Nažalost, već dugo Republika Srbija i njoj bliski entitet u BiH, Republika Srpska, predstavljaju izvor nestabilnosti u regiji. Ako ništa drugo, prema van se to očitovalo u napetim odnosima sa susjednim Kosovom, blokiranjem raznih reformskih nastojanja u Bosni i Hercegovini te „živopisnim“ odnosima prema Hrvatskoj i Albaniji (gdje i normalna suradnja u okviru NATO-a počne izazivati nevjerojatne strahove). Svemu pridonosi i politika balansiranja EU-a prema Rusiji i Kini. No, ni prema unutra situacija u Srbiji nije bila ništa bolja. Svjedočimo brojnim izborima na kojima je, uz sve više raznih prigovora, redovito trijumfirao Aleksandar Vučić. Tu su i korupcijski poslovi koji su odnijeli ljudske žrtve, velike javne demonstracije svekolike oporbe (koja redovitim sredstvima, čini se, ne može bliže vlasti), mafijaški obračuni u javnosti, ali i opća represija kakva se inače više ne vidi u široj regiji.

Sve se to donekle komprimiralo posljednjih dana. Situacija je zakomplicirana početkom lipnja, posebno oštrim izvješćem Europskog parlamenta o stanju u Srbiji, koja se više ni prividno ne kreće prema članstvu u EU-u. Zatim je sredinom mjeseca uslijedilo otkrivanje veza samog vrha beogradske policije s mafijom i njezinim likvidacijama, te demonstracijama koje su se opet pojačavale prema kraju lipnja i tamošnjem blagdanu Vidovdanu, danas, 28. lipnja. Zagrijavanju atmosfere pridonijeli su i veliki javni skupovi. Onaj vladajućih održan je ispred Skupštine Srbije u Beogradu u subotu, 27. lipnja (gdje su organizatori tvrdili da se okupilo više od 200.000 ljudi, a brojenjem sa slika došlo se tek do 32.500 okupljenih), dok je oporbeni skup zakazan za danas u Kraljevu.

Skup potpore Vučiću 27. lipnja 2026.

No, da bi se upotpunila slika, treba napomenuti kako je Aleksandar Vučić, od kraja svibnja 2017. predsjednik Srbije, baš na spomenutom velikom skupu u Beogradu najavio da uskoro planira podnijeti ostavku. Time bi novi predsjednički izbori u Srbiji, umjesto da budu održani prije kraja svibnja 2027., bili organizirani uskoro – „najkasnije tri mjeseca od nastanka spriječenosti predsjednika“, odnosno njegove ostavke najavljene „za nekoliko tjedana“. U tom svjetlu sve aktualne okolnosti u Srbiji već treba promatrati u predizbornom kontekstu, bez obzira na činjenicu što se sam Vučić više ne može kandidirati za mjesto predsjednika. Zbog toga se intenzivno nagađa o mogućem „ruskom manevru“ kojim bi predsjednica države možda postala vjerna Ana Brnabić, dok bi Vučić ponovno osvanuo na (sada opet ojačanom) mjestu premijera – što je pozicija koju je Aleksandar Vučić već obnašao od kraja travnja 2014. do kraja svibnja 2017. godine.

Vojne stvari

Što se Vučićevih predizbornih aktivnosti tiče, treba posebno napomenuti današnje „zveckanje“ oružjem te isticanje velike vojne modernizacije koju Republika Srbija provodi posljednjih godina. Dok se povodom Vidovdana prvo na vojnom aerodromu u Batajnici moglo vidjeti raznu izloženu vojnu tehniku, dio svega toga nakon podneva je borbeno isproban na vojnom poligonu „Pasuljanske livade“ u središnjoj Srbiji. Glavni gosti tamo bili su već spomenuti srbijanski predsjednik Vučić, ali i kompletan politički vrh Republike Srpske iz susjedne BiH.

Aeksandar Vučić i Milorad Dodik gledaju vježbu na “Pasuljanskim livadama”

Kao prvo, tu treba napomenuti da Srbija već dulje intenzivno investira u svoje vojne resurse i opremu. Dok se Hrvatska teškom mukom pomaknula preko granice vojnoga proračuna od milijardu USD (lani se jedva dostiglo oko 1,78 milijardi USD čistog vojnoga proračuna, da bi NATO-ova kvota od preko 2 posto BDP-a bila namaknuta akrobacijama s braniteljskim mirovinama), Srbija je za te stvari iste te 2025. godine utrošila oko 2,53 milijarde USD. To je oko 42 posto više, što je razlika kakva se uočava već godinama. Pritom treba napomenuti da, uz plaće profesionalnoga osoblja, Srbija još nije ponovno uvela obvezno služenje vojnoga roka (i s time povezane rashode), iako se o takvom potezu promišljalo posljednjih desetak godina. Baš je danas Vučić istaknuo kako bi tako nešto moglo zaživjeti u ožujku 2027. godine „za sve muškarce i mnoge djevojke“. Naravno, to je posebno zanimljivo kada se u obzir uzme da se baš lanjsko uvođenje, a onda i ovogodišnji početak obveznog služenja vojne obveze u Republici Hrvatskoj, često opravdavalo potrebom odgovora na takve inicijative u Srbiji. Za to vrijeme i Srbija glavninu svojega obrambenog novca vidljivo usmjerava na modernizaciju vojne opreme – s naglaskom na zrakoplovstvo, kopnenu vojsku i tamošnju riječnu flotilu (koja je skoro pa bolje prošla ondje na Dunavu nego čitava HRM na našoj obali Jadrana). Kako se nedavno moglo čuti od Aleksandra Vučića, do kraja 2025. godine Srbija je u svrhe materijalne modernizacije potpisala ugovore vrijedne oko 6 milijardi eura, što je više nego dvostruko od hrvatske modernizacije kojom se na sav glas hvale vladajući.

Kao drugo, što se sadržaja tih ugovora tiče, oni su tek na prvi pogled slični. Od Francuske je kupljena eskadrila novih borbenih aviona Rafale, koja se očekuje do 2030. godine. Tu treba napomenuti kako se radi o novim zrakoplovima, modernijim od onih za Hrvatsku, te je posao zaključen uz razvoj i vezanu suradnju vojnih industrija Srbije i Francuske. To je točka od koje je RH izričito odustala nakon propasti sličnog posla s Izraelom 2019. godine. Zato Srbija očekuje da će u tvornici „Utva“ u Pančevu uskoro krenuti proizvodnja dijelova za avionski top GIAT 30 M791, a nakon određenih prijenosa tehnologije možda i još ponešto. Uz to, u suradnji s Rusijom i Bjelorusijom prije izbijanja rata u Ukrajini kompletirala se te modernizirala eskadrila borbenih aviona MiG-29. Za njih su i danas u Batajnici predstavljeni opsežni paketi naoružanja. Od njih posebno treba istaknuti rakete zrak–zrak R-27ER i R-77, novopribavljene ruske TV-vođene rakete H-29TE, proturadarske rakete H-31P, ruske jedreće bombe KAB-500Kr te podvjesni sustav za elektroničko ratovanje MSP-418K. Uz to, ponovno se moglo vidjeti i već ranijih mjeseci spominjano novo kinesko avionsko naoružanje – kvazibalističke rakete CM-400AKG/B i jedreće bombe LS-6-500-3. Sve je to oprema koja dobrim dijelom do sada nije postojala na prostoru bivše SFRJ. Srbija je svoje MiG-ove 29 opremila i novim sustavom razlikovanja prijatelja i neprijatelja (IFF) TSB 2515 francuske tvrtke Thales, a kupljeni su i dodatni helikopteri H-145M u Njemačkoj (4 za vojsku i 5 za civilne svrhe), te Mi-35M iz Rusije (4 komada) i Mi-35P s Cipra (11 komada), koji su predstavljeni zajedno s opremom.

Što se protuzračne obrane tiče, u Batajnici se mogao vidjeti francuski laki PZO Mistral 3 (kakav je kupovala i Hrvatska), da bi se onda lepeza takvih sredstava u Srbiji nastavila i dodatnom kineskom opremom – sustavom srednjeg dometa HQ-17AE te jeftinijim sustavom dugog dometa FK-3 (koji se navodno planira uskoro dopuniti i skupljim te sposobnijim sustavom HQ-9). Sve bi to trebalo raditi i na temelju radarskih podataka francuskih sustava tvrtke Thales (3 radara dugog dometa GM403 Alpha i još 7 radara GM200), uz uvezivanje izvedeno na temelju tehnologije iz Izraela (s kojim Srbija također razvija intenzivnu industrijsku suradnju). No, posebno treba napomenuti i dodatne kupnje mješovitih PZO-sustava iz Rusije (dvije bitnice sustava Pancir S1M, kao dodatak na već postojeću bitnicu sustava Pancir S1E) – te modernih ruskih sredstava za elektroničko ratovanje. Riječ je navodno o jednom sustavu 1L269E Krasuha-2, trima sustavima 1RL257 Krasuha-4, nekoliko sustava Repellent-1 i sklopu sustava za pasivno elektroničko izviđanje Moskva-1 sastavljenom od tri stanice 1L265E i dvaju upravljačkih sklopova 1L266E. Ova posljednja napomenuta oprema dijelom se vidjela prošle jeseni na vojnoj paradi u Beogradu i predstavlja sredstva kakva se također donedavno nije viđalo u regiji i koja bi lako mogla predstavljati određeni problem za sve susjede Republike Srbije. Uz sve to, prezentirano je bilo i ponešto besposadnih sustava – kako uvoznih (s posebnim naglaskom na izraelsku FPV-letjelicu srednje kategorije LANIUS-X), tako i domaćih (kamikaza-letjelice „Komarac“, višenamjenske napadačke letjelice „Gavran“, ali i kopneni sustav „Mali Miloš“ u više varijanti). Sve je to još uvijek aktualni predsjednik Srbije Vučić začinio i najavama dodatnih međunarodnih kupnji iz Rusije, Francuske i Kine – pri čemu se već nagađa dolazi li iz Pekinga samo dodatna protuzračna oprema ili je u planu i kupnja dodatne eskadrile aviona, bilo borbenih ili trenažnih.

Represija bez premca

Za kraj spomenimo da je, unatoč svim nastojanjima prikaza nacionalne snage i sloge (jučerašnji politički skup vladajućih u Beogradu bio je nazvan „Srbija jedna porodica“, SNS bi na predstojeće izbore mogao izaći s listom „Ujedinjena Srbija“, a slični su motivi dominirali i bazom „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović“ u Batajnici) – stvarna slika ipak ponešto drugačija. Mimo već spomenutih javnih prosvjeda koji ne jenjavaju od pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu 1. studenoga 2024. godine – u posljednjih desetak dana represivni se aparat Srbije ponovno aktivirao i po pitanju navodnog korištenja „zvučnih topova“ protiv prosvjednika u Beogradu 15. ožujka 2025. godine. Konkretno, radi stručnih komentara na tu temu u posljednjih je sedam dana višekratno ispitivan renomirani beogradski vojni analitičar Aleksandar Radić (koji je zbog prijetnji članovima obitelji potom i napustio Srbiju), kao i niz novinara, odvjetnika te oporbenih čelnika koji su tvrdili da je vlast na studentima-prosvjednicima vjerojatno primijenila zvučni top.

Dakle, može se jasno konstatirati da Republika Srbija itekako jača svoje vojne snage te se vidljivo politički miješa u Bosnu i Hercegovinu kroz tretiranje vrha Republike Srpske gotovo kao domaćih političkih igrača. Istodobno sve manje mari za EU-standarde u vlastitoj kući, gdje se oporbu i kritičare privodi i zastrašuje – sve u svjetlu još jednih prijevremenih izbora koji će vjerojatno opet biti itekako problematični po pitanju primjene osnovnih demokratskih standarda. I, naravno, već sada treba očekivati da će predizborna kampanja opet biti žestoka, uz brojna spominjanja „ustaša“, zaplotnjačkih aktivnosti Hrvatske, Albanije i Kosova, operativaca SOA-e i drugih domaćih i stranih neprijatelja. Oporba će, s druge strane, vjerojatno opet voditi (možda i fizički nasilnu) bitku s problematičnim biračkim popisima, domaćim batinašima te glasačima „na privremenom radu“ iz Republike Srpske.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 28. lipnja 2026. pod nazivom “Srbija pokazala novo oružje koje su im dali Rusi, tako nešto u regiji još nije viđeno, to je problem za sve susjede!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/vucic-ostavka-vojna-modernizacija-represija-izbori-srbija-15722755

Nakon dva mjeseca i tjedan dana te, valjda, ukupno Trumpovih četrdesetak najava „mirovnog sporazuma“ Sjedinjenih Država i Irana – izgleda da je na pomolu sklapanje nekakvog „memoranduma o razumijevanju“ između ove dvije države. Dakle, što god da je bilo usuglašeno – to nije nikakav „mirovni sporazum“, već tek plan za daljnje pregovaranje koje, valjda, treba započeti za koji dan (kada se krene ispunjavati i navodne geste dobre volje s obje strane). Dok se već mjesecima spominjalo da je riječ o dokumentu od jedne stranice teksta, izgleda da je dogovoreno da se njegov konkretni tekst ne objavljuje sve do iza potpisivanja – pri čemu se uvid u njegov sadržaj navodno nije dao ni Johnu Thuneu (vođi republikanske većine u Senatu SAD), ali ni Izraelu, na izričiti zahtjev iz Tel Aviva. Otvoreno je pitanje hoće li to tako i ostati sve do potpisivanja koje su pakistanski posrednici zakazali za petak, 19. lipnja, u Ženevi – da bi onda sve (izgleda) ipak bilo digitalno potpisano u ponedjeljak, 15. lipnja, ali s učincima tek od ceremonije zakazane za petak, 19. lipnja. No, dok o konkretnom sadržaju samog tog dokumenta zapravo znamo malo ili gotovo ništa, a s obje strane je u tijeku intenzivni propagandni rat – ne bi li se oblikovalo javno mnijenje i prije petka postavio narativ o pobjedama i porazima u Iranu i regiji Perzijskog zaljeva. Ipak, mnogo je tu stvari zapravo bilo i ostalo problematično.

Objava sporazuma i prve posljedice

Kao prvo, treba napomenuti da je spomenuto sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ između SAD-a i Irana bilo najavljeno od Donalda Trumpa već u subotu, 13. lipnja, uz fiksiranje događaja na nedjelju, 14. lipnja – koja je sasvim slučajno bila i njegov 80. rođendan, obilježen UFC borbama u kavezu postavljenom na Južnom travnjaku kod Bijele kuće. Međutim, kao i kod više stvari zadnjih tjedana, i tu su se vlasti Irana nastojale poigravati s američkim planovima – tako da su odgodile svoj pristanak na spomenuti „memorandum o razumijevanju“ – te je Trump njegovo usuglašavanje objavio tek u 23:29 po američkom istočnom vremenu, što je u Iranu već bilo oko 7 ujutro u ponedjeljak, 15. lipnja. Naravno, kao i u slučaju glavnine dosadašnjih najava mira koje Donald Trump već mjesecima ispaljuje gotovo redovito u nedjelju, po mogućnosti kasno poslijepodne te prije otvaranja raznih terminskih tržišta (ne bi li time utjecao na njihove procjene rizika, a time i cijena, prvenstveno energenata) – i do ponedjeljka, 15. lipnja, bilježile su se burne burzovne promjene. Kao prvo, WTI nafta je cjenovno pala 5 posto (na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (ispod 83,4 USD za barel), dok su tržišni indeksi skočili (tako i S&P 500 za 0,8 posto, NASDAQ 100 za 1,3 posto, Dow Jones za 0,6 posto, Nikkei za 5,5 posto te KOSPI za 5,7 posto). Ipak, razlike u doživljaju ovih događanja dobro su ilustrirala i zbivanja na nacionalnim tržištima, gdje se u Iranu bilježio rast vrijednosti gotovo svih udjela, a u Izraelu pad glavnine dionica (predvođen obrambenom kompanijom Elbit Systems koja je pala 7,56 posto) – što su mnogi dešifrirali kao uvjerenje Irana da je ovim sporazumom dobio, dok Izrael tek treba izići na kraj sa sporazumom u kojem nije sudjelovao, ali koji bi ga, izgleda, ipak mogao obvezivati. Ipak, po tom kriteriju bi se i SAD smatrale pobjednicima, jednako kao i Iran, iako takva obostranost nije moguća (a ni vjerojatna) s obzirom na stanje stvari na terenu.

Sporna priroda samog dokumenta

Općenito gledano, iznimno je upitno i koliko taj „memorandum o razumijevanju“ uopće ikoga na išta obvezuje. Naime, već u samoj definiciji dokumenata tog tipa ustrajno se naglašava kako takvi dokumenti predstavljaju tek suglasje volja stranaka u pregovorima po pitanju određenih spornih pitanja – s izričitim naglaskom da takvi akti nemaju pravno obvezujuću snagu. Dakle, riječ je tu načelno o izrazu dogovora tek malo formalnijem od čistog verbalnog slaganja (tzv. „džentlemenskog sporazuma“) – za čije kršenje nema izravnih sankcija ili instanci za traženje pravne pomoći. Kako izgleda, ovaj bi sporazum tek trebao postaviti grubi okvir za buduće nizove pregovora od kojih se onda u budućnosti očekuje i postizanje ozbiljnijih te tehnički više razrađenih sporazuma – za što je navodno zadan rok od 60 dana, s mogućnošću produženja ako to okolnosti budu tražile (već se spominje i potencijalnih 90 dana, tj. 30 dana dopune). Dakle, u praksi je riječ tek o dodatnom produženju primirja između SAD-a i Irana, koje s raznim incidentima traje već od 7. travnja ove godine. Doduše, dok se tijekom dosadašnjih 70 dana trajanja primirja ipak nastavilo primjenjivati američku pomorsku blokadu Irana (izvan Hormuza, koja će navodno potrajati do 19. lipnja, zapravo već 73. dana primirja) – ovaj nastavak (sada pregovaračkog) oblika primirja trebao bi biti praćen obostranim otvaranjem tjesnaca za međunarodni promet (navodno uz uvođenje određenih iranskih i omanskih naknada za prolaz, ali tek nakon isteka 30 ili 60 dana njegova trajanja).

Dakle, ne samo da tu nije riječ o „mirovnom sporazumu“, već nije riječ ni o nekom posebnom „novom primirju“, budući da se ovim memorandumu samo na vrlo grubi i okvirni način otvara prostor za pregovore o već odranije detektiranim problematičnim točkama odnosa SAD-a i Irana – što zapravo samo predstavlja povratak na stanje odnosa kakvo je bilo u lipnju 2025. (prije tadašnjih udara na iransku nuklearnu infrastrukturu) ili na 26. veljače (u doba pregovora pod omanskim posredovanjem). Naravno, riječ je o povratku na stanje „quo ante“ u kojem je Iran ipak odolio američkom vojnom udaru, a zatvaranje Hormuškog tjesnaca se od teorijske obrambene opcije pretvorilo u pravo monumentalno sredstvo iranskog pritiska na globalnu ekonomiju (a time onda posredno i na same SAD). Uz sve to, treba napomenuti kako su SAD već dvaput pokrenule vojni napad na Iran usred tekućih pregovora, tako da više nema ni naznaka povjerenja među stranama – pa se, navodno, i aktivnosti iz usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ trebaju izvoditi u čvrstom poretku, gdje obostrano nema naprednijih koraka bez da se prethodno vidljivo i dokazano ispune.

Prijepori o sadržaju

Usprkos američkom odbijanju da se objavi sadržaj „memoranduma o razumijevanju“ (iako se navelike maše njegovim navodnim odredbama) – još je tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, iz iranskih državnih medija osvanula jedna verzija sadržaja spomenutog dokumenta. Ovdje se govori o 14 točaka, i to: (1) trajno i trenutačno prekidanje rata na svim frontama, uključujući Libanon, (2) obveza SAD-a da se neće miješati u unutarnje poslove Irana i poštivanje suvereniteta Islamske Republike Iran, (3) potpuno ukidanje američke pomorske blokade u 30 dana, (4) obveza SAD-a da povuče sve svoje snage iz okolice Irana, (5) otvaranje tjesnaca Hormuz unutar 30 dana pod iranskim aranžmanom, (6) ukidanje sankcija na prodaju nafte, naftnih proizvoda i derivata te puni pristup Irana njegovim financijskim resursima, (7) obveza da SAD i njihovi saveznici predstave plan obnove Irana vrijedan barem 300 milijardi USD, (8) 60 dana pregovora za postizanje konačnog dogovora o nuklearnim pitanjima te potpuno ukidanje primarnih i sekundarnih sankcija SAD-a, Vijeća sigurnosti UN-a i rezolucija Vijeća guvernera IAEA-e, (9) potvrđivanje iranske privrženosti obvezama iz NPT sporazuma da se neće proizvoditi nuklearno oružje, (10) tijekom razdoblja pregovora SAD su se obvezale da neće dodavati snage u regiju ni uvoditi nove sankcije, (11) oslobađanje 24 milijarde USD blokiranih iranskih sredstava tijekom 60-dnevnog razdoblja konačnih pregovora. Pola tog iznosa mora biti stavljeno na raspolaganje Iranu prije početka pregovora. (12) Formiranje nadzornog mehanizma za provedbu dogovora. (13) Konačni dogovor bit će odobren rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. (14) Konačni pregovori neće započeti prije oslobađanja polovice iranskih blokiranih sredstava, suspenzije sankcija na iransku naftu i okončanja pomorske blokade, a konačni sporazum pokrivat će samo sudbinu obogaćenih materijala i obogaćivanja, podizanje sankcija i plan ekonomske obnove Irana. Rasprave o iranskom raketnom programu i njihovoj podršci raznim pokretima otpora navodno su definitivno skinute s dnevnoga reda.

Dakle, ne samo da već i samo pristajanje SAD-a na sustav pregovora od dva koraka predstavlja svojevrsnu diplomatsku pobjedu Irana, već postoji i određena vjerojatnost da se započinjanje drugog koraka pregovora uvjetuje nizom dodatnih koristi za Iran (oslobađanje oko 12 milijardi USD, ukidanje sankcija i pomorske blokade) – što je dodatna pobjeda za Iran. Naravno, sve je to još i pod uvjetom da se stvarno razgovara bez spomena (1) iranskog raketnog programa i (2) podrške Irana oružanim skupinama u Libanonu i Jemenu – što su ograničenja koja su spadala u osnovne ratne ciljeve SAD-a i Izraela u veljači ove godine. No, uz odustajanje od ta dva početna ratna cilja, ovako formulirane točke bi do daljnjega ostavile otvorenim i pitanje iranskog nuklearnog programa (dugo proklamirani osnovni američki ratni cilj). Nije tu od velike utjehe ni iransko ponavljanje teze kako ne dolazi u obzir izrada (ali ni kupnja ili drugačije pribavljanje) nuklearnog oružja – budući da je to često ponavljani stav vezan uz iranski potpis NPT sporazuma još iz 1970. godine, što ujedno predstavlja i temelj iranskog inzistiranja na pravu vlastitog obogaćivanja uranija za civilni nuklearni program (koji će prilično sigurno toj državi ostati dostupan i nakon svih aktualnih pregovora).

Totalni poraz SAD-a i Izraela?

Uz to je prilično jasno da su u praksi tek djelomično postignuta i preostala dva američka vojna cilja proklamirana krajem veljače – (1) uništenje iranske vojne industrije i (2) Ratne mornarice – čija će obnova biti moguća relativno brzo, ako se Iranu stvarno otvore izvori novčanih sredstava u stotinama milijardi USD (kroz program obnove, oslobađanje dugo sankcioniranih novaca te prihode od „iranskih aranžmana“ u Hormuzu). Što se tiče izvora novca za spomenuti program obnove Irana, tu treba citirati potpredsjednika SAD-a, JD-a Vancea, koji je za medije 15. lipnja objasnio: „To je ta stvar, do koje bi oni mogli imati pristupa, financirano od koalicije sa Zaljevske obale, tako dugo dok oni poštuju svoj dio obveza“. I dok u samim Sjedinjenim Državama pojedini komentatori ovakvu obnovu Irana uspoređuju s Marshallovim planom za Njemačku, koji bi se provodio „dok su još nacisti na vlasti“, naravno da se do sada nije čulo nikoga ni od prozvanih zaljevskih država o njihovoj spremnosti stvarnog prikupljanja takvih velikih novčanih sredstava za državu koja ih je još prije nekoliko dana gađala raketama i dronovima.

