu promjenu rasporeda pokušalo predstaviti kao unaprijed planiranu, ostaje činjenica da time nakon dužeg vremena SAD više do daljnjega nemaju ni jedan veliki nosač zrakoplova na zapadnom Pacifiku za slučaj potreba u regiji Koreje, Japana i Kine. Ujedno, već u nedjelju, 16. kolovoza, u javnost su počele s tog broda dolaziti i slike iznimno lošeg stanja brodske infrastrukture – što je posebno neočekivano na plovilu koje je 25. svibnja 2023. u brodogradilištu Newport News dovršilo svoju nestandardno šest godina dugu „kompleksnu obnovu radi dopune goriva“ (Refueling Complex Overhaul – RCOH) započetu 4. kolovoza 2017. godine – od koje se ujedno očekivalo i temeljito sređivanje radnih te životnih uvjeta na brodu. Dok se o takvim problemima na brodu navodno već provodilo posebne istrage, riječ je o okolnostima koje zasigurno neće biti od pomoći u ekstremnim djelovanjima kod Irana, bez roka za okončanje posla ili naznaka kvalitetnog vojnog planiranja pod kormilom američkog „ministra rata“ Petea Hegsetha.

Paralela Iran – Južna Koreja

U svjetlu svih nabrojenih događanja, ne treba iz vida ispustiti i činjenicu da primirje oko Irana apsolutno nije i jedino koje američki predsjednik Trump svojim potezima i ponašanjem dovodi u pitanje zadnjih dana. Naime, treba tu još spomenuti i primirje sklopljeno 27. srpnja 1953. godine – koje je osiguralo mir na Korejskom poluotoku, ali do danas bez sklapanja punog mirovnog sporazuma koji bi okončao rat između dviju Koreja vođen još od kraja lipnja 1950. godine. Iako odnosi Sjeverne i Južne Koreje već neko vrijeme nisu na rubu momentalnog ratnog sukoba – oni su sve samo ne mirni i opušteni. Dobro je to demonstrirao i zadnji sjevernokorejski raketni pokus zabilježen 12. kolovoza ove godine, samo šest dana od prethodnog lansiranja prema moru istočno od poluotoka, kojim je bila demonstrativno okončana pauza duga oko 40 dana. Uz to, posljednje vrijeme bila su provođena i razna testiranja drugih sjevernokorejskih oružnih sustava (među ostalim višecijevnih sustava kalibra 240 mm, samohodnih haubica kalibra 155 mm i taktičkih balističkih raketa) vjerojatno temeljem ruske tehnološke pomoći i vlastitih nedavnih borbenih iskustava. Kao jednim od razloga ovakvog jačanja nervoze sjeverno od 38. paralele spominjalo se i za ponedjeljak, 17. kolovoza, zakazan početak velikih godišnjih vojnih vježbi Južne Koreje i SAD-a, koje se sada održavaju pod nazivom „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ – aktivnosti koja je trebala trajati do petka, 27. kolovoza, ove godine. No, kao i u mnogim drugim situacijama, samo dan pred početak ovih dugo pripremanih vojnih aktivnosti, američki predsjednik Trump posegnuo je za svojom društvenom mrežom Truth Social. U objavi u kasnim satima nedjelje, 16. kolovoza, napomenuo je da „temeljem svojih vrlo dobrih odnosa s Kim Jong Unom iz Sjeverne Koreje“ on uopće nije sretan s činjenicom da SAD već dugi niz godina provode takve neke vojne vježbe – koje su „ne samo skupe, s velikim dijelom troškova koje snose Sjedinjene Američke Države (kao i obično), već šalju i signal koji je potpuno nepriličan i neprijateljski prema zemlji koja je, otkako je Donald J. Trump predsjednik, bila neprijeteća i puna poštovanja“ prema njemu kao osobi. Zbog svega toga Trump (bez konzultacija s Južnom Korejom) od svog ministra rata Hegsetha zatražio je „bitno smanjivanje združenih vojnih vježbi“ – što se u praksi do danas prenijelo u hitno skraćivanje planiranih aktivnosti za tjedan dana. Time će vježba „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ završiti već 21. kolovoza, odnosno šest dana prije ranije planiranog roka – gdje se potpuno odustalo od provedbe drugog dijela vježbe u kojem se simulirao odgovor na široki napad iz Sjeverne Koreje (što je redovito izazivalo posebne prosvjede Pjongjanga).

