Dok se u srijedu, 19. kolovoza, bilježi 173. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, situacija ondje je sve samo ne mirna. Kao prvo, u noći s nedjelje na ponedjeljak, 17. kolovoza, istekao je formalni rok od 60 dana za pregovore, zadan potpisima s iranske i američke strane sredinom lipnja. No već i dosta prije toga bilo je jasno da američki predsjednik Donald Trump kompletne pregovore i primirje utanačeno „Memorandumom o razumijevanju“ od 17. lipnja ne doživljava baš ozbiljno. Pritom, svi oni koji su se posljednjih dana pitali što će biti u Iranu (i okolnim krajevima te šire regije) nakon isteka ovoga roka – izgleda da su zaboravili činjenicu da je Trump još 10. srpnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social poručio: „Islamska Republika Iran nas je molila da nastavimo ‘razgovore‘. Mi smo pristali na to, ali Sjedinjene Države su im poručile, na vrlo izričit način, da je primirje GOTOVO! Hvala na pažnji. Predsjednik Donald J. Trump“. Stvari su još i jasnije ako sagledamo činjenicu kako je ta ista američka administracija tog istog petka, 10. srpnja, u Senat poslala i pismeno obrazloženje nove/stare vojne akcije u Iranu (formalno u suglasju s odredbama Rezolucije o ratnim ovlastima iz 1973. godine) stvarno započete 6. i 7. srpnja – i nastavljene žestoko idućih tjedana. Time je vjerojatno započeo novi rok od 60 dana da predsjednik SAD-a i Pentagon mogu slobodno ratovati u Iranu i regiji, bez da ta tema dođe pred Kongres na ikakvo ozbiljnije razmatranje.

Kao drugo, Trump je 13. srpnja na mreži Truth Social objavio i obnovu pomorske blokade Irana (koju je Ratna mornarica SAD-a počela primjenjivati od utorka, 14. srpnja, u 22 sata po hrvatskom vremenu) – ujedno objašnjavajući kako su Sjedinjene Države „čuvari Hormuškog tjesnaca“ koji će za svoje usluge naplaćivati 20 posto vrijednosti ondje transportiranih tereta. Kako za sada stoji, prema Trumpovim riječima nazvana „iranska blokada“ itekako se do danas primjenjuje, osim što je od 12. kolovoza naziva „zidom od čelika“. Prema američkim vojnim podacima, u malo više od mjesec dana ponovnog izvođenja, do ponedjeljka, 17. kolovoza, u tom mornaričkom djelovanju na okrete je bilo prisiljeno 64 plovila, tri su bila onesposobljena, a na još dva je bilo izvedeno i desantiranje snaga. Doduše, 17. kolovoza čulo se kako je i Iran izveo svoje prvo brodsko iskrcavanje radi odbijanja plovidbe iranskom rutom kroz Hormuz, i to na tanker u vlasništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Promet kroz Hormuz i vezane zarade

Ipak, SAD na kraju nisu krenule naplaćivati prolaz, budući da je Trump već 14. srpnja svijet obradovao objavom kako je „zasnovano na vrlo produktivnim razgovorima s vodstvima Bliskog istoka, odlučio zamijeniti 20 % SAD-naknade s trgovinskim i investicijskim poslovima koje će razne zaljevske države pokretati u Sjedinjenim Državama“. Umjesto toga, Iran je početkom kolovoza krenuo intenzivnije pregovarati sa susjednim Omanom o novom režimu prometa kroz Hormuz, gdje je naplata prolaza (pod bilo kojim imenom za konkretno davanje) ostala u zraku – između iranskog prijedloga o naplati 5 do 7 posto te stava Omana o naplati 3 posto vrijednosti tereta u prolazu. Iako ta oba navoda izgledaju bitno povoljnije od Trumpovih najava, treba napomenuti da bi – prema procjenama stručnjaka – iranski sustav od 7 posto godišnje nosio do 150 milijardi USD, odnosno oko 385 milijuna USD dnevno, od čega bi zapravo na troškove otpadalo oko 3 posto novca, a preostalih oko 97 posto bio bi čisti prihod. Prema takvim izračunima, promet kroz Hormuz bi za Iran nosio novac usporediv s američkom tvrtkom Alphabet (vlasnici Googla) koja je 2025. bilježila prihod od 132 milijarde USD, a više od poduzeća Nvidia (120 milijardi u fiskalnoj 2026. godini) ili američkih kompanija Apple i Microsoft (preko 100 milijardi godišnje) ili pak saudijskog energetskog koncerna Aramco (oko 105 milijardi USD na godinu) – te čak 15 do 20 puta više od usporedivih godišnjih prihoda Sueskog kanala.

Kada stvari pogledamo na taj način, postaje i dodatno jasno kako se Hormuz za Islamsku Republiku Iran zadnjih mjeseci pokazao bitnijim od nuklearnog programa i naoružanja – što i Sjedinjene Američke Države onda jasno tjera na zadržavanje tog tjesnaca u statusu slobodnog međunarodnog prometnog pravca (koji je bio faktično stanje do 28. veljače ove godine i početka intervencije SAD-a i Izraela u Iranu). Među ostalim, tu treba tražiti i razlog za novu prijetnju Trumpa prema Sultanatu Oman, arapskoj zemlji s kojom su Sjedinjene Države njegovale suradnju još od 1833. godine (što je produbljeno i 1980. godine sporazumom o pristupu tamošnjim vojnim i civilnim postrojenjima te brojnim drugim kasnijim sporazumima). Ipak, kada se prvi put čulo da bi Oman mogao s Iranom samostalno pregovarati o Hormuzu (čiju južnu obalu drži) – Trump je još 27. svibnja reagirao izjavom: „Oman će se ponašati kao i svi drugi, ili ćemo ih morati dići u zrak“. Iako su tada vlasti u Muscatu naglo reterirale – nove naznake o pregovorima Irana i Omana o režimu prolaza kroz Hormuz pojavile su se početkom kolovoza. Trumpova reakcija opet je bila žestoka pa je za Fox News 17. kolovoza slikovito objasnio da „ako se Oman nađe na putu, bit će bombardiran“ („If Oman gets in the way, we‘ll bomb the shit out of them!“) – što je onda nešto kasnije i ublažio kada su ga pitali je li gubi strpljenje s Omanom kao strateškim partnerom, a on je kazao: „Ne. Ne mislim da su se ponašali jako dobro, ali mi ćemo ih odraditi vrlo jednostavno, kao što rješavamo i druge stvari“. Dakle, teško da će biti mnogo od režima u kojem bi Iran kontrolirao koridor za ulaz u Perzijski zaljev, a Oman kontrolirao put za izlaz, dok bi se prihodi nekako dijelili (koliki god oni na kraju bili).

Što se tiče uspješnosti pojedinih aktualnih režima za prolaz Hormuzom, tu vlada poprilična zbrka s mnogo nejasnoća. Za razliku od prvih mjeseci rata, kada se prilično točno moglo pratiti prolaze kroz Hormuz čak i putem javnih izvora, zadnji tjedni doveli su do poprilične promjene, budući da sve više brodova pri prolazu gasi sustave za identifikaciju i onda prolazi „u mraku“ – tako da budu identificirani ili tijekom incidenata u tjesnacu, ili nakon uspješnog prolaza (bilo ubrzo ili po kasnijem dolasku u luke odredišta). Usprkos tome, pojedini komercijalni izvori daju si velikog truda pratiti takve plovidbe kroz tjesnac – redovito kombinirajući podatke iz brodskih identifikacijskih sustava (ako su ostali upaljeni) te satelitskih snimaka tjesnaca s vidljivim brodovima u prolazu. Iako su ovakva brojanja dulje bila smatrana prilično pouzdanima (i pokazivala su priličan novi zastoj prometa u srpnju te manje oživljavanje od početka kolovoza) – zadnjih su dana službeni američki civilni i vojni izvori stvorili novu pomutnju. Dok je već postalo standardno da Trump svako malo opisuje Hormuz kao tjesnac pod kompletnom američkom kontrolom kojim je promet slobodan (a očigledno nije), 11. kolovoza američki ministar energetike Chris Wright dodatno je izjavio da je tamošnji izvoz nafte u prvih 10 dana kolovoza gotovo pa dostigao predratne razine, doduše sada kombinacijom kopnenih izvoznih smjerova i pomorskog prometa kroz tjesnac. Iako su komercijalni promatrači bilježili tek do 90 prolaza u tjedan dana (za razliku od predratnih oko 134 dnevno) – američke tvrdnje o izvozu oko 9 milijuna barela dnevno kroz sam Hormuz opravdavale su se preciznijim vojnim podacima o prolascima tankera s isključenim identifikacijskim sustavima po ruti uz omansku obalu (tzv. „omanskom rutom“ pod potencijalnom američkom zaštitom). Iako takvi navodi i dalje ukazuju na skupni promet oko 13 do 15 milijuna barela dnevno (mjesto predratnih oko 23 do 25 skupno kopnom i morem), u tjednu koji je uslijedio komercijalni promatrači nisu bitno korigirali svoje dotadašnje procjene, iako se moglo čuti i da bi promet Hormuzom zaista mogao biti veći od dotadašnjih civilnih objava – ostavljajući prostora za bitnije korekcije ako se u idućim tjednima bitno više arapske nafte iz Zaljeva počne bilježiti u rafinerijama te pretovarnim točkama širom svijeta.

No, već su i ovakve vijesti potaknule pojačane iranske napade na plovila u Hormuzu i istočnom izlasku iz tjesnaca (barem sedam napada tijekom ovog mjeseca, dok neki izvori navode i barem po jedan napad svakog od proteklih 16 dana), ali sada bez uzvratnih američkih napada po Iranu i tamošnjoj vojnoj te civilnoj infrastrukturi. Ipak, kao određenu reakciju treba brojati i glasine od nedjelje, 16. kolovoza, kako SAD razmatraju korištenje nuklearnog oružja u Iranu, te izjave i samog Trumpa – koji je na dotadašnje ideje o iranskom plaćanju ratnih reparacija SAD-u od prije desetak dana u nedjelju, 16. kolovoza, dodao podršku vojnom povezivanju Turske, Saudijske Arabije i Pakistana (iako je to vijest iz Meke od 7. kolovoza, i bez ikakve uloge SAD-a u budućem savezu), da bi onda 14. kolovoza medijima najavio, a jučer, 18. kolovoza, i slikovnom objavom potkrijepio navodnu namjeru prikazivanja Hormuza kao nekakvog „novog teritorija SAD-a“ – sve uz objavu da pregovori s Iranom ne teku niti su zakazani, dok je pomorska blokada u punome jeku, Hormuz navodno „otvoren i operativan“, te su sve morske mine bile uklonjene ili detonirane. Iz Irana se još početkom kolovoza moglo čuti o posvećenosti „Memorandumu o razumijevanju“ kao „centru gravitacije budućih međunarodnih odnosa“, no do 17. kolovoza taj se dokument počelo tretirati ne još kao mrtav, nego tek „u komi“, iz koje bi ga mogla vratiti samo promjena američkih gledišta. Ipak, nakon ovogodišnjeg blagdana „Mučeništva imama Reze“, 14. kolovoza, zaoštrili su se i iranski politički te vojni stavovi. Iranski predsjednik parlamenta i glavni pregovarač sa SAD-om Mohammad Bagher Ghalibaf istek 60-dnevnog roka za pregovore iz Memoranduma komentirao je tvrdnjom o iranskoj pobjedi u ratu „kako u vojnoj, tako i u političkoj sferi“ – bez uništavanja američkih ili izraelskih vojnih snaga, ali sa sprečavanjem ostvarenja bilo kojeg od njihovih devet prepoznatih ratnih ciljeva – što se onda pokušalo i diplomatski te politički učvrstiti primjenom „Memoranduma o razumijevanju“ iz sredine lipnja. U međuvremenu, prema izvorima iz Iranske revolucionarne garde, postignuto primirje bilo je iskorišteno za „jačanje sposobnosti, ubrzavanje proizvodnje raketa i poboljšavanje njihove preciznosti“, dok u idućim tjednima slijedi i promjena iranskog obrambenog postava iz defenzivnog u ofenzivni.

Napomenimo i da se sve to događa u svjetlu pražnjenja američkih strateških zaliha nafte (Strategic Petroleum Reserve – SPR), koje je nastavljeno i tijekom zadnjih tjedana – od propasti „Memoranduma o razumijevanju“ početkom srpnja pa do danas. Tu se prije nekoliko dana iz investicijske grane banke Goldman Sachs čulo da je stanje globalno vidljivih zaliha nafte završilo na oko 7.720 milijuna barela (najmanje od početka 2025. godine), dok su američke strateške zalihe, nakon povlačenja oko 6,1 milijuna barela prošlog tjedna, završile na tek oko 293 milijuna barela – čime je nastavljen njihov pad ispod crte od 300 milijuna barela (zadnje viđen 1980-ih godina), te prema kongresno zacrtanoj crvenoj crti od oko 243 milijuna barela kada se potroše sve zalihe prije nekoliko mjeseci otvorene za ublažavanje krize izazvane aktualnom američkom intervencijom u Iranu. Naravno, ovo kretanje zaliha predstavlja dodatan sat koji već mjesecima ustrajno otkucava svjetskom gospodarstvu, čije se cijene energenata redovito stabiliziraju takvim zalihama.

Američki vojni problemi

Dok se u američkim medijima čuje kako zadnjih dana i SAD promišljaju promjenu postava prema Iranu (što je valjda uzrokovalo i već spomenuta spominjanja potencijalne uporabe nuklearnog naoružanja), treba napomenuti da tu SAD zapravo ima popriličnih problema. Kao prvo, nastavak borbenih djelovanja po iranskim ciljevima tijekom srpnja nije postigao ništa bitno i revolucionarno, te definitivno nije uspio slomiti iransku volju za otporom prije nego što je Trump do 2. kolovoza opet popustio molbama „iz Irana i drugih bliskoistočnih država“ da se suzdrži od daljnjih napada, u svjetlu skoro pa postignutog sporazuma (koji je trebao obuhvatiti trenutačno i potpuno otvaranje Hormuza i „kraj iranske nuklearne prijetnje“). Kao drugo, takva su djelovanja dodatno loše utjecala na stanje zaliha američkog preciznog naoružanja dugog dometa – što su pojedini američki mediji 5. kolovoza opisali poprilično alarmantnim brojkama (iskorištene četiri petine zalihe raketa za protuzračni sustav THAAD te pola zalihe raketa za sustav Patriot, kao i većina raspoloživih balističkih raketa ATACMS i PrSM u američkim kopnenim snagama). Iako slično intonirana, tu su ponešto pouzdanija izvješća američkog think tanka CSIS, koji je u svojoj novoj procjeni od 27. srpnja stanje raketa za Patriot stavio na između 769 i 827 od prijeratnih oko 2.300, dok zalihe raketa za sustav THAAD procjenjuje na oko 234 do 278 od predratnih oko 452 na raspolaganju. Naravno, dok se još krajem srpnja predsjednik Trump na društvenoj mreži Truth Social bjesomučno hvalio američkim napadima na Iran, kontrolom Hormuza i najavljenim zapljenama iranskih tankera (sve ilustrirano šarenim slikama iz autorske kuhinje jeftinih umjetnih inteligencija), sve konkretne probleme po pitanju raspoloživosti posebnih streljiva on je izričito negirao svojim objavama – da bi 6. kolovoza u jednome dahu ustvrdio da streljiva ima u izobilju, ali i da zviždače koji su medijima dali takve podatke ipak treba procesuirati kao izdajice.

Dodatno su na vidjelo izašli i logistički problemi po pitanju američkih mornaričkih snaga koje su već gotovo pola godine angažirane u Omanskom zaljevu. Još se 12. ožujka čulo o preko 30 sati dugom požaru na nuklearnom nosaču USS Gerald R. Ford (CVN-78) tijekom njegova borbenog angažmana u Crvenom moru (čije su posljedice krajem ožujka bile interventno uklanjane prvo na Kreti, a onda i u Hrvatskoj) – a ovo je plovilo konačno stiglo natrag u SAD 16. svibnja ove godine. Time je bio okončan njegov rekordni boravak na moru od čak 326 dana, najduži od Vijetnamskog rata (rekord i dalje drži USS Midway (CV-41) s 332 dana na moru). Za vrijeme svojeg borbenog rasporeda USS Ford je prošao preko 57.713 nautičkih milja te izveo preko 12.200 polijetanja raznih aviona – prije nego što je brod konačno 7. srpnja u luci Norfolk krenuo u svoj prvi ciklus velikih održavanja, popravaka i modernizacija. Nažalost, time nisu ni izbliza bili gotovi američki mornarički problemi pred obalama Irana. Naime, još sredinom travnja čulo se o lošoj opskrbi hranom posada na desantnom nosaču USS Tripoli (LHA-7) i nuklearnom nosaču USS Abraham Lincoln (CVN-72), što je očigledno eskaliralo posljednjih mjeseci njihova neprekidnog djelovanja u provedbi pomorske blokade Irana. Konačno se u utorak, 11. kolovoza, u specijaliziranim medijima prvo čulo o spriječenom pokušaju mornara da skoči s letne palube nosača, da bi se samo dan kasnije, u srijedu, 12. kolovoza, čulo i za još jedan takav incident koji se navodno dogodio desetak dana ranije, u ponedjeljak, 3. kolovoza – kada je jedan od mornara, iscrpljen predugim operativnim boravkom na moru (te svakodnevnim žestokim radom bez ikakvih pauza ili odmora), svoje probleme stvarno pokušao okončati skokom s broda, ali je ipak bio na vrijeme spašen nakon dužeg boravka u moru.

US Navy u fokusu

USS Abraham Lincoln svoju je aktualnu plovidbu započeo 21. studenoga prošle godine, do Arapskog mora doplovio je 26. siječnja ove godine (u vrijeme kada je Trump još uvijek navodno promišljao intervenciju SAD-a u Iranu), a čitavo je djelovanje trebao okončati tijekom svibnja – što je onda bilo produženo do daljnjega. Od dosadašnjih 272 dana djelovanja – njih preko 200 provedeno je uzastopno na moru, bez ikakvog povratka u luke i pod borbenim opterećenjem – što je navodno još jedan rekord. Sve je to posljedica izuzetno neugodne činjenice da se Ratna mornarica SAD-a, projektirana za logistički oslonac na saveznike ili bliske opskrbne baze, zadnjih mjeseci našla u posve drukčijim operativnim okolnostima. Naime, aktualna pomorska djelovanja pred obalama Irana u Arapskom moru i Omanskom zaljevu odvijaju se u okolnostima blokade većine tamošnjih američkih pomorskih baza te ugroženosti svih regionalnih opskrbnih čvorišta (gdje je Iran 20. ožujka balističkim raketama dugog dometa pokušao gađati čak i bazu SAD-a na otočju Diego Garcia, udaljenom gotovo 3.800 km od Irana). Dakle, relativno malobrojni američki opskrbni brodovi svu hranu, gorivo, streljivo i drugo moraju dovoziti bilo iz istočne Azije ili iz dalekih krajeva Afrike – što je sve itekako usporilo svaku opskrbu (ujedno svedenu tek na najbitnije stvari). Naravno, uz bjesomučni radni ritam, zamor brodske infrastrukture i nedostatak svježe hrane te higijenskih potrepština zacijelo su doprinijeli zamoru američkog ljudstva na angažiranim vojnim brodovima – što se ipak ponešto manje uočava na širem krugu pratećeg brodovlja (koje se ipak redovitije rotiralo), a više na ključnim nosačima aviona koji su osnova borbene prisutnosti Sjedinjenih Država kod Irana.

Svemu tome nije mogla u hodu doskočiti zadnjih desetljeća radikalno smanjivana flota američkih vojno-logističkih plovila, pa onda tu možemo govoriti o još jednoj u nizu posljedica ukupno loše prethodne pripreme za ovu američku vojnu intervenciju. Nipošto tu nisu pomogla ni negiranja problema s vrha američke civilne i vojne hijerarhije, dok se s posjeta brodu admirala Brada Coopera, zapovjednika američkog „Središnjeg zapovjedništva“ (CENTCOM), čulo tek da je „udarna skupina nosača Lincoln jak tim vrhunskih Amerikanaca, koji ponosno stoje sa svojim velikim opravdanim ponosom na sve što postižu“, dok je aktualnu misiju broda opisao kao „jednu od operativno najintenzivnijih i najbitnijih u moderno doba“. Ipak, čudno je zazvučala njegova izjava od 16. kolovoza da (uz sve to) USS Abraham Lincoln trenutačno ima „među najnižim brojevima slučajeva povezanih s psihološkim zdravljem posade“ među ukupno 11 američkih velikih nosača zrakoplova. Stanje su proteklih dana ponešto konkretizirali i djelatnici za odnose s javnošću CENTCOM-a koji su krenuli demantirati izvješća američkih medija, uz tvrdnje kako je brod u svojih „preko 260 dana na moru“ ostvario i preko 10.000 polijetanja raznih zrakoplova, uz utrošak preko 680 tona ubojnih sredstava, sve bez ljudskih žrtava (uz napomenu i o spašavanju mornara spominjanog za incident od 3. kolovoza). Ipak, zanimljivo je tu onda sjela i vijest da je prema obalama Irana poslan nosač zrakoplova USS George Washington (CVN-73), koji je inače od kraja studenoga 2024. bio stalno baziran u japanskoj luci Yokosuka, a 13. kolovoza je u pratnji krstarice USS Robert Smalls (CG-62) i razarača USS Shoup (DDG-86) krenuo prolaziti Molučkim tjesnacem na putu prema Iranu, gdje ga željno očekuju krajem ovoga tjedna. Usprkos činjenici da se tu promjenu rasporeda pokušalo predstaviti kao unaprijed planiranu, ostaje činjenica da time nakon dužeg vremena SAD više do daljnjega nemaju ni jedan veliki nosač zrakoplova na zapadnom Pacifiku za slučaj potreba u regiji Koreje, Japana i Kine. Ujedno, već u nedjelju, 16. kolovoza, u javnost su počele s tog broda dolaziti i slike iznimno lošeg stanja brodske infrastrukture – što je posebno neočekivano na plovilu koje je 25. svibnja 2023. u brodogradilištu Newport News dovršilo svoju nestandardno šest godina dugu „kompleksnu obnovu radi dopune goriva“ (Refueling Complex Overhaul – RCOH) započetu 4. kolovoza 2017. godine – od koje se ujedno očekivalo i temeljito sređivanje radnih te životnih uvjeta na brodu. Dok se o takvim problemima na brodu navodno već provodilo posebne istrage, riječ je o okolnostima koje zasigurno neće biti od pomoći u ekstremnim djelovanjima kod Irana, bez roka za okončanje posla ili naznaka kvalitetnog vojnog planiranja pod kormilom američkog „ministra rata“ Petea Hegsetha.

Paralela Iran – Južna Koreja

U svjetlu svih nabrojenih događanja, ne treba iz vida ispustiti i činjenicu da primirje oko Irana apsolutno nije i jedino koje američki predsjednik Trump svojim potezima i ponašanjem dovodi u pitanje zadnjih dana. Naime, treba tu još spomenuti i primirje sklopljeno 27. srpnja 1953. godine – koje je osiguralo mir na Korejskom poluotoku, ali do danas bez sklapanja punog mirovnog sporazuma koji bi okončao rat između dviju Koreja vođen još od kraja lipnja 1950. godine. Iako odnosi Sjeverne i Južne Koreje već neko vrijeme nisu na rubu momentalnog ratnog sukoba – oni su sve samo ne mirni i opušteni. Dobro je to demonstrirao i zadnji sjevernokorejski raketni pokus zabilježen 12. kolovoza ove godine, samo šest dana od prethodnog lansiranja prema moru istočno od poluotoka, kojim je bila demonstrativno okončana pauza duga oko 40 dana. Uz to, posljednje vrijeme bila su provođena i razna testiranja drugih sjevernokorejskih oružnih sustava (među ostalim višecijevnih sustava kalibra 240 mm, samohodnih haubica kalibra 155 mm i taktičkih balističkih raketa) vjerojatno temeljem ruske tehnološke pomoći i vlastitih nedavnih borbenih iskustava. Kao jednim od razloga ovakvog jačanja nervoze sjeverno od 38. paralele spominjalo se i za ponedjeljak, 17. kolovoza, zakazan početak velikih godišnjih vojnih vježbi Južne Koreje i SAD-a, koje se sada održavaju pod nazivom „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ – aktivnosti koja je trebala trajati do petka, 27. kolovoza, ove godine. No, kao i u mnogim drugim situacijama, samo dan pred početak ovih dugo pripremanih vojnih aktivnosti, američki predsjednik Trump posegnuo je za svojom društvenom mrežom Truth Social. U objavi u kasnim satima nedjelje, 16. kolovoza, napomenuo je da „temeljem svojih vrlo dobrih odnosa s Kim Jong Unom iz Sjeverne Koreje“ on uopće nije sretan s činjenicom da SAD već dugi niz godina provode takve neke vojne vježbe – koje su „ne samo skupe, s velikim dijelom troškova koje snose Sjedinjene Američke Države (kao i obično), već šalju i signal koji je potpuno nepriličan i neprijateljski prema zemlji koja je, otkako je Donald J. Trump predsjednik, bila neprijeteća i puna poštovanja“ prema njemu kao osobi. Zbog svega toga Trump (bez konzultacija s Južnom Korejom) od svog ministra rata Hegsetha zatražio je „bitno smanjivanje združenih vojnih vježbi“ – što se u praksi do danas prenijelo u hitno skraćivanje planiranih aktivnosti za tjedan dana. Time će vježba „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ završiti već 21. kolovoza, odnosno šest dana prije ranije planiranog roka – gdje se potpuno odustalo od provedbe drugog dijela vježbe u kojem se simulirao odgovor na široki napad iz Sjeverne Koreje (što je redovito izazivalo posebne prosvjede Pjongjanga).

