Već mjesecima nije teško uočiti neke čudne i neuobičajene stvari u organizaciji i djelovanju Oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Otkako je 20. siječnja 2025. godine Donald Trump položio prisegu kao 47. predsjednik SAD-a, mnogi su bili skeptični – no, po pitanju američkih vojnih snaga ipak je vladala određena smirenost. Usprkos problematičnoj biografiji novog ministra obrane, umirovljenog nižeg časnika i jednog od voditelja jutarnjeg programa na FoxTV-u Petea Hegsetha, američka Republikanska stranka uspjela je smiriti duhove i osigurati njegovu kongresnu potvrdu. Naime, imenovanje najavljeno još 12. studenoga 2024. do zadnjeg je trenutka izgledalo dvojbeno, uz izuzetno tanku profesionalnu biografiju, potresanu i optužbama za alkoholizam te nasilje prema ženama. Ipak, kongresno saslušanje održano 14. siječnja 2025. prošlo je rubno podnošljivo, da bi deset dana kasnije Hegseth ipak bio i potvrđen. Tog 24. siječnja 2025. za njega je glasovalo 50 republikanaca, a protiv je bilo 45 demokrata, 3 republikanca i 2 neovisna – da bi onda potpredsjednik SAD-a JD Vance svojim glasom donio prevagu i odlučio omjerom 51:50.

Hegseth u ratu s Pentagonom

Pete i Jennifer Hegseth

Dok se glasnom propagandom nastojalo uvjeravati kako je Hegseth vrlo kvalitetan kadar (sam Trump ga je okarakterizirao riječima: „Pete je čvrst, pametan i istinski vjeruje u moto ‘America First‘“) – na prvi konkretan skandal nije trebalo dugo čekati. Ni dva mjeseca od imenovanja, Hegseth je početkom ožujka 2025. uspio prekršiti sva pravila sigurnosti i vijesti o provedbi borbenih djelovanja u Jemenu (Operation Rough Rider) podijeliti s grupom kolega i prijatelja na komunikacijskoj aplikaciji Signal – znajući da Pentagon tu aplikaciju ne smatra sigurnom te općenito ne dopušta njezino korištenje za osoblje sustava. Napomenimo da je u krugu informiranih o početku i tijeku napada bila i njegova žena Jennifer Hegseth – koja je, izgleda, i nadalje nastavila u vrhu američkog obrambenog sustava igrati ulogu nimalo sličnu ijednoj drugoj supruzi bilo kojeg civilnog dužnosnika ili vojnika. Naime, nju, izgleda, Pete Hegseth koristi kao glavnu savjetnicu iako nema sigurnosnu provjeru, vodi je i na međunarodne vojne sastanke (višestruke situacije u kojima strani partneri nisu željeli otvoreno razgovarati zbog njezine neovlaštene prisutnosti), a izgleda da ona neslužbeno vodi i njegove odnose s javnošću te održava saslušanja potencijalnih suradnika i podređenih zaposlenika.

Dakle, to je još dodatno pojačana uloga koju je gospođa Hegseth imala u televizijskoj karijeri svojeg supruga – kada je ona godinama bila producentica na Fox TV-u, gdje je suprugu osigurala ulogu pred kamerom. Taj je odnos nedavno komentirao John Ullyot, bivši zamjenik savjetnika predsjednika Trumpa u Bijeloj kući: „Potpuno je ludo da bi neki ministar obrane miješao svoju suprugu u osjetljive službene obveze, uključujući dijeljenje pojedinosti o neposredno predstojećim vojnim operacijama, a da za to ne snosi makar minimum posljedica“. No, sve to bio je tek početak čudnih i problematičnih poteza Petea Hegsetha – među kojima je teško prijeći preko uklanjanja raznih materijala s vojnih stranica na internetu, gdje su stradali i sadržaji vezani uz zrakoplov „Enola Gay“ (letjelicu iz koje je bačena prva atomska bomba na Hirošimu, nazvanu po majci zapovjednika), jer je nekome riječ iz imena aviona vukla na homoseksualnost.

Dio visokih časnika OS SAD koje je otpustio Pete Hegseth

Do kraja 2025. godine uslijedile su i brojne smjene civilnog osoblja Pentagona – kojega je do kraja 2025. bilo otpušteno oko 78.000 (oko 10 posto ukupnog broja civila), sve bez ikakvih analiza i procjene posljedica takvih rezova – a slični su potezi bili u najavi i za tekuću godinu. Među ostalim, na meti su se tada našli i stručnjaci specijaliziranog odjela za digitalnu sigurnost i razvoj novih tehnologija u obrani (Defense Digital Service – DDS), što je bio tek početak postupnog obračuna aktualnih vojnih vlasti SAD-a s novim tehnologijama i izazovima koji im se nisu uklapali u njihovu sliku obrane i Oružanih snaga SAD-a. Uz to, brojne smjene zahvatile su i djelatni vojni sastav – gdje se brzo moglo uočiti kako su na posebnoj meti visoki časnici boje kože drugačije od ministra i njegove žene – dok je posebna kampanja izbacivanja krenula i protiv osoba koje su se izjasnile kao transseksualne (legalno od 30. lipnja 2016. do zabrane služenja u djelatnom sastavu 8. svibnja 2025. godine).

Ujedno, i niz visokih civilnih savjetnika oko Hegsetha dobio je otkaze u travnju i svibnju 2025., dok se istraživali izvori brojnih neugodnih medijskih priča s vrha obrambenog sustava – što je postupno dodatno zaoštrilo odnose ministra Hegsetha (i njegove supruge) s američkim medijima. Naime, za razliku od, recimo, Hrvatske, u SAD-u su desetljećima akreditirani novinari imali slobodu kretanja unutar Pentagona i mogućnost redovitog komuniciranja s vojnim dužnosnicima raznih razina – što je osiguravalo stručnu osnovu za izvještavanje, ali i jednu zavidnu razinu informiranosti za pojedine dugogodišnje specijalizirane novinare.

Novinari su „neprijatelj br. 1“

“Novinari su neprijatelji nacionalnoj sigurnosti” – zvuči poznato?!

Sve se to novim vlastima nipošto nije sviđalo – tako da su tijekom prve polovice 2025. krenuli sužavati prostor za novinare, prisiljavajući ih da se u većini slučajeva kreću tek uz vojnu pratnju – da bi se onda od 20. rujna 2025. krenulo i uvjetovati novinarsku akreditaciju za Ministarstvo obrane pristankom na uvjetovanje svih novinarskih objava posebnim prethodnim službenim dozvolama za objavu. Većina dotadašnjeg skupa akreditiranih novinara i medija takve je zahtjeve odbila pozivajući se na slobodu novinarstva – i tom je osnovom Hegseth onda početkom listopada 2025. proveo temeljitu čistku akreditiranih osoba i medija (gdje su se svi koji su odbili zahtjeve našli iseljeni iz dotadašnjih novinarskih prostora Ministarstva). Napomenimo, doduše, kako je to za američke medije bilo smatrano velikom prekretnicom u novinarskim slobodama, ali je Sjedinjene Države tek izjednačilo s jednom Republikom Hrvatskom koja se od 1990. naovamo pridržava takvih odnosa s medijima (koji su i u SAD-u bili standard do Vijetnamskoga rata, da bi onda taj medijski režim bio radikalno oslobođen, sve do listopada 2025. i ministra Petea Hegsetha). Naravno, ne treba ni posebno naglašavati da ti lanjski potezi nisu bitno promijenili ništa na prodornosti američkih medija, nego su tek oslabili veze Pentagona s onima koji svakodnevno prate njihov rad.

Dodatan problem tu predstavlja glasilo „Stars and Stripes“, osnovano još 1861. godine, koje je izlazilo do Prvog svjetskog rata i onda bilo u ratno doba preuzeto pod vojnu kontrolu uz određenu uredničku slobodu. Nakon toga taj je medij bio ugašen do Drugog svjetskog rata. Tijekom tog ratnog sukoba, ovo je glasilo bilo obnovljeno pretežito vojnim osobama sve do kraja rata – da bi civili nastavili njegovo popunjavanje do danas. Riječ je o mediju koji je bio i ostao blizak Ministarstvu obrane (u dijelovima svoje povijesti i pod kontrolom Ministarstva), ali je već dugo bio poznat po svojoj izdavačkoj i uredničkoj slobodi – koju je od 1991. osiguravao i posebno imenovani kongresni ombudsman.

Naravno, problemi aktualne administracije s takvim medijem eskalirali su odmah u siječnju 2025. godine, kada se suradnike krenulo ispitivati o političkim sklonostima. U ožujku 2026. ograničilo se pravo prenošenja agencijskih vijesti, a do siječnja ove godine moglo se od glasnogovornika Pentagona Seana Parnella na društvenoj mreži X čuti: „Stars&Stripes će postati na mjeru krojeni za naše ratnike. Koncentrirat će se na ratovanje, oružne sustave, fitness, ubojitost, preživljavanje i SVE VOJNE STVARI. Nema više prenošenja washingtonskih tračeva; nema više prenošenja Associated Press vijesti“ – s naglaskom kako će Ministarstvo „refokusirati njihov sadržaj od Woke skretanja pažnje“. Zato onda nije ni čudilo kada se u travnju ove godine iz Pentagona izvelo i smjenu Jacqueline Smith s mjesta ombudsmana, navodno zbog njezina protivljenja kompletnom uprezanju glasila u „podizanje morala“ kao jedinom cilju medijske aktivnosti. Civilni izdavač ovog medija Max D. Lederer Jr. ovog je kolovoza najavio svoje umirovljenje – budući mu je „postalo jasno kako se njegova filozofija vođenja i njegovo razumijevanje vrijednosti i misije Stars&Stripes, na fundamentalni način razlikuje od smjera vođenja koje Ministarstvo obrane ima za ovu organizaciju“ – da bi na njegovo mjesto ubrzo bila postavljena zamjenska vojna osoba. No, problemi su istodobno eskalirali i u široj javnosti, budući je baš medij Stars&Stripes bio glavni u javnom otvaranju logističkih problema koji su na nuklearnom nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) doveli prvo do problema u moralu posade, a onda i do još jednog političkog skandala za ministra obrane Hegsetha.

Nosači u borbu bez pripreme i plana

Naime, kada se krenulo u intervenciju u Iranu, izgleda da nije bilo provedeno ništa od opsežnijeg planiranja za vojnu operaciju većeg opsega ili dužeg trajanja. Ne samo da u prvo vrijeme nije bilo provedeno evakuiranje diplomatskog i vojnog osoblja ili američkih civila, nego nije bila riješena ni posebna zaštita za ključne američke vojne komplekse u široj regiji oko Irana. To je dovelo do većeg dijela zabilježenih vojnih žrtava, a onemogućilo je i održavanje uobičajene logistike u široj regiji oko bojišta – gdje se Iran od početka uspješno koncentrirao na uništavanje baš američkih opskrbnih kapaciteta, prvo gađajući dotadašnje baze, a zatim i dalje točke koje su SAD koristile za opskrbu plovila (recimo, Duqm u Omanu, a i samo daleko otočje Diego Garcia).

USS Gerald R. Ford u jednom od brojnih prolazaka Gibraltarom tijekom zadnjeg angažmana

Time su posebni problemi nastali za brojna vojna plovila SAD-a koja su mjesecima držala blokadu Irana – gdje se nuklearni nosač USS Gerald Ford (CVN-78) u misiji zadržao 326 dana (rekord još od Vijetnamskog rata), doduše uz češće odlaske u udaljenije prijateljske luke, dok je USS Abraham Lincoln do sada zabilježio operativni raspored od preko 260 dana, od toga rekordnih više od 200 dana bez odlaska u bilo koju luku ili odmaranja posade na ikakvom kopnu. Ako uzmemo u obzir da su čak i tijekom Drugog svjetskog rata najduži razmaci između odmora posade na kopnu bili oko 70 dana, ne čudi da je ovakvo korištenje mornaričkih resursa SAD-a moralo dovesti do raznolikih problema. Upravo o tome je tijekom srpnja i početkom kolovoza prvi počeo pisati i medij Stars&Stripes – što je ekstremnom brzinom eskaliralo u sukobljavanja njegove neovisne uredničke/novinarske ekipe s vrhuškom u Pentagonu. Nakon već spomenute najave umirovljenja njegova civilnog izdavača, u brzom ritmu se 21. kolovoza iz Ministarstva izvelo i smjenu zbog „insubordinacije“ kako glavnog urednika Erika Slavina, tako i reporterke s Bliskog istoka Lare Korte (formalno zbog njihova nedozvoljenog intervjua u srpnju, u kojem su zagovarali kvalitetan novinarski rad ispred nepriličnih naloga iz Pentagona).

Dok takvo američko podčinjavanje donedavno neovisnog javnog medija vojne tematike to glasilo uvelike svodi na razinu negdašnjih megafona vojnih vlasti (kakvim je nakon dosta godina kolebanja završio i „Hrvatski vojnik“) – treba napomenuti kako je sve to samo dio širih promjena u razini transparentnosti u američkom vojnom sustavu. Taj donedavno gotovo nedostižni uzor sada više ne objavljuje točne podatke o pribavljanju kadrova (govori se o bitno učestalijem korištenju i pravnog alata kojim profesionalci traže izlaz iz sustava, zbog „prigovora savjesti“), a bilo je i manipuliranja s ukupnim brojem žrtava rata u Iranu – sukobu koji, po prvi put u dugo vremena, ne prati intenzivni rad s američkim novinarima, koje se nekad davno znalo uključivati i izravno u postrojbe na bojištu. Dapače, u samom Pentagonu se više ne održavaju ni nekad redovite konferencije za medije (zadnju je ministar Hegseth imao početkom svibnja) – što također uvelike sliči na neslavnu praksu često vidljivu u Hrvatskoj tijekom zadnjih desetak godina.

Naoružanje kao sredstvo političkog ulizivanja

Boeing F-47

Ipak, svi ovi kadrovski i medijski skandali samo su jedan od vanjskih slojeva dubljih problema koje se u zadnje vrijeme uočavaju u Sjedinjenim Državama. Naime, osim potpunog rata s dosadašnjim principima kadrovske i informacijske politike obrambenog sustava, SAD su u zadnje vrijeme dopustile miješanje politike i u bitno dublje slojeve obrambenog sustava. Ako je nekome još bilo i donekle podnošljivo gledati kada su se krajem ožujka 2025. iz američkog Ratnog zrakoplovstva čule najave razvoja borbenog aviona Boeing F-47, nasljednika F-22, sasvim slučajno okićenog brojem 47 (što je redni broj Donalda Trumpa u nizu američkih predsjednika) – objave o gradnji nekakvih „bojnih brodova“ od 22. prosinca 2025. godine ispale su bitno čudnije.

