Britanski ministar obrane John Healey neočekivano je u četvrtak, 11. lipnja, dao ostavku, rekavši da vlada nije spremna uložiti dovoljno novca u vojsku u vrijeme “rastućih prijetnji”. Novi je to udarac britanskom premijeru Starmeru i politički već uzdrmanoj Vladi, dok se istodobno Ujedinjeno Kraljevstvo i druge zemlje članice NATO-a suočavaju s pritiskom američkog predsjednika Donalda Trumpa da povećaju vojnu potrošnju. Healey je u pismu premijeru Starmeru rekao da vladin Plan ulaganja u obranu “nije dovoljno dobar za ono što je potrebno u ovom opasnom vremenu“. Objava Plana odgođena je usred izvješća o neslaganju između Ministarstva obrane i Ministarstva financija. Starmer se obvezao povećati britansku obrambenu potrošnju na 2,5% bruto domaćeg proizvoda do 2027. i 3% do 2034. No mnogi u vojsci kažu da to nije dovoljno brzo. “Niste bili u mogućnosti, a Ministarstvo financija nije bilo voljno, osigurati resurse koji su naciji potrebni za obranu zemlje u ovom vremenu rastućih prijetnji“, napisao je Healey u svojoj ostavci, navodeći da će, prema planu potrošnje koji je predložilo Ministarstvo financija, obrambena potrošnja porasti na samo 2,68% u 2030. nakon što će sljedeće godine dosegnuti 2,6%. Healey je rekao da to nije dovoljno s obzirom na rastuće zahtjeve obrane i britanskih vojnih obveza, navodeći rat u Iranu, rusku invaziju na Ukrajinu i prijetnje Moskve. “Sada mi ne preostaje ništa drugo nego podnijeti ostavku“, ocijenio je dojučerašnji ministar obrane.

Inače, Healeyjeva ostavka na mjesto ministra obrane dolazi na dan koji su mnogi u Westminsteru očekivali objavu dugo očekivanog vladinog Plana ulaganja u obranu. Postalo je sasvim jasno da Plan još dugo neće ugledati svjetlo dana zbog sporova unutar vlade o tome kako ga financirati.

Healey – cijenjen kao ministar

Healey je na društvenim mrežama objavio pismo svoje ostavke

John Healey je bio ministar obrane Ujedinjenog Kraljevstva od izbora vlade Laburističke stranke u srpnju 2024. i smatralo ga se sposobnim i ozbiljnim ministrom. Odigrao je ključnu ulogu u jačanju međunarodne podrške Ukrajini i okupljanju multinacionalne koalicije kako bi se jamčila sigurnost u slučaju prekida vatre. Healey je također pomogao u kreiranju pomorskih sigurnosnih snaga koje bi pomogle u održavanju Hormuškog tjesnaca otvorenim za plovidbu ako se završi rat s Iranom. Ostavka ministra obrane posebno je jak udarac za Starmera, budući je Healey bio jedan od najlojalnijih članova Vlade. Osim toga, Heaely je trpio dodatna pritisak – u posljednjih mjesec dana, britanske Oružane snage nesretnim su slučajem izgubile čak četiri vojnika, što sigurno nije bilo lako za ministra obrane.

Kao što smo gore naveli, UK i druge zemlje članice NATO-a suočavaju se s pritiskom američkog predsjednika Donalda Trumpa da povećaju vojnu potrošnju. Trump već dugo dovodi u pitanje vrijednost vojnog saveza i žali se da Sjedinjene Države pružaju sigurnost europskim zemljama koje ne čine ono što mu odgovara. Britanska vojska također nastoji preokrenuti godine pada suočene sa sve agresivnijom Rusijom, koja sve više testira obranu europskih nacija svojim otvorenim, ali i tajnim aktivnostima.

Rutte : Povećanje izdataka za obranu nije lako

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, kojeg je Associated Press obavijestio o Healeyjevoj ostavci tijekom konferencije za novinare u Bruxellesu, rekao je da je Healey netko koga “jako poštujem”:

“Ono što vidimo diljem Saveza jest da zemlje povećavaju svoja obrambena ulaganja, a to naravno nije lako, jer na kraju uvijek postoji kompromis s drugim troškovima, koji su također važni”,

rekao je Rutte. Healeyjeva ostavka vjerojatno će dodatno potaknuti razgovore o tome da su Starmerovi dani kao premijera odbrojani. Već pogođen nizom pogrešnih koraka otkako su se laburisti vratili na vlast prije manje od dvije godine, Starmer se suočio s pozivima unutar redova svoje stranke da odstupi. Čini se da nije uspio premostiti jaz između Healeyjevog Ministarstva obrane i šefice financija Rachel Reeves oko obrambenih troškova.

Samo koji sat nakon Healeya, ostavku je podnio i mninistar za oružane snage Al Carns, poručivši Starmeru da Vladin plan ulaganja u obranu “nije ni dovoljno transformativan ni financiran u dovoljnoj mjeri“. Ostavku je podnijela i laburistička zastupnica Pamela Nash i to na mjesto Healeyjeve parlamentarne asistentice u Ministarstvu obrane. U svom pismu premijeru, Nash je rekla da su “kašnjenja i poteškoće u osiguravanju potrebnih sredstava za napredak plana ulaganja u obranu najnoviji problem koji šteti povjerenju javnosti u nas“.

Starmer je reagirao brzinski, imenujući Dana Jarvisa, ministra za sigurnost i bivšeg časnika britanske Kopnene vojske, za novog ministra obrane. Najavljujući Jarvisa kao svog novog ministra obrane, Sir Keir je rekao da će on “dati našim Oružanim snagama sposobnosti koje su im potrebne za obranu Britanije i održavanje sigurnosti naše nacije“.

Dok se iz krugova administracije Donalda Trumpa najavljuje postupno povlačenje američkih snaga iz Europe, europski povjerenik za obranu Andrius Kubilius upozorio je u utorak 9. lipnja da Europa može popuniti nastalu prazninu samo suradnjom i “velikim ulaganjima”. “Povlačenje ključne vojne imovine SAD-a iz Europe koštat će 500 milijardi eura“, rekao je  povjerenik Kubilius, upozoravajući da Europa mora surađivati ​​i početi proizvoditi “velike proizvode” potrebne za obranu – ili će snositi posljedice.

Više novca za gradnju strateških resursa

„Trenutno se Europska unija suočava s velikim izazovima u obrambenoj industriji“, rekao je Kubilius na predavanju o europskoj sigurnosnoj arhitekturi u think-tanku Martens Centre u Bruxellesu.

„Njemački stručnjaci nedavno su izračunali da će Europljane koštati oko 500 milijardi eura da izgrade te strateške resurse i zamijene američke strateške resurse koji se sada nalaze na europskom kontinentu. Sada nam je potrebna velika promjena naših politika i praksi u obrani“,

ocijenio je Kubilius.

Kako navodi Euronews, povjerenik za obranu utemeljio je svoj argument radom njemačkog Instituta Kiel za svjetsku ekonomiju koji procjenjuje da će se 500 milijardi eura morati potrošiti u sljedećem desetljeću u 10 ključnih područja.

„Značajan napredak prema suverenitetu može se postići u roku od 3 do 5 godina, a visok stupanj autonomije može se postići u većini područja u roku od 5 do 10 godina – pod uvjetom da se to provodi kao politički prioritet kroz usklađeni europski napor“,

tvrdi se u dokumentu. Kubilius je više puta izjavio da bi EU, kako bi se obranila od strane agresije, trebala brže proizvesti više takvih sposobnosti. Bit će potrebna „velika količina novca“, rekao je u utorak.

Procjena broja američkih snaga u Europi (Izvor: Council on Foreign Relations)

Razne europske sigurnosne agencije upozorile su da bi Rusija mogla biti spremna napasti saveznika NATO-a ili državu članicu EU do 2030. Prijetnju je pogoršao američki predsjednik Donald Trump koji je svoj drugi mandat iskoristio kako bi se dodatno povukao iz obrane Europe. Štoviše, nedavno je najavio povlačenje 5000 američkih vojnika iz Njemačke, što je dio veće kampanje povlačenja trupa koja se očekuje tijekom 6-12 mjeseci. Oko 80.000 američkih vojnika stacionirano je diljem Europe pod pokroviteljstvom NATO-a, o čemu smo često pisali na našem portalu.

Napetost između SAD-a i EU-a

Napetosti između SAD-a i ostalih saveznika NATO-a – od kojih su 23 također države članice EU – rasplamsale su se posljednjih tjedana zbog suzdržanosti Europe da podrži Washington u njegovoj vojnoj kampanji protiv Irana. Krajem travnja, njemački kancelar Friederich Merz rekao je da iransko vodstvo “ponižava” pregovarače Bijele kuće, nakon čega je uslijedila objava smanjenja broja američkih trupa u Njemačkoj.

Američki veleposlanik u EU Andrew Puzder nedavno je za Euronews izjavio da je Trump „još uvijek razočaran“ Europom zbog njezina stava o ratu. Sam Trump otišao je dalje i na društvenim mrežama opisao svoje saveznike u NATO-u kao „kukavice“, obećavajući da će se „sjetiti“ kako su odbili zahtjev američke vojske za pomoć na Bliskom istoku. Povjerenju sigurno ne pridonosi i kašnjenje u isporukama američkog visokotehnološkog oružja i streljiva europskim kupcima, o čemu smo također pisali na stranicama portala Obris.org

Može li EU podržati velike projekte?