Dok je Trump već u svojoj objavi od 16. kolovoza na kraju natuknuo da je on nedavno predsjednika Južne Koreje pozvao na sudjelovanje u „denuklearizaciji Islamske Republike Iran“ – što je Korejac pristojno odbio – na pitanja novinara u ponedjeljak, 17. kolovoza, svoja je gledanja dodatno pojasnio: „Gledajte, Južna Koreja je od nas štićena kroz mnogo, mnogo godina. I, tijekom mog prvog mandata, oni su pristali plaćati gotovo 3 milijarde USD godišnje za zaštitu… jer mi ne… znate, oni suštinski nisu bili prisutni. I ja sam ih to tražio, na moj zahtjev. Rekao sam, to nije dobro. Nisu bili sretni s time, ali su pristali. Tražio sam 10 milijardi dolara i oni su bili jako nezadovoljni. Ali, dogovorili smo se, na kratki rok, da će to biti 3 milijarde USD, i da će to iduće godine rasti, i onda će i iduće godine dalje rasti. Dakle, oni počinju plaćati za svoju zaštitu. Kada su onda bili namješteni izbori, i ja sam završio gledajući sve tijekom četiri godine, i onda sam se vratio – gledao sam Bidena kako opoziva tih 3 milijarde dolara, iz kojeg god razloga. Kad sam ih ja nedavno zvao, predsjednika Južne Koreje kojeg ja volim… mislim da je vrlo drag, zapravo… Ali, ja sam ga zvao i rekao: ‘Biste li nam željeli malo pomoći? Mi ne trebamo pomoć s Iranom, ali ako hoćete, pomozite nam s Iranom.‘ On je rekao: ‘Ne, hvala!‘ A ja sam rekao, čekaj malo, mi ondje imamo 39.000 vojnika koji vas čuvaju od Kim Jong Una, vašeg neposrednog susjeda, a vi nam nećete pomoći u vrlo laganoj vojnoj operaciji u Iranu? To je čudno. ‘Ne, ne. Mi se radije ne bismo miješali.‘ Vidim. Dakle, zašto smo mi umiješani u pomaganje vama? I ja im želim pomoći, ali, znate, kad nekoga pitaš ‘Bi li mi pomogao?‘ – a oni kažu ‘ne, hvala‘, a onda mi čuvamo njih od jedne države i plaćamo milijarde… To nas košta milijarde i milijarde dolara, da štitimo ne samo njih, nego i druge države… Pogledajte NATO. Mi trošimo stotine milijardi dolara štiteći Europu od Rusije, stotine milijardi… pretežito od Rusije, ali i od drugih stvari. I onda oni kažu, dakle, da se ne žele umiješati… u čuvanje tjesnaca. Iz kojeg dobivaju većinu svoje nafte, oni dobivaju 50 posto svoje nafte, i ne žele se umiješati. Zašto mi to onda radimo? Dakle, sve što želim je pošten odnos… i Južna Koreja, ja se s njima čisto dobro slažem, ali oni su plaćali 3 milijarde godišnje. I onda su uvjerili Bidena da sam ja valjda loša osoba i da to ne bi trebali. I on je odmah opovrgnuo taj moj nalog. Dakle, mi smo bili plaćeni. Bili bismo plaćeni još i mnogo više, ali ne možemo tek tako ići naokolo i štititi sve te države. Posebno kad one nisu pri ruci kada nam treba pomoći.“ Dakle, iako većina činjenica iz ovog svjetonazora činjenično ne stoji, iz ove Trumpove tirade jasno se nazire jedan širi stav prema saveznicima SAD-a.

Uz plaćanje kako se Trumpu svidi još treba biti i potpuno poslušan – bez obzira na okolnosti, vlastito stanje ili međunarodno pravo – dok ikakav znak samostalnosti nosi sankcije. I nije tu bitno je li u pitanju EU, NATO, Ukrajina, Južna Koreja, Oman ili neki drugi partneri i saveznici. Nije bitno ni plaća li se novac ili kupuje oprema (čija isporuka onda ovisi o sreći i političkim igrama), ili je situacija posebno bolna i neugodna – jer to samo daje dodatnog prostora za pritiske, ucjene i prisilu. Sve to potpuno je strano za SAD kakve je svijet poznavao od Drugog svjetskog rata do nedavno, i potpuno blisko administracijama Trumpa od 2016. do 2019. te od 2025. do 2028. godine – pa tko preživi, pričat će…

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 19. kolovoza 2026. pod nazivom “Malo je nade da će se smiriti situacija s Iranom, a svijet je, čini se, dobio još jedno žarište” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-blokada-irana-prijetnje-omanu-borba-za-hormuz-kriza-nafte-15738423

Nakon praktično 20 mjeseci pregovora konačno je postala jasna sudbina zadnje ruske mornaričke baze na Mediteranu, u sirijskoj luci Tartus, jednako kao i njihova zadnjeg velikog zrakoplovnog uporišta u toj državi – pokraj međunarodne zračne luke u Latakiji i tamošnje vojne baze Hmeimim. Prema „Memorandumu o razumijevanju“ objavljenom u nedjelju 9. kolovoza, Sirijska Arapska Republika i Ruska Federacija nastoje „obnoviti svoje međunarodne odnose na temelju nacionalnog suvereniteta, međusobnog poštovanja i zajedničkih interesa“. U praksi to ukazuje na konačno rješavanje problematičnih odnosa koji su se zakomplicirali 2015. godine, kada je Rusija u tamošnjem građanskom ratu podržala režim Bashara al-Assada, da bi do kraja 2024. godine i pada te sirijske vlasti imala 21 veću vojnu bazu te još barem 93 manja vojna uporišta u Siriji. Taj se broj krenuo bljeskovito smanjivati preokretom vojne situacije u građanskom ratu, da bi se do 26. siječnja ove godine zabilježilo i rusko napuštanje jednog od tri preostala velika vojna kompleksa (zrakoplovna baza al-Qamishli na sjeveroistoku Sirije), uz nastavak pregovora o sudbini pomorskog uporišta Tartus i zračne baze Hmeimim kod Latakije.

Parada u bazi Hmeimim, 11. prosinca 2017. godine

Iako su oba ova kompleksa u zadnje gotovo dvije godine završila uvelike ispražnjena od vojne opreme i ondje stacioniranog ruskog naoružanja – prema dogovoru Damaska i Moskve tijekom iduća tri mjeseca traje prijelazni period prema punom povratu ove infrastrukture u sirijske ruke, bilo civilne ili vojne. Pri tome su manji problem sadržajno civilni resursi, koji bi izravno prelazili pod sirijsku civilnu namjenu, dok se za strogo vojne resurse spominje njihovo buduće zajedničko korištenje „kao zajedničkih obučnih i kvalifikacijskih centara pod novim aranžmanom, usmjerenim prema osiguranju interesa obiju država“. No, već i takav diplomatski rječnik jasno pokazuje kako nema ništa od sporazuma koji je Ruska Federacija sklopila sa Sirijom Bashara al-Assada 18. siječnja 2017. godine, prema kojem je Rusija stekla prava na korištenje i razvoj mornaričkog uporišta u Tartusu na 49 godina, bez posebne naknade i uz punu nadležnost nad tim prostorom. Tim je sporazumom Rusija ondje mogla opsluživati do 11 vojnih brodova, uključujući i one na nuklearni pogon, a imala je za svoje ljudstvo i imovinu puni imunitet od sirijskog pravosuđa. Sada se to sve mijenja i tek treba vidjeti hoće li išta od spomenutih vojnih resursa uopće ostati dostupno za ruske vojne i civilne vlasti koje su svoja glavna uporišta u Siriji tijekom proteklih 55 godina opsežno koristile i za širenje ruskih interesa daleko od Sirije, prema Libiji, središnjim dijelovima Afrike te prostorima Crvenog mora i Perzijskog zaljeva.

Otkud Rusi u Tartusu i Hmeimimu

Rusija je koristila sjeverni rub like Tartus

Rusko mornaričko uporište u Tartusu bilo je ustrojeno 1971. godine kao jedna od baza za tadašnju 5. (mediteransku) eskadru Sovjetske mornarice, koja se u doba Hladnog rata ogledala s američkom 6. flotom baziranom u Italiji. Značaj spomenute baze u Siriji dodatno je porastao u travnju 1977. godine, kada su u nju preseljeni i pojedini mornarički resursi iz dotadašnjih baza u Egiptu. Temeljem odluke iz svibnja 1983. godine ondje su do 1984. bili raspoređeni i dodatni logistički resursi (720. logistička uporna točka Crnomorske flote), među ostalim i plutajući dokovi, radionice i dodatna oprema. Sve je to dočekalo i kraj Hladnog rata, raspad Sovjetskog Saveza te ukidanje sovjetske 5. operativne eskadre – da bi preostale resurse u Tartusu nastavila koristiti Ruska Federacija kao država sljednica Sovjetskog Saveza u okviru njihove jedine preostale prave inozemne vojne baze, koja je 1996. ugostila i jedini ruski nosač „Admiral flote Kuznjecov“ na njegovu prvom mediteranskom krstarenju.

Plovila vojnog poduzeća “Oboronlogistika LLC” na ruti od Novorusijska do Tartusa

Bitnija obnova odnosa Rusije i Sirije nastavila se 2005. godine velikim ruskim otpisivanjem starih sirijskih dugova (njih oko 73 posto, vrijednih oko 13,4 milijarde USD), da bi, po drugom mediteranskom krstarenju ruskog nosača „Kuznjecov“, u kolovozu 2008. godine tijekom posjeta sirijskog predsjednika Bashara al-Assada ruskom Sočiju bio dogovoren i nastavak vojno-mornaričkih odnosa Rusije i Sirije. Uz jedan operativni dok u Tartusu, ruski mornari su popravili još jedan, a onda se krenulo i u ponešto širu obnovu, s namjerom češćeg korištenja tih objekata od srpnja 2009. godine, nakon trećeg po redu mediteranskog krstarenja ruskog nosača „Kuznjecov“.

Ruski flotni sastav pred Sirijom krajem 2016. godine

Naravno, sve se to zakompliciralo izbijanjem tzv. „Arapskog proljeća“ u Siriji tijekom ožujka 2011. godine, da bi Rusija nakon godinu dana dodatno pojačala osiguranje luke Tartus (uz demonstrativno sidrenje „Kuznjecova“ ispred luke), a zatim odande i počela aktivnije pomagati sirijskom režimu – uz obnovu i vlastitih „Mediteranskih pomorskih namjenskih snaga“ u rujnu 2013. godine. Nakon dodatnih flotnih aktivnosti s „Kuznjecovom“ na Mediteranu, Rusija se intenzivno angažirala u Siriji – posebno po pitanju organiziranog uništavanja tamošnjeg kemijskog naoružanja, koje je bilo službeno okončano početkom 2016. godine (uz mnogo sumnji i kasnijih navoda o napadima kemijskim oružjem). U svemu tome su aktivno sudjelovali i ruski ratni brodovi iz Tartusa, dok je luka postala i posebno bitnom logističkom točkom ruske intervencije u Siriji (krajnja točka tzv. „Sirija-ekspres“ rute ruskih opskrbnih brodova), koja je započela u ljeto 2015. godine te trajala sve do pada sirijskog režima Bashara al-Assada u prosincu 2024. godine. Posebno tu treba spomenuti i pristizanje borbene skupine oko nosača „Admiral Kuznjecov“ početkom studenoga 2016. godine, kada su njegovi avioni prvi put bili i u borbenim djelovanjima oko Homsa, Idliba i Aleppa – da bi njegov odlazak početkom 2017. bio ujedno i zadnji put da se taj brod vidjelo u operativnom stanju.

Prostor zrakoplovne baze Hmeimim na sjeveru međunarodnog aerodroma Latakija

Treba napomenuti kako se baš od kolovoza 2015. krenulo glasnije spominjati i zrakoplovnu bazu Hmeimim, smještenu na sjeveroistočnoj strani kompleksa međunarodne zračne luke Latakija, kod naselja Hmeimim, oko 15 km jugoistočno od samog obalnog grada Latakija. Prema ugovoru sa sirijskim vlastima od 26. kolovoza 2015. godine, Ruska Federacija je počela besplatno koristiti (a onda i užurbano razvijati) ovaj kompleks na neodređeno vrijeme – a on je uskoro postao i okosnicom žestokih ruskih zrakoplovnih djelovanja u građanskom ratu u Siriji. Osim što je prostor baze završio pod punom ruskom nadležnošću, tamošnje vojno osoblje i njihove obitelji dobili su diplomatski status u Siriji, te je Rusija preuzela i kompletno osiguravanje prostora ovog ovećeg vojnog kompleksa.

Domet sustava S-400 u Siriji

To je bilo dodatno pojačano i nakon 24. studenoga 2015. godine, kada je turska protuzračna obrana u pograničnoj zoni Turske i Sirije srušila ruski borbeni zrakoplov Su-24M – da bi Rusija na prostor zračne baze Hmeimim 26. studenoga rasporedila i moderni protuzračni sustav S-400, dok je pred luku Tartus bila upućena tadašnji ponos ruske flote, krstarica „Moskva“, opremljena brojnim raketama sustava S-300 (što joj nije pomoglo 14. travnja 2022. pred obalama Ukrajine, kada je završila na dnu Crnog mora). Ova raspoređivanja napredne ruske protuzračne tehnike uvelike su zatvorila sirijski zračni prostor za susjede i vanjske vojne sile (osim za Izrael, koji se pokazao iznimno snalažljivim u probijanju takve obrane) – da bi uskoro stigle i vijesti o dodatnom zatvaranju pomorskog prostora pred obalama Sirije, kada su od 15. studenoga 2016. kod luke Tartus bile raspoređene ruske snage opremljene raketnim sustavima K-300P Bastion-P.

Namjenski građeni dronovi trebali su izbaciti bombe po zrakoplovnoj bazi

Tijekom studenoga 2016. u zračnoj bazi Hmeimim privremeno su bili stacionirani i zrakoplovi s ruskog nosača „Kuznjecov“, nakon niza incidenata na brodu koji su onda doveli do njegova odlaska na za sada „beskonačni“ remont – da bi 6. siječnja 2018. godine ondje bio zabilježen i prvi javno poznati operativni napad jatom dronova. Tom je prilikom 13 besposadnih letjelica navodno izvelo automatizirani prilaz bazi Hmeimim, da bi onda pod ručnim vođenjem izvele same napade, za čiju je provedbu Rusija optužila državu s „visokotehnološkim sposobnostima za davanje satelitske navigacije i daljinskog upravljanja“, spominjući istodobno izvidničko djelovanje američkih zrakoplova Poseidon-8 u regiji. Takvi inventivni napadi raznim dronovima ondje su se ustrajno bilježili i tijekom idućih godina, da bi se posljednju takvu situaciju spominjalo u veljači 2025. godine, kada su takvi oblici ratnih djelovanja već svima postali dobro poznati s bojišta u Ukrajini.

Kraj ruskih djelovanja u Siriji

Ulaz u bazu Hmeimim, bez portreta Bashara Al-Assada, 18. prosinca 2024. godine

Bitno pojačanu funkciju ruske baze u Tartusu jasno je označilo i već spomenuto ugovaranje dodatnih 49 godina korištenja ovog kompleksa, koje je Vladimir Putin nakon duže parlamentarne procedure konačno potpisao u prosincu 2017. godine. Ipak, izgleda da nije došlo do bitnijih ruskih ulaganja u civilni i vojni dio luke, a baziranje vojnog brodovlja otežavala je slaba opremljenost luke i nedostatak pravih brodograđevnih kapaciteta za veće zahvate održavanja ratnih brodova. Konačno, 3. prosinca 2024. godine, u kontekstu šireg sloma dotadašnjeg sirijskog režima, ruske mornaričke vlasti odlučile su iz sigurnosnih razloga naložiti isplovljavanje iz Tartusa svojim preostalim brodovima (tri fregate, podmornica i dva pomoćna broda), kao što je do 7. prosinca započelo i ubrzano zračno evakuiranje ljudstva i opreme iz zrakoplovne baze Hmeimim kod Latakije. Dok se 8. prosinca 2024. čulo o stavljanju osiguranja luke Tartus u stanje visoke pripravnosti, navodno je baš tog dana iz zračne baze Hmeimim i tadašnji predsjednik Sirije Bashar al-Assad pobjegao prema svom novom domu u Moskvi.

Ahmad al-Sharaa u Moskvi 15. listopada 2025. godine

Zato su do 6. siječnja 2025. sva ruska plovila napustila Mediteran – a status vojnog dijela luke Tartus ostao je prepušten pregovorima, baš kao i status zrakoplovne baze Hmeimim. Usprkos djelovanju ruskog predstavnika za Bliski istok Mihaila Bogdanova (kojega je 29. siječnja 2025. primio novi sirijski predsjednik Ahmad al-Sharaa), a onda i telefonskom razgovoru vrha sirijske i ruske države 12. veljače 2025. godine, tijekom prve polovice 2025. godine luka Tartus izgledala je uvelike ispražnjena, iako je povremeno pružala usluge ruskim ratnim brodovima u prolasku. Razgovori su se dodatno intenzivirali, prvo odlaskom novog sirijskog ministra vanjskih poslova Assada Hassana al-Shaibanija u Moskvu 31. srpnja 2025., a onda i posjetom sirijskog predsjednika Ahmada al-Sharaae 15. listopada 2025. godine. Kroz to se vrijeme iskristalizirao je i stav da Rusija neće nastaviti prisutnost u Siriji ako se o tome ne postigne sporazum s lokalnim vlastima, kao i o tome da bi se preostali vojni kompleksi mogli zajednički koristiti u humanitarne svrhe te za dopremu humanitarne pomoći.

Asaad Hassan al-Shaibani u vojnom dijelu luke Tartus

Svi ti razgovori bili su nastavljeni i tijekom ponovljenog posjeta Moskvi sirijskog ministra vanjskih poslova al-Shaibanija 24. prosinca 2025. godine, kao i sirijskog predsjednika al-Sharaae 28. siječnja ove godine – te posjetom ruske delegacije Siriji 4. veljače 2026. godine. Novo stanje tih međudržavnih odnosa objavljeno u nedjelju 9. kolovoza tek treba zaživjeti, kao što ostaje za vidjeti i uspješnost provedbe prijelaznog perioda, zakazanog za iduća tri mjeseca – čije je odbrojavanje započeo i jučerašnji posjet sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada Hassana al-Shaibanija kako prostoru luke Tartus, tako i međunarodnom aerodromu u Latakiji te tamošnjoj zrakoplovnoj bazi Hmeimim.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 11. kolovoza 2026. pod nazivom “Kraj jedne ere. Nakon 20 mjeseci postala je jasna sudbina zadnjeg ruskog uporišta na Mediteranu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sirija-preuzima-tartus-i-hmeimim-uz-tromjesecni-prijelaz-i-nove-aranzmane-15735903

Nakon tjedan dana velikih javnih prosvjeda, polako se ocrtavaju okviri poteza kojima ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski namjerava riješiti aktualnu krizu vlasti u državi. Naime, od dva glavna zahtjeva prosvjednika ispunjen je onaj lakši – Zelenski je s vrha ukrajinske vojne hijerarhije smijenio generala Oleksandra Sirskog, no još se čeka sudbina prošloga tjedna smijenjenog ministra obrane, popularnog modernizatora Mihaila Fedorova.

Stara i nova postava čelnih zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine

Kako smo rekli, u utorak 21. srpnja, nakon šestog dana demonstracija širom države, s mjesta Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ipak je smijenjen general Oleksandr Sirski, zajedno s njemu podređenim načelnikom Glavnog stožera OS Ukrajine, general-bojnikom Andrijem Gnatovim. Na mjesto generalno nepopularnog Sirskog postavljen je itekako javno popularni general-reformator Mihailo Drapati, a usprkos brojnih nagađanja – na mjestu načelnika Glavnog stožera osvanuo je donedavni zamjenik načelnika Glavnog stožera, ali ne brigadni general Volodimir Horbatjuk kako su neki nagađali, već njegov kolega general-bojnik Igor Skibjuk. Obje smjene i oba nova imenovanja službeno su objavljena kao ukazi predsjednika Ukrajine Zelenskog u srijedu 22. srpnja. No time je i dalje ostalo visjeti u zraku pitanje Fedorova, kojem je navodno prihvatljiv samo povratak na čelo Ministarstva obrane – što se pretpostavlja da je najmanje ugodna opcija za Zelenskog, koji bi se, valjda, tu trebao privatno ispričati prije nego što pod ogromnim javnim pritiskom mladog reformatora vrati na prijašnju poziciju. Naime, demonstracije za povratak Fedorova na čelo Ministarstva obrane krenule su još sredinom prošloga tjedna, dan nakon što je postalo jasno da ga je Zelenski smijenio krajem srijede 15. srpnja.

Zahtjevi i daljnji koraci prosvjednika

Od četvrtka 16. srpnja počela su na tu temu masovna okupljanja ne samo u Kijevu (na Trgu Ivana Franka, nedaleko Predsjedničkog ureda), već i u nizu gradova širom države. Usprkos naznakama od subote 18. srpnja da Zelenski smijenjenom Fedorovu nudi neko novo ustrojbeno mjesto izvan Vlade – funkciju svojevrsnog „Miltech-cara“ koja bi trebala izvana koordinirati širi razvoj vojnih tehnologija – Fedorov je to navodno odbio, a kadrovski problem koji si je sam Zelenski zakuhao nastavio je kipjeti. Naime, prosvjedna događanja postupno su dobivala na brojnosti sudionika i broju gradova u kojima se svakodnevno održavaju – tako da se već u nedjelju 19. srpnja nabrajalo ukupno 16 velikih gradova, od kojih su u nekima demonstracije tim povodom bile zakazivane i dvaput dnevno (mimo svih uzbuna i faktičnog rizika tijekom sudjelovanja u masovnim okupljanjima u dometu ruskih raketnih sustava). Dapače, dok se u nedjelju već moglo čuti dojmove kako ovogodišnji masovni prosvjedi protiv kadrovskih odluka Zelenskog u obrani po karakteru počinju prerastati od lanjskih „kartonskih prosvjeda“ prema svojevrsnom novom Euromajdanu, do ponedjeljka 20. srpnja demonstranti su formulirali i dodatni izričiti rok po pitanju povratka Fedorova na čelo obrambenog resora. Ako se to ne dogodi do petka 24. srpnja, demonstracije bi – prema tim najavama – trebale postati stalne, dakle, valjda, i uz zasnivanje prosvjednih kampova u stilu Majdana.

Promjena na čelu djelatne vojske

Iznimno loš i štetan PR potez

Treba napomenuti da su uskoro po formiranju javnog zahtjeva za smjenom Vrhovnog zapovjednika Sirskog krenule i (relativno neuspješne) akcije za demonstriranje njegove čvrste podrške među ukrajinskom vojskom. Pri tome su posebno bila primjetna izražavanja podrške prema zapovjedniku iz pojedinih prominentnijih postrojbi – što je bila inicijativa čije se podrijetlo pripisivalo Hani Maljar, bivšoj pomoćnici ministra obrane u razdoblju između kolovoza 2021. i rujna 2023. godine. No takve su pojave uskoro prestale kada se u subotu 18. srpnja u centru borbama podijeljene Kostjantinivke vidjelo dizanje ukrajinskih zastava s likovima Zelenskog i Sirskog, da bi još istog dana ispalo da su vojnici iz tog demonstrativnog vojno-propagandnog pothvata ubrzo nakon kraja snimanja završili u tamošnjem ruskom zarobljeništvu. Naravno, kasniji izrazi podrške pojedinih postrojbi bili su bitno suzdržaniji, uglavnom ograničeni na verbalne izjave pojedinih zapovjednika ili grupne izjave podrške dovođene u pitanje radi okupljanja brojnog ljudstva u dometu ruskih borbenih sredstava koja baš traže takve prilike za nanošenje masovne štete i žrtava. Istodobno, čak je i u ukrajinskom parlamentu, Vrhovnoj Radi, bila pokrenuta inicijativa kojom se od Zelenskog traži smjena Sirskog te njegova zamjena „prema kriteriju profesionalne efikasnosti i orijentacije prema mjerljivim tehnološkim rezultatima“.

