Prijetnja zračnom prostoru koja je u ponedjeljak 8. lipnja, ujutro proglašena u Latviji završila je oko 10:30 sati, izjavile su za latvijske medije Nacionalne oružane snage (NBS). Dron koji je ušao u latvijski zračni prostor oborili su NATO-ovi zrakoplovi, točnije francuski Rafalei . Od travnja, četiri francuska borbena zrakoplova Rafale nalaze se u zračnoj bazi Šiauliai u Litvi u sklopu NATO-ove misije Baltičkog zračnog nadzora. Dron je opisan kao “strana bespilotna letjelica koja je uletjela u Latviju kao rezultat ruskog elektromagnetskog ratovanja”. Ovaj incident malo je prošao „ispod radara“, a naročito nakon razmjene vatre između Irana i Izraela te krhkog primirja u Perzijskom zaljevu.

Govoreći na konferenciji za novinare, latvijski ministar obrane Raivis Melnis pohvalio je ulogu Oružanih snaga i NATO partnera u brzom informiranju javnosti o prijetnji i suočavanju s njom. Potraga za fragmentima drona kako bi se on i njegove sposobnosti detaljnije identificirale je u tijeku. Na pitanje koliko je koštalo podizanje NATO-ovih zrakoplova i obaranje drona, Melnis je odgovorio: “Ne bismo trebali brojati novac o tome koliko košta svaki hitac kada govorimo o našoj sigurnosti”, dodavši da trenutno nema naznaka o ozljedama ili šteti uzrokovanoj incidentom. Drugo upozorenje o dronu ostalo je na snazi ​​čak i dok se održavala konferencija za novinare. Nacionalne oružane snage izdale su oko 9:20 upozorenje koje pokriva općine Ludza, Balvi i Alūksne u vezi s potencijalnom prijetnjom zračnom prostoru.

Rezultat ruskog elektroničkog ratovanja

Brigadni general Kaspars Zdanovskis, zamjenik zapovjednika Latvijskih nacionalnih oružanih snaga, održao je zajedničku konferenciju za novinare s ministrom obrane Raivisom Melnisom o jutrošnjem upadu drona. Senzori su pokazali da je upad uzrokovan ruskim elektroničkim ratovanjem, rekao je Zdanovskis, ali nije potvrdio je li riječ o ruskom ili ukrajinskom dronu kojeg su oborili francuski NATO borbeni zrakoplovi malo iza 10 sati po lokalnom vremenu. Ministar obrane Latvije je rekao da dron nije uzrokovao žrtve ili štetu te dodao da NATO zrakoplovi još uvijek patroliraju graničnim zračnim prostorom.

Ukrajina je optužila Rusiju da stoji iza nekoliko drugih incidenata ulaska dronova u zračni prostor njezinih saveznika zbog elektroničkog ometanja. Nakon današnjeg upada dronovau Latviju, sastao se državni vrh, uključujući i predsjednika Latvije, kako bi analizirao još jednu sigurnosnu prijetnju i donio zaključke o jačanju obrambenih kapaciteta.

Samo nastavak udara

Podsjetimo, latvijska premijerka Evika Silina dala je ostavku prošlog mjeseca nakon političke krize koju su izazvala dva zalutala ukrajinska drona, kao i ministar obrane, o čemu smo u svibnju pisali na portalu Obris.org. Tadašnji  ministar obrane Andris Sprūds (Stranka Progresivci) objavio je ostavku u nedjelju navečer, 10. svibnja, nakon što su dva drona pala na latvijski teritorij u četvrtak te pogodila naftne instalacije. Riječ je bila o ukrajinskim dronovima koji su, prema riječima ukrajinskog ministra vanjskih poslova Andrija Sibihe, pali u Latviju zbog “ruskog elektroničkog ratovanja koje je namjerno preusmjerilo ukrajinske dronove s njihovih ciljeva u Rusiji“.

Ukrajinski napad na Sankt Peterburg

I na portalu Obris. org više puta smo pisali da su baltičke zemlje na meti ruskih hibridnih napada, kao i da su brojni dronovi viđeni na tom području, a neki su i pali na području baltičkih država i Poljske. Ovaj posljednji incident dogodio se nakon što su ukrajinski dronovi tijekom prošlotjednog Ekonomskog foruma na kojem je sudjelovao i ruski predsjednik Vladimir Putin napali Sankt Peterburg. Ruski mediji navode kako su snage protuzračne obrane tada oborile 86 ukrajinskih dronova u regiji oko Sankt Peterburga, grada domaćina velikog investicijskog foruma i Putinovog rodnog grada. “Osamdeset šest dronova srušeno je iznad Lenjingradske regije. Borbene operacije se nastavljaju“, napisao je guverner Aleksandar Drozdenko na Telegramu. Agencije su objavile kako je Ukrajina pogodila terminal za izvoz nafte u Sankt Peterburgu nekoliko sati prije početka godišnjeg ekonomskog foruma predsjednika Vladimira Putina u pokušaju da nanese štetu njegovu ugledu i pokaže koliko su ranjivi veliki ruski gradovi.

Rusija očekuje da će ove godine premašiti proračun za rat u Ukrajini za najmanje 28 milijardi dolara, jer napredak na bojištu usporava, a Kijev dobiva na zamahu udarima preko granice,  posebice na rafinerije nafte, objavio je nedavno britanski Independent. Tako je u pismu ruskog ministra financija Antona Siluanova iz veljače ove godine vlada pozvana da zamrzne oko 2,9 bilijuna ruskih rubalja (40,8 milijardi dolara) planirane potrošnje koja nije povezana s ratom ove godine, upozoravajući da bi prekoračenje od 2 bilijuna rubalja moglo porasti na čak 4 bilijuna rubalja u “negativnom scenariju”, prema Financial Timesu. Siluanov je također predvidio da će Rusija prekoračiti potrošnju za rat za dodatnih 4 bilijuna rubalja u 2027. i 2028. godini. Naime, još u 17. stoljeću austrijski vojskovođa talijanskog porijekla Raimondo Montecuccoli je ocijenio da su za vođenje rata potrebne tri stvari: novac, novac i opet novac. Za rusku „Specijalnu vojnu operaciju“ koja je trebala trajati između 3 i tjedan dana već godinama je potrebno izdvajati ogromna sredstva.

Iako izvori bliski Vladimiru Putinu kažu da predsjednik još uvijek vjeruje da njegove snage mogu zauzeti cijeli Donjeck i Lugansk do jeseni, teška financijska situacija pokazuje poteškoće s kojima se Rusija suočava nakon više od četiri godine gorkog sukoba s ohrabrenom Ukrajinom. Podsjetimo, Ukrajini je nedavno EU odobrila veliki zajam od 90 milijardi eura, o čemu smo i pisali na stranicama ovog portala. Rusija je na početku rata bila 11. najveće gospodarstvo na svijetu, ali se prošle godine popela na deveto mjesto unatoč sankcijama i ratnim troškovima, potaknuta širenjem obrane, industrije i nabave.

Čime financirati ruski rat u Ukrajini?

Dok su napuhane cijene nafte povezane s iranskim ratom pomogle Rusiji da se održi na površini nakon upozorenja ministra Siluanova u veljači, ratno gospodarstvo pokazuje znakove naprezanja jer se javne usluge i radna snaga smanjuju. Putin je početkom svibnja rekao vladinim dužnosnicima da mjere poduzete za poticanje gospodarstva počinju davati rezultate nakon što je Moskva bila prisiljena smanjiti svoju prognozu gospodarskog rasta za ovu godinu. Rekao je da su ekonomski podaci za ožujak pozitivni, s porastom BDP-a od 1,8 posto. No,  Siluanov je za ruski list Kommersant rekao da Ministarstvo financija revidira proračun kako bi uzelo u obzir „promjene u makroekonomskim uvjetima te potrebu za koncentriranjem dodatnih sredstava na važna prioritetna područja“. „Naravno, postoje apsolutno prioritetne stavke potrošnje: ispunjavanje društvenih obveza i osiguravanje obrane i sigurnosti zemlje“, rekao je Siluanov, dodavši: „Inače, svaku stavku analiziramo s obzirom na ekonomski povrat, postizanje rezultata i, u konačnici, njezin utjecaj na dobrobit ljudi.“

Rusko tržište podijelilo se na vrlo nestabilnu “dvojnu ekonomiju” jer su golemi državni izdaci za održavanje invazije na Ukrajinu izazvali duboku stagnaciju u nevojnim komercijalnim sektorima. Početni val gospodarskog rasta, potaknut grozničavom ratnom proizvodnjom, uglavnom se iscrpio, razotkrivajući ozbiljne strukturne neravnoteže. Kako bi spriječio da rastući proračunski deficit izmakne kontroli, Kremlj je drastično povećao poreze i proširio unutarnje zaduživanje, čime guši i paralizira civilno poduzetništvo, analizirao je i AP.

Crne prognoze ekonomskog rasta u Rusiji

Nakon godinu i pol, ruska ofenziva se konačno ispuhala

Prognoze ruskog Ministarstva gospodarstva ranije u svibnju snizile su procjene rasta BDP-a u 2026. na 0,4 posto s 1,3 posto i smanjile procijenjeni rast u 2027. na 1,4 posto s 2,8 posto. Očekivalo se da će rast dosegnuti 2,4 posto u 2029.

U međuvremenu, napredovanje Rusije u Ukrajini značajno se usporilo u 2026. u usporedbi s prošlom godinom, a prema zadnjim izvješćima Ukrajinci su oslobodili dio teritorija. Institut za proučavanje rata, američki think tank, procjenjuje da su ruske snage zauzele 104 četvorna kilometra u Ukrajini između početka godine i 26. svibnja, u usporedbi s 1619 četvornih kilometara zauzetih u istom razdoblju 2025. godine.

Šutnja ruskog Ministarstva obrane

Rafinerija u Saratovu – redovita meta ukrajinskih “dalekometnih sankcija”

I drugi zapadni mediji naglašavaju, usred sve snažnijih ruskih dalekometnih napada na ukrajinske gradove, da su visoki ruski dužnosnici upozorili predsjednika Vladimira Putina na neodrživost rata u Ukrajini, ​​otkrivajući rastuće podjele unutar vodstva oko toga kako upravljati rastućim ekonomskim pritiscima dok ruska invazija u punom opsegu ulazi u svoju petu godinu. Dužnosnici ruskog Ministarstva financija i središnje banke predložili su smanjenje obrambenih izdataka, savjetujući Kremlj da trenutna razina projiciranih izdataka riskira opasno širenje vladinog proračunskog deficita, izvijestio je Bloomberg. Međutim, visoki dužnosnici Ministarstva obrane i pojedinci u Kremlju, koji su odlučni slijediti Putinove ratne ciljeve, inzistiraju na zaštiti vojnih izdataka. Ministarstvo obrane tvrdi da bi njihovo smanjenje teško oštetilo gospodarstvo jer se toliko tvrtki sada oslanja na ugovore vezane uz vojsku te da je umjesto toga potrebno dodatno financiranje za rješavanje manjka koji ove godine iznosi čak tri bilijuna rubalja (36 milijardi dolara).

Troškovi rata sigurno se i povećavaju i zbog štete koju ruskom gospodarstvu, posebice naftnom sektoru, nanose ukrajinski udari. Podsjetimo, sredinom svibnja ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski objavio je videosnimak na kojem su prikazani, kako navodi, razorni rezultati ukrajinskih udara na ruske vojne i industrijske ciljeve, poručivši da se radi o “dalekometnim sankcijama” koje Kijev nameće Moskvi. Ukrajinske dalekometne sankcije nastavljaju se svake noći, nanoseći nemjerljive gubitke ruskom gospodarstvu.