Unatoč političkoj volji Bruxellesa da se poveća obrambena proizvodnja bloka, ključna pitanja ostaju kako Europa može podržati potrebne ogromne projekte.

Kubiliusovi komentari dolaze dan nakon što su Merz i francuski predsjednik Emmanuel Macron objavili da je vodeći europski obrambeni projekt, francusko-njemački program Future Combat Air System (FCAS), napušten. Program je pokrenut 2017. kako bi zamijenio zrakoplove Rafale i Eurofighter. Na pitanje Euronewsa je li paneuropska obrambena suradnja ostvariva i je li neuspjeh FCAS-a loš znak za buduće projekte, glasnogovornik Europske komisije Thomas Regnier rekao je da izvršna vlast EU neće komentirati konkretne projekte.

SAFE .- ključni projekt EU obrane

Ali Unijine inovativne mogućnosti financiranja, posebno program financiranja nazvan Sigurnosna akcije za Europu (SAFE), pomogle bi, rekao je Regnier, dodavši: „Ovo je glavni prioritet koji je odredio povjerenik Kubilius, kao i sama predsjednica (Europske komisije) Ursula von der Leyen“. Europska komisija je u sklopu programa namijenila otprilike 150 milijardi eura za kredite, s ciljem osiguranja da nacionalne vlade dovoljno troše na svoju obranu. Cilj je osigurati da će Europa biti spremna ako se SAD nastavi povlačiti, a Rusija pokuca na vrata do 2030. godine. „Zajednička nabava je prilično živa i, ponavljam, uspjeh programa SAFE govori sam za sebe“, rekao je Regnier.

Poljska je najveći dobitnik sredstava iz programa SAFE

Komisija je odobrila osamnaest zahtjeva, a pet ugovora o zajmu je finalizirano. Što se nas tiče,  Hrvatska je sredinom prošlog mjeseca potpisala sporazum o zajmu u sklopu programa SAFE, Sigurnosne mjere za Europu, vrijedan čak milijardu i sedamsto milijuna eura, za jačanje svoje obrane. Taj će novac, među ostalim, biti iskorišten za nabavu njemačkih tenkova Leopard i francuskih haubica Caesar. U Banskim dvorima tom prigodom sastali su se premijer Andrej Plenković i povjerenik Europske komisije za obranu i svemir Andrius Kubilius, dok su ministri Ivan Anušić i Tomislav Ćorić s povjerenikom potpisali Sporazum o zajmu u sklopu Instrumenta SAFE.

Između 9. i 15. lipnja, 430. pomorska divizija Slovenske vojske, u suradnji s partnerskim zemljama, domaćin je  međunarodne vojne vježbe ADRION 26, usmjerene na jačanje suradnje i interoperabilnosti između mornarica Jadransko-jonske inicijative. Računalno podržani prvi dio vježbe završio je u svibnju, a vježbe se nastavljaju aktivnostima u luci Kopar, teritorijalnim vodama Republike Slovenije i međunarodnim vodama.

Vježba će u ponedjeljak, 15. lipnja, završiti u Albaniji, gdje će zapovjedništvo nad ” On Call Maritime Force Adrion” biti predano zapovjedniku albanske Mornarice. Osim pripadnika 430. pomorske divizije, u vježbi sudjeluju i pripadnici mornarica Albanije, Crne Gore, Grčke, Hrvatske i Italije. Kao i prošle godine, tako i sada Hrvatska sudjeluje u vježbi ADRION s obalnim ophodnim brodom OOB-32 Umag.

Kako je uobičajeno na vježbama ADRION, zemlje sudionice uvježbavat će postupke plovidbe u raznim taktičkim formacijama, traganje i spašavanje na moru, presretanje sumnjivih plovila, zaštite snaga i izgradnje pomorske identifikacijske slike u nacionalnim pomorskim operativnim centrima.

Hrvatski i slovački ministar obrane, Ivan Anušić i Robert Kaliňák potpisali su danas u Zagrebu Pismo namjere o jačanju bilateralne obrambene suradnje kojim će se ojačati potpora obrambenoj industriji obiju zemalja i suradnja na području modernizacije oružanih snaga. Ovim Pismom namjere slovačko Ministarstvo obrane može kroz zajedničku nabavu s Ministarstvom obrane RH nabavljati borbeno-zaštitne kacige od hrvatske tvrtke Šestan-Busch. MORH će, naime, u interesu jačanja hrvatske obrambene industrije omogućiti da Slovačka, kao i druge zainteresirane europske zemlje, radi zajedničke nabave pristupi okvirnom sporazumu koji Ministarstvo obrane Republike Hrvatske ima s tvrtkom Šestan-Busch o nabavi borbeno-zaštitnih kaciga.

Ministar Anušić zahvalio je potpredsjedniku Vlade i ministru obrane Robertu Kaliňáku na dolasku  te je istaknuo:

„Potpisali smo Pismo namjere o jačanju bilateralne suradnje između naših dviju zemalja, naših dvaju ministarstva. U današnje vrijeme nesigurnosti i geopolitičkih izazova moramo s prijateljskim zemljama surađivati i jačati bilateralne odnose, posebno na polju obrane i sigurnosti, a Slovačka jest prijateljska zemlja.“

Kaliňáku je ovo bio prvi radni posjet Zagrebu što je, naglašava, početak nove ere suradnje između dvaju ministarstava. Osim što slovački vojnici nose odore bazirane na tkaninama hrvatskih kompanija Čateks i Galeb, a uskoro bi mogle nositi i Šestan-Buscheve kacige, službena Bratislava zauzvrat nudi glavne adute svoje, slovačke obrambene industrije. Kako je objavilo slovačko Ministarstvo obrane nakon Kaliňákovog sastanka s Anušićem, “Hrvatska je zainteresirana za pridruživanje okvirnim ugovorima iz europskog instrumenta SAFE za kupnju streljiva i drugih proizvoda naše obrambene industrije“. 

Anušić i Kaliňák pred hrvatskim su novinarima istaknuli tek da suradnja slovačke i hrvatske obrambene industrije već postoji te će se dodatno unaprijediti: 

„Ovim Pismom namjere zasigurno ćemo proširiti našu suradnju i na drugim poljima, o čemu ćemo svakako izvijestiti kako hrvatsku tako i slovačku javnost“,

poručio je ministar Anušić.

*Photo: MORH/J.Šeri

Rusija očekuje da će ove godine premašiti proračun za rat u Ukrajini za najmanje 28 milijardi dolara, jer napredak na bojištu usporava, a Kijev dobiva na zamahu udarima preko granice,  posebice na rafinerije nafte, objavio je nedavno britanski Independent. Tako je u pismu ruskog ministra financija Antona Siluanova iz veljače ove godine vlada pozvana da zamrzne oko 2,9 bilijuna ruskih rubalja (40,8 milijardi dolara) planirane potrošnje koja nije povezana s ratom ove godine, upozoravajući da bi prekoračenje od 2 bilijuna rubalja moglo porasti na čak 4 bilijuna rubalja u “negativnom scenariju”, prema Financial Timesu. Siluanov je također predvidio da će Rusija prekoračiti potrošnju za rat za dodatnih 4 bilijuna rubalja u 2027. i 2028. godini. Naime, još u 17. stoljeću austrijski vojskovođa talijanskog porijekla Raimondo Montecuccoli je ocijenio da su za vođenje rata potrebne tri stvari: novac, novac i opet novac. Za rusku „Specijalnu vojnu operaciju“ koja je trebala trajati između 3 i tjedan dana već godinama je potrebno izdvajati ogromna sredstva.

Iako izvori bliski Vladimiru Putinu kažu da predsjednik još uvijek vjeruje da njegove snage mogu zauzeti cijeli Donjeck i Lugansk do jeseni, teška financijska situacija pokazuje poteškoće s kojima se Rusija suočava nakon više od četiri godine gorkog sukoba s ohrabrenom Ukrajinom. Podsjetimo, Ukrajini je nedavno EU odobrila veliki zajam od 90 milijardi eura, o čemu smo i pisali na stranicama ovog portala. Rusija je na početku rata bila 11. najveće gospodarstvo na svijetu, ali se prošle godine popela na deveto mjesto unatoč sankcijama i ratnim troškovima, potaknuta širenjem obrane, industrije i nabave.

Čime financirati ruski rat u Ukrajini?

Dok su napuhane cijene nafte povezane s iranskim ratom pomogle Rusiji da se održi na površini nakon upozorenja ministra Siluanova u veljači, ratno gospodarstvo pokazuje znakove naprezanja jer se javne usluge i radna snaga smanjuju. Putin je početkom svibnja rekao vladinim dužnosnicima da mjere poduzete za poticanje gospodarstva počinju davati rezultate nakon što je Moskva bila prisiljena smanjiti svoju prognozu gospodarskog rasta za ovu godinu. Rekao je da su ekonomski podaci za ožujak pozitivni, s porastom BDP-a od 1,8 posto. No,  Siluanov je za ruski list Kommersant rekao da Ministarstvo financija revidira proračun kako bi uzelo u obzir „promjene u makroekonomskim uvjetima te potrebu za koncentriranjem dodatnih sredstava na važna prioritetna područja“. „Naravno, postoje apsolutno prioritetne stavke potrošnje: ispunjavanje društvenih obveza i osiguravanje obrane i sigurnosti zemlje“, rekao je Siluanov, dodavši: „Inače, svaku stavku analiziramo s obzirom na ekonomski povrat, postizanje rezultata i, u konačnici, njezin utjecaj na dobrobit ljudi.“

Rusko tržište podijelilo se na vrlo nestabilnu “dvojnu ekonomiju” jer su golemi državni izdaci za održavanje invazije na Ukrajinu izazvali duboku stagnaciju u nevojnim komercijalnim sektorima. Početni val gospodarskog rasta, potaknut grozničavom ratnom proizvodnjom, uglavnom se iscrpio, razotkrivajući ozbiljne strukturne neravnoteže. Kako bi spriječio da rastući proračunski deficit izmakne kontroli, Kremlj je drastično povećao poreze i proširio unutarnje zaduživanje, čime guši i paralizira civilno poduzetništvo, analizirao je i AP.