FInalni sastanak predsjednika Zelenskog, vojnih zapovjednika i predstavnika vojne industrije

U takvim okolnostima Zelenski je krenuo ponešto neočekivano – organiziravši višednevni niz sastanaka s pojedinim visokim vojnim dužnosnicima iz Glavnog stožera, ali i s bojišta – s posebnim naglaskom na visoke zapovjednike pojedinih odsjeka bojišnice te čelnike pojedinih novoustrojenih korpusa i specijaliziranih postrojbi. Tako je Zelenski u subotu 18. srpnja krenuo s pojedinačnim razgovorima s Fedorovim i Sirskim, da bi onda u društvu samo svog vojnog savjetnika Pavla Palise nastavio i konzultacije sa zapovjednicima 7. interventnog desantno-jurišnog i 8. desantno-jurišnog korpusa, te čelnicima 10., 11., 17. i 20. korpusa Kopnenih snaga. U nedjelju 19. srpnja na red su došli zapovjednik Ujedinjenih snaga Drapati i zamjenik načelnika GS Ukrajine Horbatjuk, te zapovjednik Desantno-jurišnih snaga OS Ukrajine Oleg Apostol – da bi u ponedjeljak 20. srpnja Zelenski još i ponovio sastanke s generalima Drapatijem, Horbatjukom i Apostolom, ovoga puta opet praćen svojim savjetnikom Palisom, ali i vršiteljem dužnosti ministra obrane Jevgenijem Hmarom. Kako izgleda, ovo ponavljanje sastanaka vjerojatno je bilo i osnovom za pretpostavke kako se tu radi o ozbiljnim kandidatima za novi vojni vrh Ukrajine – što je onda bilo donekle razblaženo sastancima s trima zapovjednicima s prvih crta glavne ukrajinske bojišnice – Andrijem Biljeckim (trenutačno vodi 3. korpus Kopnenih snaga OS Ukrajine) i Igorom Obolenskim (čelnikom 2. korpusa Nacionalne garde „Hartija“) te Denisom Prokopenkom (1. korpus Nacionalne garde „Azov“). Ujedno je bio održan i sastanak na kojem je Zelenski okupio zapovjednike desantno-jurišnih snaga (Apostol), te već spomenute čelnike 1. i 2. korpusa Nacionalne garde, kao i zapovjednike 10., 11. i 19. korpusa Kopnenih snaga s predstavnicima ukrajinske vojne industrije, čije proizvode koriste i sve ove postrojbe – što bi ubuduće trebala postati i učestala praksa radi predstavljanja tehnoloških noviteta i uklanjanja logističkih uskih grla ili problema. Ipak, treba napomenuti da se ukupna društvena atmosfera do tada toliko zaoštrila da je šef Ureda predsjednika Zelenskog Kirilo Budanov pozvao javnost da smiri strasti, budući da „neprijatelj pažljivo gleda svaki naš unutarnji konflikt i čeka da se počnemo među sobom boriti“.

Imenovanje Drapatija

Bivši zapovjednik OS UKR Valerij Zalužni sada je na ugodnoj diplomatskoj poziciji

U utorak 21. srpnja Zelenski je u društvu Palise i Hmare nastavio sastanke sa zapovjednicima i 9., 12., 14., 15., 16., 18. i 21. korpusa Kopnenih snaga te 30. marinskog korpusa – navodno s naglaskom na primarne potrebe borbe na prvim crtama, zaštitu granice te vizije obrambene strategije tih pojedinih zapovjednika. Onda je na red za razgovor došao i general-bojnik Viktor Nikoljuk, od ovogodišnjeg travnja zapovjednik Operativnog zapovjedništva „Istok“, od kojeg se Zelenski informirao o stanju središnjeg dijela bojišta, od Slovjanska preko Kostjantinivke do Druškivke. Po nekima, i on je ozbiljno figurirao za mjesto Vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, iako se to na kraju nije poklopilo – možda i zbog njegove navodne bliskosti sa smijenjenim generalom Sirskim. No sve to bio je tek uvod u kasno navečer objavljenu odluku predsjednika Ukrajine Zelenskog o imenovanju Drapatija za Vrhovnog zapovjednika umjesto Sirskog – od kojeg se bilo lako oprostiti nakon nešto manje od 30 mjeseci na dužnosti, usprkos njegovim vojnim dosezima s početka rata (obrana Kijeva, provedba ofenzive u Harkivskoj oblasti, a onda i manje uspješne borbe u Bahmutu, te povlačenje od Avdiivke do Pokrovska), koje zadnjih dana svi učestalo spominju. Pri tome, treba napomenuti kako se Sirskom – uz činjenicu da je podrijetlom Rus iz Rusije – često na teret stavljalo i ratovanje „po sovjetskom modelu“, uz toleriranje većih žrtava po cijenu postizanja borbenih ciljeva – gdje mu nisu zadnjih dana pomogli ni izlasci u javnost u kojima se čudio „otkrićima“ o neslaganjima s ministrom obrane Fedorovim, iako su o tome izričito govorili i sam predsjednik Zelenski kao i niz drugih vojnih vođa. S takvom popudbinom teško je za njega zamisliti neku ozbiljnu daljnju funkciju u širem obrambenom sustavu Ukrajine, dok ovog isluženog generala teško da čeka i nekakva komotna diplomatska fotelja – poput one veleposlanika u Velikoj Britaniji, na kojoj zadnje skoro tri godine živi i radi prethodnik Sirskog, general Valerij Zalužni.

Konačno, malo prije podneva u srijedu 22. srpnja, Zelenski je objavio i odabir osobe za mjesto načelnika Glavnog stožera OS Ukrajine, koje bi radno trebalo pratiti novog Vrhovnog zapovjednika Drapatija. Iako je izbor general-bojnika Skibjuka za neke bio iznenađenje, taj je odabir manje začudan ako znamo da su Drapati i Skibjuk već ranije uspješno radili zajedno, posebno tijekom oslobađanja zapadnog dijela Hersonske oblasti krajem 2022. godine.

Tko je Drapati?

Drapati je prvu slavu stekao probojem pro-ruskih barikada u Mariupolju 2014.

Sam Drapati, kao časnik oklopništva, rođen je i školovan u Ukrajini te je svoju vojnu karijeru počeo 2004. godine, da bi do ruske aneksije Krima i početka rata 2014. došao do čina bojnika te zapovjedništva nad 2. bojnom 72. mehanizirane brigade OS Ukrajine. Tada je bila posebno zapažena situacija kada se borbeno vozilo pod njegovim osobnim zapovjedništvom početkom svibnja praktično leteći probilo kroz barikade ruskih separatista u centru Mariupolja – da bi onda ugled učvrstio u kolovozu 2014. godine, kada se pod njegovim zapovjedništvom bojna s borbenim vozilima uspjela probiti iz praktičnog okruženja (kod graničnog mjesta Izvarine na jugoistoku Luganske oblasti) i prijeći skoro 160 km natrag do ukrajinskih položaja s opremom i tek minimalnim gubicima. Osim dobivanja čina, tu se formirala i reputacija Drapatija kao časnika za posebno problematične dijelove bojišta, na kojima on uspijeva djelovati uz minimum neizbježnih ljudskih žrtava. Naravno, to u uvjetima rata kakav se u Ukrajini vodi od veljače 2022. godine pa do danas ima sasvim drukčije značenje, iako je Drapatiju takav ugled osigurao privrženost ljudstva, koju je dopunio i inzistiranjem na reformama (posebno po pitanju kvalitetne obuke, promicanja iskusnih kadrova i sprečavanja incidentnih situacija gdje okupljanje masa vojske daje Rusima prilike za raketne napade s mnogo žrtava na cilju napada).

Jevgenij Hmara, novi v.d. ministra obrane, i general Mihailo Drapati, novi zapovjednik OS UKR

Kada na mjestu zapovjednika Kopnenih snaga Ukrajine Drapati nije uspio u provedbi svojih reformskih ciljeva (navodno zbog neslaganja s generalom Sirskim kao nadređenim „nije uspio osigurati odgovarajuću provedbu svojih zapovijedi“, kao ni odgovornost za prekršitelje zapovijedi), Drapati 1. lipnja 2025. podnosi ostavku na mjesto zapovjednika Kopnenih snaga. Samo koji dan kasnije on preuzima „Združene snage OS Ukrajine“ te se vraća na sjeveroistok bojišnice, gdje u idućim mjesecima koordinira ukrajinsko stabiliziranje bojišnice oko Kupjanska, za kojeg su Rusi već 20. studenoga tvrdili kako je kompletno okupiran (što se uskoro pokazalo poprilično promašenim). Za kraj, zanimljivo je napomenuti i da je Drapati bio jedan od rijetkih djelatnih časnika OS Ukrajine koji su odmah u rano poslijepodne 16. srpnja podržali smijenjenog ministra obrane Fedorova, naglasivši kako „zapovjednik nema pravo ostati šutjeti o problemima, posebno kada se njihova cijena mjeri u propuštenim mogućnostima, vremenu i ljudskim životima. Tišina tu ne štiti vojsku; ona samo omogućuje da se greške akumuliraju, čineći njihovo otklanjanje mnogo težim“. U tom je svjetlu onda bila prikazana i njegova sklonost reformama i uspostavi efikasnog vojnog sustava, na čemu navodno i sam Fedorov inzistira (ne samo) zadnjih mjeseci na čelu Ministarstva obrane.

Što dalje?

Donedavnom ministru obrane Mihailu Fedorovu naglo je skočila popularnost

S jedne strane, ako je tko i sumnjao, zadnji su dani nedvojbeno pokazali da Fedorov trenutačno uživa iznimnu popularnost u široj javnosti Ukrajine. Istraživanja tamošnjeg javnog mnijenja pokazala su da je njegova osobna popularnost posljednjih dana skočila od prijašnjih oko 35 posto na 65 posto – čime je mladi Fedorov završio na drugom mjestu političke rang-liste, odmah iza karizmatičnog umirovljenog generala Zalužnog (70 posto podrške), te iznad trećeplasiranog Budanova (62 posto) – dok je sam Zelenski na četvrtom mjestu s podrškom od 59 posto ispitanika. Pri tome, sa smjenom Fedorova ne slaže se 72 posto ispitanih, 5 posto je odobrava, a 17 posto nema stav – dok je sredinom tjedna sada dovršenu smjenu Sirskog podržalo 55 posto ispitanika, njih 15 posto bilo je protiv, a 19 posto nije imalo stav o tome. Uz to, u zadnjih tjedan dana bilježio se i pad popularnosti ionako ne baš omiljenog generala Sirskog, čije je povjerenje od prijašnjih 39 posto zadnjih dana palo na samo 23 posto ispitanika. Ipak, zanimljivo je u tim anketama zapaziti i razliku koju Ukrajinci rade između općenitog odobravanja pojedinih osoba na političkoj sceni i vjerojatnosti koju iskazuju da bi za njih glasali na nekim budućim predsjedničkim izborima. Tu Zelenski i dalje vodi s 22,3 posto ispitanika, dok bi 14,9 posto navodno glasalo za bivšeg generala Zalužnog, 13,4 posto za donedavnog (a možda i opet budućeg) ministra obrane Fedorova, 7,2 posto za Budanova te 5 posto za ukrajinskog boksača Usika i oko 4,5 posto za bivšeg predsjednika Petra Porošenka. Imajući u vidu sve te brojeve, ne čude ni glasine da bi sam Fedorov uskoro mogao osnovati neku vlastitu „antikorupcijsku“ stranku, što je perspektiva koja se vjerojatno Zelenskom sviđa još i manje od velikog reteriranja te vraćanja Fedorova na mjesto ministra obrane Ukrajine.

No budući da u utorak 21. srpnja nije pomoglo ni navodnih šest sati pregovaranja i „lomljenja“ mladog Fedorova – otvoreno je pitanje kako će se Zelenski po tom kadrovskom pitanju postaviti u danima koji dolaze, posebice s obzirom na to da su prosvjedi i dalje masovni te svakodnevni (u srijedu 22. srpnja, među ostalim, u Kijevu, Odesi, Ternopilu, Lavovu, Kremenčuku, Černivcima, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici i Poltavi). No dok se iz Ministarstva obrane čuje kako vršitelj dužnosti ministra Hmara s novim Vrhovnim zapovjednikom već dogovara nastavak provedbe tehnoloških i reformskih ideja Fedorova, rješenje čitavog ovog kadrovskog rebusa itekako je još otvoreno – s perspektivom da od petka 24. srpnja prosvjedi prerastu i u nekakvo konstantno demonstriranje javne volje protiv odluka moćnika na vlasti.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. srpnja 2026. pod nazivom “Iza kulisa vrtloga u Ukrajini: Generali su Zelenskom dolazili jedan po jedan, atmosfera se zaoštrila, reagirao je i Budanov…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zelenski-smijenio-sirskog-imenovao-drapatija-prosvjedi-traze-povratak-fedorova-15730598

Usprkos borbama koje neprekidno traju, Ukrajinu već treći dan zaredom tresu masovni prosvjedi, velika kadrovska preslagivanja i dileme oko vođenja obrambenog sustava te rata. Konkretno, iako se već tjednima nagađalo da bi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao krenuti u preslagivanja tamošnje Vlade, ipak se nije čekalo kolovoz, nego se lopta zakotrljala početkom ovoga tjedna. Okidač je, izgleda, bilo pražnjenje ukrajinskog veleposlanstva u Washingtonu, gdje je nakon nepunih godinu dana mandata veleposlanica Olga Stefanišina (pod sumnjama za neke stare korupcijske slučajeve) odlučila prijeći u privatni sektor. Baš kao i lani u ovo doba, ta je promjena zakotrljala šire kadrovske promjene – koje su onda prvo dohvatile premijerku Juliju Sviridenko, a time i čitavu Vladu uspostavljenu 17. srpnja 2025. godine. Što se promjene na mjestu premijera tiče, to i nije bilo preveliko iznenađenje, budući se za Sviridenko već neko vrijeme moglo čuti kako je uzrok sve većeg nezadovoljstva kod predsjednika Zelenskog.

Serhiy Korecki na razgovoru za posao premijera

Kao prvo, njezino se postavljenje od početka vezalo uz kadrovsku politiku Andrija Jermaka, tadašnjeg šefa Predsjedničkog ureda, koji je pod oblakom korupcijskih sumnji smijenjen s dužnosti 28. studenoga 2025. godine. Kao drugo, za Sviridenko i većinu njezine Vlade spominjala se i izuzetna ovisnost o redovitim uputama iz Ureda predsjednika, koje su nakon odlaska Jermaka pale na leđa samog Zelenskog (što pak njemu navodno nije bio najdraži način provođenja ionako rijetkog slobodnog vremena u strateškom vođenju države). Kao treće, navodno je i nadolazak ljeta trebao biti iskorišten da novi premijer stigne ući u posao prije jeseni i nadolaska velikih poslova (među ostalim vezanih i uz odolijevanje Ukrajine pretpostavljanim novim ruskim napadima na energetsku infrastrukturu države pred nadolazeću zimu). U takvim okolnostima ne čudi da se Zelenski (donekle očekivano) za novog premijera obratio Serhiju Koreckom – od kraja 2022. direktoru ukrajinskih poduzeća Ukrnafta i Ukrtatnafta, a od svibnja 2025. godine i koncerna „Naftogaz Ukrajine“, najvećeg naftnog i plinskog poduzeća u državi. Iako se i uz njega vežu sumnje na korupciju, Zelenskog to nije smetalo. Nakon objave predstojećih preslagivanja Zelenski je otputovao u Francusku na proslavu nacionalnog praznika, da bi se kadroviranje nastavilo u srijedu, 15. srpnja.

Ministar obrane u fokusu

Igor Klimenko odbio je biti ministar obrane u novim okolnostima

Dok ime budućeg premijera nije iznenadilo, sasvim se drugačija situacija krenula odvijati po pitanju dijelova Vlade zaduženih za sigurnost. Kao prvo, do večeri 15. srpnja postalo je jasno da u pozadini širih promjena zapravo plamti žestoki požar na liniji između ministra obrane Mihaila Fedorova i vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine, generala Oleksandra Sirskog. Kako se naknadno čulo, tu je od strane profesionalnog vojnika pao ultimatum „ili Fedorov ili ja“ – i Zelenski se nakon kraćeg razmišljanja odlučio riješiti 35-godišnjaka koji je, nakon više od šest godina u resoru „Digitalnih transformacija“, zadnjih šest mjeseci reformski radio na mjestu ministra obrane Ukrajine. Prema prvim planovima, na njegovo je mjesto trebao doći donedavni ministar unutarnjih poslova Igor Klimenko – no, vidjevši buru koju je smjena u obrani krenula dizati, on je to imenovanje odbio (da bi ga u petak, 17., onda postavili za tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, što je pozicija koju do formaliziranja promjena još obnaša bivši ministar obrane Rustem Umerov).

Preveliki su animoziteti između Fedorova i generala Sirskog

Dakle, da ponovimo – Mihailo Fedorov, sad već bivši ministar obrane, bio je i ostao izuzetno popularna osoba u Ukrajini, doživljavana kao pokretač reformi i zagovornik modernih tehnologija, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru (gdje se njegovih šest mjeseci i jedan dan mandata u obrani opisivalo bitnim faktorom kako u usponu novih vojnih tehnologija, prvo kroz sektor digitalnih transformacija, a onda i kroz Ministarstvo obrane, tako i u nizu nedavnih vojnih uspjeha Ukrajine). Za razliku od toga, njegova sada javno deklariranog suparnika, generala Oleksandra Sirskog, također već dugo bije javni glas kako se radi o vojniku „sovjetske škole“ koji se teško prilagođava promjenama, forsira ratovanje uz mnogo ljudskih gubitaka i osobnog preslagivanja snaga na taktičkoj razini, gdje mu takav ratni kaos zapravo dopuštaju pažljivo stvorene široke mreže lojalnih kadrova širom Oružanih snaga Ukrajine. U takvom javnom srazu popularnog mladog ministra-reformatora i nepopularnog vojnika poznatog pod nadimkom „General 200“ (gdje šifra 200 iz ruskih vremena označava vojnika poginulog na dužnosti) – izgleda da je samo Zelenski očekivao da kadroviranje prođe mirno. Već u srijedu, 15. srpnja, počele su kolati glasine o odlasku Fedorova, što je i sam Zelenski potvrdio navečer, da bi idući dan, u četvrtak, 16. srpnja, pred odlučivanje Vrhovne Rade o članovima nove Vlade, krenule i javne demonstracije po tom pitanju.

Jevgenij Hmara – novi v.d. ministra obrane

U tom svjetlu nije začudilo da se na kraju odlučilo o svim pozicijama u Vladi osim o popunjavanju mjesta (1) ministra vanjskih poslova i (2) ministra obrane. Ujedno, spomenutog Klimenka je na mjestu ministra policije nabrzinu naslijedio Ivan Vihivski (donedavni glavni ravnatelj ukrajinske Nacionalne policije) – dok je na mjesto glavnog ravnatelja postavljen Maksim Cuckiridze. Doduše, on je u tim policijskim strukturama figurirao i u vrijeme negdašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, gdje mu se na teret stavljalo ponašanje tijekom ukrajinskog Majdana – baš kao i novom v. d. ravnatelju ukrajinske civilne obavještajne službe SBU, Oleksandru Pokladu, koji je na to mjesto napredovao kad se poslijepodne u četvrtak, 16. srpnja (nakon završetka zasjedanja Vrhovne Rade), saznalo da Zelenski na mjestu v. d. ministra obrane vidi general-bojnika Jevgenija Hmaru (koji je prije koji dan navršio šest mjeseci mandata na čelu SBU). Zato na mjestu ministra vanjskih poslova Ukrajine do daljnjega, sada tek kao vršitelj dužnosti, ostaje donedavni puni ministar Andrij Sibiga.

Masovni prosvjedi širom Ukrajine

Dok su javni prosvjedi tijekom ranog poslijepodneva u četvrtak, 16. srpnja, već bili masovni, do večeri se moglo vidjeti bitno veće demonstracije u samom Kijevu, ali i širom Ukrajine (među ostalim u Dnipru, Lavovu, Odesi, Harkivu, Ivano-Frankivsku, Vinici, Hmeljnickom, Zaporižju i Užgorodu). Sve se to nastavilo u petak, 17. srpnja, s glavnim večernjim skupom opet u Kijevu, na Trgu Ivana Franka, nasuprot Ureda predsjednika Ukrajine – ali i uz dodatne masovne skupove, među ostalim u Lavovu, Ternopilju, Harkivu, Odesi te Žitomiru – uz najave i daljnjih sličnih okupljanja, danas te idućih dana. Treba napomenuti kako su ti izuzetno masivni javni skupovi počeli pozivima „Vratite Fedorova!“, da bi se u petak tome dodalo i poklič „Sirski, odlazi!“, s navodnim nastavkom do ispunjenja oba ova zahtjeva.

Ujedno, sve su te velike demonstracije, po posjećenosti i stilu, izuzetno slične skupovima od prošloga ljeta (tzv. „Kartonski prosvjedi“, prema transparentima ispisanim na komadima kartona) – kada se Zelenski nakon tadašnje rekonstrukcije Vlade upustio u ograničavanje rada specijaliziranih ukrajinskih tijela za borbu protiv korupcije, Nacionalnog antikorupcijskog biroa Ukrajine (NABU) i Specijalizirane antikorupcijske prokurature (SAP). To je bio poduhvat vrha vlasti započet 22. srpnja 2025. godine, da bi nakon devet dana žestokih prosvjeda širom Ukrajine i političko-diplomatskih pritisaka iz EU, 31. srpnja Vrhovna Rada svojom novom odlukom preokrenula vlastiti raniji akt te ipak osigurala samostalnost ovih antikorupcijskih tijela. No, za razliku od lani, ovog ljeta na meti nije korupcija u civilnom, nego u vojnom sektoru, zajedno s optužbama za loše vođenje te upravljanje obranom tijekom tekućeg ukrajinskog rata za preživljavanje.

Fedorov i obrana Ukrajine

Ako je netko imao kakvih dilema o Mihailu Fedorovu, to su temeljito rastjerali njegovi vješti medijski potezi tijekom zadnjih dana. Kao prvo, on je u srijedu, 15. srpnja, navečer na društvenoj mreži X postavio objavu s navodom 22 dosega „svog tima“ – među ostalim, (1) gašenje sustava Starlink za ruske agresore u Ukrajini, (2) razvoj optički vođenih FPV-dronova i sredstava za udare srednjeg dometa, (3) logističko izoliranje Krima, (4) nastavak financiranja „Crte dronova“ kao obrambenog sredstva, (5) formiranje dron-jurišnih postrojbi, (6) 70% avansnih isplata za nabave putem sustava e-Points na portalu Brave1, (7) reforma sustava javnih nabava, (8) pribavljanje raznih vojnih vozila putem otvorenih javnih natječaja i (9) porast kvote presretanja dronova (od 83% na 91%) i krstarećih raketa (od 47% na 87%), (10) pribavljanje Patriot-raketa kroz EU sredstva, (11) stabiliziranje opremanja postrojbi besposadnim sustavima, (12) pokretanje velike proizvodnje eksploziva, streljiva i raketa, (13) poticanje „nepopularne, ali bitne“ transformacije strukture Oružanih snaga, (14) jačanje vjere partnera i suprotstavljanje ruskim propagandnim naporima, (15) osiguravanje EU zajmova za vojne prioritete, (16) masovna uporaba jeftinih sredstava protiv ruskih Shaheeda na mlazni pogon, (17) domaća balistička oružja uz 30 posto manju cijenu, (18) potpisivanje ugovora za švedske lovce Gripen, (19) suradnja u vojnim operacijama Aušan (preko 700 vozila uništeno) i Aušan-2 (preko 250 topničkih instalacija uništeno) za zaustavljanje ovogodišnjih ruskih ofenzivnih planova, (20) pokretanje izvoza dronova i vojne opreme, (21) pokretanje mehanizma „Trophy Lab“ da se saveznici upoznaju s detaljima ruske vojne opreme, te (22) pokretanje Obrambenog AI centra A1 za uporabu umjetne inteligencije na bojištu.

Sve to bilo je obuhvaćeno u strateškom konceptu za vođenje obrambenog rata u Ukrajini, koji su Fedorov i njegov tim u Ministarstvu obrane nazvali „Air-Land-Economy“ – temeljem naglaska na (1) obrani od ruskih napada iz zraka, (2) zaustavljanju agresorskih napredovanja na kopnu te (3) suzbijanju ruske ekonomije kao osnovice daljnjeg vođenja Putinova rata u Ukrajini. Kako izgleda, upravo je ta činjenica formiranja strateškog koncepta ratovanja u Ministarstvu obrane Ukrajine – nasuprot reaktivnom i kaotičnom postupanju Oružanih snaga, s velikim ljudskim gubicima i pogodovanjem kroz mreže lojalnosti – predstavljala osnovu sučeljavanja ne samo Fedorova i Sirskog kao osoba, već i bitno više njihovih širih svjetonazora te poborničkih skupina.

Samo nekoliko sati kasnije, oko podneva u četvrtak, 16. srpnja, stvar je bila dopunjena konferencijom za medije (domaće i strane) na kojoj je Mihailo Fedorov rječito obrazložio jedanaest konkretnijih razloga svojih neslaganja s okoštalim sustavom u Oružanim snagama Ukrajine (pod vodstvom generala Oleksandra Sirskog, ali uz izričito izbjegavanje spomena predsjednika Zelenskog), da bi onda nastavio i odgovarati na pitanja brojnih novinara. Pritom je svoje probleme Fedorov sažeo kroz jedanaest točaka kao: (1) provedbu rata uglavnom samo kroz taktičku razinu (bez mnogo promišljanja i kvalitetnog organiziranja operativne i strateške razine ratovanja), (2) korpusni sustav koji je tek djelomično profunkcionirao (radi sustavnog oklijevanja u njihovu zaokruženu organiziranju te prijenosu potrebnih ovlasti i materijalnih sredstava na takvu razinu vojne organizacije), (3) ustrojbeno lomljenje brigada i korpusa (ne bi li se manjim dijelovima kaotično kadroviralo, po volji, širom bojišta), (4) nedostatak osobne odgovornosti za ikakve propuste ili štete (posebno temeljem zaštita po liniji osobne lojalnosti nadređenima), (5) opskrbu postrojbi mimo korpusne strukture snaga (opet po osobnim lojalnostima pojedinih zapovjednika), (6) neprekidno rotiranje zapovjednog kadra (često i prije nego što usvoje postrojbe u koje dospiju), (7) izoliranje i otrovnost vojnog sustava prema inovatorima, (8) onemogućavanje implementacije sustavnih projekata Ministarstva obrane (posebno „Crte dronova“ i koncepta „vijetnamizacije“, prilagodbe za preživljavanje na fronti u uvjetima protivničke nadmoći u zraku kakvu su SAD uživale tijekom rata u Vijetnamu), (9) trpljenje ljudskih gubitaka bez vezane analize (gdje se Ministarstvu teško davalo numeričke podatke iz vojske, koja izgleda ni sama nije analizirala brojnost, uzroke te prostorni raspored gubitaka), (10) blokiranje inicijativa i njihovo „birokratsko rešetanje“ te (11) konstantno širenje laži (posebno na društvenim mrežama te iz krugova koruptivno povezane vojne industrije).