Subota, 23. svibnja, ujedno je 85. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je trebala trajati maksimalno 4 do 6 tjedana, a sada je došla do kraja svojeg 12. tjedna trajanja. Pri tome treba naglasiti da su intenzivne zrakoplovne operacije trajale do 7. travnja, da bi onda od 13. travnja američki predsjednik Donald Trump tijekom „primirja“ započeo i američku pomorsku blokadu Irana koja traje sve do danas. Budući da se pomorske blokade itekako broje u mornarička borbena djelovanja, time se zapravo ne može ni pričati o pravom primirju SAD-a i Izraela s Iranom, već je tu na djelu tek manje zatišje u itekako tekućem vojnom i ekonomskom sučeljavanju ovih država (gdje je 15. svibnja i Izrael na još 45 dana produžio svoje iznimno krhko primirje u Libanonu). Sve ove nesigurnosti postaju još i više vidljive kad uzmemo u obzir da je barem od početka mjeseca ožujka za međunarodni promet praktično zatvoren strateški važan pomorski tjesnac Hormuz – čime se iz dana u dan pojačava pritisak na globalnu opskrbu energentima (sirova nafta, razni naftni derivati, plin), ali, uz ostalo, i umjetnim gnojivima, aluminijem, sumporom te helijem.

Bilježi se niz medijsko-burzovnih intervencija Donalda Trumpa

Činjenica ovog zastoja iz dana u dan otežava život i poslovanje brojnim državama i gospodarstvima širom svijeta – što treba neprekidno držati u vidu dok iz dana u dan i iz tjedna u tjedan slušamo o sve novim i novijim političkim ili diplomatskim prepucavanjima SAD-a i Irana, uz najave kako rat samo što nije gotov. U svemu tome nije nipošto slučajno da većina prijetnji Iranu redovito dolazi krajem tjedna ili za vikend, dok onda početkom radnog tjedna (kad se otvore burze) Trump redovito smiruje stvari najavama pregovora ili mirovnih sporazuma. Fascinantno je jedino kako terminska tržišta energenata iz tjedna u tjedan dalje „pasu“ te priče američkog predsjednika, dok se istodobno začuđujuće malo pažnje posvećuje stanju na fizičkim tržištima tih istih proizvoda (na kojima cijene itekako divljaju). Ujedno, treba napomenuti i vidljivi porast utjecaja Kine na ova, ali i druga vanjskopolitička pitanja – gdje se moglo vidjeti da je Peking prvo ugostio iranskog ministra vanjskih poslova početkom svibnja, pa Donalda Trumpa 14. i 15. svibnja, onda i Vladimira Putina na temu Ukrajine te izvoza energenata (ali i Irana) 19. i 20. svibnja, da bi od 23. do 25. svibnja ondje bio dočekan i pakistanski premijer Sharif – sve to uz vrlo malo otkrivanja stvarnih kineskih karata ili ikakvih ozbiljnih popuštanja partnerima.

Kroz Hormuz brodovi „na kapaljku“

Razni bordovi i dalje nagomilani s obje strane Hormuza

Na spomenuta kretanja cijena po spot-tržištima ima velik utjecaj i stvarni promet brodova kroz Hormuški tjesnac – međunarodni plovni put koji je s jedne strane zatvoren iranskom blokadom (koja zaustavlja brodove SAD-a i Izraela, ali i plovila iz Europe te država sa zapadne obale Perzijskog zaljeva), a s druge (vanjske) strane još i američkom blokadom koja nastoji zaustavljati brodove koji su imali veze s iranskim lukama, te plovila u povratku prema Iranu. Iako obje ove blokade više ili manje rade, također nije dvojbeno da obje na trenutke izgledaju porozno, a očigledno su povremeno i politički uvjetovane. Time se u javnoj sferi redovito operira različitim brojevima o prolazu brodova – gdje treba razlikovati službene navode (američke i iranske), ali i navode o povremenim prolazima brodova mimo kontrola, uz ugašene identifikacijske sustave – što je možda i olakšano visokim razinama tamošnjih ometanja satelitske navigacije i svih drugih elektroničkih komunikacija. Tako se do 18. svibnja čulo o dolasku natrag u Iran barem triju manjih praznih tankera (ukupno 1,9 milijuna barela prostora), koji su se odmah pridružili većem broju takvih plovila spremnih za skladištenje nafte do otvaranja bilo kakve mogućnosti izvoza. Prema svježim procjenama, kod iranskog otoka Harg je na vezu barem 27 tankera (od toga 18 VLCC), dok kod iranske luke Chabahar stoji njih 12 (od toga 5 VLCC). Dobar dio toga su plovila u službi plovećih skladišta koja produžavaju sposobnost Irana da odolijeva pomorskoj blokadi izvoza, dok je još barem 80 tankera u pokušaju tranzita kroz iranske vode i luke, što SAD pokušavaju aktivno suzbijati. Navodno je to oko dvije trećine ukupnih iranskih plovila tog tipa, dok preostala trećina stoji nadomak Kine i čeka iskrcaj energenata kad to vlasti u Pekingu požele.

Sjedinjene Američke Države su do četvrtka, 21. svibnja, u okviru svojeg Zapovjedništva Centar navodno zaustavile 94 komercijalna plovila (od toga 22 u zadnjih tjedan dana), te onesposobile 4 broda koji su se oglušivali o pozive na zaokret i pokušavali probiti blokadu. Osim toga, 19. svibnja bilježilo se američko zauzimanje tankera „Skywave“ u Indijskom oceanu, plovila koje se nakon 11. ožujka iskralo iz Zaljeva, negdje u vodama Malezije prekrcalo teret i sad bilo na povratku u Iran. Zadnje helikoptersko iskrcavanje marinaca bilo je odrađeno u srijedu, 20. svibnja, na mali tanker „Celestial Sea“. Pri tome, treba napomenuti da se od sredine travnja do sredine svibnja čulo o gotovo potpunom prestanku iranskog izvoza nafte (uz samo manje uspjehe u izvozu derivata tankerima koji još nisu sankcionirani), što se donekle promijenilo u zadnjih desetak dana. Naime, nakon posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija Kini 6. svibnja, uoči dolaska u Kinu i američkog predsjednika Trumpa Iran je objavio namjeru propuštanja niza kineskih plovila kroz svoju blokadu Hormuza – da bi ih onda, izgleda, i Sjedinjene Države pustile izaći kroz njihovu vanjsku blokadu. Tako se u srijedu, 13. svibnja, bilježilo barem šest kineskih brodova (pet tankera, jedan LPG-brod i jedan brod za prijevoz vozila), što ipak nije pomoglo Donaldu Trumpu u postizanju bilo kojeg od najavljivanih većih diplomatskih ciljeva u Pekingu 14. i 15. svibnja.

U nedjelju, 10. svibnja, bilježilo se prolaz velikog grčkog tankera pod malteškom zastavom (iračka nafta, dogovor s Iranom), da bi 13. svibnja tri tankera s iračkom naftom prošla iransku, ali ne i američku blokadu (jer se, navodno, plaćanje prolaza Irancima ponekad tretira kao podrška režimu u Teheranu), a jedan kineski tanker je, navodno, izašao iz Hormuza. Zato se u četvrtak, 14. svibnja, iz iranskih izvora govorilo o 30 brodova u prolazu iranskim koridorom uz plaćanje, dok su zapadni izvori naglašavali jedan japanski tanker koji je izašao kroz obje blokade s kuvajtskom i emiratskom naftom. Ipak, tijekom utorka, 19., i srijede, 20. svibnja, registriran je prolaz barem 16 raznih brodova, četiri u utorak i desetak u srijedu (dok iranski izvori navode 28 u utorak, 31 u srijedu i 35 u četvrtak, 21. svibnja) – među njima, bilježilo se 21. svibnja izlaz iz Zaljeva za još tri velika tankera (tri kineska i jedan južnokorejski, koji su nosili iračku i kuvajtsku naftu uz iransku dozvolu prolaza) i jedno tursko plovilo, dok je u Zaljev ušao brod pod indijskom zastavom. Za sada se tijekom jutra u petak, 22. svibnja, čulo samo za jedan brod koji je ušao u Zaljev. Sve je to itekako daleko od predratnih do 140 brodskih prolaza dnevno.

Pregovori u sjeni diplomacije i prijetnji

Trump opet prijeti Iranu – “sat otkucava”

Proteklih desetak dana američke politike prema Iranu bilo je posebno kaotično, te obilježeno danima kada bi Donald Trump na temu tekuće krize samo više puta dnevno objavljivao razne slike kreirane umjetnom inteligencijom. Nakon odbijanja dotadašnjih iranskih mirovnih prijedloga u nedjelju, 10. svibnja („totalno neprihvatljivi“), i kritika iranske politike Baracka Obame, sva pažnja američkog predsjednika svrnula se nakon utorka, 12. svibnja, prema Kini. Dok se uoči posjeta Donalda Trumpa Kini od 14. do 15. svibnja u Hormuzu propuštalo kineske brodove, istodobno se iz SAD-a u medije puštalo vijesti kako bi neka nova vojna operacija protiv Irana mogla biti nazvana „Operacija malj“, što je privremeno diglo i cijene nafte na terminskim tržištima. Iako u Kini nije dobio podršku za dodatne pritiske prema Iranu, Trumpu je po povratku trebalo do nedjelje, 17. svibnja, za hvatanje daha. Dok se u subotu, 16. svibnja, moglo čitati da je „ovo bila tišina prije oluje“, samo dan kasnije su nanovo krenule prijetnje, prvo prema američkim medijima čije izvještavanje o Iranu Donald Trump počinje izjednačavati s kaznenim djelom izdaje, a onda i prema samom Iranu („Za Iran, sat otkucava, i bolje da se pokrenu, BRZO, ili od njih neće ništa ostati. VRIJEME JE BITNO!“).

Trump opet odgodio vojna djelovanja (sada na zahtjev SA i UAE), 18. svibnja 2026. godine

Iako su već i te naznake bile dovoljne da Iran krene dodatno uvježbavati obranu Teherana, od svega toga opet nije bilo ništa. Naravno, napetosti su opet potrajale do ponedjeljka, 18. svibnja, i otvaranja burzi, kada se tijekom popodneva Trump našao potaknutim da potencijalnu vojnu operaciju (neslužbeno najavljivanu za utorak) opet odgodi u zadnji tren, ovoga puta na navodni poticaj čelnika Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pri tome, iako se Trump čitav nadolazeći tjedan uglavnom uspijevao suzdržati od poruka Iranu na svojoj društvenoj mreži Truth Social, nije trebalo čekati dugo da za američke medije potvrdi kako bi do nastavka napada možda moglo doći „u petak, u subotu ili nedjelju“, iako je pad terminskih cijena nafte ukazivao da tržišta zapravo ne vjeruju takvim pričama. Dapače, u utorak, 19. svibnja, se na burzama opet bilježilo i velike kupovine uvjetovane ostankom Brent nafte na cijenama oko 90 USD, s rokom izvršenja do utorka, 26. svibnja. Naravno, ovo bi mogla biti samo slučajna poslovna odluka nepoznatog kupca vrijedna zarade od oko 130 milijuna USD, ali je možda i još jedna u nizu nedavnih akvizicija s jasnom sumnjom u pristup povlaštenim informacijama iz američkih političkih krugova. Ipak, treba konstatirati kako do nastavka zračnog ratovanja nad Iranom za sada ipak nije došlo (barem do dovršetka pisanja ovog teksta), a možda do toga neće ni doći. Posebno to stoji ako su istiniti navodi kako su u srijedu, 20. svibnja, iz Saudijske Arabije apelirali na SAD da napada ne bude do kraja ovogodišnjih hodočašća Hadž, koja padaju od nedjelje, 24., do petka, 29. svibnja.