Crne prognoze ekonomskog rasta u Rusiji

Nakon godinu i pol, ruska ofenziva se konačno ispuhala

Prognoze ruskog Ministarstva gospodarstva ranije u svibnju snizile su procjene rasta BDP-a u 2026. na 0,4 posto s 1,3 posto i smanjile procijenjeni rast u 2027. na 1,4 posto s 2,8 posto. Očekivalo se da će rast dosegnuti 2,4 posto u 2029.

U međuvremenu, napredovanje Rusije u Ukrajini značajno se usporilo u 2026. u usporedbi s prošlom godinom, a prema zadnjim izvješćima Ukrajinci su oslobodili dio teritorija. Institut za proučavanje rata, američki think tank, procjenjuje da su ruske snage zauzele 104 četvorna kilometra u Ukrajini između početka godine i 26. svibnja, u usporedbi s 1619 četvornih kilometara zauzetih u istom razdoblju 2025. godine.

Šutnja ruskog Ministarstva obrane

Rafinerija u Saratovu – redovita meta ukrajinskih “dalekometnih sankcija”

I drugi zapadni mediji naglašavaju, usred sve snažnijih ruskih dalekometnih napada na ukrajinske gradove, da su visoki ruski dužnosnici upozorili predsjednika Vladimira Putina na neodrživost rata u Ukrajini, ​​otkrivajući rastuće podjele unutar vodstva oko toga kako upravljati rastućim ekonomskim pritiscima dok ruska invazija u punom opsegu ulazi u svoju petu godinu. Dužnosnici ruskog Ministarstva financija i središnje banke predložili su smanjenje obrambenih izdataka, savjetujući Kremlj da trenutna razina projiciranih izdataka riskira opasno širenje vladinog proračunskog deficita, izvijestio je Bloomberg. Međutim, visoki dužnosnici Ministarstva obrane i pojedinci u Kremlju, koji su odlučni slijediti Putinove ratne ciljeve, inzistiraju na zaštiti vojnih izdataka. Ministarstvo obrane tvrdi da bi njihovo smanjenje teško oštetilo gospodarstvo jer se toliko tvrtki sada oslanja na ugovore vezane uz vojsku te da je umjesto toga potrebno dodatno financiranje za rješavanje manjka koji ove godine iznosi čak tri bilijuna rubalja (36 milijardi dolara).

Troškovi rata sigurno se i povećavaju i zbog štete koju ruskom gospodarstvu, posebice naftnom sektoru, nanose ukrajinski udari. Podsjetimo, sredinom svibnja ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski objavio je videosnimak na kojem su prikazani, kako navodi, razorni rezultati ukrajinskih udara na ruske vojne i industrijske ciljeve, poručivši da se radi o “dalekometnim sankcijama” koje Kijev nameće Moskvi. Ukrajinske dalekometne sankcije nastavljaju se svake noći, nanoseći nemjerljive gubitke ruskom gospodarstvu.

Poljska je u samo jednom danu potpisala rekordnih 29 obrambenih ugovora vrijednih 18,4 milijarde eura, što je ministar obrane Władysław Kosiniak-Kamysz opisao kao “apsolutni svjetski rekord”. Varšava tako jača svoje vojno opremanje zahvaljujući sredstvima iz EU mehanizma SAFE. Sporazumi, potpisani u subotu 30. svibnja, s brojnim domaćim proizvođačima, pokrivaju širok raspon sustava naoružanja, uključujući 146 pješačkih borbenih vozila Borsuk, 96 samohodnih haubica Krab kalibra 155 mm, 64 samohodna minobacača Rak kalibra 120 mm na podvozju oklopnog transportera Rosomak i pomoćna vozila za samohodne haubice K9PL. Također, oni uključuju vozila za streljivo, zapovjedna vozila i komunikacijska vozila za raketni topnički sustav Homar-K. Poljska je osigurala najveću alokaciju među zemljama EU-a, dobivši pristup 43,7 milijardi eura. Naime, riječ je u zemlji koja slovi među NATO članicama kako jedna s najjačim oružanim snagama, a koje su u procesu intenzivne modernizacije. Na stranicama ovog portala pisali smo nedavno da poljski zračni prostor štite i novi borbeni zrakoplovi F 35. Zemlja je službeno potpisala sporazum o zajmu iz programa SAFE 8. svibnja i primila prvu tranšu od 6,6 milijardi eura u petak, 29. svibnja. Premijer Donald Tusk rekao je ranije ovog mjeseca da Poljska namjerava do kraja svibnja finalizirati oko 40 ugovora vrijednih oko 100 milijardi zlota (oko 23,6-27 milijardi eura). Poljska, smještena na istočnom krilu NATO-a, prolazi kroz jednu od najbržih vojnih modernizacija u Europi otkako je Rusija napala Ukrajinu 2022. godine.

Najveća poljska izdvajanja za vojsku ikad

Ministar obrane Władysław Kosiniak-Kamysz, koji je prisustvovao potpisivanju, rekao je da je subota bila „apsolutno najvažniji dan u izgradnji sposobnosti Poljskih oružanih snaga i neovisnosti poljske obrambene industrije“.

„Nikada prije u povijesti modernizacije poljskih oružanih snaga nismo potpisali 29 ugovora za 78 milijardi zlota [18,4 milijarde eura] u jednom danu. Ovo je apsolutni svjetski rekord. Ovo je dan koji mijenja stvarnost“,

dodao je ministar Kosiniak-Kamysz. Ugovori su potpisani s nekoliko poljskih proizvođača, uključujući Huta Stalowa Wola, podružnicu državne Poljske grupe za naoružanje (PGZ), koja će dobiti najveći dio paketa. Rosomak S.A., proizvođač obrambene opreme sa sjedištem u Siemianowicama Śląskie na jugu Poljske, potpisao je odvojene ugovore za 48 vozila, uključujući 30 vozila za medicinsku evakuaciju i 18 zapovjednih vozila. Vrijednost ugovora za vozila za medicinsku evakuaciju prelazi 500 milijuna PLN neto, a vozila će biti isporučena do 2028. godine. Vrijednost ugovora za zapovjedna vozila iznosi približno 400 milijuna zlota neto, s provedbom između 2026. i 2029. godine. Konzorcij PGZ-AMUNICJA potpisao je ugovor vrijedan 13,5 milijardi PLN neto za isporuku nekoliko stotina tisuća komada topničkog streljiva kalibra 155 mm.

No čini se da se Poljska u posljednji trenutak okrenula potpori domaćim kompanijama umjesto nabave oružja iz EU, prvenstveno Njemačke. Naime, u ponedjeljak, 1. lipnja ove godine, potpredsjednik vlade i ministar nacionalne obrane Władysław Kosiniak-Kamysz, zajedno sa zapovjedništvom Poljskih oružanih snaga, sažeo je provedbu programa EU SAFE:

“Upravo smo završili brifing sa zapovjedništvom poljske vojske o operaciji SAFE, programu SAFE i sažetku njezine prve faze i prijelaza u drugu fazu, na sljedeće zadatke. (…) Program SAFE je poljsko oružje za poljsku vojsku, i to je danas jasno rečeno. Njemačka priča, koja se ponavlja već mnogo tjedana – da će se ta oprema kupiti u Njemačkoj, od njemačkih tvrtki – jednostavno se raspala u posljednja tri dana. To više nije održivo. (…) Očekujem da će oni koji to ponavljaju već mjesecima sada ponoviti nazive poljske opreme kupljene u okviru programa SAFE. Podsjetit ću vas na ta imena kako biste ih pamtili. Ovo je program Rak, ovo je program Baobab, ovo je Krab, ovo je Rosomac, ovo su mine iz programa Jarzębina i Tulipan. Ovo su prsluci i kacige iz programa Tytan. Ovo su Warani, koji će poslužiti za poboljšanje i pojednostavljenje zapovijedanja. Sve su to aktivnosti vezane uz Istočni štit i SAN sustav – sustav protuzračne obrane i obrane od dronova, najvažnija razina danas. To su aktivnosti povezane sa svakim od programa koji utječu na sve grane oružanih snaga.”