Jednako tako, nije bilo ni riječi o odlasku SAD-a iz desetaka vojnih baza u državama oko Irana, kao ni o otvaranju Hormuza „pod iranskim aranžmanom“ – što je u ponedjeljak, 15. lipnja, na konferenciji za medije dodatno pojasnio iranski glasnogovornik tamošnjeg Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baghaei riječima: „Uvijek smo tvrdili da ne nastojimo prikupljati putarinu, ali ćemo osmisliti i prikupljati potrebne naknade za usluge koje ćemo pružati – navigacijske usluge, ekološku zaštitu, možda i brodsko osiguranje i druge usluge koje će pružati Iran i Oman“, osnažujući time i dosadašnje glasine o tehničkim razgovorima koje su se na tu temu vodile između vlasti Teherana i Muskata. Zadnjih dana spominjali su se i tihi pregovori Irana te Katara – susjedne države koja je navodno oslobodila više milijardi USD davnim sankcijama zamrznutih iranskih novaca, što je, s jedne strane, omogućilo započinjanje druge faze pregovora, a ujedno je moglo i „podmazati“ prolazak brodova pod katarskom zastavom/vlasništvom kroz iransku blokadu unutrašnjosti Hormuza. Jednako tako, do danas su se mogla registrirati i prva isplovljavanja iranskih tankera kroz Hormuz, čime je očigledno otvoren i njihov prolaz kroz američku blokadu, valjda temeljem digitalnog potpisa memoranduma, prije njegove formalne potpisne ceremonije zakazane za kraj tjedna. Ipak, sve je to samo kap u moru, budući da se od 10. do 14. lipnja kod specijaliziranih promatrača registrirao prolazak Hormuzom tek 29 brodova (23 izlaska i 6 ulazaka, koncentrirano na četvrtak i petak, 11. i 12. lipnja), da bi od 15. do danas tome bilo dodano još 5 ozbiljnijih brodova različite svrhe.

Sve u svemu, ako ova lista potencijalnih točaka usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ zaista odgovara stvarnom stanju – već se i prije započinjanja ikakvih pregovora iz tzv. „konačne faze“ može govoriti o totalnom porazu SAD-a i Izraela (koji uopće nije stranka pregovaranja, iako se nalazi obvezan nizom odredbi). Naravno, u sličnom podređenom odnosu kao i Izrael tu se onda faktično nalaze i Vijeće sigurnosti UN-a te Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), od kojih se očekuje da po nalogu donose odluke i skidaju iranske sankcije, s tek „umjerenim“ konzultiranjem njihovih preostalih država članica.

Izrael nije u igri

Iako je intervencija u Iranu bila zajednički vojni poduhvat Izraela i SAD-a (gdje je otprilike izvedeno i podjednako napada, uz naizgled i izraelsko ciljanje bolnijih meta u Iranu) – sam se Izrael nije našao na primarnoj meti iranske osvete – ta je čast pripala Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ipak, u sjeni stanja u Iranu, vlasti u Tel Avivu krenule su i u veći vojni obračun sa snagama stranke Hezbollah u Libanonu – što se također pokazalo ponešto težim od očekivanja. Ne samo da Izrael ondje nije jednostavno okupirao čitav jug zemlje do rijeke Litani, već su i zračni napadi na uporišta Hezbollaha postupno postali točka ometanja ukupnog mirovnog procesa SAD-a i Irana. Dok su se vlasti u Teheranu postavile kao branitelji Libanona (posebno tamošnjeg šijitskog, ali i palestinskog stanovništva), tamošnje borbene operacije posljednjih su tjedana postale i točka razdora između Washingtona i Tel Aviva, odnosno Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. Takvo je stanje prvo dovelo do sve žešće interne komunikacije, da bi se onda u nedjelju, 14. lipnja, pretvorilo i u interventno američko davanje dodatnih pregovaračkih ustupaka Iranu – ne bi li se spriječila nova runda već objavljenih iranskih raketnih uzvrata po Izraelu. Kako se moglo čuti iz iranskih izvora, bila je tu riječ o (1) američkom navodu hitnog povlačenja izraelske vojske iz južnog Libanona (što su izraelski izvori kao opciju brzo demantirali) te (2) pristanku na brzo ukidanje američke pomorske blokade iranske obale i luka (do čega je, izgleda, i stvarno došlo još i prije formalnog potpisivanja usuglašenog memoranduma).

Među prvim izraelskim reakcijama na američko sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ spada i tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, dana objava Itamara Ben-Gvira, izraelskog ministra unutarnjih poslova, o tome kako sporazum SAD-a, koji ne osigurava izraelsku sigurnost, ne obvezuje Izrael – koji je „neovisna i suverena nacija“. Dapače: „Naglašavamo: mi volimo SAD i zahvalni smo predsjedniku Trumpu. Ali ipak, Država Izrael nije banana-republika“ – tako da će svako lansiranje dronova ili raketa prema Izraelu iz Libanona voditi novim udarima po četvrti Dahiya na jugu Beiruta (posebno prominentnom uporištu Hezbollaha). Slično se tome moglo čuti i od izraelskog ministra obrane, Israela Katza, koji je dodao: „Mi nastavljamo provoditi jasnu politiku: Izraelske obrambene snage (IDF) će ostati u sigurnosnim zonama ne bi li štitile granicu i izraelske naseljenike od džihadističkih elemenata“. Kao svojevrsno podcrtavanje takvih izjava, tijekom jutra 15. lipnja došle su i vijesti o nastavku izraelskih vojnih djelovanja oko libanonskih mjesta Nabatiyeh i Kfar Roummane na jugu države. Ipak, temeljno razočaranje Izraela aktualnim potezima politike Sjedinjenih Država bilo je teško sakriti, tako da se tijekom ponedjeljka, 15. lipnja, iz neimenovanih visokih krugova Izraela mogao čuti čak i stav: „Da smo znali da će rat završiti ovako, po pitanju njegovih političkih ishoda, nije sigurno da ga je uopće vrijedilo započinjati“. No, sad je i Izrael tu gdje jest, i tek treba vidjeti kako će se situacija s Iranom nastaviti odražavati i na Hezbollah (koji je i službeno pozdravio sporazum Irana i SAD-a), na Libanon i njegova granična područja te tamošnje ratovanje (gdje SAD i dalje nastavlja odobravati izraelsku samoobranu u slučaju nastavka napada Hezbollaha).

Što dalje?

Imajući u vidu sve navedeno, ispada posebno zanimljivo da Sjedinjene Države već treći dan po objavi usuglašavanja „memoranduma o razumijevanju“ (i drugi dan od njegova navodnog digitalnog potpisivanja) još nisu objavile njegov tekst – već time Iranu prepuštaju danas itekako važno borbeno poprište međunarodne javnosti, medija i društvenih mreža. Osim toga, usprkos brzim reakcijama međunarodnih burzi, tek treba vidjeti pravi oporavak prometa kroz Hormuz, a onda i predstojeće rješavanje brojnih otvorenih pitanja – gdje će pregovori (ako ih stvarno bude) biti polagani i komplicirani. Za to vrijeme, Izrael i nadalje ostaje u prilici svojim ratobornim aktivnostima potopiti sve što je do sada usuglašeno, dok ostaje potpuno nejasno kako Sjedinjene Države misle u regiji oko Irana još mjesecima držati do sada okupljene velike vojne snage – ne bi li, po želji Donalda Trumpa, za mjesec, dva ili tri obnovile borbena djelovanja po Iranu ako se pregovori iz bilo kojeg razloga raspadnu. Sve je to još i posebno otežano činjenicom da je za Trumpa pitanje Irana i tjesnaca Hormuz postalo vidljivo dosadno i tjeskobno – dok tom „lovcu na Nobela za mir“ najednom opet izgleda atraktivno pitanje vođenja mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine ili unutar Libanona – sve jedna situacija teža od druge, posebno ako i to sve bude oslonjeno isključivo na diplomatske napore standardnih Trumpovih posrednika, Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. lipnja 2026. pod nazivom “Ako je ova lista točna, riječ je o totalnom porazu SAD-a i Izraela” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sad-iran-tajni-memorandum-trump-burze-hormuz-izrael-15718890

Za početak treba naglasiti kako nema sumnje da je Ukrajina posljednjih mjeseci vidljivo popunila prazninu u svom arsenalu vođenih zračnih oružja te tako, uz donedavno prominentne sustave tzv. „dubokih udara“ u Rusiju te brojna taktička sredstva (prvenstveno razne bespilotne letjelice kratkog dometa), sada raspolaže i ozbiljnim fondom oružja za udare tzv. „srednjeg dometa“. Pritom pojam „srednjeg dometa“ nije onaj iz vokabulara međunarodne raketne tehnologije – gdje se kod kontrole naoružanja na polju balističkih raketa „srednjim dometom“ tradicionalno definirao raketni doseg od oko 300 do 1.000 kilometara – da bi danas ta tehnologija bila uklopljena u raketni domet „balističkih raketa namijenjenih korištenju na razini pojedinog bojišta“ (Theatre Ballistic Missiles) s dometom od 50 do 3.000 kilometara, koji odgovaraju skupu nekadašnjih definicija raketa kratkog i srednjeg dometa.

Taktički ili kratki domet u Ukrajini

Za razliku od toga, na bojištima širom Ukrajine dometi se definiraju „kratkima“ ili taktičkima prvenstveno kada obuhvaćaju praktični domet teškog pješačkog te klasičnog cijevnog topništva – dakle, otprilike 40 km od oružja. U ovaj pojas treba računati i određeno zaleđe za položaje branitelja, pa onda liniju bojišta (koliko je tako nešto moguće povlačiti u doba intenzivnih infiltracija i prožimanja položaja u zonama borbi) i potom prostor u taktičko zaleđe protivnika. Dok obje strane već neko vrijeme do bojišnice često mogu redovito doći tek besposadnim sredstvima (bilo za opskrbu ili evakuaciju ranjenih), a tek ponekad i motornim vozilima ili pješice – upravo se prijelaz prema toj posljednje spomenutoj zoni u zaleđu neprijatelja učestalo definira kao tzv. „zona smrti“. Riječ je o području intenzivnog djelovanja brojnih besposadnih sustava za izviđanje i izvođenje zračnih udara (bilo bacanjem bombi, zapaljivih sredstava, postavljanjem mina ili izvođenjem kamikaza-udara).

Besposadne letjelice koje se za to koriste, bilo teretne ili kamikaza-dronovi, najčešće su vođene radijskim signalima ili optičkim vlaknima. One kojima se upravlja putem radijskih signala načelno su osjetljive na ometanje, signal im slabi s povećanjem udaljenosti, a na upravljivost utječu i prirodne prepreke raznih vrsta – na što se odgovara postavljanjem radijskih repetitora ili instaliranjem satelitskih sustava komunikacije (što je pogodno samo za veće i teže letjelice). S druge strane, letjelice vođene optičkim vlaknom uglavnom nisu osjetljive na sredstva elektroničkog ratovanja, no osim baterije i bojne glave moraju nositi još i namotaj optičkog vlakna kojim se upravljaju – a takvi namotaji mogu biti duljine od desetak pa do maksimalno oko 60 km, što lako može biti ozbiljan dodatni teret, a time opet i svojevrsno ograničenje dometa te raspoloživog ubojnog sredstva.

Dugi/strateški i srednji dometi u Ukrajini

Ukrajinski napad dronovima na rusku kemijsku tvornicu Nevinomiskij Azot u Stavropoljskom kraju

Nasuprot tome, kada se u kontekstu rata Ruske Federacije i Ukrajine govori o strateškom ili „dugom dometu“ – u pravilu je riječ o udarima daleko u rusko zaleđe. Dakle, iz pogranične zone, pa preko međunarodnih granica Ukrajine, i onda u unutrašnjost ruskih oblasti. Pritom se tako uporabljivi zračni sustavi lansiraju s nekoliko desetaka kilometara unutar Ukrajine, obično iz unutrašnjosti države ili iz pograničnih regija Černihiv, Sumi ili Harkiv, a ciljevi su obično udaljeni od nekoliko stotina kilometara pa sve do oko 2.100 km (kao višestruki napadi izvedeni na rusku rafineriju Antipinsky u sibirskom gradu Tjumenu, ponovljeni i 6. lipnja ove godine). Uz pojedine komplekse energetske infrastrukture u europskom dijelu Rusije, na Uralu i neposredno iza njega – na ukrajinskoj meti su često i velika vojna skladišta, kompleksi ruske vojne industrije te pojedine ključne transportne točke. Dakle, tu se koriste posebno građena oružja (nekad i prerađeni mali avioni, danas uglavnom dronovi i rakete dugog dometa), a ciljevi napada u pravilu imaju vojnu ili gospodarsku svrhu strateški bitne razine.

Ono što ostaje između ove dvije opisane kategorije predstavlja tzv. „srednje domete“ na bojištima rata u Ukrajini, ugrubo udaljene od 40 do 300 km od mjesta lansiranja pojedinih oružja. Napomenimo da je u toj zoni od početka rata Ukrajina imala ponešto raspoloživih borbenih sredstava, prvenstveno u kategoriji raketnog topništva (posebno većih kalibara, kao stari BM-30 Smerč) i balističkih raketa kratkog dometa (sustav OTR-21 Točka, s NATO oznakom SS-21 Scarab), no ta oružja nisu bila precizna te su se koristila za gađanje bilo prostorno većih ciljeva ili se nastojalo točkastu metu pogoditi saturacijom s više oružja (kao kod napada na luku u Berdjansku 24. ožujka 2022., kada se nizom raketa Točka gađalo skupinu ruskih vojnih brodova, amfibijskih transportera).

Načelnik GS OS Ukrajine general Sirski i zapovjednik Snaga bespilotnih sustava Brovdy

Kasnije se dio ovih dometa moglo pokriti i bitno preciznije gađanjem iz američkih modernih višecijevnih lansera (bilo M270 MLRS ili M142 HIMARS) – gdje se od kraja lipnja 2022. prvo bilježilo brojne napade po ruskim terenskim skladištima ubojnih sredstava u neposrednom zaleđu fronte, izvan preciznog dometa topništva (uz tzv. „HIMARS Time“, svake večeri iza 21 sat, što je uskoro dovelo do strukturnog preslagivanja i odmicanja čitave ruske terenske logistike u Ukrajini). To se nadogradilo tijekom svibnja 2023. dolaskom u Ukrajinu modernih krstarećih raketa koje se lansiraju iz borbenih zrakoplova, bilo iz Velike Britanije (Storm Shadow) ili Francuske (SCALP ER) – s dometom maksimalno do 550 km, uz činjenicu da se tek od 2024. njima smjelo gađati i ciljeve u Rusiji (od svibnja te godine za rakete iz Francuske te od srpnja za one iz Velike Britanije). Zatim, od listopada 2023., takav je arsenal proširen i američkim balističkim raketama ATACMS, za lansiranje iz već spomenutih višecijevnih lansera M270 MLRS ili M142 HIMARS – kasnije s dometom maksimalno i do 300 km (uz dozvolu za gađanje i ciljeva u Rusiji od studenoga 2024.). Uz to, Ukrajina je postupno dobila pristup i do nekoliko tipova tzv. „jedrećih“ ili „planirajućih bombi“, prvenstveno američkih dogradnih kompleta JDAM-ER (dostupnih Ukrajini od siječnja 2023., prvo u verziji za bombe od 250 kg, pa onda od veljače 2025. i za bombe od 500 kg) i francuskih AASM Hammer (od siječnja 2024.) – sve to iskoristivo u dometima otprilike do 70 km od točke zračnog ispuštanja (ovisno i o visini lansiranja). Iako se već i tim naoružanjem itekako ponekad gađalo ciljeve u dubokom zaleđu fronte, na okupiranim prostorima Ukrajine do ruske granice – spomenimo napade raketama Storm Shadow na industriju u Lugansku sredinom svibnja 2023. ili po strateški bitnom mostu kod Čongara (na spojnici Krima i okupiranog dijela Hersonske oblasti) u lipnju 2023., odnosno gađanja raketama ATACMS željezničkog čvorišta Džankoj na Krimu (veljača 2024.) ili ciljeva u Sevastopolju (lipanj 2024.) – sva su takva oružja (1) bila i ostala malobrojna, i time iskoristiva tek za povremene napade strateške važnosti. Osim toga, sva su ona bila i (2) vrlo skupa – što ih je činilo neracionalnima za gađanje brojnih jeftinijih ruskih meta – te su (3) ipak bila i bez neposrednog vođenja, pa time strukturno nepogodna za gađanje ruskih pokretnih ciljeva.

Novo doba sviće početkom 2026.

Ruske upute – kako prepoznati ukrajinske dronove?

Sve ove tri karakteristike ukrajinskog naoružanja srednjeg dometa počele su se mijenjati tijekom 2025. godine, da bi se „novo normalno“ počelo odražavati i u javnosti početkom 2026. godine. Naime, Ukrajina je tijekom 2025. učila lekcije ruskog Centra „Rubikon“ (specijalne postrojbe osnovane u kolovozu 2024.) o važnosti koncentriranih napada u pozadinu bojišta, kojima se prekida neprijateljska logistika i time otvara put vlastitim ofenzivnim akcijama. Za potrebe takvih djelovanja prvo je bilo pojačano i ukrajinsko korištenje kamikaza-dronova upravljanih dugim optičkim vlaknima, da bi se onda krenulo koristiti i više novih vrsta ukrajinskih bespilotnih letjelica – bilo onih s fiksnim krilima ili dotadašnjih FPV-dronova nadograđenih prstenovima ili krilima za pojačani uzgon (time i produljen domet). Ujedno se, uz korištenje izravnog vođenja ukrajinskih pilota dronova, počelo čuti i za automatizirano vođenje letjelica u terminalnoj fazi, čime se samo izvođenje napada učinilo otpornijim na raznolike neprijateljske mjere elektroničkog ratovanja.

Sva takva sredstva prvo su bila masovnije korištena na jugu Ukrajine, gdje od Rusa okupirani prostor ima dubinu do 130 km od bojišnice uz obale Azovskog mora, a logistika agresora uvelike je bila kanalizirana na tek nekoliko glavnih prometnih pruga i cestovnih pravaca. Zato i ne čudi da su ukrajinski udari prvo bili koncentrirani na napade po ruskim vojnim vlakovima s opskrbom za postrojbe, da bi se onda postupno počelo gađati i pojedinačne kamione ili vojna vozila na izloženim cestovnim pravcima u pozadini ruske okupacije tih dijelova Ukrajine. No treba napomenuti da se tim prometnim koridorima ne snabdijevaju samo ruska okupirana područja Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti zauzeta od veljače 2022., već učestalo i vojno-civilni sustav na Krimu – poluotoku koji je Rusija okupirala u veljači 2014., a potom anektirala 18. ožujka 2014. Naime, Krim se uvelike opskrbljivao putem cestovnog i željezničkog pravca preko Krimskog mosta (da bi tamošnja eksplozija i onda požar izazvan ukrajinskim napadom 8. listopada 2022. uvelike smanjili propusnost njegova željezničkog segmenta) – ali i putem željezničkih trajekata u tjesnacu Kerč, koje je Ukrajina višekratno napadala, a onda ove godine u proljeće i zadnje onesposobila. Svim ovim napadima i glavnina vojne opskrbe Krima također se našla prebačena na sjevernije pružne trase, preko okupiranih dijelova Ukrajine. Zato i ne čudi da se početak vala preciznih ukrajinskih napada od polovice 2025. naovamo prvo koncentrirao baš na željeznicu – pa se samo od početka ožujka do kraja svibnja ove godine bilježilo 35 uspješnih ukrajinskih napada na vlakove i lokomotive (5 u graničnim ruskim regijama Brijansk i Kursk, 11 u okupiranoj oblasti Lugansk, 6 u okupiranoj Donjeckoj regiji, 5 u zauzetom dijelu Zaporižja i 8 na okupiranom Krimu). Sve to je do ponedjeljka, 8. lipnja, opet tako eskaliralo da se čulo i o općoj redukciji željezničkog prometa na okupiranom Krimu.

Od početka lipnja na snazi je zabrana putničkog prometa na autocestama R-150 (Belgorod – Starobilsk – Luhansk -Donetsk – Mariupol) i R-280 (Rostov-on-Don -Mariupol – Melitopol – Simferopol)

Iduće su se na ukrajinskoj meti našli i cestovni pravci koji idu sličnim rutama – posebno autoceste R-150 (od Belgoroda u Rusiji, preko okupiranih gradova Starobilska, Luganska i Donjecka do okupiranog Mariupolja na obali Azovskog mora) te nedavno sagrađena R-280 (od Rostova na Donu, preko okupiranih Mariupolja, Melitopolja i Čongara do Simferopolja na Krimu). Ovdje treba napomenuti da su sve učestaliji ukrajinski zračni napadi na promet po spomenutim rutama na jugu Ukrajine već 21. svibnja doveli do ruske zabrane cjelokupnog civilnog prometa cestom R-280 kroz okupirane dijelove Hersonske oblasti prema Krimu, a samo dan kasnije nastupila su i napadima uzrokovana ograničenja prodaje benzina i dizela za stanovnike Krima. No, napadi su itekako bili nastavljeni, tako da se u utorak, 9. lipnja, čulo kako je, radi tamošnjih gubitaka, 7. lipnja proglašena i potpuna zabrana ruskog vojnog prometa rutama R-280 „Novorossija“ (od Mariupolja do Krima) i A-291 „Tavrida“ (od Krimskog mosta do Sevastopolja), na kojima je tijekom prethodna dva tjedna ionako bilježen pad prometa od oko 71 posto (s ranijih oko 11.000 vozila na dan, od toga oko 3.800 kamiona, na oko 6.500 vozila na dan, od toga oko 1.100 kamiona, početkom lipnja) – koje sada vojna vozila moraju izbjegavati na račun priručnih ruta te zaobilaznih cesta.

Uz to, posljednjih dana napadi ukrajinskih dronova zaustavili su i cestovni promet preko već spomenutog mosta kod mjesta Čongar (prvo u noći na 7. lipnja oštećen korištenjem dronova tipa Behemot i FP, a onda ponovljeno u ranim satima 9. lipnja, što je navodno dovelo do njegova trajnijeg zatvaranja) – čime su i svi cestovni tereti između Krima i okupiranih dijelova Hersonske oblasti bili preusmjereni dalje na zapad, prema Armjansku i Perekopu (time ujedno i bliže ukrajinskim prostorima). Sve to učinilo je nužnim i novo operativno prestrojavanje ruske logistike, koju se sada (gdje je to moguće) prebacuje više od 100 km iza bojišnice – ne samo na južnom bojištu nego sve više i na istoku te sjeveroistoku (gdje je ukrajinski doseg 31. svibnja dobro ilustrirala scena leta kamikaza-dronova 3. korpusa Kopnene vojske Ukrajine iznad okupiranog grada Luganska, sada barem 110 km iza bojišnice).

Koje se tu bespilotne letjelice koriste?

Milijarder Eric Schmidt u posjetu Ukrajini u rujnu 2022.