Razna nagađanja bila su dodatno potaknuta i jučerašnjom objavom Donalda Trumpa na društvenoj mreži Truth Social, kako ne može sinu na svadbu, jer je „za njega bitno da ostane u Washingtonu, DC, u Bijeloj kući tijekom ovog važnog vremenskog perioda“ – dok je sam Iran objavom NOTAM-a do ponedjeljka, 25. svibnja, zatvorio glavninu svojeg zapadnog zračnog prostora uz vidljiva prestrojavanja preostalog ratnog zrakoplovstva. U takvom svjetlu napomenimo i da se u američkim medijima tu spominjalo dodatne podjele – ne samo ranije spominjane između ratobornih Izraela i UAE nasuprot većine pregovorima sklonih zemalja zapadne obale Perzijskog zaljeva, Turske, Egipta i Pakistana – već sada i unutar samog tima Donalda Trumpa, gdje su JD Vance, Witkoff i Kushner navodno za pregovore, dok se ministra obrane Hegsetha i ministra vanjskih poslova Rubia spominjalo kao zagovaratelje nastavka vojne intervencije. Sva ta nagađanja i dalje je gotovo nemoguće potvrditi izvana, baš kao ni ustrajne priče o neslaganjima (čak i sukobima) u vrhu vlasti Irana na drugoj strani.

Nakon američkog odbijanja iranskih pregovaračkih stajališta 10. svibnja (spominjalo se posebnih pet točaka: (1) kraj rata na svim frontama, (2) ukidanje svih sankcija, (3) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (4) kompenzacija za ratne štete i (5) priznanje iranskog suvereniteta nad Hormuzom) – opet su na red došli i novi američki zahtjevi. Njih se u nedjelju, 17. svibnja, čulo iz iranskih izvora, također u pet točaka: (1) SAD neće plaćati kompenzacije za ratne štete, (2) obogaćeni uranij treba prebaciti u SAD, (3) u Iranu može ostati samo jedno aktivno nuklearno postrojenje, (4) manje od četvrtine sankcijama blokiranih sredstava bi bilo odmrznuto i (5) prestanak rata na svim frontama je preduvjet za pregovore.

Naravno, između ovih suprotstavljenih popisa želja ni idućih dana nije bilo vidljivoga kompromisa, iako su pojedini mediji tijekom četvrtka, 21. svibnja, spominjali donekle usuglašen mirovni sporazum. Dok se iz SAD-a čulo kako je na stolu svojevrsno „pismo namjere“ kojim bi se formalno okončao rat i započeo 30 dana dug period podrobnijih pregovora, iz arapskih je izvora u javnost procurilo devet glavnih točaka mogućeg sporazuma: (1) trenutačno, opće i bezuvjetno primirje na svim frontama, (2) obostrano obvezivanje da se ne gađa vojna, civilna i energetska infrastruktura, (3) prestanak vojnih djelovanja i medijskog ratovanja, (4) poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nemiješanja u unutarnje odnose, (5) garantiranje slobodne plovidbe Zaljevom, Hormuzom i Omanskim morem, (6) uspostava zajedničkog mehanizma za nadzor i rješavanje sporova, (7) početak pregovora o otvorenim pitanjima za sedam dana, (8) postupno ukidanje sankcija SAD-a u zamjenu za iransko pridržavanje dogovorenoga te (9) potvrda pridržavanja međunarodnog prava i Povelje UN-a. Usprkos boravku pakistanskog ministra unutarnjih poslova Mohsina Naqvija u Teheranu 20. svibnja, problematičan tijek mirovnih razgovora krenuo se naslućivati temeljem najavljenog, a onda tijekom popodneva u četvrtak, 21. svibnja, na jedan dan i odgođenog posredničkog posjeta Teheranu pakistanskog načelnika Glavnog stožera Asima Munira (dok je premijer Pakistana Shehbaz Sharif danas, u subotu, 23. svibnja, krenuo u vezani trodnevni posjet Kini). Ujedno, u Teheranu su bili i Katarci, a onda ipak naglo otišli u petak, 22. svibnja, iako se prvotno planiralo da ostanu do nedjelje, 24. svibnja – tako da na kraju uopće nije jasno teku li ipak ti pregovori ili su opet zaglavili (što bi otvorilo prostora i za dodatne vojne opcije).

Dodatno proširenje iranske “sigurnosne zone” u Hormuzu

Pri tome, zastoj u pregovaranju ne bi ni bio čudo, ako znamo da SAD ustrajno žele postići praktičnu predaju Irana, dok vlasti u Teheranu kupuju vrijeme i čekaju da posljedice nastavka blokade Hormuza naprave svoje u SAD-u i po globalnoj privredi. Do danas se moglo čuti kako su osnovna neslaganja ipak (1) oko pitanja iranskog nuklearnog programa, na čemu inzistira Donald Trump, te (2) na pitanju iranske kontrole Hormuza (što su odbili i Bahrein, Katar, Kuvajt, Saudijska Arabija te UAE). Dok se po pitanju obogaćenog uranija razlikuju kategorije, glavnina problema je koncentrirana oko 440,9 kg materijala obogaćenog do 60 posto i oko 184,1 kg uranija obogaćenog do 20 posto – što bi SAD željele da se preda njima, a Iranci bi možda pristali na izvoz u neku prijateljsku državu. Ponešto je manji problem oko 6.024,4 kg materijala obogaćenog između 2 i 5 posto te još 2.391,1 kg materijala do 2 posto obogaćenja. S druge strane, po pitanju faktične i formalne kontrole Hormuza uopće nema sklada oko naplate ikakvih putarina ili prolaznih taksi. Tu su Iranci 16. svibnja izašli s nekakvim prijedlogom pravila za prolaz (opet pet točaka: (1) sustav je „unutar mehanizma njihova nacionalnog suvereniteta“, (2) plovila se usmjeravaju na određenu rutu, (3) sustav koriste samo komercijalna plovila država koje surađuju s Iranom, (4) bit će taksa za siguran promet i (5) tjesnac ostaje zatvoren za pokretače „Projekta Sloboda“), da bi onda 20. svibnja objavili i dodatne karte neke svoje „sigurnosne zone“ u Hormuzu. To je područje ponešto šire od onog definiranog kartama od 4. svibnja, te opet obuhvaća i teritorijalne prostore Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana (koji, navodno, s Iranom pregovara o novom režimu kontrole prometa u tjesnacu), što će zasigurno dodatno zaoštriti ionako napete odnose među susjedima. Za kraj, napomenimo da u svemu ovome još nema spomena ni uvjetovanju ikakvih ograničenja za iranski raketni program, što je već dugo bitan izraelski uvjet prema Iranu – no kako tu temu zadnjih dana praktično nitko više ni ne spominje, nema ni ikakvih naznaka da je ozbiljno u pregovorima.

Troškovi rata u raznim oblicima

Za početak napomenimo da se američki nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) u subotu, 16. svibnja, konačno vratio u svoju matičnu luku na istoku SAD-a, nakon gotovo godinu dana u operativnoj službi, po sudjelovanju u dva rata i jednako toliko kratkih posjeta Hrvatskoj. Zato se u srijedu, 20. svibnja, čulo i da je francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) bio uočen kod južnih obala Omana, nakon prolaska kroz Crveno more i tjesnac Bab al-Mandeb, da bi do petka, 22. svibnja, u njegovo šire europsko društvo pristigao i britanski razarač HMS Dragon kao bitno protuzračno pojačanje. Dok se već neko vrijeme iz dana u dan bilježilo regionalno manevriranje velikog broja američkih i izraelskih ratnih aviona – možda i u svrhu podizanja tenzija i diplomatskog pritiska na Iran – ovaj kombinirani europski mornarički potez ipak je teži za odgonetanje u današnje vrijeme ni rata ni mira oko Irana.

Ipak, dok se u srijedu, 29. travnja, iz američkih vojnih izvora još moglo čuti da je rat u Iranu SAD koštao 25 milijardi USD (što se uskoro pokazalo ograničenim praktično samo na utrošeno streljivo), i ta je procjena do utorka, 12. svibnja, porasla na 29 milijardi dolara. U tu računicu očigledno nisu bili uračunati gubici i oštećenja raznih zrakoplova – kojih je Pentagon pred Kongresom do 13. svibnja nabrojao 42 komada (četiri borbena aviona F-15E, jedan borbeni zrakoplov F-35A, jedan jurišni avion A-10, sedam letećih tankera KC-135, jedan leteći radar E-3 AWACS, dva specijalizirana aviona specijalnih snaga MC-130J, jedan helikopter za traganje i spašavanje HH-60W, 24 drona MQ-9 i jedan strateški dron MQ-4C Triton), kao ni brojne štete nanesene američkim radarima, bazama i drugim vojnim resursima širom regije oko Irana.

Uz to, u ovu računicu tek naknadno treba ubrojiti i razne posredne štete koje su trpjeli građani SAD-a, od kojih su na američkom sveučilištu Brown samo dodatne troškove goriva izazvane ratom u Iranu do 22. svibnja procijenili na 44,48 milijardi USD, odnosno oko 339,58 USD po kućanstvu. Dok se neposredno prije početka ratnih operacija u Iranu unutar SAD-a bilježila prosječna nacionalna cijena benzina od 2,98 USD za galon (oko 0,68 eura za litru), u četvrtak, 21. svibnja, navodila se prosječna nacionalna cijena galona goriva od 4,56 USD (kad se sve preračuna, još uvijek samo 1,038 eura za litru) – što je do sada poskupljenje za više od 53 posto. Ovdje treba dodatno uzeti u obzir i činjenicu kako cijene benzina po pojedinim američkim saveznim državama jako variraju, tako da se ovih dana u Kaliforniji brojilo oko 6,14 USD za galon (oko 1,397 eura za litru), dok je najjeftinije bilo u saveznoj državi Mississippi sa 4,02 USD za galon (oko 0,914 eura za litru). Ipak, ova je tematika bitna u kontekstu činjenice da se u ponedjeljak, 25. svibnja, u SAD-u obilježava blagdan „Memorial Day“, čiji produženi vikend u SAD-u ujedno označava i postupni početak tradicionalne ljetne sezone intenzivnih putovanja i pojačanog sezonskog trošenja goriva – gdje će se onda visoke cijene dodatno odraziti na planove širokih slojeva američkih građana/birača. Naravno, u američkoj gospodarskoj i političkoj sferi takvi se pritisci obično preliju i na popularnost vladajućih stranaka i čelnika – gdje onda tek treba promatrati utjecaj tako iz dana u dan (i tjedna u tjedan) rastućih faktičnih cijena goriva na predstojeće izbore, čiji je veliki ciklus zakazan za 3. studenoga ove godine. Tada će u igri biti svih 435 mjesta u Zastupničkom domu te 35 mjesta u Senatu američkog Kongresa, 39 guvernerskih pozicija, kao i velik broj raznih nižih funkcija – tako da nije čudo da će se do tada itekako gledati i kretanja cijena koje na dnevnoj bazi muče američke građane.

Sitni pokušaji saniranja štete

Imajući u vidu činjenicu kako, među ostalim, i cijene goriva u SAD-u te širom svijeta ustrajno rastu svakim danom nastavka blokade Hormuza – ne čudi da se razne vlasti itekako trude pojedinim mjerama usporiti ove trendove, barem do postizanja kakvog dogovora i rješavanja ratne krize oko Irana. Dok se do kraja prošlog tjedna tu bilježio izniman tjedni pad američkih strateških naftnih rezervi od 17,8 milijuna barela (najveći takav pad od 1982., otkad postoje javni podaci), čime SAD aktivno ublažuju variranja cijena – zanimljivo je uočiti da su objavi ovog podatka u srijedu, 20. svibnja, neposredno prethodile objave o neposredno predstojećem (za sada nepostojećem) mirovnom sporazumu s Iranom, čime se, valjda, nastojalo ublažiti efekt ove neugodne novosti.