Poljski SAFE je program modernizacije i proširenja poljskih oružanih snaga, usvojen rezolucijom Vijeća ministara, i predstavlja najveće ulaganje u sigurnost i vojsku u povijesti zemlje, naglasio je ministar obrane osvrčući se i na kritike ovog opremanja:

“Ne postoji grana oružanih snaga koja je izostavljena iz programa SAFE, i nema grane Oružanih snaga koja nije ojačana novom opremom i vještinama. Zapovjednik odgovoran za obuku istaknuo je da će se ova oprema distribuirati jedinicama u našoj rastućoj vojsci – oprema toliko potrebna za obuku i pripremu vojnika. Ova oprema namijenjena je i za borbenu upotrebu, ali i za logističku i obučnu potporu, što je od najveće važnosti pri izgradnji sposobnosti odvraćanja. Ono što je rekao general Kukuła: naoružavamo se da bismo bili toliko jaki da nas nitko nikada neće htjeti napasti. Izgradnja ovog vojnog potencijala je ulaganje u buduće generacije. I svi oni koji sada izgovaraju te gluposti da će naša djeca i unuci snositi posljedice naših današnjih postupaka, da zadužujemo zemlju i da će netko morati platiti te obveze – to radimo kako naša djeca i unuci ne bi morali plaćati svojom krvlju za sigurnost Poljske. Jer ako danas uložimo u tu sigurnost, naša djeca, unuci i buduće generacije jednostavno će biti sigurni, jer nitko neće napasti Poljsku.”

Prioritet programa je podrška poljskoj industriji oružja – ukupno 11.981 partnera diljem zemlje uključeno je u provedbu programa, što se prevodi u tisuće radnih mjesta u obrambenom sektoru i srodnim industrijama. 

„Oružje u okviru SAFE-a, kojim ćemo opremiti vojne jedinice, prvenstveno će dovesti do dramatičnog povećanja borbenih sposobnosti Kopnenih snaga, Poljske mornarice, Zrakoplovstva, Specijalnih snaga i kibernetičkih snaga. Iz perspektive pojedinih vojnih grana, povećat će vatrenu moć i sposobnost angažmana protiv neprijatelja, ojačati oklopne i mehanizirane snage, a također će poboljšati integraciju bespilotnih sustava na svim razinama, razvoj višeslojne vojne zaštite, a također će dovesti do povećane logističke otpornosti i vojne mobilnosti. Također jača provedbu programa Istočni štit, gdje će se provesti niz ulaganja i kupnji kako bi se mogli kombinirati s opremom i provedbom zadaća na granici“,

rekao je general-pukovnik Sławomir Owczarczyk, prvi zamjenik glavnog zapovjednika Oružanih snaga Poljske.

„Kupnja u okviru programa SAFE predstavlja vrlo opipljivo poboljšanje operativnih sposobnosti Obrambenih snaga u cyber-prostoru u tri ključna područja: kibernetičkom, IT i kripto. Tijekom ove faze potpisano je dvanaest ugovora, koji nisu samo kupnja opreme. Oni grade koherentan ekosustav sposobnosti, od razmjene informacija i moderne kriptologije do umjetne inteligencije, mobilnih serverskih soba i 5G mreža. Prvo, jačamo sigurnost vojnih informacija i komunikacija. Kriptografska rješenja koja nabavljamo, uključujući postkvantne tehnologije, namijenjena su zaštiti oružanih snaga od trenutnih i budućih prijetnji. Drugo, povećavamo operativnu mobilnost. Mobilni laboratoriji za kibernetičku sigurnost, centri za upravljanje mobilnom kriptografijom i modularne kontejnerske serverske sobe omogućuju nam provođenje operacija ne samo na fiksnoj lokaciji, već i gdje god to operativna situacija zahtijeva. Treće, ulažemo u umjetnu inteligenciju i analizu podataka. To nam omogućuje izgradnju kapaciteta za brzo otkrivanje prijetnji, bolje razumijevanje operativne situacije i učinkovitiju podršku u donošenju odluka,”

sažeo je sklopljene sporazume general-bojnik Karol Molenda, zapovjednik Komponente Obrambenih snaga kibernetičkog prostora.

Poticanje obrane iz EU

Ugovori su sklopljeni u okviru programa obrambenih zajmova SAFE Europske unije, koji osigurava dugoročne zajmove s niskim kamatama kako bi se pomoglo državama članicama u kupnji vojne opreme proizvedene u Europi. Program je pokrenut prošle godine kako bi se potaknula europska obrambena proizvodnja usred zabrinutosti oko šireg sukoba s Rusijom, čija je potpuna invazija na Ukrajinu sada ušla u petu godinu.

Inače, Poljaci će, ove godine izdvojiti blizu 4.7% svog BDP-a za obranu, što je najveći postotak među članicama NATO-a i blizu „famoznom cilju od 5 posto“. Od ruske invazije na Ukrajinu 2022. Poljska je znatno povećala izdvajanja za obranu. Potpisala je ugovore vrijedne oko 20 milijardi dolara s SAD-om za nabavu 250 tenkova M1A2 Abrams, 32 borbena aviona F-35, 96 helikoptera Apache, Javelin projektila i raketnih sustava. Također je sklopila ugovore s Južnom Korejom za kupnju tenkova K2 i lakih borbenih aviona FA-50.

*Photo: Ministarstvo nacionalne obrane Poljske

Jučer je u vojnoj luci Lora ispraćen 13. hrvatski kontingent u NATO-operaciju “Sea Guardian” na središnjem Mediteranu. Kontingent čini 32 pripadnika, među njima tri žene, a u središnjem Mediteranu boravit će naredna 3 tjedna, odnosno do 18. lipnja 2026. godine. Zapovjednik 13. hrvatskog kontingenta ponovno je kapetan korvete Dino Čobo, dok je zapovjednica raketne topovnjače “Vukovar” poručnica bojnog broda Antonija Peroš. Tijekom sudjelovanja kontingenta u operaciji, časnik za vezu na zapovjednom brodu operacije ITS “Caio Duilio” (Ratna mornarica Talijanske Republike) je poručnik korvete Ernest Inkret.

Zapovjednik kontingenta kapetan korvete Dino Čobo rekao je prije odlaska:

“Odlučni smo zadaću izvršiti profesionalno i odgovorno, kako bismo što dostojanstvenije predstavljali Hrvatsku ratnu mornaricu i Oružane snage Republike Hrvatske u području operacije. Imajući u vidu razinu obučenosti, spremnosti i odlučnosti uvjeren sam kako će i ovaj kontingent nastaviti kontinuitet našeg uspješnog sudjelovanja u operaciji.”

Zadaće kontingenta nisu se promijenileu odnosu na ranije – i dalje su usmjerene na stvaranje cjelovite pomorske situacijske slike s ciljem osiguranja zajedničke sigurnosti na središnjem Mediteranu.

Zapovjednik HRM-a kontraadmiral Dojkić na ispraćaju je istaknuo:

“Ovu zahtjevnu zadaću uspješno provodimo već devetu godinu za redom bez obzira na sva ograničenja i izazove. Činjenica da su raketne topovnjače ‘Vukovar’ i ‘Dubrovnik’ starije od većine članova njihovih posada dovoljno govori sama za sebe.”

Također je naglasio da je uspješno sudjelovanje isključivo plod predanog i požrtvovnog rada, kako članova posade broda tako i kompletnog osoblja koje sudjeluje u održavanju i pripremi brodova i posada za operaciju. Ispraćaju 13. hrvatskog kontingenta uz pripadnike HRM i zapovjednika kontraadmirala Damira Dojkića u ime Zapovjednog operativnog središta Glavnog stožera Oružanih snaga RH nazočio je i pukovnik Krešimir Tušek te članovi obitelji pripadnika kontingenta.

Raketnoj topovnjači “Vukovar” ovo je peti angažman u ovoj aktivnosti.

Iako je zapovjednik Dojkić kao posebnu činjenicu izdvojio to da su RTOP “Vukovar” i “Dubrovnik” starije od većine članova njihovih posada, puno više o stanju u HRM-u govori to da je brod koji se jučer otputio prema Središnjem Mediteranu, naoružan, među ostalim, s “dva krmena protuzračna topa SAKO ZU 23 mm”, kako navodi MORH u priopćenju. Činjenica da je neki brod u moderno vrijeme opremljen antiknim sovjetskim protuzračnim sustavom govori puno više o načinu na koji se u RH shvaća opremanje i modernizacija.

*Photo: HRM

Subota, 23. svibnja, ujedno je 85. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je trebala trajati maksimalno 4 do 6 tjedana, a sada je došla do kraja svojeg 12. tjedna trajanja. Pri tome treba naglasiti da su intenzivne zrakoplovne operacije trajale do 7. travnja, da bi onda od 13. travnja američki predsjednik Donald Trump tijekom „primirja“ započeo i američku pomorsku blokadu Irana koja traje sve do danas. Budući da se pomorske blokade itekako broje u mornarička borbena djelovanja, time se zapravo ne može ni pričati o pravom primirju SAD-a i Izraela s Iranom, već je tu na djelu tek manje zatišje u itekako tekućem vojnom i ekonomskom sučeljavanju ovih država (gdje je 15. svibnja i Izrael na još 45 dana produžio svoje iznimno krhko primirje u Libanonu). Sve ove nesigurnosti postaju još i više vidljive kad uzmemo u obzir da je barem od početka mjeseca ožujka za međunarodni promet praktično zatvoren strateški važan pomorski tjesnac Hormuz – čime se iz dana u dan pojačava pritisak na globalnu opskrbu energentima (sirova nafta, razni naftni derivati, plin), ali, uz ostalo, i umjetnim gnojivima, aluminijem, sumporom te helijem.