Dok je Trump već u svojoj objavi od 16. kolovoza na kraju natuknuo da je on nedavno predsjednika Južne Koreje pozvao na sudjelovanje u „denuklearizaciji Islamske Republike Iran“ – što je Korejac pristojno odbio – na pitanja novinara u ponedjeljak, 17. kolovoza, svoja je gledanja dodatno pojasnio: „Gledajte, Južna Koreja je od nas štićena kroz mnogo, mnogo godina. I, tijekom mog prvog mandata, oni su pristali plaćati gotovo 3 milijarde USD godišnje za zaštitu… jer mi ne… znate, oni suštinski nisu bili prisutni. I ja sam ih to tražio, na moj zahtjev. Rekao sam, to nije dobro. Nisu bili sretni s time, ali su pristali. Tražio sam 10 milijardi dolara i oni su bili jako nezadovoljni. Ali, dogovorili smo se, na kratki rok, da će to biti 3 milijarde USD, i da će to iduće godine rasti, i onda će i iduće godine dalje rasti. Dakle, oni počinju plaćati za svoju zaštitu. Kada su onda bili namješteni izbori, i ja sam završio gledajući sve tijekom četiri godine, i onda sam se vratio – gledao sam Bidena kako opoziva tih 3 milijarde dolara, iz kojeg god razloga. Kad sam ih ja nedavno zvao, predsjednika Južne Koreje kojeg ja volim… mislim da je vrlo drag, zapravo… Ali, ja sam ga zvao i rekao: ‘Biste li nam željeli malo pomoći? Mi ne trebamo pomoć s Iranom, ali ako hoćete, pomozite nam s Iranom.‘ On je rekao: ‘Ne, hvala!‘ A ja sam rekao, čekaj malo, mi ondje imamo 39.000 vojnika koji vas čuvaju od Kim Jong Una, vašeg neposrednog susjeda, a vi nam nećete pomoći u vrlo laganoj vojnoj operaciji u Iranu? To je čudno. ‘Ne, ne. Mi se radije ne bismo miješali.‘ Vidim. Dakle, zašto smo mi umiješani u pomaganje vama? I ja im želim pomoći, ali, znate, kad nekoga pitaš ‘Bi li mi pomogao?‘ – a oni kažu ‘ne, hvala‘, a onda mi čuvamo njih od jedne države i plaćamo milijarde… To nas košta milijarde i milijarde dolara, da štitimo ne samo njih, nego i druge države… Pogledajte NATO. Mi trošimo stotine milijardi dolara štiteći Europu od Rusije, stotine milijardi… pretežito od Rusije, ali i od drugih stvari. I onda oni kažu, dakle, da se ne žele umiješati… u čuvanje tjesnaca. Iz kojeg dobivaju većinu svoje nafte, oni dobivaju 50 posto svoje nafte, i ne žele se umiješati. Zašto mi to onda radimo? Dakle, sve što želim je pošten odnos… i Južna Koreja, ja se s njima čisto dobro slažem, ali oni su plaćali 3 milijarde godišnje. I onda su uvjerili Bidena da sam ja valjda loša osoba i da to ne bi trebali. I on je odmah opovrgnuo taj moj nalog. Dakle, mi smo bili plaćeni. Bili bismo plaćeni još i mnogo više, ali ne možemo tek tako ići naokolo i štititi sve te države. Posebno kad one nisu pri ruci kada nam treba pomoći.“ Dakle, iako većina činjenica iz ovog svjetonazora činjenično ne stoji, iz ove Trumpove tirade jasno se nazire jedan širi stav prema saveznicima SAD-a.

Uz plaćanje kako se Trumpu svidi još treba biti i potpuno poslušan – bez obzira na okolnosti, vlastito stanje ili međunarodno pravo – dok ikakav znak samostalnosti nosi sankcije. I nije tu bitno je li u pitanju EU, NATO, Ukrajina, Južna Koreja, Oman ili neki drugi partneri i saveznici. Nije bitno ni plaća li se novac ili kupuje oprema (čija isporuka onda ovisi o sreći i političkim igrama), ili je situacija posebno bolna i neugodna – jer to samo daje dodatnog prostora za pritiske, ucjene i prisilu. Sve to potpuno je strano za SAD kakve je svijet poznavao od Drugog svjetskog rata do nedavno, i potpuno blisko administracijama Trumpa od 2016. do 2019. te od 2025. do 2028. godine – pa tko preživi, pričat će…

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 19. kolovoza 2026. pod nazivom “Malo je nade da će se smiriti situacija s Iranom, a svijet je, čini se, dobio još jedno žarište” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-blokada-irana-prijetnje-omanu-borba-za-hormuz-kriza-nafte-15738423