Nažalost, na globalnoj razini nije mnogo pomogla ni još jedna tiše provedena novina – dodatna promjena politike SAD-a prema ruskoj nafti na svjetskom tržištu. Naime, još 12. ožujka administracija Donalda Trumpa proglasila je 30-dnevno ukidanje sankcija na promet ruskom naftom koja je u tom trenutku već bila ukrcana na tankere, da bi onda te mjere nakon mjesec dana pustili da isteknu – pa ih opet produžili 17. travnja na još mjesec dana. Naravno, kad je i to produženje isteklo u subotu, 16. svibnja, situacija je opet bila otvorena do popodnevnih sati ponedjeljka, 18. svibnja, kada je američki ministar financija Scott Bessent na društvenoj mreži X objavio rad SAD-a na dodatnom takvom produženju, izuzimanju ruske nafte od sankcija na još 30 dana. Pri tome treba napomenuti kako Ruska Federacija zapravo u zadnja dva mjeseca i nije uspjela u potpunosti iskoristiti ove američke popuste (uvelike radi vala ukrajinskih napada na infrastrukturu za transport, preradu i izvoz nafte i derivata), pa time nije ni bitno utjecala na globalnu opskrbnu situaciju. Ipak, učinak ovih mjera na rusku zaradu od izvoza energenata procjenjivao se na oko 150 milijuna USD dnevno, odnosno na više od 4 milijarde USD samo u prvom mjesecu američkog popusta. Napomenimo da je bitno manji, ali ipak uočljiv doprinos Rusiji u srijedu, 20. svibnja, dala i britanska odgoda primjene lani ugovorenih sankcija na uvoz avionskog goriva i dizela dobivenog rafiniranjem ruske nafte, kao i uvoza ruskog LNG-a – sve, navodno, „na kraće vrijeme“, čime se, uz saniranje domaćih manjkova energenata, ipak vlastima u Moskvi faktički pomoglo u produženju njihovih žestokih ratnih operacija po Ukrajini.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. svibnja 2026. pod nazivom “Pogledajte što je zabilježeno na burzama prošlog utorka. Dan kasnije, Trumpu je stigao zahtjev iz Saudijske Arabije?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-kriza-cijene-energenta-kina-trump-tankeri-15711277

Geopolitičke napetosti, politički pritisak i krize financiranja dovode u opasnost održivost multilateralnih mirovnih operacija, prema novoj analizi razvoja i trendova u multilateralnim mirovnim operacijama koju je u ponedjeljak, 25 svibnja, objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI) uoči Međunarodnog dana mirovnih snaga Ujedinjenih naroda 29. svibnja. Broj osoblja u mirovnim operacijama krajem 2025. pao je na najnižu razinu u najmanje 25 godina, naglasio je taj ugledni i često citirani Institut. Zaključno s 31. prosinca 2025., u mirovne operacije bilo je raspoređeno 78.633 međunarodnih djelatnika, što je 49 posto manje nego 2016. i najniža razina barem od 2000. godine. Iako su brojke padale tijekom cijelog desetljeća, 2025. je zabilježila najoštriji međugodišnji pad u tom razdoblju – za 17 posto.

„Ako se stvari nastave na ovaj način, mogli bismo vidjeti dramatično slabljenje multilateralnog upravljanja sukobima i gotovo potpuno marginaliziranje institucija poput Ujedinjenih naroda, zbog savršene oluje financiranja, političkih i geopolitičkih čimbenika“,

rekao je dr. Jaïr van der Lijn, direktor SIPRI-jevog programa za mirovne operacije i upravljanje sukobima, dodavši: „Rezultat će vjerojatno biti više sukoba, a ti sukobi vjerojatno će imati još teže posljedice na civile jer države napuštaju davno uspostavljene norme.“

Ukupno 58 multilateralnih mirovnih operacija bilo je aktivno u 34 zemlje ili teritorija diljem svijeta tijekom 2025. To su tri operacije manje nego u 2024. Subsaharska Afrika i Europa bile su domaćini 18 misija, Bliski istok i Sjeverna Afrika (MENA) 14, Amerika 5, a Azija i Oceanija 3. Gotovo tri četvrtine (73 posto) osoblja raspoređeno je u samo pet misija, od kojih su četiri u subsaharskoj Africi.

Kriza financiranja

Došlo je do krize u financiranju mirovnih operacija UN-a jer glavni donatori nisu na vrijeme ili u cijelosti platili svoje obveze. U srpnju 2025. mirovne operacije UN-a suočile su se s manjkom od 2 milijarde američkih dolara – više od 35 posto ukupnog proračuna od 5,6 milijardi dolara za 2024.-2025. – te su neke bile prisiljene značajno smanjiti broj osoblja kao rezultat toga. U Vijeću sigurnosti UN-a tvrdokorni zahtjevi i prijetnje vetom stalnih članica komplicirali su odluke o obnavljanju mandata operacija. Na primjer, unatoč čestim kršenjima sporazuma o prekidu vatre između Izraela i Libanona iz 2024., Sjedinjene Države su tijekom pregovora o obnovi mandata u kolovozu 2025. zatražile prekid misije Privremenih snaga UN-a u Libanonu (UNIFIL). U kompromisnom potezu, Vijeće sigurnosti glasalo je za obnovu misije posljednji put do prosinca 2026. VS odobrilo je raspoređivanje proširenih sigurnosnih snaga s ad hoc koalicijom, Snagama za suzbijanje bandi, na Haitiju, uz stvaranje Ureda za potporu UN-a za pružanje logističke i operativne potpore. To se dogodilo nakon što je inicijativa koju su 2024. godine podržale SAD za transformaciju Multinacionalne misije sigurnosne potpore na Haitiju (MSS) u mirovnu operaciju koju vode i financiraju UN zaustavljena uglavnom zbog protivljenja Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a.

Nema održivih alternativa upravljanju sukobima pod vodstvom UN-a

Iako od 2014. nijedna nova mirovna operacija pod vodstvom UN-a nije odobrena, par njiih je pokrenulo nekoliko regionalnih organizacija. Međutim, događaji u 2025. godini naglasili su ograničenja regionalno vođenih misija.

Poput UN-a, regionalne organizacije poput Afričke unije, Gospodarske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS) i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) također su se borile s nedovoljnim financiranjem i zastojem u donošenju odluka o mirovnim operacijama – na primjer u Sudanu i Ukrajini – zbog geopolitičkih rivalstava.

„Regionalnim organizacijama nedostaju ključne sposobnosti kada je u pitanju uspješna, integrirana izgradnja mira, a istovremeno ih muči nedostatak financiranja i nemogućnost postizanja dogovora poput UN-a“,

rekla je dr. Claudia Pfeifer Cruz, viša istraživačica u SIPRI-jevom programu za mirovne operacije i upravljanje sukobima: „Kako se upravljanje sukobima pod vodstvom UN-a smanjuje, ono ostavlja sve veću prazninu koju alternativni modeli ne mogu popuniti.“

Ove godine navršava se 78 godina od dolaska UN-ovih mirovnih snaga na Bliski istok

Unatoč poteškoćama, postoje dokazi da podrška multilateralnom upravljanju sukobima u načelu ostaje široka i snažna. Na primjer, više od 130 država članica UN-a raspravljalo je o tome kako osigurati budućnost mirovnih operacija UN-a na Ministarskom sastanku za očuvanje mira u Berlinu u svibnju 2025. Također, novi mirovni sporazumi i sporazumi o prekidu vatre često uključuju planove za raspoređivanje multilateralne mirovne operacije, uključujući mirovni sporazum za Gazu iz listopada 2025. Međutim, u Vijeću sigurnosti UN-a i regionalnim tijelima, prijedlozi za nove ili rekonfigurirane operacije često su propadali zbog političkih podjela, otpora države domaćina i problema oko financiranja.

U tom kontekstu, odgovori na međunarodne krize sve više izlaze izvan utvrđenih institucionalnih okvira multilateralnih mirovnih operacija, umjesto toga poprimajući oblik jednostranih, bilateralnih i ad hoc aranžmana koji su često militariziraniji i izravnije pod utjecajem vlastitih interesa uključenih država. „Slom multilateralnog upravljanja sukobima nije neizbježan. Očito postoji široka podrška mirovnim operacijama UN-a u načelu“, rekla je Claudia Pfeifer Cruz.

„Međutim, kako bi se održalo multilateralno upravljanje sukobima, države će morati ići dalje od izraza podrške – morat će osigurati predvidljivo financiranje i stvoriti dovoljno političkog prostora kako bi se omogućili učinkoviti multilateralni odgovori.“

Ostali mirovne misije

Nova misija GSF (Gang Suppression Force) na Haitiju

Svih 10 najvećih doprinositelja vojnog osoblja multilateralnim mirovnim operacijama bilo je na globalnom jugu, objavio je SIPRI. Uganda je postala najveći doprinositelj vojnog osoblja, a slijede je Nepal, Bangladeš i Indija. Preostalih 10 najvećih doprinositelja nalazilo se u subsaharskoj Africi (Ruanda, Etiopija, Burundi i Kenija) ili Aziji i Oceaniji (Pakistan i Indonezija). Broj raspoređenog osoblja povećao se u Americi i Europi, ali se smanjio u svim ostalim regijama.

Dvije nove mirovne operacije osnovane su 2025. godine: Misija Afričke unije za podršku i stabilizaciju u Somaliji (AUSSOM) i Snage za suzbijanje bandi (GSF) na Haitiju. Obje su zamijenile postojeće misije. Četiri mirovne operacije zatvorene su 2025. godine, u Demokratskoj Republici Kongo, na Haitiju, u Iraku i u regiji Nagorno-Karabah u Azerbajdžanu.

Prema prošlotjednoj objavi na portalu Europske unije za nabave – Tenders Electronic Daily (TED), talijansko Ministarstvo obrane potpisalo je ugovor s kompanijom Airbus za nabavu 6 zrakoplova A330 MRTT (Multi-Role Tanker Transport). Ugovor, potpisan 16. travnja 2026., vrijedan je 1,39 milijarde eura, i označava završnu fazu u kontroverznom talijanskom izboru za zamjenu postojeće flote od 4 KC-767.

Unatoč potpisivanju ugovora, neki tehnički i industrijski aspekti ostaju otvoreni. Još nije razjašnjeno hoće li odabrana konfiguracija biti standardna verzija A330 MRTT ili novija evolucija MRTT+, temeljena na A330neo i koja nudi veću učinkovitost goriva. Paralelno s tim, razina uključenosti talijanske industrije u program još uvijek se mora definirati, što nije nevažno u ugovoru koji garantira višegodišnju logističku podršku.

