Danas oko 13 sati u crnogorsku luku Tivat uplovio je brod Obalne straže RH OOB-31 „Omiš“. Time je predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović započeo dvodnevni službeni posjet Crnoj Gori. Milanović je na plovidbu krenuo iz Cavtata, a na rivi u Tivtu dočekao ga je počasni postroj Vojske Crne Gore, a nakon toga je predsjednik RH otišao prema Cetinju, gdje ga u Predsjedničkoj rezidenciji čeka predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.

OOB-31 “Omiš” odmah se i vratio iz Tivta (Izvor: Marine Traffic)

Dolazak OOB-31 na rivu u Tivtu (Photo: Ured predsjednika Crne Gore)

Milanović je prvi predsjednik RH koji je morskim putem došao u Crnu Goru. Za to su dva razloga – prvi je uzrokovan poteškoćama o prometu zbog epidemije koronavirusa (koje su još dodatno potpomognute kvarom državnom zrakoplova, zbog čega je Milanović i otkazao put u Rusku Federaciju), a drugo je interes Crne Gore za kupovinu obalnih ophodnih brodova od Hrvatske. Već je neko vrijeme Crna Gora zainteresirana za nabavu vojnih plovila tipa OOB-31, koji je posljednjih godinu i pol u sastavu HRM i Obalne straže RH. Prije točno godinu dana, OOB-31 „Omiš“ je prvi puta bio u Crnoj Gori na pomorskoj vojnoj vježbi „ADRION LIVEX 19“, kada ga je obišao i crnogorski ministar obrane Predrag Bošković. Iako se OOB-31 “Omiš” odmah po iskrcavanju državne delegacije vratio natrag prema RH, nema sumnje da je u najboljoj maniri gospodarske diplomacije Milanović danas mogao oživjeti razgovore o potencijalnoj kupovini Brodosplitovih obalnih ophodnih brodova. Naravno, trebao bi iskoristiti priliku i porazgovarati o crnogorskom povratu školskog broda „Jadran“ Hrvatskoj, no to, čini se, polako opet postaje zaboravljena tema. U Milanovićevoj pratnji tijekom plovidbe bio je i zamjenik zapovjednika HRM-a, komodor Damir Dojkić.

Prvi službeni posjet predsjednika RH nakon epidemije koronavirusa (Photo: Nikola Jelić/Twitter)

Komodor Dojkić i predsjednik Milanović (Photo: Ured predsjednika CG)

Osim razgovora s Đukanovićem, Milanovića danas očekuje još i izlazak pred medije, te obilazak Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju, a kasnije poslijepodne u Podgorici još i susret s predstavnicima hrvatskih tvrtki u Crnoj Gori, te sa crnogorskim premijerom Duškom Markovićem. Sutra je na programu susret Predsjednika RH Zorana Milanovića s predsjednikom Skupštine CG Ivanom Brajovićem, kao i s predstavnicima Hrvatske zajednice, te potom odlazak u Kotor, gdje će posjetiti središte Bokeljske mornarice i Hrvatskog građanskog društva (nevladine udruge koja čuva baštinu Hrvata kao autohtonog naroda u Crnoj Gori).

Osim o bilateralnim odnosima i pandemiji koronavirusa, Milanović će u Crnoj Gori razgovarati i o daljnjoj hrvatskoj podršci Crnoj Gori u NATO savezu, kao i u pristupnim pregovorima na putu za članstvo u Europskoj uniji. To je i sam Milanović jasno dao do znanja nakon prvog radnog susreta s predsjednikom Đukanovićem.

“Vi ste država koja je početkom pregovora – prvo ulaskom u NATO, ali to ipak manje, ali početkom pregovora s Europskom unijom – jasno, i ja bih rekao nepovratno, u stvari, izabrala karakter zapadnog društva i zapadne države. Mislim, da se razumijemo, i da svi razumiju što to znači – dakle, to je vladavina prava, to je otvoreno društvo (bez obzira na manje razlike među državama u EU, ali pravac je taj), to su slobodni i neovisni mediji, to je neovisno sudstvo, to je na kraju krajeva – a možda i prije svega – neovisna istraživačka akademija i sveučilište, to je ono što resi prave demokracije… i jednom kada se tim vještinama ovlada (a to je teško, i ne kažem da je moja država u tome uspjela u potpunosti) onda je na neki način, ja bih rekao i povijesno, uspjeh tu dokazan. To je društvo u kojem ćemo rado vidjeti i Crnu Goru što prije, i vjerujem i vidim – okolnosti su takve da će Crna Gora biti vjerojatno prva država koja će ući u EU u nekakvom sljedećem dohvatljivom i vidljivom razdoblju”.

Na novinarsko pitanje zašto je u Crnu Goru došao brodom, Milanović je rekao da je to stoljetna tradicija Boke. “To je hrvatski brod, ali nije prijeteća silueta, i mislim da su i domaćini to dočekali sa simpatijama“, rekao je Milanović, dodavši da bi bio sretan kada bi crnogorske prijatelje na sličan način dočekao u Splitu i Dubrovniku.
——————

——————

Nema što, Hrvatska je na čelu EU! I to po jedva skucanih 20 i kusur posto izlaznosti na izbore (čime nismo najgori, ali smo odmah do njih), po premoćnoj pobjedi deklarirane euro-skeptičarke (i, po nekima, rasistice) i po ukupnoj pobjedi stranke protiv koje se na hrvatskom sudu vodi postupak za isisavanje novca iz državnih poduzeća. Na čelu je Hrvatska i po najnevidljivijoj izbornoj kampanji ikad – u zemlji u kojoj je valjda svaki drugi Hrvat član neke stranke. Interes za ove izbore najmanji je u zadnje 23 godine, dok općeniti interes za članstvo u političkim strankama i dalje raste iz dana u dan. Razlog i jednog i drugog je isti – članstvom u političkim strankama (i to ne samo u dvije najveće) naglo porastu šanse za zapošljavanje – jednima je to zgadilo politiku, a drugima ju je naglo omililo. No, netom završeni izbori za Europski parlament otvorili su Pandorinu kutiju.

“Poboljšavanje” glasačkih listića na ovim je izborima bilo najučestalije do sada

Kao prvo – pokazali su da hrvatski građani o Europskoj uniji, Europskom parlamentu i funkcioniranju u toj „velikoj europskoj obitelji“ ne znaju ama baš ništa. Za neznanje hrvatskih građana kriva je politika – Vlada prije svega, koja je inertno pustila izborima da se dogode samim time što su raspisani, a o njihovoj važnosti – ni zuc! Nedopustiva je pojava da se o smislu europskih izbora najsuvislije riječi čuju na sam dan izbora. Tako je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić kandidatima za Europski parlament poručila da najprije trebaju dobro poznavati hrvatske institucije, da bi mogli dobro fukcionirati u onim europskima, dok je premijer Milanović upozorio građane da EP donosi oko 80 posto europskih zakona koji će se ubuduće ticati i Hrvatske.

Duplo više birača na referendumu o EU, nego na prvim europskim izborima

Prije nešto više od godinu dana nemale kritike dobilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova – zbog slabo odrađene kampanje za održavanje referenduma o Europskoj uniji. Pa ipak, izlaznost na referendum održan 22. siječnja 2012. bila je 43,51 posto, od čega je 66,27 posto građana glasalo “ZA” članstvo RH u EU, a 33,13 posto „protiv“. Na prvim izborima za EP izlaznost se prepolovila – prema dosadašnjim neslužbenim rezultatima, na izbore je izašlo tek 20,83 posto, ili tek nešto više od 780 tisuća građana. Manje je to nego što grad Zagreb ima stanovnika (a ima ih tek 790 tisuća prema popisu iz 2011.)!