Klasa brodova izravno nazvana po Donaldu Trumpu trebala bi zamijeniti „staro, umorno i zastarjelo“ američko brodovlje. Nova klasa brodova trebala bi biti dio nove „Zlatne flote“, kojom bi se SAD „bolje suprotstavljale Kini i drugim takmacima“, a trebala bi i bolje odgovarati standardima mornaričke estetike – zbog čega se najavljivala i izravna uloga predsjednika Trumpa u njihovu oblikovanju. Da podsjetimo: još 30. rujna 2025., tijekom okupljanja visokih časnika u bazi Quantico, od Trumpa se moglo čuti da su neki brodovi „ružni“, što mornaričari pravdaju „nevidljivim“ (stealth) karakteristikama (vjerojatno s referencom na USS Zumwalt (DDG-1000), razarač eksperimentalne forme) – dok je još ranije bivši ministar obrane Mark Esper u njegovu prvom predsjedničkom mandatu istaknuo Trumpovo divljenje ruskim i talijanskim brodovima, koji su „ljepši, dotjerani, kao pravi brodovi“ za razliku od američkih. No, zato su sad u najavi bojni brodovi klase „Trump“ – koje Mornarica ipak u svojim dokumentima opisuje oznakama BBG(X) ili BBGN, i čije bi se prvo plovilo ipak trebalo zvati USS Defiant (BBG-1). Riječ je o plovilima klasičnoga trupa, prema najavama naoružanima elektromagnetskim topovima (iako se od njihova razvoja u SAD-u nedavno odustalo), raznim raketama, a možda i laserima – sve na nuklearni pogon. Pri tome, budući da nije planiran ozbiljan oklop ni teški kalibri topova, zapravo je upitno po čemu bi to bili „bojni brodovi“, dok čitava klasa na prvi pogled donekle izgleda kao u mjerilu povećani razarači klase Arleigh Burke ili, po naglasku na raketno oružje i nuklearni pogon, ponešto vuče i na davne ruske bojne krstaše klase Kirov, čiji se posljednji primjerci neumorno nastavljaju pojavljivati među ruševinama flotnih snaga Ruske Federacije.

Društvene mreže prepune se pošalica o brodovima klase Trump

Naravno, uz oduševljenje samim spomenom brodova „klase Trump“, nije potrošena ni riječ na konkretno rješavanje problema lokacije gdje bi se te brodove zapravo gradilo. Naime, Sjedinjene Države imaju ukupno jedno brodogradilište osposobljeno za gradnju brodova na nuklearni pogon – i to je Newport News, savezna država Virginia. No, kapaciteti tog brodogradilišta kompletno su popunjeni gradnjom nosača zrakoplova klase Ford (drugi u klasi, USS John F. Kennedy (CVN-79), u fazi je opremanja i kasni, treći brod USS Enterprise (CVN-80) u naprednim je fazama izgradnje, a četvrti brod USS Doris Miller (CVN-81) u ranijim je fazama gradnje) – dok se ondje još čeka i rasprema prvog nosača klase Nimitz koji je iz službe trebao biti povučen u svibnju ove godine, ali je to odgođeno do idućeg proljeća radi već spomenutog kašnjenja CVN-79. To je još i veći problem ako se u obzir uzme radikalno ubrzan raspored gradnje spomenutih „bojnih brodova klase Trump“ – za koje se prvo spominjalo porinuće 2028. godine (još za mandata Donalda Trumpa), ali je postupno početak gradnje ipak krenuo kliziti prema 2027. i 2030. godini. U svemu tome ostala je i kompletno nejasna lokacija takve gradnje, odnosno brodogradilište sposobno graditi brod deplasmana preko 35.000 tona, dužine oko 270 metara, na pogon sastavljen od dva brodska reaktora A1B (kakve se danas ugrađuje u nosače klase Ford samo u brodogradilištu Newport News). No, dok se te probleme tek teorijski rješava u hodu, na horizontu se u četvrtak, 13. kolovoza, pojavila i jedna bitno neugodnija serija mornaričkih izvolijevanja američkog predsjednika Trumpa.

Predsjednik dizajnira vojne brodove

Novi nosač u izgradnji CVN 81 bez elektromagnetskog katapulta i bez imena po američkom heroju Dorisu Milleru?

Tog četvrtka iz Bijele kuće objavljeno je kako je predsjednik Trump potpisao „Predsjednički memorandum o nacionalnoj sigurnosti“ kojim nastoji „popraviti kritične višegodišnje probleme u mornaričkoj brodogradnji i programima popravljanja brodova te vratiti kapacitete i konkurentnost mornaričkoj industrijskoj bazi“ Sjedinjenih Država. To bi napravio (1) kroz nalog da se na nosaču aviona u izgradnji USS Doris Miller (CVN-81) izvoli odustati od elektromagnetskog katapulta i vratiti parne katapulte za lansiranje letjelica (kakve su SAD zadnji put gradile prije 2009. godine, i koji su možda zasad pouzdaniji u radu, ali u svim operativnim karakteristikama lošiji od novih sustava, razvijenih uz ogroman utrošak vremena i novca), zatim (2) kroz otvaranje prostora i stranim brodograditeljima da grade američka vojna plovila. Uz to, „ministra rata“ Petea Hegsetha zadužilo se i da pod hitno (3) uspostavi peto po redu aktivno vojno brodogradilište, prvo novo u 80 godina, koje bi trebalo ubrzati popravke podmornica i nosača zrakoplova – što znači da bi trebala biti riječ i o kompleksu osposobljenom za rad s vojnom nuklearnom tehnologijom – te (4) da uspostavi i Komponentni remontni centar, koji bi bio u stanju raditi sve potrebno s kritičnim komponentama aktualnih podmorničkih programa US Navy. Za kraj, Hegsetha se zadužilo i (5) da kompletno reorganizira Naval Sea Systems Command (NAVSEA), dio Ministarstva obrane zadužen za izgradnju i održavanje sve mornaričke tehnike – koji ima preko 80.000 zaposlenika i vodi preko 150 velikih razvojno-nabavnih projekata (koji često kasne i probijaju financijske planove, među ostalim i zbog kolebanja političkih vodstava SAD-a da ustrajno odvajaju sredstva realno potrebna za zadovoljavanje često megalomanskih, ali kompromisnih razvojnih planova). Naravno, točno kako i kada se to sve očekuje od Petea Hegsetha (ministra često karakteriziranog kao daleko najnesposobnije osobe na tom mjestu ikada) nije bilo navedeno i tek ostaje za vidjeti.

Samo tri dana kasnije, u nedjelju, 16. kolovoza, američki mediji objavili su kako američka Ratna mornarica razmišlja da se na pojedinim budućim nosačima klase Ford mijenja položaj zapovjednog otoka na trupu – budući da je sadašnji položaj pri krmi (odabran radi boljeg iskorištenja palube) navodno vizualno neugodan američkom predsjedniku, koji bi da se taj brodski element nanovo pomakne prema sredini trupa baš kao na starim nosačima zrakoplova, koji se njemu ipak više sviđaju. Dok takav zahvat valjda ipak ne dolazi u obzir za dva broda klase Ford koji su pred primanjem u operativnu službu ili u naprednoj fazi izgradnje – otvoreno je pitanje bi li takvo prekrajanje bilo moguće na narednim brodovima koji (bez dodatnih kašnjenja i projektnih promjena) već sada koštaju oko 22 milijarde USD po komadu. Ujedno, potpuno je nejasno bi li se takva izmjena odnosila i na već spomenuti USS Doris Miller (CVN-81), kojem bi ionako naknadno nakalemili i stare sustave parnih katapulta za lansiranje aviona.

Hung Cao, novi “secretary of the Navy”

Nažalost, po pitanju tog konkretnog broda jednako je nejasna ostala i glasina koja je u američku te svjetsku javnost krenula prošlog četvrtka, 20. kolovoza, da se iz američke Ratne mornarice razmišlja i o zamjeni imena za nuklearni nosač CVN-81 – od imenovanja po Dorisu Milleru, prvom crnom nositelju kongresne Medalje časti, heroju Pearl Harbora koji je i poginuo u Drugom svjetskom ratu – da bi se brod ipak nazvao po aktualnom predsjedniku SAD-a, stanovitom Donaldu Trumpu, poznatom po uspješnom izbjegavanju novačenja za rat u Vijetnamu. Tu se inicijativu pripisuje privremenom obnašatelju dužnosti tajnika zaduženog za mornaricu (Secretary of the Navy) Hungu Caou – koji je 22. travnja ove godine na toj dužnosti zamijenio Johna Phelana, tvorca „sjajne“ ideje o „bojnim brodovima klase Trump“, kojemu nije škodilo neznanje o mornarici ni odnosi s notornim pedofilom Jeffreyem Epsteinom, ali je presudila svađa s Hegsethom oko brzine izgradnje budućih brodova (koja bi trebala ići bljeskovito, ima li za to uvjeta ili ne). No, kako izgleda, nova osoba na tom čelnom mjestu za US Navy tek se treba baviti brodogradnjom, ali spomenuti Hung Cao već se uspio (tek uvelike naknadno) naći s obiteljima mornara s nosača USS Abraham Lincoln kao mjerom suzbijanja odjeka tog skandala, dok se „Velikom vođi“ izgleda aktivno ulizuje izborom njegova imena za novi brod, kršeći pritom običaj da se imenovanja ne rade za aktualne političare na dužnosti.

Kako nešto novo zamijeniti starim?

Nažalost, kako su učestale razne smjene kadrova širom civilnog i vojnog dijela obrambenog sustava SAD-a, tako je, izgleda, krenula i široko rasprostranjena tendencija ukidanja raznih novina u tom kompleksnom i golemom sustavu. Uz već spomenute mornaričke muke oko detalja izgradnje nuklearnih brodova, bili to „bojni brodovi“ koje će dizajnirati Trump ili nosači zrakoplova kod kojih je bitnije što se Predsjedniku sviđa namjesto onoga što je bolje u praksi (pa se tako zanemaruje razmatranje čak 75 dizajna rasporeda elemenata na palubi provedenih između 1996. i 2000. godine, prije konačnog odlučivanja o mjestu zapovjednog otoka) – nešto slično se nedavno čulo i iz Kopnenih snaga SAD-a. Ondje je, naime, u studenome 2025. godine tadašnji načelnik stožera kopnenih snaga general Randy George u okviru američke 173. padobranske brigade stacionirane u Italiji ustrojio jednu eksperimentalnu postrojbu razine bojne, inventivno nazvanu „Besposadna jurišna bojna“, u čijem je okviru oko 600 ljudi isprobavalo vojnu tehniku i borbene taktike viđene u Ukrajini. Imajući u vidu da je osnivanje takvih eksperimentalnih postrojbi česta metoda usvajanja radikalno novih spoznaja, doktrina i taktika, taj je njegov potez bio hvaljen kao vrlo potreban. No, usprkos dobrim odnosima s tajnikom zaduženim za kopnene snage Danom Driscollom (od kojeg se također očekuje odlazak s dužnosti do kraja godine, navodno zbog dubokih sukobljavanja s ministrom Hegsethom, usprkos osobnoj bliskosti s američkim potpredsjednikom JD Vanceom) – general Randy George početkom godine napravio je tešku pogrešku koja ga je koštala karijere.

Kid Rock je imao rijetki privilegij zahvaljujući prijateljstvu s Trumpom i Hegsethom

Naime, kada se 28. ožujka u saveznoj državi Tennessee bilježilo propisima suprotno letenje nekoliko borbenih helikoptera Boeing AH-64 Apache pred terasom Trumpu i Hegsethu dragog glazbenika Kid Rocka – general George zatražio je propisima uvjetovanu istragu. Kada ga je njegov tadašnji zamjenik, general Chris LaNeve, upozorio da se to ne sviđa ni Predsjedniku niti njegovu „ministru rata“ (koji su hvalili taj objektivno vrlo opasan zračni spektakl), general George ustrajao je na propisnoj istrazi – i samo pet dana kasnije bio je naglo umirovljen bez obrazloženja, a njegov politički bitno fleksibilniji zamjenik postao je dodatno još i vršitelj njegove dužnosti. Iako se od tada kristaliziralo kako general LaNeve nema nikakve šanse dobiti kongresnu potvrdu za to novo i više radno mjesto, on i danas, na šire čuđenje, obnaša kako svoju donedavnu dužnost zamjenika načelnika, tako i spomenutu višu dužnost načelnika stožera Kopnenih snaga SAD-a. Taj kadrovski spoj dva puna i raznolika radna mjesta ministar Hegseth opisao je riječima: „Točno onaj tip vođe kakvog Kopnene snage SAD baš sada trebaju“, što je svima normalnima već i samo po sebi zanimljivo. Ujedno, izgleda da general LaNeve u međuvremenu aktivno nastoji zatrti i preostale ideje svojeg propisima vjernog te nedovoljno politički fleksibilnog prethodnika. Tako je, među ostalim, u četvrtak, 20. kolovoza, u javnost izašla njegova odluka da nedavno ustrojena eksperimentalna dron-bojna u Europi ostane djelovati još samo nekoliko tjedana, da bi se nakon vojne vježbe „Sabre Junction 2026“ (koja traje od 15. kolovoza do 13. rujna) tu postrojbu vratilo njezinoj prijašnjoj padobranskoj svrsi. Budući da nema sumnje da Kopnene snage SAD-a, baš kao i ostatak NATO saveza, imaju teških problema kada se na terenu sretnu s protivnikom koji na moderan način koristi razne besposadne sustave – takva je odluka o raspuštanju slabo razumljiva i teška za opravdavanje.

No, istini za volju, tim opravdavanjem se trenutačno u obrambenom sustavu SAD-a malo tko bavi, baš kao i dokazivanjem o preporučenim položajima zapovjednih otoka na nosačima, prednostima elektromagnetskih pred parnim katapultima, ili potrebom pametnog odnosa vojske i medija, ili čitavog obrambenog sustava i poreznih obveznika koji ga financiraju. Nažalost, dok su nabrojeni problemi ipak konkretno vezani za današnje Sjedinjene Države, ta razina izbjegavanja komunikacije sa stručnom javnošću i poreznim obveznicima jednako je prisutna i u Republici Hrvatskoj. Tu ona izaziva još i manje diskusija ili prigovora, kako među vladajućima koji su takvo ponašanje nanovo uveli, tako i u redovima glavne oporbene stranke, kojoj je lakše kada je sve zatvoreno i tajno – umjesto da se o tim nekim dosadnim detaljima obrambene politike javno troši vrijeme i energija.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 27. kolovoza 2026. pod nazivom “Procurio šokantan Trumpov memorandum vojsci: ‘Ne sviđa mi se kako izgledaju, mijenjajte to!‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kako-trump-i-hegseth-narusavaju-ucinkovitost-i-ozbiljnost-americkog-obrambenog-sustava-15741053

Dok se u srijedu, 19. kolovoza, bilježi 173. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, situacija ondje je sve samo ne mirna. Kao prvo, u noći s nedjelje na ponedjeljak, 17. kolovoza, istekao je formalni rok od 60 dana za pregovore, zadan potpisima s iranske i američke strane sredinom lipnja. No već i dosta prije toga bilo je jasno da američki predsjednik Donald Trump kompletne pregovore i primirje utanačeno „Memorandumom o razumijevanju“ od 17. lipnja ne doživljava baš ozbiljno. Pritom, svi oni koji su se posljednjih dana pitali što će biti u Iranu (i okolnim krajevima te šire regije) nakon isteka ovoga roka – izgleda da su zaboravili činjenicu da je Trump još 10. srpnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social poručio: „Islamska Republika Iran nas je molila da nastavimo ‘razgovore‘. Mi smo pristali na to, ali Sjedinjene Države su im poručile, na vrlo izričit način, da je primirje GOTOVO! Hvala na pažnji. Predsjednik Donald J. Trump“. Stvari su još i jasnije ako sagledamo činjenicu kako je ta ista američka administracija tog istog petka, 10. srpnja, u Senat poslala i pismeno obrazloženje nove/stare vojne akcije u Iranu (formalno u suglasju s odredbama Rezolucije o ratnim ovlastima iz 1973. godine) stvarno započete 6. i 7. srpnja – i nastavljene žestoko idućih tjedana. Time je vjerojatno započeo novi rok od 60 dana da predsjednik SAD-a i Pentagon mogu slobodno ratovati u Iranu i regiji, bez da ta tema dođe pred Kongres na ikakvo ozbiljnije razmatranje.