Mukotrpan proces zamjene KC-767

Talijansko Ministarstvo obrane je još 2022. planiralo kupiti dva nova tankera KC-46, a postojeća 4 tankera KC-767A nadograditi na isti standard. Namjensko povjerenstvo je ustvrdilo da ovaj plan nije provediv, zbog čega je pala odluka o nabavi 6 novih tankera KC-46 Pegasus američke kompanije Boeing. Međutim, u lipnju 2024. Odluka je stornirana zbog, kako su priopćile talijanske Zračne snage, „promijenjenih i nepredviđenih potreba“. Službeno nije bilo daljnjih objašnjenja, dok se neslužbeno spominjao rast cijene ovog projekta, kašnjenja u isporuci, kao i određene tehničke manjkavosti koje prate ovaj tip zrakoplova, među ostalim i pitanje kompatibilnosti s talijanskim borbenim avionima Eurofighter. U ljeto 2024. Ponovno je pokrenut postupak nabave zamjene za tankere KC-767A, s vrijednosti programa više od 1,41 milijardu eura umjesto dotadašnjih 1,2 milijarde eura. Natječaj je završio u travnju 2025. Bez ponuđača, što je rezultiralo pokretanjem novog natječaja ograničenog na europski gospodarski prostor. Na to se javio samo jedan ponuđač – tvrtka Airbus koja je, evo, u konačnici i dobila posao.

Odabirom A330 MRTT, Italija se priključila drugim europskim korisnicima ovog zrakoplova dvostruke namjene (dopunjavanje gorivom u zraku i transport), dok bi odabirom KC-46 bila jedini europski korisnik. Ovaj odabir, procjenjuju stručnjaci, označava i pomicanje težišta talijanske  protuzračne obrane, koja se unutar NATO-a sve više okreće Europi nauštrb SAD-a. Osim toga, dok bi s Boeingom logističko i potporno težište ostalo više „usredotočeno na SAD“, s Airbusom je ojačan europski eko-sustav održavanja, obuke i lanaca opskrbe.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni pozvala je Europsku komisiju da ublaži fiskalna pravila za kućanstva i industrije koje se bore s rastućim troškovima energije, tvrdeći da bi energetsku sigurnost trebalo tretirati s istom hitnošću kao i obrambene izdatke. U pismu poslanom u ponedjeljak, 18. svibnja, predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen, Meloni poručuje da bi EU trebala pokazati istu „političku hrabrost“ u pogledu energetike kao što je pokazala u pogledu obrane. Ovaj apel dolazi nakon što najave da se Giorgia Meloni u iznenadnom posjetu državama Perzijskog zaljeva želi uvjeriti u sigurnost opskrbe energentima unatoč ratu u Iranu i blokadi Hormuza.

Europski energetski strahovi

„Ako s pravom smatramo da je obrana takav strateški prioritet da opravdava aktiviranje klauzule o nacionalnom izuzeću, onda moramo imati političke hrabrosti prepoznati da je danas energetska sigurnost također europski strateški prioritet“, navodi se u tom pismu.

Naime, u Europi nacionalne vlade i dalje su oprezne zbog mogućnosti ponavljanja energetske krize koja je uslijedila nakon ruske invazije na Ukrajinu, a koja je izazvala zatvaranje tvornica, vrtoglavu inflaciju i izvanredne državne subvencije. Također, cijene goriva su porasle diljem Europe, pa i kod nas u Hrvatskoj. Meloni je stava da EU ne može tražiti od građana da podrže povećane obrambene izdatke, a istovremeno se činiti ravnodušnim prema financijskom pritisku s kojim se suočavaju kućanstva i poduzeća. Prema talijanskoj premijerki, sigurnost se ne bi trebala mjeriti isključivo u vojnom smislu, već i prema tome mogu li tvornice nastaviti s radom, mogu li obitelji priuštiti račune za energiju i mogu li vlade održati ekonomsku stabilnost.

Italija traži veću fiskalnu fleksibilnost

U središtu talijanskog zahtjeva jest Nacionalna klauzula o izuzeću EU, usvojena 8. srpnja prošle godine, koja državama članicama omogućuje privremenu fiskalnu fleksibilnost za povećanje obrambenih izdataka u iznimnim okolnostima. Meloni tvrdi da je Bruxelles već pokazao spremnost ublažiti proračunska pravila kao odgovor na ruski rat u Ukrajini i rastuću zabrinutost zbog vojne spremnosti Europe. Italija sada traži sličnu fleksibilnost za izvanredne energetske mjere. Njena  stranka „Braća Italije“ predvodi vladajuću koaliciju, i također se suočava s neravnomjernom javnom podrškom za veće obrambene izdatke u vrijeme kada mnogi birači ostaju usredotočeni na troškove života. „Ne možemo opravdati u očima naših građana da EU dopušta financijsku fleksibilnost za sigurnost i obranu strogo shvaćenu, a ne za obranu obitelji, radnika i poduzeća od nove energetske krize koja riskira teško pogoditi realno gospodarstvo“, navodi se u pismu. Ona također sugerira da bi nedostatak veće fleksibilnosti u pogledu troškova energije mogao zakomplicirati talijansku podršku programu EU-a Sigurnosna akcija za Europu (SAFE), zajedničkom europskom mehanizmu zaduživanja vrijednom 150 milijardi eura usmjerenom na jačanje obrambenih sposobnosti.

Inače, Italija ima drugi najveći omjer duga i BDP-a u EU nakon Grčke, što ograničava prostor Rima za velike subvencije prema postojećim fiskalnim pravilima, ocjenjuju stručnjaci.

Nedjelja, 10. svibnja, ujedno je 72. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, pri čemu je deseti tjedan operacije prošao (1) u pokušajima otvaranja Hormuškog tjesnaca, (2) u iščekivanju ozbiljnijih pregovora i (3) u nizu većih ili manjih okršaja u tjesnacu i oko njega (koje obje strane uporno i namjerno nisu karakterizirale kao prekid sada već više od mjesec dana načelnog primirja). Naravno, Donald Trump je vrijeme pred otvaranje međunarodnih tržišta u rano jutro ponedjeljka, 4. svibnja, proveo pripremajući dobre vijesti za nervozne trgovce – no, budući da su njegovo otvaranje Hormuza uskoro obilježili oružani incidenti u tjesnacu, cijena nafte baš i nije pala po planu (cijene WTI nafte ostale su iznad 104 USD po barelu do srijede, 6. svibnja, a cijene Brent nafte isto su vrijeme provele između 114 i 110 USD po barelu).

Napomenimo da se u ponedjeljak, 4. svibnja, bilježio i dolazak u Long Beach, savezna država Kalifornija, zadnjeg tankera koji je naftu u Iraku utovario prije izbijanja rata i zatvaranja Hormuza – čime je sad čitav svijet ušao u fazu izostanka isporuke energenata iz glavnine Perzijskog zaljeva. Ipak, budući da do srijede, 6. svibnja, ipak nije došlo do vojne eskalacije oko Hormuza, Trumpu je ipak uspjelo rušenje terminskih cijena nafte (od 100 na 89 USD za barel WTI nafte, uz brzi povratak na oko 96 USD, odnosno od 108 do 98 USD, s brzim povratom na oko 101 USD za barel Brent nafte) najavama novih ozbiljnih pregovora, do kojih ipak do kraja ovotjednog trgovanja naftom nije došlo, baš kao ni do sklapanja ikakvog mirovnog sporazuma. Ipak, u očekivanju iranskih odgovora na kratki i navodno jako općeniti američki „Memorandum o razumijevanju“ samo 15 minuta prije kraja trgovanja za ovaj tjedan, u medijima su opet osvanule najave mogućih pregovora SAD-a i Irana, negdje tijekom idućeg tjedna, valjda opet u Islamabadu.

Pri svemu tome treba napomenuti i da je Hormuz ne samo zatvoren sve ove dane ostao  (što jako ide na korist Irana i štetu svih korisnika bliskoistočnih energenata), nego su se od sredine pa do kraja tjedna bilježili i dani bez ijednog vidljivog prolaza brodova, sve uz ponovne jake mjere lokalnog ometanja navigacijskih signala te sve učestaliju praksu kompletnog gašenja civilnih identifikacijskih sustava AIS (Automatic Identification System) na brojnim tamošnjim brodovima. Naravno, te mjere nisu bitnije omele u radu eskadre od po više desetaka iranskih lakih plovila, koje se sve češće vidjelo u Hormuzu i na prilazima ovom strateški bitnom plovnom putu. Osim napada na pojedine brodove (civilne, ali i američke vojne koji su se približavali Hormuzu), ponovno se počelo nagađati i o iranskom brodskom polaganju dodatnih mina u područje tjesnaca – no sve učestaliji incidenti zapravo su poslužili kao svojevrsni ukras oko navodnog pregovaračkog procesa za koji posebno Sjedinjene Države iz dana u dan tvrde da intenzivno traje, dok Iran o tome zapravo šuti. Ipak, dok se 6. svibnja čulo kako se u neko doba prije toga kroz Hormuz uspio provući LNG-tanker „Mraweh“ i krenuti prema Japanu, u subotu, 9. svibnja, slično se čulo i za katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“, koji je kroz Hormuz prošao s upaljenim AIS-sustavom preko iranske plovne rute, i to iz katarske izvozne luke Ras Laffan prema kupcima u Pakistanu.

No, dok su to suštinski pozitivne vijesti, treba spomenuti i jednu ekološki te strateški lošu vijest. Naime, od srijede, 6. svibnja, na prostoru Perzijskog zaljeva moglo se primijetiti veliku naftnu mrlju koja je krenula od jednog od oštećenih ili starih tankera na zapadnoj obali iranskog naftnog terminala na otoku Harg. Ta mrlja je do subote, 9. svibnja, narasla na oko 45 četvornih kilometara, vidljiva je i sa satelita, a u plutanju Zaljevom navodno se podijelila na dva veća dijela. Sve to posebno napominjemo jer bi u dogledno vrijeme mogla doći do niza desalinizacijskih postrojenja u državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva, što bi u izostanku mjera obuzdavanja i čišćenja ondje lako moglo izazvati velike probleme s tamošnjom proizvodnjom pitke vode.

Brzi kraj „Projekta sloboda“

Prvi preokret stanja nastupio je u nedjelju, 3. svibnja, poslijepodne, kada se od američkog predsjednika Donalda Trumpa moglo čitati o skorom početku „Projekta sloboda“ – nekakvog „humanitarnog“ oslobađanja brojnih plovila međunarodnih brodovlasnika, za što su Sjedinjene Države navodno molile brojne svjetske države. Naravno, riječ je opet bila o objavi na Trumpovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje se on obvezao „voditi njihove brodove sigurno iz tog ograničenog plovnog puta, tako da oni mogu slobodno i vješto nastaviti sa svojim poslom“ – sve to od jutra u ponedjeljak, 4. svibnja, po tamošnjem lokalnom vremenu, uz prijetnju grubom silom onima koji bi se tome mogli protiviti. Kako izgleda, nakon što je do 2. svibnja formalno objavljen kraj operacije „Epic Fury“ (iako je nastavljena blokada Irana kao klasično pomorsko ratno djelovanje) – sada je ideja bila da jednu „terminiranu“ ratnu operaciju zamijeni nešto novo, navodno humanitarno i u biti gotovo jednako agresivno (svojevrsno otvaranje prometa kroz Hormuz, mimo volje Irana i uz konstantna borbena djelovanja u tjesnacu).