Budući je bio lijep sunčan dan, može se zaključiti da je tih bijednih 20 posto još i dobro, jer da je bila kiša – bitno bi se manje ljudi zaputilo prema biralištima. Osim Vlade, čiji se predsjednik i ministrica vanjskih poslova tješe kako su „znali da izlaznost neće velika“, za ovakvu nezainteresiranost hrvatskih građana krivi su i dosadašnji promatrači u Europskom parlamentu, koji se u proteklih godinu dana ni na koji način nisu potrudili progovoriti o toj svojoj bruxelleskoj avanturi. U skladu s time, u percepciji običnog Hrvata Bruxelles je zato daleko nepoznato mjesto u koje gramzivi hrvatski političari idu po još nešto ionako nezasluženoga novca.

Kampanja za Europski parlament – bez ideja i bez smisla

Kao drugo – ovi su izbori pokazali da o Europskoj uniji i Parlamentu ništa ne znaju ni hrvatski političari. Takozvana nevidljiva kampanja, koju su oni vodili proteklih tjedana, svela se na fraze o zaštiti hrvatskih interesa (iako je ta priča završila okončanjem pregovora o pristupanju EU). Među strankama koje su izašle na izbore bilo je i onih koje su tijekom zadnjih 24 sata prije predaje lista još tražile bilo kakve dobrovoljce-kandidate za stavljanje na liste. Bilo je i kandidata koji su molili poznate i nepoznate da im nabace koju temu za kampanju. Bilo je i onih koji su jednim potezom nastojali ubiti i europske i (valjda) lokalne izbore – „Brinite o sebi“, bilo je geslo primjerenije za posao u HZZO-u nego u EP-u. Sve je to pokazalo koliko je Hrvatska nespremna za Europsku uniju, a njeni političari – političari opće prakse, bez ikojeg od specijalističkih znanja koja se cijene u Europskom parlamentu. Za to su, osim njihove vlastite nezainteresiranosti, krive i matične im stranke, koje ne potiču specijalizaciju svojih stranačkih uzdanica. Zato će se mnogi od 12 izabranih neugodno iznenaditi i tempom i načinom rada u Bruxellesu.

Kao treće – ovi su izbori pokazali što hrvatski građani zapravo vole. Sudeći po uspjehu Ruže Tomašić, oni očito cijene političara sa stavom (pa makar on bio civilizacijski, blago rečeno upitan). Na primjeru HDZ-a pokazalo se i da vole domoljublje prije poštenja, te da ne podrazumijevaju da to dvoje ide ruku pod ruku. Pokazalo se i da vole kojekakve trabante koji ih pozivaju na bojkot izbora, jer „vaš glas vrijedi“. Da vrijedi glas svakog građanina koji opstruira izbore, danas bi u Europski parlament otišla i “Hrvatska stranka nevažećih listića” – koji sa svojih trenutnih 5,07 posto komotno prelaze izborni prag. Svi oni koji pozivaju na izbornu apstinenciju u znak prosvjeda protiv političkih elita ne razumiju osnovnu stvar – da iste te političke elite jedine profitiraju od slabog izlaska na izbore. To se, uostalom, sada i pokazalo – i uz iznimno slabu izlaznost, jedine su profitirale vladajuća (SDP-HNS-HSU) koalicija i koalicija opozicijskih stranaka (HDZ-HSP AS-BUZ) koje su zajedno skupile oko 480 tisuća glasova, dok su prvi iza njih (ili treći ukupno, i posljednji čiji kandidat ulazi u EP) Hrvatski laburisti s tek nešto više od 42 tisuće glasova. Po snazi svoga članstva i po disciplini biračkog tijela logično je da upravo političke elite (ili najjače stranke s pozicije i opozicije) jedine imaju koristi od šireg neizlaska glasača drugih opcija – lijevih, desnih ili kojih već.

Poruka iz Splita – kako za europske, tako i za lokalne izbore

Kao četvrto – ovi su izbori pokazali neke zanimljivosti hrvatskog stranačkog života. Prije svega, važnost koaliranja. HDZ po trenutnom stanju stvari ne bi mogao slaviti svojih 6 mjesta u Europskom parlamentu da nije koalirao s HSP-om Ante Starčevića, predvođenog već spomenutom Ružom Tomašić. Ona je, pak, po preferencijalnim glasovima debelo potukla HDZ-ove kandidate, jer je prvi sljedeći HDZ-ov kandidat, Andrej Plenković, dobio čak 10 posto manje preferencijalnih glasova od prvoplasirane Tomašićke. Ta novoizabrana zastupnica u Europskom parlamentu jedina je u Saboru glasala protiv Deklaracije o članstvu Hrvatske u EU.

SDP je na ovim izborima uvidio pogrešku koju je počinio okretanjem leđa IDS-ovom Ivanu Jakovčiću, koji je na nacionalnoj razini sa svojom listom dobio solidnih 3,84 posto glasova – što je više od HDSSB-a, koji je na prošlim parlamentarnim izborima bio vrlo uspješan i osvojio čak 6 mjesta u Saboru. Pritom, jedini istinski tragičar je bivši ministar obrane Jozo Radoš, danas iz redova SDP-ovog koalicijskog partnera HNS-a. Iako je sasvim sigurno da samostalnim izlaskom na izbore HNS ne bi prešao prag, pokazalo se da je na ovim europskim izborima Jozo Radoš dobio više preferencijalnih glasova od SDP-ovih (polu)anonimaca Marina Baldinija, Olega Valjala i Sandre Petrović zajedno. No oni su stranačkom kombinatorikom pozicionirani na 3., 4. i 5. mjesto na listi, pa je Radoš kao 6. – izvisio. Nedostatak kvalitetnih i nacionalno prepoznatljivih kandidata političkim bi strankama trebao zvoniti na uzbunu – ulaskom u Europsku uniju više neće biti dovoljno žonglirati tek lokalnim i nacionalnim političarima. Žele li, među ostalim, barem djelomično povratiti interes građana za sudjelovanje u političkom životu Hrvatske, ali i poraditi na vlastitoj vjerodostojnosti, političke stranke pod hitno moraju početi formirati i obrazovati političare za 3 osnovne razine – lokalnu, nacionalnu, i europsku. To bi značilo i sustavno obrazovanje stranačkog kadra za određene teme i probleme, što je praksa koju su hrvatske stranke napustile prije više od 10 godina.

Ruža Tomašić – deklarirani euroskeptik za europsku Hrvatsku?!

I, kao peto – većina nije svjesna da su se ovi izbori pratili i na međunarodnoj, prvenstveno europskoj razini. Na twitteru Europskog parlamenta cijelu su se večer, nakon zatvaranja birališta u Hrvatskoj, pojavljivali twitovi aktualnih euro-parlamentaraca o izlaznosti ili o trenutno prebrojanim glasovima. U tome su prednjačili poljski i češki zastupnici, ali se našlo i Iraca, Francuza ili Nijemaca. Pritom, nije se gledao rezultat SDP-a ili HDZ-a, već jačanje glavnih političkih grupacija u Europskom parlamentu – kojima pripadaju i hrvatske stranke. Zato nije iznenađujuće što su malo nakon ponoći europski pučani čestitali HDZ-u na 5+1 novom zastupniku. Za Europsku pučku stranku, naime, u srpnju dolazi pojačanje od 5 HDZ-ovih zastupnika, dok za Ružu Tomašić nije sigurno hoće li ući u Klub EPP-a, između ostalog i zato što njene dosadašnje istupe ondje nisu primili pretjerano blagonaklono. SDP je grupaciji Socijalista dao također 5 novih zastupnika, dok još uvijek nije sigurno kome će se prikloniti laburist Vuljanić. On je do sada, kao promatrač, također bio među Socijalistima, iako nije krio sklonost Europskoj ujedinjenoj ljevici. Najavio je da će za narednih 10 mjeseci – koliko će mu trajati mandat do sveeuropskih izbora u svibnju sljedeće godine – potražiti okrilje neke druge grupacije.