Kao drugo, Trump je 13. srpnja na mreži Truth Social objavio i obnovu pomorske blokade Irana (koju je Ratna mornarica SAD-a počela primjenjivati od utorka, 14. srpnja, u 22 sata po hrvatskom vremenu) – ujedno objašnjavajući kako su Sjedinjene Države „čuvari Hormuškog tjesnaca“ koji će za svoje usluge naplaćivati 20 posto vrijednosti ondje transportiranih tereta. Kako za sada stoji, prema Trumpovim riječima nazvana „iranska blokada“ itekako se do danas primjenjuje, osim što je od 12. kolovoza naziva „zidom od čelika“. Prema američkim vojnim podacima, u malo više od mjesec dana ponovnog izvođenja, do ponedjeljka, 17. kolovoza, u tom mornaričkom djelovanju na okrete je bilo prisiljeno 64 plovila, tri su bila onesposobljena, a na još dva je bilo izvedeno i desantiranje snaga. Doduše, 17. kolovoza čulo se kako je i Iran izveo svoje prvo brodsko iskrcavanje radi odbijanja plovidbe iranskom rutom kroz Hormuz, i to na tanker u vlasništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Promet kroz Hormuz i vezane zarade

Ipak, SAD na kraju nisu krenule naplaćivati prolaz, budući da je Trump već 14. srpnja svijet obradovao objavom kako je „zasnovano na vrlo produktivnim razgovorima s vodstvima Bliskog istoka, odlučio zamijeniti 20 % SAD-naknade s trgovinskim i investicijskim poslovima koje će razne zaljevske države pokretati u Sjedinjenim Državama“. Umjesto toga, Iran je početkom kolovoza krenuo intenzivnije pregovarati sa susjednim Omanom o novom režimu prometa kroz Hormuz, gdje je naplata prolaza (pod bilo kojim imenom za konkretno davanje) ostala u zraku – između iranskog prijedloga o naplati 5 do 7 posto te stava Omana o naplati 3 posto vrijednosti tereta u prolazu. Iako ta oba navoda izgledaju bitno povoljnije od Trumpovih najava, treba napomenuti da bi – prema procjenama stručnjaka – iranski sustav od 7 posto godišnje nosio do 150 milijardi USD, odnosno oko 385 milijuna USD dnevno, od čega bi zapravo na troškove otpadalo oko 3 posto novca, a preostalih oko 97 posto bio bi čisti prihod. Prema takvim izračunima, promet kroz Hormuz bi za Iran nosio novac usporediv s američkom tvrtkom Alphabet (vlasnici Googla) koja je 2025. bilježila prihod od 132 milijarde USD, a više od poduzeća Nvidia (120 milijardi u fiskalnoj 2026. godini) ili američkih kompanija Apple i Microsoft (preko 100 milijardi godišnje) ili pak saudijskog energetskog koncerna Aramco (oko 105 milijardi USD na godinu) – te čak 15 do 20 puta više od usporedivih godišnjih prihoda Sueskog kanala.

Kada stvari pogledamo na taj način, postaje i dodatno jasno kako se Hormuz za Islamsku Republiku Iran zadnjih mjeseci pokazao bitnijim od nuklearnog programa i naoružanja – što i Sjedinjene Američke Države onda jasno tjera na zadržavanje tog tjesnaca u statusu slobodnog međunarodnog prometnog pravca (koji je bio faktično stanje do 28. veljače ove godine i početka intervencije SAD-a i Izraela u Iranu). Među ostalim, tu treba tražiti i razlog za novu prijetnju Trumpa prema Sultanatu Oman, arapskoj zemlji s kojom su Sjedinjene Države njegovale suradnju još od 1833. godine (što je produbljeno i 1980. godine sporazumom o pristupu tamošnjim vojnim i civilnim postrojenjima te brojnim drugim kasnijim sporazumima). Ipak, kada se prvi put čulo da bi Oman mogao s Iranom samostalno pregovarati o Hormuzu (čiju južnu obalu drži) – Trump je još 27. svibnja reagirao izjavom: „Oman će se ponašati kao i svi drugi, ili ćemo ih morati dići u zrak“. Iako su tada vlasti u Muscatu naglo reterirale – nove naznake o pregovorima Irana i Omana o režimu prolaza kroz Hormuz pojavile su se početkom kolovoza. Trumpova reakcija opet je bila žestoka pa je za Fox News 17. kolovoza slikovito objasnio da „ako se Oman nađe na putu, bit će bombardiran“ („If Oman gets in the way, we‘ll bomb the shit out of them!“) – što je onda nešto kasnije i ublažio kada su ga pitali je li gubi strpljenje s Omanom kao strateškim partnerom, a on je kazao: „Ne. Ne mislim da su se ponašali jako dobro, ali mi ćemo ih odraditi vrlo jednostavno, kao što rješavamo i druge stvari“. Dakle, teško da će biti mnogo od režima u kojem bi Iran kontrolirao koridor za ulaz u Perzijski zaljev, a Oman kontrolirao put za izlaz, dok bi se prihodi nekako dijelili (koliki god oni na kraju bili).

Što se tiče uspješnosti pojedinih aktualnih režima za prolaz Hormuzom, tu vlada poprilična zbrka s mnogo nejasnoća. Za razliku od prvih mjeseci rata, kada se prilično točno moglo pratiti prolaze kroz Hormuz čak i putem javnih izvora, zadnji tjedni doveli su do poprilične promjene, budući da sve više brodova pri prolazu gasi sustave za identifikaciju i onda prolazi „u mraku“ – tako da budu identificirani ili tijekom incidenata u tjesnacu, ili nakon uspješnog prolaza (bilo ubrzo ili po kasnijem dolasku u luke odredišta). Usprkos tome, pojedini komercijalni izvori daju si velikog truda pratiti takve plovidbe kroz tjesnac – redovito kombinirajući podatke iz brodskih identifikacijskih sustava (ako su ostali upaljeni) te satelitskih snimaka tjesnaca s vidljivim brodovima u prolazu. Iako su ovakva brojanja dulje bila smatrana prilično pouzdanima (i pokazivala su priličan novi zastoj prometa u srpnju te manje oživljavanje od početka kolovoza) – zadnjih su dana službeni američki civilni i vojni izvori stvorili novu pomutnju. Dok je već postalo standardno da Trump svako malo opisuje Hormuz kao tjesnac pod kompletnom američkom kontrolom kojim je promet slobodan (a očigledno nije), 11. kolovoza američki ministar energetike Chris Wright dodatno je izjavio da je tamošnji izvoz nafte u prvih 10 dana kolovoza gotovo pa dostigao predratne razine, doduše sada kombinacijom kopnenih izvoznih smjerova i pomorskog prometa kroz tjesnac. Iako su komercijalni promatrači bilježili tek do 90 prolaza u tjedan dana (za razliku od predratnih oko 134 dnevno) – američke tvrdnje o izvozu oko 9 milijuna barela dnevno kroz sam Hormuz opravdavale su se preciznijim vojnim podacima o prolascima tankera s isključenim identifikacijskim sustavima po ruti uz omansku obalu (tzv. „omanskom rutom“ pod potencijalnom američkom zaštitom). Iako takvi navodi i dalje ukazuju na skupni promet oko 13 do 15 milijuna barela dnevno (mjesto predratnih oko 23 do 25 skupno kopnom i morem), u tjednu koji je uslijedio komercijalni promatrači nisu bitno korigirali svoje dotadašnje procjene, iako se moglo čuti i da bi promet Hormuzom zaista mogao biti veći od dotadašnjih civilnih objava – ostavljajući prostora za bitnije korekcije ako se u idućim tjednima bitno više arapske nafte iz Zaljeva počne bilježiti u rafinerijama te pretovarnim točkama širom svijeta.

No, već su i ovakve vijesti potaknule pojačane iranske napade na plovila u Hormuzu i istočnom izlasku iz tjesnaca (barem sedam napada tijekom ovog mjeseca, dok neki izvori navode i barem po jedan napad svakog od proteklih 16 dana), ali sada bez uzvratnih američkih napada po Iranu i tamošnjoj vojnoj te civilnoj infrastrukturi. Ipak, kao određenu reakciju treba brojati i glasine od nedjelje, 16. kolovoza, kako SAD razmatraju korištenje nuklearnog oružja u Iranu, te izjave i samog Trumpa – koji je na dotadašnje ideje o iranskom plaćanju ratnih reparacija SAD-u od prije desetak dana u nedjelju, 16. kolovoza, dodao podršku vojnom povezivanju Turske, Saudijske Arabije i Pakistana (iako je to vijest iz Meke od 7. kolovoza, i bez ikakve uloge SAD-a u budućem savezu), da bi onda 14. kolovoza medijima najavio, a jučer, 18. kolovoza, i slikovnom objavom potkrijepio navodnu namjeru prikazivanja Hormuza kao nekakvog „novog teritorija SAD-a“ – sve uz objavu da pregovori s Iranom ne teku niti su zakazani, dok je pomorska blokada u punome jeku, Hormuz navodno „otvoren i operativan“, te su sve morske mine bile uklonjene ili detonirane. Iz Irana se još početkom kolovoza moglo čuti o posvećenosti „Memorandumu o razumijevanju“ kao „centru gravitacije budućih međunarodnih odnosa“, no do 17. kolovoza taj se dokument počelo tretirati ne još kao mrtav, nego tek „u komi“, iz koje bi ga mogla vratiti samo promjena američkih gledišta. Ipak, nakon ovogodišnjeg blagdana „Mučeništva imama Reze“, 14. kolovoza, zaoštrili su se i iranski politički te vojni stavovi. Iranski predsjednik parlamenta i glavni pregovarač sa SAD-om Mohammad Bagher Ghalibaf istek 60-dnevnog roka za pregovore iz Memoranduma komentirao je tvrdnjom o iranskoj pobjedi u ratu „kako u vojnoj, tako i u političkoj sferi“ – bez uništavanja američkih ili izraelskih vojnih snaga, ali sa sprečavanjem ostvarenja bilo kojeg od njihovih devet prepoznatih ratnih ciljeva – što se onda pokušalo i diplomatski te politički učvrstiti primjenom „Memoranduma o razumijevanju“ iz sredine lipnja. U međuvremenu, prema izvorima iz Iranske revolucionarne garde, postignuto primirje bilo je iskorišteno za „jačanje sposobnosti, ubrzavanje proizvodnje raketa i poboljšavanje njihove preciznosti“, dok u idućim tjednima slijedi i promjena iranskog obrambenog postava iz defenzivnog u ofenzivni.

Napomenimo i da se sve to događa u svjetlu pražnjenja američkih strateških zaliha nafte (Strategic Petroleum Reserve – SPR), koje je nastavljeno i tijekom zadnjih tjedana – od propasti „Memoranduma o razumijevanju“ početkom srpnja pa do danas. Tu se prije nekoliko dana iz investicijske grane banke Goldman Sachs čulo da je stanje globalno vidljivih zaliha nafte završilo na oko 7.720 milijuna barela (najmanje od početka 2025. godine), dok su američke strateške zalihe, nakon povlačenja oko 6,1 milijuna barela prošlog tjedna, završile na tek oko 293 milijuna barela – čime je nastavljen njihov pad ispod crte od 300 milijuna barela (zadnje viđen 1980-ih godina), te prema kongresno zacrtanoj crvenoj crti od oko 243 milijuna barela kada se potroše sve zalihe prije nekoliko mjeseci otvorene za ublažavanje krize izazvane aktualnom američkom intervencijom u Iranu. Naravno, ovo kretanje zaliha predstavlja dodatan sat koji već mjesecima ustrajno otkucava svjetskom gospodarstvu, čije se cijene energenata redovito stabiliziraju takvim zalihama.

Američki vojni problemi

Dok se u američkim medijima čuje kako zadnjih dana i SAD promišljaju promjenu postava prema Iranu (što je valjda uzrokovalo i već spomenuta spominjanja potencijalne uporabe nuklearnog naoružanja), treba napomenuti da tu SAD zapravo ima popriličnih problema. Kao prvo, nastavak borbenih djelovanja po iranskim ciljevima tijekom srpnja nije postigao ništa bitno i revolucionarno, te definitivno nije uspio slomiti iransku volju za otporom prije nego što je Trump do 2. kolovoza opet popustio molbama „iz Irana i drugih bliskoistočnih država“ da se suzdrži od daljnjih napada, u svjetlu skoro pa postignutog sporazuma (koji je trebao obuhvatiti trenutačno i potpuno otvaranje Hormuza i „kraj iranske nuklearne prijetnje“). Kao drugo, takva su djelovanja dodatno loše utjecala na stanje zaliha američkog preciznog naoružanja dugog dometa – što su pojedini američki mediji 5. kolovoza opisali poprilično alarmantnim brojkama (iskorištene četiri petine zalihe raketa za protuzračni sustav THAAD te pola zalihe raketa za sustav Patriot, kao i većina raspoloživih balističkih raketa ATACMS i PrSM u američkim kopnenim snagama). Iako slično intonirana, tu su ponešto pouzdanija izvješća američkog think tanka CSIS, koji je u svojoj novoj procjeni od 27. srpnja stanje raketa za Patriot stavio na između 769 i 827 od prijeratnih oko 2.300, dok zalihe raketa za sustav THAAD procjenjuje na oko 234 do 278 od predratnih oko 452 na raspolaganju. Naravno, dok se još krajem srpnja predsjednik Trump na društvenoj mreži Truth Social bjesomučno hvalio američkim napadima na Iran, kontrolom Hormuza i najavljenim zapljenama iranskih tankera (sve ilustrirano šarenim slikama iz autorske kuhinje jeftinih umjetnih inteligencija), sve konkretne probleme po pitanju raspoloživosti posebnih streljiva on je izričito negirao svojim objavama – da bi 6. kolovoza u jednome dahu ustvrdio da streljiva ima u izobilju, ali i da zviždače koji su medijima dali takve podatke ipak treba procesuirati kao izdajice.

Dodatno su na vidjelo izašli i logistički problemi po pitanju američkih mornaričkih snaga koje su već gotovo pola godine angažirane u Omanskom zaljevu. Još se 12. ožujka čulo o preko 30 sati dugom požaru na nuklearnom nosaču USS Gerald R. Ford (CVN-78) tijekom njegova borbenog angažmana u Crvenom moru (čije su posljedice krajem ožujka bile interventno uklanjane prvo na Kreti, a onda i u Hrvatskoj) – a ovo je plovilo konačno stiglo natrag u SAD 16. svibnja ove godine. Time je bio okončan njegov rekordni boravak na moru od čak 326 dana, najduži od Vijetnamskog rata (rekord i dalje drži USS Midway (CV-41) s 332 dana na moru). Za vrijeme svojeg borbenog rasporeda USS Ford je prošao preko 57.713 nautičkih milja te izveo preko 12.200 polijetanja raznih aviona – prije nego što je brod konačno 7. srpnja u luci Norfolk krenuo u svoj prvi ciklus velikih održavanja, popravaka i modernizacija. Nažalost, time nisu ni izbliza bili gotovi američki mornarički problemi pred obalama Irana. Naime, još sredinom travnja čulo se o lošoj opskrbi hranom posada na desantnom nosaču USS Tripoli (LHA-7) i nuklearnom nosaču USS Abraham Lincoln (CVN-72), što je očigledno eskaliralo posljednjih mjeseci njihova neprekidnog djelovanja u provedbi pomorske blokade Irana. Konačno se u utorak, 11. kolovoza, u specijaliziranim medijima prvo čulo o spriječenom pokušaju mornara da skoči s letne palube nosača, da bi se samo dan kasnije, u srijedu, 12. kolovoza, čulo i za još jedan takav incident koji se navodno dogodio desetak dana ranije, u ponedjeljak, 3. kolovoza – kada je jedan od mornara, iscrpljen predugim operativnim boravkom na moru (te svakodnevnim žestokim radom bez ikakvih pauza ili odmora), svoje probleme stvarno pokušao okončati skokom s broda, ali je ipak bio na vrijeme spašen nakon dužeg boravka u moru.