Bilježi se niz medijsko-burzovnih intervencija Donalda Trumpa

Činjenica ovog zastoja iz dana u dan otežava život i poslovanje brojnim državama i gospodarstvima širom svijeta – što treba neprekidno držati u vidu dok iz dana u dan i iz tjedna u tjedan slušamo o sve novim i novijim političkim ili diplomatskim prepucavanjima SAD-a i Irana, uz najave kako rat samo što nije gotov. U svemu tome nije nipošto slučajno da većina prijetnji Iranu redovito dolazi krajem tjedna ili za vikend, dok onda početkom radnog tjedna (kad se otvore burze) Trump redovito smiruje stvari najavama pregovora ili mirovnih sporazuma. Fascinantno je jedino kako terminska tržišta energenata iz tjedna u tjedan dalje „pasu“ te priče američkog predsjednika, dok se istodobno začuđujuće malo pažnje posvećuje stanju na fizičkim tržištima tih istih proizvoda (na kojima cijene itekako divljaju). Ujedno, treba napomenuti i vidljivi porast utjecaja Kine na ova, ali i druga vanjskopolitička pitanja – gdje se moglo vidjeti da je Peking prvo ugostio iranskog ministra vanjskih poslova početkom svibnja, pa Donalda Trumpa 14. i 15. svibnja, onda i Vladimira Putina na temu Ukrajine te izvoza energenata (ali i Irana) 19. i 20. svibnja, da bi od 23. do 25. svibnja ondje bio dočekan i pakistanski premijer Sharif – sve to uz vrlo malo otkrivanja stvarnih kineskih karata ili ikakvih ozbiljnih popuštanja partnerima.

Kroz Hormuz brodovi „na kapaljku“

Razni bordovi i dalje nagomilani s obje strane Hormuza

Na spomenuta kretanja cijena po spot-tržištima ima velik utjecaj i stvarni promet brodova kroz Hormuški tjesnac – međunarodni plovni put koji je s jedne strane zatvoren iranskom blokadom (koja zaustavlja brodove SAD-a i Izraela, ali i plovila iz Europe te država sa zapadne obale Perzijskog zaljeva), a s druge (vanjske) strane još i američkom blokadom koja nastoji zaustavljati brodove koji su imali veze s iranskim lukama, te plovila u povratku prema Iranu. Iako obje ove blokade više ili manje rade, također nije dvojbeno da obje na trenutke izgledaju porozno, a očigledno su povremeno i politički uvjetovane. Time se u javnoj sferi redovito operira različitim brojevima o prolazu brodova – gdje treba razlikovati službene navode (američke i iranske), ali i navode o povremenim prolazima brodova mimo kontrola, uz ugašene identifikacijske sustave – što je možda i olakšano visokim razinama tamošnjih ometanja satelitske navigacije i svih drugih elektroničkih komunikacija. Tako se do 18. svibnja čulo o dolasku natrag u Iran barem triju manjih praznih tankera (ukupno 1,9 milijuna barela prostora), koji su se odmah pridružili većem broju takvih plovila spremnih za skladištenje nafte do otvaranja bilo kakve mogućnosti izvoza. Prema svježim procjenama, kod iranskog otoka Harg je na vezu barem 27 tankera (od toga 18 VLCC), dok kod iranske luke Chabahar stoji njih 12 (od toga 5 VLCC). Dobar dio toga su plovila u službi plovećih skladišta koja produžavaju sposobnost Irana da odolijeva pomorskoj blokadi izvoza, dok je još barem 80 tankera u pokušaju tranzita kroz iranske vode i luke, što SAD pokušavaju aktivno suzbijati. Navodno je to oko dvije trećine ukupnih iranskih plovila tog tipa, dok preostala trećina stoji nadomak Kine i čeka iskrcaj energenata kad to vlasti u Pekingu požele.

Sjedinjene Američke Države su do četvrtka, 21. svibnja, u okviru svojeg Zapovjedništva Centar navodno zaustavile 94 komercijalna plovila (od toga 22 u zadnjih tjedan dana), te onesposobile 4 broda koji su se oglušivali o pozive na zaokret i pokušavali probiti blokadu. Osim toga, 19. svibnja bilježilo se američko zauzimanje tankera „Skywave“ u Indijskom oceanu, plovila koje se nakon 11. ožujka iskralo iz Zaljeva, negdje u vodama Malezije prekrcalo teret i sad bilo na povratku u Iran. Zadnje helikoptersko iskrcavanje marinaca bilo je odrađeno u srijedu, 20. svibnja, na mali tanker „Celestial Sea“. Pri tome, treba napomenuti da se od sredine travnja do sredine svibnja čulo o gotovo potpunom prestanku iranskog izvoza nafte (uz samo manje uspjehe u izvozu derivata tankerima koji još nisu sankcionirani), što se donekle promijenilo u zadnjih desetak dana. Naime, nakon posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija Kini 6. svibnja, uoči dolaska u Kinu i američkog predsjednika Trumpa Iran je objavio namjeru propuštanja niza kineskih plovila kroz svoju blokadu Hormuza – da bi ih onda, izgleda, i Sjedinjene Države pustile izaći kroz njihovu vanjsku blokadu. Tako se u srijedu, 13. svibnja, bilježilo barem šest kineskih brodova (pet tankera, jedan LPG-brod i jedan brod za prijevoz vozila), što ipak nije pomoglo Donaldu Trumpu u postizanju bilo kojeg od najavljivanih većih diplomatskih ciljeva u Pekingu 14. i 15. svibnja.

U nedjelju, 10. svibnja, bilježilo se prolaz velikog grčkog tankera pod malteškom zastavom (iračka nafta, dogovor s Iranom), da bi 13. svibnja tri tankera s iračkom naftom prošla iransku, ali ne i američku blokadu (jer se, navodno, plaćanje prolaza Irancima ponekad tretira kao podrška režimu u Teheranu), a jedan kineski tanker je, navodno, izašao iz Hormuza. Zato se u četvrtak, 14. svibnja, iz iranskih izvora govorilo o 30 brodova u prolazu iranskim koridorom uz plaćanje, dok su zapadni izvori naglašavali jedan japanski tanker koji je izašao kroz obje blokade s kuvajtskom i emiratskom naftom. Ipak, tijekom utorka, 19., i srijede, 20. svibnja, registriran je prolaz barem 16 raznih brodova, četiri u utorak i desetak u srijedu (dok iranski izvori navode 28 u utorak, 31 u srijedu i 35 u četvrtak, 21. svibnja) – među njima, bilježilo se 21. svibnja izlaz iz Zaljeva za još tri velika tankera (tri kineska i jedan južnokorejski, koji su nosili iračku i kuvajtsku naftu uz iransku dozvolu prolaza) i jedno tursko plovilo, dok je u Zaljev ušao brod pod indijskom zastavom. Za sada se tijekom jutra u petak, 22. svibnja, čulo samo za jedan brod koji je ušao u Zaljev. Sve je to itekako daleko od predratnih do 140 brodskih prolaza dnevno.

Pregovori u sjeni diplomacije i prijetnji

Trump opet prijeti Iranu – “sat otkucava”

Proteklih desetak dana američke politike prema Iranu bilo je posebno kaotično, te obilježeno danima kada bi Donald Trump na temu tekuće krize samo više puta dnevno objavljivao razne slike kreirane umjetnom inteligencijom. Nakon odbijanja dotadašnjih iranskih mirovnih prijedloga u nedjelju, 10. svibnja („totalno neprihvatljivi“), i kritika iranske politike Baracka Obame, sva pažnja američkog predsjednika svrnula se nakon utorka, 12. svibnja, prema Kini. Dok se uoči posjeta Donalda Trumpa Kini od 14. do 15. svibnja u Hormuzu propuštalo kineske brodove, istodobno se iz SAD-a u medije puštalo vijesti kako bi neka nova vojna operacija protiv Irana mogla biti nazvana „Operacija malj“, što je privremeno diglo i cijene nafte na terminskim tržištima. Iako u Kini nije dobio podršku za dodatne pritiske prema Iranu, Trumpu je po povratku trebalo do nedjelje, 17. svibnja, za hvatanje daha. Dok se u subotu, 16. svibnja, moglo čitati da je „ovo bila tišina prije oluje“, samo dan kasnije su nanovo krenule prijetnje, prvo prema američkim medijima čije izvještavanje o Iranu Donald Trump počinje izjednačavati s kaznenim djelom izdaje, a onda i prema samom Iranu („Za Iran, sat otkucava, i bolje da se pokrenu, BRZO, ili od njih neće ništa ostati. VRIJEME JE BITNO!“).

Trump opet odgodio vojna djelovanja (sada na zahtjev SA i UAE), 18. svibnja 2026. godine

Iako su već i te naznake bile dovoljne da Iran krene dodatno uvježbavati obranu Teherana, od svega toga opet nije bilo ništa. Naravno, napetosti su opet potrajale do ponedjeljka, 18. svibnja, i otvaranja burzi, kada se tijekom popodneva Trump našao potaknutim da potencijalnu vojnu operaciju (neslužbeno najavljivanu za utorak) opet odgodi u zadnji tren, ovoga puta na navodni poticaj čelnika Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pri tome, iako se Trump čitav nadolazeći tjedan uglavnom uspijevao suzdržati od poruka Iranu na svojoj društvenoj mreži Truth Social, nije trebalo čekati dugo da za američke medije potvrdi kako bi do nastavka napada možda moglo doći „u petak, u subotu ili nedjelju“, iako je pad terminskih cijena nafte ukazivao da tržišta zapravo ne vjeruju takvim pričama. Dapače, u utorak, 19. svibnja, se na burzama opet bilježilo i velike kupovine uvjetovane ostankom Brent nafte na cijenama oko 90 USD, s rokom izvršenja do utorka, 26. svibnja. Naravno, ovo bi mogla biti samo slučajna poslovna odluka nepoznatog kupca vrijedna zarade od oko 130 milijuna USD, ali je možda i još jedna u nizu nedavnih akvizicija s jasnom sumnjom u pristup povlaštenim informacijama iz američkih političkih krugova. Ipak, treba konstatirati kako do nastavka zračnog ratovanja nad Iranom za sada ipak nije došlo (barem do dovršetka pisanja ovog teksta), a možda do toga neće ni doći. Posebno to stoji ako su istiniti navodi kako su u srijedu, 20. svibnja, iz Saudijske Arabije apelirali na SAD da napada ne bude do kraja ovogodišnjih hodočašća Hadž, koja padaju od nedjelje, 24., do petka, 29. svibnja.