Do svibnja 2014. valjda će i hrvatski građani i hrvatski političari naučiti ponešto o tome čemu služi Europska unija i Europski parlament. Jer u protivnom, cijena od 84 milijuna kuna za jučerašnje izbore ostaje zaista uludo potrošen novac, a hrvatsko članstvo u EU – avantura u koju se nije ni trebalo upuštati.

Košnica zvana Europski parlament

Dok se u Hrvatskoj i nadalje ne zna kada će se točno održati prvi izbori za Europski parlament, u Bruxellesu uvelike teku pripreme redovitih EP izbora 2014. godine. Jučer je parlamentarni Odbor za ustavna pitanja prihvatio prijedlog prema kojem će 13 zemalja EU, uključujući tu i Hrvatsku, izgubiti poneko mjesto u Parlamentu, kako bi broj zastupnika i nakon 1. srpnja ove godine ostao u skladu s odredbama Lisabonskog ugovora. Taj ugovor, naime, sprečava da broj zastupnika u Europskom parlamentu poraste prilikom svakog idućeg ulaska neke nove zemlje u EU, odnosno on određuje najveći i najmanji ukupni broj zastupnika. Ili u brojevima: maksimalan broj zastupnika Europskog parlamenta je 750 plus predsjednik, najveći broj zastupnika EP-a iz pojedine zemlje je 96, a najmanji broj zastupnika po pojedinoj zemlji-članici je 6.

Trenutno u Bruxellesu sjede 754 euro-parlamentarca, izabrana temeljem Ugovora iz Nice. Za Hrvatsku je prvotno bilo predviđeno 12 mjesta – što bi značilo ukupno 766 zastupnika u EP, nakon što i mi uđemo u EU. No, to nije u skladu s odredbama Lisabonskog ugovora. Zato je jučer postignut dogovor prema kojem će se za predstojeće izbore 2014. godine Njemačka, koja inače ima maksimalnih 96 zastupnika, odreći će se 3 zastupnička mjesta, dok će se 12 zemalja odreći po jednog. Uz Hrvatsku, u krugu 12-orice nalaze se još i Austrija, Belgija, Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Irska, Latvija, Litva, Portugal i Rumunjska. Time će Hrvatska iduće godine, točnije sljedećeg svibnja ili lipnja, umjesto 12 birati 11 zastupnika u Europski parlament.

O ovom prijedlogu još će se raspravljati na plenarnoj sjednici EP-a 13. ožujka, no upućeni tu ne očekuju nikakve daljnje promjene. Europski izbori 2014. bit će prvi koji se održavaju nakon što je 1. prosinca 2009. Lisabonski ugovor stupio na snagu.

Nova podjela broja zastupnika po zemljama-članicama EU

Prije gotovo godinu dana na portalu obris.org popratili smo imenovanje naših promatrača u Europski parlament. Već do tog trenutka u oči javnosti svojim poliglotskim sposobnostima upala je Ingrid Antičević Marinović – koju su nabrzinu krenuli uspoređivati s na tome polju do tada neprikosnovenom Jadrankom Kosor. Po prvi je puta taj talent bio iskazan na dan izglasavanja “Prijedloga odluke Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove o imenovanju zastupnika promatrača Hrvatskoga sabora u Europski parlament”, u petak 16. ožujka 2012. godine. U doba izglasavanja ovog prijedloga, novinarka RTL televizije sustavno je propitala 12 novoimenovanih promatrača o njihovome poznavanju engleskoga jezika. Već istog dana, snimka ovog propitivanja završila je i na Youtube mreži, gdje se moglo uživati u znanju hrvatskih saborskih zastupnika, od Nikole Vuljanića (inače i profesora engleskog jezika), pa do već spomenute Ingrid Antičević Marinović…

——————–

——————–

Naravno, u pravoj maniri hrvatskih političara – ovu se zanimljivost krenulo sustavno pokrivati i braniti. Pa tako nije čudilo kada smo u ponedjeljak 19. ožujka (tijekom gostovanja na pravnome fakultetu u Zagrebu) od Zorana Milanovića čuli da “Svi oni vladaju engleskim, neki jako dobro, neki prosječno, ali sasvim dovoljno da bi mogli razgovarati u kuloarima“. Osim toga, bili smo upozoreni: “Ne izvlačite zaključke iz shortcut priloga na televiziji. Da bukvalno prevedem jednu englesku izreku, nemojte skakati u zaključak” jer, prema predsjedniku Vlade, hrvatski promatrači ionako “ne odlaze u diplomatsku akademiju, već u parlament u kojem ljudi raznih političkih profila artikuliraju razne interese“. No, takva obrana – osim što zapravo ostavlja nejasnim nije li europarlamentarac ipak ponešto izloženiji javnosti od prosječnog diplomate-početnika – ni iz bliza nije bila dovoljna da se okonča ova sočna priča.

Dapače, stvari su krenule eskalirati. Tih se dana RTL televizija krenula od optužbi iz SDP-a (o montiranju čitavog neugodnog video materijala) braniti objavom čitave, integralne snimke famoznog propitivanja znanja engleskog jezika. Da bi se onda dojam o čitavoj ovoj situaciji pokušalo barem donekle promijeniti – tako da je 21. ožujka upriličen novi susret saborske zastupnice i kamera RTL televizije. Iako s greškama, Ingrid Antičević Marinović je tada, kao, nešto bolje vladala engleskim i priča je privremeno utrnula. Valjda da se začini stvar, sredinom travnja je u javni prostor dodana i vijest kako je Antičević-Marinović (valjda potaknuta podbadanjima) “iskoristila malo slobodnog vremena kako bi uzela repeticije iz engleskog“.

No, da tu ima nešto, vidjelo se 20. travnja 2012. godine, kada je spomenuta poliglotkinja ponovo zasjala – ovoga puta u prigodnome TV prilogu Europskog parlamenta – povodom stupanja na dužnost hrvatskih parlamentarnih promatrača u Bruxellesu. No, i tada se našla prilika za pokušaj peglanja već nedvojbene PR katastrofe, kroz video-djelovanje briselskog dopisnika Večernjeg lista Tomislava Krasneca. Treba spomenuti da je on tada testu podvrgnuo troje promatrača – Ingrid Antičević Marinović (SDP), Boru Grubišića (HDSSB) i Nikolu Vuljanića (Laburisti).

——————–

——————–

Nakon te jezikoslovne senzacije, na likove, ali i djelovanje hrvatskih promatrača u Europskome parlamentu ponovo je pao mrak. Praktično godinu dana nije se čulo gotovo ništa o njihovome djelovanju, sve do nedavno – kada je pažnju hrvatskih medija na pitanja EU parlamenta svrnula Vlada RH. Ona je 14. veljače, na svojoj 76. sjednici usvojila “Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika iz Republike Hrvatske u Europski parlament, s Nacrtom konačnog prijedloga zakona” – dokument čija je promjena bitna za raspisivanje nacionalnih izbora za zastupnike u Europskome parlamentu, u periodu od ulaska RH u Europsku uniju, pa do redovitih EU parlamentarnih izbora u 2014. godini.

Dok je spomenuti nacrt u hitnome postupku raspravljen danas, 19. veljače, uza sve svoje probleme i manjkavosti (koje smo istakli i na portalu obris.org) – u periodu do njegova izglasavanja je fokus televizijskih kamera opet privukla nesretna zastupnica Antičević Marinović i njen engleski jezik. Ovoga puta, radilo se tu o snimci njenog sudjelovanja u raspravi na vanjskopolitičkom odboru Europskog parlamenta, na kojem se jučer raspravljalo o Hrvatskoj.