US Navy u fokusu

USS Abraham Lincoln svoju je aktualnu plovidbu započeo 21. studenoga prošle godine, do Arapskog mora doplovio je 26. siječnja ove godine (u vrijeme kada je Trump još uvijek navodno promišljao intervenciju SAD-a u Iranu), a čitavo je djelovanje trebao okončati tijekom svibnja – što je onda bilo produženo do daljnjega. Od dosadašnjih 272 dana djelovanja – njih preko 200 provedeno je uzastopno na moru, bez ikakvog povratka u luke i pod borbenim opterećenjem – što je navodno još jedan rekord. Sve je to posljedica izuzetno neugodne činjenice da se Ratna mornarica SAD-a, projektirana za logistički oslonac na saveznike ili bliske opskrbne baze, zadnjih mjeseci našla u posve drukčijim operativnim okolnostima. Naime, aktualna pomorska djelovanja pred obalama Irana u Arapskom moru i Omanskom zaljevu odvijaju se u okolnostima blokade većine tamošnjih američkih pomorskih baza te ugroženosti svih regionalnih opskrbnih čvorišta (gdje je Iran 20. ožujka balističkim raketama dugog dometa pokušao gađati čak i bazu SAD-a na otočju Diego Garcia, udaljenom gotovo 3.800 km od Irana). Dakle, relativno malobrojni američki opskrbni brodovi svu hranu, gorivo, streljivo i drugo moraju dovoziti bilo iz istočne Azije ili iz dalekih krajeva Afrike – što je sve itekako usporilo svaku opskrbu (ujedno svedenu tek na najbitnije stvari). Naravno, uz bjesomučni radni ritam, zamor brodske infrastrukture i nedostatak svježe hrane te higijenskih potrepština zacijelo su doprinijeli zamoru američkog ljudstva na angažiranim vojnim brodovima – što se ipak ponešto manje uočava na širem krugu pratećeg brodovlja (koje se ipak redovitije rotiralo), a više na ključnim nosačima aviona koji su osnova borbene prisutnosti Sjedinjenih Država kod Irana.

Svemu tome nije mogla u hodu doskočiti zadnjih desetljeća radikalno smanjivana flota američkih vojno-logističkih plovila, pa onda tu možemo govoriti o još jednoj u nizu posljedica ukupno loše prethodne pripreme za ovu američku vojnu intervenciju. Nipošto tu nisu pomogla ni negiranja problema s vrha američke civilne i vojne hijerarhije, dok se s posjeta brodu admirala Brada Coopera, zapovjednika američkog „Središnjeg zapovjedništva“ (CENTCOM), čulo tek da je „udarna skupina nosača Lincoln jak tim vrhunskih Amerikanaca, koji ponosno stoje sa svojim velikim opravdanim ponosom na sve što postižu“, dok je aktualnu misiju broda opisao kao „jednu od operativno najintenzivnijih i najbitnijih u moderno doba“. Ipak, čudno je zazvučala njegova izjava od 16. kolovoza da (uz sve to) USS Abraham Lincoln trenutačno ima „među najnižim brojevima slučajeva povezanih s psihološkim zdravljem posade“ među ukupno 11 američkih velikih nosača zrakoplova. Stanje su proteklih dana ponešto konkretizirali i djelatnici za odnose s javnošću CENTCOM-a koji su krenuli demantirati izvješća američkih medija, uz tvrdnje kako je brod u svojih „preko 260 dana na moru“ ostvario i preko 10.000 polijetanja raznih zrakoplova, uz utrošak preko 680 tona ubojnih sredstava, sve bez ljudskih žrtava (uz napomenu i o spašavanju mornara spominjanog za incident od 3. kolovoza). Ipak, zanimljivo je tu onda sjela i vijest da je prema obalama Irana poslan nosač zrakoplova USS George Washington (CVN-73), koji je inače od kraja studenoga 2024. bio stalno baziran u japanskoj luci Yokosuka, a 13. kolovoza je u pratnji krstarice USS Robert Smalls (CG-62) i razarača USS Shoup (DDG-86) krenuo prolaziti Molučkim tjesnacem na putu prema Iranu, gdje ga željno očekuju krajem ovoga tjedna. Usprkos činjenici da se tu promjenu rasporeda pokušalo predstaviti kao unaprijed planiranu, ostaje činjenica da time nakon dužeg vremena SAD više do daljnjega nemaju ni jedan veliki nosač zrakoplova na zapadnom Pacifiku za slučaj potreba u regiji Koreje, Japana i Kine. Ujedno, već u nedjelju, 16. kolovoza, u javnost su počele s tog broda dolaziti i slike iznimno lošeg stanja brodske infrastrukture – što je posebno neočekivano na plovilu koje je 25. svibnja 2023. u brodogradilištu Newport News dovršilo svoju nestandardno šest godina dugu „kompleksnu obnovu radi dopune goriva“ (Refueling Complex Overhaul – RCOH) započetu 4. kolovoza 2017. godine – od koje se ujedno očekivalo i temeljito sređivanje radnih te životnih uvjeta na brodu. Dok se o takvim problemima na brodu navodno već provodilo posebne istrage, riječ je o okolnostima koje zasigurno neće biti od pomoći u ekstremnim djelovanjima kod Irana, bez roka za okončanje posla ili naznaka kvalitetnog vojnog planiranja pod kormilom američkog „ministra rata“ Petea Hegsetha.

Paralela Iran – Južna Koreja

U svjetlu svih nabrojenih događanja, ne treba iz vida ispustiti i činjenicu da primirje oko Irana apsolutno nije i jedino koje američki predsjednik Trump svojim potezima i ponašanjem dovodi u pitanje zadnjih dana. Naime, treba tu još spomenuti i primirje sklopljeno 27. srpnja 1953. godine – koje je osiguralo mir na Korejskom poluotoku, ali do danas bez sklapanja punog mirovnog sporazuma koji bi okončao rat između dviju Koreja vođen još od kraja lipnja 1950. godine. Iako odnosi Sjeverne i Južne Koreje već neko vrijeme nisu na rubu momentalnog ratnog sukoba – oni su sve samo ne mirni i opušteni. Dobro je to demonstrirao i zadnji sjevernokorejski raketni pokus zabilježen 12. kolovoza ove godine, samo šest dana od prethodnog lansiranja prema moru istočno od poluotoka, kojim je bila demonstrativno okončana pauza duga oko 40 dana. Uz to, posljednje vrijeme bila su provođena i razna testiranja drugih sjevernokorejskih oružnih sustava (među ostalim višecijevnih sustava kalibra 240 mm, samohodnih haubica kalibra 155 mm i taktičkih balističkih raketa) vjerojatno temeljem ruske tehnološke pomoći i vlastitih nedavnih borbenih iskustava. Kao jednim od razloga ovakvog jačanja nervoze sjeverno od 38. paralele spominjalo se i za ponedjeljak, 17. kolovoza, zakazan početak velikih godišnjih vojnih vježbi Južne Koreje i SAD-a, koje se sada održavaju pod nazivom „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ – aktivnosti koja je trebala trajati do petka, 27. kolovoza, ove godine. No, kao i u mnogim drugim situacijama, samo dan pred početak ovih dugo pripremanih vojnih aktivnosti, američki predsjednik Trump posegnuo je za svojom društvenom mrežom Truth Social. U objavi u kasnim satima nedjelje, 16. kolovoza, napomenuo je da „temeljem svojih vrlo dobrih odnosa s Kim Jong Unom iz Sjeverne Koreje“ on uopće nije sretan s činjenicom da SAD već dugi niz godina provode takve neke vojne vježbe – koje su „ne samo skupe, s velikim dijelom troškova koje snose Sjedinjene Američke Države (kao i obično), već šalju i signal koji je potpuno nepriličan i neprijateljski prema zemlji koja je, otkako je Donald J. Trump predsjednik, bila neprijeteća i puna poštovanja“ prema njemu kao osobi. Zbog svega toga Trump (bez konzultacija s Južnom Korejom) od svog ministra rata Hegsetha zatražio je „bitno smanjivanje združenih vojnih vježbi“ – što se u praksi do danas prenijelo u hitno skraćivanje planiranih aktivnosti za tjedan dana. Time će vježba „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ završiti već 21. kolovoza, odnosno šest dana prije ranije planiranog roka – gdje se potpuno odustalo od provedbe drugog dijela vježbe u kojem se simulirao odgovor na široki napad iz Sjeverne Koreje (što je redovito izazivalo posebne prosvjede Pjongjanga).

Dok je Trump već u svojoj objavi od 16. kolovoza na kraju natuknuo da je on nedavno predsjednika Južne Koreje pozvao na sudjelovanje u „denuklearizaciji Islamske Republike Iran“ – što je Korejac pristojno odbio – na pitanja novinara u ponedjeljak, 17. kolovoza, svoja je gledanja dodatno pojasnio: „Gledajte, Južna Koreja je od nas štićena kroz mnogo, mnogo godina. I, tijekom mog prvog mandata, oni su pristali plaćati gotovo 3 milijarde USD godišnje za zaštitu… jer mi ne… znate, oni suštinski nisu bili prisutni. I ja sam ih to tražio, na moj zahtjev. Rekao sam, to nije dobro. Nisu bili sretni s time, ali su pristali. Tražio sam 10 milijardi dolara i oni su bili jako nezadovoljni. Ali, dogovorili smo se, na kratki rok, da će to biti 3 milijarde USD, i da će to iduće godine rasti, i onda će i iduće godine dalje rasti. Dakle, oni počinju plaćati za svoju zaštitu. Kada su onda bili namješteni izbori, i ja sam završio gledajući sve tijekom četiri godine, i onda sam se vratio – gledao sam Bidena kako opoziva tih 3 milijarde dolara, iz kojeg god razloga. Kad sam ih ja nedavno zvao, predsjednika Južne Koreje kojeg ja volim… mislim da je vrlo drag, zapravo… Ali, ja sam ga zvao i rekao: ‘Biste li nam željeli malo pomoći? Mi ne trebamo pomoć s Iranom, ali ako hoćete, pomozite nam s Iranom.‘ On je rekao: ‘Ne, hvala!‘ A ja sam rekao, čekaj malo, mi ondje imamo 39.000 vojnika koji vas čuvaju od Kim Jong Una, vašeg neposrednog susjeda, a vi nam nećete pomoći u vrlo laganoj vojnoj operaciji u Iranu? To je čudno. ‘Ne, ne. Mi se radije ne bismo miješali.‘ Vidim. Dakle, zašto smo mi umiješani u pomaganje vama? I ja im želim pomoći, ali, znate, kad nekoga pitaš ‘Bi li mi pomogao?‘ – a oni kažu ‘ne, hvala‘, a onda mi čuvamo njih od jedne države i plaćamo milijarde… To nas košta milijarde i milijarde dolara, da štitimo ne samo njih, nego i druge države… Pogledajte NATO. Mi trošimo stotine milijardi dolara štiteći Europu od Rusije, stotine milijardi… pretežito od Rusije, ali i od drugih stvari. I onda oni kažu, dakle, da se ne žele umiješati… u čuvanje tjesnaca. Iz kojeg dobivaju većinu svoje nafte, oni dobivaju 50 posto svoje nafte, i ne žele se umiješati. Zašto mi to onda radimo? Dakle, sve što želim je pošten odnos… i Južna Koreja, ja se s njima čisto dobro slažem, ali oni su plaćali 3 milijarde godišnje. I onda su uvjerili Bidena da sam ja valjda loša osoba i da to ne bi trebali. I on je odmah opovrgnuo taj moj nalog. Dakle, mi smo bili plaćeni. Bili bismo plaćeni još i mnogo više, ali ne možemo tek tako ići naokolo i štititi sve te države. Posebno kad one nisu pri ruci kada nam treba pomoći.“ Dakle, iako većina činjenica iz ovog svjetonazora činjenično ne stoji, iz ove Trumpove tirade jasno se nazire jedan širi stav prema saveznicima SAD-a.

Uz plaćanje kako se Trumpu svidi još treba biti i potpuno poslušan – bez obzira na okolnosti, vlastito stanje ili međunarodno pravo – dok ikakav znak samostalnosti nosi sankcije. I nije tu bitno je li u pitanju EU, NATO, Ukrajina, Južna Koreja, Oman ili neki drugi partneri i saveznici. Nije bitno ni plaća li se novac ili kupuje oprema (čija isporuka onda ovisi o sreći i političkim igrama), ili je situacija posebno bolna i neugodna – jer to samo daje dodatnog prostora za pritiske, ucjene i prisilu. Sve to potpuno je strano za SAD kakve je svijet poznavao od Drugog svjetskog rata do nedavno, i potpuno blisko administracijama Trumpa od 2016. do 2019. te od 2025. do 2028. godine – pa tko preživi, pričat će…

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 19. kolovoza 2026. pod nazivom “Malo je nade da će se smiriti situacija s Iranom, a svijet je, čini se, dobio još jedno žarište” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-blokada-irana-prijetnje-omanu-borba-za-hormuz-kriza-nafte-15738423

Razarač američke Mornarice USS Benfold prošlog je mjeseca u Južnom kineskom moru danima bio bez električne energije, zbog čega su mornari ostali bez pitke vode, usluga brodske kuhinje, funkcionalnih toaleta i klimatizacije. USS Benfold (DDG 65), razarač s navođenim projektilima klase Arleigh Burke, pretrpio je kvar na generatorima koji je uzrokovao četverodnevni prekid napajanja električnom energijom tijekom obavljanja rutinskih operacija u regiji Indo-Pacifika, izjavio je za Military Times glasnogovornik 7. flote, kapetan korvete Matthew Comer, a prenosi portal Defence news.

Comer je odbio komentirati gdje se točno incident dogodio, ali više novinskih kuća izvijestilo je da se dogodio u Južnom kineskom moru. Brod je potom primio podršku od udarne skupine nosača USS George Washington (CVN-73), koja je uključivala dostavu obroka s raketne krstarice klase Ticonderoga, USS Robert Smalls. Ovaj se incident dogodio 24. srpnja, a razarač USS Benfold bio je prisiljen da ga ugovoreni remorkeri odvuku u zaljev Subic na Filipinima radi popravka 28. srpnja. Brod su po dolasku dočekali stručnjaci iz Zavoda za popravak brodova – Japanskog regionalnog centra za održavanje, rekao je Comer, dodavši: „Nitko od članova posade nije ozlijeđen; pokazali su otpornost, odlučnost, profesionalnost i nepokolebljivu pribranost u svom postupanju”.