Mihailo Fedorov je od 2019. bio u raznim vladama, a od početka 2026. ministar obrane Ukrajine

Ako se pogleda detaljnije, mnogi od ovih prigovora uopće nisu novi. Kao prvo, korupcija u obrambenom sustavu Ukrajine – već je baš ta tema na ostavku prisilila Oleksija Reznikova (ministra obrane od 4. studenoga 2021. do 5. rujna 2023. godine), a ozbiljno je pratila i mandat njegova neposrednog nasljednika Rustema Umerova (ministra od 6. rujna 2023. do 17. srpnja 2025. godine). Nasuprot tome, iako se u dolasku kleo u borbu protiv korupcije, njegov nasljednik Denis Šmihal tu nije stigao poduzeti mnogo bitnijih poteza u svojih gotovo šest mjeseci mandata (od 17. srpnja 2025. do 13. siječnja 2026.), iako je postavio dobre temelje za poteze Mihaila Fedorova u prvoj polovici ove godine. Da pitanje sustavne korupcije u provedbi vojnih nabava ima utjecaja na aktualna događanja oko Mihaila Fedorova moglo se zaključiti iz njegovih navoda da su javni natječaji u nabavi streljiva bitno smanjivali cijene pribavljenih roba, dok su pojedine nabave (topničkog streljiva kratkog dometa na račun granata duljeg dometa) stornirane jer ni sama vojska nije mogla obrazložiti njihovu svrhu i isplativost. Ujedno, žestinu problema koje neki imaju s Fedorovim dobro se vidi i iz njegova ustrajnog propitivanja oko funkcioniranja te reformi itekako problematičnog ukrajinskog sustava mobilizacije – čiji je rad kompletno u okviru Glavnog stožera, a ne Ministarstva obrane, koje do reformiranja te ukrajinske rak-rane u ovih šest mjeseci nije dospjelo – uz navode i daljnjih prigovora temeljem davnog rada Fedorova na sustavnoj nacionalnoj kontroli kladionica (iz doba kada je još bio ministar digitalne transformacije). Uglavnom, imajući sve to u vidu, ne čude ni slikoviti medijski opisi uklanjanja Fedorova: „Pravi razlog zašto ga žele ukloniti jest taj što je, nakon što se ukrcao u korupcijski vlak, odlučio povući ručnu kočnicu umjesto da naruči espresso i vozi se s ostalima. Putnici u korupcijskim vagonima prve klase to nisu cijenili“.

Mihailo Drapatij – online izvješće predsjedniku Ukrajine

Nadalje, već se godinama moglo redovito čuti i o određenim problematičnim osobinama vojnog vođenja koje prakticira Oleksandar Sirski, i to tijekom zadnjih preko dvanaest godina ukrajinskog ratovanja s Ruskom Federacijom, a onda posebno u zadnjih gotovo trideset mjeseci na čelu obrambenog sustava u svojstvu vrhovnog zapovjednika OS Ukrajine. Naime, (1) Sirskog ustrajno prati glas o manjku pažnje za dobrobit i ograničavanje gubitaka vlastitog ljudstva te (2) ustrajavanje na stvaranju monumentalnih mreža lojalnih podređenih (uz posebno zanemarivanje te kažnjavanje osoblja izvan tih sustava). Uz to, (3) u njegov stil vođenja, izgleda, spada i radikalno mikroupravljanje postrojbama razine bojne i niže, direktno iz samog Glavnog stožera, uz tek grubo uzimanje u obzir konkretnih stanja na terenu ili tamošnjih djelovanja protivnika, kao i (4) strukturni otpor reformama u ustroju snaga, sustavu obuke i opremanju – pa čak i kada je jasno da postojeće metode djelovanja nose štetu, gubitke i borbene uspjehe za agresora. O ovakvim se stvarima moglo čuti već duže, a barem dio tih pitanja lomio se i lani, u vrijeme internih kadrovskih prepirki u samim OS Ukrajine, kada je na kraju predsjednik države Zelenski isto presudio u korist Sirskog i na račun Mihaila Drapatija, izuzetno sposobnog i popularnog tadašnjeg zapovjednika Kopnene vojske Ukrajine (od 29. studenoga 2024. do 1. lipnja 2025.). Imajući u vidu ove razmirice, ne čudi ni da je baš Drapati krajem četvrtka, 16. srpnja, na društvenoj mreži Facebook vrlo jasno podržao Fedorova, njegov način rada i dosege u Ministarstvu obrane.

Šire se valovi oko smjena

Denis Prokopenko, legendarni zapovjednik Azova

Napomenimo da se zadnjih dana pažljivo gledalo i reakcije ostalih bitnijih igrača koji su na ovaj ili onaj način karijerno bili vezani uz Mihaila Fedorova. Tako se u Oružanim snagama 16. srpnja čulo za odlazak iz službe zamjenika zapovjednika Ratnog zrakoplovstva Ukrajine Pavla Jelizarova – koji je na poziv Fedorova dužnost preuzeo u siječnju ove godine, temeljem vrlo uspješnog vođenja postrojbe za bespilotne sustave „Lazarova grupa“ u okviru Nacionalne garde Ukrajine – a slične poteze bilježilo se i od više osoba iz okvira ukrajinskog Ministarstva digitalnih transformacija, koje je u četvrtak, 16. srpnja, dobilo novu čelnu osobu, sada izvan kruga Mihaila Fedorova. No, zanimljivo je uočiti i kako se niz javnosti dobro poznatih ukrajinskih časnika ujedno izbjegao neposredno očitovati po pitanju reformi, ustrojbenih problema i modernizacije – što se početkom četvrtka, 16. srpnja, odnosilo na zapovjednike dvaju ukrajinskih korpusa proisteklih iz Nacionalne garde, Denisa Prokopenka iz 1. korpusa „Azov“ i Igora Obolenskog iz 2. korpusa „Hartija“ (koji su obojica tek branili donedavnog ministra unutarnjih poslova Klimenka, u čijem je sektoru i čitava NG Ukrajine). Posebno je zanimljiva ta reakcija već spomenutog zapovjednika 2. korpusa NG, s obzirom na to da se radi o jednom od ukupno dvaju ukrajinskih korpusa koje je Fedorov u svojoj konferenciji za medije posebno istaknuo kao primjere uzornog vojnog djelovanja – dok se tada nije čulo ništa ni od čelništva druge takve spomenute postrojbe, 3. korpusa zasnovanog oko 3. jurišne brigade i njezina zapovjednika Andrija Bileckog. Iako se sam 3. korpus na društvenim mrežama kasno 16. srpnja relativno propagandno osvrnuo na niz prigovora koji su bili javno spominjani, njegov zapovjednik Bilecki tijekom petka, 17. srpnja, imao je zaseban razgovor s predsjednikom Zelenskim i njegovim savjetnikom Palihom. Slično je bilo i s Robertom Brovdijem „Mađarom“, aktualnim zapovjednikom Snaga besposadnih sustava OS Ukrajine (od 3. lipnja 2025. godine) – koji se tijekom 17. srpnja prvo sastao sa Zelenskim i dijelom drugih viđenijih zapovjednika, da bi onda na mreži Facebook postavio objavu u kojoj brani svoju granu OS Ukrajine i pojedine suradnike od dijela prigovora kakve se upućivalo Sirskom i Glavnom stožeru.

“Fleš” je u Ministarstvo obrane došao s Fedorovim, a nastavit će rad u Uredu Zelenskog

Slične je razgovore Zelenski jučer održao i sa već spomenutim zapovjednicima Prokopenkom (1. korpus NG „Azov“) i Obolenskim (2. korpus NG „Hartija“), kao i zamjenikom zapovjednika Zračno-desantnih snaga OS Ukrajine Andrijem Tkačukom te vršiteljem dužnosti zapovjednika 19. korpusa Valerijem Skredom. Za očekivati bi bilo da su ovi razgovori imali za svrhu „omirisati“ stanje u Oružanim snagama, posebno u okolnostima učestalih javnih poziva da se pojedini zapovjednici i postrojbe solidariziraju sa smijenjenim ministrom Fedorovim, za kojega širom Ukrajine već treći dan demonstriraju tisuće građana. Slično treba gledati i kontakte s pojedinim savjetnicima iz užeg tima smijenjenog Fedorova – gdje se moglo uočiti da je sastanak Zelenskog sa Serhijem Beskrestnovom „Flešom“ prošao bolje (pa će on, valjda, uskoro postati i savjetnik Zelenskog za pitanja besposadnih sustava), dok je, izgleda, Serhij Sternenko ostao izvan igre te čvrsto uz Fedorova. Među ostalim, to se vidjelo i po objavi Sternenka na mreži YouTube, gdje je on oko podneva 17. srpnja u dužem video-intervjuu ne samo komentirao prethodne objave Fedorova, nego ih i dopunjavao vlastitim iskustvima te primjerima iz svog kratkog staža u Ministarstvu obrane (kao savjetnika za bespilotne letjelice, od 22. siječnja ove godine pa do srijede, 15. srpnja).

Zašto je sve to bitno?

Kao prvo, problemi u vojnom zapovijedanju javljaju se često u ratnim situacijama, posebno kada se krene voditi rat koji je ili izuzetno masivan (pa vojska bilježi priljev masivnog ljudstva iz civilnog sektora, gdje u pitanje dolazi profesionalnost ponašanja te stručno znanje) ili jako tehnološki revolucionaran (pa se okoštale vojne strukture moraju suočavati s radikalnim promjenama ustroja, doktrine ili opreme). Neke od tih situacija okusila je i Republika Hrvatska u vrijeme svog Domovinskog rata – za što se dovoljno prisjetiti navoda bilježenih na suđenjima za događanja u Medačkome džepu. Sasvim je jasno da za Ukrajinu predstavlja ogroman problem već i sama činjenica da su usred ogromnog obrambenog rata ostali s vršiteljima dužnosti na čelu ministarstava vanjskih poslova i obrane, dok su pod znakom pitanja i osobe imenovane na čelo nacionalne policije te na poziciju vršitelja dužnosti ravnatelja civilne obavještajne službe (SBU).

Generali Sirski i Gnatov – sam vrh ukrajinskih Oružanih snaga

Kao drugo, u ratno je vrijeme još i veći problem u aktualno zaoštrenim odnosima između ukrajinskog predsjednika, načelnika Glavnog stožera i ministra obrane (pa time i Vlade) – što stvarno nije nepoznato Republici Hrvatskoj iz zadnjih nekoliko godina. Pritom je stanje u Ukrajini ipak ponešto drugačije od onog u Hrvatskoj. Naime, predsjednik države nije ujedno i vrhovni zapovjednik, već tu dužnost obnaša najviši vojnik u državi (sada general Oleksandar Sirski). Ta se dužnost sve do ožujka 2020. tradicionalno udvostručivala s dužnošću načelnika Glavnog stožera, da bi onda bila odvojena (pa sada nema veze s aktualnim načelnikom GS, generalom Andrijem Gnatovim). Dakle, ovdje se sada zapravo odmjeravaju snage ministra obrane i više ljudi s vrha vojne piramide, gdje predsjednik Zelenski s visine arbitrira mimo Vlade (čiji je čelni čovjek u Ukrajini već neko vrijeme politički iznenađujuće slab). Pritom je onda i sva odgovornost za rješavanje takve situacije na osobi predsjednika – gdje Zelenski zato sam snosi i sve vojne, političke ili korupcijske implikacije tog presuđivanja među spomenutim zavađenim stranama.

Za razliku od sličnog sukoba ovlasti iz srpnja 2021. godine – kada je Zelenski prvo otpustio vrhovnog zapovjednika Ruslana Homčaka i načelnika Glavnog stožera Serhija Korničuka, a onda tri mjeseca kasnije i ministra obrane Andrija Tarana – sada je predsjednik, izgleda, stao više na vojnu stranu (iz kojeg god konkretnog razloga), da bi 15. srpnja smijenio popularnog i reformama sklonog ministra obrane Mihaila Fedorova. No, time si je onda Zelenski otvorio bok po pitanju zaštite korupcije, po uzoru na prošlogodišnju situaciju oko NABU i SAP, koja je u konačnici, izgleda, završila na leđima osramoćenog bivšeg šefa Predsjedničkog ureda Jermaka. Napomenimo da se baš tog Jermaka zadnjih dana aktivno viđalo s vrhovnim zapovjednikom vojske Sirskim, pa su tu već krenula svakakva nagađanja i političke spletke. Uz to, Zelenski si je vjerojatno istim putem od vjernog suradnika Fedorova napravio i budućeg velikog političkog konkurenta – mlađeg i u javnom nastupu bitno spretnijeg od bivšeg generala Valerija Zalužnog – gdje pojedine ankete Kijevskog instituta za sociologiju Mihaila Fedorova čak u lipnju ove godine vide među osobama od najvećeg javnog povjerenja, dok su ga prije samo koji tjedan i strani mediji opisivali kao „novu političku zvijezdu te najuspješnijeg reformatora u aktualnoj Vladi“. Otuda onda i veliki javni prosvjedi protiv njegove smjene.

Za kraj treba napomenuti i da je Zelenski smjenom civila Fedorova te namjerom imenovanja na čelo Ministarstva obrane Ukrajine već spomenutog general-bojnika Jevgenija Hmare u praksi ne samo otvorio vrata toleriranju korupcije i nereda u vojnim stvarima – već je u pitanje praktički doveo i provedbu principa civilnog nadzora nad oružanim snagama u državi. Dok je u Ukrajini dugo godina bila sasvim normalna praksa da ministri obrane budu aktivni ili umirovljeni generali i admirali, već neko vrijeme se od toga odustalo pod teretom pregovaranja o članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu. Iako se zadnjih dana nagađa kako bi general Hmara tu trebao izaći iz aktivnog vojnog sastava, teško je povjerovati da će takvom brzom „promjenom dresa“ on ujedno smoći snage i da se na dnevnoj razini suprotstavlja svojim donedavnim nadređenima, kakvi su generali Sirski i Gnatov. A, naravno, bez ozbiljnog vođenja Ministarstva obrane apsolutno nema ni borbe protiv korupcije u obrambenom sektoru, kao ni ustrajavanja da se u toj ključnoj državnoj djelatnosti novci troše pametno i racionalno – kako u Ukrajini, tako i u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 18. srpnja 2026. pod nazivom “Je li Zelenski upravo stvorio velikog političkog konkurenta?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/prosvjedi-ukrajina-smjena-fedorova-sukob-sirskog-kriza-obrane-15729158

** Photo: Ured predsjednika Ukrajine, M.Fedorov/FB, Y.Svyrydenko/FB, Glavni stožer OS UKR

Srijeda, 8. srpnja, ne samo da predstavlja 131. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, već je i ukupno 92. dan primirja, koje je 15. lipnja bilo dodatno kodificirano „Memorandumom o razumijevanju“ između Sjedinjenih Država i Irana. No, kako smo to razložili već u prvim danima po objavi sklapanja ovog (zapravo pravno neobvezujućeg) dokumenta, dosadašnjih 24 dana njegova važenja samo su dodatno istaknula probleme koji su obilježili već i njegovo samo sklapanje.

Trumpova potraga za iluzornom pobjedom

Kao prvo, sasvim je jasno da je Donald Trump trebao bilo koju vrstu pobjede u Iranu, makar ona bila i potpuno iluzorna. Ako ništa drugo, to se moglo čuti i iz njegovih usta na konferenciji za tisak održanoj na kraju G7 summita u francuskom mjestu Évian-les-Bains nedaleko od švicarske granice i Ženeve, u srijedu 17. lipnja. Trump je tada rekao da se u dogovor s Iranom krenulo „radije nego u veliku depresiju, radije nego da vaš omiljeni predsjednik bude Herbert Hoover, što nikad nisam želio biti“. Herbert Hoover je, naime, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih svijet uveo u Veliku krizu, prvenstveno — prema Trumpu — „dizanjem poreza i kamata“ (uz uvođenje i niza dodatnih carina). Umjesto da se „samo nastavilo bombardirati ih, dođavola!“, ovaj početak dogovaranja otvorio je — prema Trumpu — put za obnovu dnevnog pomorskog prometa vrijednog „petsto, šesto ili sedamsto milijuna dolara“.

Uz to, kako je po pitanju nafte naglasio Donald Trump: „Mi ostajemo bez zaliha za oko četiri tjedna. Ima tih rezervi širom svijeta, i nama bi one stvarno istekle. I došlo bi vrijeme kada ih se ne bi moglo dobiti, a onda biste vidjeli rusvaj“. Time je zapravo javno postavio rok otprilike do 20. srpnja, što odgovara i brojnim tvrdnjama stručnjaka iz naftne industrije. Navodno je to saznanje za Trumpa bilo jedan od rezultata posebnog briefinga o ekonomiji kojeg je imao na rođendan, u nedjelju 14. lipnja, no ipak je njegova iskrenost u javnom izričaju bila neočekivana.

Usprkos činjenici da do formalnog ukidanja američke vanjske blokade prometa kroz Hormuz nije došlo sve do 19. lipnja, već se od objave usuglašavanja „Memoranduma o razumijevanju“ 15. lipnja mogao bilježiti pojačani brodski promet kroz Hormuz — usprkos razmjeni borbenih djelovanja 16. i 17. lipnja. Taj je trend dodatno pojačan od 21. lipnja, kada su SAD objavile privremeno ukidanje naftnih sankcija prema Iranu — što je onda nebu pod oblake vinulo iranski pomorski izvoz. Dok se do utorka, 7. srpnja, procjenjivalo da je Iran tako nanovo otvorenim pomorskim putem uspio izvesti ukupno oko 60 milijuna barela sirove nafte, jučer su spomenute sankcije ponovno uvele Sjedinjene Države, i to putem Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC). Iran je to odmah protumačio kao novo i posebno teško kršenje „Memoranduma o razumijevanju“, konkretno njegova članka 10. U njemu se kaže da SAD po potpisivanju Memoranduma na sebe preuzimaju obvezu da (do konačnog ukidanja sankcija) putem Ministarstva financija izdaju privremene dozvole za izvoz iranske nafte, derivata i proizvoda, kao i svih pripadajućih usluga (uključujući bankarske, osiguranje, transport) — što je onda i bilo ostvareno od 21. lipnja pa sve do jučer.

Pregovori na milost i nemilost

Kao drugo, čitav je ovaj dokument — a onda i stanje rata, primirja ili mira između SAD-a i Irana — zapravo neprekidno stavljen na milost promjenjive volje Donalda Trumpa. To se vidjelo već u vrijeme njegova zaključenja, koje je u Washingtonu na početku valjda izgledalo kao manje bitan tehnički korak. Za njega nije bio problem da se objavi krajem nedjelje, 14. lipnja (na Trumpov 80. rođendan), ali da bude potpisan u petak, 19. lipnja, od strane potpredsjednika J. D.-a Vancea — kojemu je u zaslugu stavljeno i njegovo usuglašavanje s Irancima. Ipak, kako su već i prve reakcije na ovu objavu bile spektakularne, Trump je očigledno ocijenio da takvu priliku za samohvalu ne treba prepustiti potpredsjedniku. Nakon nekoliko vijesti o digitalnim potpisima, i sam je fizički potpisao dokument 17. lipnja u Parizu — nakon G7 summita u Évian-les-Bainsu, tijekom večere s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u palači Versailles. Naravno, time je onda otpalo već najavljeno potpisivanje 19. lipnja u Ženevi, a onda i tamošnji brzi nastavak razgovora SAD-a i Irana.

Dvor iranskog šaha Abbasa II sredinom 17. stoljeća

Usprkos kasnijem nastavku pregovora (prvo 21. i 22. lipnja između J. D.-a Vancea te iranskog predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, uz katarsko i pakistansko posredovanje u Švicarskoj, te onda još 30. lipnja i 1. srpnja u Dohi, na razini Steven Witkoff/Jared Kushner za SAD i zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi za Iran), čitava se tematika pregovora s Iranom zadnjih tjedana svela na pitanje protočnosti Hormuškog tjesnaca. Podsjetimo, Trump je Iran pritom opisao kao „u jednom pogledu primitivnu kulturu, ali i genijalnu primitivnu kulturu“. Pritom je sasvim u pozadini ostalo provođenje razgovora o ostalim temama (s posebnim naglaskom na iranski nuklearni program), koje bi trebale biti usuglašene tijekom ukupno 60 dana daljnjih pregovora. Taj rok ističe 15. kolovoza, a onda može biti produžen za mjesec dana — iako je Trump u više navrata javno govorio da, ako se dogovor ne postigne u 60 dana, „to je sasvim OK i mi ćemo se vratiti na bombardiranje“, što Trump navodno „ne bi želio napraviti, jer nije dobro, ali bi moglo biti nužno“. Ipak, iz katarskih se izvora moglo čuti da se nastavak razgovora očekuje iza 10. srpnja, kada završe protokoli pogreba pokojnog iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija, koji su započeli u petak, 3. srpnja, i traju do četvrtka, 9. srpnja.

Američkim paralelizmom do promjene ugovorenih sadržaja

Tekst “Memoranduma o razumijevanju” potpisanog od SAD i Irana

Uz svu tu proizvoljnost, jednako je tako i primjena ovog sadržajno kratkog dokumenta ostala visjeti u zraku, budući da se njegov ne previše precizan tekst — kojeg su iranski izvori objavili već 15. lipnja, a američki mediji tek 18. lipnja — zapravo nastavio primjenjivati izuzetno jednostrano, odnosno kako komu odgovara u pojedinom trenutku. Posebna je tu neugodnost proizlazila iz činjenice da su Sjedinjene Države sklopljeni Memorandum zapravo uzele više kao neobvezujući okvir za postupno ostvarenje svojih prvotnih ratnih interesa. S druge strane, Iran se do danas njegovih pojedinih riječi (koje su u tekst uspjeli ubaciti uz privolu američke strane) drži doslovno, pa i uz dodatna široka sadržajna tumačenja u svoju korist. Američka „neobaveznost“ se tu naglašeno vidi u postupnom faktičnom modificiranju sadržaja mimo teksta dokumenta, kroz uspostavu najmanje dvaju sustava — faktično paralelnih, a sadržajno suprotnih slovu članaka „Memoranduma o razumijevanju“.

Alternativni koridori

Prvi primjer ovakvog američkog paralelizma predstavlja legaliziranje (a onda i otvoreno promoviranje) tranzitnog koridora kroz Hormuz mimo onog sjevernog, pod „iranskom upravom“. Nakon što je Ratna mornarica SAD-a navodno i dulje pojedine brodove provodila kroz put uz same obale Omana u Hormuzu, taj je put 23. lipnja ozakonila Međunarodna pomorska organizacija (IMO) pod okriljem UN-a, u okviru neuspjelog pokušaja masovne evakuacije tada oko 11.000 pomoraca mjesecima zarobljenih na brodovima blokiranim u Perzijskom zaljevu. Korištenje ove prometne rute kroz Hormuz u Iranu se smatra izričitim kršenjem članka 5 „Memoranduma o razumijevanju“. Brodovi na toj ruti do sada su barem u dva navrata bili izloženi iranskim napadima, što je onda bilo praćeno nastavkom američkog doživljaja pojma primirja na Bliskom istoku, odnosno s Iranom, kao situacije da se „puca, ali u ponešto umjerenijoj količini“ (prema Trumpovu opisu od 3. lipnja). Taj se „aktivni“ pristup vojnim djelovanjima u vrijeme primirja dobro vidio u nekoliko navrata tijekom zadnjih tjedana.

Prvi je put to bilo u petak, 26. lipnja, na što su SAD odgovorile rano u subotu, 27. lipnja, udarima po izvidničkoj opremi na južnim obalama Irana — da bi onda iranski odgovor po ciljevima u Kuvajtu i Bahreinu doveo do dodatnih američkih borbenih djelovanja u nedjelju, 28. lipnja. Naravno, kao i više puta ranije, kriza je okončana u kasnim večernjim satima te nedjelje, prije otvaranja američkih burzi — što do novih porasta cijena nafte nije dovelo odmah, nego tek iza četvrtka, 2. srpnja, kada je postalo jasno da se otežu i te nedjelje najavljeni dodatni pregovori SAD-a i Irana. Slična situacija opet se bilježila i u utorak, 7. srpnja, kada se čulo za iranske napade na barem tri broda: prvo LNG-tanker „Al Rekayyat“ iz Katara, a onda još dva tankera, „Wedyan“ iz Saudijske Arabije i „Cyprus Prosperity“ iz UAE, uz sumnje na još dva dodatna neimenovana broda. To je odmah dovelo do promjene smjera kretanja niza drugih plovila iz ove „omanske“ rute prema onoj „iranskoj“.

Na ovaj iranski potez su krajem utorka, 7. srpnja, Sjedinjene Države odgovorile udarima po Bandar Abbasu, Siriku i otoku Qeshm — s naglaskom da je taj odgovor bio nekoliko puta jači od onog krajem lipnja („kažnjavajući udari, a ne proporcionalni“), iako se opet spominjao sličan opseg meta (protuzračni sustavi i rakete zrak-zemlja, oprema za obalno osmatranje, protubrodske krstareće rakete i lanseri bespilotnih letjelica). Dok su SAD — prema CENTCOM-u — gađale preko 80 pojedinačnih ciljeva (među njima i ponešto na iranskom otoku Harg, u luci Deyr i širom provincije Bushehr te otoka Qeshm), iranski je uzvrat navodno obuhvatio 85 ciljeva u Kuvajtu i Bahreinu. To bi moglo potaknuti dodatnu rundu američkih borbenih djelovanja po Iranu tijekom ovog i nadolazećih dana, a prema Trumpovim riječima iz Ankare — možda i općeniti prekid primirja te ponovnu uspostavu američke vanjske blokade Hormuza.