Kao prvo, tu se posebno od kraja 2025. godine spominju letjelice nazvane „Stršljen“/„Hornet“, koje u suradnji s Ukrajincima proizvodi američko poduzeće Swift Beat LLC, u vlasništvu bivšeg direktora Eric(a) Schmidta iz Googlea. Ova suradnja, javno započeta u srpnju 2025., počela je već prije nekoliko mjeseci davati obilne plodove – masovnom pojavom letjelica koje bez problema napadaju ruske ciljeve 50–90 km iza ruskih linija. Riječ je o dronovima od oko 15 kg mase, raspona krila od oko 2,2 metra, koji krstare brzinom od 100 do 120 km/h uz maksimalni domet do 200 kilometara. One u nosu imaju dvije kamere, pokretane su strujom (lete vrlo tiho), a nose bojni teret do 5 kg – no posebno je važno njihovo prilično autonomno uočavanje ciljeva, kao i vizualna navigacija koja ih čini neovisnima o klasičnim satelitskim sustavima (što je još jedna dodatna točka otpornosti na mjere elektroničkog ratovanja) – dok se za vođenje do zone ciljeva koristi bilo radijska veza bilo ugrađeni Starlink terminal. Napomenimo da je od početka veljače ove godine na snagu stupila općenita velika prednost za Ukrajinu, kada je Elon Musk poslušao apele iz Kijeva te zatvorio sustav Starlink za ruske agresore na prostoru Ukrajine, čime su branitelji došli u iznimnu situaciju da sami koriste ovaj iznimno kvalitetan sustav komunikacije s postrojbama i oružjima u svojoj pozadini, na bojišnici te iza bojišnice na okupiranim dijelovima Ukrajine. Sve to zajedno omogućilo je letjelicama „Stršljen“ da budu vrlo efikasni lovci na ruske pokretne ciljeve na okupiranim dijelovima Ukrajine, uz činjenicu da je riječ o relativno jeftinim oružjima kojih se pojavilo dovoljno da prvo budu uočena kao poseban problem za Ruse, a potom ih je postupno u zraku bilo toliko mnogo da pojedine letjelice prije vlastitog napada mogu u bazu slati snimke neposredno prethodnih napada drugih takvih dronova, uz učestalu praksu i istodobnih udara na nizove ruskih vozila u vojnim konvojima.

Osim toga, kao drugo, moglo se tu čuti i za već spominjane ukrajinske bespilotne letjelice sustava FP-2, koje je tamošnje poduzeće Fire Point javnosti predstavilo u rujnu 2025. godine. Ovdje se radilo o prilagodbi njihove letjelice FP-1 (namijenjene za udare dugog dometa) – kojoj je domet smanjen s oko 1.400 na otprilike 200 km, dok je istodobno povećana nosivost (bojna glava od 105 kg, a neki spominju i avionske bombe od 120 kg, s oko 44 kg eksploziva). Ove letjelice, raspona krila od 6 m, uglavnom krstare brzinom od 140 do 180 km/h, a do sada su više puta bile poboljšavane i nadograđivane – posljednji put krajem svibnja, kada se dizajner Denis Štilerman hvalio promjenom konstrukcije krila, što je navodno omogućilo povećanje mase bojne glave do 200 kg i dosega do 370 km.

Ukrajinski dron Behemot – donekle sličan ruskom Shahedu (Photo: UNIAN)

Kao treće, posljednjih se dana tu govori i o novim ukrajinskim letjelicama tipa „Nilski konj“/„Behemot“, koje zajednički proizvode ukrajinska poduzeća GLEFA i Culver Aerospace. Ovi dronovi srednjeg dometa (navodno do 300 km) javnosti su predstavljeni 21. svibnja ove godine, a spomenuti napadi na cestovni most kod Čongara bili su im jedno od prvih operativnih djelovanja. Prema objavljenim podacima, riječ je o letjelicama grubo inspiriranima ruskim Shaheedima, raspona krila od 2,28 m, dugima oko 2,2 metra, koje u prednjem dijelu tijela navodno nose tandemsku bojnu glavu – s fragmentacijskim dijelom od 40 kg i termobaričkim dijelom od 35 kg. Kako se navodi, njih, osim jačine udara, karakterizira i iznimno niska standardna visina leta te mogućnosti automatiziranog, poluautomatiziranog ili izravnog FPV-vođenja (navodno uz korištenje komunikacije sustavom Starlink). Sve to im daje popriličnu preciznost, koja bi uskoro trebala biti i poboljšana operativnom suradnjom njihovih ukrajinskih proizvođača s njemačkom tvrtkom za bespilotne sustave Helsing (koja je u Europi na glasu po svojim AI rješenjima).

Dakle, sva ova nova sredstva predstavljaju proizvod ukrajinskog učenja ratnih lekcija, kojih se dohvatila tamošnja vojna industrija, inače u velikom zamahu zahvaljujući domaćoj inventivnosti, ali i europskoj podršci. No, treba još jednom istaknuti kako se nove modele bespilotnih letjelica tu razvija u samo nekoliko mjeseci, da bi se onda, po masovnoj proizvodnji i učestalom borbenom korištenju, praktično u hodu prionulo i njihovu daljnjem unapređivanju. Upravo sve te okolnosti čine ukrajinske Oružane snage i njihovu vojnu industriju tako bitnim uzorom u kojeg bi se i Europa trebala ugledati.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. lipnja 2026. pod nazivom “Ruse uništavaju ‘nilski konji‘ i ‘stršljenovi‘, logistika je u kaosu, pogledajte samo brojke” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-srednjeg-dometa-blokiraju-krim-i-rezu-rusku-logistiku-15716782

Petak, 5. lipnja je 98. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je, usprkos planu da završi u nekoliko dana, ipak bila na pragu ući u svoj 15. tjedan trajanja. Treba napomenuti kako su aktivna vojna djelovanja neprekidno trajala do američkog proglašenja primirja 7. travnja, dok je od 13. travnja na snazi i američka vanjska blokada Hormuza – kao odgovor na od početka intervencije održanu iransku blokadu unutrašnjosti tog istog tjesnaca. Usprkos navodnim pregovorima (koje američka strana redovito iznova reklamira i time pod kontrolom drži svjetska terminska tržišta energenata), sam je tjesnac ipak ostao uvelike zatvoren i njime tek povremeno prolaze pojedinačna plovila. Time je i glavnina svakovrsnog izvoza iz područja Perzijskog zaljeva zapravo blokirana već preko tri mjeseca, što se odražava na svjetske cijene ne samo nafte i njezinih derivata, nego i umjetnih gnojiva (što je već vidljivo smanjilo poljoprivredu u Australiji i Tajlandu), te aluminija, sumpora i niza drugih roba ovisnih o proizvodnim kapacitetima zemalja Zaljeva.

Na svemu tome nije ništa promijenio ni još jedan u nizu manevara američkog predsjednika Donalda Trumpa, odigran poslijepodne u subotu, 23. svibnja – kada se on pozvao na čelnike Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Pakistana, Turske, Egipta, Jordana i Bahreina – objavljujući kako je svojevrsni memorandum o razumijevanju SAD-a i Irana gotovo pa zaključen (uz obavljene i razgovore s čelnikom Izraela Benjaminom Netanyahuom). Kao i već nekoliko puta prije toga, i tada su se mnogi ponadali da je spomenuta intervencija pri kraju i tjesnac Hormuz pred otvaranjem, no takve nade su se krenule urušavati već idućega dana, u nedjelju, 24. svibnja. Naime, tada je Trump izašao sa svojim dopunama viđenja čitave ove krize, naglašavajući da je njegov sporazum s Iranom „izričito suprotan“ onome Baraka Obame iz sredine srpnja 2015. godine, odnosno „najbolji“ ikad, bez obzira na to što dogovora još nema. Samo dan kasnije, u ponedjeljak, 25. svibnja, Trump je svoj prijedlog jačanja odnosa s Izraelom pokušao pretvoriti u obvezu – „nakon svog posla koji su odradile SAD u pokušaju sređivanja ove kompleksne slagalice, trebalo bi biti obvezno da sve te države, kao minimum, simultano, potpisima pristupe Abrahamskim sporazumima“ (uz priznanje da bi možda „jedna ili dvije imale razloga da to ne naprave, i to će biti prihvaćeno, ali većina bi trebale biti spremne, voljne i sposobne da time ovaj sporazum s Iranom učine bitno više povijesnim događajem nego bi on to inače bio“). Jedino što je postigao tom porukom bilo je produbljenje problema s krugom saveznika SAD-a na Bliskom istoku, kojima ne dolazi u obzir Iranu prepustiti ukupnu ulogu jedinog izričitog zagovornika Palestinaca i Libanonaca u široj regiji.

Poslijepodne istoga dana situacija s Iranom progredirala je do otvorenih prijetnji, gdje se od te države tražilo da obogaćeni uranij (kojeg Trump iz nepoznatog razloga zove „nuklearnom prašinom“, iako se radi o plinovitom spoju u tankovima za čuvanje) preda SAD-u ili pristane „uništiti“ kod sebe ili negdje drugdje – sve pod kontrolom neke „Komisije za atomsku energiju“ (AEC), što je možda Trumpov doživljaj „Međunarodne agencije za atomsku energiju“ (IAEA), iako zbunjuje da je tijelo pod točno navedenim nazivom od 1946. do 1974. godine postojalo u samim Sjedinjenim Državama. Ipak, ovakve objave Donalda Trumpa gotovo su trenutačno, baš kao i u nekoliko ranijih navrata, krenule djelovati na međunarodna terminska tržišta nafte – gdje su se cijene strmoglavile oko 7 posto u očekivanju mira koji samo što nije. Tako su cijene nafte WTI pale s 96,65 USD po barelu u petak, 22. svibnja, na 91,3 USD u predvečerje ponedjeljka, 25. svibnja, dok su cijene nafte Brent pale sa 104,36 USD po barelu na 95,98 USD u večernjim satima ponedjeljka, 25. svibnja. Usprkos višestrukim iznenađenjima i incidentima, ovakav se trend pada cijena nastavio čitavog radnog tjedna, da bi spomenuta cijena nafte WTI do petka, 29. svibnja, završila na 86,54 USD po barelu, a nafte Brent na 90,49 USD po barelu – sve bez ikakvih stvarnih promjena na terenu, čisto na riječ američkog predsjednika, uz nadu u opći mir i brzo otvaranje Hormuza.

Neslaganja oko sporazuma i navodni pregovori

Dok je Trump krajem svibnja najavljivao sporazum kao nešto neposredno i uvelike utanačeno, iz Irana se već u ponedjeljak, 25. svibnja, moglo čuti da (1) „ne potpisujemo nikakav sporazum sa SAD-om“, zatim da (2) „nismo blizu postizanja sporazuma“, te (3) da je Tehran zapravo bliže prekidanju svih pregovora. Dan kasnije te su naznake bile pojačane prvim izričitim povezivanjem mira s Iranom i prekida izraelskog ratovanja u Libanonu, da bi se tijekom utorka, 26. svibnja, moglo čuti kako Hutiji u Jemenu dopremaju dodatno raketno naoružanje prema tjesnacu Bab al-Mandeb. Opcija kompletnog zatvaranja tog pristupa Crvenom moru i Sueskom kanalu postala je izričito sredstvo iranske prijetnje za slučaj izraelske vojne eskalacije samo koji dan kasnije, u ponedjeljak, 1. lipnja ove godine. Ipak, paralelno s incidentima nastavili su u javnost curiti i pojedini detalji mogućih razgovora i inicijalnog sporazuma (memoranduma o razumijevanju) od 14 točaka. Među ostalim, na američko spominjanje da bi se prvo sklapao mirovni sporazum koji bi otvorio Hormuz, a onda možda u 30 ili 60 dana riješilo nuklearno pitanje – s iranske se strane odgovorilo inzistiranjem da bi odmah trebalo odblokirati barem dio iranskog novca zamrznutih sankcijama, dok bi do otvaranja Hormuza došlo tek 30 dana po sklapanju sporazuma (s potpuno nejasnom perspektivom razgovora o nuklearnim pitanjima i iranskom raketnom programu). Za oko 24 milijarde USD blokiranog iranskog novca (dok pojedini izvori tu spominju i znatno veće iznose), spominjalo se razgovore s Katarom o brzom deblokiranju 12 milijardi, što je već 26. svibnja bilo i javno demantirano. Ipak, zanimljivo je tu uočiti da bi odblokiranje negdje izvan SAD-a za Donalda Trumpa zapravo bilo povoljno – jer bi to ipak predstavljalo gestu prema Iranu, ali bi se ujedno izbjeglo izravno slanje gotovog novca iz SAD-a u Iran, za kakvo se Trump već godinama ruga Baraku Obami. Riječ je tu bila o isporuci oko 1,7 milijardi USD tijekom 2016. godine, gdje je oko 400 milijuna bilo vraćeno temeljem neuspjele kupovine oružja iz 1970-ih, dok je preostalih oko 1,3 milijarde USD predstavljalo kamate za tu već spomenutu glavnicu. U svemu tome ipak je ostalo nejasno je li i sada Katar ujedno i glavni američki posrednik (kojeg je 26. svibnja posjetila i velika iranska delegacija), ili ta uloga i nadalje pripada Pakistanu.

Do četvrtka, 28. svibnja, iz Irana se opet moglo čuti kako dogovora još nema, iako se navodilo (1) produljenje primirja za dodatnih 60 dana, (2) mir u Iranu, Libanonu i Jemenu, (3) iransko otvaranje Hormuza i uklanjanje mina u roku od 30 dana, (4) američko dizanje pomorske blokade Irana, (5) slobodan prolaz Hormuzom tijekom 60 dana uz potencijalne iranske „servisne takse“, (6) okvir za vođenje razgovora o nuklearnim temama, (7) iransku potvrdu kako se „neće kretati prema nuklearnom oružju“ i (8) obustavu obogaćivanja uranija tijekom trajanja sporazuma i najavljenih razgovora o nuklearnim temama. Navodno je ostalo otvoreno pitanje (1) iranskih taksi na promet Hormuzom nakon roka od 60 dana, (2) pitanje uklanjanja visoko obogaćenog uranija iz Irana (uz spomen Rusije ili Kine), (3) pitanje odmrzavanja sankcijama blokiranog iranskog novca (navodno pola odmah i pola na kraju perioda iz sporazuma) i (4) postupka postupnog ukidanja američkih sankcija prema Iranu, ovisno o ispunjavanju ostatka sporazuma. Dok je ostalo potpuno otvoreno (5) pitanje investicija SAD-a u obnovu Irana (oko 300 milijardi USD koje bi Trump trebao i osobno promovirati) – iz Tehrana se čulo da vlasti itekako imaju problema s američkim prijedlozima. Posebno se to odnosi na traženo izručenje obogaćenog uranija u inozemstvo te predloženo produženje primirja (podložno učestalim incidentima) za dodatnih 60 dana – sve začinjeno i iranskim najavama čvrstih vojnih odgovora na sva strana vojna djelovanja i „provokacije“. Stanje tu ne olakšava ni iransko gledište da je svako američko pregovaranje zapravo izvor dodatnih rizika budući da Trump najviše voli napasti dok razgovori aktivno traju. Na sve to je Donald Trump do petka, 29. svibnja, reagirao novim pooštrenjem dotadašnjih američkih zahtjeva, za koje se iranski odgovor očekivao za tri dana – dakle, u ponedjeljak, 1. lipnja. Da u međuvremenu ne bude dosadno, 29. svibnja iz američkog Ministarstva financija paralelno su objavili i dodatne sankcije vezane uz Iran – ovoga puta prema osam dodatnih brodova iranske tzv. „sive flote“ te još 15 trgovačkih i energetskih poduzeća u UAE (Dubaiju) i širom Kine, među kojima su neka pomagala vlastima u Tehranu da operativno nadoknade manjkove benzina za iransko stanovništvo (gdje lokalne rafinerije već neko vrijeme jedva proizvode oko 114 milijuna litara na dan, a potrošnja je oko 143 milijuna litara dnevno) – dok je Pentagon istoga dana najavio i potencijalni početak neke operacije širom Hormuza (možda barem djelomično samostalno razminiranje), uz upozorenja Irancima da bi se mogli naći pod napadom ako se budu miješali.

Novi tjedan opet je započeo vijestima kako su SAD i Trump nadomak „vrlo dobrog“ sporazuma s Iranom, što ovoga puta, u svjetlu oružanih incidenata, više nije dovelo do ikakvog ozbiljnijeg pada cijena na tržištima nafte. Dapače, poskupljenja su i nastavljena kada je 1. lipnja Iran objavio kako, radi nastavka izraelskih napada u Libanonu, do daljnjega obustavlja svu komunikaciju (pa i mirovne pregovore) sa Sjedinjenim Državama putem Pakistana – što je Trump za američke medije komentirao riječima: „Ne zanima me ako su gotovi, iskreno. Stvarno mi nije stalo. Ne može mi biti manje stalo. Ako su gotovi, gotovi su. Ako nisu gotovi, znate, mislim da su uzeli previše vremena. Iskreno, mislim da su počeli biti jako dosadni“. Ipak, dok su cijene nafte skočile preko 6 posto gotovo momentalno, još istog dana se onda čulo o žestokom telefonskom razgovoru Trumpa i Netanyahua, punom uvreda i vrištanja, kojim je brzo bio obuzdan izraelski vojni avanturizam u Libanonu. To posebno stoji kad se ima u vidu objavu Donalda Trumpa od 2. lipnja kako svi mirovni pregovori i dalje nesmetano traju (optuživši medije da šire laži o zastojima i problemima), da bi se onda čulo i o kontaktima SAD-a s predstavnicima Hezbollaha – što je u četvrtak, 4. lipnja, postavilo osnove za produženo primirje ako ta organizacija prestane napadati Izrael i povuče svoje borce iz zone južno od rijeke Litani.

Dodatni konkretni problem za Sjedinjene Države predstavljaju i tihi razgovori Irana te Omana, kao obalnih država u Hormuškom tjesnacu, o mogućoj zajedničkoj kontroli tjesnaca i naplatama nekakvih davanja za prolaz (pod kojim već nazivom ili opravdanjem). Po saznavanju za ove razgovore u srijedu, 27. svibnja, Donald Trump je i javno zaprijetio „dizanjem u zrak“ Omana, što je posebno loše odjeknulo u svjetlu činjenice kako su vlasti u Muscatu tradicionalno čvrsti zapadni saveznik (početkom ovog rata i pod iranskom paljbom radi opskrbe američkih ratnih brodova u tamošnjoj luci Duqm) – koje se u veljači ove godine koristilo i kao posrednike za pregovore s Iranom, bez da su bili obaviješteni o planiranom početku američkih ratnih operacija usred pregovora koje su pomagali. Pitanje je hoće li slično proći i vlasti Katara, koje su objavile da im je podnošljivo privremeno plaćanje taksi za prolaz Hormuzom, posebno ako bi ti novci bili korišteni za razminiranje tjesnaca.

Reakcije i incidenti

Tjedan od ponedjeljka, 25., do petka, 29. svibnja, bio je obilježen nizom incidenata. Tako se u noći na utorak, 26. svibnja, bilježilo američko potapanje dviju iranskih brzih brodica (za koje je američko Središnje zapovjedništvo tvrdilo da postavljaju dodatne mine u Hormuzu) – na što su Iranci onda, izgleda, otvorili vatru na brodove SAD-a u Omanskom zaljevu, što je izravno dovelo do američkog „defenzivnog“ bombardiranja ciljeva oko iranskih luka Bandar Abbas, Sirik i Jask te na otocima Qeshm i Larak kao navodnim izvorištima napada. Tijekom idućih sati, u utorak, 26. svibnja, vidjeli su se i požari na iranskom otoku Harg (ali ne i na tamošnjoj naftnoj infrastrukturi), a čulo se i o iranskim djelovanjima oko Hormuza – o rušenju barem dviju američkih bespilotnih letjelica MQ-9 Reaper, te navodnom gađanju letjelice RQ-4 Global Hawk i borbenog aviona F-35. Slični su incidenti bili bilježeni i u srijedu, 27. svibnja, kada se čulo za oštećenje tankera „Olimpic Life“ u Omanskom zaljevu, te onda i tri eksplozije istočno od Bandar Abbasa (moguća smrt zapovjednika mornarice iranske Revolucionarne garde, brigadnog generala Alija Azmaeija). Dok se iz Irana tvrdilo kako se tu radi o otvaranju vatre na više brodova ugašenih sustava za identifikaciju koji su pokušavali proći Hormuzom mimo iranske rute, američki izvori su spominjali rušenje barem četiri drona koji su napadali civilno te američko vojno plovilo, uz uzvratne udare po izvorima napada. Ipak, do jutra u četvrtak, 28. svibnja, čulo se i o daljnjem koraku međusobnih uzvrata u okviru drugog težeg incidenta u tjedan dana – o iranskom noćnom napadu balističkim raketama na bazu Ali Al Salem u Kuvajtu, kao osvetu za raniji američki napad na lansere bespilotnih letjelica kod Bandar Abbasa.

Pojedini izvori sličnu su situaciju spominjali i u večernjim satima četvrtka, 28. svibnja – s iranskim ispaljivanjem raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr prema četiri broda u tihom prolazu Hormuzom, ali ovoga puta bez američkog uzvrata (eksplozije kod luke Bandar Kangan na središnjem dijelu iranske obale u Perzijskom zaljevu navodno su bile izazvane zatajenjem vlastitih raketa). Zato se u petak, 29. svibnja, navodilo američke napade od večeri ranije, navodno na zapovjedno mjesto mornarice iranske Revolucionarne garde na jugoistoku Tehrana – da bi onda u javnost dospjele i vijesti o američkom onesposobljavanju teretnog broda „Lian Star“ pod zastavom Gambije, koji je pokušao probiti blokadu prema iranskoj luci, da bi onda ostao bez pogona pod raketnim napadom borbenog helikoptera AH-64E Apache. Zauzvrat, Iranci su opet raketama gađali američku bazu Ali Al Salem u Kuvajtu – gdje se navodno bilježilo ranjavanje više vojnika i šteta na još dvama dronovima tipa MQ-9 Reaper. Jednako tako se u nedjelju, 31. svibnja, opet čulo i o navodnom rušenju još jednog američkog drona nad iranskim vodama Zaljeva, a do ponedjeljka, 1. lipnja, osveta za američko gađanje broda „Lian Star“ pretvorila se i u pogodak vjerojatno pomorskog kamikaza-drona u teretnjak „MSC Sariska V“ pod panamskom zastavom, ali u vlasništvu Donaldu Trumpu bliske američke obitelji Aponte – navodno oko 40 milja jugoistočno od obala Iraka u Perzijskom zaljevu – da bi se pod iranskim balističkim raketama onda opet našla i već spominjana baza SAD-a u Kuvajtu.

Do večeri u utorak, 2. lipnja, bilježilo se američko onesposobljavanje tankera „Lexie“ pod zastavom Bocvane, kojem je raketom oštećen pogon na putu prema iranskom otoku Harg – nakon čega su se bilježile i eksplozije kod iranskog otoka Qeshm u Hormuzu (posebno gađan jedan telekomunikacijski toranj). Do srijede, 3. lipnja, onda se čulo i o uzvratnim napadima Irana prema Kuvajtu – po bazi Ali Al Salem i kompleksu „Camp Arifjan“, ali i zračnoj bazi Mubarak uz tamošnji civilni međunarodni aerodrom – u zapovjedništvo američke 5. flote u Bahreinu, američke baze u UAE (presretanje 15 raketa i četiri drona), te ciljeve kod Erbila u kurdskom dijelu Iraka. Dok su iz američkog CENTCOM-a tvrdili da je pet balističkih raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr bilo uspješno presretnuto (dvije iznad Kuvajta i tri nad Bahreinom), ipak su se na terenu vidjeli pogoci – posebno udar kamikaza-drona u krov Terminala 1 međunarodnog aerodroma u Kuvajtu (jedan mrtav i preko 60 ranjenih civila), te pogodak kontejnerskog broda „MSC Panaya“ pod liberijskom zastavom u Bahreinu (opet vlasništvo obitelji Aponte). Kao dio primirja koje je za Donalda Trumpa tek faza u kojoj se „nešto umjerenije puca“, tijekom 3. lipnja slijedili su američki uzvrati u Tehranu, Karaju, Bojnourdu, Robat Karimu i Urmiji. Četvrtak, 4. lipnja, zato je donio američku kontrolu broda „MT Davina“ u Indijskom oceanu, iransku vatru po američkim razaračima u Hormuzu, te onda i napade na naftnu infrastrukturu UAE-a i Omana (tamošnji glavni terminal Mina al Fahal još i jutros pod napadom dronova).