Počinje američki “Project Freedom”

Odmah idućeg dana Sjedinjene Države su kroz Hormuz prošle s dva razarača (USS Mason (DDG-87) i USS Truxtun (DDG-103), uz pratnju više helikoptera tipa AH-64 Apache i SH-60 Seahawk), odbile brojne iranske napade i odande ispratile dva američka trgovačka broda („ALLIANCE FAIRFAX“ i CS „Anthem“), navodno kroz uski koridor u iranskim minskim poljima koji su prethodnih dana manje vidljivim robotiziranim sredstvima prokrčili američki specijalizirani ratni brodovi. Zauzvrat, s iranske je strane došlo do oštrog odgovora širih razmjera – prvo je u samom Hormuzu proglašena nova „sigurnosna zona“ koja sa zapadne strane počinje na obali Ujedinjenih Emirata i ide od početka otoka Qeshm, dok s istočne/vanjske strane počinje na iranskoj obali kod rta Kuh Moborak i ide preko Omanskog zaljeva sve do južno od emiratske luke Fujairah (koja tu kao da upada u iransku zonu, zajedno s izlaznom točkom njihova naftovoda koji zaobilazi Hormuz). Ta je mjera odmah izazvala i gomilanje civilnih brodova izvan granica te zone, ujedno pokazavši kako nema interesa za slušanje američkih poziva za samostalne izlaske iz Hormuza kroz omanske teritorijalne vode na južnoj strani tjesnaca. Ujedno, tijekom ponedjeljka, 4. svibnja, Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su i sklapanje sigurnosnog saveza s Izraelom (koji je u tu zemlju navodno poslao i vojnike te protuzračne sustave Iron Dome, što je dodatno svratilo pozornost regije na UAE, baš kao i sličan potez koji su UAE s Egiptom objavili 7. svibnja). Zato u večernjim satima nisu začudili ni novi iranski zračni napadi na Ujedinjene Arapske Emirate, prvi od američkog proglašenja primirja 7. travnja – kada je ispaljeno 12 balističkih raketa, 3 krstareće rakete i 4 drona. Od toga su sve rakete bile uspješno presretnute, ali dronovi su ipak uspjeli pogoditi skladišta nafte u velikoj luci Fujairah na obalama Omanskoga zaljeva (gdje je požar trajao preko 48 sati).

Na zahtjev Pakistana i drugih Trump je obustavio “Project Freedom” na neko vrijeme

Među ostalim, navečer 4. svibnja pred obalama Ujedinjenih Emirata nastradao je i brod HMM „Namu“ pod panamskom zastavom, ali u južnokorejskom vlasništvu, što je Trump posebno iskoristio da Južnu Koreju pozove na pridruživanje SAD-u u „otvaranju“ Hormuškog tjesnaca. Slični iranski napadi na UAE (barem 2 krstareće rakete) nastavili su se i tijekom utorka, 5. svibnja, ali s ponešto manjim intenzitetom i uspjehom – jednako kao i odgovori Emirata po obalnim ciljevima u Iranu. Uz sve to ostala je stajati činjenica da se, usprkos dizanju u zrak brojnih američkih vojnih aviona iz SAD-a, ipak sve ove napade nije karakteriziralo ozbiljnim kršenjima primirja (o čemu se nisu htjeli izjasniti ni američki ministar obrane Pete Hegseth niti načelnik Združenog stožera Caine na jutarnjoj konferenciji za medije 5. svibnja). To je izazvalo ogorčenje u krugu američkih saveznika na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva, koje se ionako tek naknadno obavijestilo o američkom započinjanju čitave operacije/projekta. No, budući da su oni ipak očekivali da napade na njih SAD doživljava ozbiljno (te da pomogne u obrani), ovakvo američko suzdržavanje od povratka u „ratne vode“ dovelo je do brzih lokalnih reakcija – Saudijska Arabija i Kuvajt povukli su svoje dozvole za američko korištenje svojih zračnih prostora u ratne svrhe. Iako se tu radilo o sporu koji je uskoro bio diplomatski zaglađen, oko 6 sati takvog iskakanja iz režima suradnje bilo je dovoljno da SAD već oko 19 sati u utorak, 5. svibnja, budu primorane obustaviti svoj „Projekt sloboda“ (nakon samo 36 sati njegove primjene). Iako se uskoro saznalo za prave razloge obustave, Trump je taj preokret opet izveo objavom na mreži Truth Social, tvrdeći da se radi „na zahtjev Pakistana i drugih država“, zbog nevjerojatnog uspjeha u vojnoj kampanji i u svrhu poticanja „kompletnog i konačnog sporazuma s predstavnicima Irana“, uz istodobno zadržavanje američke blokade Irana (što je ionako nelogično, budući da se tu radi o klasičnom sredstvu mornaričkog ratovanja kojem teško da ima mjesta tijekom primirja). Iako se tom prilikom nije specificiralo na koliko dugo Trump zapravo suspendira svoj „Projekt sloboda“ (navodeći kako će „biti pauziran na kratko vrijeme“) – već do kraja tjedna počelo se spominjati nešto pod nazivom „Projekt sloboda plus“, opet nejasnog sadržaja ili trajanja.

Pregovora ima i nema

Katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“ na putu kroz blokade

Što se spomenutih pregovora SAD-a i Irana tiče, stanje je tu bilo i ostalo prilično nejasno. Naime, na američke zahtjeve s kraja travnja Iran je navodno odgovorio 3. svibnja, gdje su se spominjale tri osnovne faze postupka: pretvaranje primirja u pravi prestanak neprijateljstava (uz rješavanje blokada), zatim rješavanje nuklearnih pitanja, i onda širenje suglasja na širu regiju. U tom smislu u medije je dospjelo i ponešto navodnih detalja iranske ponude – od ponovnog otvaranja Hormuza uz postupno zajedničko razminiranje, također postupno ukidanje i američke blokade tjesnaca te iranske obale, uz promišljanje nekih oblika kompenzacije Irana za velike ratne štete (koje se postupno i iz Teherana procjenjivalo tako velikima da će trebati barem nekoliko godina za bazičnu obnovu), zatim pristajanje na 15-godišnje zamrzavanje obogaćivanja uranija (nakon čega bi to išlo samo do civilno dovoljnih 3,5 posto) i, konačno, uspostavu međunarodnog tijela koje bi nadgledalo mir između SAD-a, Izraela, Irana i Hezbollaha.

Do srijede, 6. svibnja, ova se priča premetnula u formiranje svojevrsnog Memoranduma o razumijevanju koji bi na jednoj strani teksta trebao sadržavati (1) odluku o deblokiranju Hormuza i okončanju američke blokade Irana, (2) pregovore o iranskom zamrzavanju obogaćivanja uranija (gdje SAD navodno traže zastoj od 20 godina, a Iran odgovara protuprijedlogom od 5 godina i još 5 mogućeg produženja), (3) odmrzavanje sankcijama zamrznute iranske imovine, (4) pregovore o iznošenju visoko obogaćenog uranija iz zemlje (navodno Iran pristaje na predaju u ruke Međunarodne agencije za atomsku energiju, dok bi SAD htjele da se to preda njima), a (5) ista ta međunarodna agencija (IAEA) preuzela bi i kontrolu iranskog nuklearnog programa i infrastrukture, (6) dok bi se Iran obvezao općenito ne koristiti podzemne nuklearne komplekse. Nasuprot tome, u praksi su pregovori završili dodatno zakomplicirani kada je u srijedu, 6. svibnja, objavljeno iransko osnivanje „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – od koje se očekivalo da (1) ubire putarinu u iranskim rijalima, (2) posluje s bankovnim garancijama samo iz iranskih banaka, (3) osigurava da zemlje koje su doprinijele štetama tijekom rata plate reparacije prije dobivanja dozvola za prolaz, da se prolaz kompletno brani onima koji su sankcionirali Iran ili u inozemstvu blokirali njegovu imovinu, (4) osigura da svi dokumenti moraju spominjati „Perzijski zaljev“, (5) provodi zapljene plovila i ubire kazne od 20 posto tereta za sva plovila koja bi kršila propise, (6) osigurava da sva plovila poštuju dodijeljene koridore i pridržavaju se uputa iranskih vojnih vlasti, (7) osigurava da budu zabranjena sva plovila pod izraelskom zastavom ili koja imaju veze s izraelskim lukama.

Za Trumpa su SAD u 10. tjednu rata samo 6. tjedana u sukobu (Truth Social, 7. svibnja 2026. godine)

U očekivanju iranskog popuštanja i prihvaćanja već spomenutog američkog Memoranduma o razumijevanju, Trump je 6. svibnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio: „Pretpostavivši da će Iran pristati dati što je već bilo dogovoreno, što je, možda, velika pretpostavka, već legendarni Epski bijes (Epic Fury) bit će okončan, a vrlo učinkovita blokada osigurat će da Hormuški tjesnac bude OTVOREN ZA SVE, uključujući Iran. A ako se ne slože, započinje bombardiranje, i ono će biti, nažalost, bitno više razine i intenziteta nego što je bilo ranije“. Time se nastavila Trumpova igra toplo-hladno – čas tvrdeći da su SAD pobijedile i sporazum samo što nije nametnut Iranu, da bi se onda ustanovilo kako od toga još nema ništa i krenulo s idućom serijom grubih prijetnji. Zato i ne čudi kako se u četvrtak, 7. svibnja, iz iranskih izvora moglo čuti da su u medijima objavljivane varijante sporazuma „više popisi američkih želja nego realnost“, gdje Iran navodno odbacuje čitav niz takvih točaka kao „neprihvatljive“. U tom je svjetlu trebalo gledati i izjave predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa od 6. svibnja – kako „neprijatelji nastoje Iran prisiliti na PREDAJU kroz ekonomski pritisak i pomorsku blokadu“, čemu se ta država i društvo navodno planiraju oduprijeti. Da im neće nedostajati posla moglo se naslutiti i iz izjave Trumpa medijima u petak, 8. svibnja, kada je ustvrdio: „Oni su se poigravali s nama danas, i mi smo ih otpuhali… Poigravali su se. Ja to zovem poigravanje. Javit ću vam ako neće više biti primirja. Ako nema primirja, to nećete trebati posebno saznavati… samo ćete vidjeti veliko žarenje koje će dolaziti iz Irana. I bolje da brzo potpišu sporazum… Razgovori idu vrlo dobro, ali morate razumjeti – ako se to ne potpiše, trpjet će mnogo boli“.

O svemu tome je u Pekingu s kineskim ministrom vanjskih poslova Wang Yijem u srijedu, 6. svibnja, razgovarao i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, kojem je to svojevrsna priprema terena pred dolazak i samog Trumpa u Kinu te njegov susret s Xi Jinpingom – koji je prvotno bio zakazan od 31. ožujka do 2. travnja, da bi onda radi rata u Iranu put bio odgođen na 14. i 15. svibnja. U svjetlu tog bitnog susreta, do kojeg je Trumpu navodno jako stalo, ne bi čudilo da se Sjedinjene Države ipak potrude i ponešto ojačati svoju poziciju u Iranu, ujedno objašnjavajući domaćinima detalje ekonomskih sankcija prema trima kineskim poduzećima specijaliziranima za komercijalnu prodaju satelitskih resursa (MizarVision, The Earth Eye i Chang Guang Satellite Technology), koja je radi suradnje s Iranom u petak, 8. svibnja, sankcionirao američki ministar financija Scott Bessent.

Što se visoke međunarodne politike tiče, treba napomenuti i da su Sjedinjene Države te Bahrein (uz podršku Saudijske Arabije, Katara, UAE i Kuvajta) u utorak, 5. svibnja, ipak pokrenuli i postupak donošenja namjenske rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o slobodnoj plovidbi Hormuškim tjesnacem. Taj dokument osuđuje iranske napade na komercijalna plovila, kao i ograničavanje zakonitog prolaza kroz Hormuz (bilo polaganjem mina ili naplatom nekakve putarine). Takve se aktivnosti definiraju ugrozama za međunarodni mir i sigurnost (suprotno čl. 7. Povelje Ujedinjenih naroda), što otvara i put za usvajanje suprotnih međunarodnih mjera. Iran se poziva da objavi karte miniranja te pomogne akcije razminiranja, uz rad i na uspostavi humanitarnog koridora koji bi osigurao protok roba, hrane i umjetnih gnojiva. Ujedno se članice UN-a poziva da ne pomažu Iranu u zatvaranju tjesnaca i potvrđuje pravo na tamošnju samoobranu u skladu s međunarodnim pravom, uključujući i UN-ovu Konvenciju o pravu mora. Ova se inicijativa Iranu toliko temeljito ne sviđa da su tijekom subote, 9. svibnja, našli za shodno „mikroskopsku državu“ Bahrein upozoriti o ozbiljnim posljedicama podržavanja ovakve „američke rezolucije“ riječima – „Ne zatvarajte si vrata Hormuškog tjesnaca zauvijek!“.