Libanonski čvor i trilateralni okvir

Drugi primjer uspostave spomenutog američkog paralelizma predstavlja pitanje primirja u Libanonu — koje bi na prvi pogled trebalo biti obuhvaćeno člankom 1 „Memoranduma o razumijevanju“, iako taj dokument u svom stvaranju nije obuhvatio Izrael koji u Libanonu aktivno ratuje. Dok se prvih dana djelovanja Memoranduma još raspravljalo o njegovu utjecaju na Izrael (što su izrijekom odbijali brojni izraelski dužnosnici) — stvar se bitno zakomplicirala u petak, 26. lipnja, kada je u Washingtonu bio sklopljen „Trilateralni okvir“ između Izraela i Libanona, uz američko posredovanje. Njegovih 14 točaka tretira pitanje Libanona odvojeno od dotadašnjih sporazuma SAD-a i Irana, što u Teheranu također smatraju izričitim kršenjem članka 1 „Memoranduma o razumijevanju“. Taj članak, naime, govori o „trenutnoj i trajnoj obustavi vojnih operacija na svim frontama, uključujući u Libanonu“, te o osiguranju „teritorijalnog integriteta i suvereniteta Libanona“ — da bi se onda mir u Libanonu fiksirao i unutar okvira konačnog mirovnog sporazuma SAD-a i Irana, kojeg tek treba postići.

Brodski promet kroz Hormuz

Ukupno gledano, od 18. lipnja pa do sredine ovoga tjedna moglo se govoriti o prolazu kroz Hormuz oko 15 tankera dnevno (u oba pravca), što iznosi oko 29 posto predratnoga prometa. U svjetlu takvih podataka dosta neuvjerljivo zvuče i opravdanja iz Sjedinjenih Država s kraja lipnja da je brodski promet kroz Hormuz stvarno prilično opao, ali da većinu izostanaka ne čine tankeri već druge vrste teretnih plovila. Ipak, tu bitnu tematiku treba pogledati detaljnije.

Prolazi početkom primjene “Memoranduma o razumijevanju”

Konkretno, nakon iznimno malo prolazaka kroz Hormuz 14. lipnja (ispod 10 prolaza u oba smjera), već se 15. bilježilo 12 prolaza (6 ulaza i 6 izlaza), da bi 16. lipnja došlo do ozbiljnog porasta (8 izlaza, posebno prema Kini, i 16 ulaza, gdje se posebno hvalio strateški bitan rast ulaza brodova, iako izgleda pretežito prema Iranu). U srijedu, 17. lipnja, spominjalo se ukupno 26 prolaza (13 ulaza i 13 izlaza), pretežito „iranskom rutom“, uz naznake iranskog doziranja ukupnih prolaza. Uz slične prolazne rezultate se u četvrtak, 18. lipnja, čulo za pad ulazaka (ukupno 7, nasuprot 19 izlazaka), da bi sa službenim ukidanjem američke vanjske blokade Hormuza promet 19. lipnja bilježio 23 prolaza (11 izlazaka i 12 ulazaka). Dana 20. lipnja zabilježena su još 32 prolaza (17 ulazaka i 15 izlazaka, od toga ukupno 11 tankera — 6 ulazaka i 5 izlazaka). Privremeno iransko zatvaranje Hormuza radi izraelskih djelovanja u Libanonu utjecalo je na prolaz uglavnom plovila povezanih s Iranom, pa je 21. lipnja brojalo ukupno 20 prolazaka (10 ulazaka i 10 izlazaka, od toga 4 tankera, 2 u ulasku i 2 u izlasku). Nakon okončanja problema, 22. lipnja je bilježio ozbiljniji rast prometa — 20 ulazaka i 16 izlazaka, od čega oko trećinu s isključenim AIS sustavom, te dvije trećine s omogućenom identifikacijom brodova.

Drugi tjedan djelovanja „Memoranduma o razumijevanju“ donio je 23. lipnja ukupno 25 prolaza (12 ulazaka, od toga 4 tankera, i još 13 izlazaka), da bi 24. lipnja bila zabilježena čak 62 prolaza (21 ulazak i 41 izlazak). Pritom je od desetak tankera na ulazu većina išla „iranskom rutom“, a tek poneki uz obale Omana, gdje se bilježio bitno aktivniji izlaz iz Zaljeva — što je onda i potaknulo Iran na vojno suzbijanje takvoga prometa. Zato se u četvrtak, 25. lipnja, još bilježilo ukupno 54 prolaza (9 tankera na ulazu, i to 6 „iranskom rutom“ i 3 uz obale Omana), da bi početak vojnih djelovanja u petak, 26. lipnja, uz ukupno 40 prolaza (28 izlaza i 12 ulaza) ipak bitno oslabio promet „omanskom rutom“ — zabilježen je bio i prolaz tek 7 tankera (4 „iranskom rutom“ i 3 pod američkom mornaričkom pratnjom na „omanskoj ruti“) te brojna okretanja u plovidbi. Subota, 27. lipnja, bilježila je ukupno 39 prolaza — od toga 17 izlaza i 22 ulaza, pri čemu je bilo 11 tankera (6 „omanskom rutom“ i još 5 „iranskom rutom“, koju zbog sankcija Iranu ne mogu koristiti europska plovila) — te ponovna američka mornarička eskortiranja „omanskom rutom“ i u nedjelju, 28. lipnja (ukupno 44 prolaza, od toga 20 izlaza i 24 ulaza u Zaljev, od toga ukupno 8 tankera, podjednako rutama uz obale Irana i Omana).

U ponedjeljak, 29. lipnja, zabilježeno je ukupno 39 prolaza (23 izlaza te 16 ulaza, od toga 3 VLCC tankera „omanskom rutom“). Utorak, 30. lipnja, donio je 34 prolaza (15 izlaza i 19 ulaza, od toga 10 raznih tankera, 6 „iranskom rutom“ te još 3 uz obale Omana) — iako se od američkog potpredsjednika J. D.-a Vancea 1. srpnja moglo čuti kako je svrha čitavog Memoranduma i s njime vezanog jačanja prometa kroz Hormuz tek „ponovna popuna svjetske naftne ekonomije, nadopuna ponešto zaliha — da bi se onda vidjelo gdje smo i kako stojimo“, dakle — sve privremeno. Mjesec srpanj je započeo prolazom ukupno 43 plovila (19 izlaza i 24 ulaska u Zaljev, od toga 13 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i čak 8 uz obale Omana, od toga 5 VLCC tankera pod američkom pratnjom) — da bi se u četvrtak, 2. srpnja, bilježio ulazak 11 tankera: 6 „iranskom rutom“ i 5 uz obale Omana (od toga 4 VLCC pod američkom vojnom pratnjom). Petak, 3. srpnja, opet je donio jačanje tankerskog prometa (14 tankera je ulazilo u Zaljev, od toga njih 8 „iranskom rutom“ i 6 uz obale Omana, od toga 3 VLCC pod pratnjom američke Ratne mornarice), a kako izgleda — iranski državni sprovod pokojnog vrhovnog vođe trebao je biti iskorišten za novo jačanje prometa „omanskom rutom“ kroz Hormuz. To je dovelo i do pojačane prisutnosti flotila iranskih vojnih brodica, pa dok se tijekom 4. i 5. srpnja moglo čuti za ukupno 78 prolaza (32 izlaza i 46 ulaza), od toga je 4. srpnja bilo spomena ulaza tek 6 tankera (sve „iranskom rutom“), a onda 5. srpnja i ulazak još 9 tankera (2 „iranskom rutom“, a još 7 uz obale Omana, od toga 3 VLCC uz američku pratnju).

Iako su već do tada opet započela borbena djelovanja u zoni Hormuza, u ponedjeljak, 6. srpnja, spominjalo se ukupno 45 prolaza (27 izlaza i 18 ulaza kroz Hormuz, od toga 7 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i 2 uz obale Omana, od čega jedan pod američkom pratnjom). Budući da se do 7. srpnja čulo i o organiziranju pojedinih izlaznih konvoja kroz Hormuz „omanskom rutom“, ne čudi da je to onda dovelo i do ponovljenih iranskih vojnih djelovanja protiv takvih plovila — te onda i do brojnih okretanja u plovidbi temeljem procjena konkretnog bitnije povećanog rizika, uz ukupno 41 prolaz kroz Hormuz, od toga ulazak barem 4 tankera u Zaljev (po 2 „iranskom“ i „omanskom“ rutom).

Utjecaj aktualne faze primirja na naftna pitanja

Što se tiče konkretnih učinaka spomenutog „Memoranduma o razumijevanju“, oni su bili faktično impresivni, iako je zapravo ostalo visjeti u zraku ikakvo pravo primirje temeljem njegova sadržaja. Kako se zadnjih tjedana višestruko hvalio američki predsjednik Donald Trump, WTI nafta je prvo cjenovno pala oko 5 posto (s 84,3 na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (s 86,7 na ispod 82,9 USD za barel), da bi se onda taj pad nastavio do četvrtka, 2. srpnja — kada je WTI nafta dostigla 67,15 USD, a Brent nafta 70,28 USD za barel. No, od tada se bilježi ponovno polagano poskupljivanje, dodatno pojačano i novim incidentima u Hormuzu u utorak, 7. srpnja, te onda i već spomenutim vezanim američkim ukidanjem 21. lipnja uvedenih suspenzija na ograničenja „proizvodnje, isporuke i prodaje“ sirove nafte te naftnih proizvoda iranskog podrijetla. Konkretno, do srijede, 8. srpnja, WTI nafta je ponovno dosegla 72,48 USD za barel, dok je Brent nafta bilježila 76,2 USD za barel — uz nejasnu perspektivu daljnjeg kretanja tih cijena.

Usprkos spomenutom padu cijena nafte na terminskim tržištima, cijena goriva u Sjedinjenim Američkim Državama nije ispunila očekivanja Donalda Trumpa i strmoglavila se istim ili sličnim ritmom. Dok se prosječna cijena benzina u SAD-u prije otpočinjanja intervencije u Iranu bilježila na 2,98 USD po galonu, maksimum cijena je bio registriran krajem svibnja s oko 4,55 USD po galonu. Ta je cijena krenula padati da bi se, po objavi sklapanja „Memoranduma o razumijevanju“, spustila ispod psihološke granice od 4 USD za galon. Iako se već 15. lipnja bilježilo prosječno 3,997 USD za galon, do 7. srpnja su te cijene pale tek do 3,79 USD za galon — dakle, niti približno kao cijene nafte. To je zadnjih tjedana u više navrata potaklo i samog Donalda Trumpa da naftne kompanije i vlasnike benzinskih crpki optuži za manipuliranje tim cijenama, koje se u SAD-u općenito drže posebno bitnima u predizborna vremena (kao što su nadolazeći mjeseci pred kongresne izbore zakazane za 3. studenoga). No, prema upućenim stručnjacima, osnovni razlog zadržavanja visokih cijena su pitanja raspoloživosti rafinerijskih kapaciteta — koja posljednje vrijeme prioritet stavljaju na tržišno isplativu proizvodnju dizelskog i avionskog goriva, uz manje kapaciteta za benzin, maziva i druge frakcije derivata. Dakle, tu će do bitnijih promjena doći ne kada to Trump poželi, već kad se glavnina tržišta ozbiljnije stabilizira.

Pražnjenje strateških rezervi SAD-a

Još je možda i veći problem što se zadnjih tjedana, mimo kretanja cijena nafte na terminskim tržištima, nastavilo bilježiti i ozbiljna povlačenja nafte iz američkih zaliha, kako onih državnih, tako i komercijalnih. Ukupno se u američkim državnim strateškim zalihama bilježi 14 tjedana njihova uzastopnog opadanja. U tjednu prije sklapanja Memoranduma: bilježilo se američko otpuštanje 15,4 milijuna barela (8,9 milijuna iz državnih strateških zaliha te još 6,44 milijuna iz komercijalnih zaliha). U tjednu zaključenja Memoranduma (15. – 21. lipnja): bilježio se pad ukupnih američkih zaliha nafte za ukupno 11,74 milijuna barela, od čega je 9,1 otpadalo na državne strateške zalihe i još 2,64 milijuna na otpuštanja iz komercijalnih zaliha. U tjednu od 22. do 28. lipnja: bilježilo se otpuštanje 5,5 milijuna barela iz državnih zaliha te 8,32 milijuna barela iz komercijalnih zaliha (ukupno 13,82 milijuna barela).

Od 29. lipnja do 5. srpnja: bilježilo se otpuštanje još oko 6,2 milijuna barela iz državnih strateških rezervi — u kojima je ostalo još oko 319,5 milijuna barela, što je njihova najniža razina od 1983. godine. Prema pojedinim procjenama, ova razina otpuštanja nafte iz američkih državnih strateških rezervi može se održati otprilike do razine od 300 milijuna barela — što bi značilo još koji tjedan, odnosno načelno do kraja srpnja. Ako se do tada ne stabilizira promet kroz Hormuz, navodno treba očekivati bitnije promjene cijena i tržišne nestabilnosti s tek smanjenim razinama njihova ublažavanja kroz američke komercijalne i državne strateške zalihe, o čemu je govorio i sam Donald Trump u Francuskoj 17. lipnja, kako smo već ranije citirali. Uz to, treba napomenuti i da su američka povlačenja iz strateških zaliha formulirana kao pozajmice te će ih s vremenom trebati vratiti — što bi opet moglo postupno loše utjecati na buduću opću raspoloživost nafte na svjetskim tržištima.

Što dalje?

Dok se vojna djelovanja opet intenziviraju u zadnjih 48 sati, treba napomenuti i današnje izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa u Ankari na godišnjem sastanku NATO saveza. U okviru njegovih izjava za medije s glavnim tajnikom Markom Rutteom postalo je jasno da Iran najednom zauzima većinu vremena i koncentracije američkog vođe, namjesto teme rata u Ukrajini koji je posebno na srcu većine ostalih država članica Saveza. No, dok je donedavno hvalio iransko vodstvo, Trump danas te iste ljude opisuje kao „ništarije“, „rak kojeg treba rano izrezati“, ali i „glupe“ te „nerazumne“, kazujući ujedno da on sam smatra „Memorandum o razumijevanju“ potpisan između 15. i 17. lipnja propalim. No, kao i do sada, vojne opcije oko Irana i dalje ostaju praktično ograničene — tako da i sam Donald Trump tu zapravo ostavlja prostor za dodatno pregovaranje u nadolazećim danima (sve u uvjetima nanovo prekinutog prometa kroz Hormuz te opet rastućih cijena nafte na svjetskim tržištima). Doduše, kako su već mnogi komentirali, tek je sredina tjedna i time ima vremena za dodatne vojne akcije prije nadolazeće nedjelje i pretpostavljenog smirivanja stanja pred novi tjedan burzovnog trgovanja.

Za kraj, napomenimo da, iako se od Donalda Trumpa još 17. lipnja moglo čuti kako sve zemlje izričito žele slati svoje vojne snage prema području Perzijskog zaljeva (a SAD ih ne treba, nakon okončanja „pravih“ vojnih djelovanja), niti do danas nema traga ikakvim saveznicima koji bi se stvarno ondje masovnije pridružili Sjedinjenim Državama i Izraelu u obračunu s Iranom. To i nije čudno ako se prisjetimo da se prije započinjanja intervencije Trump nije koordinirao ni s kim od uobičajenih saveznika. Nažalost, stanje priprema dobro je ilustrirala i činjenica američkog napada na iransku školu u mjestu Mindab na prvi dan rata, u subotu, 28. veljače ove godine. Još prije koji tjedan sam je Trump na pitanja novinara tvrdio kako o tome još traje istraga i ne može se govoriti o odgovornim osobama za smrt 156 civila (od toga 120 školaraca), prebacujući odgovornost na sektor obrane i ministra Petea Hegsetha. Dok službenih informacija o istrazi nema, američki CNN otkrio je da se u Pentagonu itekako znalo da su podaci o toj potencijalnoj meti stari te podobni za novu provjeru. Ipak, navodno se, radi ubrzavanja postupka izbora ciljeva za napade (u čemu se ponosno isticala i uloga sustava umjetne inteligencije), odustalo od takvih dodatnih provjera — što i ne čudi, s obzirom na to da je Hegseth ionako smanjio broj ljudi zaduženih za taj posao. Napad je na kraju ipak izveden i pogođen je bivši vojni objekt koji je posljednjih desetak godina služio kao škola. Nažalost, ova situacija dobro ilustrira i ukupnu razinu te kvalitetu priprema SAD-a kako za ovogodišnje vojno djelovanje u Iranu, tako i za njegove razne posljedice po države u regiji, ali i bitno šire.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 8. srpnja 2026. pod nazivom “Rat opet eskalira, veliki problemi sa zalihama nafte, jedan napad otkrio pravo stanje u američkoj vojsci!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kriza-hormuz-povratak-sankcija-iran-trump-nafta-rast-cijena-15726100

Nažalost, već dugo Republika Srbija i njoj bliski entitet u BiH, Republika Srpska, predstavljaju izvor nestabilnosti u regiji. Ako ništa drugo, prema van se to očitovalo u napetim odnosima sa susjednim Kosovom, blokiranjem raznih reformskih nastojanja u Bosni i Hercegovini te „živopisnim“ odnosima prema Hrvatskoj i Albaniji (gdje i normalna suradnja u okviru NATO-a počne izazivati nevjerojatne strahove). Svemu pridonosi i politika balansiranja EU-a prema Rusiji i Kini. No, ni prema unutra situacija u Srbiji nije bila ništa bolja. Svjedočimo brojnim izborima na kojima je, uz sve više raznih prigovora, redovito trijumfirao Aleksandar Vučić. Tu su i korupcijski poslovi koji su odnijeli ljudske žrtve, velike javne demonstracije svekolike oporbe (koja redovitim sredstvima, čini se, ne može bliže vlasti), mafijaški obračuni u javnosti, ali i opća represija kakva se inače više ne vidi u široj regiji.

Sve se to donekle komprimiralo posljednjih dana. Situacija je zakomplicirana početkom lipnja, posebno oštrim izvješćem Europskog parlamenta o stanju u Srbiji, koja se više ni prividno ne kreće prema članstvu u EU-u. Zatim je sredinom mjeseca uslijedilo otkrivanje veza samog vrha beogradske policije s mafijom i njezinim likvidacijama, te demonstracijama koje su se opet pojačavale prema kraju lipnja i tamošnjem blagdanu Vidovdanu, danas, 28. lipnja. Zagrijavanju atmosfere pridonijeli su i veliki javni skupovi. Onaj vladajućih održan je ispred Skupštine Srbije u Beogradu u subotu, 27. lipnja (gdje su organizatori tvrdili da se okupilo više od 200.000 ljudi, a brojenjem sa slika došlo se tek do 32.500 okupljenih), dok je oporbeni skup zakazan za danas u Kraljevu.

Skup potpore Vučiću 27. lipnja 2026.

No, da bi se upotpunila slika, treba napomenuti kako je Aleksandar Vučić, od kraja svibnja 2017. predsjednik Srbije, baš na spomenutom velikom skupu u Beogradu najavio da uskoro planira podnijeti ostavku. Time bi novi predsjednički izbori u Srbiji, umjesto da budu održani prije kraja svibnja 2027., bili organizirani uskoro – „najkasnije tri mjeseca od nastanka spriječenosti predsjednika“, odnosno njegove ostavke najavljene „za nekoliko tjedana“. U tom svjetlu sve aktualne okolnosti u Srbiji već treba promatrati u predizbornom kontekstu, bez obzira na činjenicu što se sam Vučić više ne može kandidirati za mjesto predsjednika. Zbog toga se intenzivno nagađa o mogućem „ruskom manevru“ kojim bi predsjednica države možda postala vjerna Ana Brnabić, dok bi Vučić ponovno osvanuo na (sada opet ojačanom) mjestu premijera – što je pozicija koju je Aleksandar Vučić već obnašao od kraja travnja 2014. do kraja svibnja 2017. godine.

Vojne stvari

Što se Vučićevih predizbornih aktivnosti tiče, treba posebno napomenuti današnje „zveckanje“ oružjem te isticanje velike vojne modernizacije koju Republika Srbija provodi posljednjih godina. Dok se povodom Vidovdana prvo na vojnom aerodromu u Batajnici moglo vidjeti raznu izloženu vojnu tehniku, dio svega toga nakon podneva je borbeno isproban na vojnom poligonu „Pasuljanske livade“ u središnjoj Srbiji. Glavni gosti tamo bili su već spomenuti srbijanski predsjednik Vučić, ali i kompletan politički vrh Republike Srpske iz susjedne BiH.

Aeksandar Vučić i Milorad Dodik gledaju vježbu na “Pasuljanskim livadama”

Kao prvo, tu treba napomenuti da Srbija već dulje intenzivno investira u svoje vojne resurse i opremu. Dok se Hrvatska teškom mukom pomaknula preko granice vojnoga proračuna od milijardu USD (lani se jedva dostiglo oko 1,78 milijardi USD čistog vojnoga proračuna, da bi NATO-ova kvota od preko 2 posto BDP-a bila namaknuta akrobacijama s braniteljskim mirovinama), Srbija je za te stvari iste te 2025. godine utrošila oko 2,53 milijarde USD. To je oko 42 posto više, što je razlika kakva se uočava već godinama. Pritom treba napomenuti da, uz plaće profesionalnoga osoblja, Srbija još nije ponovno uvela obvezno služenje vojnoga roka (i s time povezane rashode), iako se o takvom potezu promišljalo posljednjih desetak godina. Baš je danas Vučić istaknuo kako bi tako nešto moglo zaživjeti u ožujku 2027. godine „za sve muškarce i mnoge djevojke“. Naravno, to je posebno zanimljivo kada se u obzir uzme da se baš lanjsko uvođenje, a onda i ovogodišnji početak obveznog služenja vojne obveze u Republici Hrvatskoj, često opravdavalo potrebom odgovora na takve inicijative u Srbiji. Za to vrijeme i Srbija glavninu svojega obrambenog novca vidljivo usmjerava na modernizaciju vojne opreme – s naglaskom na zrakoplovstvo, kopnenu vojsku i tamošnju riječnu flotilu (koja je skoro pa bolje prošla ondje na Dunavu nego čitava HRM na našoj obali Jadrana). Kako se nedavno moglo čuti od Aleksandra Vučića, do kraja 2025. godine Srbija je u svrhe materijalne modernizacije potpisala ugovore vrijedne oko 6 milijardi eura, što je više nego dvostruko od hrvatske modernizacije kojom se na sav glas hvale vladajući.

Kao drugo, što se sadržaja tih ugovora tiče, oni su tek na prvi pogled slični. Od Francuske je kupljena eskadrila novih borbenih aviona Rafale, koja se očekuje do 2030. godine. Tu treba napomenuti kako se radi o novim zrakoplovima, modernijim od onih za Hrvatsku, te je posao zaključen uz razvoj i vezanu suradnju vojnih industrija Srbije i Francuske. To je točka od koje je RH izričito odustala nakon propasti sličnog posla s Izraelom 2019. godine. Zato Srbija očekuje da će u tvornici „Utva“ u Pančevu uskoro krenuti proizvodnja dijelova za avionski top GIAT 30 M791, a nakon određenih prijenosa tehnologije možda i još ponešto. Uz to, u suradnji s Rusijom i Bjelorusijom prije izbijanja rata u Ukrajini kompletirala se te modernizirala eskadrila borbenih aviona MiG-29. Za njih su i danas u Batajnici predstavljeni opsežni paketi naoružanja. Od njih posebno treba istaknuti rakete zrak–zrak R-27ER i R-77, novopribavljene ruske TV-vođene rakete H-29TE, proturadarske rakete H-31P, ruske jedreće bombe KAB-500Kr te podvjesni sustav za elektroničko ratovanje MSP-418K. Uz to, ponovno se moglo vidjeti i već ranijih mjeseci spominjano novo kinesko avionsko naoružanje – kvazibalističke rakete CM-400AKG/B i jedreće bombe LS-6-500-3. Sve je to oprema koja dobrim dijelom do sada nije postojala na prostoru bivše SFRJ. Srbija je svoje MiG-ove 29 opremila i novim sustavom razlikovanja prijatelja i neprijatelja (IFF) TSB 2515 francuske tvrtke Thales, a kupljeni su i dodatni helikopteri H-145M u Njemačkoj (4 za vojsku i 5 za civilne svrhe), te Mi-35M iz Rusije (4 komada) i Mi-35P s Cipra (11 komada), koji su predstavljeni zajedno s opremom.