Izraelski udari po Tiru, 28. svibnja 2026. godine

Prostorno odvojeno, ali sadržajno povezano bilo je i preko 70 raznih izraelskih napada u Libanonu tijekom ponedjeljka, 25. svibnja, uz najave iz Tel Aviva i daljnjih akcija, posebno protiv ciljeva u bejrutskom južnom predgrađu Dahieh. Takva je borbena djelovanja Izrael nastavio i 27. svibnja, uz vijesti o širenju kopnenih operacija prema zoni rijeke Litani na jugu Libanona. U četvrtak, 28. svibnja, bilježili su se izraelski zračni napadi u Bejrutu, navodno na Alija al-Husaynija, zapovjednika Hezbollahove postrojbe Divizija Imama Huseina. Sjedinjene Države do početka lipnja ipak su uspjele održati još jedan krug pregovora Izraela i Libanona – ne bi li obuzdale tamošnje ratovanje koje je od ponedjeljka, 1. lipnja, izričito postalo problemom u pregovorima SAD-a s Iranom, uz konkretne najave i moguće obnove iranskih napada na Izrael ako se nastave bombardiranja Bejruta.

Promet kroz Hormuz

Iza iranske i američke blokade Hormuza zaustavljeno je barem 60 milijuna barela iranske nafte, vrijedne preko 6 milijardi USD, a najmanje četiri velika iranska tankera s oko sedam milijuna barela sirove nafte neuspješno su pokušala izaći iz Hormuza krajem svibnja, da bi tek 4. lipnja uspjeli krenuti prema Kini. Za razliku od toga, 30. svibnja iz zapadnih se medija moglo saznati kako je od oko 109 neiranskih većih tankera (preko 700.000 barela) zarobljenih u Zaljevu, izaći uspjelo njih 29, odnosno oko četvrtina te flote – dok je u Zaljevu na brodovima ostalo zarobljeno oko 99 milijuna barela neiranske sirove nafte te još oko 37 milijuna barela destilata. Ipak, za razliku od ranijih vremena, kada su sustave automatskog lociranja gasili uglavnom brodovi natovareni sankcioniranim teretima, od kraja svibnja postalo je jasno da postupno glavnina svih plovila u regiji Hormuza tako nastoji izbjeći lociranje (pri ulascima u pojedine luke, a možda i tijekom tihog prikradanja kroz tjesnac).

Sjedinjene Države 23. svibnja objavile su kako je njihova blokada zaustavila jubilarno 100. iransko plovilo, da bi ta brojka do 28. svibnja dostigla 111 brodova, a do 4. lipnja ukupno 127 komercijalnih plovila (uz ukupno još šest onesposobljenih radi pokušaja proboja i 36 propuštenih iz humanitarnih razloga). Ujedno, prema američkim medijima, u zadnja tri tjedna svibnja SAD su uspjele kroz Hormuz u oba smjera mimo Irana tiho prepratiti oko 70 raznih komercijalnih plovila s ugašenim sustavima za identifikaciju – što je doprinijelo nizu uočenih incidenata i okršaja tijekom klimavog primirja. Do 2. lipnja čulo se kako je kroz američku blokadu, izgleda, ukupno prošlo 261 plovilo (132 tankera i 129 teretnjaka), što je u najboljem slučaju bilo oko 37 plovila dnevno ili tek četvrtina dnevnog prometa prije rata – od čega u proteklom tjednu njih 56 (ulazno 27 te izlazno 29 brodova, od toga 18 tankera). Naravno, sve su te brojke itekako nepouzdane i podložne čestim korekcijama. Nasuprot tome, i Iran je krajem svibnja uporno spominjao dnevne prolaske više desetaka plovila kroz Hormuz, iako je tu bilo prilično jasno da se broje i razna mala plovila ne bi li se ostavio dojam širokog intenziviranja prometa pod nacionalnim nadzorom. Od 25. do 26. svibnja tako se spominjao prolaz kroz Hormuz za 25 raznih plovila uz iransku dozvolu (među ostalim i jedan LPG-tanker, te grčki suezmax tanker „Minerva Evropi“ s iračkom naftom za Francusku – prvo takvo plovilo za Europu od početka rata), dok je utorak, 26. svibnja, bilježio i prolaz još dvaju velikih tankera (oko četiri milijuna barela nafte iz Saudijske Arabije i UAE-a).

Iako je američko Ministarstvo financija baš 26. svibnja sankcioniranjem iranske „Uprave za Perzijski zaljev“ znatno otežalo posao (i plaćanja taksi) svima koji bi se o prolazu kroz Hormuz dogovarali s Iranom, ipak se u srijedu, 27. svibnja, prvo čulo za prolazak osam brodova kroz Hormuz (četiri iranskom rutom, među njima i jedan tanker, te još četiri teretnjaka rutom uz omansku obalu, pretpostavljeno uz američku pomoć) – a onda još i za nesmetani izlazak kineskog tankera „Hua Lin Wan“. Do jutra u nedjelju, 31. svibnja, s iranske strane čulo se o prolazu 28 plovila kroz Hormuz u razdoblju od 24 sata (neovisni izvori kažu „desetak“) – odnosno njih ukupno 363 od proglašenja primirja početkom travnja, što je za Iran navodno uprihodilo oko 1,5 milijardi USD na ime putnih pristojbi (do 56 milijuna USD dnevno), koje od 31. svibnja u Hormuzu izravno prikupljaju i namjenska plovila iz Irana. U utorak, 2. lipnja, Iran je spominjao prolaz 24 broda u 24 sata.

No, kad se jednom Hormuz potpuno otvori, to nipošto neće značiti i brzi povratak na predratnu proizvodnju nafte, budući da bi dio produkcije mogao ostati trajnom žrtvom prisilnih zatvaranja proizvodnih izvora (procjene idu od manjka oko 6 posto, oko 700.000 barela na dan, pa sve do 2 milijuna barela na dan). Za sve to, naravno, trebat će vremena, baš kao i za ponovno pokretanje prerade i transporta nafte i derivata širom svijeta. No i taj element pokretanja svekolikog pomorskog izvoza iz zone Perzijskog zaljeva mogao bi biti otežan još jednim prirodnim elementom. Naime, stotine i tisuće raznih brodova već mjesecima više ili manje nepokretno stoji u toplim vodama Perzijskog zaljeva (oko 30 stupnjeva Celzija, a i više u Omanskom moru), čekajući bilo kraj rata ili barem otvaranje Hormuza. Tijekom takvog čekanja bilježi se pojačani obraštaj brodskih trupova vitičarima (specifičnim morskim rakovima), što će u najboljem slučaju usporiti obnovljenu plovidbu i tražiti dodatno održavanje u nju uključenih plovila, ako iznimno intenzivni obraštaj ne zaustavi i funkcioniranje pojedinih vitalnih brodskih sustava – kada bi interventna čišćenja mogla postati preduvjetom bilo kakvog ponovnog pokretanja tamošnje mase nagomilanih brodova.

Faktori dosadašnjeg obuzdavanja rasta cijene nafte

Praktično od početka rata u Iranu periodično se čuje o zaobilaznim naftovodima kojima Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati dio svoje proizvodnje izvoze mimo Hormuza. Nažalost, ta se infrastruktura pokazala nedovoljnom i relativno nepouzdanom – gdje saudijski izvoz iz luke Janbu na Crvenom moru umjesto teorijskih i do sedam milijuna barela nafte dnevno izgleda da varira oko 3,5 milijuna (od maksimalnih oko 4,5 milijuna barela dnevno do minimuma od oko 2,75 milijuna barela na dan). Ipak, uz već spomenuta propagandna nastojanja Donalda Trumpa, navodno su još dva bitna faktora znatno utjecala na za sada neuobičajeno suzdržano ponašanje naftnih tržišta u okolnostima rata s Iranom i zatvaranja Hormuza.

Kao prvo, riječ je o ponašanju Kine, koja je u zadnje vrijeme zapravo ozbiljno smanjila svoje kupovine nafte na svjetskom tržištu (barem za 5–6 milijuna barela dnevno), čime je barem donekle smanjila porast potražnje, a onda utjecala i na sporije kretanje cijena. Kako u isto vrijeme nema naznaka da se u Kini ozbiljno štedi energente, izgleda da se kupovine iz inozemstva nadomještaju iz zadnjih godina skupljanih domaćih strateških rezervi (što ujedno lagano smanjuje i tenzije oko Tajvana, budući da se duže nagađalo da je smisao tih rezervi upravo izdržavanje blokade po kineskoj agresiji na Tajvan, a sada one imaju i drugu korisnu svrhu). Kako izgleda, uz normalnu potrošnju njihove bi zalihe mogle izdržati do sredine rujna uz dnevni ritam crpljenja od tehnički maksimalnih 1–1,5 milijuna barela na dan, dok stručnjaci procjenjuju bitno kraće rokove za dostizanje opasno niskih razina strateških rezervi SAD-a i Japana – po nekima tek još 2 do 3 tjedna u lipnju, nakon čega bi prosječne cijene goriva u SAD-u mogle skočiti i prema 6,5 USD za galon (za potrošače teško podnošljivih oko 1,48 eura za litru).

To je bitno, kao drugo, budući da se ustrajno nastavlja i međunarodno otpuštanje nafte i derivata iz raznih nacionalnih strateških rezervi, pod okriljem Međunarodne agencije za energiju (IEA) i dogovora postignutog još 11. ožujka, u drugom tjednu intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Ovdje se spominje oko 2,5 milijuna barela dnevno, od čega jedan ozbiljan dio otpada na strateške zalihe SAD-a, koje navodno iz tehničkih razloga mogu iz skladišta otpuštati oko 1,3 milijuna barela na dan. Konkretno, nakon rekordnog američkog otpuštanja oko 17,8 milijuna barela iz državnih i komercijalnih zaliha do 17. svibnja, u tjednu do 25. svibnja opet se bilježilo gotovo rekordnih 17,4 milijuna barela (12,4 milijuna barela nafte, 9,1 iz strateških i još 3,3 iz komercijalnih rezervi, a onda još 2,6 milijuna barela benzina i 2,1 milijun barela dizela) – da bi se do 1. lipnja spominjalo kako su SAD u tjednu do 29. svibnja otpustile ukupno 16 milijuna barela sirove nafte (8 milijuna iz strateških zaliha te još 8 iz komercijalnih zaliha), nastavljajući tu povijesno radikalnu i teško održivu praksu koja bi strateške zalihe SAD-a do kolovoza mogla spustiti na operativni minimum. Uz to, u Sjedinjenim Državama se od sredine travnja te tijekom svibnja bilježilo i znatno koncentriranje komercijalnih rafinerija na proizvodnju avionskog goriva i dizela – temeljem inozemnih manjkova, povećane cijene te veće zarade – što bi u dogledno vrijeme moglo otvoriti istodobni domaći manjak proizvodnje benzina, te posebno i manje atraktivnih derivata (ulja, maziva, brodskog goriva). Do tada, već se 3. lipnja bilježilo padanje nacionalnih zaliha destilata ispod 100 milijuna barela, po prvi put u 30 godina.

Perspektiva širih vojnih djelovanja

USS Boxer, pogled na naplavni dok

Treba naglasiti da se zadnjih dana gotovo napadno sve manje ozbiljno spominje mogućnost neke nove velike eskalacije rata u Iranu. Ne samo da je Iran 26. svibnja krenuo postupno obnavljati svoj civilni pristup internetu, već je mirno proteklo i ovogodišnje muslimansko hodočašće u Saudijsku Arabiju od nedjelje, 24., do subote, 30. svibnja. Kao idući faktor protiv ponovnog šireg ratovanja spominje se još i američko domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva od 11. lipnja do 19. srpnja ove godine, te proslava 250. godišnjice neovisnosti SAD-a (kako u vrijeme rođendana Donalda Trumpa, 14. lipnja, tako i na samu godišnjicu, 4. srpnja). Uz to, treba napomenuti i praktično smanjivanje američkog resursa za kopnene operacije, budući da je desantni nosač USS Boxer (LHD-4) 30. svibnja prošao istočno od Singapura – što je posebno bitno u svjetlu činjenice da to plovilo ima veliki naplavni dok vrlo koristan pri izvođenju operacija desanta, dok sličan američki brod USS Tripoli (LHA-7) zaostao kod Irana takav naplavni dok nema (na račun proširenog hangara za F-35 Lightning II i pripadajuće opskrbe).

Ujedno se moglo čuti i da je britansko specijalizirano plovilo RFA Lyme Bay, izričito namijenjeno baziranju dronova za razminiranje, 25. svibnja napustilo Gibraltar i onda stalo u francuskoj luci Toulon radi ukrcaja dodatne opreme i ljudstva – ne bi li u nedjelju, 31. svibnja, nastavilo plovidbu u smjeru Sueza. Priključivanjem tog plovila flotnom sastavu oko francuskog nosača zrakoplova Charles de Gaulle (R91) u vodama Omana u praksu bi se krenula prelijevati zamisao o britansko-francuskom vođenju koalicije barem 15 država za potencijalno razminiranje Hormuza i pratnju kroz tjesnac – ali tek nakon okončanja tamošnjih ratnih operacija. Dakle, približavanje ovih europskih resursa prostoru Hormuza također polagano ukazuje na mogućnost mirnog rješenja ove ratne situacije koja trenutačno bukti kroz brojne incidente, dok nadalje traju i blokade prometa kroz taj prolaz strateški bitan za razne aspekte međunarodnog gospodarstva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 5. lipnja 2026. pod nazivom “Kina bi mogla izdržati do sredine rujna, a SAD je nadomak opasne razine. Ovo nije viđeno 30 godina” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-trumpove-najave-cijene-nafte-sukobi-pregovori-15715499

Subota, 23. svibnja, ujedno je 85. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je trebala trajati maksimalno 4 do 6 tjedana, a sada je došla do kraja svojeg 12. tjedna trajanja. Pri tome treba naglasiti da su intenzivne zrakoplovne operacije trajale do 7. travnja, da bi onda od 13. travnja američki predsjednik Donald Trump tijekom „primirja“ započeo i američku pomorsku blokadu Irana koja traje sve do danas. Budući da se pomorske blokade itekako broje u mornarička borbena djelovanja, time se zapravo ne može ni pričati o pravom primirju SAD-a i Izraela s Iranom, već je tu na djelu tek manje zatišje u itekako tekućem vojnom i ekonomskom sučeljavanju ovih država (gdje je 15. svibnja i Izrael na još 45 dana produžio svoje iznimno krhko primirje u Libanonu). Sve ove nesigurnosti postaju još i više vidljive kad uzmemo u obzir da je barem od početka mjeseca ožujka za međunarodni promet praktično zatvoren strateški važan pomorski tjesnac Hormuz – čime se iz dana u dan pojačava pritisak na globalnu opskrbu energentima (sirova nafta, razni naftni derivati, plin), ali, uz ostalo, i umjetnim gnojivima, aluminijem, sumporom te helijem.

Bilježi se niz medijsko-burzovnih intervencija Donalda Trumpa

Činjenica ovog zastoja iz dana u dan otežava život i poslovanje brojnim državama i gospodarstvima širom svijeta – što treba neprekidno držati u vidu dok iz dana u dan i iz tjedna u tjedan slušamo o sve novim i novijim političkim ili diplomatskim prepucavanjima SAD-a i Irana, uz najave kako rat samo što nije gotov. U svemu tome nije nipošto slučajno da većina prijetnji Iranu redovito dolazi krajem tjedna ili za vikend, dok onda početkom radnog tjedna (kad se otvore burze) Trump redovito smiruje stvari najavama pregovora ili mirovnih sporazuma. Fascinantno je jedino kako terminska tržišta energenata iz tjedna u tjedan dalje „pasu“ te priče američkog predsjednika, dok se istodobno začuđujuće malo pažnje posvećuje stanju na fizičkim tržištima tih istih proizvoda (na kojima cijene itekako divljaju). Ujedno, treba napomenuti i vidljivi porast utjecaja Kine na ova, ali i druga vanjskopolitička pitanja – gdje se moglo vidjeti da je Peking prvo ugostio iranskog ministra vanjskih poslova početkom svibnja, pa Donalda Trumpa 14. i 15. svibnja, onda i Vladimira Putina na temu Ukrajine te izvoza energenata (ali i Irana) 19. i 20. svibnja, da bi od 23. do 25. svibnja ondje bio dočekan i pakistanski premijer Sharif – sve to uz vrlo malo otkrivanja stvarnih kineskih karata ili ikakvih ozbiljnih popuštanja partnerima.

Kroz Hormuz brodovi „na kapaljku“

Razni bordovi i dalje nagomilani s obje strane Hormuza

Na spomenuta kretanja cijena po spot-tržištima ima velik utjecaj i stvarni promet brodova kroz Hormuški tjesnac – međunarodni plovni put koji je s jedne strane zatvoren iranskom blokadom (koja zaustavlja brodove SAD-a i Izraela, ali i plovila iz Europe te država sa zapadne obale Perzijskog zaljeva), a s druge (vanjske) strane još i američkom blokadom koja nastoji zaustavljati brodove koji su imali veze s iranskim lukama, te plovila u povratku prema Iranu. Iako obje ove blokade više ili manje rade, također nije dvojbeno da obje na trenutke izgledaju porozno, a očigledno su povremeno i politički uvjetovane. Time se u javnoj sferi redovito operira različitim brojevima o prolazu brodova – gdje treba razlikovati službene navode (američke i iranske), ali i navode o povremenim prolazima brodova mimo kontrola, uz ugašene identifikacijske sustave – što je možda i olakšano visokim razinama tamošnjih ometanja satelitske navigacije i svih drugih elektroničkih komunikacija. Tako se do 18. svibnja čulo o dolasku natrag u Iran barem triju manjih praznih tankera (ukupno 1,9 milijuna barela prostora), koji su se odmah pridružili većem broju takvih plovila spremnih za skladištenje nafte do otvaranja bilo kakve mogućnosti izvoza. Prema svježim procjenama, kod iranskog otoka Harg je na vezu barem 27 tankera (od toga 18 VLCC), dok kod iranske luke Chabahar stoji njih 12 (od toga 5 VLCC). Dobar dio toga su plovila u službi plovećih skladišta koja produžavaju sposobnost Irana da odolijeva pomorskoj blokadi izvoza, dok je još barem 80 tankera u pokušaju tranzita kroz iranske vode i luke, što SAD pokušavaju aktivno suzbijati. Navodno je to oko dvije trećine ukupnih iranskih plovila tog tipa, dok preostala trećina stoji nadomak Kine i čeka iskrcaj energenata kad to vlasti u Pekingu požele.

Sjedinjene Američke Države su do četvrtka, 21. svibnja, u okviru svojeg Zapovjedništva Centar navodno zaustavile 94 komercijalna plovila (od toga 22 u zadnjih tjedan dana), te onesposobile 4 broda koji su se oglušivali o pozive na zaokret i pokušavali probiti blokadu. Osim toga, 19. svibnja bilježilo se američko zauzimanje tankera „Skywave“ u Indijskom oceanu, plovila koje se nakon 11. ožujka iskralo iz Zaljeva, negdje u vodama Malezije prekrcalo teret i sad bilo na povratku u Iran. Zadnje helikoptersko iskrcavanje marinaca bilo je odrađeno u srijedu, 20. svibnja, na mali tanker „Celestial Sea“. Pri tome, treba napomenuti da se od sredine travnja do sredine svibnja čulo o gotovo potpunom prestanku iranskog izvoza nafte (uz samo manje uspjehe u izvozu derivata tankerima koji još nisu sankcionirani), što se donekle promijenilo u zadnjih desetak dana. Naime, nakon posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija Kini 6. svibnja, uoči dolaska u Kinu i američkog predsjednika Trumpa Iran je objavio namjeru propuštanja niza kineskih plovila kroz svoju blokadu Hormuza – da bi ih onda, izgleda, i Sjedinjene Države pustile izaći kroz njihovu vanjsku blokadu. Tako se u srijedu, 13. svibnja, bilježilo barem šest kineskih brodova (pet tankera, jedan LPG-brod i jedan brod za prijevoz vozila), što ipak nije pomoglo Donaldu Trumpu u postizanju bilo kojeg od najavljivanih većih diplomatskih ciljeva u Pekingu 14. i 15. svibnja.

U nedjelju, 10. svibnja, bilježilo se prolaz velikog grčkog tankera pod malteškom zastavom (iračka nafta, dogovor s Iranom), da bi 13. svibnja tri tankera s iračkom naftom prošla iransku, ali ne i američku blokadu (jer se, navodno, plaćanje prolaza Irancima ponekad tretira kao podrška režimu u Teheranu), a jedan kineski tanker je, navodno, izašao iz Hormuza. Zato se u četvrtak, 14. svibnja, iz iranskih izvora govorilo o 30 brodova u prolazu iranskim koridorom uz plaćanje, dok su zapadni izvori naglašavali jedan japanski tanker koji je izašao kroz obje blokade s kuvajtskom i emiratskom naftom. Ipak, tijekom utorka, 19., i srijede, 20. svibnja, registriran je prolaz barem 16 raznih brodova, četiri u utorak i desetak u srijedu (dok iranski izvori navode 28 u utorak, 31 u srijedu i 35 u četvrtak, 21. svibnja) – među njima, bilježilo se 21. svibnja izlaz iz Zaljeva za još tri velika tankera (tri kineska i jedan južnokorejski, koji su nosili iračku i kuvajtsku naftu uz iransku dozvolu prolaza) i jedno tursko plovilo, dok je u Zaljev ušao brod pod indijskom zastavom. Za sada se tijekom jutra u petak, 22. svibnja, čulo samo za jedan brod koji je ušao u Zaljev. Sve je to itekako daleko od predratnih do 140 brodskih prolaza dnevno.

Pregovori u sjeni diplomacije i prijetnji

Trump opet prijeti Iranu – “sat otkucava”

Proteklih desetak dana američke politike prema Iranu bilo je posebno kaotično, te obilježeno danima kada bi Donald Trump na temu tekuće krize samo više puta dnevno objavljivao razne slike kreirane umjetnom inteligencijom. Nakon odbijanja dotadašnjih iranskih mirovnih prijedloga u nedjelju, 10. svibnja („totalno neprihvatljivi“), i kritika iranske politike Baracka Obame, sva pažnja američkog predsjednika svrnula se nakon utorka, 12. svibnja, prema Kini. Dok se uoči posjeta Donalda Trumpa Kini od 14. do 15. svibnja u Hormuzu propuštalo kineske brodove, istodobno se iz SAD-a u medije puštalo vijesti kako bi neka nova vojna operacija protiv Irana mogla biti nazvana „Operacija malj“, što je privremeno diglo i cijene nafte na terminskim tržištima. Iako u Kini nije dobio podršku za dodatne pritiske prema Iranu, Trumpu je po povratku trebalo do nedjelje, 17. svibnja, za hvatanje daha. Dok se u subotu, 16. svibnja, moglo čitati da je „ovo bila tišina prije oluje“, samo dan kasnije su nanovo krenule prijetnje, prvo prema američkim medijima čije izvještavanje o Iranu Donald Trump počinje izjednačavati s kaznenim djelom izdaje, a onda i prema samom Iranu („Za Iran, sat otkucava, i bolje da se pokrenu, BRZO, ili od njih neće ništa ostati. VRIJEME JE BITNO!“).