Razarač američke Mornarice USS Benfold prošlog je mjeseca u Južnom kineskom moru danima bio bez električne energije, zbog čega su mornari ostali bez pitke vode, usluga brodske kuhinje, funkcionalnih toaleta i klimatizacije. USS Benfold (DDG 65), razarač s navođenim projektilima klase Arleigh Burke, pretrpio je kvar na generatorima koji je uzrokovao četverodnevni prekid napajanja električnom energijom tijekom obavljanja rutinskih operacija u regiji Indo-Pacifika, izjavio je za Military Times glasnogovornik 7. flote, kapetan korvete Matthew Comer, a prenosi portal Defence news.

Comer je odbio komentirati gdje se točno incident dogodio, ali više novinskih kuća izvijestilo je da se dogodio u Južnom kineskom moru. Brod je potom primio podršku od udarne skupine nosača USS George Washington (CVN-73), koja je uključivala dostavu obroka s raketne krstarice klase Ticonderoga, USS Robert Smalls. Ovaj se incident dogodio 24. srpnja, a razarač USS Benfold bio je prisiljen da ga ugovoreni remorkeri odvuku u zaljev Subic na Filipinima radi popravka 28. srpnja. Brod su po dolasku dočekali stručnjaci iz Zavoda za popravak brodova – Japanskog regionalnog centra za održavanje, rekao je Comer, dodavši: „Nitko od članova posade nije ozlijeđen; pokazali su otpornost, odlučnost, profesionalnost i nepokolebljivu pribranost u svom postupanju”.

Dan nakon dolaska na Filipine, posada broda dobila je hranu i smještaj izvan broda. Opskrba električnom energijom na brodu Benfold uspostavljena je 30. srpnja, a svi potrebni popravci dovršeni su prije premještanja broda radi opskrbe gorivom, više od tjedan dana kasnije, 7. kolovoza. U tijeku je istraga o tehničkom propustu, izjavio je kk Comer. U ponedjeljak 17. kolovoza USS Benton napustio je japansku luku Yokosuka, u koju je uplovio prema ranije planiranom rasporedu, a nakon saniranja električnih problema

Problemi i s nosačem USS Abraham Lincoln

Do novog incidenta je došlo ubrzo nakon izvještaja o lošem moralu i problemima s mentalnim zdravljem na nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln, koji je u misiji već devet mjeseci (točnije 269 dana), dijelom radi potpore američkim vojnim operacijama protiv Irana. U američkim filmovima i serijama Mornarica je uvijek primjer elitnog roda oružanih snaga u kojem ne postoje problemi. No više nije tako.

Nedavno je taj nosač zrakoplova klase Nimitz posjetio admiral Brad Cooper, zapovjednik Središnjeg zapovjedništva SAD-a, nakon što je list Military Times doznao da su najmanje dva mornara pokušala skočiti u more tijekom produljenog boravka broda u misiji. Admiral Cooper je istaknuo da služba na moru može biti zahtjevna, no naglasio je da USS A. Lincoln bilježi najmanji broj slučajeva povezanih s mentalnim zdravljem među 11 aktivnih nosača zrakoplova američke Mornarice. Američki zakonodavci počeli su od nadležnih službi tražiti informacije o uvjetima na nosaču i pojašnjenja o produljenom rasporedu njegova angažmana, uključujući izvješća o problemima s osnovnim potrepštinama, vodom, vodovodnim instalacijama, mentalnim zdravljem, sigurnošću na palubi i dostavom pošte.

No, čelnici Pentagona i Bijele kuće i dalje odbacuju te zabrinutosti, pri čemu predsjednik Donald Trump tvrdi da trajanje angažmana „nije ni približno dovoljno dugo”. Američka mornarica je službeno demantirala izvještaje o raširenoj krizi mentalnog zdravlja na „Lincolnu”. U priopćenju se napominje da nije zabilježen porast suicidalnih misli ili pokušaja samoubojstva među članovima posade.

Kao zamjena tom nosaču aviona poslan je nedavno USS George H.W. Bush (CVN-77), nuklearni nosač aviona klase Nimitz. Objavljene su fotografije koje prikazuju borbene avione kako polijeću s njegove palube u Arapskom moru, gdje će pružati podršku „sigurnosti u regiji”. Tajnik za Mornaricu Hung Cao potvrdio je da će se „Lincoln” uskoro vratiti kući u sklopu „planirane rotacije”.