Dan nakon dolaska na Filipine, posada broda dobila je hranu i smještaj izvan broda. Opskrba električnom energijom na brodu Benfold uspostavljena je 30. srpnja, a svi potrebni popravci dovršeni su prije premještanja broda radi opskrbe gorivom, više od tjedan dana kasnije, 7. kolovoza. U tijeku je istraga o tehničkom propustu, izjavio je kk Comer. U ponedjeljak 17. kolovoza USS Benton napustio je japansku luku Yokosuka, u koju je uplovio prema ranije planiranom rasporedu, a nakon saniranja električnih problema

Problemi i s nosačem USS Abraham Lincoln

Do novog incidenta je došlo ubrzo nakon izvještaja o lošem moralu i problemima s mentalnim zdravljem na nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln, koji je u misiji već devet mjeseci (točnije 269 dana), dijelom radi potpore američkim vojnim operacijama protiv Irana. U američkim filmovima i serijama Mornarica je uvijek primjer elitnog roda oružanih snaga u kojem ne postoje problemi. No više nije tako.

Nedavno je taj nosač zrakoplova klase Nimitz posjetio admiral Brad Cooper, zapovjednik Središnjeg zapovjedništva SAD-a, nakon što je list Military Times doznao da su najmanje dva mornara pokušala skočiti u more tijekom produljenog boravka broda u misiji. Admiral Cooper je istaknuo da služba na moru može biti zahtjevna, no naglasio je da USS A. Lincoln bilježi najmanji broj slučajeva povezanih s mentalnim zdravljem među 11 aktivnih nosača zrakoplova američke Mornarice. Američki zakonodavci počeli su od nadležnih službi tražiti informacije o uvjetima na nosaču i pojašnjenja o produljenom rasporedu njegova angažmana, uključujući izvješća o problemima s osnovnim potrepštinama, vodom, vodovodnim instalacijama, mentalnim zdravljem, sigurnošću na palubi i dostavom pošte.

No, čelnici Pentagona i Bijele kuće i dalje odbacuju te zabrinutosti, pri čemu predsjednik Donald Trump tvrdi da trajanje angažmana „nije ni približno dovoljno dugo”. Američka mornarica je službeno demantirala izvještaje o raširenoj krizi mentalnog zdravlja na „Lincolnu”. U priopćenju se napominje da nije zabilježen porast suicidalnih misli ili pokušaja samoubojstva među članovima posade.

Kao zamjena tom nosaču aviona poslan je nedavno USS George H.W. Bush (CVN-77), nuklearni nosač aviona klase Nimitz. Objavljene su fotografije koje prikazuju borbene avione kako polijeću s njegove palube u Arapskom moru, gdje će pružati podršku „sigurnosti u regiji”. Tajnik za Mornaricu Hung Cao potvrdio je da će se „Lincoln” uskoro vratiti kući u sklopu „planirane rotacije”.

Raytheon povećava proizvodnju projektila Tomahawk u sklopu novog ugovora vrijednog 22,9 milijardi dolara. Naime, američka tvrtka Raytheon je osvojila sedmogodišnji ugovor vrijedan 22,9 milijardi dolara za ubrzanje proizvodnje krstarećih raketa Tomahawk za američku Mornaricu, objavila je tvrtka RTX u ponedjeljak 17. kolovoza. Ovaj ugovor je dodijeljen u okviru inicijative Ministarstva obrane/rata „Arsenal slobode“ i slijedi okvirne sporazume koje je Raytheon potpisao s Ministarstvom u veljači. Ti raniji sporazumi postavili su za cilj povećanje godišnje proizvodnje Tomahawka na više od 1000 raketa, uz pripadajuću podršku, kako bi se osiguralo ono što tvrtka naziva stabilnom i predvidljivom opskrbom za Mornaricu i savezničke vojske.

„Suša“ u zalihama raketa

Ovaj ugovor treba staviti i u kontekst sve učestalijih vijesti i medijskih napisa o tome da su SAD potrošile većinu zaliha visoko tehnoloških dalekometnih projektila u ratu s Iranom, Agencije su se pozivale na razne upućene izvore, što izaziva zabrinutost oko spremnosti američke vojske za buduće sukobe, unatoč potpuno suprotnim tvrdnjama američkog predsjednika Donalda Trumpa. Pa i na stranicama portala Obiris.org pisali smo da SAD ubrzava proizvodnju PZO raketa presretača za sustave Patriot. Ništa bolja situacija nije ni s balističkim raketama zemlja-zemlja ATACMS i PrSM, a SAD ih je “doslovno sve ispalio i potrošio”, tvrde sve brojniji izvori. Ti projektili, koji stoje više od milijun dolara po komadu, omogućuju precizne napade sa sigurnih udaljenosti. ATACMS-i, koje je Ukrajina nabavila od SAD-a u vrijeme predsjednika Bidena, omogućili su napade po dubini teritorija Rusije. PrSM-i su novija generacija raketa koje će zamijeniti ATACMS-e i kraćeg su dometa.

„Tomahawk je najvažnije udarno oružje Mornarice”

„Tomahawk je najvažnije udarno oružje Mornarice, sposobno ciljati neprijateljske snage stotinama kilometara daleko bez ikakvog rizika za živote naših mornara“, rekao je predsjednik Raytheona Phil Jasper, dodavši: „Ulažemo značajna sredstva u našu radnu snagu, tehnologiju, lanac opskrbe i objekte kako bismo dramatično povećali proizvodne kapacitete i zadovoljili rastuću potražnju.“

Tvrtka RTX objavila je da je u prvoj polovici 2026. isporučila tri puta više projektila Tomahawk nego u istom razdoblju 2025. godine. Naveli su da će surađivati ​​sa stotinama malih i srednjih dobavljača diljem zemlje kako bi povećali opseg proizvodnje u skladu s novim ugovorom, no nisu otkrili trenutačne brojke o godišnjoj proizvodnji niti vremenski okvir za postizanje cilja  proizvodnje 1000 projektila. RTX je ranije izvijestio da je proizvodnja projektila Tomahawk za američke snage iznosila otprilike 60 komada godišnje prije sklapanja okvirnih sporazuma u veljači, što znači da bi planirano povećanje proizvodnje nadmašilo taj broj više od 15 puta. Sporazumi iz veljače također su obuhvaćali povećanje proizvodnje projektila zrak-zrak tipa AMRAAM na najmanje 1900 komada godišnje te proizvodnju obitelji projektila presretača SM-3 i SM-6. RTX je objavio da je povećao kapitalna ulaganja za 2026. godinu u pogone i tvornice s 2,6 na 3,1 milijardu dolara kako bi podržao povećanje proizvodnje u svim segmentima proizvodnje streljiva, uključujući i program Tomahawk u Tucsonu u Arizoni. Projektili Tomahawk lansiraju se s brodova i podmornica Ratne mornarice SAD te mogu pogoditi ciljeve udaljene oko 1600 kilometara (1000 milja). Iz RTX-a navode da je taj projektil prošao više od 550 pokusnih letova te da je korišten u borbenim operacijama više od 2300 puta. Raytheon nije otkrio koje će točno platforme Ratne mornarice ili savezničke programe podržati proizvodnja obuhvaćena novim ugovorom, niti kako se iznos od 22,9 milijardi dolara raspoređuje na hardver projektila, usluge podrške i ulaganja u dobavljače.

Nakon praktično 20 mjeseci pregovora konačno je postala jasna sudbina zadnje ruske mornaričke baze na Mediteranu, u sirijskoj luci Tartus, jednako kao i njihova zadnjeg velikog zrakoplovnog uporišta u toj državi – pokraj međunarodne zračne luke u Latakiji i tamošnje vojne baze Hmeimim. Prema „Memorandumu o razumijevanju“ objavljenom u nedjelju 9. kolovoza, Sirijska Arapska Republika i Ruska Federacija nastoje „obnoviti svoje međunarodne odnose na temelju nacionalnog suvereniteta, međusobnog poštovanja i zajedničkih interesa“. U praksi to ukazuje na konačno rješavanje problematičnih odnosa koji su se zakomplicirali 2015. godine, kada je Rusija u tamošnjem građanskom ratu podržala režim Bashara al-Assada, da bi do kraja 2024. godine i pada te sirijske vlasti imala 21 veću vojnu bazu te još barem 93 manja vojna uporišta u Siriji. Taj se broj krenuo bljeskovito smanjivati preokretom vojne situacije u građanskom ratu, da bi se do 26. siječnja ove godine zabilježilo i rusko napuštanje jednog od tri preostala velika vojna kompleksa (zrakoplovna baza al-Qamishli na sjeveroistoku Sirije), uz nastavak pregovora o sudbini pomorskog uporišta Tartus i zračne baze Hmeimim kod Latakije.

Parada u bazi Hmeimim, 11. prosinca 2017. godine

Iako su oba ova kompleksa u zadnje gotovo dvije godine završila uvelike ispražnjena od vojne opreme i ondje stacioniranog ruskog naoružanja – prema dogovoru Damaska i Moskve tijekom iduća tri mjeseca traje prijelazni period prema punom povratu ove infrastrukture u sirijske ruke, bilo civilne ili vojne. Pri tome su manji problem sadržajno civilni resursi, koji bi izravno prelazili pod sirijsku civilnu namjenu, dok se za strogo vojne resurse spominje njihovo buduće zajedničko korištenje „kao zajedničkih obučnih i kvalifikacijskih centara pod novim aranžmanom, usmjerenim prema osiguranju interesa obiju država“. No, već i takav diplomatski rječnik jasno pokazuje kako nema ništa od sporazuma koji je Ruska Federacija sklopila sa Sirijom Bashara al-Assada 18. siječnja 2017. godine, prema kojem je Rusija stekla prava na korištenje i razvoj mornaričkog uporišta u Tartusu na 49 godina, bez posebne naknade i uz punu nadležnost nad tim prostorom. Tim je sporazumom Rusija ondje mogla opsluživati do 11 vojnih brodova, uključujući i one na nuklearni pogon, a imala je za svoje ljudstvo i imovinu puni imunitet od sirijskog pravosuđa. Sada se to sve mijenja i tek treba vidjeti hoće li išta od spomenutih vojnih resursa uopće ostati dostupno za ruske vojne i civilne vlasti koje su svoja glavna uporišta u Siriji tijekom proteklih 55 godina opsežno koristile i za širenje ruskih interesa daleko od Sirije, prema Libiji, središnjim dijelovima Afrike te prostorima Crvenog mora i Perzijskog zaljeva.

Otkud Rusi u Tartusu i Hmeimimu

Rusija je koristila sjeverni rub like Tartus

Rusko mornaričko uporište u Tartusu bilo je ustrojeno 1971. godine kao jedna od baza za tadašnju 5. (mediteransku) eskadru Sovjetske mornarice, koja se u doba Hladnog rata ogledala s američkom 6. flotom baziranom u Italiji. Značaj spomenute baze u Siriji dodatno je porastao u travnju 1977. godine, kada su u nju preseljeni i pojedini mornarički resursi iz dotadašnjih baza u Egiptu. Temeljem odluke iz svibnja 1983. godine ondje su do 1984. bili raspoređeni i dodatni logistički resursi (720. logistička uporna točka Crnomorske flote), među ostalim i plutajući dokovi, radionice i dodatna oprema. Sve je to dočekalo i kraj Hladnog rata, raspad Sovjetskog Saveza te ukidanje sovjetske 5. operativne eskadre – da bi preostale resurse u Tartusu nastavila koristiti Ruska Federacija kao država sljednica Sovjetskog Saveza u okviru njihove jedine preostale prave inozemne vojne baze, koja je 1996. ugostila i jedini ruski nosač „Admiral flote Kuznjecov“ na njegovu prvom mediteranskom krstarenju.

Plovila vojnog poduzeća “Oboronlogistika LLC” na ruti od Novorusijska do Tartusa

Bitnija obnova odnosa Rusije i Sirije nastavila se 2005. godine velikim ruskim otpisivanjem starih sirijskih dugova (njih oko 73 posto, vrijednih oko 13,4 milijarde USD), da bi, po drugom mediteranskom krstarenju ruskog nosača „Kuznjecov“, u kolovozu 2008. godine tijekom posjeta sirijskog predsjednika Bashara al-Assada ruskom Sočiju bio dogovoren i nastavak vojno-mornaričkih odnosa Rusije i Sirije. Uz jedan operativni dok u Tartusu, ruski mornari su popravili još jedan, a onda se krenulo i u ponešto širu obnovu, s namjerom češćeg korištenja tih objekata od srpnja 2009. godine, nakon trećeg po redu mediteranskog krstarenja ruskog nosača „Kuznjecov“.

Ruski flotni sastav pred Sirijom krajem 2016. godine

Naravno, sve se to zakompliciralo izbijanjem tzv. „Arapskog proljeća“ u Siriji tijekom ožujka 2011. godine, da bi Rusija nakon godinu dana dodatno pojačala osiguranje luke Tartus (uz demonstrativno sidrenje „Kuznjecova“ ispred luke), a zatim odande i počela aktivnije pomagati sirijskom režimu – uz obnovu i vlastitih „Mediteranskih pomorskih namjenskih snaga“ u rujnu 2013. godine. Nakon dodatnih flotnih aktivnosti s „Kuznjecovom“ na Mediteranu, Rusija se intenzivno angažirala u Siriji – posebno po pitanju organiziranog uništavanja tamošnjeg kemijskog naoružanja, koje je bilo službeno okončano početkom 2016. godine (uz mnogo sumnji i kasnijih navoda o napadima kemijskim oružjem). U svemu tome su aktivno sudjelovali i ruski ratni brodovi iz Tartusa, dok je luka postala i posebno bitnom logističkom točkom ruske intervencije u Siriji (krajnja točka tzv. „Sirija-ekspres“ rute ruskih opskrbnih brodova), koja je započela u ljeto 2015. godine te trajala sve do pada sirijskog režima Bashara al-Assada u prosincu 2024. godine. Posebno tu treba spomenuti i pristizanje borbene skupine oko nosača „Admiral Kuznjecov“ početkom studenoga 2016. godine, kada su njegovi avioni prvi put bili i u borbenim djelovanjima oko Homsa, Idliba i Aleppa – da bi njegov odlazak početkom 2017. bio ujedno i zadnji put da se taj brod vidjelo u operativnom stanju.

Prostor zrakoplovne baze Hmeimim na sjeveru međunarodnog aerodroma Latakija

Treba napomenuti kako se baš od kolovoza 2015. krenulo glasnije spominjati i zrakoplovnu bazu Hmeimim, smještenu na sjeveroistočnoj strani kompleksa međunarodne zračne luke Latakija, kod naselja Hmeimim, oko 15 km jugoistočno od samog obalnog grada Latakija. Prema ugovoru sa sirijskim vlastima od 26. kolovoza 2015. godine, Ruska Federacija je počela besplatno koristiti (a onda i užurbano razvijati) ovaj kompleks na neodređeno vrijeme – a on je uskoro postao i okosnicom žestokih ruskih zrakoplovnih djelovanja u građanskom ratu u Siriji. Osim što je prostor baze završio pod punom ruskom nadležnošću, tamošnje vojno osoblje i njihove obitelji dobili su diplomatski status u Siriji, te je Rusija preuzela i kompletno osiguravanje prostora ovog ovećeg vojnog kompleksa.