Trump opet odgodio vojna djelovanja (sada na zahtjev SA i UAE), 18. svibnja 2026. godine

Iako su već i te naznake bile dovoljne da Iran krene dodatno uvježbavati obranu Teherana, od svega toga opet nije bilo ništa. Naravno, napetosti su opet potrajale do ponedjeljka, 18. svibnja, i otvaranja burzi, kada se tijekom popodneva Trump našao potaknutim da potencijalnu vojnu operaciju (neslužbeno najavljivanu za utorak) opet odgodi u zadnji tren, ovoga puta na navodni poticaj čelnika Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pri tome, iako se Trump čitav nadolazeći tjedan uglavnom uspijevao suzdržati od poruka Iranu na svojoj društvenoj mreži Truth Social, nije trebalo čekati dugo da za američke medije potvrdi kako bi do nastavka napada možda moglo doći „u petak, u subotu ili nedjelju“, iako je pad terminskih cijena nafte ukazivao da tržišta zapravo ne vjeruju takvim pričama. Dapače, u utorak, 19. svibnja, se na burzama opet bilježilo i velike kupovine uvjetovane ostankom Brent nafte na cijenama oko 90 USD, s rokom izvršenja do utorka, 26. svibnja. Naravno, ovo bi mogla biti samo slučajna poslovna odluka nepoznatog kupca vrijedna zarade od oko 130 milijuna USD, ali je možda i još jedna u nizu nedavnih akvizicija s jasnom sumnjom u pristup povlaštenim informacijama iz američkih političkih krugova. Ipak, treba konstatirati kako do nastavka zračnog ratovanja nad Iranom za sada ipak nije došlo (barem do dovršetka pisanja ovog teksta), a možda do toga neće ni doći. Posebno to stoji ako su istiniti navodi kako su u srijedu, 20. svibnja, iz Saudijske Arabije apelirali na SAD da napada ne bude do kraja ovogodišnjih hodočašća Hadž, koja padaju od nedjelje, 24., do petka, 29. svibnja.

Razna nagađanja bila su dodatno potaknuta i jučerašnjom objavom Donalda Trumpa na društvenoj mreži Truth Social, kako ne može sinu na svadbu, jer je „za njega bitno da ostane u Washingtonu, DC, u Bijeloj kući tijekom ovog važnog vremenskog perioda“ – dok je sam Iran objavom NOTAM-a do ponedjeljka, 25. svibnja, zatvorio glavninu svojeg zapadnog zračnog prostora uz vidljiva prestrojavanja preostalog ratnog zrakoplovstva. U takvom svjetlu napomenimo i da se u američkim medijima tu spominjalo dodatne podjele – ne samo ranije spominjane između ratobornih Izraela i UAE nasuprot većine pregovorima sklonih zemalja zapadne obale Perzijskog zaljeva, Turske, Egipta i Pakistana – već sada i unutar samog tima Donalda Trumpa, gdje su JD Vance, Witkoff i Kushner navodno za pregovore, dok se ministra obrane Hegsetha i ministra vanjskih poslova Rubia spominjalo kao zagovaratelje nastavka vojne intervencije. Sva ta nagađanja i dalje je gotovo nemoguće potvrditi izvana, baš kao ni ustrajne priče o neslaganjima (čak i sukobima) u vrhu vlasti Irana na drugoj strani.

Nakon američkog odbijanja iranskih pregovaračkih stajališta 10. svibnja (spominjalo se posebnih pet točaka: (1) kraj rata na svim frontama, (2) ukidanje svih sankcija, (3) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (4) kompenzacija za ratne štete i (5) priznanje iranskog suvereniteta nad Hormuzom) – opet su na red došli i novi američki zahtjevi. Njih se u nedjelju, 17. svibnja, čulo iz iranskih izvora, također u pet točaka: (1) SAD neće plaćati kompenzacije za ratne štete, (2) obogaćeni uranij treba prebaciti u SAD, (3) u Iranu može ostati samo jedno aktivno nuklearno postrojenje, (4) manje od četvrtine sankcijama blokiranih sredstava bi bilo odmrznuto i (5) prestanak rata na svim frontama je preduvjet za pregovore.

Naravno, između ovih suprotstavljenih popisa želja ni idućih dana nije bilo vidljivoga kompromisa, iako su pojedini mediji tijekom četvrtka, 21. svibnja, spominjali donekle usuglašen mirovni sporazum. Dok se iz SAD-a čulo kako je na stolu svojevrsno „pismo namjere“ kojim bi se formalno okončao rat i započeo 30 dana dug period podrobnijih pregovora, iz arapskih je izvora u javnost procurilo devet glavnih točaka mogućeg sporazuma: (1) trenutačno, opće i bezuvjetno primirje na svim frontama, (2) obostrano obvezivanje da se ne gađa vojna, civilna i energetska infrastruktura, (3) prestanak vojnih djelovanja i medijskog ratovanja, (4) poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nemiješanja u unutarnje odnose, (5) garantiranje slobodne plovidbe Zaljevom, Hormuzom i Omanskim morem, (6) uspostava zajedničkog mehanizma za nadzor i rješavanje sporova, (7) početak pregovora o otvorenim pitanjima za sedam dana, (8) postupno ukidanje sankcija SAD-a u zamjenu za iransko pridržavanje dogovorenoga te (9) potvrda pridržavanja međunarodnog prava i Povelje UN-a. Usprkos boravku pakistanskog ministra unutarnjih poslova Mohsina Naqvija u Teheranu 20. svibnja, problematičan tijek mirovnih razgovora krenuo se naslućivati temeljem najavljenog, a onda tijekom popodneva u četvrtak, 21. svibnja, na jedan dan i odgođenog posredničkog posjeta Teheranu pakistanskog načelnika Glavnog stožera Asima Munira (dok je premijer Pakistana Shehbaz Sharif danas, u subotu, 23. svibnja, krenuo u vezani trodnevni posjet Kini). Ujedno, u Teheranu su bili i Katarci, a onda ipak naglo otišli u petak, 22. svibnja, iako se prvotno planiralo da ostanu do nedjelje, 24. svibnja – tako da na kraju uopće nije jasno teku li ipak ti pregovori ili su opet zaglavili (što bi otvorilo prostora i za dodatne vojne opcije).

Dodatno proširenje iranske “sigurnosne zone” u Hormuzu

Pri tome, zastoj u pregovaranju ne bi ni bio čudo, ako znamo da SAD ustrajno žele postići praktičnu predaju Irana, dok vlasti u Teheranu kupuju vrijeme i čekaju da posljedice nastavka blokade Hormuza naprave svoje u SAD-u i po globalnoj privredi. Do danas se moglo čuti kako su osnovna neslaganja ipak (1) oko pitanja iranskog nuklearnog programa, na čemu inzistira Donald Trump, te (2) na pitanju iranske kontrole Hormuza (što su odbili i Bahrein, Katar, Kuvajt, Saudijska Arabija te UAE). Dok se po pitanju obogaćenog uranija razlikuju kategorije, glavnina problema je koncentrirana oko 440,9 kg materijala obogaćenog do 60 posto i oko 184,1 kg uranija obogaćenog do 20 posto – što bi SAD željele da se preda njima, a Iranci bi možda pristali na izvoz u neku prijateljsku državu. Ponešto je manji problem oko 6.024,4 kg materijala obogaćenog između 2 i 5 posto te još 2.391,1 kg materijala do 2 posto obogaćenja. S druge strane, po pitanju faktične i formalne kontrole Hormuza uopće nema sklada oko naplate ikakvih putarina ili prolaznih taksi. Tu su Iranci 16. svibnja izašli s nekakvim prijedlogom pravila za prolaz (opet pet točaka: (1) sustav je „unutar mehanizma njihova nacionalnog suvereniteta“, (2) plovila se usmjeravaju na određenu rutu, (3) sustav koriste samo komercijalna plovila država koje surađuju s Iranom, (4) bit će taksa za siguran promet i (5) tjesnac ostaje zatvoren za pokretače „Projekta Sloboda“), da bi onda 20. svibnja objavili i dodatne karte neke svoje „sigurnosne zone“ u Hormuzu. To je područje ponešto šire od onog definiranog kartama od 4. svibnja, te opet obuhvaća i teritorijalne prostore Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana (koji, navodno, s Iranom pregovara o novom režimu kontrole prometa u tjesnacu), što će zasigurno dodatno zaoštriti ionako napete odnose među susjedima. Za kraj, napomenimo da u svemu ovome još nema spomena ni uvjetovanju ikakvih ograničenja za iranski raketni program, što je već dugo bitan izraelski uvjet prema Iranu – no kako tu temu zadnjih dana praktično nitko više ni ne spominje, nema ni ikakvih naznaka da je ozbiljno u pregovorima.

Troškovi rata u raznim oblicima

Za početak napomenimo da se američki nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) u subotu, 16. svibnja, konačno vratio u svoju matičnu luku na istoku SAD-a, nakon gotovo godinu dana u operativnoj službi, po sudjelovanju u dva rata i jednako toliko kratkih posjeta Hrvatskoj. Zato se u srijedu, 20. svibnja, čulo i da je francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) bio uočen kod južnih obala Omana, nakon prolaska kroz Crveno more i tjesnac Bab al-Mandeb, da bi do petka, 22. svibnja, u njegovo šire europsko društvo pristigao i britanski razarač HMS Dragon kao bitno protuzračno pojačanje. Dok se već neko vrijeme iz dana u dan bilježilo regionalno manevriranje velikog broja američkih i izraelskih ratnih aviona – možda i u svrhu podizanja tenzija i diplomatskog pritiska na Iran – ovaj kombinirani europski mornarički potez ipak je teži za odgonetanje u današnje vrijeme ni rata ni mira oko Irana.

Ipak, dok se u srijedu, 29. travnja, iz američkih vojnih izvora još moglo čuti da je rat u Iranu SAD koštao 25 milijardi USD (što se uskoro pokazalo ograničenim praktično samo na utrošeno streljivo), i ta je procjena do utorka, 12. svibnja, porasla na 29 milijardi dolara. U tu računicu očigledno nisu bili uračunati gubici i oštećenja raznih zrakoplova – kojih je Pentagon pred Kongresom do 13. svibnja nabrojao 42 komada (četiri borbena aviona F-15E, jedan borbeni zrakoplov F-35A, jedan jurišni avion A-10, sedam letećih tankera KC-135, jedan leteći radar E-3 AWACS, dva specijalizirana aviona specijalnih snaga MC-130J, jedan helikopter za traganje i spašavanje HH-60W, 24 drona MQ-9 i jedan strateški dron MQ-4C Triton), kao ni brojne štete nanesene američkim radarima, bazama i drugim vojnim resursima širom regije oko Irana.

Uz to, u ovu računicu tek naknadno treba ubrojiti i razne posredne štete koje su trpjeli građani SAD-a, od kojih su na američkom sveučilištu Brown samo dodatne troškove goriva izazvane ratom u Iranu do 22. svibnja procijenili na 44,48 milijardi USD, odnosno oko 339,58 USD po kućanstvu. Dok se neposredno prije početka ratnih operacija u Iranu unutar SAD-a bilježila prosječna nacionalna cijena benzina od 2,98 USD za galon (oko 0,68 eura za litru), u četvrtak, 21. svibnja, navodila se prosječna nacionalna cijena galona goriva od 4,56 USD (kad se sve preračuna, još uvijek samo 1,038 eura za litru) – što je do sada poskupljenje za više od 53 posto. Ovdje treba dodatno uzeti u obzir i činjenicu kako cijene benzina po pojedinim američkim saveznim državama jako variraju, tako da se ovih dana u Kaliforniji brojilo oko 6,14 USD za galon (oko 1,397 eura za litru), dok je najjeftinije bilo u saveznoj državi Mississippi sa 4,02 USD za galon (oko 0,914 eura za litru). Ipak, ova je tematika bitna u kontekstu činjenice da se u ponedjeljak, 25. svibnja, u SAD-u obilježava blagdan „Memorial Day“, čiji produženi vikend u SAD-u ujedno označava i postupni početak tradicionalne ljetne sezone intenzivnih putovanja i pojačanog sezonskog trošenja goriva – gdje će se onda visoke cijene dodatno odraziti na planove širokih slojeva američkih građana/birača. Naravno, u američkoj gospodarskoj i političkoj sferi takvi se pritisci obično preliju i na popularnost vladajućih stranaka i čelnika – gdje onda tek treba promatrati utjecaj tako iz dana u dan (i tjedna u tjedan) rastućih faktičnih cijena goriva na predstojeće izbore, čiji je veliki ciklus zakazan za 3. studenoga ove godine. Tada će u igri biti svih 435 mjesta u Zastupničkom domu te 35 mjesta u Senatu američkog Kongresa, 39 guvernerskih pozicija, kao i velik broj raznih nižih funkcija – tako da nije čudo da će se do tada itekako gledati i kretanja cijena koje na dnevnoj bazi muče američke građane.

Sitni pokušaji saniranja štete

Imajući u vidu činjenicu kako, među ostalim, i cijene goriva u SAD-u te širom svijeta ustrajno rastu svakim danom nastavka blokade Hormuza – ne čudi da se razne vlasti itekako trude pojedinim mjerama usporiti ove trendove, barem do postizanja kakvog dogovora i rješavanja ratne krize oko Irana. Dok se do kraja prošlog tjedna tu bilježio izniman tjedni pad američkih strateških naftnih rezervi od 17,8 milijuna barela (najveći takav pad od 1982., otkad postoje javni podaci), čime SAD aktivno ublažuju variranja cijena – zanimljivo je uočiti da su objavi ovog podatka u srijedu, 20. svibnja, neposredno prethodile objave o neposredno predstojećem (za sada nepostojećem) mirovnom sporazumu s Iranom, čime se, valjda, nastojalo ublažiti efekt ove neugodne novosti.

Nažalost, na globalnoj razini nije mnogo pomogla ni još jedna tiše provedena novina – dodatna promjena politike SAD-a prema ruskoj nafti na svjetskom tržištu. Naime, još 12. ožujka administracija Donalda Trumpa proglasila je 30-dnevno ukidanje sankcija na promet ruskom naftom koja je u tom trenutku već bila ukrcana na tankere, da bi onda te mjere nakon mjesec dana pustili da isteknu – pa ih opet produžili 17. travnja na još mjesec dana. Naravno, kad je i to produženje isteklo u subotu, 16. svibnja, situacija je opet bila otvorena do popodnevnih sati ponedjeljka, 18. svibnja, kada je američki ministar financija Scott Bessent na društvenoj mreži X objavio rad SAD-a na dodatnom takvom produženju, izuzimanju ruske nafte od sankcija na još 30 dana. Pri tome treba napomenuti kako Ruska Federacija zapravo u zadnja dva mjeseca i nije uspjela u potpunosti iskoristiti ove američke popuste (uvelike radi vala ukrajinskih napada na infrastrukturu za transport, preradu i izvoz nafte i derivata), pa time nije ni bitno utjecala na globalnu opskrbnu situaciju. Ipak, učinak ovih mjera na rusku zaradu od izvoza energenata procjenjivao se na oko 150 milijuna USD dnevno, odnosno na više od 4 milijarde USD samo u prvom mjesecu američkog popusta. Napomenimo da je bitno manji, ali ipak uočljiv doprinos Rusiji u srijedu, 20. svibnja, dala i britanska odgoda primjene lani ugovorenih sankcija na uvoz avionskog goriva i dizela dobivenog rafiniranjem ruske nafte, kao i uvoza ruskog LNG-a – sve, navodno, „na kraće vrijeme“, čime se, uz saniranje domaćih manjkova energenata, ipak vlastima u Moskvi faktički pomoglo u produženju njihovih žestokih ratnih operacija po Ukrajini.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. svibnja 2026. pod nazivom “Pogledajte što je zabilježeno na burzama prošlog utorka. Dan kasnije, Trumpu je stigao zahtjev iz Saudijske Arabije?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-kriza-cijene-energenta-kina-trump-tankeri-15711277

Nedjelja, 10. svibnja, ujedno je 72. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, pri čemu je deseti tjedan operacije prošao (1) u pokušajima otvaranja Hormuškog tjesnaca, (2) u iščekivanju ozbiljnijih pregovora i (3) u nizu većih ili manjih okršaja u tjesnacu i oko njega (koje obje strane uporno i namjerno nisu karakterizirale kao prekid sada već više od mjesec dana načelnog primirja). Naravno, Donald Trump je vrijeme pred otvaranje međunarodnih tržišta u rano jutro ponedjeljka, 4. svibnja, proveo pripremajući dobre vijesti za nervozne trgovce – no, budući da su njegovo otvaranje Hormuza uskoro obilježili oružani incidenti u tjesnacu, cijena nafte baš i nije pala po planu (cijene WTI nafte ostale su iznad 104 USD po barelu do srijede, 6. svibnja, a cijene Brent nafte isto su vrijeme provele između 114 i 110 USD po barelu).

Napomenimo da se u ponedjeljak, 4. svibnja, bilježio i dolazak u Long Beach, savezna država Kalifornija, zadnjeg tankera koji je naftu u Iraku utovario prije izbijanja rata i zatvaranja Hormuza – čime je sad čitav svijet ušao u fazu izostanka isporuke energenata iz glavnine Perzijskog zaljeva. Ipak, budući da do srijede, 6. svibnja, ipak nije došlo do vojne eskalacije oko Hormuza, Trumpu je ipak uspjelo rušenje terminskih cijena nafte (od 100 na 89 USD za barel WTI nafte, uz brzi povratak na oko 96 USD, odnosno od 108 do 98 USD, s brzim povratom na oko 101 USD za barel Brent nafte) najavama novih ozbiljnih pregovora, do kojih ipak do kraja ovotjednog trgovanja naftom nije došlo, baš kao ni do sklapanja ikakvog mirovnog sporazuma. Ipak, u očekivanju iranskih odgovora na kratki i navodno jako općeniti američki „Memorandum o razumijevanju“ samo 15 minuta prije kraja trgovanja za ovaj tjedan, u medijima su opet osvanule najave mogućih pregovora SAD-a i Irana, negdje tijekom idućeg tjedna, valjda opet u Islamabadu.

Pri svemu tome treba napomenuti i da je Hormuz ne samo zatvoren sve ove dane ostao  (što jako ide na korist Irana i štetu svih korisnika bliskoistočnih energenata), nego su se od sredine pa do kraja tjedna bilježili i dani bez ijednog vidljivog prolaza brodova, sve uz ponovne jake mjere lokalnog ometanja navigacijskih signala te sve učestaliju praksu kompletnog gašenja civilnih identifikacijskih sustava AIS (Automatic Identification System) na brojnim tamošnjim brodovima. Naravno, te mjere nisu bitnije omele u radu eskadre od po više desetaka iranskih lakih plovila, koje se sve češće vidjelo u Hormuzu i na prilazima ovom strateški bitnom plovnom putu. Osim napada na pojedine brodove (civilne, ali i američke vojne koji su se približavali Hormuzu), ponovno se počelo nagađati i o iranskom brodskom polaganju dodatnih mina u područje tjesnaca – no sve učestaliji incidenti zapravo su poslužili kao svojevrsni ukras oko navodnog pregovaračkog procesa za koji posebno Sjedinjene Države iz dana u dan tvrde da intenzivno traje, dok Iran o tome zapravo šuti. Ipak, dok se 6. svibnja čulo kako se u neko doba prije toga kroz Hormuz uspio provući LNG-tanker „Mraweh“ i krenuti prema Japanu, u subotu, 9. svibnja, slično se čulo i za katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“, koji je kroz Hormuz prošao s upaljenim AIS-sustavom preko iranske plovne rute, i to iz katarske izvozne luke Ras Laffan prema kupcima u Pakistanu.

No, dok su to suštinski pozitivne vijesti, treba spomenuti i jednu ekološki te strateški lošu vijest. Naime, od srijede, 6. svibnja, na prostoru Perzijskog zaljeva moglo se primijetiti veliku naftnu mrlju koja je krenula od jednog od oštećenih ili starih tankera na zapadnoj obali iranskog naftnog terminala na otoku Harg. Ta mrlja je do subote, 9. svibnja, narasla na oko 45 četvornih kilometara, vidljiva je i sa satelita, a u plutanju Zaljevom navodno se podijelila na dva veća dijela. Sve to posebno napominjemo jer bi u dogledno vrijeme mogla doći do niza desalinizacijskih postrojenja u državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva, što bi u izostanku mjera obuzdavanja i čišćenja ondje lako moglo izazvati velike probleme s tamošnjom proizvodnjom pitke vode.

Brzi kraj „Projekta sloboda“

Prvi preokret stanja nastupio je u nedjelju, 3. svibnja, poslijepodne, kada se od američkog predsjednika Donalda Trumpa moglo čitati o skorom početku „Projekta sloboda“ – nekakvog „humanitarnog“ oslobađanja brojnih plovila međunarodnih brodovlasnika, za što su Sjedinjene Države navodno molile brojne svjetske države. Naravno, riječ je opet bila o objavi na Trumpovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje se on obvezao „voditi njihove brodove sigurno iz tog ograničenog plovnog puta, tako da oni mogu slobodno i vješto nastaviti sa svojim poslom“ – sve to od jutra u ponedjeljak, 4. svibnja, po tamošnjem lokalnom vremenu, uz prijetnju grubom silom onima koji bi se tome mogli protiviti. Kako izgleda, nakon što je do 2. svibnja formalno objavljen kraj operacije „Epic Fury“ (iako je nastavljena blokada Irana kao klasično pomorsko ratno djelovanje) – sada je ideja bila da jednu „terminiranu“ ratnu operaciju zamijeni nešto novo, navodno humanitarno i u biti gotovo jednako agresivno (svojevrsno otvaranje prometa kroz Hormuz, mimo volje Irana i uz konstantna borbena djelovanja u tjesnacu).

Počinje američki “Project Freedom”

Odmah idućeg dana Sjedinjene Države su kroz Hormuz prošle s dva razarača (USS Mason (DDG-87) i USS Truxtun (DDG-103), uz pratnju više helikoptera tipa AH-64 Apache i SH-60 Seahawk), odbile brojne iranske napade i odande ispratile dva američka trgovačka broda („ALLIANCE FAIRFAX“ i CS „Anthem“), navodno kroz uski koridor u iranskim minskim poljima koji su prethodnih dana manje vidljivim robotiziranim sredstvima prokrčili američki specijalizirani ratni brodovi. Zauzvrat, s iranske je strane došlo do oštrog odgovora širih razmjera – prvo je u samom Hormuzu proglašena nova „sigurnosna zona“ koja sa zapadne strane počinje na obali Ujedinjenih Emirata i ide od početka otoka Qeshm, dok s istočne/vanjske strane počinje na iranskoj obali kod rta Kuh Moborak i ide preko Omanskog zaljeva sve do južno od emiratske luke Fujairah (koja tu kao da upada u iransku zonu, zajedno s izlaznom točkom njihova naftovoda koji zaobilazi Hormuz). Ta je mjera odmah izazvala i gomilanje civilnih brodova izvan granica te zone, ujedno pokazavši kako nema interesa za slušanje američkih poziva za samostalne izlaske iz Hormuza kroz omanske teritorijalne vode na južnoj strani tjesnaca. Ujedno, tijekom ponedjeljka, 4. svibnja, Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su i sklapanje sigurnosnog saveza s Izraelom (koji je u tu zemlju navodno poslao i vojnike te protuzračne sustave Iron Dome, što je dodatno svratilo pozornost regije na UAE, baš kao i sličan potez koji su UAE s Egiptom objavili 7. svibnja). Zato u večernjim satima nisu začudili ni novi iranski zračni napadi na Ujedinjene Arapske Emirate, prvi od američkog proglašenja primirja 7. travnja – kada je ispaljeno 12 balističkih raketa, 3 krstareće rakete i 4 drona. Od toga su sve rakete bile uspješno presretnute, ali dronovi su ipak uspjeli pogoditi skladišta nafte u velikoj luci Fujairah na obalama Omanskoga zaljeva (gdje je požar trajao preko 48 sati).