Što se protuzračne obrane tiče, u Batajnici se mogao vidjeti francuski laki PZO Mistral 3 (kakav je kupovala i Hrvatska), da bi se onda lepeza takvih sredstava u Srbiji nastavila i dodatnom kineskom opremom – sustavom srednjeg dometa HQ-17AE te jeftinijim sustavom dugog dometa FK-3 (koji se navodno planira uskoro dopuniti i skupljim te sposobnijim sustavom HQ-9). Sve bi to trebalo raditi i na temelju radarskih podataka francuskih sustava tvrtke Thales (3 radara dugog dometa GM403 Alpha i još 7 radara GM200), uz uvezivanje izvedeno na temelju tehnologije iz Izraela (s kojim Srbija također razvija intenzivnu industrijsku suradnju). No, posebno treba napomenuti i dodatne kupnje mješovitih PZO-sustava iz Rusije (dvije bitnice sustava Pancir S1M, kao dodatak na već postojeću bitnicu sustava Pancir S1E) – te modernih ruskih sredstava za elektroničko ratovanje. Riječ je navodno o jednom sustavu 1L269E Krasuha-2, trima sustavima 1RL257 Krasuha-4, nekoliko sustava Repellent-1 i sklopu sustava za pasivno elektroničko izviđanje Moskva-1 sastavljenom od tri stanice 1L265E i dvaju upravljačkih sklopova 1L266E. Ova posljednja napomenuta oprema dijelom se vidjela prošle jeseni na vojnoj paradi u Beogradu i predstavlja sredstva kakva se također donedavno nije viđalo u regiji i koja bi lako mogla predstavljati određeni problem za sve susjede Republike Srbije. Uz sve to, prezentirano je bilo i ponešto besposadnih sustava – kako uvoznih (s posebnim naglaskom na izraelsku FPV-letjelicu srednje kategorije LANIUS-X), tako i domaćih (kamikaza-letjelice „Komarac“, višenamjenske napadačke letjelice „Gavran“, ali i kopneni sustav „Mali Miloš“ u više varijanti). Sve je to još uvijek aktualni predsjednik Srbije Vučić začinio i najavama dodatnih međunarodnih kupnji iz Rusije, Francuske i Kine – pri čemu se već nagađa dolazi li iz Pekinga samo dodatna protuzračna oprema ili je u planu i kupnja dodatne eskadrile aviona, bilo borbenih ili trenažnih.

Represija bez premca

Za kraj spomenimo da je, unatoč svim nastojanjima prikaza nacionalne snage i sloge (jučerašnji politički skup vladajućih u Beogradu bio je nazvan „Srbija jedna porodica“, SNS bi na predstojeće izbore mogao izaći s listom „Ujedinjena Srbija“, a slični su motivi dominirali i bazom „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović“ u Batajnici) – stvarna slika ipak ponešto drugačija. Mimo već spomenutih javnih prosvjeda koji ne jenjavaju od pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu 1. studenoga 2024. godine – u posljednjih desetak dana represivni se aparat Srbije ponovno aktivirao i po pitanju navodnog korištenja „zvučnih topova“ protiv prosvjednika u Beogradu 15. ožujka 2025. godine. Konkretno, radi stručnih komentara na tu temu u posljednjih je sedam dana višekratno ispitivan renomirani beogradski vojni analitičar Aleksandar Radić (koji je zbog prijetnji članovima obitelji potom i napustio Srbiju), kao i niz novinara, odvjetnika te oporbenih čelnika koji su tvrdili da je vlast na studentima-prosvjednicima vjerojatno primijenila zvučni top.

Dakle, može se jasno konstatirati da Republika Srbija itekako jača svoje vojne snage te se vidljivo politički miješa u Bosnu i Hercegovinu kroz tretiranje vrha Republike Srpske gotovo kao domaćih političkih igrača. Istodobno sve manje mari za EU-standarde u vlastitoj kući, gdje se oporbu i kritičare privodi i zastrašuje – sve u svjetlu još jednih prijevremenih izbora koji će vjerojatno opet biti itekako problematični po pitanju primjene osnovnih demokratskih standarda. I, naravno, već sada treba očekivati da će predizborna kampanja opet biti žestoka, uz brojna spominjanja „ustaša“, zaplotnjačkih aktivnosti Hrvatske, Albanije i Kosova, operativaca SOA-e i drugih domaćih i stranih neprijatelja. Oporba će, s druge strane, vjerojatno opet voditi (možda i fizički nasilnu) bitku s problematičnim biračkim popisima, domaćim batinašima te glasačima „na privremenom radu“ iz Republike Srpske.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 28. lipnja 2026. pod nazivom “Srbija pokazala novo oružje koje su im dali Rusi, tako nešto u regiji još nije viđeno, to je problem za sve susjede!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/vucic-ostavka-vojna-modernizacija-represija-izbori-srbija-15722755

Nakon dva mjeseca i tjedan dana te, valjda, ukupno Trumpovih četrdesetak najava „mirovnog sporazuma“ Sjedinjenih Država i Irana – izgleda da je na pomolu sklapanje nekakvog „memoranduma o razumijevanju“ između ove dvije države. Dakle, što god da je bilo usuglašeno – to nije nikakav „mirovni sporazum“, već tek plan za daljnje pregovaranje koje, valjda, treba započeti za koji dan (kada se krene ispunjavati i navodne geste dobre volje s obje strane). Dok se već mjesecima spominjalo da je riječ o dokumentu od jedne stranice teksta, izgleda da je dogovoreno da se njegov konkretni tekst ne objavljuje sve do iza potpisivanja – pri čemu se uvid u njegov sadržaj navodno nije dao ni Johnu Thuneu (vođi republikanske većine u Senatu SAD), ali ni Izraelu, na izričiti zahtjev iz Tel Aviva. Otvoreno je pitanje hoće li to tako i ostati sve do potpisivanja koje su pakistanski posrednici zakazali za petak, 19. lipnja, u Ženevi – da bi onda sve (izgleda) ipak bilo digitalno potpisano u ponedjeljak, 15. lipnja, ali s učincima tek od ceremonije zakazane za petak, 19. lipnja. No, dok o konkretnom sadržaju samog tog dokumenta zapravo znamo malo ili gotovo ništa, a s obje strane je u tijeku intenzivni propagandni rat – ne bi li se oblikovalo javno mnijenje i prije petka postavio narativ o pobjedama i porazima u Iranu i regiji Perzijskog zaljeva. Ipak, mnogo je tu stvari zapravo bilo i ostalo problematično.

Objava sporazuma i prve posljedice

Kao prvo, treba napomenuti da je spomenuto sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ između SAD-a i Irana bilo najavljeno od Donalda Trumpa već u subotu, 13. lipnja, uz fiksiranje događaja na nedjelju, 14. lipnja – koja je sasvim slučajno bila i njegov 80. rođendan, obilježen UFC borbama u kavezu postavljenom na Južnom travnjaku kod Bijele kuće. Međutim, kao i kod više stvari zadnjih tjedana, i tu su se vlasti Irana nastojale poigravati s američkim planovima – tako da su odgodile svoj pristanak na spomenuti „memorandum o razumijevanju“ – te je Trump njegovo usuglašavanje objavio tek u 23:29 po američkom istočnom vremenu, što je u Iranu već bilo oko 7 ujutro u ponedjeljak, 15. lipnja. Naravno, kao i u slučaju glavnine dosadašnjih najava mira koje Donald Trump već mjesecima ispaljuje gotovo redovito u nedjelju, po mogućnosti kasno poslijepodne te prije otvaranja raznih terminskih tržišta (ne bi li time utjecao na njihove procjene rizika, a time i cijena, prvenstveno energenata) – i do ponedjeljka, 15. lipnja, bilježile su se burne burzovne promjene. Kao prvo, WTI nafta je cjenovno pala 5 posto (na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (ispod 83,4 USD za barel), dok su tržišni indeksi skočili (tako i S&P 500 za 0,8 posto, NASDAQ 100 za 1,3 posto, Dow Jones za 0,6 posto, Nikkei za 5,5 posto te KOSPI za 5,7 posto). Ipak, razlike u doživljaju ovih događanja dobro su ilustrirala i zbivanja na nacionalnim tržištima, gdje se u Iranu bilježio rast vrijednosti gotovo svih udjela, a u Izraelu pad glavnine dionica (predvođen obrambenom kompanijom Elbit Systems koja je pala 7,56 posto) – što su mnogi dešifrirali kao uvjerenje Irana da je ovim sporazumom dobio, dok Izrael tek treba izići na kraj sa sporazumom u kojem nije sudjelovao, ali koji bi ga, izgleda, ipak mogao obvezivati. Ipak, po tom kriteriju bi se i SAD smatrale pobjednicima, jednako kao i Iran, iako takva obostranost nije moguća (a ni vjerojatna) s obzirom na stanje stvari na terenu.

Sporna priroda samog dokumenta

Općenito gledano, iznimno je upitno i koliko taj „memorandum o razumijevanju“ uopće ikoga na išta obvezuje. Naime, već u samoj definiciji dokumenata tog tipa ustrajno se naglašava kako takvi dokumenti predstavljaju tek suglasje volja stranaka u pregovorima po pitanju određenih spornih pitanja – s izričitim naglaskom da takvi akti nemaju pravno obvezujuću snagu. Dakle, riječ je tu načelno o izrazu dogovora tek malo formalnijem od čistog verbalnog slaganja (tzv. „džentlemenskog sporazuma“) – za čije kršenje nema izravnih sankcija ili instanci za traženje pravne pomoći. Kako izgleda, ovaj bi sporazum tek trebao postaviti grubi okvir za buduće nizove pregovora od kojih se onda u budućnosti očekuje i postizanje ozbiljnijih te tehnički više razrađenih sporazuma – za što je navodno zadan rok od 60 dana, s mogućnošću produženja ako to okolnosti budu tražile (već se spominje i potencijalnih 90 dana, tj. 30 dana dopune). Dakle, u praksi je riječ tek o dodatnom produženju primirja između SAD-a i Irana, koje s raznim incidentima traje već od 7. travnja ove godine. Doduše, dok se tijekom dosadašnjih 70 dana trajanja primirja ipak nastavilo primjenjivati američku pomorsku blokadu Irana (izvan Hormuza, koja će navodno potrajati do 19. lipnja, zapravo već 73. dana primirja) – ovaj nastavak (sada pregovaračkog) oblika primirja trebao bi biti praćen obostranim otvaranjem tjesnaca za međunarodni promet (navodno uz uvođenje određenih iranskih i omanskih naknada za prolaz, ali tek nakon isteka 30 ili 60 dana njegova trajanja).

Dakle, ne samo da tu nije riječ o „mirovnom sporazumu“, već nije riječ ni o nekom posebnom „novom primirju“, budući da se ovim memorandumu samo na vrlo grubi i okvirni način otvara prostor za pregovore o već odranije detektiranim problematičnim točkama odnosa SAD-a i Irana – što zapravo samo predstavlja povratak na stanje odnosa kakvo je bilo u lipnju 2025. (prije tadašnjih udara na iransku nuklearnu infrastrukturu) ili na 26. veljače (u doba pregovora pod omanskim posredovanjem). Naravno, riječ je o povratku na stanje „quo ante“ u kojem je Iran ipak odolio američkom vojnom udaru, a zatvaranje Hormuškog tjesnaca se od teorijske obrambene opcije pretvorilo u pravo monumentalno sredstvo iranskog pritiska na globalnu ekonomiju (a time onda posredno i na same SAD). Uz sve to, treba napomenuti kako su SAD već dvaput pokrenule vojni napad na Iran usred tekućih pregovora, tako da više nema ni naznaka povjerenja među stranama – pa se, navodno, i aktivnosti iz usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ trebaju izvoditi u čvrstom poretku, gdje obostrano nema naprednijih koraka bez da se prethodno vidljivo i dokazano ispune.

Prijepori o sadržaju

Usprkos američkom odbijanju da se objavi sadržaj „memoranduma o razumijevanju“ (iako se navelike maše njegovim navodnim odredbama) – još je tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, iz iranskih državnih medija osvanula jedna verzija sadržaja spomenutog dokumenta. Ovdje se govori o 14 točaka, i to: (1) trajno i trenutačno prekidanje rata na svim frontama, uključujući Libanon, (2) obveza SAD-a da se neće miješati u unutarnje poslove Irana i poštivanje suvereniteta Islamske Republike Iran, (3) potpuno ukidanje američke pomorske blokade u 30 dana, (4) obveza SAD-a da povuče sve svoje snage iz okolice Irana, (5) otvaranje tjesnaca Hormuz unutar 30 dana pod iranskim aranžmanom, (6) ukidanje sankcija na prodaju nafte, naftnih proizvoda i derivata te puni pristup Irana njegovim financijskim resursima, (7) obveza da SAD i njihovi saveznici predstave plan obnove Irana vrijedan barem 300 milijardi USD, (8) 60 dana pregovora za postizanje konačnog dogovora o nuklearnim pitanjima te potpuno ukidanje primarnih i sekundarnih sankcija SAD-a, Vijeća sigurnosti UN-a i rezolucija Vijeća guvernera IAEA-e, (9) potvrđivanje iranske privrženosti obvezama iz NPT sporazuma da se neće proizvoditi nuklearno oružje, (10) tijekom razdoblja pregovora SAD su se obvezale da neće dodavati snage u regiju ni uvoditi nove sankcije, (11) oslobađanje 24 milijarde USD blokiranih iranskih sredstava tijekom 60-dnevnog razdoblja konačnih pregovora. Pola tog iznosa mora biti stavljeno na raspolaganje Iranu prije početka pregovora. (12) Formiranje nadzornog mehanizma za provedbu dogovora. (13) Konačni dogovor bit će odobren rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. (14) Konačni pregovori neće započeti prije oslobađanja polovice iranskih blokiranih sredstava, suspenzije sankcija na iransku naftu i okončanja pomorske blokade, a konačni sporazum pokrivat će samo sudbinu obogaćenih materijala i obogaćivanja, podizanje sankcija i plan ekonomske obnove Irana. Rasprave o iranskom raketnom programu i njihovoj podršci raznim pokretima otpora navodno su definitivno skinute s dnevnoga reda.

Dakle, ne samo da već i samo pristajanje SAD-a na sustav pregovora od dva koraka predstavlja svojevrsnu diplomatsku pobjedu Irana, već postoji i određena vjerojatnost da se započinjanje drugog koraka pregovora uvjetuje nizom dodatnih koristi za Iran (oslobađanje oko 12 milijardi USD, ukidanje sankcija i pomorske blokade) – što je dodatna pobjeda za Iran. Naravno, sve je to još i pod uvjetom da se stvarno razgovara bez spomena (1) iranskog raketnog programa i (2) podrške Irana oružanim skupinama u Libanonu i Jemenu – što su ograničenja koja su spadala u osnovne ratne ciljeve SAD-a i Izraela u veljači ove godine. No, uz odustajanje od ta dva početna ratna cilja, ovako formulirane točke bi do daljnjega ostavile otvorenim i pitanje iranskog nuklearnog programa (dugo proklamirani osnovni američki ratni cilj). Nije tu od velike utjehe ni iransko ponavljanje teze kako ne dolazi u obzir izrada (ali ni kupnja ili drugačije pribavljanje) nuklearnog oružja – budući da je to često ponavljani stav vezan uz iranski potpis NPT sporazuma još iz 1970. godine, što ujedno predstavlja i temelj iranskog inzistiranja na pravu vlastitog obogaćivanja uranija za civilni nuklearni program (koji će prilično sigurno toj državi ostati dostupan i nakon svih aktualnih pregovora).

Totalni poraz SAD-a i Izraela?

Uz to je prilično jasno da su u praksi tek djelomično postignuta i preostala dva američka vojna cilja proklamirana krajem veljače – (1) uništenje iranske vojne industrije i (2) Ratne mornarice – čija će obnova biti moguća relativno brzo, ako se Iranu stvarno otvore izvori novčanih sredstava u stotinama milijardi USD (kroz program obnove, oslobađanje dugo sankcioniranih novaca te prihode od „iranskih aranžmana“ u Hormuzu). Što se tiče izvora novca za spomenuti program obnove Irana, tu treba citirati potpredsjednika SAD-a, JD-a Vancea, koji je za medije 15. lipnja objasnio: „To je ta stvar, do koje bi oni mogli imati pristupa, financirano od koalicije sa Zaljevske obale, tako dugo dok oni poštuju svoj dio obveza“. I dok u samim Sjedinjenim Državama pojedini komentatori ovakvu obnovu Irana uspoređuju s Marshallovim planom za Njemačku, koji bi se provodio „dok su još nacisti na vlasti“, naravno da se do sada nije čulo nikoga ni od prozvanih zaljevskih država o njihovoj spremnosti stvarnog prikupljanja takvih velikih novčanih sredstava za državu koja ih je još prije nekoliko dana gađala raketama i dronovima.

Jednako tako, nije bilo ni riječi o odlasku SAD-a iz desetaka vojnih baza u državama oko Irana, kao ni o otvaranju Hormuza „pod iranskim aranžmanom“ – što je u ponedjeljak, 15. lipnja, na konferenciji za medije dodatno pojasnio iranski glasnogovornik tamošnjeg Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baghaei riječima: „Uvijek smo tvrdili da ne nastojimo prikupljati putarinu, ali ćemo osmisliti i prikupljati potrebne naknade za usluge koje ćemo pružati – navigacijske usluge, ekološku zaštitu, možda i brodsko osiguranje i druge usluge koje će pružati Iran i Oman“, osnažujući time i dosadašnje glasine o tehničkim razgovorima koje su se na tu temu vodile između vlasti Teherana i Muskata. Zadnjih dana spominjali su se i tihi pregovori Irana te Katara – susjedne države koja je navodno oslobodila više milijardi USD davnim sankcijama zamrznutih iranskih novaca, što je, s jedne strane, omogućilo započinjanje druge faze pregovora, a ujedno je moglo i „podmazati“ prolazak brodova pod katarskom zastavom/vlasništvom kroz iransku blokadu unutrašnjosti Hormuza. Jednako tako, do danas su se mogla registrirati i prva isplovljavanja iranskih tankera kroz Hormuz, čime je očigledno otvoren i njihov prolaz kroz američku blokadu, valjda temeljem digitalnog potpisa memoranduma, prije njegove formalne potpisne ceremonije zakazane za kraj tjedna. Ipak, sve je to samo kap u moru, budući da se od 10. do 14. lipnja kod specijaliziranih promatrača registrirao prolazak Hormuzom tek 29 brodova (23 izlaska i 6 ulazaka, koncentrirano na četvrtak i petak, 11. i 12. lipnja), da bi od 15. do danas tome bilo dodano još 5 ozbiljnijih brodova različite svrhe.

Sve u svemu, ako ova lista potencijalnih točaka usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ zaista odgovara stvarnom stanju – već se i prije započinjanja ikakvih pregovora iz tzv. „konačne faze“ može govoriti o totalnom porazu SAD-a i Izraela (koji uopće nije stranka pregovaranja, iako se nalazi obvezan nizom odredbi). Naravno, u sličnom podređenom odnosu kao i Izrael tu se onda faktično nalaze i Vijeće sigurnosti UN-a te Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), od kojih se očekuje da po nalogu donose odluke i skidaju iranske sankcije, s tek „umjerenim“ konzultiranjem njihovih preostalih država članica.

Izrael nije u igri

Iako je intervencija u Iranu bila zajednički vojni poduhvat Izraela i SAD-a (gdje je otprilike izvedeno i podjednako napada, uz naizgled i izraelsko ciljanje bolnijih meta u Iranu) – sam se Izrael nije našao na primarnoj meti iranske osvete – ta je čast pripala Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ipak, u sjeni stanja u Iranu, vlasti u Tel Avivu krenule su i u veći vojni obračun sa snagama stranke Hezbollah u Libanonu – što se također pokazalo ponešto težim od očekivanja. Ne samo da Izrael ondje nije jednostavno okupirao čitav jug zemlje do rijeke Litani, već su i zračni napadi na uporišta Hezbollaha postupno postali točka ometanja ukupnog mirovnog procesa SAD-a i Irana. Dok su se vlasti u Teheranu postavile kao branitelji Libanona (posebno tamošnjeg šijitskog, ali i palestinskog stanovništva), tamošnje borbene operacije posljednjih su tjedana postale i točka razdora između Washingtona i Tel Aviva, odnosno Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. Takvo je stanje prvo dovelo do sve žešće interne komunikacije, da bi se onda u nedjelju, 14. lipnja, pretvorilo i u interventno američko davanje dodatnih pregovaračkih ustupaka Iranu – ne bi li se spriječila nova runda već objavljenih iranskih raketnih uzvrata po Izraelu. Kako se moglo čuti iz iranskih izvora, bila je tu riječ o (1) američkom navodu hitnog povlačenja izraelske vojske iz južnog Libanona (što su izraelski izvori kao opciju brzo demantirali) te (2) pristanku na brzo ukidanje američke pomorske blokade iranske obale i luka (do čega je, izgleda, i stvarno došlo još i prije formalnog potpisivanja usuglašenog memoranduma).

Među prvim izraelskim reakcijama na američko sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ spada i tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, dana objava Itamara Ben-Gvira, izraelskog ministra unutarnjih poslova, o tome kako sporazum SAD-a, koji ne osigurava izraelsku sigurnost, ne obvezuje Izrael – koji je „neovisna i suverena nacija“. Dapače: „Naglašavamo: mi volimo SAD i zahvalni smo predsjedniku Trumpu. Ali ipak, Država Izrael nije banana-republika“ – tako da će svako lansiranje dronova ili raketa prema Izraelu iz Libanona voditi novim udarima po četvrti Dahiya na jugu Beiruta (posebno prominentnom uporištu Hezbollaha). Slično se tome moglo čuti i od izraelskog ministra obrane, Israela Katza, koji je dodao: „Mi nastavljamo provoditi jasnu politiku: Izraelske obrambene snage (IDF) će ostati u sigurnosnim zonama ne bi li štitile granicu i izraelske naseljenike od džihadističkih elemenata“. Kao svojevrsno podcrtavanje takvih izjava, tijekom jutra 15. lipnja došle su i vijesti o nastavku izraelskih vojnih djelovanja oko libanonskih mjesta Nabatiyeh i Kfar Roummane na jugu države. Ipak, temeljno razočaranje Izraela aktualnim potezima politike Sjedinjenih Država bilo je teško sakriti, tako da se tijekom ponedjeljka, 15. lipnja, iz neimenovanih visokih krugova Izraela mogao čuti čak i stav: „Da smo znali da će rat završiti ovako, po pitanju njegovih političkih ishoda, nije sigurno da ga je uopće vrijedilo započinjati“. No, sad je i Izrael tu gdje jest, i tek treba vidjeti kako će se situacija s Iranom nastaviti odražavati i na Hezbollah (koji je i službeno pozdravio sporazum Irana i SAD-a), na Libanon i njegova granična područja te tamošnje ratovanje (gdje SAD i dalje nastavlja odobravati izraelsku samoobranu u slučaju nastavka napada Hezbollaha).

Što dalje?

Imajući u vidu sve navedeno, ispada posebno zanimljivo da Sjedinjene Države već treći dan po objavi usuglašavanja „memoranduma o razumijevanju“ (i drugi dan od njegova navodnog digitalnog potpisivanja) još nisu objavile njegov tekst – već time Iranu prepuštaju danas itekako važno borbeno poprište međunarodne javnosti, medija i društvenih mreža. Osim toga, usprkos brzim reakcijama međunarodnih burzi, tek treba vidjeti pravi oporavak prometa kroz Hormuz, a onda i predstojeće rješavanje brojnih otvorenih pitanja – gdje će pregovori (ako ih stvarno bude) biti polagani i komplicirani. Za to vrijeme, Izrael i nadalje ostaje u prilici svojim ratobornim aktivnostima potopiti sve što je do sada usuglašeno, dok ostaje potpuno nejasno kako Sjedinjene Države misle u regiji oko Irana još mjesecima držati do sada okupljene velike vojne snage – ne bi li, po želji Donalda Trumpa, za mjesec, dva ili tri obnovile borbena djelovanja po Iranu ako se pregovori iz bilo kojeg razloga raspadnu. Sve je to još i posebno otežano činjenicom da je za Trumpa pitanje Irana i tjesnaca Hormuz postalo vidljivo dosadno i tjeskobno – dok tom „lovcu na Nobela za mir“ najednom opet izgleda atraktivno pitanje vođenja mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine ili unutar Libanona – sve jedna situacija teža od druge, posebno ako i to sve bude oslonjeno isključivo na diplomatske napore standardnih Trumpovih posrednika, Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. lipnja 2026. pod nazivom “Ako je ova lista točna, riječ je o totalnom porazu SAD-a i Izraela” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sad-iran-tajni-memorandum-trump-burze-hormuz-izrael-15718890

Za početak treba naglasiti kako nema sumnje da je Ukrajina posljednjih mjeseci vidljivo popunila prazninu u svom arsenalu vođenih zračnih oružja te tako, uz donedavno prominentne sustave tzv. „dubokih udara“ u Rusiju te brojna taktička sredstva (prvenstveno razne bespilotne letjelice kratkog dometa), sada raspolaže i ozbiljnim fondom oružja za udare tzv. „srednjeg dometa“. Pritom pojam „srednjeg dometa“ nije onaj iz vokabulara međunarodne raketne tehnologije – gdje se kod kontrole naoružanja na polju balističkih raketa „srednjim dometom“ tradicionalno definirao raketni doseg od oko 300 do 1.000 kilometara – da bi danas ta tehnologija bila uklopljena u raketni domet „balističkih raketa namijenjenih korištenju na razini pojedinog bojišta“ (Theatre Ballistic Missiles) s dometom od 50 do 3.000 kilometara, koji odgovaraju skupu nekadašnjih definicija raketa kratkog i srednjeg dometa.

Taktički ili kratki domet u Ukrajini

Za razliku od toga, na bojištima širom Ukrajine dometi se definiraju „kratkima“ ili taktičkima prvenstveno kada obuhvaćaju praktični domet teškog pješačkog te klasičnog cijevnog topništva – dakle, otprilike 40 km od oružja. U ovaj pojas treba računati i određeno zaleđe za položaje branitelja, pa onda liniju bojišta (koliko je tako nešto moguće povlačiti u doba intenzivnih infiltracija i prožimanja položaja u zonama borbi) i potom prostor u taktičko zaleđe protivnika. Dok obje strane već neko vrijeme do bojišnice često mogu redovito doći tek besposadnim sredstvima (bilo za opskrbu ili evakuaciju ranjenih), a tek ponekad i motornim vozilima ili pješice – upravo se prijelaz prema toj posljednje spomenutoj zoni u zaleđu neprijatelja učestalo definira kao tzv. „zona smrti“. Riječ je o području intenzivnog djelovanja brojnih besposadnih sustava za izviđanje i izvođenje zračnih udara (bilo bacanjem bombi, zapaljivih sredstava, postavljanjem mina ili izvođenjem kamikaza-udara).