Domet sustava S-400 u Siriji

To je bilo dodatno pojačano i nakon 24. studenoga 2015. godine, kada je turska protuzračna obrana u pograničnoj zoni Turske i Sirije srušila ruski borbeni zrakoplov Su-24M – da bi Rusija na prostor zračne baze Hmeimim 26. studenoga rasporedila i moderni protuzračni sustav S-400, dok je pred luku Tartus bila upućena tadašnji ponos ruske flote, krstarica „Moskva“, opremljena brojnim raketama sustava S-300 (što joj nije pomoglo 14. travnja 2022. pred obalama Ukrajine, kada je završila na dnu Crnog mora). Ova raspoređivanja napredne ruske protuzračne tehnike uvelike su zatvorila sirijski zračni prostor za susjede i vanjske vojne sile (osim za Izrael, koji se pokazao iznimno snalažljivim u probijanju takve obrane) – da bi uskoro stigle i vijesti o dodatnom zatvaranju pomorskog prostora pred obalama Sirije, kada su od 15. studenoga 2016. kod luke Tartus bile raspoređene ruske snage opremljene raketnim sustavima K-300P Bastion-P.

Namjenski građeni dronovi trebali su izbaciti bombe po zrakoplovnoj bazi

Tijekom studenoga 2016. u zračnoj bazi Hmeimim privremeno su bili stacionirani i zrakoplovi s ruskog nosača „Kuznjecov“, nakon niza incidenata na brodu koji su onda doveli do njegova odlaska na za sada „beskonačni“ remont – da bi 6. siječnja 2018. godine ondje bio zabilježen i prvi javno poznati operativni napad jatom dronova. Tom je prilikom 13 besposadnih letjelica navodno izvelo automatizirani prilaz bazi Hmeimim, da bi onda pod ručnim vođenjem izvele same napade, za čiju je provedbu Rusija optužila državu s „visokotehnološkim sposobnostima za davanje satelitske navigacije i daljinskog upravljanja“, spominjući istodobno izvidničko djelovanje američkih zrakoplova Poseidon-8 u regiji. Takvi inventivni napadi raznim dronovima ondje su se ustrajno bilježili i tijekom idućih godina, da bi se posljednju takvu situaciju spominjalo u veljači 2025. godine, kada su takvi oblici ratnih djelovanja već svima postali dobro poznati s bojišta u Ukrajini.

Kraj ruskih djelovanja u Siriji

Ulaz u bazu Hmeimim, bez portreta Bashara Al-Assada, 18. prosinca 2024. godine

Bitno pojačanu funkciju ruske baze u Tartusu jasno je označilo i već spomenuto ugovaranje dodatnih 49 godina korištenja ovog kompleksa, koje je Vladimir Putin nakon duže parlamentarne procedure konačno potpisao u prosincu 2017. godine. Ipak, izgleda da nije došlo do bitnijih ruskih ulaganja u civilni i vojni dio luke, a baziranje vojnog brodovlja otežavala je slaba opremljenost luke i nedostatak pravih brodograđevnih kapaciteta za veće zahvate održavanja ratnih brodova. Konačno, 3. prosinca 2024. godine, u kontekstu šireg sloma dotadašnjeg sirijskog režima, ruske mornaričke vlasti odlučile su iz sigurnosnih razloga naložiti isplovljavanje iz Tartusa svojim preostalim brodovima (tri fregate, podmornica i dva pomoćna broda), kao što je do 7. prosinca započelo i ubrzano zračno evakuiranje ljudstva i opreme iz zrakoplovne baze Hmeimim kod Latakije. Dok se 8. prosinca 2024. čulo o stavljanju osiguranja luke Tartus u stanje visoke pripravnosti, navodno je baš tog dana iz zračne baze Hmeimim i tadašnji predsjednik Sirije Bashar al-Assad pobjegao prema svom novom domu u Moskvi.

Ahmad al-Sharaa u Moskvi 15. listopada 2025. godine

Zato su do 6. siječnja 2025. sva ruska plovila napustila Mediteran – a status vojnog dijela luke Tartus ostao je prepušten pregovorima, baš kao i status zrakoplovne baze Hmeimim. Usprkos djelovanju ruskog predstavnika za Bliski istok Mihaila Bogdanova (kojega je 29. siječnja 2025. primio novi sirijski predsjednik Ahmad al-Sharaa), a onda i telefonskom razgovoru vrha sirijske i ruske države 12. veljače 2025. godine, tijekom prve polovice 2025. godine luka Tartus izgledala je uvelike ispražnjena, iako je povremeno pružala usluge ruskim ratnim brodovima u prolasku. Razgovori su se dodatno intenzivirali, prvo odlaskom novog sirijskog ministra vanjskih poslova Assada Hassana al-Shaibanija u Moskvu 31. srpnja 2025., a onda i posjetom sirijskog predsjednika Ahmada al-Sharaae 15. listopada 2025. godine. Kroz to se vrijeme iskristalizirao je i stav da Rusija neće nastaviti prisutnost u Siriji ako se o tome ne postigne sporazum s lokalnim vlastima, kao i o tome da bi se preostali vojni kompleksi mogli zajednički koristiti u humanitarne svrhe te za dopremu humanitarne pomoći.

Asaad Hassan al-Shaibani u vojnom dijelu luke Tartus

Svi ti razgovori bili su nastavljeni i tijekom ponovljenog posjeta Moskvi sirijskog ministra vanjskih poslova al-Shaibanija 24. prosinca 2025. godine, kao i sirijskog predsjednika al-Sharaae 28. siječnja ove godine – te posjetom ruske delegacije Siriji 4. veljače 2026. godine. Novo stanje tih međudržavnih odnosa objavljeno u nedjelju 9. kolovoza tek treba zaživjeti, kao što ostaje za vidjeti i uspješnost provedbe prijelaznog perioda, zakazanog za iduća tri mjeseca – čije je odbrojavanje započeo i jučerašnji posjet sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada Hassana al-Shaibanija kako prostoru luke Tartus, tako i međunarodnom aerodromu u Latakiji te tamošnjoj zrakoplovnoj bazi Hmeimim.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 11. kolovoza 2026. pod nazivom “Kraj jedne ere. Nakon 20 mjeseci postala je jasna sudbina zadnjeg ruskog uporišta na Mediteranu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sirija-preuzima-tartus-i-hmeimim-uz-tromjesecni-prijelaz-i-nove-aranzmane-15735903

Ministarstvo obrane SAD-a ubrzava proizvodnju sustava za proturaketnu obranu sklapanjem okvirnih sporazuma s tvrtkama Lockheed Martin i Northrop Grumman radi proširenja proizvodnih kapaciteta za komponente koje se koriste u dva konkretna oružna sustava. Cilj je tih sporazuma učetverostručiti proizvodnju strukturnih komponenti za rakete presretače sustava THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) te podržati trostruko povećanje proizvodnje raketa Patriot Advanced Capability-3 Missile Segment Enhancement (PAC-3 MSE), navodi se u priopćenju Ministarstva obrane SAD, objavljenom u ponedjeljak 3. kolovoza. „Izgradnja ‘Arsenala slobode’ zahtijeva snažne i dinamične lance opskrbe na svim razinama industrijske baze”, napisao je u izjavi Michael Duffey, podtajnik za nabavu i održavanje, dodavši: „Okvirni sporazumi s dobavljačima komponenti za streljivo, poput tvrtke Northrop Grumman, ključni su za ubrzanje procesa trostrukog povećanja proizvodnje raketa PAC-3 i učetverostručenja proizvodnje presretača za sustav THAAD.”  Ministarstvo je izjavilo da će sporazumi dobavljačima potvrditi dugoročnu potražnju koja je preduvjet ulaganja u alate, nadogradnju postrojenja i razvoj radne snage.

Donald Trump tvrdi da svega ima “dovoljno”

Financijski uvjeti i vremenski okvir proizvodnje nisu bili uključeni u objavu Ministarstva obrane, ali Northrop Grumman je izjavio da je sklopio sporazume vrijedne ukupno 3 milijarde dolara. Sporazumi uključuju ugovor od 2 milijarde dolara za isporuku raketnih motora i raznih uređaja te ugovor od milijardu USD za povećanje isporuka komponenti THAAD-a. „Naša dugoročna ulaganja u revolucionarne proizvodne tehnologije i otporne lance opskrbe omogućuju nam da se prebacimo sa stabilne proizvodnje na porast proizvodnje u rekordnom roku“, poručio je u izjavi potpredsjednik Northrop Grummana Ben Davies, dodavši: „Kao jedan od vodećih američkih proizvođača raketnih motora na kruto gorivo, podržavamo napore administracije da ubrza proizvodnju streljiva. To je ključan skok naprijed koji osigurava da američka obrambena prednost ostane oštrija, brža i bitno ispred globalnih prijetnji“, nastavio je Davies. Northrop je objavio da je uslijed povećanog ulaganja od 2021. godine udvostručio kapacitet isporuke raketnih motora na kruto gorivo u svojim pogonima u saveznoj državi Utah, gotovo utrostručio kapacitet u Balističkom laboratoriju Allegany u Zapadnoj Virginiji i povećao kapacitet isporuke raketnih motora na kruto gorivo za 25% u svom pogonu u Elktonu, savezna država Maryland. To će podržati planove američke vojske za povećanje godišnje proizvodnje projektila PAC-3 MSE s oko 600 komada na 1.000 za američke snage i savezničke zemlje. Sporazum uspostavlja drugi izvor za takve raketne motore na kruto gorivo i povećava proizvodnju sigurnosnih sklopova za paljenje (Ignition Safety Device – ISD). Pentagon je izjavio da bi dodavanje još jednog dobavljača tih raketnih motora povećalo konkurenciju i smanjilo rizike u lancu opskrbe. Prema sporazumu za THAAD, Northrop će povećati mjesečne isporuke strukturnih komponenti, uključujući oplate sredine trupa, zaštitne kape lansirnih kontejnera i sklopove raketnih vodilica u kontejneru. Tvrtka isporučuje komponente za sustav raketne obrane od 2002. godine. Northrop je izjavio da je od 2019. uložio više od 2 milijarde dolara u tehnologije i objekte povezane sa streljivom, uključujući više od 1 milijarde dolara za proizvodnju raketnih motora na kruto gorivo.

Lockheed je najavio sedmogodišnju modifikaciju ugovora za do 53,86 milijardi dolara za PAC-3 MSE. Dodjela dovodi ukupnu vrijednost višegodišnjeg ugovora na 58,62 milijarde dolara, nakon što je preliminarni sporazum (Undefinitized Contract Action – UCA) od 4,7 milijardi dolara dodijeljen u travnju za prvu godinu.

Trump bijesan zbog stanja zaliha raketa

Trump je brzo reagirao na tekst iz Washington Posta

Sve se to događa dok američki mediji izvještavaju o nezadovoljstvu predsjednika Trumpa ministrom obrane Hegsethom. Američki predsjednik Donald Trump navodno je prošlog tjedna u Camp Davidu kritizirao ministra obrane Petea Hegsetha zbog manjkavih informacija o stanju američkih zaliha raketa, izvijestio je The Washington Post. Prema pisanju tih novina, do sukoba je došlo na marginama sastanka kabineta, u trenutku kada Washington razmatra mogućnost povratka opsežnijim borbenim operacijama u Iranu. Naime, Donald Trump je u ponedjeljak izjavio da je naredio, a potom opozvao „najveći napad od Drugoga svjetskog rata“, dok se čekaju navodi o novim pregovorima o Hormuškom tjesnacu. Iako su Sjedinjene Države objavile nove sporazume o proizvodnji nekih od najvažnijih vrsta streljiva, poput projektila za protuzračni sustav Patriot, njihova proizvodnja može trajati i do dvije godine, pa trenutačno nema brzog rješenja za nestašice.

Samo u prvom mjesecu sukoba SAD je ispalio više od 850 krstarećih projektila Tomahawk te više od 1.000 projektila sustava Patriot i THAAD. The Washington Post, pozivajući se na dvije osobe upoznate s razgovorom, navodi da je Trump rekao Hegsethu kako je smatrao da je problem nedostatka projektila dugog dometa i presretača već riješen. U istom se izvješću navodi da je Hegseth odgovornost prebacio na svog zamjenika Stephena Feinberga. Bijela kuća je, međutim, u potpunosti odbacila takve tvrdnje. Glasnogovornica Caroline Leavitt izjavila je za The Post: “To je sto posto lažna vijest. To se doslovno nikada nije dogodilo. Predsjednik Trump ima potpuno povjerenje u ministra Hegsetha.” Sličan odgovor stigao je i iz Pentagona. Glasnogovornik Sean Parnell je rekao: “Ministar Hegseth nije nikoga doveo u zabludu glede stanja naših zaliha streljiva niti je krivio zamjenika ministra Feinberga.” Parnell je dodao da su i navodi o iscrpljenim zalihama, unutarnjim nesuglasicama te Hegsethovu stajalištu o Iranu također izmišljeni. Za sada nema dodatnih pojedinosti koje bi potvrdile što se točno dogodilo tijekom sastanka u Camp Davidu, no navode o manjku raketa presretača dobro oslikavaju objave američkog specijaliziranog think-tanka CSIS kako s početka travnja, tako i od 27. srpnja ove godine (gdje navode trenutnu raspoloživost 759-827 raketa za Patriot, te 234-278 raketa za THAAD).

Njemačka je u prvih pet mjeseci 2026. godine odobrila izvoz oružja u Izrael u vrijednosti od gotovo 800 milijuna eura (913 milijuna dolara), što je više nego u prethodnih 20 mjeseci zajedno, potvrdila je vlada u Berlinu. Prema odgovoru Saveznog ministarstva vanjskih poslova na zastupničko pitanje krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), gotovo sva odobrenja izdana su u travnju i svibnju, objavila je u ponedjeljak 27. srpnja Al Jazeera. Ova odobrenja nagovještavaju znatan porast izvoza oružja u Izrael iz jedne od njegovih najčvršćih europskih saveznica, unatoč inzistiranju njemačke vlade na zabrinutosti zbog razaranja koja je u Pojasu Gaze prouzročila izraelska vojska.

Veliko ulaganje za „veliki pomorski projekt“

Podmornica INS Drakon

Njemačka Vlada je objavila da je više od 60 posto vrijednosti izdanih dozvola za izvoz oružja namijenjeno jednom, neimenovanom „velikom pomorskom projektu”. Analitičari smatraju da je najvjerojatniji kandidat podmornica koju je izgradio njemački proizvođač TKMS. Podmornica INS Drakon, plovilo klase Dolphin II, sposobno je nositi nuklearno naoružanje, a prošle je godine obavila svoju prvu plovidbu iz brodogradilišta u Kielu na Baltičkom moru. Njezina procijenjena vrijednost iznosi 480 milijuna eura (548 milijuna dolara). Prema izvješćima njemačkih medija, službeno je predana izraelskoj ratnoj mornarici prošlog tjedna. Prema više izvješća, podmornica bi mogla biti opremljena sustavom za okomito lansiranje (VLS), što bi joj omogućilo ispaljivanje krstarećih ili balističkih projektila s nuklearnim bojevim glavama. Izrael bi tako postao tek druga mornarica – nakon Južne Koreje – za koju se zna da koristi VLS na modernoj podmornici s konvencionalnim pogonom i sustavom pogona neovisnog o zraku (AIP). Tijekom ispitivanja na moru, toranj podmornice bio je prekriven ceradama i pločama od stakloplastike kako bi se promatračima onemogućilo utvrđivanje konfiguracije naoružanja. Sa strateškog gledišta, podmornice ove klase mogle bi osigurati sposobnost uzvratnog nuklearnog udara s mora – odnosno sposobnost zemlje da uzvrati nuklearnim oružjem nakon što je i sama bila izložena nuklearnom napadu.