Na zahtjev Pakistana i drugih Trump je obustavio “Project Freedom” na neko vrijeme

Među ostalim, navečer 4. svibnja pred obalama Ujedinjenih Emirata nastradao je i brod HMM „Namu“ pod panamskom zastavom, ali u južnokorejskom vlasništvu, što je Trump posebno iskoristio da Južnu Koreju pozove na pridruživanje SAD-u u „otvaranju“ Hormuškog tjesnaca. Slični iranski napadi na UAE (barem 2 krstareće rakete) nastavili su se i tijekom utorka, 5. svibnja, ali s ponešto manjim intenzitetom i uspjehom – jednako kao i odgovori Emirata po obalnim ciljevima u Iranu. Uz sve to ostala je stajati činjenica da se, usprkos dizanju u zrak brojnih američkih vojnih aviona iz SAD-a, ipak sve ove napade nije karakteriziralo ozbiljnim kršenjima primirja (o čemu se nisu htjeli izjasniti ni američki ministar obrane Pete Hegseth niti načelnik Združenog stožera Caine na jutarnjoj konferenciji za medije 5. svibnja). To je izazvalo ogorčenje u krugu američkih saveznika na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva, koje se ionako tek naknadno obavijestilo o američkom započinjanju čitave operacije/projekta. No, budući da su oni ipak očekivali da napade na njih SAD doživljava ozbiljno (te da pomogne u obrani), ovakvo američko suzdržavanje od povratka u „ratne vode“ dovelo je do brzih lokalnih reakcija – Saudijska Arabija i Kuvajt povukli su svoje dozvole za američko korištenje svojih zračnih prostora u ratne svrhe. Iako se tu radilo o sporu koji je uskoro bio diplomatski zaglađen, oko 6 sati takvog iskakanja iz režima suradnje bilo je dovoljno da SAD već oko 19 sati u utorak, 5. svibnja, budu primorane obustaviti svoj „Projekt sloboda“ (nakon samo 36 sati njegove primjene). Iako se uskoro saznalo za prave razloge obustave, Trump je taj preokret opet izveo objavom na mreži Truth Social, tvrdeći da se radi „na zahtjev Pakistana i drugih država“, zbog nevjerojatnog uspjeha u vojnoj kampanji i u svrhu poticanja „kompletnog i konačnog sporazuma s predstavnicima Irana“, uz istodobno zadržavanje američke blokade Irana (što je ionako nelogično, budući da se tu radi o klasičnom sredstvu mornaričkog ratovanja kojem teško da ima mjesta tijekom primirja). Iako se tom prilikom nije specificiralo na koliko dugo Trump zapravo suspendira svoj „Projekt sloboda“ (navodeći kako će „biti pauziran na kratko vrijeme“) – već do kraja tjedna počelo se spominjati nešto pod nazivom „Projekt sloboda plus“, opet nejasnog sadržaja ili trajanja.

Pregovora ima i nema

Katarski LNG-tanker „AL KHARAITIYAT“ na putu kroz blokade

Što se spomenutih pregovora SAD-a i Irana tiče, stanje je tu bilo i ostalo prilično nejasno. Naime, na američke zahtjeve s kraja travnja Iran je navodno odgovorio 3. svibnja, gdje su se spominjale tri osnovne faze postupka: pretvaranje primirja u pravi prestanak neprijateljstava (uz rješavanje blokada), zatim rješavanje nuklearnih pitanja, i onda širenje suglasja na širu regiju. U tom smislu u medije je dospjelo i ponešto navodnih detalja iranske ponude – od ponovnog otvaranja Hormuza uz postupno zajedničko razminiranje, također postupno ukidanje i američke blokade tjesnaca te iranske obale, uz promišljanje nekih oblika kompenzacije Irana za velike ratne štete (koje se postupno i iz Teherana procjenjivalo tako velikima da će trebati barem nekoliko godina za bazičnu obnovu), zatim pristajanje na 15-godišnje zamrzavanje obogaćivanja uranija (nakon čega bi to išlo samo do civilno dovoljnih 3,5 posto) i, konačno, uspostavu međunarodnog tijela koje bi nadgledalo mir između SAD-a, Izraela, Irana i Hezbollaha.

Do srijede, 6. svibnja, ova se priča premetnula u formiranje svojevrsnog Memoranduma o razumijevanju koji bi na jednoj strani teksta trebao sadržavati (1) odluku o deblokiranju Hormuza i okončanju američke blokade Irana, (2) pregovore o iranskom zamrzavanju obogaćivanja uranija (gdje SAD navodno traže zastoj od 20 godina, a Iran odgovara protuprijedlogom od 5 godina i još 5 mogućeg produženja), (3) odmrzavanje sankcijama zamrznute iranske imovine, (4) pregovore o iznošenju visoko obogaćenog uranija iz zemlje (navodno Iran pristaje na predaju u ruke Međunarodne agencije za atomsku energiju, dok bi SAD htjele da se to preda njima), a (5) ista ta međunarodna agencija (IAEA) preuzela bi i kontrolu iranskog nuklearnog programa i infrastrukture, (6) dok bi se Iran obvezao općenito ne koristiti podzemne nuklearne komplekse. Nasuprot tome, u praksi su pregovori završili dodatno zakomplicirani kada je u srijedu, 6. svibnja, objavljeno iransko osnivanje „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – od koje se očekivalo da (1) ubire putarinu u iranskim rijalima, (2) posluje s bankovnim garancijama samo iz iranskih banaka, (3) osigurava da zemlje koje su doprinijele štetama tijekom rata plate reparacije prije dobivanja dozvola za prolaz, da se prolaz kompletno brani onima koji su sankcionirali Iran ili u inozemstvu blokirali njegovu imovinu, (4) osigura da svi dokumenti moraju spominjati „Perzijski zaljev“, (5) provodi zapljene plovila i ubire kazne od 20 posto tereta za sva plovila koja bi kršila propise, (6) osigurava da sva plovila poštuju dodijeljene koridore i pridržavaju se uputa iranskih vojnih vlasti, (7) osigurava da budu zabranjena sva plovila pod izraelskom zastavom ili koja imaju veze s izraelskim lukama.

Za Trumpa su SAD u 10. tjednu rata samo 6. tjedana u sukobu (Truth Social, 7. svibnja 2026. godine)

U očekivanju iranskog popuštanja i prihvaćanja već spomenutog američkog Memoranduma o razumijevanju, Trump je 6. svibnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio: „Pretpostavivši da će Iran pristati dati što je već bilo dogovoreno, što je, možda, velika pretpostavka, već legendarni Epski bijes (Epic Fury) bit će okončan, a vrlo učinkovita blokada osigurat će da Hormuški tjesnac bude OTVOREN ZA SVE, uključujući Iran. A ako se ne slože, započinje bombardiranje, i ono će biti, nažalost, bitno više razine i intenziteta nego što je bilo ranije“. Time se nastavila Trumpova igra toplo-hladno – čas tvrdeći da su SAD pobijedile i sporazum samo što nije nametnut Iranu, da bi se onda ustanovilo kako od toga još nema ništa i krenulo s idućom serijom grubih prijetnji. Zato i ne čudi kako se u četvrtak, 7. svibnja, iz iranskih izvora moglo čuti da su u medijima objavljivane varijante sporazuma „više popisi američkih želja nego realnost“, gdje Iran navodno odbacuje čitav niz takvih točaka kao „neprihvatljive“. U tom je svjetlu trebalo gledati i izjave predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa od 6. svibnja – kako „neprijatelji nastoje Iran prisiliti na PREDAJU kroz ekonomski pritisak i pomorsku blokadu“, čemu se ta država i društvo navodno planiraju oduprijeti. Da im neće nedostajati posla moglo se naslutiti i iz izjave Trumpa medijima u petak, 8. svibnja, kada je ustvrdio: „Oni su se poigravali s nama danas, i mi smo ih otpuhali… Poigravali su se. Ja to zovem poigravanje. Javit ću vam ako neće više biti primirja. Ako nema primirja, to nećete trebati posebno saznavati… samo ćete vidjeti veliko žarenje koje će dolaziti iz Irana. I bolje da brzo potpišu sporazum… Razgovori idu vrlo dobro, ali morate razumjeti – ako se to ne potpiše, trpjet će mnogo boli“.

O svemu tome je u Pekingu s kineskim ministrom vanjskih poslova Wang Yijem u srijedu, 6. svibnja, razgovarao i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, kojem je to svojevrsna priprema terena pred dolazak i samog Trumpa u Kinu te njegov susret s Xi Jinpingom – koji je prvotno bio zakazan od 31. ožujka do 2. travnja, da bi onda radi rata u Iranu put bio odgođen na 14. i 15. svibnja. U svjetlu tog bitnog susreta, do kojeg je Trumpu navodno jako stalo, ne bi čudilo da se Sjedinjene Države ipak potrude i ponešto ojačati svoju poziciju u Iranu, ujedno objašnjavajući domaćinima detalje ekonomskih sankcija prema trima kineskim poduzećima specijaliziranima za komercijalnu prodaju satelitskih resursa (MizarVision, The Earth Eye i Chang Guang Satellite Technology), koja je radi suradnje s Iranom u petak, 8. svibnja, sankcionirao američki ministar financija Scott Bessent.

Što se visoke međunarodne politike tiče, treba napomenuti i da su Sjedinjene Države te Bahrein (uz podršku Saudijske Arabije, Katara, UAE i Kuvajta) u utorak, 5. svibnja, ipak pokrenuli i postupak donošenja namjenske rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o slobodnoj plovidbi Hormuškim tjesnacem. Taj dokument osuđuje iranske napade na komercijalna plovila, kao i ograničavanje zakonitog prolaza kroz Hormuz (bilo polaganjem mina ili naplatom nekakve putarine). Takve se aktivnosti definiraju ugrozama za međunarodni mir i sigurnost (suprotno čl. 7. Povelje Ujedinjenih naroda), što otvara i put za usvajanje suprotnih međunarodnih mjera. Iran se poziva da objavi karte miniranja te pomogne akcije razminiranja, uz rad i na uspostavi humanitarnog koridora koji bi osigurao protok roba, hrane i umjetnih gnojiva. Ujedno se članice UN-a poziva da ne pomažu Iranu u zatvaranju tjesnaca i potvrđuje pravo na tamošnju samoobranu u skladu s međunarodnim pravom, uključujući i UN-ovu Konvenciju o pravu mora. Ova se inicijativa Iranu toliko temeljito ne sviđa da su tijekom subote, 9. svibnja, našli za shodno „mikroskopsku državu“ Bahrein upozoriti o ozbiljnim posljedicama podržavanja ovakve „američke rezolucije“ riječima – „Ne zatvarajte si vrata Hormuškog tjesnaca zauvijek!“.

Ipak, na svemu tome vjerojatno neće biti tajanstvenih profitera, kakve se na američkim tržištima vrijednosnica opet moglo vidjeti vezano uz općenite političke poteze po pitanju Irana u srijedu, 6. svibnja. Naime, samo oko sat prije nego što su mediji objavili tvrdnje Trumpa da bi sporazum mogao biti na vidiku, netko je navodno opet uložio 920 milijuna USD na pad krizom tjeranih cijena nafte (oko 12 posto) i time brzo zaradio oko 125 milijuna USD – da bi se onda trendovi preokrenuli nakon iranske objave oko osnivanja već spomenute „Uprave za tjesnac Perzijskog zaljeva“ – što je cijene nafte opet potjeralo na rast od oko 8 posto, ali ovoga puta bez ikakvih vezanih investicija podnesenih u zadnji trenutak.

Borbena djelovanja u Hormuzu

Dok se u utorak, 5. svibnja, na momente bilježilo i po 85 iranskih lakih brodica u području Hormuza, ondje je bio napadnut i francuski teretni brod „CMA CGM SAN ANTONIO“, koji je pokušao s ugašenim identifikacijskim sustavom samostalno probiti iransku blokadu, koristeći za prolaz rutu uz omansku obalu, koju je za takve svrhe preporučio Trump. U svjetlu svega toga ne čudi da su tog dana Ujedinjeni Arapski Emirati i samostalno krenuli u napade borbenim avionima i dronovima po obalnom području jugozapadnog Irana (Bandar Abbas, otok Qeshm), ne bi li se osvetili za iransko raketiranje UAE od prethodnoga dana. Uz to su i Sjedinjene Države u zraku držale više desetaka aviona-tankera, uz vjerojatno i jake snage borbenih aviona – što je bitno pojačalo i nagađanja o široj obnovi ratnih djelovanja nad Iranom. Dok do tako nečega ipak nije došlo, SAD su u srijedu, 6. svibnja, ipak onemogućile proboj blokade tankera pod iranskom zastavom „Hasna“ – kojem je borbeni avion F/A-18E/F s nosača USS Abraham Lincoln topom onesposobio kormilo. Ovo je bila novost – provođenje američke pomorske blokade borbenim avionima – koju se do kraja tjedna onda vidjelo u više odvojenih navrata, iako su pažljiviji promatrači uspjeli uočiti raspored više plovila Ratne mornarice SAD-a uzduž linije američke blokade u Omanskom zaljevu. Za to vrijeme, američki nosač zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) početkom svibnja preselio se iz Crvenog mora opet u Mediteran – da bi onda 6. svibnja prošao i Gibraltar na putu prema svojoj matičnoj luci Norfolk (u kojoj nije bio već više od 320 dana i lako bi mogao potući rekord trajanja borbenog rasporeda od 332 dana, koji je 1972./1973. postavio nosač USS Midway (CV-41) tijekom Vijetnamskog rata).

„MV Ocean Trader“ lociran na Diego Garcia

Nasuprot tome, te iste srijede, 6. svibnja, moglo se vidjeti kako kroz Suez prolazi i francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) praćen francuskom, talijanskom i nizozemskom pratnjom – dok bi im se u potencijalnoj operaciji oko Hormuza mogao pridružiti i britanski razarač HMS Dragon, prema odluci Vlade Ujedinjenog Kraljevstva od subote, 9. svibnja. Svi bi ti europski brodovi mogli doći do izražaja samo u slučaju postizanja mirovnog sporazuma SAD-a, Izraela i Irana, kada bi mogli štititi međunarodni promet Hormuzom te pomoći u tamošnjem razminiranju. Zato sasvim drukčija očekivanja treba imati od specijaliziranog američkog broda „MV Ocean Trader“, koji je uz opskrbni brod USNS Pililaau (T-AKR 304) i pratnju bio uočen kod otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu. Naime, riječ je tu o plovećoj bazi za američke specijalce, koja je početkom siječnja bila pred Venezuelom, da bi se sada, izgleda, približavala Iranu i Hormuzu. Općenito, sukobljavanja su bila nastavljena i u četvrtak, 7. svibnja, kada se bilježio prolazak kroz Hormuz američkih razarača USS Truxtun i USS Mason, dok im je USS Rafael Peralta (DDG-115) pružao podršku s istoka – da bi onda nakon žestokih iranskih djelovanja bili izvedeni i jači zračni protunapadi po izvorištima iranskih napada (luka Bahman na otoku Qeshm, Bandar Khamir i nedaleki Bandar Abbas, Minab i njemu nedaleka mornarička baza Bandar Kargan te Sirik na Hormuzu i ciljevi po regiji Jask).

Slična „ljubavna čarkanja“ („love tap“, po riječima samog Trumpa) nastavila su se i u petak, 8. svibnja – kada su u javnost stigle vijesti o onesposobljavanju u Omanskom zaljevu praznih iranskih tankera „Sea Star III“ i „Sevda“ (raketama iz borbenih aviona F/A-18 Super Hornet spriječen je njihov povratak u Iran i korištenje kao plovećih skladišta za naftu u vrijeme blokade). Zauzvrat, u Hormuzu se moglo pratiti djelovanja i do 150 iranskih brzih naoružanih brodica, čulo se o uspješnim iranskim napadima dronovima i krstarećim raketama na veliki aerodrom grada Dubaija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, te o ponešto dvojbenom iranskom zauzimanju tankera „Ocean Koi“ u Omanskom zaljevu (koji je, prema SAD-u, barem od 2020. godine djelovao u okviru upravo iranske „flote u sjeni“).

50-60 IRGC brzih brodica u Hormuzu (satelitska snimka via Soar, 9. svibnja 2026. godine)

U subotu, 9. svibnja, nastavljena su iranska djelovanja barem 130 brzih brodica u Hormuzu, a uz moguća dodatna miniranja postavilo se i pitanje iranske kontrole nad podmorskim kabelima koji prolaze Hormuzom, iako namjerno postavljenima kroz omanske vode. Njih barem 10 bitnih globalno nosi 15 do 20 posto financijskog i internetskog prometa između Europe, Zaljeva i Azije, same zemlje Zaljeva time prebacuju oko 90 posto svog bankovnog i internetskog prometa, dok sam Iran tu sudjeluje s oko 40 posto svog prometa (ostalo im je kopnom). Prema iranskim medijima, namjera je tu ista kao i za brodove – uvođenje dozvola, naplata korištenja i primjena isključivo iranskog prava, valute i bankarskog sustava. Nasuprot tome, u subotu, 9. svibnja, čulo se i o američkim napadima na barem tri tankera oko nedaleke iranske luke Jask, s većim požarima te izlijevanjima nafte po Omanskom zaljevu, da bi nedjelja, 10. svibnja, počela vijestima o oštećenju teretnog broda nedaleko Dohe u Kataru.

IRGC dronovi nad Erbilom 7. svibnja 2026. godine

Dok se do kraja tjedna bilježilo i više rušenja američkih bespilotnih letjelica srednje kategorije MQ-9A Reaper (njih barem 25 do sada, tijekom čitave intervencije), pojedini američki mediji objavili su i širu analizu raznih šteta koje su tijekom aktivne faze intervencije pretrpjeli brojni američki vojni kompleksi u okolici Irana, koje je ta država iznenađujuće precizno gađala (navodno temeljem ruskih i kineskih podataka). Tom je analizom bilo obuhvaćeno preko 228 kompleksa širom regije, uz štete koje se komentiralo kao izuzetno precizne i s malo vidljivih promašaja, te preko 10 milijardi USD vrijednosti. Slično se čulo i u četvrtak, 7. svibnja, kada je Iran ponovno kamikaza-dronovima u okolici Erbila u Iraku napadao baze izbjeglih Kurda iz stranke PDKI (Demokratske partije iranskog Kurdistana) na koje su početkom intervencije posebno računali iz SAD-a i Izraela – pa zato ne čudi ni da su borbeni avioni SAD-a navodno sudjelovali i u ne baš sveobuhvatnoj zračnoj obrani ovih ciljeva. Zato se određeno zadovoljstvo američkim saveznicima moglo 7. svibnja čuti iz UAE-a, Bahreina i Kuvajta, kojima je interventno odobrena kupnja 17 milijardi USD vrijednih raketa sustava MIM-104 Patriot, slično kako je to prije tjedan dana već bilo odobreno i za Katar (u vrijednosti 4 milijarde USD).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. svibnja 2026. pod nazivom “Loše vijesti iz Zaljeva. Problem je vidljiv čak i sa satelita. Prema Iranu kreće specijalni brod američkih komandosa” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-pod-kljucem-trump-prijetnje-naftna-mrlja-cijene-rastu-pregovori-stoje-15706939

Nedjelja, 3. svibnja, ujedno je 65. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je proteklih deset dana prošlo bez velikih novosti na terenu, ali uz brojna kolebanja na tržištima. Naime, iako se u više navrata nagađalo da direktni pregovori samo što nisu opet krenuli, jednako se tako višekratno očekivala i obnova američkih te izraelskih ratnih djelovanja nad Iranom. Ni ta očekivanja se (za sada) nisu ostvarila.

Čini se da je IRCG dodatno ojačala tijekom ratnih sukoba

Jednako tako, izgleda da se nisu ostvarila ni nagađanja o tome da je iranska strana nepomirljivo podijeljena između vojne frakcije (Revolucionarna garda) i „umjerenijih“ političara – što je trebala biti američka osnova za postizanje nekakvih mirovnih kompromisa. Ujedno, treba napomenuti da (za razliku od Irana) mir u Libanonu zapravo nije zaživio u potpunosti – tako da su se iz dana u dan bilježili razni oružani incidenti na tom sekundarnom ratištu, gdje Izrael ustrajno napada položaje i infrastrukturu libanonskog Hezbollaha, dok vojne postrojbe te stranke/milicije uzvraćaju po izraelskim vojnim postrojbama i položajima.

Naravno, u sklopu svih održanih razgovora po pitanju mira u Libanonu nije došlo do povlačenja Izraelaca s okupiranih pograničnih krajeva na jugu države, baš kao što ni lokalne vlasti nisu bile niti blizu razoružavanju Hezbollaha, koje službeni Tel Aviv ustrajno postavlja među preduvjete trajnijeg rješenja tamošnjih sukoba.

Ekonomski troškovi i pad javne potpore u Americi

U međuvremenu, iz službenih američkih vojnih izvora čulo se da je dosadašnji tijek rata u Iranu SAD koštao oko 25 milijardi USD, dok američka oporba i neovisni izvori spominju kako se tu vjerojatno radi samo o novcu za potrošena ubojna sredstva, dok je puni obračun s operativnim troškovima i pretrpljenim štetama ipak bitno viši.

Zato i ne čudi da se do petka, 1. svibnja, moglo čuti kako nakon 65 dana intervencije čak 61 posto Amerikanaca ne podržava aktualno ratovanje u Iranu (19 posto republikanaca, 71 posto neopredijeljenih i 91 posto demokrata), dok je za postizanje takvih razina javnog neslaganja u slučaju rata u Iraku trebalo preko 3 godine sukoba, a u slučaju Vijetnamskog rata čak 6 godina američkog sudjelovanja.

Status Hormuškog tjesnaca i Trumpova retorika

Hormuški tjesnac i nadalje je zatvoren. U zadnjih desetak dana ustrajno se čulo i o mogućoj obnovi sukoba ako se ne otvori međunarodni brodski promet Hormuzom, o čemu je u utorak, 28. travnja, na svojoj društvenoj mreži Truth Social živopisno pisao i američki predsjednik Donald Trump.

– Iran nas je taman izvijestio da su u ‘stanju kolapsa‘. Oni hoće da mi ‘otvorimo Hormuški tjesnac‘, što je prije moguće, dok oni pokušavaju dokučiti svoje pitanje vodstva (što mislim da će biti u stanju!) Hvala na pažnji na ovu temu!, napisao je.

Ipak, ne samo da Iran nije molio SAD da im otvore Hormuz, već se ni ta njihova „situacija po pitanju vodstva“ nije pokazala nekim posebnim problemom. Problem je tu vidljiv nastavak iranskoga izvoza – tako se u petak, 24. travnja, čulo o punjenju triju velikih tankera na iranskom otoku Harg (oko 6 milijuna barela nafte). Uz to, stigle su i vijesti o gomilanju barem 20 raznih iranskih tankera u luci Chabahar (nedaleko od granice s Pakistanom) – što je bilo tumačeno djelovanjem nedaleko postavljene američke blokade. Ipak, u subotu, 25. travnja, kroz Hormuz je navodno prošlo samo 5 brodova (tri tankera – kineski, grčki i jedan nespecificirani – te još dva teretna broda), a idući dani su navodno tjerali vodstvo SAD-a da odluči između daljnjeg čekanja i pregovaranja ili obnove ratnih djelovanja.

Ipak, kako se moglo čuti iz pojedinih neslužbenih izvora, od 25. do 28. travnja američku su blokadu navodno probila čak 52 iranska plovila (31 tanker i 21 teretni brod, kako u izlazu, tako i u ulazu u Zaljev), dok je u isto vrijeme legalni prolaz obuhvatio oko 30 plovila. Dodatno, u ponedjeljak, 27. travnja, bilo je 6 prolazaka kroz Hormuz, a u utorak, 28. travnja, mogao se u Hormuzu vidjeti i izlazak japanskog tankera „Idemitzu Maru“ s naftom iz Saudijske Arabije, tankera Stairway u kineskom vlasništvu iz UAE u Oman, uz još 4 broda (tri tankera i jedan teretni brod iz iranskih luka), te barem jedan ulazak. U srijedu, 29. travnja, čulo se za izlazak 16 brodova, a u četvrtak, 30. travnja – izlazak 4 i ulazak 3 broda. Uz to, za niz iranskih plovila u blizini obale Iraka moglo se čuti i da im se ometaju sustavi za identifikaciju i lokaciju ne bi li se navodni pretovar iranske nafte mogao prikriti zapravo nepostojećim boravkom u iračkim lukama.