Besposadne letjelice koje se za to koriste, bilo teretne ili kamikaza-dronovi, najčešće su vođene radijskim signalima ili optičkim vlaknima. One kojima se upravlja putem radijskih signala načelno su osjetljive na ometanje, signal im slabi s povećanjem udaljenosti, a na upravljivost utječu i prirodne prepreke raznih vrsta – na što se odgovara postavljanjem radijskih repetitora ili instaliranjem satelitskih sustava komunikacije (što je pogodno samo za veće i teže letjelice). S druge strane, letjelice vođene optičkim vlaknom uglavnom nisu osjetljive na sredstva elektroničkog ratovanja, no osim baterije i bojne glave moraju nositi još i namotaj optičkog vlakna kojim se upravljaju – a takvi namotaji mogu biti duljine od desetak pa do maksimalno oko 60 km, što lako može biti ozbiljan dodatni teret, a time opet i svojevrsno ograničenje dometa te raspoloživog ubojnog sredstva.

Dugi/strateški i srednji dometi u Ukrajini

Ukrajinski napad dronovima na rusku kemijsku tvornicu Nevinomiskij Azot u Stavropoljskom kraju

Nasuprot tome, kada se u kontekstu rata Ruske Federacije i Ukrajine govori o strateškom ili „dugom dometu“ – u pravilu je riječ o udarima daleko u rusko zaleđe. Dakle, iz pogranične zone, pa preko međunarodnih granica Ukrajine, i onda u unutrašnjost ruskih oblasti. Pritom se tako uporabljivi zračni sustavi lansiraju s nekoliko desetaka kilometara unutar Ukrajine, obično iz unutrašnjosti države ili iz pograničnih regija Černihiv, Sumi ili Harkiv, a ciljevi su obično udaljeni od nekoliko stotina kilometara pa sve do oko 2.100 km (kao višestruki napadi izvedeni na rusku rafineriju Antipinsky u sibirskom gradu Tjumenu, ponovljeni i 6. lipnja ove godine). Uz pojedine komplekse energetske infrastrukture u europskom dijelu Rusije, na Uralu i neposredno iza njega – na ukrajinskoj meti su često i velika vojna skladišta, kompleksi ruske vojne industrije te pojedine ključne transportne točke. Dakle, tu se koriste posebno građena oružja (nekad i prerađeni mali avioni, danas uglavnom dronovi i rakete dugog dometa), a ciljevi napada u pravilu imaju vojnu ili gospodarsku svrhu strateški bitne razine.

Ono što ostaje između ove dvije opisane kategorije predstavlja tzv. „srednje domete“ na bojištima rata u Ukrajini, ugrubo udaljene od 40 do 300 km od mjesta lansiranja pojedinih oružja. Napomenimo da je u toj zoni od početka rata Ukrajina imala ponešto raspoloživih borbenih sredstava, prvenstveno u kategoriji raketnog topništva (posebno većih kalibara, kao stari BM-30 Smerč) i balističkih raketa kratkog dometa (sustav OTR-21 Točka, s NATO oznakom SS-21 Scarab), no ta oružja nisu bila precizna te su se koristila za gađanje bilo prostorno većih ciljeva ili se nastojalo točkastu metu pogoditi saturacijom s više oružja (kao kod napada na luku u Berdjansku 24. ožujka 2022., kada se nizom raketa Točka gađalo skupinu ruskih vojnih brodova, amfibijskih transportera).

Načelnik GS OS Ukrajine general Sirski i zapovjednik Snaga bespilotnih sustava Brovdy

Kasnije se dio ovih dometa moglo pokriti i bitno preciznije gađanjem iz američkih modernih višecijevnih lansera (bilo M270 MLRS ili M142 HIMARS) – gdje se od kraja lipnja 2022. prvo bilježilo brojne napade po ruskim terenskim skladištima ubojnih sredstava u neposrednom zaleđu fronte, izvan preciznog dometa topništva (uz tzv. „HIMARS Time“, svake večeri iza 21 sat, što je uskoro dovelo do strukturnog preslagivanja i odmicanja čitave ruske terenske logistike u Ukrajini). To se nadogradilo tijekom svibnja 2023. dolaskom u Ukrajinu modernih krstarećih raketa koje se lansiraju iz borbenih zrakoplova, bilo iz Velike Britanije (Storm Shadow) ili Francuske (SCALP ER) – s dometom maksimalno do 550 km, uz činjenicu da se tek od 2024. njima smjelo gađati i ciljeve u Rusiji (od svibnja te godine za rakete iz Francuske te od srpnja za one iz Velike Britanije). Zatim, od listopada 2023., takav je arsenal proširen i američkim balističkim raketama ATACMS, za lansiranje iz već spomenutih višecijevnih lansera M270 MLRS ili M142 HIMARS – kasnije s dometom maksimalno i do 300 km (uz dozvolu za gađanje i ciljeva u Rusiji od studenoga 2024.). Uz to, Ukrajina je postupno dobila pristup i do nekoliko tipova tzv. „jedrećih“ ili „planirajućih bombi“, prvenstveno američkih dogradnih kompleta JDAM-ER (dostupnih Ukrajini od siječnja 2023., prvo u verziji za bombe od 250 kg, pa onda od veljače 2025. i za bombe od 500 kg) i francuskih AASM Hammer (od siječnja 2024.) – sve to iskoristivo u dometima otprilike do 70 km od točke zračnog ispuštanja (ovisno i o visini lansiranja). Iako se već i tim naoružanjem itekako ponekad gađalo ciljeve u dubokom zaleđu fronte, na okupiranim prostorima Ukrajine do ruske granice – spomenimo napade raketama Storm Shadow na industriju u Lugansku sredinom svibnja 2023. ili po strateški bitnom mostu kod Čongara (na spojnici Krima i okupiranog dijela Hersonske oblasti) u lipnju 2023., odnosno gađanja raketama ATACMS željezničkog čvorišta Džankoj na Krimu (veljača 2024.) ili ciljeva u Sevastopolju (lipanj 2024.) – sva su takva oružja (1) bila i ostala malobrojna, i time iskoristiva tek za povremene napade strateške važnosti. Osim toga, sva su ona bila i (2) vrlo skupa – što ih je činilo neracionalnima za gađanje brojnih jeftinijih ruskih meta – te su (3) ipak bila i bez neposrednog vođenja, pa time strukturno nepogodna za gađanje ruskih pokretnih ciljeva.

Novo doba sviće početkom 2026.

Ruske upute – kako prepoznati ukrajinske dronove?

Sve ove tri karakteristike ukrajinskog naoružanja srednjeg dometa počele su se mijenjati tijekom 2025. godine, da bi se „novo normalno“ počelo odražavati i u javnosti početkom 2026. godine. Naime, Ukrajina je tijekom 2025. učila lekcije ruskog Centra „Rubikon“ (specijalne postrojbe osnovane u kolovozu 2024.) o važnosti koncentriranih napada u pozadinu bojišta, kojima se prekida neprijateljska logistika i time otvara put vlastitim ofenzivnim akcijama. Za potrebe takvih djelovanja prvo je bilo pojačano i ukrajinsko korištenje kamikaza-dronova upravljanih dugim optičkim vlaknima, da bi se onda krenulo koristiti i više novih vrsta ukrajinskih bespilotnih letjelica – bilo onih s fiksnim krilima ili dotadašnjih FPV-dronova nadograđenih prstenovima ili krilima za pojačani uzgon (time i produljen domet). Ujedno se, uz korištenje izravnog vođenja ukrajinskih pilota dronova, počelo čuti i za automatizirano vođenje letjelica u terminalnoj fazi, čime se samo izvođenje napada učinilo otpornijim na raznolike neprijateljske mjere elektroničkog ratovanja.

Sva takva sredstva prvo su bila masovnije korištena na jugu Ukrajine, gdje od Rusa okupirani prostor ima dubinu do 130 km od bojišnice uz obale Azovskog mora, a logistika agresora uvelike je bila kanalizirana na tek nekoliko glavnih prometnih pruga i cestovnih pravaca. Zato i ne čudi da su ukrajinski udari prvo bili koncentrirani na napade po ruskim vojnim vlakovima s opskrbom za postrojbe, da bi se onda postupno počelo gađati i pojedinačne kamione ili vojna vozila na izloženim cestovnim pravcima u pozadini ruske okupacije tih dijelova Ukrajine. No treba napomenuti da se tim prometnim koridorima ne snabdijevaju samo ruska okupirana područja Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti zauzeta od veljače 2022., već učestalo i vojno-civilni sustav na Krimu – poluotoku koji je Rusija okupirala u veljači 2014., a potom anektirala 18. ožujka 2014. Naime, Krim se uvelike opskrbljivao putem cestovnog i željezničkog pravca preko Krimskog mosta (da bi tamošnja eksplozija i onda požar izazvan ukrajinskim napadom 8. listopada 2022. uvelike smanjili propusnost njegova željezničkog segmenta) – ali i putem željezničkih trajekata u tjesnacu Kerč, koje je Ukrajina višekratno napadala, a onda ove godine u proljeće i zadnje onesposobila. Svim ovim napadima i glavnina vojne opskrbe Krima također se našla prebačena na sjevernije pružne trase, preko okupiranih dijelova Ukrajine. Zato i ne čudi da se početak vala preciznih ukrajinskih napada od polovice 2025. naovamo prvo koncentrirao baš na željeznicu – pa se samo od početka ožujka do kraja svibnja ove godine bilježilo 35 uspješnih ukrajinskih napada na vlakove i lokomotive (5 u graničnim ruskim regijama Brijansk i Kursk, 11 u okupiranoj oblasti Lugansk, 6 u okupiranoj Donjeckoj regiji, 5 u zauzetom dijelu Zaporižja i 8 na okupiranom Krimu). Sve to je do ponedjeljka, 8. lipnja, opet tako eskaliralo da se čulo i o općoj redukciji željezničkog prometa na okupiranom Krimu.

Od početka lipnja na snazi je zabrana putničkog prometa na autocestama R-150 (Belgorod – Starobilsk – Luhansk -Donetsk – Mariupol) i R-280 (Rostov-on-Don -Mariupol – Melitopol – Simferopol)

Iduće su se na ukrajinskoj meti našli i cestovni pravci koji idu sličnim rutama – posebno autoceste R-150 (od Belgoroda u Rusiji, preko okupiranih gradova Starobilska, Luganska i Donjecka do okupiranog Mariupolja na obali Azovskog mora) te nedavno sagrađena R-280 (od Rostova na Donu, preko okupiranih Mariupolja, Melitopolja i Čongara do Simferopolja na Krimu). Ovdje treba napomenuti da su sve učestaliji ukrajinski zračni napadi na promet po spomenutim rutama na jugu Ukrajine već 21. svibnja doveli do ruske zabrane cjelokupnog civilnog prometa cestom R-280 kroz okupirane dijelove Hersonske oblasti prema Krimu, a samo dan kasnije nastupila su i napadima uzrokovana ograničenja prodaje benzina i dizela za stanovnike Krima. No, napadi su itekako bili nastavljeni, tako da se u utorak, 9. lipnja, čulo kako je, radi tamošnjih gubitaka, 7. lipnja proglašena i potpuna zabrana ruskog vojnog prometa rutama R-280 „Novorossija“ (od Mariupolja do Krima) i A-291 „Tavrida“ (od Krimskog mosta do Sevastopolja), na kojima je tijekom prethodna dva tjedna ionako bilježen pad prometa od oko 71 posto (s ranijih oko 11.000 vozila na dan, od toga oko 3.800 kamiona, na oko 6.500 vozila na dan, od toga oko 1.100 kamiona, početkom lipnja) – koje sada vojna vozila moraju izbjegavati na račun priručnih ruta te zaobilaznih cesta.

Uz to, posljednjih dana napadi ukrajinskih dronova zaustavili su i cestovni promet preko već spomenutog mosta kod mjesta Čongar (prvo u noći na 7. lipnja oštećen korištenjem dronova tipa Behemot i FP, a onda ponovljeno u ranim satima 9. lipnja, što je navodno dovelo do njegova trajnijeg zatvaranja) – čime su i svi cestovni tereti između Krima i okupiranih dijelova Hersonske oblasti bili preusmjereni dalje na zapad, prema Armjansku i Perekopu (time ujedno i bliže ukrajinskim prostorima). Sve to učinilo je nužnim i novo operativno prestrojavanje ruske logistike, koju se sada (gdje je to moguće) prebacuje više od 100 km iza bojišnice – ne samo na južnom bojištu nego sve više i na istoku te sjeveroistoku (gdje je ukrajinski doseg 31. svibnja dobro ilustrirala scena leta kamikaza-dronova 3. korpusa Kopnene vojske Ukrajine iznad okupiranog grada Luganska, sada barem 110 km iza bojišnice).

Koje se tu bespilotne letjelice koriste?

Milijarder Eric Schmidt u posjetu Ukrajini u rujnu 2022.

Kao prvo, tu se posebno od kraja 2025. godine spominju letjelice nazvane „Stršljen“/„Hornet“, koje u suradnji s Ukrajincima proizvodi američko poduzeće Swift Beat LLC, u vlasništvu bivšeg direktora Eric(a) Schmidta iz Googlea. Ova suradnja, javno započeta u srpnju 2025., počela je već prije nekoliko mjeseci davati obilne plodove – masovnom pojavom letjelica koje bez problema napadaju ruske ciljeve 50–90 km iza ruskih linija. Riječ je o dronovima od oko 15 kg mase, raspona krila od oko 2,2 metra, koji krstare brzinom od 100 do 120 km/h uz maksimalni domet do 200 kilometara. One u nosu imaju dvije kamere, pokretane su strujom (lete vrlo tiho), a nose bojni teret do 5 kg – no posebno je važno njihovo prilično autonomno uočavanje ciljeva, kao i vizualna navigacija koja ih čini neovisnima o klasičnim satelitskim sustavima (što je još jedna dodatna točka otpornosti na mjere elektroničkog ratovanja) – dok se za vođenje do zone ciljeva koristi bilo radijska veza bilo ugrađeni Starlink terminal. Napomenimo da je od početka veljače ove godine na snagu stupila općenita velika prednost za Ukrajinu, kada je Elon Musk poslušao apele iz Kijeva te zatvorio sustav Starlink za ruske agresore na prostoru Ukrajine, čime su branitelji došli u iznimnu situaciju da sami koriste ovaj iznimno kvalitetan sustav komunikacije s postrojbama i oružjima u svojoj pozadini, na bojišnici te iza bojišnice na okupiranim dijelovima Ukrajine. Sve to zajedno omogućilo je letjelicama „Stršljen“ da budu vrlo efikasni lovci na ruske pokretne ciljeve na okupiranim dijelovima Ukrajine, uz činjenicu da je riječ o relativno jeftinim oružjima kojih se pojavilo dovoljno da prvo budu uočena kao poseban problem za Ruse, a potom ih je postupno u zraku bilo toliko mnogo da pojedine letjelice prije vlastitog napada mogu u bazu slati snimke neposredno prethodnih napada drugih takvih dronova, uz učestalu praksu i istodobnih udara na nizove ruskih vozila u vojnim konvojima.

Osim toga, kao drugo, moglo se tu čuti i za već spominjane ukrajinske bespilotne letjelice sustava FP-2, koje je tamošnje poduzeće Fire Point javnosti predstavilo u rujnu 2025. godine. Ovdje se radilo o prilagodbi njihove letjelice FP-1 (namijenjene za udare dugog dometa) – kojoj je domet smanjen s oko 1.400 na otprilike 200 km, dok je istodobno povećana nosivost (bojna glava od 105 kg, a neki spominju i avionske bombe od 120 kg, s oko 44 kg eksploziva). Ove letjelice, raspona krila od 6 m, uglavnom krstare brzinom od 140 do 180 km/h, a do sada su više puta bile poboljšavane i nadograđivane – posljednji put krajem svibnja, kada se dizajner Denis Štilerman hvalio promjenom konstrukcije krila, što je navodno omogućilo povećanje mase bojne glave do 200 kg i dosega do 370 km.

Ukrajinski dron Behemot – donekle sličan ruskom Shahedu (Photo: UNIAN)

Kao treće, posljednjih se dana tu govori i o novim ukrajinskim letjelicama tipa „Nilski konj“/„Behemot“, koje zajednički proizvode ukrajinska poduzeća GLEFA i Culver Aerospace. Ovi dronovi srednjeg dometa (navodno do 300 km) javnosti su predstavljeni 21. svibnja ove godine, a spomenuti napadi na cestovni most kod Čongara bili su im jedno od prvih operativnih djelovanja. Prema objavljenim podacima, riječ je o letjelicama grubo inspiriranima ruskim Shaheedima, raspona krila od 2,28 m, dugima oko 2,2 metra, koje u prednjem dijelu tijela navodno nose tandemsku bojnu glavu – s fragmentacijskim dijelom od 40 kg i termobaričkim dijelom od 35 kg. Kako se navodi, njih, osim jačine udara, karakterizira i iznimno niska standardna visina leta te mogućnosti automatiziranog, poluautomatiziranog ili izravnog FPV-vođenja (navodno uz korištenje komunikacije sustavom Starlink). Sve to im daje popriličnu preciznost, koja bi uskoro trebala biti i poboljšana operativnom suradnjom njihovih ukrajinskih proizvođača s njemačkom tvrtkom za bespilotne sustave Helsing (koja je u Europi na glasu po svojim AI rješenjima).

Dakle, sva ova nova sredstva predstavljaju proizvod ukrajinskog učenja ratnih lekcija, kojih se dohvatila tamošnja vojna industrija, inače u velikom zamahu zahvaljujući domaćoj inventivnosti, ali i europskoj podršci. No, treba još jednom istaknuti kako se nove modele bespilotnih letjelica tu razvija u samo nekoliko mjeseci, da bi se onda, po masovnoj proizvodnji i učestalom borbenom korištenju, praktično u hodu prionulo i njihovu daljnjem unapređivanju. Upravo sve te okolnosti čine ukrajinske Oružane snage i njihovu vojnu industriju tako bitnim uzorom u kojeg bi se i Europa trebala ugledati.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. lipnja 2026. pod nazivom “Ruse uništavaju ‘nilski konji‘ i ‘stršljenovi‘, logistika je u kaosu, pogledajte samo brojke” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-srednjeg-dometa-blokiraju-krim-i-rezu-rusku-logistiku-15716782

Petak, 5. lipnja je 98. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je, usprkos planu da završi u nekoliko dana, ipak bila na pragu ući u svoj 15. tjedan trajanja. Treba napomenuti kako su aktivna vojna djelovanja neprekidno trajala do američkog proglašenja primirja 7. travnja, dok je od 13. travnja na snazi i američka vanjska blokada Hormuza – kao odgovor na od početka intervencije održanu iransku blokadu unutrašnjosti tog istog tjesnaca. Usprkos navodnim pregovorima (koje američka strana redovito iznova reklamira i time pod kontrolom drži svjetska terminska tržišta energenata), sam je tjesnac ipak ostao uvelike zatvoren i njime tek povremeno prolaze pojedinačna plovila. Time je i glavnina svakovrsnog izvoza iz područja Perzijskog zaljeva zapravo blokirana već preko tri mjeseca, što se odražava na svjetske cijene ne samo nafte i njezinih derivata, nego i umjetnih gnojiva (što je već vidljivo smanjilo poljoprivredu u Australiji i Tajlandu), te aluminija, sumpora i niza drugih roba ovisnih o proizvodnim kapacitetima zemalja Zaljeva.

Na svemu tome nije ništa promijenio ni još jedan u nizu manevara američkog predsjednika Donalda Trumpa, odigran poslijepodne u subotu, 23. svibnja – kada se on pozvao na čelnike Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Pakistana, Turske, Egipta, Jordana i Bahreina – objavljujući kako je svojevrsni memorandum o razumijevanju SAD-a i Irana gotovo pa zaključen (uz obavljene i razgovore s čelnikom Izraela Benjaminom Netanyahuom). Kao i već nekoliko puta prije toga, i tada su se mnogi ponadali da je spomenuta intervencija pri kraju i tjesnac Hormuz pred otvaranjem, no takve nade su se krenule urušavati već idućega dana, u nedjelju, 24. svibnja. Naime, tada je Trump izašao sa svojim dopunama viđenja čitave ove krize, naglašavajući da je njegov sporazum s Iranom „izričito suprotan“ onome Baraka Obame iz sredine srpnja 2015. godine, odnosno „najbolji“ ikad, bez obzira na to što dogovora još nema. Samo dan kasnije, u ponedjeljak, 25. svibnja, Trump je svoj prijedlog jačanja odnosa s Izraelom pokušao pretvoriti u obvezu – „nakon svog posla koji su odradile SAD u pokušaju sređivanja ove kompleksne slagalice, trebalo bi biti obvezno da sve te države, kao minimum, simultano, potpisima pristupe Abrahamskim sporazumima“ (uz priznanje da bi možda „jedna ili dvije imale razloga da to ne naprave, i to će biti prihvaćeno, ali većina bi trebale biti spremne, voljne i sposobne da time ovaj sporazum s Iranom učine bitno više povijesnim događajem nego bi on to inače bio“). Jedino što je postigao tom porukom bilo je produbljenje problema s krugom saveznika SAD-a na Bliskom istoku, kojima ne dolazi u obzir Iranu prepustiti ukupnu ulogu jedinog izričitog zagovornika Palestinaca i Libanonaca u široj regiji.

Poslijepodne istoga dana situacija s Iranom progredirala je do otvorenih prijetnji, gdje se od te države tražilo da obogaćeni uranij (kojeg Trump iz nepoznatog razloga zove „nuklearnom prašinom“, iako se radi o plinovitom spoju u tankovima za čuvanje) preda SAD-u ili pristane „uništiti“ kod sebe ili negdje drugdje – sve pod kontrolom neke „Komisije za atomsku energiju“ (AEC), što je možda Trumpov doživljaj „Međunarodne agencije za atomsku energiju“ (IAEA), iako zbunjuje da je tijelo pod točno navedenim nazivom od 1946. do 1974. godine postojalo u samim Sjedinjenim Državama. Ipak, ovakve objave Donalda Trumpa gotovo su trenutačno, baš kao i u nekoliko ranijih navrata, krenule djelovati na međunarodna terminska tržišta nafte – gdje su se cijene strmoglavile oko 7 posto u očekivanju mira koji samo što nije. Tako su cijene nafte WTI pale s 96,65 USD po barelu u petak, 22. svibnja, na 91,3 USD u predvečerje ponedjeljka, 25. svibnja, dok su cijene nafte Brent pale sa 104,36 USD po barelu na 95,98 USD u večernjim satima ponedjeljka, 25. svibnja. Usprkos višestrukim iznenađenjima i incidentima, ovakav se trend pada cijena nastavio čitavog radnog tjedna, da bi spomenuta cijena nafte WTI do petka, 29. svibnja, završila na 86,54 USD po barelu, a nafte Brent na 90,49 USD po barelu – sve bez ikakvih stvarnih promjena na terenu, čisto na riječ američkog predsjednika, uz nadu u opći mir i brzo otvaranje Hormuza.

Neslaganja oko sporazuma i navodni pregovori

Dok je Trump krajem svibnja najavljivao sporazum kao nešto neposredno i uvelike utanačeno, iz Irana se već u ponedjeljak, 25. svibnja, moglo čuti da (1) „ne potpisujemo nikakav sporazum sa SAD-om“, zatim da (2) „nismo blizu postizanja sporazuma“, te (3) da je Tehran zapravo bliže prekidanju svih pregovora. Dan kasnije te su naznake bile pojačane prvim izričitim povezivanjem mira s Iranom i prekida izraelskog ratovanja u Libanonu, da bi se tijekom utorka, 26. svibnja, moglo čuti kako Hutiji u Jemenu dopremaju dodatno raketno naoružanje prema tjesnacu Bab al-Mandeb. Opcija kompletnog zatvaranja tog pristupa Crvenom moru i Sueskom kanalu postala je izričito sredstvo iranske prijetnje za slučaj izraelske vojne eskalacije samo koji dan kasnije, u ponedjeljak, 1. lipnja ove godine. Ipak, paralelno s incidentima nastavili su u javnost curiti i pojedini detalji mogućih razgovora i inicijalnog sporazuma (memoranduma o razumijevanju) od 14 točaka. Među ostalim, na američko spominjanje da bi se prvo sklapao mirovni sporazum koji bi otvorio Hormuz, a onda možda u 30 ili 60 dana riješilo nuklearno pitanje – s iranske se strane odgovorilo inzistiranjem da bi odmah trebalo odblokirati barem dio iranskog novca zamrznutih sankcijama, dok bi do otvaranja Hormuza došlo tek 30 dana po sklapanju sporazuma (s potpuno nejasnom perspektivom razgovora o nuklearnim pitanjima i iranskom raketnom programu). Za oko 24 milijarde USD blokiranog iranskog novca (dok pojedini izvori tu spominju i znatno veće iznose), spominjalo se razgovore s Katarom o brzom deblokiranju 12 milijardi, što je već 26. svibnja bilo i javno demantirano. Ipak, zanimljivo je tu uočiti da bi odblokiranje negdje izvan SAD-a za Donalda Trumpa zapravo bilo povoljno – jer bi to ipak predstavljalo gestu prema Iranu, ali bi se ujedno izbjeglo izravno slanje gotovog novca iz SAD-a u Iran, za kakvo se Trump već godinama ruga Baraku Obami. Riječ je tu bila o isporuci oko 1,7 milijardi USD tijekom 2016. godine, gdje je oko 400 milijuna bilo vraćeno temeljem neuspjele kupovine oružja iz 1970-ih, dok je preostalih oko 1,3 milijarde USD predstavljalo kamate za tu već spomenutu glavnicu. U svemu tome ipak je ostalo nejasno je li i sada Katar ujedno i glavni američki posrednik (kojeg je 26. svibnja posjetila i velika iranska delegacija), ili ta uloga i nadalje pripada Pakistanu.