Ipak, na svemu tome vjerojatno neće biti tajanstvenih profitera, kakve se na američkim tržištima vrijednosnica opet moglo vidjeti vezano uz općenite političke poteze po pitanju Irana u srijedu, 6. svibnja. Naime, samo oko sat prije nego što su mediji objavili tvrdnje Trumpa da bi sporazum mogao biti na vidiku, netko je navodno opet uložio 920 milijuna USD na pad krizom tjeranih cijena nafte (oko 12 posto) i time brzo zaradio oko 125 milijuna USD – da bi se onda trendovi preokrenuli nakon iranske objave oko osnivanja već spomenute „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – što je cijene nafte opet potjeralo na rast od oko 8 posto, ali ovoga puta bez ikakvih vezanih investicija podnesenih u zadnji trenutak.

Borbena djelovanja u Hormuzu

Dok se u utorak, 5. svibnja, na momente bilježilo i po 85 iranskih lakih brodica u području Hormuza, ondje je bio napadnut i francuski teretni brod „CMA CGM SAN ANTONIO“, koji je pokušao s ugašenim identifikacijskim sustavom samostalno probiti iransku blokadu, koristeći za prolaz rutu uz omansku obalu, koju je za takve svrhe preporučio Trump. U svjetlu svega toga ne čudi da su tog dana Ujedinjeni Arapski Emirati i samostalno krenuli u napade borbenim avionima i dronovima po obalnom području jugozapadnog Irana (Bandar Abbas, otok Qeshm), ne bi li se osvetili za iransko raketiranje UAE od prethodnoga dana. Uz to su i Sjedinjene Države u zraku držale više desetaka aviona-tankera, uz vjerojatno i jake snage borbenih aviona – što je bitno pojačalo i nagađanja o široj obnovi ratnih djelovanja nad Iranom. Dok do tako nečega ipak nije došlo, SAD su u srijedu, 6. svibnja, ipak onemogućile proboj blokade tankera pod iranskom zastavom „Hasna“ – kojem je borbeni avion F/A-18E/F s nosača USS Abraham Lincoln topom onesposobio kormilo. Ovo je bila novost – provođenje američke pomorske blokade borbenim avionima – koju se do kraja tjedna onda vidjelo u više odvojenih navrata, iako su pažljiviji promatrači uspjeli uočiti raspored više plovila Ratne mornarice SAD-a uzduž linije američke blokade u Omanskom zaljevu. Za to vrijeme, američki nosač zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) početkom svibnja preselio se iz Crvenog mora opet u Mediteran – da bi onda 6. svibnja prošao i Gibraltar na putu prema svojoj matičnoj luci Norfolk (u kojoj nije bio već više od 320 dana i lako bi mogao potući rekord trajanja borbenog rasporeda od 332 dana, koji je 1972./1973. postavio nosač USS Midway (CV-41) tijekom Vijetnamskog rata).

„MV Ocean Trader“ lociran na Diego Garcia

Nasuprot tome, te iste srijede, 6. svibnja, moglo se vidjeti kako kroz Suez prolazi i francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) praćen francuskom, talijanskom i nizozemskom pratnjom – dok bi im se u potencijalnoj operaciji oko Hormuza mogao pridružiti i britanski razarač HMS Dragon, prema odluci Vlade Ujedinjenog Kraljevstva od subote, 9. svibnja. Svi bi ti europski brodovi mogli doći do izražaja samo u slučaju postizanja mirovnog sporazuma SAD-a, Izraela i Irana, kada bi mogli štititi međunarodni promet Hormuzom te pomoći u tamošnjem razminiranju. Zato sasvim drukčija očekivanja treba imati od specijaliziranog američkog broda „MV Ocean Trader“, koji je uz opskrbni brod USNS Pililaau (T-AKR 304) i pratnju bio uočen kod otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu. Naime, riječ je tu o plovećoj bazi za američke specijalce, koja je početkom siječnja bila pred Venezuelom, da bi se sada, izgleda, približavala Iranu i Hormuzu. Općenito, sukobljavanja su bila nastavljena i u četvrtak, 7. svibnja, kada se bilježio prolazak kroz Hormuz američkih razarača USS Truxtun i USS Mason, dok im je USS Rafael Peralta (DDG-115) pružao podršku s istoka – da bi onda nakon žestokih iranskih djelovanja bili izvedeni i jači zračni protunapadi po izvorištima iranskih napada (luka Bahman na otoku Qeshm, Bandar Khamir i nedaleki Bandar Abbas, Minab i njemu nedaleka mornarička baza Bandar Kargan te Sirik na Hormuzu i ciljevi po regiji Jask).

Slična „ljubavna čarkanja“ („love tap“, po riječima samog Trumpa) nastavila su se i u petak, 8. svibnja – kada su u javnost stigle vijesti o onesposobljavanju u Omanskom zaljevu praznih iranskih tankera „Sea Star III“ i „Sevda“ (raketama iz borbenih aviona F/A-18 Super Hornet spriječen je njihov povratak u Iran i korištenje kao plovećih skladišta za naftu u vrijeme blokade). Zauzvrat, u Hormuzu se moglo pratiti djelovanja i do 150 iranskih brzih naoružanih brodica, čulo se o uspješnim iranskim napadima dronovima i krstarećim raketama na veliki aerodrom grada Dubaija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, te o ponešto dvojbenom iranskom zauzimanju tankera „Ocean Koi“ u Omanskom zaljevu (koji je, prema SAD-u, barem od 2020. godine djelovao u okviru upravo iranske „flote u sjeni“).

50-60 IRGC brzih brodica u Hormuzu (satelitska snimka via Soar, 9. svibnja 2026. godine)

U subotu, 9. svibnja, nastavljena su iranska djelovanja barem 130 brzih brodica u Hormuzu, a uz moguća dodatna miniranja postavilo se i pitanje iranske kontrole nad podmorskim kabelima koji prolaze Hormuzom, iako namjerno postavljenima kroz omanske vode. Njih barem 10 bitnih globalno nosi 15 do 20 posto financijskog i internetskog prometa između Europe, Zaljeva i Azije, same zemlje Zaljeva time prebacuju oko 90 posto svog bankovnog i internetskog prometa, dok sam Iran tu sudjeluje s oko 40 posto svog prometa (ostalo im je kopnom). Prema iranskim medijima, namjera je tu ista kao i za brodove – uvođenje dozvola, naplata korištenja i primjena isključivo iranskog prava, valute i bankarskog sustava. Nasuprot tome, u subotu, 9. svibnja, čulo se i o američkim napadima na barem tri tankera oko nedaleke iranske luke Jask, s većim požarima te izlijevanjima nafte po Omanskom zaljevu, da bi nedjelja, 10. svibnja, počela vijestima o oštećenju teretnog broda nedaleko Dohe u Kataru.

IRGC dronovi nad Erbilom 7. svibnja 2026. godine

Dok se do kraja tjedna bilježilo i više rušenja američkih bespilotnih letjelica srednje kategorije MQ-9A Reaper (njih barem 25 do sada, tijekom čitave intervencije), pojedini američki mediji objavili su i širu analizu raznih šteta koje su tijekom aktivne faze intervencije pretrpjeli brojni američki vojni kompleksi u okolici Irana, koje je ta država iznenađujuće precizno gađala (navodno temeljem ruskih i kineskih podataka). Tom je analizom bilo obuhvaćeno preko 228 kompleksa širom regije, uz štete koje se komentiralo kao izuzetno precizne i s malo vidljivih promašaja, te preko 10 milijardi USD vrijednosti. Slično se čulo i u četvrtak, 7. svibnja, kada je Iran ponovno kamikaza-dronovima u okolici Erbila u Iraku napadao baze izbjeglih Kurda iz stranke PDKI (Demokratske partije iranskog Kurdistana) na koje su početkom intervencije posebno računali iz SAD-a i Izraela – pa zato ne čudi ni da su borbeni avioni SAD-a navodno sudjelovali i u ne baš sveobuhvatnoj zračnoj obrani ovih ciljeva. Zato se određeno zadovoljstvo američkim saveznicima moglo 7. svibnja čuti iz UAE-a, Bahreina i Kuvajta, kojima je interventno odobrena kupnja 17 milijardi USD vrijednih raketa sustava MIM-104 Patriot, slično kako je to prije tjedan dana već bilo odobreno i za Katar (u vrijednosti 4 milijarde USD).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. svibnja 2026. pod nazivom “Loše vijesti iz Zaljeva. Problem je vidljiv čak i sa satelita. Prema Iranu kreće specijalni brod američkih komandosa” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-pod-kljucem-trump-prijetnje-naftna-mrlja-cijene-rastu-pregovori-stoje-15706939

Sjedinjene Države otkazale su slanje 4000 vojnika u Poljsku kao dio šireg plana Pentagona o povlačenju 5000 vojnika s teritorija NATO-a u Njemačkoj. Potez je to koji je početkom ovog mjeseca najavila američka administracija, a sve usred rastućeg jaza između Washingtona i Berlina, kao i Europske unije. Naime, nakon što je njemački kancelar Fridrich Merz okarakterizirao američko-izraelski rat u Iranu kao loše osmišljen, a i ostali europski čelnici nisu baš odobravali poteze Donalda Trumpa, on je najavio povlačenje dijela američkih vojnika iz Europe. Prvotni plan uključivao je Njemačku, potom možda i Španjolsku, da bi na kraju Trump najavio da će toga biti i “puno više”. Tako je Euronewsu potvrđeno da će SAD povući najmanje 5000 američkih vojnika iz vojnih baza diljem Njemačke tijekom sljedećih šest do devet mjeseci.

Unatoč svečanosti prije odlaska u Europu, rotacija je otkazana (Photo: U.S. Army/Spc. Michelle Lessard-Terry

No, u naglom potezu koji je potvrdio Euronews, SAD je umjesto toga ukinuo rotacijske snage od 4000 vojnika koje su trebale zamijeniti jedinice koje završavaju svoje raspoređivanje u Poljskoj. Svečanost povodom nadolazećeg raspoređivanja 1. konjaničke divizije u Europu radi podrške operaciji “Atlantic Resolve” ​​održana je 1. svibnja u Fort Hoodu u Teksasu. Zapovjednik divizije, general-bojnik Tom Feltey, na svečanosti je čak istaknuo: “Kada se  borbena ekipa oklopne brigade rasporedi naprijed, šalje jasan i nepogrešiv signal. ABCT je utjelovljenje američke kopnene borbene moći.” Vojna oprema već je bila u tranzitu prema Europi, što naglašava koliko je daleko napredovala ova misija prije nego je naglo prekinuta.

Potvrđujući ovaj razvoj događaja, visoki vojni dužnosnik NATO-a ocijenio je da snage za nadopunu “ne utječu na NATO-ove planove odvraćanja i obrane“: “NATO će nastaviti održavati snažnu prisutnost na svom istočnom krilu“.