Razna nagađanja bila su dodatno potaknuta i jučerašnjom objavom Donalda Trumpa na društvenoj mreži Truth Social, kako ne može sinu na svadbu, jer je „za njega bitno da ostane u Washingtonu, DC, u Bijeloj kući tijekom ovog važnog vremenskog perioda“ – dok je sam Iran objavom NOTAM-a do ponedjeljka, 25. svibnja, zatvorio glavninu svojeg zapadnog zračnog prostora uz vidljiva prestrojavanja preostalog ratnog zrakoplovstva. U takvom svjetlu napomenimo i da se u američkim medijima tu spominjalo dodatne podjele – ne samo ranije spominjane između ratobornih Izraela i UAE nasuprot većine pregovorima sklonih zemalja zapadne obale Perzijskog zaljeva, Turske, Egipta i Pakistana – već sada i unutar samog tima Donalda Trumpa, gdje su JD Vance, Witkoff i Kushner navodno za pregovore, dok se ministra obrane Hegsetha i ministra vanjskih poslova Rubia spominjalo kao zagovaratelje nastavka vojne intervencije. Sva ta nagađanja i dalje je gotovo nemoguće potvrditi izvana, baš kao ni ustrajne priče o neslaganjima (čak i sukobima) u vrhu vlasti Irana na drugoj strani.

Nakon američkog odbijanja iranskih pregovaračkih stajališta 10. svibnja (spominjalo se posebnih pet točaka: (1) kraj rata na svim frontama, (2) ukidanje svih sankcija, (3) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (4) kompenzacija za ratne štete i (5) priznanje iranskog suvereniteta nad Hormuzom) – opet su na red došli i novi američki zahtjevi. Njih se u nedjelju, 17. svibnja, čulo iz iranskih izvora, također u pet točaka: (1) SAD neće plaćati kompenzacije za ratne štete, (2) obogaćeni uranij treba prebaciti u SAD, (3) u Iranu može ostati samo jedno aktivno nuklearno postrojenje, (4) manje od četvrtine sankcijama blokiranih sredstava bi bilo odmrznuto i (5) prestanak rata na svim frontama je preduvjet za pregovore.

Naravno, između ovih suprotstavljenih popisa želja ni idućih dana nije bilo vidljivoga kompromisa, iako su pojedini mediji tijekom četvrtka, 21. svibnja, spominjali donekle usuglašen mirovni sporazum. Dok se iz SAD-a čulo kako je na stolu svojevrsno „pismo namjere“ kojim bi se formalno okončao rat i započeo 30 dana dug period podrobnijih pregovora, iz arapskih je izvora u javnost procurilo devet glavnih točaka mogućeg sporazuma: (1) trenutačno, opće i bezuvjetno primirje na svim frontama, (2) obostrano obvezivanje da se ne gađa vojna, civilna i energetska infrastruktura, (3) prestanak vojnih djelovanja i medijskog ratovanja, (4) poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nemiješanja u unutarnje odnose, (5) garantiranje slobodne plovidbe Zaljevom, Hormuzom i Omanskim morem, (6) uspostava zajedničkog mehanizma za nadzor i rješavanje sporova, (7) početak pregovora o otvorenim pitanjima za sedam dana, (8) postupno ukidanje sankcija SAD-a u zamjenu za iransko pridržavanje dogovorenoga te (9) potvrda pridržavanja međunarodnog prava i Povelje UN-a. Usprkos boravku pakistanskog ministra unutarnjih poslova Mohsina Naqvija u Teheranu 20. svibnja, problematičan tijek mirovnih razgovora krenuo se naslućivati temeljem najavljenog, a onda tijekom popodneva u četvrtak, 21. svibnja, na jedan dan i odgođenog posredničkog posjeta Teheranu pakistanskog načelnika Glavnog stožera Asima Munira (dok je premijer Pakistana Shehbaz Sharif danas, u subotu, 23. svibnja, krenuo u vezani trodnevni posjet Kini). Ujedno, u Teheranu su bili i Katarci, a onda ipak naglo otišli u petak, 22. svibnja, iako se prvotno planiralo da ostanu do nedjelje, 24. svibnja – tako da na kraju uopće nije jasno teku li ipak ti pregovori ili su opet zaglavili (što bi otvorilo prostora i za dodatne vojne opcije).

Dodatno proširenje iranske “sigurnosne zone” u Hormuzu

Pri tome, zastoj u pregovaranju ne bi ni bio čudo, ako znamo da SAD ustrajno žele postići praktičnu predaju Irana, dok vlasti u Teheranu kupuju vrijeme i čekaju da posljedice nastavka blokade Hormuza naprave svoje u SAD-u i po globalnoj privredi. Do danas se moglo čuti kako su osnovna neslaganja ipak (1) oko pitanja iranskog nuklearnog programa, na čemu inzistira Donald Trump, te (2) na pitanju iranske kontrole Hormuza (što su odbili i Bahrein, Katar, Kuvajt, Saudijska Arabija te UAE). Dok se po pitanju obogaćenog uranija razlikuju kategorije, glavnina problema je koncentrirana oko 440,9 kg materijala obogaćenog do 60 posto i oko 184,1 kg uranija obogaćenog do 20 posto – što bi SAD željele da se preda njima, a Iranci bi možda pristali na izvoz u neku prijateljsku državu. Ponešto je manji problem oko 6.024,4 kg materijala obogaćenog između 2 i 5 posto te još 2.391,1 kg materijala do 2 posto obogaćenja. S druge strane, po pitanju faktične i formalne kontrole Hormuza uopće nema sklada oko naplate ikakvih putarina ili prolaznih taksi. Tu su Iranci 16. svibnja izašli s nekakvim prijedlogom pravila za prolaz (opet pet točaka: (1) sustav je „unutar mehanizma njihova nacionalnog suvereniteta“, (2) plovila se usmjeravaju na određenu rutu, (3) sustav koriste samo komercijalna plovila država koje surađuju s Iranom, (4) bit će taksa za siguran promet i (5) tjesnac ostaje zatvoren za pokretače „Projekta Sloboda“), da bi onda 20. svibnja objavili i dodatne karte neke svoje „sigurnosne zone“ u Hormuzu. To je područje ponešto šire od onog definiranog kartama od 4. svibnja, te opet obuhvaća i teritorijalne prostore Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana (koji, navodno, s Iranom pregovara o novom režimu kontrole prometa u tjesnacu), što će zasigurno dodatno zaoštriti ionako napete odnose među susjedima. Za kraj, napomenimo da u svemu ovome još nema spomena ni uvjetovanju ikakvih ograničenja za iranski raketni program, što je već dugo bitan izraelski uvjet prema Iranu – no kako tu temu zadnjih dana praktično nitko više ni ne spominje, nema ni ikakvih naznaka da je ozbiljno u pregovorima.

Troškovi rata u raznim oblicima

Za početak napomenimo da se američki nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) u subotu, 16. svibnja, konačno vratio u svoju matičnu luku na istoku SAD-a, nakon gotovo godinu dana u operativnoj službi, po sudjelovanju u dva rata i jednako toliko kratkih posjeta Hrvatskoj. Zato se u srijedu, 20. svibnja, čulo i da je francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) bio uočen kod južnih obala Omana, nakon prolaska kroz Crveno more i tjesnac Bab al-Mandeb, da bi do petka, 22. svibnja, u njegovo šire europsko društvo pristigao i britanski razarač HMS Dragon kao bitno protuzračno pojačanje. Dok se već neko vrijeme iz dana u dan bilježilo regionalno manevriranje velikog broja američkih i izraelskih ratnih aviona – možda i u svrhu podizanja tenzija i diplomatskog pritiska na Iran – ovaj kombinirani europski mornarički potez ipak je teži za odgonetanje u današnje vrijeme ni rata ni mira oko Irana.

Ipak, dok se u srijedu, 29. travnja, iz američkih vojnih izvora još moglo čuti da je rat u Iranu SAD koštao 25 milijardi USD (što se uskoro pokazalo ograničenim praktično samo na utrošeno streljivo), i ta je procjena do utorka, 12. svibnja, porasla na 29 milijardi dolara. U tu računicu očigledno nisu bili uračunati gubici i oštećenja raznih zrakoplova – kojih je Pentagon pred Kongresom do 13. svibnja nabrojao 42 komada (četiri borbena aviona F-15E, jedan borbeni zrakoplov F-35A, jedan jurišni avion A-10, sedam letećih tankera KC-135, jedan leteći radar E-3 AWACS, dva specijalizirana aviona specijalnih snaga MC-130J, jedan helikopter za traganje i spašavanje HH-60W, 24 drona MQ-9 i jedan strateški dron MQ-4C Triton), kao ni brojne štete nanesene američkim radarima, bazama i drugim vojnim resursima širom regije oko Irana.