——————–

——————–

Dok reakcije spomenute saborske zastupnice na izazvan javni podsmijeh zapravo ne čude (“U čemu je problem?“, “Ima pogrešaka? Svi imamo pogrešaka” te “Nitko od kolega nije mi prigovorio zbog mog engleskog. Zašto bi mi prigovorili?“) – nekoliko je tu stvari bitno.

Kao prvo i najmanje bitno, ovakvi nastupi sramote i Hrvatsku i sve njene građane. Ako se građanin mora složiti s činjenicom da saborski zastupnici nužno predstavljaju sve slojeve društva – pa i one kojima engleski nije blizak – to pravilo definitivno ne vrijedi za promatrače u Europskome parlamentu, koji su probrani i dogovoreni iz ukupnoga reda parlametarnih zastupnika. Nedostaci tako odabranih osoba zapravo su nedostaci tima političara koji su se o tom izboru usuglasili.

Kao drugo i ponešto bitnije, hrvatsko prisustvovanje u posljednjih godinu dana trebalo je biti iskorišteno za sustavno skupljanje iskustava u radu i funkcioniranje Europskog parlamenta u Bruxellesu i Strasbourgu. Kako se tu radi o iznimno osjetljivom, opsežnom i kompleksnome poslu, vrlo je upitno kako se na tim zadacima uopće mogla snaći osoba s tolikim preprekama u normalnoj komunikaciji – kakve se ovih dana moglo vidjeti u slučaju zastupnice Antičević Marinović.

Kao treće, i zapravo također manje bitno – zanimljivo je vidjeti razinu neprijateljstva koje si je u redovima svoje vlastite stranke očigledno navukla na vrat spomenuta zastupnica. Naime, izgleda da bi njeno skrivanje i ne-guranje u prvi red komuniciranja koristilo i stranci koju predstavlja, ali i njoj samoj. Ovako – izloživši je javnoj poruzi, očito netko vrlo efikasno radi i na njenom ukupnom političkome slabljenju. Dok to i nije od bilo kakvog ozbiljnog značaja za ikakve političke odnose van SDP-a, radi se tu o lijepom primjeru stranačkih frakcijskih borbi – koje su stranački uspješne, ali nacionalno štetne.

Zgrada EP u Bruxellesu – tko u nju uđe 01.07.2013., iz nje mora već u svibnju 2014.

Nepunih 5 mjeseci prije planiranog ulaska Hrvatske u EU, otvorila se napokon i rasprava o održavanju skorašnjih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu. Okidač za raspravu dva su zasebna događaja – predstojeći lokalni izbori i predložene izmjene Zakona o izborima za Europski parlament, donesenog 2010. godine. Sadržaj rasprava više je kozmetički nego suštinski – kada bi se ti izbori trebali održati, treba li ih spojiti s lokalnima i može li si država njihovim odvajanjem priuštiti razbacivanje s milijunima kuna koje nema? Ovo potonje uglavnom je argument bivše vladajuće stranke, kojoj se upravo sudi za izvlačenje novaca iz državnih tvrtki za vlastite potrebe i potrebe njenih nekada visokopozicioniranih stranačkih ljudi. Zbog uštede, drže ti dušobrižnici, izbore za Europski parlament trebalo bi spojiti s lokalnim izborima. No, vladajući tako ne misle – jer, kao, ne može se asfaltiranje cesta nositi ravnopravno s komentiranjem stanja na Cipru. Pritom se zaboravlja da političari ionako o asfaltiranju znaju jednako kao i o geopolitici – dakle, malo ili ništa.

Boro Grubišić – kako u Slavonskom Brodu, tako i u Bruxellesu

Zato je jedna od mogućnosti da se izbori za EP održe mjesec dana prije lokalnih – u travnju, kada simbolično pada i prva obljetnica postojanja tzv. hrvatskih promatrača u parlamentu u Bruxellesu. O toj prvoj godini do sada se nije čulo ništa – što je tih 12 povlaštenih u Bruxellesu i Strasbourgu (gdje također zasjeda EP) vidjelo i naučilo, u čemu je važnost EP-a (pa onda i izbora za euro-zastupnike), kakav je odnos između političkih grupacija u kojima hrvatski promatrači rade, jesu li, kojim slučajem, aktivno sudjelovali makar u jednoj raspravi, itd…

O svemu tome, nažalost, do sada se nije čulo ništa. Ali se čulo da jedna promatračica ne zna engleski (zapravo zna, ali se, kao, zabunila), te da je njen kolega po promatranju na svoju EU-premijeru došao u slavonskoj nošnji. Druga je porazna činjenica da su oni rad u Europskom parlamentu poistovjetili s onim u Saboru – pa se od svog imenovanja do danas nisu ni uspjeli u Bruxellesu pojaviti u punom sastavu, osim prvi put – kada ih je dočekao koktel dobrodošlice. To se ipak ne propušta!

Izgledno pomanjkanje interesa za Europski parlament u naših europromatrača odrazit će se i na interes hrvatskih birača – prosječan hrvatski građanin, sluđen sve težim uvjetima života, teško da će se u naredna 3 mjeseca zainteresirati za buran politički ili parlamentarni život unutar Europske unije. Vrlo je vjerojatno da ga zanimaju tek dva osnovna pitanja – hoće li živjeti bolje, i može li se zaposliti negdje u EU. Zato je prilično vjerojatno da odaziv na predstojeće EU-izbore bude slab – boljka je to koja nije mimoišla ni neke druge zemlje u Uniji, primjerice Bugarsku.

Osim toga, bilo bi jako zanimljivo vidjeti kako bi uopće mogla izgledati kampanja samo za izbore za Bruxelles – što će to većina kandidata obećavati, koje će kamene temeljce polagati po drugi ili treći put, te hoće li prevagnuti hvaljenje vlastite stranke, ili pak sebe kao pojedinca? Jer, europski su izbori zeznuti – kandidati na prestižnim prvim mjestima stranačkih lista ne mogu biti potpuno sigurni da im to mjesto automatski osigurava kartu za Bruxelles. Neki “luzer” sa sredine ili kraja liste itekako im može pobrkati planove. Osim toga, nacionalna stranačka politika u Bruxellesu ne znači mnogo, budući se ondje radi po mnogo širim političkim grupacijama. I kameni temeljci se nasađuju tek nakon pozitivnog ocjenjivanja projektne dokumentacije, što s Europskim parlamentom nema baš nikakve veze. Za kraj, i tamošnje teme rasprava teško će potaknuti prosječnog Hrvata na biranje pojedinih kandidata, budući je širina rasprava i ozbiljnost procedura u Bruxellesu teško objašnjiva i profesionalnim promatračima, pripadnicima one van-parlamentarne sorte.

Odluči li se, pak, Vlada na isti dan održati i lokalne i europske izbore, tim će jednim potezom ubiti čak 3 muhe – začepit će usta svima koji zagovaraju štednju, donekle će povećati izlaznost na izbore, a onima koji o financijskoj situaciji na Cipru ne znaju ništa pomoći će da pobroje sve ulice za asfaltiranje i to onda usporede s praksom u EU, koju su na svoje oči vidjeli kad su zadnji put bili u Grazu ili Kečkemetu.