Dosezi i učinci američke mornaričke blokade

USS Michael Murphy (DDG 112) djeluje u Arapskom moru

Američka blokada i dalje traje. Čitavo je ovo vrijeme nastavljena i američka blokada iranskog prometa koju je Trump objavio i uspostavio 13. travnja. Dok se iz američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM) u subotu, 2. svibnja, moglo čuti da je u prvih 20 dana blokade 48 brodova bilo zaustavljeno ili preusmjereno – ipak nema mnogo naznaka da je to kompletno zaustavilo iranski pomorski promet i izvoz nafte, iako se moglo čuti kako se dotok iranske nafte prema tržištima istočne Azije više nego prepolovio (od oko 2,1 milijuna barela dnevno prema 570.000 dnevno). Tome je zasigurno pomoglo i američko uzapćenje iranskog tankera „Stream“ u Malajskom tjesnacu, u nedjelju, 26. travnja – vjerojatno takva akcija izvedena do sada najdalje od područja sukoba.

Ipak, u dva mjeseca ratnih djelovanja naftni prihodi pojedinih država su narasli (Saudijske Arabije oko 10 posto, a Omana oko 7 posto) – dok je Bahrein bilježio minus od oko 17 posto, Katar oko 20 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 25 posto, a Kuvajt oko 40 posto (uz nula izvoza u travnju, po prvi put od Zaljevskog rata 1991. godine).

Budući da se 28. travnja moglo čuti kako Iran u svojim vodama još ima 19 praznih tankera ozbiljne zapremine (iako su neki od njih iznimno stari i krhki, zapravo transportno gotovo neupotrebljivi) – ova je flota Iranu pružila dodatne skladišne kapacitete mimo plana američke pomorske blokade, jednako kao što je navodno pomogla i manja uspostava željezničkog izvoza preko Pakistana prema Kini.

Naravno, efekti blokade ovise i o sposobnosti Irana da u međuvremenu skladišti svoju naftu (1) na kopnu (provincija Khuzestan), (2) na moru (u tankere je od početka blokade navodno spremljeno oko 20 milijuna barela), ali i (3) da jača rafinerijsku preradu te (4) nastavi izvoz (koji redovito osigurava predah u nakupljanju nafte i time odgađa prisilno zatvaranje izvora).

Iranska izdržljivost i ‘piratska‘ taktika SAD-a

Satelitske snimke pokazuju da Iranci na otoku Harg i daje krcaju tankere s naftom

Imajući sve te opcije u vidu, treba uočiti da u dosadašnjem tijeku američke mornaričke blokade nije došlo do brzog zastoja iranske naftne industrije (popunjavanja skladišta nakon obustave izvoza), ne samo u prva dva tjedna blokade (kako su se prvotno procjenjivali ukupni iranski skladišni kapaciteti), tako ni nakon 20 dana blokade – uz nove procjene koje su im 28. travnja davale i dodatnih 12 do 22 dana naftne proizvodnje (do 10. ili 20. svibnja). Sve je to relevantno pod uvjetom da zanemarimo činjenicu da je Iran između 2019. i 2022. godine bilježio preko 33 mjeseca s proizvodnjom oko 15 do 20 posto današnje (ispod 350.000 barela dnevno u prosjeku), te da je i tada izbjegao sva ta oštećenja naftnih izvora za koja se sada uzima da bi ih mogla natjerati na popuštanje i pregovore.

Naravno, dok se time opet pokazala loša kvaliteta sadržajnih procjena na kojima Trump i njegova administracija zasnivaju svoje konkretne odluke u ovom sukobu, ipak nema sumnje u postupnu učinkovitost ovakvog blokiranja protivničke strane – što su dobro ilustrirale i izjave prenesene 29. travnja u iranskim medijima prema kojima bi nastavak blokade mogao „uskoro biti predu­sretnut praktičnim i do sada neviđenim vojnim mjerama“, budući da iransko „strpljenje ima granice“ – kada god one stvarno budu u praksi dostignute.

Do tada treba samo citirati američkog predsjednika Trumpa iz njegova govora na Floridi, 2. svibnja (na „Forum Club of the Palm Beaches“), gdje je o američkoj provedbi blokade zaključio: „Mi smo im preuzeli teret, preuzeli smo naftu. To je vrlo profitabilan posao. Tko bi si mislio da bismo mi to radili, mi smo kao pirati. Mi smo tu kao neka vrsta pirata“.

Diplomatska ofenziva i pregovarački zastoj

Iranski mediji brzo su reagirali na Trumpove izjave o piratima

Pregovori idu ili ne idu. Unatoč prošlotjednim naznakama da bi se direktni pregovori SAD-a i Irana mogli nastaviti tijekom vikenda i početkom tjedna – već u subotu, 25. travnja, od Trumpa se moglo čitati kako američka delegacija neće ići u Islamabad i ondje gubiti vrijeme. Među ostalim, on je razlog za to opet našao u „iznimnoj borbi i zbunjenosti unutar njihovog ‘vodstva‘“, napominjući kako „Nitko ne zna tko ondje vodi, uključujući ni njih“ – naravno, još i uz tvrdnje „Također, mi držimo sve karte, a oni nemaju ni jednu“.

Među ostalim, Iran je na sve to odvratio diplomatskom ofenzivom koja je njihovog ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija prvo odvela u Pakistan, pa onda 25. travnja i u obližnji Oman te 27. travnja u Rusku Federaciju (sastanak s Vladimirom Putinom u Sankt-Peterburgu). Barem dio onoga o čemu se pričalo s Irancima Putin je onda 29. travnja valjda prenio Trumpu – gdje je u javnost dospjelo tek upozorenje kako bi obnova ratovanja s Iranom imala „ekstremno teške posljedice“, a potencijalna kopnena djelovanja bila bi „kompletno neprihvatljiva i opasna“.

Iako se iz SAD-a čas tvrdilo da Iran pristaje na sve zahtjeve, a čas se zastoj opravdavao kaosom u Teheranu – baš kako su to najavljivali pakistanski posrednici, Iran je do 26. travnja prema SAD-u poslao svoj novi prijedlog za pregovore, čime su obje strane razmijenile svoja nova stajališta. Za to se vrijeme iz Islamabada, izgleda, pokušalo osigurati dobru volju Teherana otvaranjem i kopnenih pravaca za transport preko 3.000 brodskih kontejnera koji su umjesto u Iranu zadnjih tjedana završili u pojedinim pakistanskim lukama. Tu se spominje ukupno 6 transportnih koridora od luka u Pakistanu do graničnih prijelaza s Iranom na jednu stranu te kopnenim putem prema Kini na drugu stranu.

I iransko veleposlanstvo u Saudijskoj Arabiji iskoristilo je priliku

Kako izgleda, srž iranskih prijedloga odnosila se prvo na trajnu obustavu napada, a tek zatim na rješavanje zastoja u Hormuzu, uz iransku naplatu prolaza i američku obustavu blokade – dok bi tema nuklearnog programa na dnevni red došla kasnije, što se za SAD i Trumpa pokazalo kompletno neprihvatljivim. U odgovoru na sve to, Trump je navodno u Bijeloj kući, 28. travnja, održao sastanak s članovima kabineta i odabranim čelnicima naftne industrije ne bi li se pronašle mjere za stabiliziranje tržišta nafte.

Ujedno, od vojnih vlasti zatražene su pripreme za dugu blokadu Irana, što je dodatno bilo podcrtano i grafičkim prijetnjama Iranu na društvenoj mreži Truth Social u srijedu, 29. travnja – što je onda tijekom srijede, 29. travnja, potjeralo terminske cijene nafte u nebo (barel WTI nafte do 110,1 USD, te barel Brent nafte do 120,86 USD), da bi se samo dan kasnije te procjene pokazale krivima – pa je nafta opet pala (barel WTI nafte do 103,71 USD, a barel Brent nafte 107,19 USD) i onda nastavila jako varirati oko te donje granice do vikenda.

Prijedlozi u 14 točaka i razmimoilaženja u regiji

Nakon te napete srijede, 29. travnja, iz Irana se čulo o izradi novih, izmijenjenih pregovaračkih stajališta, koja navodno, među ostalim, u 14 točaka obuhvaćaju i (1) povlačenje SAD-a iz okolice Irana, (2) prestanak blokade i novi sustav upravljanja Hormuzom, (3) ukidanje sankcija, (4) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (5) plaćanje reparacija te (6) završetak rata na svim bojištima, uključivo Libanon. Novost bi tu bila da se ne traži prestanak američke blokade kao preduvjet razgovora, već bi do toga došlo u sklopu procesa razgovora o otvaranju Hormuza, nuklearnim pitanjima i sigurnosnim garancijama za Iran.

Iranska diplomatska ofenziva – Abas Araghchi u Omanu

Nasuprot tome, s američke se strane u 9 točaka navodno, među ostalim, govorilo o održavanju blokade sve do postizanja dogovora o nuklearnim pitanjima, dok su pregovori posredno poticani i glasinama o mogućim vojnim udarima za poticanje Irana na neke ustupke. Ipak, dok su SAD navodno predlagale razgovore u trajanju primirja od 2 mjeseca, Iran navodno smatra da bi se do dogovora moglo doći unutar 30 dana. O svemu tome su Iranci opet nastojali obavijestiti širi krug zainteresiranih – pa je tako ministar Araghchi 1. svibnja telefonom razgovarao s kolegama iz Turske, Egipta, Katara, Saudijske Arabije, Iraka i Azerbajdžana, te konačno i s visokom predstavnicom EU Kajom Kallas.

Za razliku od svega toga, ako je vjerovati objavi Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social od kasnih sati u subotu, 2. svibnja – te nove iranske pregovore tek treba sagledati u Washingtonu, iako Trump „ne može zamisliti da bi oni bili prihvatljivi, budući da oni (Iran) još nisu platili dovoljno visoku cijenu za sve što su napravili čovječanstvu i svijetu u zadnjih 47 godina“. Nije čudo da su ovakve riječi izazvale nove ratne strahove kod promatrača stanja u Iranu, iako do nedjelje, 3. svibnja, još nije bilo za uočiti i bitnije promjene očekivanih cijena nafte na raznim terminskim tržištima.

Pri svemu tome, itekako je ostalo otvoreno pitanje koje to arapske zemlje Zaljeva zapravo uopće podržavaju pregovore, a koje se zalažu za nastavak ratovanja – na terenu se moglo vidjeti da Saudijska Arabija aktivno radi s Pakistanom, Turskom i Egiptom na nastavku pregovora, dok su navodno Ujedinjeni Arapski Emirati više bili za svojevrsno temeljitije pokoravanje aktualnog režima u Iranu (što i ne čudi ako se ima u vidu da su baš oni bili i najviše izloženi iranskim napadima tijekom aktivne faze aktualnog ratovanja u Zaljevu). Budući da nije bilo suglasja, 27. travnja su UAE iz Pakistana naglo povukli kredit od 3,5 milijardi USD, koji su u tamošnjoj središnjoj banci brzo nadopunili iz Saudijske Arabije. Nije nemoguće da je, uz ostala dosadašnja neslaganja UAE-a i Saudijske Arabije, i ova tema imala utjecaja na izlazak UAE-a iz okvira organizacija OPEC i OPEC+, što su najavili u utorak, 28. travnja, s učinkom od petka, 1. svibnja.

UAE -_izjava o izlasku iz OPEC-a

Ipak, treba napomenuti kako su Ujedinjeni Emirati ipak 28. travnja bili na sastanku zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu održanom u gradu Džeddi u Saudijskoj Arabiji – gdje su pak jedini izostali predstavnici Omana, što je izazvalo brojna dodatna nagađanja. Iako su Ujedinjeni Arapski Emirati bili članovi OPEC-a od 1967. godine, oni su u zadnje vrijeme bili druga članica po proizvodnji i sposobnosti njezina doziranja – činili su 13 posto proizvodnje OPEC-a, odnosno 9 posto u OPEC+. Navodno se unutar UAE-a nisu mogli miriti i s nametnutim ograničenjima proizvodnje koja zapravo nemaju smisla dok je Hormuz zatvoren, a UAE ovise tek o prometu svojim ograničenim (i zapravo već otprije pretrpanim) naftovodom Habshan–Fujairah mimo tjesnaca. Svi bi ti prihodi u predstojeće doba visokih cijena trebali pomoći sanirati brojne ratne štete i nanovo ojačati istrošenu protuzračnu obranu države – baš kako SAD prema novim objavama hitno jačaju zalihu raketa Patriot PAC-2 i PAC-3 u Kataru (2. svibnja odobrena prodaja za 4,1 milijardu USD).

Gomilanje vojnih snaga i operativna kretanja

Američke vojne snage nadalje pristižu. Baš kao i krajem prošloga tjedna, tako se i zadnjih dana bilježio konstantan promet američkih vojnih transportnih aviona i letećih tankera koji na Bliski istok donose dodatne snage, streljivo i opremu. Time je uspostavljena zračna ruta od Velike Britanije preko Njemačke, Češke, Mađarske, Srbije, Bugarske i Grčke, pa na Izrael i bliže Perzijskom zaljevu – koju se i iz civilnih izvora moglo svakodnevno promatrati u radu.

MQ-4C Triton

Tako se u utorak, 28. travnja, mogao vidjeti prelet 26 letećih tankera i 31 transportnog aviona, uz brojne izviđačke letjelice (recimo, avion Boeing RC-135W „Rivet Joint“ koji nad Perzijskim zaljevom zadnjih dana navodno užurbano dopunjava američki popis meta za potencijalne buduće zračne udare). Pri tome treba napomenuti kako je 27. travnja iznad Perzijskog zaljeva oštećena još jedna skupa i specijalizirana bespilotna letjelica MQ-4C Triton (uz onu srušenu 9. travnja), što se iz američkih vojnih krugova uskoro nadomjestilo prebacivanjem dodatnih takvih sustava iz Italije u zonu intervencije.

Ukratko, sva ta zrakoplovna manevriranja uklopila su se u već prisutni strah oko moguće obnove ratnih djelovanja krajem srijede, 29. travnja, kada se spominjalo da je iz Pentagona predsjedniku Trumpu bila prikazana mogućnost izvođenja niza „kratkih i snažnih“ napada kojima bi se Iran potaknulo na nastavak pregovora. Iako je to možda nekome moglo izgledati opravdano ili korisno, takva bi se djelovanja samo temeljito uklopila u tzv. „eskalacijsku zamku“ na koju SAD uporno upozoravaju pojedini američki stručnjaci te znanstvenici.

Za to vrijeme nastavlja se i prisutnost triju američkih borbenih skupina okupljenih oko nosača zrakoplova – USS Gerald Ford (CVN-78) je i dalje na sjeveru Crvenog mora (iako se čulo i naznake o njegovu mogućem skorijem povlačenju natrag prema SAD-u), USS Abraham Lincoln (CVN-72) primijećen je nedaleko od američke blokade u Omanskom zaljevu, a USS George H.W. Bush (CVN-77) navodno je negdje u obližnjem Arapskom moru, jednako kao i desantni nosač USS Tripoli (LHA-7), dok je izgleda ipak u dolasku i drugi desantni nosač – USS Boxer (LHD-4), kojeg se nakon određenih otezanja ipak u petak, 1. svibnja, bilježilo u prolasku od Singapura u područje nedaleko od Irana.

SAD su najavile testno lansiranje LRHW („Dark Eagle“) s Floride

Uz to, u četvrtak, 30. travnja, moglo se čuti i o mogućem prebacivanju malobrojnih aktivnih lansera hipersoničnih raketa LRHW (poznatih i kao „Dark Eagle“) prema Iranu – iako mali broj navodno raspoloživih komada ovih oružja u statusu tek „inicijalne operativne sposobnosti“ itekako dovodi u pitanje njihovu prvu ozbiljnu ratnu uporabu. Zato ima manje sumnji u sposobnost protuzračnog sustava THAAD koji je put Bliskog istoka krenuo iz Koreje – ostavivši tog američkog saveznika bez takvog „kišobrana“ čije je raspoređivanje na Korejski poluotok u srpnju 2016. bilo okidač ozbiljnih političkih pritisaka iz Kine i Rusije.

Jednako tako se s iranske strane nastavilo bilježiti užurbane radove na saniranju pojedinih ratom oštećenih podzemnih raketnih kompleksa – iz kojih se nastoji izvući zakopane lansere i zalihe raketnih projektila te bespilotnih letjelica. Ujedno, nastavile su pristizati i vijesti o povremenim masovnijim djelovanjima iranske protuzračne obrane – navodno protiv brojnih manjih dronova nepoznatog podrijetla, koje se ustrajno opisuje kao isprobavanje iranske obrane pred moguće nove napade. Takve su se situacije bilježile u rano jutro nedjelje, 26. travnja (kod Kermanšaha i Qoma, na navodnom koridoru iz Izraela prema Teheranu), pa opet u četvrtak, 30. travnja (Teheran), i subotu, 2. svibnja (Qom).

Zakonodavni okviri i političko kupovanje vremena

Za kraj napomenimo kako je 29. travnja istekao rok od 60 dana od započinjanja ratnih djelovanja SAD-a i Izraela u Iranu, da bi krajem 1. svibnja istekao i rok od 60 dana od kada je administracija predsjednika SAD-a Trumpa o svojoj aktualnoj ratnoj avanturi obavijestila Kongres. No, dok američka Rezolucija o ratnim ovlastima („War Powers Resolution“ iz 1973. godine) zapravo traži da se do tada Kongres oglasi o dozvoli takve vojne akcije (ili da se otvori dodatni rok od 30 dana za povlačenje snaga s poprišta operacija) – za sada ne vidimo ništa od navedenoga.

Mike Johnson smicalicama kupuje vrijeme za Trumpa

Trump je tek 1. svibnja prema Kongresu opet otposlao kratko pismo u kojem tvrdi da su ratne operacije u Iranu zapravo „terminirane“ još 7. travnja, s proglašenjem primirja, dok Iran i dalje ostaje izvor prijetnji – pa bi se protiv njega uskoro moglo opet odvojeno djelovati po slobodnoj volji izvršne vlasti.

Naravno, sve je to itekako problematično ako znamo da i nakon spomenutog primirja od 13. travnja pa do danas nad Iranom Oružane snage SAD-a provode mornaričku blokadu – što je itekako oblik mornaričkog ratovanja – tako da ni operacije zapravo nisu gotove, a angažirane snage nisu bile povučene nego tek presložene (te ujedno i ojačane). Ipak, kako će se o tim stavovima predsjedničke administracije postaviti sam američki Kongres još nije jasno – budući je čelnik Zastupničkog doma Mike Johnson za zastupnike opet proglasio proljetne neradne dane, kupujući time Trumpu vrijeme najmanje do 11. svibnja.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 3. svibnja 2026. pod nazivom “Sve je više dokaza da je Trumpov plan propao, Amerikanci gomilaju snage u Perzijskom zaljevu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-zatvoren-skuplja-se-blokada-nafta-skace-pregovori-zapinju-15704829

Petak, 24. travnja, ujedno je 56. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu (kraj osmog tjedna operacija), a većinom pojedinačnih bojišta ovoga sukoba vladala su zategnuta primirja. Konkretno, primirje u samom Iranu američki predsjednik Donald Trump proglasio je krajem 7. travnja na dva tjedna, da bi ga onda, nakon brojnih preokreta, dodatno produžio u kasnim večernjim satima utorka, 21. travnja, ali ovoga puta bez zadanog roka trajanja. Ipak, pojedini izvori pretpostavljaju da bi mjera za njegovo trajanje mogao biti dolazak nosača zrakoplova USS George H. W. Bush (CVN-77) u zonu operacija – pa budući da su taj brod i njegova prateća skupina bili locirani sjeverno od Madagaskara, time bi i primirje trajalo do kraja tjedna. Naravno, uz nepredvidivost američkog predsjednika, to je nemoguće sigurnije tvrditi, što je razlog da sami Iranci i ovo primirje (kao i naznake pregovora) uvelike vide tek kao još jednu ratnu varku SAD-a i Izraela – budući da su napadi na Iran i u lipnju 2025. i krajem veljače 2026. bili započeti baš tijekom najavljenih/tekućih pregovora.

Prva od francuskih žrtava u UN misiji UNIFIL u Libanonu

Slično je neizvjesno i vezano primirje u Libanonu, sklopljeno u četvrtak, 16. travnja, koje bi trebalo trajati deset dana – do pred kraj nedjelje, 26. travnja. Nisu tu mnogo razloga za optimizam dali zabilježeni incidenti (poput napada koji je u subotu, 18. travnja, života koštao francuskog pripadnika UN-ove misije UNIFIL u Libanonu), ni izraelsko proglašenje „žute crte“ kojom se od ostatka Libanona odijelila izraelska „sigurnosna zona“ uspostavljena unutar 10 km od međunarodne granice – iako je Trump u kasnim satima četvrtka, 23. travnja, već najavio produženje ovog primirja za dodatna tri tjedna. Ipak, spomenuta primirja zapravo nisu nimalo pomogla pregovorima SAD-a i Irana, a još manje ikakvom ozbiljnijem otvaranju strateški bitnog Hormuškog tjesnaca za međunarodni promet. Za sada su jedini izravni pregovori visokih delegacija SAD-a i Irana održani u subotu, 11. travnja, no bez ikakvih bitnijih rezultata. Iako je tijekom zadnjih tjedan dana višekratno izgledalo da bi se mogla dogoditi iduća runda takvih razgovora – do toga ipak nije došlo. Tu treba spomenuti kako postoje naznake da bi do pregovora moglo doći nadolazećeg vikenda ili u ponedjeljak, 27. travnja.

Kaos u tjesnacu

Spomenuti kaos prevladavao je u zadnjih tjedan dana i po pitanju otvaranja za promet tjesnaca Hormuz. Kao prvo, pitanje primirja u Libanonu bilo je problematično još od utorka, 7. travnja, kada su Iran i posrednici iz Pakistana tvrdili da je Libanon uključen u primirje, dok se Izrael tome opirao te nastavljao ondje aktivno ratovati. Budući da se ta dilema postavila kao veliki problem, izgleda da je Donald Trump izravno s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom dogovorio rješenje – proglašenje već spomenutog naknadnog primirja u Libanonu, u četvrtak, 16. travnja. Rješavanje ovog problema otvorilo je prostor za iduću gestu dobre volje iz Irana, koja je stigla oko 15 sati po hrvatskom vremenu u petak, 17. travnja, s objavom iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija: „U skladu s primirjem u Libanonu, proglašen je potpuno slobodan prolaz za sva komercijalna plovila kroz tjesnac Hormuz tijekom preostalog trajanja primirja, na koordiniranoj ruti koja je već ranije bila objavljena od Organizacije za pomorstvo i luke Islamske Republike Iran“.

Ova je objava izazvala pravu lavinu objava Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje je niz od 12 objava tog dana započeo samo nekoliko minuta nakon spomenute iranske geste. Trump je tada velikim slovima konstatirao: „Iran je upravo objavio da je Iranski tjesnac potpuno otvoren i slobodan za puni prolaz. Hvala!“. Ipak, samo malo više od 20 minuta kasnije to je i dopunio, opet sve velikim slovima: „Tjesnac Hormuz je potpuno otvoren i spreman za poslovanje i puni prolaz, ali pomorska blokada ostat će u punom opsegu i efektu što se tiče Irana, sve do onog vremena kad naša transakcija s Iranom ne bude 100 posto dovršena. Taj proces trebao bi ići vrlo brzo budući da je većina točaka već ispregovarana. Hvala na pažnji po ovom pitanju! Predsjednik Donald J. Trump“. Kako izgleda, upravo se kao posebno problematično pokazalo pitanje nastavka američke blokade Irana (i Hormuza) – koju su SAD proglasile s početkom u ponedjeljak, 13. travnja, u 10 ujutro po američkom vremenu (16 sati po hrvatskom vremenu) – budući da su Iranci tu mjeru smatrali suprotnom primirju, te očekivali njezino ukidanje kao iduću američku gestu dobre volje u pregovorima.