Uz to, u ovu računicu tek naknadno treba ubrojiti i razne posredne štete koje su trpjeli građani SAD-a, od kojih su na američkom sveučilištu Brown samo dodatne troškove goriva izazvane ratom u Iranu do 22. svibnja procijenili na 44,48 milijardi USD, odnosno oko 339,58 USD po kućanstvu. Dok se neposredno prije početka ratnih operacija u Iranu unutar SAD-a bilježila prosječna nacionalna cijena benzina od 2,98 USD za galon (oko 0,68 eura za litru), u četvrtak, 21. svibnja, navodila se prosječna nacionalna cijena galona goriva od 4,56 USD (kad se sve preračuna, još uvijek samo 1,038 eura za litru) – što je do sada poskupljenje za više od 53 posto. Ovdje treba dodatno uzeti u obzir i činjenicu kako cijene benzina po pojedinim američkim saveznim državama jako variraju, tako da se ovih dana u Kaliforniji brojilo oko 6,14 USD za galon (oko 1,397 eura za litru), dok je najjeftinije bilo u saveznoj državi Mississippi sa 4,02 USD za galon (oko 0,914 eura za litru). Ipak, ova je tematika bitna u kontekstu činjenice da se u ponedjeljak, 25. svibnja, u SAD-u obilježava blagdan „Memorial Day“, čiji produženi vikend u SAD-u ujedno označava i postupni početak tradicionalne ljetne sezone intenzivnih putovanja i pojačanog sezonskog trošenja goriva – gdje će se onda visoke cijene dodatno odraziti na planove širokih slojeva američkih građana/birača. Naravno, u američkoj gospodarskoj i političkoj sferi takvi se pritisci obično preliju i na popularnost vladajućih stranaka i čelnika – gdje onda tek treba promatrati utjecaj tako iz dana u dan (i tjedna u tjedan) rastućih faktičnih cijena goriva na predstojeće izbore, čiji je veliki ciklus zakazan za 3. studenoga ove godine. Tada će u igri biti svih 435 mjesta u Zastupničkom domu te 35 mjesta u Senatu američkog Kongresa, 39 guvernerskih pozicija, kao i velik broj raznih nižih funkcija – tako da nije čudo da će se do tada itekako gledati i kretanja cijena koje na dnevnoj bazi muče američke građane.

Sitni pokušaji saniranja štete

Imajući u vidu činjenicu kako, među ostalim, i cijene goriva u SAD-u te širom svijeta ustrajno rastu svakim danom nastavka blokade Hormuza – ne čudi da se razne vlasti itekako trude pojedinim mjerama usporiti ove trendove, barem do postizanja kakvog dogovora i rješavanja ratne krize oko Irana. Dok se do kraja prošlog tjedna tu bilježio izniman tjedni pad američkih strateških naftnih rezervi od 17,8 milijuna barela (najveći takav pad od 1982., otkad postoje javni podaci), čime SAD aktivno ublažuju variranja cijena – zanimljivo je uočiti da su objavi ovog podatka u srijedu, 20. svibnja, neposredno prethodile objave o neposredno predstojećem (za sada nepostojećem) mirovnom sporazumu s Iranom, čime se, valjda, nastojalo ublažiti efekt ove neugodne novosti.

Nažalost, na globalnoj razini nije mnogo pomogla ni još jedna tiše provedena novina – dodatna promjena politike SAD-a prema ruskoj nafti na svjetskom tržištu. Naime, još 12. ožujka administracija Donalda Trumpa proglasila je 30-dnevno ukidanje sankcija na promet ruskom naftom koja je u tom trenutku već bila ukrcana na tankere, da bi onda te mjere nakon mjesec dana pustili da isteknu – pa ih opet produžili 17. travnja na još mjesec dana. Naravno, kad je i to produženje isteklo u subotu, 16. svibnja, situacija je opet bila otvorena do popodnevnih sati ponedjeljka, 18. svibnja, kada je američki ministar financija Scott Bessent na društvenoj mreži X objavio rad SAD-a na dodatnom takvom produženju, izuzimanju ruske nafte od sankcija na još 30 dana. Pri tome treba napomenuti kako Ruska Federacija zapravo u zadnja dva mjeseca i nije uspjela u potpunosti iskoristiti ove američke popuste (uvelike radi vala ukrajinskih napada na infrastrukturu za transport, preradu i izvoz nafte i derivata), pa time nije ni bitno utjecala na globalnu opskrbnu situaciju. Ipak, učinak ovih mjera na rusku zaradu od izvoza energenata procjenjivao se na oko 150 milijuna USD dnevno, odnosno na više od 4 milijarde USD samo u prvom mjesecu američkog popusta. Napomenimo da je bitno manji, ali ipak uočljiv doprinos Rusiji u srijedu, 20. svibnja, dala i britanska odgoda primjene lani ugovorenih sankcija na uvoz avionskog goriva i dizela dobivenog rafiniranjem ruske nafte, kao i uvoza ruskog LNG-a – sve, navodno, „na kraće vrijeme“, čime se, uz saniranje domaćih manjkova energenata, ipak vlastima u Moskvi faktički pomoglo u produženju njihovih žestokih ratnih operacija po Ukrajini.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. svibnja 2026. pod nazivom “Pogledajte što je zabilježeno na burzama prošlog utorka. Dan kasnije, Trumpu je stigao zahtjev iz Saudijske Arabije?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-kriza-cijene-energenta-kina-trump-tankeri-15711277

Jubilarnu 35. obljetnicu Oružane snage RH obilježavaju u subotu, 30. svibnja, upravo na Dan državnosti. Kao i inače, program u subotu ima dva dijela – prvo u centru grada, gdje će na Trgu bana Josipa Jelačića građani moći uživati u nastupu Simfonijskog orkestra OS RH i Počasno-zaštitne bojne. Program će biti izveden u dva termina – u 10:30 i u 11:30. Drugi dio obilježavanja Dana Oružanih snaga bit će, kao i uvijek, na prostoru Rekreacijsko-sportskog centra Jarun. Tamo već od 9 sati građani mogu razgledati opremu, tehniku i naoružanje OS RH, a sve do 19 sati odvijat će se raznovrstan program s edukativnim, interaktivnim i zabavnim sadržajima. Kulminacija počinje u 17:30 sati, kada počinju pokazne vježbe na vodi, kopnu i u zraku. Od 18 do 19 sati trajat će letački program – ove godine, osim  većine letjelica iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, program će obogatiti i nastupi Zračnih snaga partnerskih zemalja – Slovenije, Austrije, Italije, Mađarske, SAD-a i Francuske.

Za razliku od prošlogodišnjeg mimohoda povodom 30. obljetnice VRO „Oluja“, kada organizatori nisu uspjeli sačuvati iznenađenja koja pripremaju za publiku, ove godine za Dan OS RH zadržali su određenu dozu tajnovitosti. Najbolje se to vidjelo na probi održanoj u petak, 29. svibnja koja se uvelike razlikovala od proba proteklih godina. Umjesto generalne probe koja se do sada uvijek odvijala u stvarnom vremenu kada i glavni događaj, ove godine je na probi oko 17 sati oprema tek počela stizati na Jarun. Vježbe na kopnu i u vodi razne sastavnice OS RH – uključujući i Obalnu stražu! – odradile su tijekom dana, pa se ni to nije moglo vidjeti na generalnoj probi na kojoj je bilo primjetno manje ljudi nego na dosadašnjim probama tijekom posljednjih godina.

Austrijski PC-7 Turbo Trainer

Zato je letački dio bio ponešto konkretniji, iako nije bilo nastupa svih izvođača. Letačku probu otvorio je austrijski Pilatus PC-7 Turbo Trainer u specijalnoj shemi posvećenoj 30 godina službe (1983.-2013.) u Austrijskim zračnim snagama. Ovaj je avion doajen austrijskih nastupa na raznim air-showovima, pa ne čudi da je i na Jarunu pokazao svoju okretnost i brzinu. Potom je uslijedio nastup školskog aviona ZLIN 242L iz sastava HRZ-a. Zagrebačka publika ga je dobro upoznala na velikogoričkom AIRVG-u, pa neće razočarati i na Jarunu. Nakon njega od zagrebačke Arene preko Jarunskog jezera ukazala su se dva protupožarna aviona – impozantni CL-415 i njegov malo manji kolega Air Tractor AT-802. Jedan od svojih rijetkih nastupa na Jarunu CL-415 obilježio je ispuštanjem vode, stvarajući nasred jezera oblak vodenih kapljica u duginim bojama.

Nakon HRZ-a, nad Jarun je stigao gost iz Slovenije – Pilatus PC-9M Hudournik slovenskih Zračnih snaga. On također nije nepoznat zagrebačkoj publici – svoje vještine pokazao je na prošlogodišnjem AIRVG-u, a ne tako davno Slovenija je svoju flotu Hudournika modernizirala u Zrakoplovno-tehničkom centru u Velikoj Gorici. Dok je slovenski PC-9 završavao svoj program, iznad Arene ukazao se helikopterski postroj međunarodnog karaktera. Predvodio ga je helikopter HRZ-a UH-60M Black Hawk, a slijedili su ga slovenski Eurocopter AS532 Cougar, američki Sikorsky HH-60W Jolly Green II, te mađarski Airbus H145. Hrvatska publika je slovenski helikopter Cougar mogla vidjeti samo na statičkom dijelu prošlogodišnjeg air-showa AIRVG, dok je spomenuti američki helikopter prava poslastica koju se do sada nije vidjelo na hrvatskom nebu. Sikorsky HH-60W Jolly Green II je novi borbeno-spasilački helikopter Zračnih snaga SAD-a, a primjerak koji je letio u petak iznad Zagreba vjerojatno pripada 56. Spasilačkoj eskadrili (56 RQS) stacioniranoj u Zrakoplovnoj bazi Aviano u Italiji.