Izbori za EP koji nam predstoje, kao i sve što se radi po prvi put, nesumnjivo su povijesni. No, za hrvatskog birača, pa i za hrvatskog političara, oni nisu „pravi“ – jer pravi izbori za Europski parlament, oni za mandat od 5 godina, održavaju se u Hrvatskoj (kao i u čitavom ostatku EU) tek u svibnju 2014. Tek onaj tko tada uspije na izborima, moći će za sebe reći da je istinski europski zastupnik. Onaj, pak, tko u EP uđe u srpnju ove godine, mjesece do sveeuropskih izbora izgubit će na slikanja, useljenja u ured, privikavanje na rad, malu školicu intraneta, upoznavanje s brojnih 700 i nešto kolega, privikavanje na to da EP nije isto što i Hrvatski Sabor, te na lutanja bespućima briselskih hodnika.

Upravo se u tome ogleda sva besmislenost planiranoga troška od čak 84 milijuna kuna (u slučaju samostalnih izbora za Europski parlament), ali i navodnih 27 milijuna kuna (u slučaju spajanja ovog postupka s redovitim lokalnim izborima) – koliko god da se bude stvarno potrošilo za održavanje prvih hrvatskih izbora za europarlamentarce.

Dok je otvoreno pitanje – bi li bilo pametnije dosadašnje promatrače u Bruxellesu na neki način proglasiti privremenim zastupnicima (do redovitih općih izbora za Europski parlament 2014. godine), ostaje činjenica da su ti milijuni kuna – kojima se hrvatske političke stranke razmeću u diskusiji o Europskome parlamentu posljednjih dana – mogli biti i suštinski pametnije iskorišten. Njih bi se još, umjesto na ad-hoc predizbornu kampanju u hrvatskome stilu, moglo investirati u upoznavanje hrvatskih građana s radom EP-a, s njegovim ovlastima i nadležnostima. Posebice, jer su političke grupacije u EP već ionako usred priprema za izbore 2014. godine. Za to vrijeme, ne treba posebno podsjećati da Hrvatskoj ti izbori još nisu ni rubno na pameti.

Hrvatska pomoć u prilagodbi i pridruživanju Crne Gore NATO-savezu, kao i Europskoj uniji, ozakonit će se najvjerojatnije na prvoj ovogodišnjoj sjednici Sabora, temeljem Vladine odluke s njene 71. sjednice, održane 10. siječnja. Kada su u pitanju republike bivše Jugoslavije, Hrvatska s Crnom Gorom ima najbolje (političke) odnose, od lipnja 2012. formaliziranima i potpisanim Ugovorom između RH i CG o euroatlantskome partnerstvu, a koji je i temelj budućeg zakona donesenog u Vladi. Hrvatska se tim dokumentima obvezuje Crnoj Gori pomoći svojim dosadašnjim iskustvima u ispunjavanju kriterija i pri pregovorima s Europskom unijom i NATO-om, stavljajući Podgorici na raspolaganje čak i ljude koji su sudjelovali u tim procesima. Navjestitelj ovakve pomoći zapravo je bila bivša premijerka Jadranka Kosor, koja je 2010. godine i Srbiji i Crnoj Gori poklonila CD-ove s radnom verzijom prijevoda europske pravne stečevine, odnosno onog njenoga dijela neophodnog za pristupne pregovore.

Po novome, Hrvatska bi Crnoj Gori trebala pomoći i u dijelu u kojem je i sam slaba – u pripremi kvalitetnog te pravodobnog informiranja javnosti o pristupanju EU i NATO-u. Hrvatska slabost na području informiranja o EU dobro se vidjela upravo i na spomenutim prijevodima pravne stečevine – koji su, dok ih je danas bivša premijerka poklanjala po regiji, za hrvatske građane bili potpuna nepoznanica, zaključana iza velikih vrata Banskih dvora. No, ni hrvatska kampanja oko ulaska u NATO nije bila ništa bolja – nije bila transparentna (do pristupanja RH NATO-Savezu tajnom je ostala i sama komunikacijska strategija informiranja javnosti, a kamoli njena praktično nevidljiva provedba), dok loptanje s referendumom o ulasku u NATO bolje da niti ne spominjemo. Stanje tu ni kod naših južnih susjeda nije ništa bolje. Trenutna kampanja Vlade Crne Gore o prednostima pristupa NATO-savezu blizu je fijaska: u nekoliko gradova tribine su otkazane zbog nedovoljnog interesa građana, a istraživanja su pokazala da je potpora Crnogoraca NATO-u veća kada Vlada ne provodi kampanje.

Vlada Crne Gore je “za” NATO, dio opozicije i nevladinih udruga – “protiv”

Nakon što Hrvatska uđe u EU, Crna Gora će ostati jedina zemlja iz regije koja s Bruxellesom pregovara o članstvu u Uniji. Crna Gora je te pregovore započela 29. lipnja 2012., nakon što je godinu i pol (točnije, od prosinca 2010. godine, kada je dobila status kandidata) čekala na datum pokretanja pregovaračkoga procesa. Ostale dvije zemlje-kandidatkinje, Makedonija i Srbija, čekaju da im Bruxelles dodijeli datum pregovora, što su euro-birokrati ponovno odgodili – ovoga puta do ljeta, no ni tada ne treba očekivati neko veliko čudo. Baš kao i u hrvatskom slučaju, Europljani od Crne Gore prioritetno traže napredak u reformi pravosuđa, te borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Štoviše, Crnoj Gori je, kao i drugim kandidatima za članstvo u slučaju eventualnih pregovora, Europska unija poručila da će voditi računa i o iskustvu stečenom u prethodnim pregovorima o članstvu, posebno kada se radi o poglavlju o pravosuđu, sudstvu i temeljnim pravima. Tu Hrvatska sigurno ima što za reći, a može li čemu naučiti Crnu Goru – tek će se vidjeti. Bit će zanimljivo promatrati i odnos hrvatskih pomagača s veleposlanikom EU u Crnoj Gori, Slovencem Mitjom Drobničem, pogotovo s obzirom na aktualne hrvatsko-slovenske prijepore.

Veleposlanik EU Mitja Drobnič među prvima je posjetio novog/starog premijera Mila Đukanovića

Slovenija je Crnu Goru „uzela pod svoje“ i kad je NATO u pitanju. Dežela je poslednje dvije godine (2011/2012.) vodila NATO-vo kontaktno veleposlanstvo u Podgorici, a temeljem odluke Sjevernoatlantskog saveza iz studenog 2012. to će raditi još naredne 2 godine – 2013. i 2014. Slovensko Ministarstvo vanjskih poslova za tu će namjenu izdvojiti 20 tisuća eura godišnje što će, vjeruje Janšina Vlada, biti dovoljno da Crna Gora preko Akcijskog plana napreduje toliko da je NATO odluči pozvati u Savez. Prve dvije godine Slovenija je posvetila javnoj diplomaciji, dok se naredne dvije namjerava pozabaviti crnogorskim obrambenim i vojnim reformama. Upravo je to područje na kojem bi, prema budućem Zakonu o euroatlantskom partnerstvu između Hrvatske i Crne Gore, i Lijepa naša trebala vrlo usko surađivati sa Slovenijom u obučavanju Crne Gore.

Crnogorski vojnici s bivšim ministrom obrane u Afganistanu

No Hrvatska već godinama dobro surađuje s Crnom Gorom po pitanju mirovnih misija, prvenstveno one u Afganistanu. Na posljednjoj sjednici Vlade Crne Gore u 2012., održanoj 27. prosinca, prihvaćen je „Memorandum o razumijevanju između Ministarstva obrane RH i Ministarstva odbrane CG o principima doprinosa Pješadijske jedinice u sastavu njemačke grupe za obezbjeđenje komande baze Mazar-e-Sharif“. O tome što on podrazumijeva – već smo pisali, a da se taj dokument i konkretno primjenjuje potvrđuje, među ostalim, MORH-ovo priopćenje od prije dva dana (15. siječnja) o crnogorskim vojnicima koji se u Požegi pripremaju za ISAF. Radi se o preduputnoj obuci pripadnika OS CG, koji će u sastavu 21. hrvatskog kontingenta sudjelovati u mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu. Od ukupno 33 crnogorska vojnika koji će se uskoro otisnuti put Afganistana, njih 5 se u Požegi obučava za borbene spasitelje, a 9 za vozače. Preduputna obuka koja, osim crnogorskih, obuhvaća i hrvatske vojnike, završit će vježbom „Hrvatski ponos“, koja će se od 18. siječnja do 1. veljače ove godine održavati na vojnom poligonu Gašinci.