Do četvrtka, 28. svibnja, iz Irana se opet moglo čuti kako dogovora još nema, iako se navodilo (1) produljenje primirja za dodatnih 60 dana, (2) mir u Iranu, Libanonu i Jemenu, (3) iransko otvaranje Hormuza i uklanjanje mina u roku od 30 dana, (4) američko dizanje pomorske blokade Irana, (5) slobodan prolaz Hormuzom tijekom 60 dana uz potencijalne iranske „servisne takse“, (6) okvir za vođenje razgovora o nuklearnim temama, (7) iransku potvrdu kako se „neće kretati prema nuklearnom oružju“ i (8) obustavu obogaćivanja uranija tijekom trajanja sporazuma i najavljenih razgovora o nuklearnim temama. Navodno je ostalo otvoreno pitanje (1) iranskih taksi na promet Hormuzom nakon roka od 60 dana, (2) pitanje uklanjanja visoko obogaćenog uranija iz Irana (uz spomen Rusije ili Kine), (3) pitanje odmrzavanja sankcijama blokiranog iranskog novca (navodno pola odmah i pola na kraju perioda iz sporazuma) i (4) postupka postupnog ukidanja američkih sankcija prema Iranu, ovisno o ispunjavanju ostatka sporazuma. Dok je ostalo potpuno otvoreno (5) pitanje investicija SAD-a u obnovu Irana (oko 300 milijardi USD koje bi Trump trebao i osobno promovirati) – iz Tehrana se čulo da vlasti itekako imaju problema s američkim prijedlozima. Posebno se to odnosi na traženo izručenje obogaćenog uranija u inozemstvo te predloženo produženje primirja (podložno učestalim incidentima) za dodatnih 60 dana – sve začinjeno i iranskim najavama čvrstih vojnih odgovora na sva strana vojna djelovanja i „provokacije“. Stanje tu ne olakšava ni iransko gledište da je svako američko pregovaranje zapravo izvor dodatnih rizika budući da Trump najviše voli napasti dok razgovori aktivno traju. Na sve to je Donald Trump do petka, 29. svibnja, reagirao novim pooštrenjem dotadašnjih američkih zahtjeva, za koje se iranski odgovor očekivao za tri dana – dakle, u ponedjeljak, 1. lipnja. Da u međuvremenu ne bude dosadno, 29. svibnja iz američkog Ministarstva financija paralelno su objavili i dodatne sankcije vezane uz Iran – ovoga puta prema osam dodatnih brodova iranske tzv. „sive flote“ te još 15 trgovačkih i energetskih poduzeća u UAE (Dubaiju) i širom Kine, među kojima su neka pomagala vlastima u Tehranu da operativno nadoknade manjkove benzina za iransko stanovništvo (gdje lokalne rafinerije već neko vrijeme jedva proizvode oko 114 milijuna litara na dan, a potrošnja je oko 143 milijuna litara dnevno) – dok je Pentagon istoga dana najavio i potencijalni početak neke operacije širom Hormuza (možda barem djelomično samostalno razminiranje), uz upozorenja Irancima da bi se mogli naći pod napadom ako se budu miješali.

Novi tjedan opet je započeo vijestima kako su SAD i Trump nadomak „vrlo dobrog“ sporazuma s Iranom, što ovoga puta, u svjetlu oružanih incidenata, više nije dovelo do ikakvog ozbiljnijeg pada cijena na tržištima nafte. Dapače, poskupljenja su i nastavljena kada je 1. lipnja Iran objavio kako, radi nastavka izraelskih napada u Libanonu, do daljnjega obustavlja svu komunikaciju (pa i mirovne pregovore) sa Sjedinjenim Državama putem Pakistana – što je Trump za američke medije komentirao riječima: „Ne zanima me ako su gotovi, iskreno. Stvarno mi nije stalo. Ne može mi biti manje stalo. Ako su gotovi, gotovi su. Ako nisu gotovi, znate, mislim da su uzeli previše vremena. Iskreno, mislim da su počeli biti jako dosadni“. Ipak, dok su cijene nafte skočile preko 6 posto gotovo momentalno, još istog dana se onda čulo o žestokom telefonskom razgovoru Trumpa i Netanyahua, punom uvreda i vrištanja, kojim je brzo bio obuzdan izraelski vojni avanturizam u Libanonu. To posebno stoji kad se ima u vidu objavu Donalda Trumpa od 2. lipnja kako svi mirovni pregovori i dalje nesmetano traju (optuživši medije da šire laži o zastojima i problemima), da bi se onda čulo i o kontaktima SAD-a s predstavnicima Hezbollaha – što je u četvrtak, 4. lipnja, postavilo osnove za produženo primirje ako ta organizacija prestane napadati Izrael i povuče svoje borce iz zone južno od rijeke Litani.

Dodatni konkretni problem za Sjedinjene Države predstavljaju i tihi razgovori Irana te Omana, kao obalnih država u Hormuškom tjesnacu, o mogućoj zajedničkoj kontroli tjesnaca i naplatama nekakvih davanja za prolaz (pod kojim već nazivom ili opravdanjem). Po saznavanju za ove razgovore u srijedu, 27. svibnja, Donald Trump je i javno zaprijetio „dizanjem u zrak“ Omana, što je posebno loše odjeknulo u svjetlu činjenice kako su vlasti u Muscatu tradicionalno čvrsti zapadni saveznik (početkom ovog rata i pod iranskom paljbom radi opskrbe američkih ratnih brodova u tamošnjoj luci Duqm) – koje se u veljači ove godine koristilo i kao posrednike za pregovore s Iranom, bez da su bili obaviješteni o planiranom početku američkih ratnih operacija usred pregovora koje su pomagali. Pitanje je hoće li slično proći i vlasti Katara, koje su objavile da im je podnošljivo privremeno plaćanje taksi za prolaz Hormuzom, posebno ako bi ti novci bili korišteni za razminiranje tjesnaca.

Reakcije i incidenti

Tjedan od ponedjeljka, 25., do petka, 29. svibnja, bio je obilježen nizom incidenata. Tako se u noći na utorak, 26. svibnja, bilježilo američko potapanje dviju iranskih brzih brodica (za koje je američko Središnje zapovjedništvo tvrdilo da postavljaju dodatne mine u Hormuzu) – na što su Iranci onda, izgleda, otvorili vatru na brodove SAD-a u Omanskom zaljevu, što je izravno dovelo do američkog „defenzivnog“ bombardiranja ciljeva oko iranskih luka Bandar Abbas, Sirik i Jask te na otocima Qeshm i Larak kao navodnim izvorištima napada. Tijekom idućih sati, u utorak, 26. svibnja, vidjeli su se i požari na iranskom otoku Harg (ali ne i na tamošnjoj naftnoj infrastrukturi), a čulo se i o iranskim djelovanjima oko Hormuza – o rušenju barem dviju američkih bespilotnih letjelica MQ-9 Reaper, te navodnom gađanju letjelice RQ-4 Global Hawk i borbenog aviona F-35. Slični su incidenti bili bilježeni i u srijedu, 27. svibnja, kada se čulo za oštećenje tankera „Olimpic Life“ u Omanskom zaljevu, te onda i tri eksplozije istočno od Bandar Abbasa (moguća smrt zapovjednika mornarice iranske Revolucionarne garde, brigadnog generala Alija Azmaeija). Dok se iz Irana tvrdilo kako se tu radi o otvaranju vatre na više brodova ugašenih sustava za identifikaciju koji su pokušavali proći Hormuzom mimo iranske rute, američki izvori su spominjali rušenje barem četiri drona koji su napadali civilno te američko vojno plovilo, uz uzvratne udare po izvorima napada. Ipak, do jutra u četvrtak, 28. svibnja, čulo se i o daljnjem koraku međusobnih uzvrata u okviru drugog težeg incidenta u tjedan dana – o iranskom noćnom napadu balističkim raketama na bazu Ali Al Salem u Kuvajtu, kao osvetu za raniji američki napad na lansere bespilotnih letjelica kod Bandar Abbasa.

Pojedini izvori sličnu su situaciju spominjali i u večernjim satima četvrtka, 28. svibnja – s iranskim ispaljivanjem raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr prema četiri broda u tihom prolazu Hormuzom, ali ovoga puta bez američkog uzvrata (eksplozije kod luke Bandar Kangan na središnjem dijelu iranske obale u Perzijskom zaljevu navodno su bile izazvane zatajenjem vlastitih raketa). Zato se u petak, 29. svibnja, navodilo američke napade od večeri ranije, navodno na zapovjedno mjesto mornarice iranske Revolucionarne garde na jugoistoku Tehrana – da bi onda u javnost dospjele i vijesti o američkom onesposobljavanju teretnog broda „Lian Star“ pod zastavom Gambije, koji je pokušao probiti blokadu prema iranskoj luci, da bi onda ostao bez pogona pod raketnim napadom borbenog helikoptera AH-64E Apache. Zauzvrat, Iranci su opet raketama gađali američku bazu Ali Al Salem u Kuvajtu – gdje se navodno bilježilo ranjavanje više vojnika i šteta na još dvama dronovima tipa MQ-9 Reaper. Jednako tako se u nedjelju, 31. svibnja, opet čulo i o navodnom rušenju još jednog američkog drona nad iranskim vodama Zaljeva, a do ponedjeljka, 1. lipnja, osveta za američko gađanje broda „Lian Star“ pretvorila se i u pogodak vjerojatno pomorskog kamikaza-drona u teretnjak „MSC Sariska V“ pod panamskom zastavom, ali u vlasništvu Donaldu Trumpu bliske američke obitelji Aponte – navodno oko 40 milja jugoistočno od obala Iraka u Perzijskom zaljevu – da bi se pod iranskim balističkim raketama onda opet našla i već spominjana baza SAD-a u Kuvajtu.

Do večeri u utorak, 2. lipnja, bilježilo se američko onesposobljavanje tankera „Lexie“ pod zastavom Bocvane, kojem je raketom oštećen pogon na putu prema iranskom otoku Harg – nakon čega su se bilježile i eksplozije kod iranskog otoka Qeshm u Hormuzu (posebno gađan jedan telekomunikacijski toranj). Do srijede, 3. lipnja, onda se čulo i o uzvratnim napadima Irana prema Kuvajtu – po bazi Ali Al Salem i kompleksu „Camp Arifjan“, ali i zračnoj bazi Mubarak uz tamošnji civilni međunarodni aerodrom – u zapovjedništvo američke 5. flote u Bahreinu, američke baze u UAE (presretanje 15 raketa i četiri drona), te ciljeve kod Erbila u kurdskom dijelu Iraka. Dok su iz američkog CENTCOM-a tvrdili da je pet balističkih raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr bilo uspješno presretnuto (dvije iznad Kuvajta i tri nad Bahreinom), ipak su se na terenu vidjeli pogoci – posebno udar kamikaza-drona u krov Terminala 1 međunarodnog aerodroma u Kuvajtu (jedan mrtav i preko 60 ranjenih civila), te pogodak kontejnerskog broda „MSC Panaya“ pod liberijskom zastavom u Bahreinu (opet vlasništvo obitelji Aponte). Kao dio primirja koje je za Donalda Trumpa tek faza u kojoj se „nešto umjerenije puca“, tijekom 3. lipnja slijedili su američki uzvrati u Tehranu, Karaju, Bojnourdu, Robat Karimu i Urmiji. Četvrtak, 4. lipnja, zato je donio američku kontrolu broda „MT Davina“ u Indijskom oceanu, iransku vatru po američkim razaračima u Hormuzu, te onda i napade na naftnu infrastrukturu UAE-a i Omana (tamošnji glavni terminal Mina al Fahal još i jutros pod napadom dronova).

Izraelski udari po Tiru, 28. svibnja 2026. godine

Prostorno odvojeno, ali sadržajno povezano bilo je i preko 70 raznih izraelskih napada u Libanonu tijekom ponedjeljka, 25. svibnja, uz najave iz Tel Aviva i daljnjih akcija, posebno protiv ciljeva u bejrutskom južnom predgrađu Dahieh. Takva je borbena djelovanja Izrael nastavio i 27. svibnja, uz vijesti o širenju kopnenih operacija prema zoni rijeke Litani na jugu Libanona. U četvrtak, 28. svibnja, bilježili su se izraelski zračni napadi u Bejrutu, navodno na Alija al-Husaynija, zapovjednika Hezbollahove postrojbe Divizija Imama Huseina. Sjedinjene Države do početka lipnja ipak su uspjele održati još jedan krug pregovora Izraela i Libanona – ne bi li obuzdale tamošnje ratovanje koje je od ponedjeljka, 1. lipnja, izričito postalo problemom u pregovorima SAD-a s Iranom, uz konkretne najave i moguće obnove iranskih napada na Izrael ako se nastave bombardiranja Bejruta.

Promet kroz Hormuz

Iza iranske i američke blokade Hormuza zaustavljeno je barem 60 milijuna barela iranske nafte, vrijedne preko 6 milijardi USD, a najmanje četiri velika iranska tankera s oko sedam milijuna barela sirove nafte neuspješno su pokušala izaći iz Hormuza krajem svibnja, da bi tek 4. lipnja uspjeli krenuti prema Kini. Za razliku od toga, 30. svibnja iz zapadnih se medija moglo saznati kako je od oko 109 neiranskih većih tankera (preko 700.000 barela) zarobljenih u Zaljevu, izaći uspjelo njih 29, odnosno oko četvrtina te flote – dok je u Zaljevu na brodovima ostalo zarobljeno oko 99 milijuna barela neiranske sirove nafte te još oko 37 milijuna barela destilata. Ipak, za razliku od ranijih vremena, kada su sustave automatskog lociranja gasili uglavnom brodovi natovareni sankcioniranim teretima, od kraja svibnja postalo je jasno da postupno glavnina svih plovila u regiji Hormuza tako nastoji izbjeći lociranje (pri ulascima u pojedine luke, a možda i tijekom tihog prikradanja kroz tjesnac).

Sjedinjene Države 23. svibnja objavile su kako je njihova blokada zaustavila jubilarno 100. iransko plovilo, da bi ta brojka do 28. svibnja dostigla 111 brodova, a do 4. lipnja ukupno 127 komercijalnih plovila (uz ukupno još šest onesposobljenih radi pokušaja proboja i 36 propuštenih iz humanitarnih razloga). Ujedno, prema američkim medijima, u zadnja tri tjedna svibnja SAD su uspjele kroz Hormuz u oba smjera mimo Irana tiho prepratiti oko 70 raznih komercijalnih plovila s ugašenim sustavima za identifikaciju – što je doprinijelo nizu uočenih incidenata i okršaja tijekom klimavog primirja. Do 2. lipnja čulo se kako je kroz američku blokadu, izgleda, ukupno prošlo 261 plovilo (132 tankera i 129 teretnjaka), što je u najboljem slučaju bilo oko 37 plovila dnevno ili tek četvrtina dnevnog prometa prije rata – od čega u proteklom tjednu njih 56 (ulazno 27 te izlazno 29 brodova, od toga 18 tankera). Naravno, sve su te brojke itekako nepouzdane i podložne čestim korekcijama. Nasuprot tome, i Iran je krajem svibnja uporno spominjao dnevne prolaske više desetaka plovila kroz Hormuz, iako je tu bilo prilično jasno da se broje i razna mala plovila ne bi li se ostavio dojam širokog intenziviranja prometa pod nacionalnim nadzorom. Od 25. do 26. svibnja tako se spominjao prolaz kroz Hormuz za 25 raznih plovila uz iransku dozvolu (među ostalim i jedan LPG-tanker, te grčki suezmax tanker „Minerva Evropi“ s iračkom naftom za Francusku – prvo takvo plovilo za Europu od početka rata), dok je utorak, 26. svibnja, bilježio i prolaz još dvaju velikih tankera (oko četiri milijuna barela nafte iz Saudijske Arabije i UAE-a).

Iako je američko Ministarstvo financija baš 26. svibnja sankcioniranjem iranske „Uprave za Perzijski zaljev“ znatno otežalo posao (i plaćanja taksi) svima koji bi se o prolazu kroz Hormuz dogovarali s Iranom, ipak se u srijedu, 27. svibnja, prvo čulo za prolazak osam brodova kroz Hormuz (četiri iranskom rutom, među njima i jedan tanker, te još četiri teretnjaka rutom uz omansku obalu, pretpostavljeno uz američku pomoć) – a onda još i za nesmetani izlazak kineskog tankera „Hua Lin Wan“. Do jutra u nedjelju, 31. svibnja, s iranske strane čulo se o prolazu 28 plovila kroz Hormuz u razdoblju od 24 sata (neovisni izvori kažu „desetak“) – odnosno njih ukupno 363 od proglašenja primirja početkom travnja, što je za Iran navodno uprihodilo oko 1,5 milijardi USD na ime putnih pristojbi (do 56 milijuna USD dnevno), koje od 31. svibnja u Hormuzu izravno prikupljaju i namjenska plovila iz Irana. U utorak, 2. lipnja, Iran je spominjao prolaz 24 broda u 24 sata.

No, kad se jednom Hormuz potpuno otvori, to nipošto neće značiti i brzi povratak na predratnu proizvodnju nafte, budući da bi dio produkcije mogao ostati trajnom žrtvom prisilnih zatvaranja proizvodnih izvora (procjene idu od manjka oko 6 posto, oko 700.000 barela na dan, pa sve do 2 milijuna barela na dan). Za sve to, naravno, trebat će vremena, baš kao i za ponovno pokretanje prerade i transporta nafte i derivata širom svijeta. No i taj element pokretanja svekolikog pomorskog izvoza iz zone Perzijskog zaljeva mogao bi biti otežan još jednim prirodnim elementom. Naime, stotine i tisuće raznih brodova već mjesecima više ili manje nepokretno stoji u toplim vodama Perzijskog zaljeva (oko 30 stupnjeva Celzija, a i više u Omanskom moru), čekajući bilo kraj rata ili barem otvaranje Hormuza. Tijekom takvog čekanja bilježi se pojačani obraštaj brodskih trupova vitičarima (specifičnim morskim rakovima), što će u najboljem slučaju usporiti obnovljenu plovidbu i tražiti dodatno održavanje u nju uključenih plovila, ako iznimno intenzivni obraštaj ne zaustavi i funkcioniranje pojedinih vitalnih brodskih sustava – kada bi interventna čišćenja mogla postati preduvjetom bilo kakvog ponovnog pokretanja tamošnje mase nagomilanih brodova.

Faktori dosadašnjeg obuzdavanja rasta cijene nafte

Praktično od početka rata u Iranu periodično se čuje o zaobilaznim naftovodima kojima Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati dio svoje proizvodnje izvoze mimo Hormuza. Nažalost, ta se infrastruktura pokazala nedovoljnom i relativno nepouzdanom – gdje saudijski izvoz iz luke Janbu na Crvenom moru umjesto teorijskih i do sedam milijuna barela nafte dnevno izgleda da varira oko 3,5 milijuna (od maksimalnih oko 4,5 milijuna barela dnevno do minimuma od oko 2,75 milijuna barela na dan). Ipak, uz već spomenuta propagandna nastojanja Donalda Trumpa, navodno su još dva bitna faktora znatno utjecala na za sada neuobičajeno suzdržano ponašanje naftnih tržišta u okolnostima rata s Iranom i zatvaranja Hormuza.

Kao prvo, riječ je o ponašanju Kine, koja je u zadnje vrijeme zapravo ozbiljno smanjila svoje kupovine nafte na svjetskom tržištu (barem za 5–6 milijuna barela dnevno), čime je barem donekle smanjila porast potražnje, a onda utjecala i na sporije kretanje cijena. Kako u isto vrijeme nema naznaka da se u Kini ozbiljno štedi energente, izgleda da se kupovine iz inozemstva nadomještaju iz zadnjih godina skupljanih domaćih strateških rezervi (što ujedno lagano smanjuje i tenzije oko Tajvana, budući da se duže nagađalo da je smisao tih rezervi upravo izdržavanje blokade po kineskoj agresiji na Tajvan, a sada one imaju i drugu korisnu svrhu). Kako izgleda, uz normalnu potrošnju njihove bi zalihe mogle izdržati do sredine rujna uz dnevni ritam crpljenja od tehnički maksimalnih 1–1,5 milijuna barela na dan, dok stručnjaci procjenjuju bitno kraće rokove za dostizanje opasno niskih razina strateških rezervi SAD-a i Japana – po nekima tek još 2 do 3 tjedna u lipnju, nakon čega bi prosječne cijene goriva u SAD-u mogle skočiti i prema 6,5 USD za galon (za potrošače teško podnošljivih oko 1,48 eura za litru).

To je bitno, kao drugo, budući da se ustrajno nastavlja i međunarodno otpuštanje nafte i derivata iz raznih nacionalnih strateških rezervi, pod okriljem Međunarodne agencije za energiju (IEA) i dogovora postignutog još 11. ožujka, u drugom tjednu intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Ovdje se spominje oko 2,5 milijuna barela dnevno, od čega jedan ozbiljan dio otpada na strateške zalihe SAD-a, koje navodno iz tehničkih razloga mogu iz skladišta otpuštati oko 1,3 milijuna barela na dan. Konkretno, nakon rekordnog američkog otpuštanja oko 17,8 milijuna barela iz državnih i komercijalnih zaliha do 17. svibnja, u tjednu do 25. svibnja opet se bilježilo gotovo rekordnih 17,4 milijuna barela (12,4 milijuna barela nafte, 9,1 iz strateških i još 3,3 iz komercijalnih rezervi, a onda još 2,6 milijuna barela benzina i 2,1 milijun barela dizela) – da bi se do 1. lipnja spominjalo kako su SAD u tjednu do 29. svibnja otpustile ukupno 16 milijuna barela sirove nafte (8 milijuna iz strateških zaliha te još 8 iz komercijalnih zaliha), nastavljajući tu povijesno radikalnu i teško održivu praksu koja bi strateške zalihe SAD-a do kolovoza mogla spustiti na operativni minimum. Uz to, u Sjedinjenim Državama se od sredine travnja te tijekom svibnja bilježilo i znatno koncentriranje komercijalnih rafinerija na proizvodnju avionskog goriva i dizela – temeljem inozemnih manjkova, povećane cijene te veće zarade – što bi u dogledno vrijeme moglo otvoriti istodobni domaći manjak proizvodnje benzina, te posebno i manje atraktivnih derivata (ulja, maziva, brodskog goriva). Do tada, već se 3. lipnja bilježilo padanje nacionalnih zaliha destilata ispod 100 milijuna barela, po prvi put u 30 godina.

Perspektiva širih vojnih djelovanja

USS Boxer, pogled na naplavni dok

Treba naglasiti da se zadnjih dana gotovo napadno sve manje ozbiljno spominje mogućnost neke nove velike eskalacije rata u Iranu. Ne samo da je Iran 26. svibnja krenuo postupno obnavljati svoj civilni pristup internetu, već je mirno proteklo i ovogodišnje muslimansko hodočašće u Saudijsku Arabiju od nedjelje, 24., do subote, 30. svibnja. Kao idući faktor protiv ponovnog šireg ratovanja spominje se još i američko domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva od 11. lipnja do 19. srpnja ove godine, te proslava 250. godišnjice neovisnosti SAD-a (kako u vrijeme rođendana Donalda Trumpa, 14. lipnja, tako i na samu godišnjicu, 4. srpnja). Uz to, treba napomenuti i praktično smanjivanje američkog resursa za kopnene operacije, budući da je desantni nosač USS Boxer (LHD-4) 30. svibnja prošao istočno od Singapura – što je posebno bitno u svjetlu činjenice da to plovilo ima veliki naplavni dok vrlo koristan pri izvođenju operacija desanta, dok sličan američki brod USS Tripoli (LHA-7) zaostao kod Irana takav naplavni dok nema (na račun proširenog hangara za F-35 Lightning II i pripadajuće opskrbe).

Ujedno se moglo čuti i da je britansko specijalizirano plovilo RFA Lyme Bay, izričito namijenjeno baziranju dronova za razminiranje, 25. svibnja napustilo Gibraltar i onda stalo u francuskoj luci Toulon radi ukrcaja dodatne opreme i ljudstva – ne bi li u nedjelju, 31. svibnja, nastavilo plovidbu u smjeru Sueza. Priključivanjem tog plovila flotnom sastavu oko francuskog nosača zrakoplova Charles de Gaulle (R91) u vodama Omana u praksu bi se krenula prelijevati zamisao o britansko-francuskom vođenju koalicije barem 15 država za potencijalno razminiranje Hormuza i pratnju kroz tjesnac – ali tek nakon okončanja tamošnjih ratnih operacija. Dakle, približavanje ovih europskih resursa prostoru Hormuza također polagano ukazuje na mogućnost mirnog rješenja ove ratne situacije koja trenutačno bukti kroz brojne incidente, dok nadalje traju i blokade prometa kroz taj prolaz strateški bitan za razne aspekte međunarodnog gospodarstva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 5. lipnja 2026. pod nazivom “Kina bi mogla izdržati do sredine rujna, a SAD je nadomak opasne razine. Ovo nije viđeno 30 godina” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-trumpove-najave-cijene-nafte-sukobi-pregovori-15715499