Nakon helikoptera opet Pilatus. Dva Pilatusa PC-9M iz sastava akro-skupine „Krila Oluje“ izvela su kratki program ne štedeći na dimu i tako zagarantirala odličnu izvedbu svih 6 aviona u subotu, 30. svibnja.

Uvod u najglasniji dio letačkog programa – HRZ-ov borbeni avion Rafale i 2 talijanska Eurofighter Typhoona samo su preletjeli iznad Jaruna, da bi potom dva HRZ-ova Rafalea spektakularnim showom okončala program, kako na probi tako vjerojatno i na subotnjem glavnom događanju.

Organizatori najavljuju da to neće biti sve – ni po broju letjelica, ni po programu koji će biti izveden u subotu poslijepodne.

Što se tiče taktičko-tehničkog zbora, budući da je u petak tek dio opreme stigao na Jarun – ne može se jasno zaključiti hoće li tu biti nekih iznenađenja. Ako ih bude, vjerojatno će se odnositi na dronove i poneku novu vrstu streljiva. Od uobičajenih stvari, moći će se vidjeti BOV Patria, BVP Bradley, Panzerhaubice 2000, SVLR Vulkan, PZO sustav Mistral, i druga tehnika Oružanih snaga RH.

U svakom slučaju, u subotu na Jarunu je središnje obilježavanje 35. obljetnice Oružanih snaga RH, kao i uvijek – bit će zanimljivo, i nema razloga da sunčani blagdanski dan ne provedete s hrvatskim vojnicima.

Geopolitičke napetosti, politički pritisak i krize financiranja dovode u opasnost održivost multilateralnih mirovnih operacija, prema novoj analizi razvoja i trendova u multilateralnim mirovnim operacijama koju je u ponedjeljak, 25 svibnja, objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI) uoči Međunarodnog dana mirovnih snaga Ujedinjenih naroda 29. svibnja. Broj osoblja u mirovnim operacijama krajem 2025. pao je na najnižu razinu u najmanje 25 godina, naglasio je taj ugledni i često citirani Institut. Zaključno s 31. prosinca 2025., u mirovne operacije bilo je raspoređeno 78.633 međunarodnih djelatnika, što je 49 posto manje nego 2016. i najniža razina barem od 2000. godine. Iako su brojke padale tijekom cijelog desetljeća, 2025. je zabilježila najoštriji međugodišnji pad u tom razdoblju – za 17 posto.

„Ako se stvari nastave na ovaj način, mogli bismo vidjeti dramatično slabljenje multilateralnog upravljanja sukobima i gotovo potpuno marginaliziranje institucija poput Ujedinjenih naroda, zbog savršene oluje financiranja, političkih i geopolitičkih čimbenika“,

rekao je dr. Jaïr van der Lijn, direktor SIPRI-jevog programa za mirovne operacije i upravljanje sukobima, dodavši: „Rezultat će vjerojatno biti više sukoba, a ti sukobi vjerojatno će imati još teže posljedice na civile jer države napuštaju davno uspostavljene norme.“

Ukupno 58 multilateralnih mirovnih operacija bilo je aktivno u 34 zemlje ili teritorija diljem svijeta tijekom 2025. To su tri operacije manje nego u 2024. Subsaharska Afrika i Europa bile su domaćini 18 misija, Bliski istok i Sjeverna Afrika (MENA) 14, Amerika 5, a Azija i Oceanija 3. Gotovo tri četvrtine (73 posto) osoblja raspoređeno je u samo pet misija, od kojih su četiri u subsaharskoj Africi.

Kriza financiranja

Došlo je do krize u financiranju mirovnih operacija UN-a jer glavni donatori nisu na vrijeme ili u cijelosti platili svoje obveze. U srpnju 2025. mirovne operacije UN-a suočile su se s manjkom od 2 milijarde američkih dolara – više od 35 posto ukupnog proračuna od 5,6 milijardi dolara za 2024.-2025. – te su neke bile prisiljene značajno smanjiti broj osoblja kao rezultat toga. U Vijeću sigurnosti UN-a tvrdokorni zahtjevi i prijetnje vetom stalnih članica komplicirali su odluke o obnavljanju mandata operacija. Na primjer, unatoč čestim kršenjima sporazuma o prekidu vatre između Izraela i Libanona iz 2024., Sjedinjene Države su tijekom pregovora o obnovi mandata u kolovozu 2025. zatražile prekid misije Privremenih snaga UN-a u Libanonu (UNIFIL). U kompromisnom potezu, Vijeće sigurnosti glasalo je za obnovu misije posljednji put do prosinca 2026. VS odobrilo je raspoređivanje proširenih sigurnosnih snaga s ad hoc koalicijom, Snagama za suzbijanje bandi, na Haitiju, uz stvaranje Ureda za potporu UN-a za pružanje logističke i operativne potpore. To se dogodilo nakon što je inicijativa koju su 2024. godine podržale SAD za transformaciju Multinacionalne misije sigurnosne potpore na Haitiju (MSS) u mirovnu operaciju koju vode i financiraju UN zaustavljena uglavnom zbog protivljenja Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a.

Nema održivih alternativa upravljanju sukobima pod vodstvom UN-a

Iako od 2014. nijedna nova mirovna operacija pod vodstvom UN-a nije odobrena, par njiih je pokrenulo nekoliko regionalnih organizacija. Međutim, događaji u 2025. godini naglasili su ograničenja regionalno vođenih misija.

Poput UN-a, regionalne organizacije poput Afričke unije, Gospodarske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS) i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) također su se borile s nedovoljnim financiranjem i zastojem u donošenju odluka o mirovnim operacijama – na primjer u Sudanu i Ukrajini – zbog geopolitičkih rivalstava.

„Regionalnim organizacijama nedostaju ključne sposobnosti kada je u pitanju uspješna, integrirana izgradnja mira, a istovremeno ih muči nedostatak financiranja i nemogućnost postizanja dogovora poput UN-a“,

rekla je dr. Claudia Pfeifer Cruz, viša istraživačica u SIPRI-jevom programu za mirovne operacije i upravljanje sukobima: „Kako se upravljanje sukobima pod vodstvom UN-a smanjuje, ono ostavlja sve veću prazninu koju alternativni modeli ne mogu popuniti.“

Ove godine navršava se 78 godina od dolaska UN-ovih mirovnih snaga na Bliski istok

Unatoč poteškoćama, postoje dokazi da podrška multilateralnom upravljanju sukobima u načelu ostaje široka i snažna. Na primjer, više od 130 država članica UN-a raspravljalo je o tome kako osigurati budućnost mirovnih operacija UN-a na Ministarskom sastanku za očuvanje mira u Berlinu u svibnju 2025. Također, novi mirovni sporazumi i sporazumi o prekidu vatre često uključuju planove za raspoređivanje multilateralne mirovne operacije, uključujući mirovni sporazum za Gazu iz listopada 2025. Međutim, u Vijeću sigurnosti UN-a i regionalnim tijelima, prijedlozi za nove ili rekonfigurirane operacije često su propadali zbog političkih podjela, otpora države domaćina i problema oko financiranja.

U tom kontekstu, odgovori na međunarodne krize sve više izlaze izvan utvrđenih institucionalnih okvira multilateralnih mirovnih operacija, umjesto toga poprimajući oblik jednostranih, bilateralnih i ad hoc aranžmana koji su često militariziraniji i izravnije pod utjecajem vlastitih interesa uključenih država. „Slom multilateralnog upravljanja sukobima nije neizbježan. Očito postoji široka podrška mirovnim operacijama UN-a u načelu“, rekla je Claudia Pfeifer Cruz.

„Međutim, kako bi se održalo multilateralno upravljanje sukobima, države će morati ići dalje od izraza podrške – morat će osigurati predvidljivo financiranje i stvoriti dovoljno političkog prostora kako bi se omogućili učinkoviti multilateralni odgovori.“

Ostali mirovne misije

Nova misija GSF (Gang Suppression Force) na Haitiju

Svih 10 najvećih doprinositelja vojnog osoblja multilateralnim mirovnim operacijama bilo je na globalnom jugu, objavio je SIPRI. Uganda je postala najveći doprinositelj vojnog osoblja, a slijede je Nepal, Bangladeš i Indija. Preostalih 10 najvećih doprinositelja nalazilo se u subsaharskoj Africi (Ruanda, Etiopija, Burundi i Kenija) ili Aziji i Oceaniji (Pakistan i Indonezija). Broj raspoređenog osoblja povećao se u Americi i Europi, ali se smanjio u svim ostalim regijama.

Dvije nove mirovne operacije osnovane su 2025. godine: Misija Afričke unije za podršku i stabilizaciju u Somaliji (AUSSOM) i Snage za suzbijanje bandi (GSF) na Haitiju. Obje su zamijenile postojeće misije. Četiri mirovne operacije zatvorene su 2025. godine, u Demokratskoj Republici Kongo, na Haitiju, u Iraku i u regiji Nagorno-Karabah u Azerbajdžanu.