Unatoč dobrim hrvatsko-crnogorskim odnosima, temeljenim na gledanju u budućnost, ostaju još uvijek neriješena neka teška pitanja iz prošlosti. Ona se, prije svega, odnose na pitanje ratne odštete, odnosa crnogorskog pravosuđa prema počinjenim ratnim zločinima u Hrvatskoj, neriješenih graničnih pitanja, propalim tzv. poslovima stoljeća, samovoljnoj prodaji vojne imovine nekadašnje zajedničke države, itd. Činjenica da je Hrvatska među prvima, štoviše kao 4. zemlja uopće, priznala samostalnu i neovisnu Crnu Goru, po svim ovim pitanjima nije dosad napravila neku razliku, a ni aktualno euroatlantsko partnerstvo vjerojatno ih neće pokrenuti s mrtve točke. Dapače, dojam je da su takvi partnerski odnosi neriješena pitanja samo još dublje pogurnuli pod tepih – što nije dobro, budući se radi o temama koje iz pozadine dugoročno truju sve međusobne odnose.

Kao prva točka dnevnoga reda na 68. sjednici Vlade RH, održanoj 20. prosinca, proceduru je prošao dokument “Prijedlog programa za preuzimanje i provedbu pravne stečevine Europske unije za 2013. godinu”. U njemu, kao što mu i naslov kaže, najavljene su promjene pravnoga sustava RH koje nam u predstojećoj godini nalaže naše nastojanje za ulaskom u EU. Prije ikakvog detaljnijeg pregleda ovoga dokumenta, istaknut ćemo detalj koji predstoji u materiji 1. poglavlja pregovora – onog nazvanog Sloboda kretanja roba.

Ondje je, u dijelu nazvanom “Proceduralna pitanja”, navedena i predstojeća promjena koja baš i neće razveseliti legalne vlasnike oružja u Hrvatskoj. Naime,

“…sukladno Direktivi Vijeća 91/477/EEZ od 18. lipnja 1991.godine o kontroli nabavljanja i držanja oružja (SL L 256, 03.09.1991.) i Direktivi 2008/51/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. godine kojom se izmjenjuje i dopunjuje Direktiva Vijeća 91/477/EEZ o kontroli nabavljanja i držanja oružja (SL L 179, 8.07.2008.) uvodi se nova isprava za oružje – Europska oružna propusnica“.

Primjer EFP-a za Slovačku

Riječ je o ispravi originalnim imenom European Firearms Pass (EFP), koja se oslanja na hrvatski Zakon o oružju (NN 63/07, 146/08 i 59/12), i to na njegov članak 8 – koji glasi:

“Isprave o oružju prema ovom Zakonu su:

1. odobrenje za nabavu oružja,

2. odobrenje za nabavu streljiva (nakon ulaska u EU, “Europska oružna propusnica”),

3. oružni list za držanje ili oružni list za držanje i nošenje oružja,

4. odobrenje za sakupljanje starog oružja,

5. odobrenje za držanje oružja,

6. dopusnica za neposredno rukovanje vatrenim oružjem,

7. druge isprave o oružju izdane na temelju međunarodnih ugovora“.

U njegovoj je točki 2. (od izmjena i dopuna usvojenih i u Narodnim novinama objavljenih krajem svibnja ove godine) i izričito spomenut novi dokument, koji će početi važiti s trenutkom ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, 1. srpnja 2013. godine.

No, da bi to bilo i stvarno operativno provedivo, potrebno je do ljeta izmijeniti Pravilnik o obrascima isprava, te obrascima i načinu vođenja evidencija o oružju i streljivu (NN 33/08, 155/08). Za nositelja provedbe ove podzakonske prilagodbe zaduženo je Ministarstvo unutarnjih poslova RH, koje bi taj posao trebalo obaviti tijekom prvog tromjesečja 2013. godine. Njime će se propisati i točni sadržaj, izgled i cijena te nove isprave o oružju.

Imajući u vidu hrvatsku praksu, novi će dokument u najboljem slučaju biti tek malo skuplji od staroga, a svima koji su legalni korisnici i posjedovatelji vatrenoga oružja “ne gine” nova runda druženja s birokracijom hrvatskoga MUP-a. Blagoslovljen Božić!

]]> https://obris.org/hrvatska/za-schengen-nespremni/ Tue, 10 Jul 2012 10:37:38 +0000 http://obris.org/?p=4668 Slika prva!

Hrvatski ministri unutarnjih poslova hodočaste u Bruxelles. Sredinom 2011. godine bio je tamo tadašnji unutarnjeposlovnjak Tomislav Karamarko. U razgovoru s Cecilijom Malström, tadašnjom i sadašnjom povjerenicom EU za unutarnje poslove, riječ je bila i o Hrvatskoj i Schengenu – europskome sustavu nadzora granica. Naša javnost tada saznaje da se u njegove okvire nadamo ući dvije godine nakon ulaska države u EU – dakle, u optimalnom slučaju, 1. srpnja 2015. godine. Za razliku od Bugarske i Rumunjske, koje su članice EU još od 1. siječnja 2007. godine, ali za Schengen još nisu skupile uvjete.

Stotine milijuna eura i godine reformi – to je cijena RH ulaska u Schengen-zonu

Od tada se i nije promijenilo mnogo – treba dodati modernih graničnih prijelaza, treba dodati policajaca (budući da je njihov ukupan broj manji od prosječno potrebnoga po svakom od 1377 kilometara naših granica), treba dodati opreme razne. Sve je to navodno već godinama u postupku, a po pitanju cijene spominju se nekakve stotine milijuna eura – što utrošenih, što nadolazećih iz europskih blagajni. Od sadašnjih 189 graničnih prijelaza, na budućoj će vanjskoj granici biti njih 98 (otpadaju oni na granici s Mađarskom i Slovenijom), od kojih će 68 biti međunarodnih, a 30 otvorenih samo za pogranični promet. Carinski nadzor tada bi trebao biti organiziran kroz sustav graničnih prijelaza različitih kategorija – o čijem se rasporedu i vrsti navodno vode pregovori sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom. Sve je to manje ili više podržao i sadašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić prilikom posjete Bruxellesu 8. ožujka ove godine.

Od oko 6000 navodno potrebnih policajaca, njih oko tri četvrtine i dalje nedostaje – jednako kao i termovizijskih uređaja, vozila i druge opreme. No, to sve se navodno ubrzano nabavlja već godinama. Manje se nabavljalo helikoptera, čijom bi flotom MUP za oko 120 milijuna eura želio  kontrolirati kopnenu granicu RH. Dok će ta kupovina navodno ipak pričekati ulazak u EU, sada financijski pomažu IPA projekti »Nadzor plave granice faza II«, »Modernizacija kontrole državne granice« i »Integrirano upravljanje granicom«. Ukupno se, neslužbeno, barata troškovima od oko 300 milijuna eura za Schengen u Hrvata.