U svibnju 2026. potpisan je sporazum o suradnji između TKMS i Elbita (Photo: TKMS)

Al Jazeera nastavlja da je u svibnju TKMS potpisao memorandum o razumijevanju o budućoj suradnji s tvrtkom Elbit Systems, najvećim izraelskim privatnim dobavljačem obrambenih proizvoda. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo gospodarstva i energetike, u čiju nadležnost spadaju dozvole za izvoz oružja, odbili su komentirati ovu temu.  Max Mutschler, viši istraživač pri Međunarodnom centru za proučavanje sukoba u Bonnu (BICC), izjavio je za Al Jazeeru: „Nažalost, činjenica da savezna vlada to izričito ne spominje također je tipičan primjer nedostatka transparentnosti vezanog uz izvoz oružja.” Prošle godine izvještaji su bili proturječni po pitanju toga je li izdana dozvola za izvoz podmornice. Narudžba datira iz 2012. godine. Dok je tvrtka TKMS nagovještavala da je odobrenje izdano, njemačka vlada to je u to vrijeme negirala.

Promjenjivi stavovi Njemačke

Oklijevanje je možda proizašlo iz pravnih dvojbi vezanih uz postupak protiv Njemačke pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, kao i iz promjene javnog mnijenja u Njemačkoj, koje se uvelike okrenulo protiv izvoza oružja u Izrael. Prema medijskim izvještajima, Njemačka sufinancira oko 30 posto troškova za podmornicu Drakon i otprilike trećinu troškova za buduću klasu Dakar. Ovog mjeseca Kanada je također odabrala TKMS kao preferiranog ponuditelja za izgradnju do 12 podmornica, što bi predstavljalo najveću narudžbu u povijesti te tvrtke. Vrijednost samih plovila procjenjuje se na iznos između 12 milijardi eura (13,7 milijardi dolara) i 18 milijardi eura (21 milijarda dolara).

Izraelsko pravosuđe već godinama istražuje poslove s podmornicama sklopljene s Njemačkom zbog optužbi za podmićivanje u koje su uključeni bliski suradnici premijera Benjamina Netanyahua. Ruth Rohde iz britanske istraživačke organizacije Shadow World Investigations izjavila je za Al Jazeeru: „Izrael je koristio njemačke brodove za napade na Gazu, za njezinu blokadu i izgladnjivanje stanovništva, a podmornice koristi za smještaj nuklearnog oružja. U trenutku kada Izrael vodi brutalne ratove protiv svojih susjeda i vrši genocid u Gazi, ovaj izvoz podmornica dao bi Izraelu još jedno sredstvo u njegovu arsenalu za masovno uništenje.”

Usponi i padovi trgovine s Izraelom

Kao lider opozicije, Merz se sastajao s izraelskim premijerom Netanyahuom

Politiku Berlina o izvozu oružja u Izrael obilježili su preokreti. Početkom kolovoza prošle godine kancelar Friedrich Merz najavio je da Njemačka više neće izdavati dozvole za vojnu opremu koju bi Izrael mogao koristiti u Pojasu Gaze. Do tog trenutka, istraživanje Al Jazeere pokazalo je da je Njemačka već izvezla oružje u vrijednosti od gotovo 12 milijuna dolara u Izrael od listopada 2023., kada je Izrael pokrenuo napade na Gazu.

Djelomična obustava pokazala se kratkotrajnom: vlada je u studenome ukinula ograničenja i vratila se razmatranju zahtjeva za izvoz od slučaja do slučaja. Čak i tijekom obustave, prethodno odobrene isporuke su se nastavile. Primjerice, u rujnu je pošiljka oružja iz Njemačke vrijedna 794.000 dolara stigla u zračnu luku Ben-Gurion kod Tel Aviva.

Max Mutschler je za Al Jazeeru izjavio da su neki dužnosnici u vladi „smatrali izvoz određenog oružja u Izrael problematičnim s obzirom na brojna i vjerodostojna izvješća o izraelskim ratnim zločinima tijekom vojne operacije u Gazi”. Ipak, to nije bilo dovoljno da se „uvede općenito restriktivna politika izvoza oružja prema Izraelu”.

Ekonomska računica dok su dijelovi gospodarstva u krizi

Njemačka je jedan od najvećih svjetskih izvoznika oružja. Prema Izvješću o izvozu oružja saveznog Ministarstva gospodarstva, objavljenom sredinom srpnja, u prvih šest mjeseci 2026. godine izdane su dozvole za izvoz oružja u vrijednosti od 13,87 milijardi eura (15,8 milijardi dolara). To je više nego četverostruko veći iznos u odnosu na isto razdoblje 2025. godine. Ukrajina i dalje ostaje glavni primatelj njemačkog izvoza oružja. Mutschler je to objasnio: „Većina saveznih vlada izvoz oružja promatra – i nastavila ga je promatrati – prvenstveno iz ekonomske perspektive te ga pozdravlja kao sredstvo jačanja obrambene industrije. (…) Činjenica da se te pošiljke oružja mogu iskoristiti i za počinjenje ratnih zločina čini se da igra znatno manju ulogu u procesu donošenja odluka.”

Sklapanje vozila Boxer u KNDS-ovoj tvornici nedaleko Munchena (Photo: KNDS)

Dok se kriza u njemačkom gospodarstvu – čija se snaga prvenstveno oslanjala na izvoz, posebice u automobilskoj industriji – intenzivirala, njezina obrambena industrija posljednjih godina bilježi procvat. Taj se razvoj događaja javno pripisivao ruskoj invaziji na Ukrajinu, iako su planovi za povećanje izdvajanja za obranu, prema izvješćima, bili pripremljeni i prije toga. Pieter D. Wezeman, viši istraživač na Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira (SIPRI), to smatra općim trendom: „Potražnja za oružjem u Europi dramatično je porasla tijekom posljednjih nekoliko godina, dok se potražnja za oružjem u mnogim drugim dijelovima svijeta ne čini manjom, a vjerojatno će i rasti.” Njemačko tržište i dalje je vrlo važno za domaću industriju oružja jer Njemačka planira udvostručiti svoja vojna izdvajanja – s razine znatno ispod 2 posto bruto domaćeg proizvoda na zacrtani cilj od 3,5 posto BDP-a u roku od nekoliko godina – objasnio je Wezeman: „Njemačka je sada zemlja s najvećim vojnim izdacima u Europi [ne računajući Rusiju], a njezina industrija oružja ključna je sastavnica europske vojno-industrijske baze.”

Nakon tjedan dana velikih javnih prosvjeda, polako se ocrtavaju okviri poteza kojima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski namjerava riješiti aktualnu krizu vlasti u državi. Naime, od dva glavna zahtjeva prosvjednika ispunjen je onaj lakši – Zelenski je s vrha ukrajinske vojne hijerarhije smijenio generala Oleksandra Sirskog, no još se čeka sudbina prošloga tjedna smijenjenog ministra obrane, popularnog modernizatora Mihaila Fedorova.

Stara i nova postava čelnih zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine

Kako smo rekli, u utorak 21. srpnja, nakon šestog dana demonstracija širom države, s mjesta Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ipak je smijenjen general Oleksandr Sirski, zajedno s njemu podređenim načelnikom Glavnog stožera OS Ukrajine, general-bojnikom Andrijem Gnatovim. Na mjesto generalno nepopularnog Sirskog postavljen je itekako javno popularni general-reformator Mihailo Drapati, a usprkos brojnih nagađanja – na mjestu načelnika Glavnog stožera osvanuo je donedavni zamjenik načelnika Glavnog stožera, ali ne brigadni general Volodimir Horbatjuk kako su neki nagađali, već njegov kolega general-bojnik Igor Skibjuk. Obje smjene i oba nova imenovanja službeno su objavljena kao ukazi predsjednika Ukrajine Zelenskog u srijedu 22. srpnja. No time je i dalje ostalo visjeti u zraku pitanje Fedorova, kojem je navodno prihvatljiv samo povratak na čelo Ministarstva obrane – što se pretpostavlja da je najmanje ugodna opcija za Zelenskog, koji bi se, valjda, tu trebao privatno ispričati prije nego što pod ogromnim javnim pritiskom mladog reformatora vrati na prijašnju poziciju. Naime, demonstracije za povratak Fedorova na čelo Ministarstva obrane krenule su još sredinom prošloga tjedna, dan nakon što je postalo jasno da ga je Zelenski smijenio krajem srijede 15. srpnja.

Zahtjevi i daljnji koraci prosvjednika

Od četvrtka 16. srpnja počela su na tu temu masovna okupljanja ne samo u Kijevu (na Trgu Ivana Franka, nedaleko Predsjedničkog ureda), već i u nizu gradova širom države. Usprkos naznakama od subote 18. srpnja da Zelenski smijenjenom Fedorovu nudi neko novo ustrojbeno mjesto izvan Vlade – funkciju svojevrsnog „Miltech-cara“ koja bi trebala izvana koordinirati širi razvoj vojnih tehnologija – Fedorov je to navodno odbio, a kadrovski problem koji si je sam Zelenski zakuhao nastavio je kipjeti. Naime, prosvjedna događanja postupno su dobivala na brojnosti sudionika i broju gradova u kojima se svakodnevno održavaju – tako da se već u nedjelju 19. srpnja nabrajalo ukupno 16 velikih gradova, od kojih su u nekima demonstracije tim povodom bile zakazivane i dvaput dnevno (mimo svih uzbuna i faktičnog rizika tijekom sudjelovanja u masovnim okupljanjima u dometu ruskih raketnih sustava). Dapače, dok se u nedjelju već moglo čuti dojmove kako ovogodišnji masovni prosvjedi protiv kadrovskih odluka Zelenskog u obrani po karakteru počinju prerastati od lanjskih „kartonskih prosvjeda“ prema svojevrsnom novom Euromajdanu, do ponedjeljka 20. srpnja demonstranti su formulirali i dodatni izričiti rok po pitanju povratka Fedorova na čelo obrambenog resora. Ako se to ne dogodi do petka 24. srpnja, demonstracije bi – prema tim najavama – trebale postati stalne, dakle, valjda, i uz zasnivanje prosvjednih kampova u stilu Majdana.

Promjena na čelu djelatne vojske

Iznimno loš i štetan PR potez

Treba napomenuti da su uskoro po formiranju javnog zahtjeva za smjenom Vrhovnog zapovjednika Sirskog krenule i (relativno neuspješne) akcije za demonstriranje njegove čvrste podrške među ukrajinskom vojskom. Pri tome su posebno bila primjetna izražavanja podrške prema zapovjedniku iz pojedinih prominentnijih postrojbi – što je bila inicijativa čije se podrijetlo pripisivalo Hani Maljar, bivšoj pomoćnici ministra obrane u razdoblju između kolovoza 2021. i rujna 2023. godine. No takve su pojave uskoro prestale kada se u subotu 18. srpnja u centru borbama podijeljene Kostjantinivke vidjelo dizanje ukrajinskih zastava s likovima Zelenskog i Sirskog, da bi još istog dana ispalo da su vojnici iz tog demonstrativnog vojno-propagandnog pothvata ubrzo nakon kraja snimanja završili u tamošnjem ruskom zarobljeništvu. Naravno, kasniji izrazi podrške pojedinih postrojbi bili su bitno suzdržaniji, uglavnom ograničeni na verbalne izjave pojedinih zapovjednika ili grupne izjave podrške dovođene u pitanje radi okupljanja brojnog ljudstva u dometu ruskih borbenih sredstava koja baš traže takve prilike za nanošenje masovne štete i žrtava. Istodobno, čak je i u ukrajinskom parlamentu, Vrhovnoj Radi, bila pokrenuta inicijativa kojom se od Zelenskog traži smjena Sirskog te njegova zamjena „prema kriteriju profesionalne efikasnosti i orijentacije prema mjerljivim tehnološkim rezultatima“.

FInalni sastanak predsjednika Zelenskog, vojnih zapovjednika i predstavnika vojne industrije

U takvim okolnostima Zelenski je krenuo ponešto neočekivano – organiziravši višednevni niz sastanaka s pojedinim visokim vojnim dužnosnicima iz Glavnog stožera, ali i s bojišta – s posebnim naglaskom na visoke zapovjednike pojedinih odsjeka bojišnice te čelnike pojedinih novoustrojenih korpusa i specijaliziranih postrojbi. Tako je Zelenski u subotu 18. srpnja krenuo s pojedinačnim razgovorima s Fedorovim i Sirskim, da bi onda u društvu samo svog vojnog savjetnika Pavla Palise nastavio i konzultacije sa zapovjednicima 7. interventnog desantno-jurišnog i 8. desantno-jurišnog korpusa, te čelnicima 10., 11., 17. i 20. korpusa Kopnenih snaga. U nedjelju 19. srpnja na red su došli zapovjednik Ujedinjenih snaga Drapati i zamjenik načelnika GS Ukrajine Horbatjuk, te zapovjednik Desantno-jurišnih snaga OS Ukrajine Oleg Apostol – da bi u ponedjeljak 20. srpnja Zelenski još i ponovio sastanke s generalima Drapatijem, Horbatjukom i Apostolom, ovoga puta opet praćen svojim savjetnikom Palisom, ali i vršiteljem dužnosti ministra obrane Jevgenijem Hmarom. Kako izgleda, ovo ponavljanje sastanaka vjerojatno je bilo i osnovom za pretpostavke kako se tu radi o ozbiljnim kandidatima za novi vojni vrh Ukrajine – što je onda bilo donekle razblaženo sastancima s trima zapovjednicima s prvih crta glavne ukrajinske bojišnice – Andrijem Biljeckim (trenutačno vodi 3. korpus Kopnenih snaga OS Ukrajine) i Igorom Obolenskim (čelnikom 2. korpusa Nacionalne garde „Hartija“) te Denisom Prokopenkom (1. korpus Nacionalne garde „Azov“). Ujedno je bio održan i sastanak na kojem je Zelenski okupio zapovjednike desantno-jurišnih snaga (Apostol), te već spomenute čelnike 1. i 2. korpusa Nacionalne garde, kao i zapovjednike 10., 11. i 19. korpusa Kopnenih snaga s predstavnicima ukrajinske vojne industrije, čije proizvode koriste i sve ove postrojbe – što bi ubuduće trebala postati i učestala praksa radi predstavljanja tehnoloških noviteta i uklanjanja logističkih uskih grla ili problema. Ipak, treba napomenuti da se ukupna društvena atmosfera do tada toliko zaoštrila da je šef Ureda predsjednika Zelenskog Kirilo Budanov pozvao javnost da smiri strasti, budući da „neprijatelj pažljivo gleda svaki naš unutarnji konflikt i čeka da se počnemo među sobom boriti“.