Poljski predsjednik Nawrocki često ističe svoj dobar odnos s Trumpom

Odluka je već izazvala razočaranje u Varšavi, gdje se tjednima nagađalo da bi se neke od trupa povučenih iz Njemačke umjesto toga mogle premjestiti u Poljsku, zemlju koja se smatra ključnom za zaštitu istočnog boka saveza od Rusije. Tome u prilog išao je i dobar odnos novog poljskog predsjednika Nawrockog s Donaldom Trumpom, ali to, očito, nije bilo dovoljno. Štoviše, poljski predsjednik Karol Nawrocki rekao je da je Poljska „spremna“ primiti dodatne američke vojnike: „Ako predsjednik Trump odluči premjestiti američke trupe iz Njemačke, Poljska je spremna“.

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte izbjegao je pitanja o tom pitanju tijekom konferencije za novinare u Bukureštu u srijedu, 13. svibnja. „Kada pogledate američku prisutnost u Europi, ona je i dalje ogromna i masovna“, rekao je Rutte tijekom sastanka takozvane skupine B9 saveznika NATO-a, koja uključuje Poljsku, Rumunjsku i baltičke države.

I poljski zamjenik premijera, ujedno i ministar obrane, Władysław Kosiniak-Kamysz, pokušao je umanjiti važnost tog poteza. U objavi na platformi X u četvrtak (14. svibnja) ujutro rekao je da je američka odluka „povezana s prethodno najavljenom promjenom prisutnosti dijela američkih oružanih snaga u Europi“. „Brzo razvijajuće sposobnosti poljskih oružanih snaga i prisutnost američkih snaga u Poljskoj jačaju istočni bok NATO-a“, napisao je Kosiniak-Kamysz.

Američki vojnici česti su gosti na Slunju

Europski saveznici u NATO-u očekivali su smanjenje broja američkih trupa otkako se Trump vratio na dužnost. I Pentagon i Bijela kuća signalizirali su da će preispitati globalno pozicioniranje američkih snaga, a očekuje se da će to utjecati na teritorij NATO-a. Prema izvorima iz NATO-a, iz Njemačke bi se moglo povući još 1000 vojnika kako bi se dosegla brojka od 5000 koju je Trump najavio ranije ovog mjeseca.

Prema dostupnim podacima, u Europi je stacionirano otprilike između 68.000 i 84.000 američkih vojnika, ovisno o tome računaju li se samo stalno raspoređene snage ili i rotacijske postrojbe. Najveće američke vojne prisutnosti u Europi su u Njemačkoj oko 35–36 tisuća vojnika, Italija oko 12–13 tisuća , UK oko 10 tisuća, itd. Ukupno SAD imaju oko 40 baza i vojnih lokacija širom Europe, uglavnom unutar NATO infrastrukture. Široj javnosti najpoznatije su baze Ramstein i Grafenwehr u Njemačkoj, te Aviano i Sigonella u Italiji. Talijanska premijerka Giorgia Meloni na eventualno povlačenje SAD-a iz baza u Italiji rekla je da na to neće olako pristati.

Inače, Trump je još tijekom svog prvog mandata (2017.–2021.) prijetio reduciranjem broja vojnika u Njemačkoj. U to je vrijeme, nekoliko mjeseci prije odlaska iz Bijele kuće, najavio namjeru da povuče 12.000 od otprilike 35.000 američkih vojnika koji su tada bili stacionirani u Njemačkoj. Nekoliko tisuća njih trebalo je biti premješteno unutar Europe, dok su se ostali trebali vratiti u SAD. Trump je tada taj plan opisao kao kaznenu mjeru za ono što je smatrao nedovoljnim njemačkim izdvajanjima za obranu. Njegov nasljednik Joe Biden zaustavio je te planove nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti, te je čak povećao broj američkih vojnika uslijed ruskih prijetnji sigurnosti Europe.

Ratne operacije u Iranu i Perzijskom zaljevu stajale su SAD do sada 29 milijardi američkih dolara, izjavio je u utorak 12. svibnja visoki dužnosnik Pentagona. , To je povećanje od četiri milijarde u odnosu na procjenu iznesenu krajem prošlog mjeseca. Naime, Pentagon je 29. travnja službeno objavio da je rat do tog trenutka stajao 25 milijardi USD.

U jednom od prethodnih tekstova objavili smo na portalu Obris.org podatke SIPRI-a, Međunarodnog instituta za istraživanje mira iz Stockholma, koji je objavio da je prošla godina bila 11. za redom u kojima su troškovi za vojne potrebe globalno rasli. Ogradili smo se da u te podatke nisu navedeni troškovi sukoba SAD-a i Izraela, s jedne strane te Irana s druge.

U Kongresu svjedočenje o troškovima

Hurst,Hegseth i Caine na saslušanju u Kongresu

Međutim, tijekom saslušanja u Kongresu Jules Hurst, koji obavlja dužnost glavnog računovođe Pentagona, rekao je jučer zakonodavcima da novi trošak uključuje ažurirane podatke o popravku i zamjeni opreme te operativne troškove. “Zajednički stožerni tim i računovodstveni tim neprestano preispituju tu procjenu. (…) Veliki dio tog povećanja dolazi od preciznije procjene troškova popravka i zamjene opreme“, rekao je Hurst, sjedeći uz ministra obrane Petea Hegsetha i načelnika Združenog stožera, generala Dana Caina. Nije jasno kako je Pentagon došao do brojke od 29 milijardi dolara, ocjenjuju mediji. Najnovija brojka dolazi usred nestabilnog primirja, konkurentskih pomorskih blokada, vrtoglavog rasta cijena plina i pada javne podrške ratu.

Hurst je rekao i da procjena također uključuje operativne troškove i streljivo. Najnoviji izračun još uvijek ne uključuje troškove popravka američkih objekata na Bliskom istoku, koji su pretrpjeli štetu od iranskih protunapada: „Ne znamo kakav će biti naš budući stav. Ne znamo kako bi se te baze obnovile i ne znamo koliki će postotak naši saveznici i partneri platiti za tu obnovu,“ rekao je Hurst

Tko će izračunati vrijednost svih gubitaka SAD-a u ratu protiv Irana?

Portal Politico prenosi da su se demokratski senatori uhvatili za najnoviju procjenu, tvrdeći da Trumpova administracija umanjuje troškove rata bez jasnog kraja i oslanja se na Kongres da podmiri račun. Vodeća demokratkinja u Odboru za proračun Senata, senatorica Patty Murray iz Washingtona, optužila je najnovije brojke da su “sumnjivo niske“: “Trošite teško zarađeni novac poreznih obveznika obitelji na rat kojem se mnogi snažno protive i prisiljavate mnoge da plaćaju više na benzinskim postajama, a ipak ne dajete ni stvarnu analizu dosadašnjih troškova ovog rata“. No ministar obrane/rata Pete Hegseth tvrdi da su troškovi veći od rizika koje predstavlja Teheran: “Kolika je cijena dobivanja nuklearnog oružja od strane Irana?”, rekao je Hegseth senatorici Murray, dodavši: “Ovaj predsjednik je bio spreman donijeti povijesnu i hrabru odluku da se suoči s tim. To dolazi s troškovima i mi to prepoznajemo.” Hegseth, Caine i Hurst založili su se za rekordni obrambeni proračun Trumpove administracije od 1,5 bilijuna dolara.

A zalihe streljiva?

Senator Mark Kelly u otvorenom je ratu s Peteom Hegsethom

Inače, na ovom saslušanju potaklo se i pitanje potrošnje visokotehnološkog streljiva. Naime, već neko vrijeme se nagađa da su se američke zalihe streljiva opasno „stanjile“. Mogući dokaz tome su i obavijesti iz Washingtona saveznicima u Europi da će njihovo naručeno streljivo kasniti, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org..  Ali Hegseth tvrdi drugačije: “Točno znamo što imamo. Imamo dovoljno onoga što nam treba“, rekao je Hegseth tijekom saslušanja pred pododborom Zastupničkog doma koji nadzire obrambene troškove. Demokratski senator Mark Kelly potaknuo je raspravu u nedjelju, rekavši da smatra “šokantnim” koliko je određeno streljivo iscrpljeno zbog rata, pozivajući se na brifinge Pentagona o zalihama projektila Tomahawk, ATACMS i Patriot. Kelly, koji je član senatskih odbora za oružane snage i obavještajne poslove, rekao je u CBS-ovoj emisiji “Face The Nation” da će trebati “godine” da se te zalihe obnove. Upozorio je da se SAD možda neće moći braniti u slučaju dugotrajnog napada koji bi proistekao kao rezultat rata predsjednika Trumpa protiv Irana, za koji je rekao da je pokrenut „bez strateškog cilja, bez plana, bez vremenskog okvira“. „Naravno, bit ćemo u gorem položaju nego što bismo inače bili da se ovaj rat u Iranu nije dogodio“, rekao je Kelly. Hegseth je opisao problem koji je istaknuo Kelly kao „glup i beskorisno preuveličan“. Načelnik združenog stožera general Dan Caine naglasio je da su američka regionalna zapovjedništva izvijestila o „dovoljnoj količini streljiva“ za svoje trenutne misije.

U svakom slučaju, situacija krhkog primirja u Perzijskom zaljevu koje je po riječima američkog predsjednika „na aparatima“, mijenja se iz dana u dan, a novi troškovi samo rastu.

Navantijino brodogradilište u San Fernandu (Cadiz) održalo je u petak, 8. svibnja, svečanost polaganja kobilice za sedmu korvetu koju gradi za Kraljevske saudijske pomorske snage (RSNF). Brod, za sada knjižen kao Novogradnja 576, nosit će službeno ime HMS NEOM. Događaj je okupio predstavnike programskih timova španjolske Navantije i osoblja RSNF-a, koje su predstavljali direktor Ureda za upravljanje projektom (PMO) Al-Sarawat, kapetan fregate Fareed M. Alharbi, i tim Ureda za kontrolu projekta. U vrijeme obilježavanja ove ključne točke projekta na navozima španjolskog brodograditelja je prvi blok druge korvete u ovoj seriji; zajedno s prvim brodom, HMS Al-Madinah, oba plovila se pripremaju za porinuće u nadolazećim mjesecima, priopćila je Navantia.

Alberto Cervantes, direktor poslovne jedinice za korvete i pomorska akcijska plovila, zahvalio je zaposlenicima Navantije i partnerskim industrijama te im čestitao na postizanju ovog miljokaza u provedbi čitavog projekta. Navantia će isporučiti prvo plovilo, dok će drugo i treće biti dovršeni u Saudijskoj Arabiji, a isporuka posljednjeg broda u ovoj seriji od tri plovila planirana je za 2029. godinu. Posao tu uključuje instalaciju, integraciju i testiranje borbenog sustava, u skladu s prethodnim ugovorom, kao i paket integrirane logističke podrške te obuku posade. Ugovoreno je i razdoblje operativne evaluacije od strane španjolske Mornarice u pomorskoj bazi Rota, gdje će Navantia pružati usluge podrške. Osim toga, Navantia će obučiti oko stotinu saudijskih inženjera u okviru Sporazuma o industrijskoj suradnji. 

Sveukupno, ugovor predstavlja oko četiri milijuna sati rada u zaljevu Cádiz i očekuje se da će podržati do 2.000 radnih mjesta (izravno, neizravno i inducirano zapošljavanje) – dok će i druga serija od tri korvete za Saudijsku Arabiju biti identična prvoj.

Riječ je o modelu višenamjenske korvete Avante 2200 / ALFA 3000, koji je već u operativnoj uporabi, a koji je tvrtka Navantia ponudila i hrvatskom Ministarstvu obrane. Kao i u saudijskom slučaju, Navantia je i HRM-u ponudila dugoročnu industrijsku suradnju, s naglaskom na pomorsku obranu, što je i prezentirala na Industrijskom danu organiziranom u HGK početkom ožujka ove godine.

*Photo: Navantia