Prema Bosni i Hercegovini na jugu Hrvatske glavna prijelazna točka na kopnu trebao bi biti prijelaz “Metković 2”, jedan od sedam takvih velikih međunarodnih prijelaza – ujedno i jedna od ukupno četiri velike kopnene inspekcijske kontrolne točke, tzv. BIP-prijelaza (“Border Inspection Posts“), opremljena i fitosanitarnom te veterinarskom službom za kontrolu sve robe u prolazu (ostala tri kopnena BIP-prijelaza su Bajakovo, Stara Gradiška i Karasovići – na moru će  takve granične kontrole biti u lukama Rijeka i Ploče, te u Zračnoj luci Zagreb za ukupni zračni robni promet). Radovi na prijelazu kod Metkovića procjenjuju se na 61,4 milijuna kuna, a financirani su kreditom Europske investicijske banke i Europske banke za obnovu i razvoj.

No, kako tu stvari zapravo stoje danas? To nam kazuje slika druga!

I onda da netko veli kako poznato lice željezna vrata ne otvara!

Kad je 30. lipnja u Baškome polju kod Makarske, na plaži, od zatajenja srca umro Mijo Grizelj (58), počela je svojevrsna crna komedija. Naime, obitelji se nisu sviđali troškovi prijevoza pokojnika bilo do mjesta Zmijavci kod Imotskog, ili u susjednu BiH, do Sovića u općini Grude, gdje je pokojnik inače navodno živio. I što su ucviljeni rođaci pokojnoga napravili? Pa, logično – utovarili su mrtvog oca u osobno vozilo, malo ga maskirali, i s njim mrtvim – a “kao živim” – krenuli na granični prijelaz Donji Vinjani – Gorica. Krenuli, stigli, a onda tamošnjim policajcima s obje strane granice prodali priču da ocu nije dobro – i prošli! Pokojnik je onda navodno i pokopan u rodnim Sovićima. Dok hrvatska policija nagađa o sudbini tijela, najavljuje moguću istragu, te trabunja o nekakvom kažnjavanju pokojnikova sina i šofera ovog zanimljivog transporta – BiH policija otvoreno izjavljuje da tu osobu nema temeljem čega goniti ili kazniti. I to nije katastrofa!

Ono što je katastrofa – tišina je koja je uslijedila po pitanju hrvatskog osoblja na graničnome prijelazu Donji Vinjani (nedaleko od budućeg “Metković 2” prijelaza), te nesuđene schengenske točke, punkta na “vanjskome bedemu EU u Hrvatskoj”. Jedne dnevne novine navode:

“Iz PU splitsko-dalmatinske potvrdili su da provode istraživanje te da će policija obaviti obavijesne razgovore s članovima Mijine obitelji, nadležnima u makarskoj mrtvačnici, a pregledat će i svu raspoloživu dokumentaciju. Nije isključena kaznena odgovornost, no u policiji još ne mogu pouzdano reći hoće li biti prekršajna ili kaznena prijava. Utvrdit će i je li možda bilo propusta policije”.

Uz samo malo nepažnje, hollywoodska se komedija lako pretvori u hrvatsku realnost

Je li možda bilo propusta tamošnje policije, ili je normalno mrtvacu staviti kapu i naočale te ga takvog vozati preko granice? Pa bila ta granica općinska, međudržavna ili kakva god…

I tu dolazimo do ključnoga problema. Naime, nikakvi milijuni kuna ili eura sami po sebi ne bi riješili situaciju koja se dogodila 30. lipnja na graničnome prijelazu Donji Vinjani. Ne bi pomogao ni omjer od jednog policajca na dva kilometra granice ili schengenskome standardu bližih dva policajca po jednome kilometru granice. Ni helikopteri, ni policijske brodice, ni terenska vozila ni termovizijske kamere ne mogu popraviti situaciju u kojoj granično osoblje ne pogleda dobro u automobil koji uredno dolazi na prijelaz. Ili, kada pogledaju, pa u njemu vide poznato lice lokalnoga čovjeka – i onda mu dopuste prolaz, mimo svake provjere i zadane procedure – samo zato što je tu nekome poznata osoba u pitanju. I tada, kada sva procedura bude bačena kroz prozor – i mrtvac može s naočalama i maramom ili kapom na glavi mirno proći granični prijelaz. U istome trenutku, Hrvatska temeljito i potpuno pada već i pri pomisli ikakve kontrole granica, a kamoli na pomisao o nekavom ozbiljnom sustavu, kakav bi navodno trebao biti onaj schengenski.

Bruxelles, dolazimo!

Ni ovaj izbor nije mogao proći bez skandala i stranačkih igrica, pri čemu prednjače one u opozicijskom HDZ-u, gdje je u punome jeku rat uoči unutarstranačkih izbora. Tako je bruxelleska parlamentarna stolica u zadnji čas izmaknula Davoru Stieru, a sve zato što je, navodno, šeficu stranke upozorio da nije korektno zlorabiti za samopromociju pisma Europske pučke stranke, tj. njemačke kancelarke Angele Merkel, i američke državne tajnice Hillary Clinton. Iako su članovi Kluba HDZ-a tajno glasali za kandidate za euro-parlamentarce, neki zastupnici večer uoči glasovanja telefonskim su putem upućeni kome da daju svoj glas. Umjesto Stiera, put Bruxellesa će Frano Matušić, , a zanimljivo je da među trojicom izabranih nema ni traga donedavnome ministru vanjskih poslova Gordanu Jandrokoviću, koji se također ubraja u opoziciju Jadranki Kosor.

U SDP-u je bilo manje burno, pregovori i dogovori o imenima trajali su mjesecima, da bi u konačnici tek bilo primijećeno da su iz promatračke kadrovske križaljke ispali bivši ministar znanosti Gvozden Flego i Danijel Mondekar, koji se u 6. sazivu Sabora profilirao kao stranački stručnjak za EU-fondove. Umjesto njih, kofere za Bruxelles pakiraju Romana Jerković i Milorad Pupovac, kojem je SDP prepustio jedno mjesto iz svoje kvote.  Pupovac je ranije dobio i važno mjesto u Saboru, ono predsjednika Odbora za vanjsku politiku, koje inače pripada članu vladajuće stranke ili koalicije, čime SDP ne samo da formalno poštuje Sporazum o podršci i suradnji, već jasno pokazuje da  je vladajućoj koaliciji izuzetno bitno imati predstavnika srpske manjine na svojoj strani.

More funkcija

Bolje stražnji red u Bruxellesu, nego prvi na Markovom trgu?!

Većina netom izabranih promatrača već je nakon konstituiranja Sabora izabrana u radna tijela Sabora – njegove odbore, izaslanstva i misije, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li 12-ero izabranih kao prioritet uzeti domaće ili bruxelleske poslove. Ako se saborskim zastupnicima počne strože kontrolirati izvršavanje saborskih obveza ili im se, kako se počelo spekulirati, uvede još i petodnevno radno vrijeme, moglo bi se dogoditi, barem teoretski, da se neke važne saborske obveze preklope s terminima zasjedanja Europskog parlamenta. A netom izabrani promatrači već ionako imaju pune ruke posla.