Imenovanje Drapatija

Bivši zapovjednik OS UKR Valerij Zalužni sada je na ugodnoj diplomatskoj poziciji

U utorak 21. srpnja Zelenski je u društvu Palise i Hmare nastavio sastanke sa zapovjednicima i 9., 12., 14., 15., 16., 18. i 21. korpusa Kopnenih snaga te 30. marinskog korpusa – navodno s naglaskom na primarne potrebe borbe na prvim crtama, zaštitu granice te vizije obrambene strategije tih pojedinih zapovjednika. Onda je na red za razgovor došao i general-bojnik Viktor Nikoljuk, od ovogodišnjeg travnja zapovjednik Operativnog zapovjedništva „Istok“, od kojeg se Zelenski informirao o stanju središnjeg dijela bojišta, od Slovjanska preko Kostjantinivke do Druškivke. Po nekima, i on je ozbiljno figurirao za mjesto Vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, iako se to na kraju nije poklopilo – možda i zbog njegove navodne bliskosti sa smijenjenim generalom Sirskim. No sve to bio je tek uvod u kasno navečer objavljenu odluku predsjednika Ukrajine Zelenskog o imenovanju Drapatija za Vrhovnog zapovjednika umjesto Sirskog – od kojeg se bilo lako oprostiti nakon nešto manje od 30 mjeseci na dužnosti, usprkos njegovim vojnim dosezima s početka rata (obrana Kijeva, provedba ofenzive u Harkivskoj oblasti, a onda i manje uspješne borbe u Bahmutu, te povlačenje od Avdiivke do Pokrovska), koje zadnjih dana svi učestalo spominju. Pri tome, treba napomenuti kako se Sirskom – uz činjenicu da je podrijetlom Rus iz Rusije – često na teret stavljalo i ratovanje „po sovjetskom modelu“, uz toleriranje većih žrtava po cijenu postizanja borbenih ciljeva – gdje mu nisu zadnjih dana pomogli ni izlasci u javnost u kojima se čudio „otkrićima“ o neslaganjima s ministrom obrane Fedorovim, iako su o tome izričito govorili i sam predsjednik Zelenski kao i niz drugih vojnih vođa. S takvom popudbinom teško je za njega zamisliti neku ozbiljnu daljnju funkciju u širem obrambenom sustavu Ukrajine, dok ovog isluženog generala teško da čeka i nekakva komotna diplomatska fotelja – poput one veleposlanika u Velikoj Britaniji, na kojoj zadnje skoro tri godine živi i radi prethodnik Sirskog, general Valerij Zalužni.

Konačno, malo prije podneva u srijedu 22. srpnja, Zelenski je objavio i odabir osobe za mjesto načelnika Glavnog stožera OS Ukrajine, koje bi radno trebalo pratiti novog Vrhovnog zapovjednika Drapatija. Iako je izbor general-bojnika Skibjuka za neke bio iznenađenje, taj je odabir manje začudan ako znamo da su Drapati i Skibjuk već ranije uspješno radili zajedno, posebno tijekom oslobađanja zapadnog dijela Hersonske oblasti krajem 2022. godine.

Tko je Drapati?

Drapati je prvu slavu stekao probojem pro-ruskih barikada u Mariupolju 2014.

Sam Drapati, kao časnik oklopništva, rođen je i školovan u Ukrajini te je svoju vojnu karijeru počeo 2004. godine, da bi do ruske aneksije Krima i početka rata 2014. došao do čina bojnika te zapovjedništva nad 2. bojnom 72. mehanizirane brigade OS Ukrajine. Tada je bila posebno zapažena situacija kada se borbeno vozilo pod njegovim osobnim zapovjedništvom početkom svibnja praktično leteći probilo kroz barikade ruskih separatista u centru Mariupolja – da bi onda ugled učvrstio u kolovozu 2014. godine, kada se pod njegovim zapovjedništvom bojna s borbenim vozilima uspjela probiti iz praktičnog okruženja (kod graničnog mjesta Izvarine na jugoistoku Luganske oblasti) i prijeći skoro 160 km natrag do ukrajinskih položaja s opremom i tek minimalnim gubicima. Osim dobivanja čina, tu se formirala i reputacija Drapatija kao časnika za posebno problematične dijelove bojišta, na kojima on uspijeva djelovati uz minimum neizbježnih ljudskih žrtava. Naravno, to u uvjetima rata kakav se u Ukrajini vodi od veljače 2022. godine pa do danas ima sasvim drukčije značenje, iako je Drapatiju takav ugled osigurao privrženost ljudstva, koju je dopunio i inzistiranjem na reformama (posebno po pitanju kvalitetne obuke, promicanja iskusnih kadrova i sprečavanja incidentnih situacija gdje okupljanje masa vojske daje Rusima prilike za raketne napade s mnogo žrtava na cilju napada).

Jevgenij Hmara, novi v.d. ministra obrane, i general Mihailo Drapati, novi zapovjednik OS UKR

Kada na mjestu zapovjednika Kopnenih snaga Ukrajine Drapati nije uspio u provedbi svojih reformskih ciljeva (navodno zbog neslaganja s generalom Sirskim kao nadređenim „nije uspio osigurati odgovarajuću provedbu svojih zapovijedi“, kao ni odgovornost za prekršitelje zapovijedi), Drapati 1. lipnja 2025. podnosi ostavku na mjesto zapovjednika Kopnenih snaga. Samo koji dan kasnije on preuzima „Združene snage OS Ukrajine“ te se vraća na sjeveroistok bojišnice, gdje u idućim mjesecima koordinira ukrajinsko stabiliziranje bojišnice oko Kupjanska, za kojeg su Rusi već 20. studenoga tvrdili kako je kompletno okupiran (što se uskoro pokazalo poprilično promašenim). Za kraj, zanimljivo je napomenuti i da je Drapati bio jedan od rijetkih djelatnih časnika OS Ukrajine koji su odmah u rano poslijepodne 16. srpnja podržali smijenjenog ministra obrane Fedorova, naglasivši kako „zapovjednik nema pravo ostati šutjeti o problemima, posebno kada se njihova cijena mjeri u propuštenim mogućnostima, vremenu i ljudskim životima. Tišina tu ne štiti vojsku; ona samo omogućuje da se greške akumuliraju, čineći njihovo otklanjanje mnogo težim“. U tom je svjetlu onda bila prikazana i njegova sklonost reformama i uspostavi efikasnog vojnog sustava, na čemu navodno i sam Fedorov inzistira (ne samo) zadnjih mjeseci na čelu Ministarstva obrane.

Što dalje?

Donedavnom ministru obrane Mihailu Fedorovu naglo je skočila popularnost

S jedne strane, ako je tko i sumnjao, zadnji su dani nedvojbeno pokazali da Fedorov trenutačno uživa iznimnu popularnost u široj javnosti Ukrajine. Istraživanja tamošnjeg javnog mnijenja pokazala su da je njegova osobna popularnost posljednjih dana skočila od prijašnjih oko 35 posto na 65 posto – čime je mladi Fedorov završio na drugom mjestu političke rang-liste, odmah iza karizmatičnog umirovljenog generala Zalužnog (70 posto podrške), te iznad trećeplasiranog Budanova (62 posto) – dok je sam Zelenski na četvrtom mjestu s podrškom od 59 posto ispitanika. Pri tome, sa smjenom Fedorova ne slaže se 72 posto ispitanih, 5 posto je odobrava, a 17 posto nema stav – dok je sredinom tjedna sada dovršenu smjenu Sirskog podržalo 55 posto ispitanika, njih 15 posto bilo je protiv, a 19 posto nije imalo stav o tome. Uz to, u zadnjih tjedan dana bilježio se i pad popularnosti ionako ne baš omiljenog generala Sirskog, čije je povjerenje od prijašnjih 39 posto zadnjih dana palo na samo 23 posto ispitanika. Ipak, zanimljivo je u tim anketama zapaziti i razliku koju Ukrajinci rade između općenitog odobravanja pojedinih osoba na političkoj sceni i vjerojatnosti koju iskazuju da bi za njih glasali na nekim budućim predsjedničkim izborima. Tu Zelenski i dalje vodi s 22,3 posto ispitanika, dok bi 14,9 posto navodno glasalo za bivšeg generala Zalužnog, 13,4 posto za donedavnog (a možda i opet budućeg) ministra obrane Fedorova, 7,2 posto za Budanova te 5 posto za ukrajinskog boksača Usika i oko 4,5 posto za bivšeg predsjednika Petra Porošenka. Imajući u vidu sve te brojeve, ne čude ni glasine da bi sam Fedorov uskoro mogao osnovati neku vlastitu „antikorupcijsku“ stranku, što je perspektiva koja se vjerojatno Zelenskom sviđa još i manje od velikog reteriranja te vraćanja Fedorova na mjesto ministra obrane Ukrajine.

No budući da u utorak 21. srpnja nije pomoglo ni navodnih šest sati pregovaranja i „lomljenja“ mladog Fedorova – otvoreno je pitanje kako će se Zelenski po tom kadrovskom pitanju postaviti u danima koji dolaze, posebice s obzirom na to da su prosvjedi i dalje masovni te svakodnevni (u srijedu 22. srpnja, među ostalim, u Kijevu, Odesi, Ternopilu, Lavovu, Kremenčuku, Černivcima, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici i Poltavi). No dok se iz Ministarstva obrane čuje kako vršitelj dužnosti ministra Hmara s novim Vrhovnim zapovjednikom već dogovara nastavak provedbe tehnoloških i reformskih ideja Fedorova, rješenje čitavog ovog kadrovskog rebusa itekako je još otvoreno – s perspektivom da od petka 24. srpnja prosvjedi prerastu i u nekakvo konstantno demonstriranje javne volje protiv odluka moćnika na vlasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. srpnja 2026. pod nazivom “Iza kulisa vrtloga u Ukrajini: Generali su Zelenskom dolazili jedan po jedan, atmosfera se zaoštrila, reagirao je i Budanov…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zelenski-smijenio-sirskog-imenovao-drapatija-prosvjedi-traze-povratak-fedorova-15730598

Američki ministar obrane Pete Hegseth objavio je da su troškovi rata s Iranom za Sjedinjene Države dosegnuli 37,5 milijardi dolara, naglasivši potrebu za dodatnim ulaganjima u američku vojsku. Naime, jučer je Hegseth, zajedno s načelnikom Združenog stožera američkih Oružanih snaga generalom Danom Caineom i ministricom poljoprivrede Brooke Rollins, odgovarao na pitanja članova Odbora za proračunska sredstva američkog Senata u vezi sa zahtjevom za dodatnim proračunskim sredstvima za Ministarstvo obrane. “Kao što znate, živimo u opasnom svijetu koji zahtijeva odvažno i brzo djelovanje. Upravo zato tražimo ova dodatna sredstva za fiskalnu godinu 2026.“, rekao je Hegseth. Opisao je zahtjev za dodatnim financiranjem kao nužnu i hitnu nadopunu resursa namijenjenih zadovoljavanju neposrednih potreba Ministarstva obrane. Hegseth je naglasio da dodatna sredstva ne predstavljaju zamjenu za postojeći proračun, već dodatnu potporu u razdoblju velikih tehnoloških promjena. “Ako odmah ne uložimo ključna sredstva u tehnologiju, računalnu snagu, umjetnu inteligenciju, autonomne sustave i svemirske kapacitete, nećemo si moći priuštiti luksuz stagnacije. Protivnici koji već ulažu u ta područja mogli bi nas prestići“, rekao je američki ministar obrane.

Odgovarajući na pitanje demokratskog senatora Dicka Durbina o troškovima rata s Iranom, Hegseth je rekao da su dosadašnji troškovi iznosili 37,5 milijardi dolara. Podsjetimo, na portalu Obris. org u svibnju smo objavili informaciju da je trošak dotadašnjih operacija bio oko 29 milijardi dolara.

Tako je Trumpova administracija pozvala u utorak Kongres da odobri otprilike 70 milijardi dolara hitnih obrambenih sredstava kako bi se održali američki vojni kapaciteti usred eskalacije rata protiv Irana, upozoravajući da bi se Pentagon bez toga mogao suočiti s “kritičnim nedostacima” koji bi poremetili njegovu spremnost. Zahtjev dolazi u trenutku kada Sjedinjene Države i Iran razmjenjuju udare 10 dana zaredom u obnovljenom sukobu, produbljujući zabrinutost u Washingtonu zbog širenja rata, ocijenio je Los Angeles Times. Propast sporazuma o prekidu vatre i iznenadni nastavak rata izazvali su uzbunu unutar Pentagona zbog njegove (ne)sposobnosti da zaštiti američke snage i imovinu na Bliskom istoku tijekom dugotrajnog sukoba, s obrambenim streljivom u opasnoj nestašici, rekla su dva dužnosnika američkog Ministarstva obrane za The Times.

Senatori nisu zadovoljni ratom protiv Irana

Čak je i FOX News objavio da većina Amerikanaca ne podupire rat u Iranu

Ipak, administracija se suočava sa skepticizmom zakonodavaca iz obiju stranaka u vezi s nastavkom rata koji ne uživa potporu goleme većine Amerikanaca, nad kojim su imali tek ograničen nadzor i koji je posljednjih dana doveo do pogibije još američkih vojnika. Te su napetosti postale očite kada su ministar obrane Pete Hegseth i general Dan Caine, načelnik Združenog stožera, svjedočili pred Senatskim Odborom za proračunska sredstva kako bi obrazložili zahtjev za desetke milijardi dolara i iznijeli prva detaljna javna očitovanja o ratu još od svibnja. Hegseth je senatorima poručio da se Sjedinjene Države nalaze u „trenutku kada si ne možemo priuštiti nedjelovanje”, dok je Caine istaknuo da zahtjev za financiranjem stiže u Kongres „dok nam vrijeme još ide na ruku”. „Ključno je da budemo korak ispred svojih protivnika i moramo osigurati sredstva prije nego što nam istekne vrijeme”, rekao je Caine. Rat, za koji je predsjednik Trump prvotno predviđao da će trajati četiri do pet tjedana, sada ulazi u peti mjesec. Budući da se kraj ne nazire, senatori iz obiju stranaka izrazili su nezadovoljstvo planovima administracije.

19-godišnja Isabella Gonzales poginula je u iranskom napadu na američku bazu u Jordanu

Senatorica Patty Murray (demokratkinja iz Washingtona), vodeća demokratkinja u Odboru za proračunska sredstva, rekla je da demokrati neće podržati dodatno financiranje rata. „Odbijanje ove administracije da objasni što čini ili kako ovaj rat štiti Amerikance, njezino odbijanje da zatraži odobrenje Kongresa te očekivanje da će Amerikanci sve to jednostavno platiti bez ikakvog objašnjenja ili transparentnosti – sve to pokazuje nedostatak poštovanja”, rekla je Murray. I republikanski zakonodavci suprotstavili su se Hegsethu i Caineu po nekoliko pitanja. Tako je senator John Kennedy (republikanac iz Louisiane) poručio čelnicima Pentagona da zakonodavcima „trebaju konkretni odgovori i izravan govor” o planovima administracije kojima bi se osiguralo da Iran ne blokira promet kroz Hormuški tjesnac.

 Prosvjedi za vrijeme govora ministra obrane

Sjednicu Senatskog Odbora obilježili su i prosvjedi protivnika rata tijekom uvodnog obraćanja ministra Hegsetha. Prosvjednici su ga prekinuli na početku govora, a njegov govor je prekinut ukupno četiri puta. Demonstranti su izvedeni iz prostorije, a tijekom prosvjeda čuli su se povici “Prestanite bombardirati nevinu djecu“. Hegsethu je zamjereno i što je prošao uz novinare bez ikakve reakcije na njihova pitanja o tome što može poručiti obiteljima poginulih američkih vojnika u Jordanu.

Potpredsjednica Senatskog odbora za proračun Patty Murray kritizirala je odluku administracije predsjednika Donalda Trumpa da pokrene rat protiv Irana bez odobrenja Kongresa. Murray je rekla da je Trumpova administracija započela rat vlastitim izborom i optužila predsjednika da američkoj javnosti nije ponudio opravdanje za sukob: “Ovo je predsjednik koji kaže da nemamo dovoljno novca za zdravstvenu skrb, brigu o djeci i stanovanje, ali nekako uvijek nađemo novac za još jedan rat. Čini se da za to nema cijene“.

I dalje ćemo pratiti događaje koji u sjeni stalne napetosti u Perzijskom zaljevu, a i situacija se mijenja iz dana u dan, što dokazuje najnovija Trumpova prijetnja Iranu izrečena na njegovoj mreži Truth Social.