Tako je EU-promatrač Tonino Picula potpredsjednik izaslanstva Hrvatskog sabora u Zajedničkom parlamentarnom odboru RH-EU, voditelj izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Mediterana, član izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini OESS-a (u kojoj je i potpredsjednik)  i još 4 saborska odbora.  Engleskom jeziku vična stranačka mu kolegica Ingrid Antičević Marinović predsjednica je saborskog Odbora za zakonodavstvo, članica izaslanstva Hrvatskog sabora u Zajedničkom parlamentarnom odboru RH-EU, članica je 3 saborska odbora, kao i Državnoodvjetničkog vijeća (izabrana iz redova zastupnika). Biljana Borzan predsjednica je saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu skrb, članica izaslanstva Hrvatskog sabora u Zajedničkom parlamentarnom odboru RH-EU, te još 3 saborska odbora. Romana Jerković također bilježi članstvo u 3 odbora, kao i u izaslanstvu Hrvatskog sabora u Zajedničkom parlamentarnom odboru RH-EU i u izaslanstvu u Parlamentarnoj skupštini OESS-a, a uz to je i voditeljica izaslanstva Sabora u Parlamentarnoj dimenziji Srednjoeuropske inicijative. Najmlađa SDP-ova promatračica Tanja Vrbat potpredsjednica je Odbora za međuparlamentarnu suradnju, članica 2 saborska odbora, kao i Mandatno-imunitetnog povjerenstva, te je dio izaslanstva Sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.

Milorad Pupovac skromnijih je ambicija – on bilježi tek mjesto predsjednika Odbora za vanjsku politiku, članstvo u još 2 odbora, te je u izaslanstvu Sabora pri Zajedničkom parlamentarnom odboru RH-EU.

Predstavnik drugog, manjinskog dijela vladajuće koalicije Jozo Radoš potpredsjednik je potonjeg izaslanstva, član je 2 odbora, i predsjednik Kluba zastupnika HNS-a.

Nesuđeni HDZ-ov ministar vanjskih poslova Andrej Plenković nakrcao se dužnosti – ima ih čak 8 (uključujući i onu promatračku): predsjednik je saborskog izaslanstva u Zajedničkom parlamentarnom odboru RH-EU, član je 5 saborskih odbora, i zamjenik je člana izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Mediterana. No njega za jednu dužnost više vodi Frano Matušić – potpredsjednik je Kluba zastupnika HDZ-a, potpredsjednik je Odbora za vanjsku politiku, član je 3 odbora i jednog izaslanstva, i u dva je slučaja zamjenik člana izaslanstva. Zato Davor Božinović nema ni predsjedničko ni voditeljsko mjesto, ali je barem član 4 odbora i 2 izaslanstva.

HDSSB-ovac Boro Grubišić, inače kirurg po zanimanju, potpredsjednik je Odbora za prostorno uređenje, i član još 2 saborska odbora.

Laburist Nikola Vuljanić u funkcijama lošije stoji čak i od Božinovića – član je samo 2 odbora, i zamjenik je člana izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.

Svim ovim tuzemnim poslovima treba pribrojati još i 4 dana u Bruxellesu, koliko mjesečno zasjeda Europski parlament. Dolasci nisu obavezni, no kad se uzmu u obzir izdašne dnevnice koje promatrači dobiju za svaki dan prisustva na sjednici EP-a, teško da će se oni tih nekoliko stotina eura olako odreći.

Slovo zakona

Status promatrača reguliran je Zakonom o izborima zastupnika iz RH u Europski parlament, donesenim još 15. srpnja 2010. Članak 81. tog zakona kaže da status promatrača prestaje danom pristupanja RH EU, kada oni privremeno postaju punopravni članovi EU-parlamenta do raspisivanja prvih izbora za članove EP u RH. U članku 79. stoji da će se prvi izbori za članove Europskog parlamenta raspisati nakon pristupanja RH EU, odnosno u skladu s Ugovorom o pristupanju, što bi značilo – nakon 01.srpnja 2013. No nesretna je okolnost što se već naredne godine, u svibnju 2014., trebaju održati redovni izbori za Europski parlament, pa će građani Hrvatske u manje od godinu dana dva puta birati svoje predstavnike u Bruxellesu, odnosno Strasbourgu.

U Europskoj uniji, međutim, već više od godinu dana traje rasprava o reformi izbornog sustava za EU-parlament. Parlamentarni Odbor za ustavna pitanja već neko vrijeme predlaže uvođenje dvostrukog biračkog prava, kako bi se građanima EU omogućile dvije razine političkog predstavništva. Prema predloženom modelu, građani bi na izborima dobili po dva listića – na jednom bi bile nacionalne liste, a na drugom – kandidati za „transnacionalno“, europsko predstavništvo. Transnacionalne liste predlagale bi političke stranke, i tih dodatnih 25 kandidata povećalo bi ukupan broj zastupnika u EU-parlamentu na 776.

Europska komisija nema ništa protiv reforme izbornog modela, ali sumnja da se ona može provesti do termina izbora 2014. godine, tim više što je za promjenu izbornog modela nužna izmjena članka 14 Sporazuma o Europskoj uniji (tj. Ugovora iz Maastrichta). Čak ako se to i uspije izvesti, potrebna je još i ratifikacija u svim zemljama-članicama EU, kao i u Europskom parlamentu, najkasnije godinu dana prije provedbe izbora. Budući da bi to značilo da se dogovor o novom izbornom modelu, izmjena Sporazuma o EU i ratifikacija moraju dogoditi u narednih mjesec i pol, mirne duše možemo zaključiti da će se izbori 2014. održati po dosadašnjim pravilima.

Policija nije mogla garantirati sigurnost na utakmici Škendija-Vardar

U Makedoniji su do daljnjega otkazane sve nogometne utakmice, a ona visokog rizika, između Tetova i Vardara, nije održana. Prema propozicijama Nogometnog saveza Makedonije, ako jedno kolo nije odigrano do kraja, pa makar se radilo o samo jednoj neodigranoj utakmici, prvenstvo se ne može nastaviti. Otkazivanje prvenstva naročito je loše primljeno u Tetovu – gradu koji ima čak tri prvoligaša – zbog čega su tamo izbili neredi, u kojima je povrijeđeno više osoba i pričinjena je velika materijalna šteta.

Nakon nekoliko dana zatišja, u petak je ponovno napadnut autobus u Skopju, pri čemu je dvoje ljudi ozlijeđeno – jedan od njih je policajac, budući da je i dalje na snazi naredba dana pripadnicima MUP-a o obaveznom korištenju gradskog prijevoza.

Za subotu je u Skopju najavljen „Marš za mir“, u organizaciji nevladine udruge „Zajedno za mir“. Njihovom apelu da se maršem kaže NE nasilju i pokaže da se i u Makedoniji može mirno i zajedno živjeti do sada se pridružila 71 građanska akcija, sve etničke zajednice u Makedoniji i veliki broj javnih osoba.

U takvom ozračju Skopje je u četvrtak, 15. ožujka, dočekalo europskog povjerenika za proširenje Stefana Fülea, koji je došao „pokrenuti razgovor s Makedonijom kako bi se potakle reforme i tako ubrzala europska integracija“. Prema netom definiranim ciljevima, Makedonija mora izmijeniti Zakon o kleveti i poboljšati sudsku praksu u slučajevima koji uključuju medije, a sve kako bi poboljšala slobodu izražavanja i ojačala profesionalne standarde u novinarstvu. Budući je Europska komisija u Izvještaju o Makedoniji za 2011. godinu posebno upozorila na loše stanje u medijima –  prije svega na netransparentno vlasništvo i političke pritiske, Füle očekuje od Vlade u Skopju da poboljša rad Radiodifuznog savjeta koje sprovodi propise o vlasništvu nad medijima, kao i da unaprijedi izmjene zakona o medijima. Osim toga, od Makedonije se očekuje da poboljša efikasnost pravosuđa, kvalitetu i nezavisnost sudstva, osnaži mjere protiv korupcije, unaprijedi dijalog među etničkim zajednicama, kao i da pojača reformu javne administracije.

Makedonija je još prije 11 godina, točnije 09. travnja 2001. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a 2005. dobila je status zemlje-kandidatkinje za članstvo u EU. No do danas nije dobila datum početka pregovora, i to zahvaljujući svima dobro poznatom sporu s Grčkom oko imena „Makedonija“.