U tako zategnutoj atmosferi zapravo nije bilo bitno (ali definitivno nije ni pomoglo) što je Trump, nakon objave nastavka blokade, tijekom sat vremena nastavio bjesomučnim ritmom objavljivati postove – prvo najavu dodatnih američkih mjera protiv Irana (uzimanje sve „nuklearne prašine“, izostanak ikakve predaje sankcijama blokiranih iranskih novčanih sredstava iz SAD-a), ali i izuzimanja Libanona iz okvira sporazuma s Iranom (uz najavu „rada s Hezbollahom“, dok je Izraelu „zabranjeno od SAD-a“ daljnje bombardiranje Libanona) – a onda i niz vidljivo trijumfalnih, gotovo postratnih objava. Tako se Trump opet otresao na NATO kao na beskorisnog „tigra od papira“ koji bi pomagao tek nakon što je posao obavljen – da bi nastavio s čestitkama Saudijskoj Arabiji, UAE-u, Kataru i Pakistanu na suradnji i savezništvu.

Uz to je objavio i da je Iran (uz pomoć SAD-a) navodno „uklonio, ili uklanja, sve pomorske mine“, valjda iz područja Hormuza – što se za samo koji dan pokazalo kao potpuna neistina. Dapače, do srijede, 22. travnja, u američkim se medijima moglo čuti da su koji dan ranije američki vojni predstavnici pred Kongresom svjedočili da Pentagon pretpostavlja prisutnost do 20 mina u i oko Hormuza, čije će uklanjanje započeti nakon konflikta ili početka dugotrajnog primirja, te trajati možda i do šest mjeseci. No, nakon objave kako se Iran složio „da nikad više neće zatvoriti tjesnac Hormuz“ i da on „više neće biti korišten kao oružje protiv svijeta“ – Trump se za kraj opet obrušio i na američke medije „koji očajnički traže razlog za kritiziranje predsjednika Donalda J. Trumpa po pitanju Irana, ali ga ne nalaze“. Naravno, ovu euforiju pratile su i terminske cijene nafte, koje su odmah pale radikalno (barel WTI nafte do 81,19 USD, a barel Brent nafte do 86,4 USD) – da bi uskoro opet krenule postupno rasti (i do početka petka, 24. travnja, opet dosegnule 97,3 USD za barel WTI nafte, te 106,7 USD za barel Brent nafte). Iako se do jutra idućeg dana, subote, 18. travnja, moglo registrirati pojačani promet brodova kroz Hormuz (prema nekim izvorima, 17. je prošlo 8, a početkom subote, 18. travnja, možda i rekordnih 47 raznih brodova) – kritika Trumpa stigla je iz Irana.

Prvo se ujutro, 18. travnja, odmah iza ponoći, na društvenoj mreži X moglo čitati izjave iranskog predsjednika parlamenta Ghalibafa o tome da je Trump „u sat vremena iznio sedam tvrdnji, i svih sedam bilo je lažno“, naglasivši kako će, uz američku pomorsku blokadu, i Hormuz ostati zatvoren – što su oko 10:30 po hrvatskom vremenu za agenciju Fars potvrdili i iranski izvori iz Revolucionarne garde. Tom je prilikom iz vojnih krugova bilo naglašeno da se tjesnac vraća „u svoje prethodno stanje“, uz optužbe da SAD svojom „takozvanom blokadom“ zapravo provode pomorsko razbojništvo. Time je i formalno bilo potvrđeno da su deseci plovila hitno odustali od izlaska iz Perzijskog zaljeva putem Hormuza, nakon što se čulo i o iranskom otvaranju vatre na tanker SANMAR HERALD i teretni brod JAG ARNAV (oba pod indijskom zastavom) – za koje, doduše, postoji mogućnost i da su svoj iznos u kriptovaluti za pravo prolaza kroz Hormuz umjesto u ruke iranske Revolucionarne garde zapravo platili nepoznatim prevarantima. Kako bilo da bilo, do tog subotnjeg popodneva Hormuz je opet bio poprilično zatvoren, a iz Washingtona je Trump samo kratko poručio da SAD zadržavaju svoj čvrsti stav i „neće se dati ucjenjivati“ od Irana. Naravno, promet svih vrsta brodova kroz Hormuz odmah je radikalno pao, tako da se neslužbeno navodio prolaz njih tek 3 u nedjelju, 19. travnja, 7 u ponedjeljak, 20. travnja, i 13 u utorak, 21. travnja.

U očekivanju pregovora SAD-a i Irana

Početak ovoga tjedna protekao je u nadmetanju Irana i SAD-a po pitanju zaustavljanja brodova u široj okolici Hormuza, dok su se iz Sjedinjenih Država najavljivali pregovori, a iz Irana ih se odbijalo. Čitavo to vrijeme međunarodni promet kroz Hormuz ostajao je pretežito zatvoren – pojačavajući dalje pritisak na svjetsko gospodarstvo, koje sada broji preko 550 milijuna barela nafte manje na tržištu (oko 10 – 15 milijuna manjka dnevno, pa tako preko 55 dana) – na čemu nije mnogo promijenila ni odluka Donalda Trumpa da 16. travnja preglasa svog ministra financija Scotta Bessenta, te ipak do 16. svibnja nanovo produži rusko oslobođenje od sankcija za međunarodnu prodaju nafte.

Brod Touska na meti

Dok se do ponedjeljka, 20. travnja, čulo da su Sjedinjene Države na svojoj blokadi od prolaza odvratile 27 brodova (što je do poslijepodneva u četvrtak, 23. travnja, poraslo do 33 broda, uz još preko 34 broda za koje se neslužbeno čulo o prolazu kroz američku blokadu – 19 u izlazu i 15 u ulazu) – treba posebno spomenuti i niz zapljena pojedinih plovila. Ta je pojava započela u nedjelju, 19. travnja, američkim hvatanjem u Omanskom zaljevu iranskog motornog broda TOUSKA, već otprije sankcioniranog iranskog kontejnerskog plovila za koje se čulo da prema Iranu dolazi iz luke Zhuhai na jugu Kine – uz pretpostavku prijevoza natrij-perklorata, sirovine za proizvodnju oksidatora u krutim gorivima za balističke rakete. Jednako tako, u noći na utorak, 21. travnja, SAD su izvele iskrcavanje i na sankcionirani tanker TIFANI (pod zastavom Bocvane) usred Indijskog oceana, u Bengalskom zaljevu, na pola puta od Šri Lanke prema Molučkom tjesnacu i Singapuru – da bi u idućim satima uhvatile i tanker DORENA zapadno od juga Indije, te manji tanker (Suezmax) SEVIN na samom ulazu u Molučki tjesnac.

Sva su ta događanja ustrajno zaoštravala stanje između SAD-a na jednoj i Irana na drugoj strani uoči večeri u utorak, 21. travnja, kada se očekivao istek američkog dvotjednog primirja. No, dok je tijekom dana Trump objavljivao kako neće produžiti primirje („jer Iranci moraju pregovarati“), u samom Iranu se javno najavljivao nastavak otpora, a usred Teherana je predvečer održana i javna parada s pokazivanjem raketa Qiam-1 i Khorramshahr-3 na vozilima-lanserima. Ipak, stanje se preokrenulo oko četiri sata prije isteka dotadašnjeg primirja, malo iza 4 poslijepodne po američkom istočnom vremenu ili iza 10 navečer po hrvatskom vremenu – i to opet objavom Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social. U njoj je on napisao: „Temeljem činjenice da je Vlada Irana ozbiljno razlomljena, što nije neočekivano, a na zahtjev maršala Asima Munira i premijera Shehbaza Sharifa iz Pakistana, zamoljeni smo da zadržimo naše napade na državu Iran sve dok njihovi vođe i predstavnici uspiju sastaviti ujedinjeni prijedlog. Zato sam uputio našu vojsku da nastavi blokadu i, u svim drugim aspektima, ostane spremna i sposobna – i zato će nastaviti primirje do trenutka kada bude predan i njihov podnesak i razgovori budu zaključeni, na ovaj ili onaj način“.

Američko iskrcavanje na brod Majestic X

Nakon svega ovoga, u srijedu, 22. travnja, čulo se o iranskoj zapljeni dva teretna broda (grčkog EPAMINONDAS-a te izraelskog MSC FRANCESC-a, na kojem su i 2 hrvatska te 4 crnogorska pomorca) u pokušaju izlaska kroz Hormuški tjesnac – što je navodno izvedeno eskadrom od preko 30 brzih plovila koja se i sa satelita moglo vidjeti u plovidbi na spoju Hormuza i Omanskog zaljeva. Dok već sama njihova prisutnost pokazuje kako američki navodi o potapanju barem 159 iranskih brodova ne znače ujedno i gubitak pomorskih sposobnosti za vlasti Irana, riječ je tu o demonstraciji sile vrlo sličnoj i zrakoplovnim vježbama koje su iznad samog Teherana u četvrtak, 23. travnja, izvodila barem dva iranska borbena aviona MiG-29. Svemu tome treba dodati i iranske prijetnje izrečene ovog tjedna o presijecanju barem sedam linija optičkih vlakana koja iz Zaljeva vode kroz Hormuz, ako dođe do daljnjeg zaoštravanja stanja i potencijalne obnove ratovanja. No, početkom četvrtka, 23. travnja, Sjedinjene Države zaustavile su tanker MAJESTIC X (pod zastavom Gvajane), čime je nastavljena igra zapljene brodova – dok se u večernjim satima istoga dana širom Irana bilježio i niz vijesti o djelovanjima protuzračne obrane protiv manjih dronova nepoznatog podrijetla – što je još jedna mjera aktivnog oprobavanja stanja tamošnje obrane.

Tvrdu liniju predvodi general Ahmad Vahidi

Dok su se danima iščekivali pregovori, od njih nije bilo ništa ni do početka petka, 23. travnja – iako je nadu ustrajno podgrijavao i sam Donald Trump brojnim kratkim telefonskim intervjuima za razne medije – iranske su vlasti ustrajno smanjivale očekivanja, naglašavajući kako pregovora neće biti dok traje blokada, te ostavljajući ipak dojam određene koherentnosti stavova. To je posebno bitno u svjetlu niza zapadnih napisa o podjelama u iranskim redovima, navodno između „umjerenih“ političara (predvođenih predsjedavateljem parlamenta Ghalibafom i ministrom vanjskih poslova Araghchijem), nasuprot „tvrdolinijaša“ iz Revolucionarne garde, predvođenih generalom Ahmadom Vahidijem (koji navodno kontrolira i pristup teško ranjenom Vrhovnom vođi Modžtabi Hameneiju, usprkos paralelnim glasinama da o njemu ujedno brine i predsjednik države Masoud Pezeshkian, političar, ali i kardiokirurg). Naravno, kada su jednom te glasine o podjelama postale stvarno široko dijeljene na američkoj i izraelskoj strani – toliko da ih je 23. travnja ujutro u zasebnoj objavi spominjao i sam Donald Trump – uzvrat je obuhvatio jasno zbijanje redova na iranskoj strani te koordinirane objave na društvenoj mreži X i predsjednika parlamenta Ghalibafa i predsjednika države Pezeshkiana o tome kako u Iranu postoje samo „Iranci“ i „revolucionari“, koji će „željeznim jedinstvom nacije i vlasti, s potpunom poslušnošću Vrhovnom vođi revolucije, postići da agresorski kriminalci požale svoje akcije“. U svjetlu takvih izjava, ali i vijesti o radu spomenutih iranskih političara, teško da ima mnogo istine u glasinama iz pojedinih izraelskih i arapskih izvora da je Revolucionarna garda u Teheranu izvela svojevrsni državni udar te sve tamošnje „umjerene“ političare stavila u kućni pritvor.

U takvom okolišu zapravo je teško pretpostaviti potencijalni tijek daljnjih mirovnih pregovora – koje bi s jedne strane vodila sada nanovo osnažena iranska delegacija, dok bi im nasuprot opet stajali politički izuzetno slabi američki potpredsjednik JD Vance, praćen osobnim izaslanikom Donalda Trumpa Steveom Witkoffom i predsjedničkim zetom Jaredom Kushnerom. Pri tome posebno treba napomenuti i često zapostavljanu činjenicu da i Witkoff i Kushner tu ne nastupaju bilo kao ozbiljni pregovarači, bilo kao financijski nezainteresirani državni predstavnici. Naime, dok Witkoff ima velika ulaganja iz arapskih država u svoja poduzeća za poslovanje kriptovalutama, za Kushnera nije nikakva tajna da je u svoj investicijski fond do kraja 2021. godine primio oko 2 milijarde USD investicija iz Saudijske Arabije, da bi američki mediji početkom ove godine spominjali i njegov pokušaj pribavljanja dodatnih 5 milijardi USD iz sličnih izvora. Sve to itekako dovodi u pitanje za koga ta dvojica zapravo pregovaraju s Iranom – za SAD, ili prvenstveno ipak za pojedine države sa zapada Perzijskog zaljeva. Naravno, ovakve se sumnje samo nadovezuju na već dobro dokumentirane (ali ne i pravosudno istraživane) slučajeve velikih američkih investicija što na burzama, što na internetskim platformama za klađenje – gdje su nepoznate osobe zarađivale velike novce ciljanim ulaganjima tik pred bitne međunarodne odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa vezane uz Iran. Tu posebno govorimo o situacijama od 27. veljače (zarade na okladama o početku rata u Iranu i smrti iranskog Vrhovnog vođe Alija Hameneija), od 23. ožujka (investiranje 580 milijuna USD na pad cijena samo 15 minuta prije Trumpove objave o uspješnom pregovaranju), pa opet 27. ožujka (oko 760 milijuna USD uloženih samo 20 minuta prije iranske objave o otvaranju Hormuza), i još 7. travnja (taman prije objave primirja, investicija od oko 950 milijuna USD da će nafta pojeftiniti), a onda opet i 21. travnja (430 milijuna USD uloženo oko 15 minuta prije Trumpove objave o produženju primirja). Dakle, još jedna misterija – bilo radi puno sreće u prognoziranju razvoja međunarodnih događaja, ili pak radi zlouporabe privilegiranih informacija iz dubina američkog političkog sustava.

Okupljanje dodatnih vojnih snaga

Čitavo vrijeme jedna je stvar ipak konstantna – Sjedinjene Američke Države neprekidno dopremaju dodatne vojne snage prema Iranu, a njihovi transportni avioni punom parom dopremaju i dodatni materijal i ljudstvo na Bliski istok. Tako se 19. travnja moglo čuti o prebacivanju još 12 borbenih aviona EA-18G Growler (specijaliziranih za elektroničko ratovanje) preko Atlantika pa u Izrael (baza Nevatim), dok se u četvrtak, 23. travnja, istim putem moglo pratiti i još 12 marinskih borbenih aviona F/A-18C Hornet – što je bio samo dio aktivnog okupljanja raznih specijaliziranih zrakoplovnih efektiva. No, to je samo dio snaga u dolasku.

Tako se u utorak, 21. travnja, čulo o ponovnom ulasku američkog nosača zrakoplova USS Gerald Ford (CVN-78) iz Mediterana u Crveno more, zajedno s dva razarača klase Arleigh Burke i jednim logističkim brodom. Od njih se očekuje podrška operacijama nad Iranom, kao i potpora brodovima koji prolaze južnije kroz strateški važan međunarodni tjesnac Bab al-Mandab. Jednako tako, u četvrtak, 23. travnja, u šire područje operacija konačno je stigla i borbena skupina okupljena oko američkog nuklearnog nosača zrakoplova USS George H. W. Bush (CVN-77) koja, među ostalim, obuhvaća i razarače USS Ross (DDG-71), USS Donald Cook (DDG-75) i USS Mason (DDG-87). Uz to, iz Japana su put Bliskog istoka poslana dva od ukupno četiri još aktivna specijalizirana protuminska broda klase Avenger (USS Chief (MCM-14) i USS Pioneer (MCM-9), koji su 13. travnja napustili Japan, a 22. travnja produžili sa Šri Lanke) – oni bi se u području nadležnosti američkog Centralnog zapovjedništva trebali pridružiti obalnom borbenom brodu (Littoral Combat Ship – LCS) klase Independence USS Canberra (LCS-30), što je „utrostručavanje protuminskih sposobnosti“ koje je Donald Trump spominjao na svojoj društvenoj mreži Truth Social tijekom četvrtka, 23. travnja. Ujedno, očekuje se i skori dolazak preostala dva LCS broda stacionirana u regiji (USS Tulsa (LCS-16) i USS Santa Barbara (LCS-32), koji su nedavno uočeni u prolazu natrag kroz Molučki tjesnac, nakon boravka u Singapuru). Time bi se dodatno ojačale američke sposobnosti za čišćenje mina u Hormuzu, iako uopće nije jasno je li to dovoljno da iole skrati rok od šest mjeseci posla o kojem se nedavno čulo iz američke Ratne mornarice. Zanimljivo je napomenuti i da se borbena skupina okupljena oko desantnog nosača USS Boxer (LHD-4) – koju se prije nekoliko tjedana također spominjalo u dolasku prema Arapskom moru – do 20. travnja pojavila kod Guama, svjedočeći namjeri da za sada ipak ostane na Pacifiku, zajedno s marincima koje je nosila. To bi, barem prividno, smanjilo lokalno raspoložive kapacitete kopnenih snaga koje se očekivalo oko Irana, iako nije jasno kako bi ta promjena zapravo mogla utjecati na planiranje potencijalnih američkih kopnenih operacija (ako tako nečeg uopće bude).

Za kraj napomenimo da je administracija Donalda Trumpa o svojem ratovanju u Iranu još 2. ožujka pismeno obavijestila američki Kongres, čime je aktivirala rok od 60 dana za slobodno predsjedničko provođenje vojne operacije u interesu SAD-a. Taj rok istječe 1. svibnja, kada će Donald Trump o „izletu u Iran“ ipak morati pred američke zakonodavce – ili mu ostaje još samo 30 dana bez posebne dozvole, uz uvjet da to vrijeme iskoristi za okončavanje postojećih djelovanja. Dakle, još jedan rok tu otkucava, uz mnoge druge koje već pratimo po pitanju aktualne intervencije SAD-a i Izraela u Iranu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 24. travnja 2026. pod nazivom “Iran priprema novu veliku diverziju u Hormuzu, Trumpu sat otkucava, rok mu istječe 1. svibnja!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/primirje-rastegnuto-hormuz-zakocen-blokada-zapljene-i-rast-cijena-nafte-15702027

Petak, 17. travnja, ujedno je 49. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako je još od kraja utorka, 7. travnja, na snazi dvotjedno primirje između SAD-a i Izraela te samog Irana (za sada do kraja utorka, 21. travnja) – tome se tek u četvrtak, 16. travnja, u 5 poslijepodne po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) pridružilo i načelno primirje između Izraela i Libanona, čiju praktičnu primjenu tek treba vidjeti. Jednako tako, treba podsjetiti da je u subotu, 11. travnja, bio održan i prvi krug izravnih pregovora SAD-a i Irana u Pakistanu, gdje se, uz posredovanje domaćina (te svjedočenje Rusije i Kine za Iran, odnosno Saudijske Arabije i Katara za SAD), ni nakon 21 sata razgovora nije uspjelo dogovoriti ništa korisno.

Dok je američka delegacija, predvođena potpredsjednikom JD Vanceom, demonstrativno napustila Islamabad, samo dan kasnije od američkog se predsjednika Donalda Trumpa moglo prvi put čuti najavu dodatne američke blokade Hormuškog tjesnaca – koja je onda u praksu stavljena predsjedničkom objavom na društvenoj mreži Truth Social od ponedjeljka, 13. travnja, u 1 po ponoći – sa zakazanim početkom od ponedjeljka, 13. travnja, u 10 ujutro po američkom vremenu (16 sati po hrvatskom vremenu). Dok se spomenuta blokada onda stvarno i ustalila tijekom idućih dana – pa se na konferenciji za tisak američkog Pentagona u četvrtak, 16. travnja, moglo čuti da je tijekom prva tri dana bio spriječen izlazak na otvoreno more za 13 brodova koji su krenuli iz Irana – u srijedu, 15. travnja, iz iranskih se izvora čulo i o odgovoru na ovu mjeru. Naime, Iran je, izgleda, odgovorio objavom zatvaranja za međunarodni promet tjesnaca Bab al-Mandeb – na spoju Crvenog mora i Adenskog zaljeva. Time bi ujedno bio prekinut ne samo brodski pristup na južnu stranu Sueskog kanala, već bi se u Crvenom moru našla blokirana i poveća flota velikih tankera koji su tijekom prvih šest tjedana intervencije u Iranu prema Indijskom oceanu prevozili naftu dopremljenu na zapad Saudijske Arabije tamošnjim ‘Naftovodom istok–zapad‘, uz zaobilaženje blokiranog Hormuza. Ako taj promet bude prekinut, to bi za svjetska tržišta energenata značilo dodatan gubitak do 7 milijuna barela nafte dnevno (možda ipak manje ako se ta nafta iz Crvenog mora krene prevoziti manjim tankerima kroz Suez). Imajući u vidu sva ova događanja, ne čudi da se Europa u petak, 17. travnja, nastoji dodatno okupiti radi rasprave o mogućim zajedničkim potezima oko deblokade Hormuza, kao što ne čude ni naznake mogućeg skorog održavanja još jednog kruga izravnih pregovora SAD-a i Irana, ali ovoga puta valjda ipak ozbiljnije i temeljem manje maksimalističkih popisa želja.

Oružana primirja i njihove posljedice

Napad na libanonski grad Tyre

Nakon što je Donald Trump relativno neočekivano proglasio dvotjedno primirje u Iranu na prijelazu od utorka 7., na srijedu, 8. travnja, trebalo je barem dva dana da razna borbena djelovanja oko Perzijskog zaljeva stvarno zamru – dok je Izrael tek prebacio težište svojih borbenih djelovanja na jug Libanona. Iako su iz Irana (ali i Pakistana kao posrednika u pregovorima) tvrdili da je i Libanon uključen u opće primirje, Izrael se tome nije povinovao. Zato se u Libanonu nastavilo izuzetno intenzivno ratovati, čak i mimo sastanka u Washingtonu – gdje su se u utorak, 14. travnja, po prvi put od 1983. godine, pod posredovanjem američkog ministra vanjskih poslova Marca Rubija, izravno sastale delegacije, predvođene veleposlanicima dviju država. Na razgovorima, koji su održani bez predstavnika Hezbolaha, Izrael je navodno tražio da vlasti u Bejrutu razoružaju Hezbolah, dok su Libanonci težište stavili na prekid izraelske intervencije, koja je do tada ubila oko 2.124 libanonska građanina i raselila ih još barem 1,2 milijuna.

Usprkos žestokom nastavku borbi Hezbolaha i Izraelaca, konkretan rezultat ovih razgovora bila je i objava Donalda Trumpa kasno navečer, 15. travnja, da će u četvrtak, 16. travnja, doći do susreta čelnika Libanona i Izraela, libanonskog predsjednika Josepha Aouna i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Dok se isticalo kako su ovo prvi takvi razgovori u gotovo 34 godine, treba napomenuti i da se tu zapravo radi o kulminaciji nastojanja da se aktualni sukob Izraela i Libanona (započet 2. ožujka, uključenjem Hezbolaha u borbe oko intervencije SAD-a i Izraela na Iran) suštinski odvoji od konteksta bilo kakvih tekućih pregovora s Iranom. Što god tu bilo posrijedi, malo prije podneva u četvrtak, 16. travnja, Donald Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio kako su ti razgovori i zaista održani te da su rezultirali desetodnevnim primirjem koje je trebalo započeti istoga dana u 17 sati po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) i onda trajati barem do nedjelje, 26. travnja, poslijepodne po američkom istočnom vremenu. Daljnji takvi razgovori (koje Trump želi začiniti i pozivom u Bijelu kuću za sudionike) trebali bi, uz sudjelovanje američkog potpredsjednika JD Vancea, ministra vanjskih poslova Marca Rubija i načelnika Združenog stožera generala Dana Cainea, voditi prema postizanju i pravog mira između Libanona i Izraela – 10. po redu “međunarodnog mira” kojim se Trump voli učestalo javno hvaliti.

Pregovori s Iranom

Nakon višekratnih tvrdnji iz Sjedinjenih Država kako Iran ustrajno traži pregovore (što su Iranci redovito demantirali), krajem prošlog tjedna postalo je jasno da će do izravnih pregovora ipak doći, i to u Islamabadu, glavnom gradu Pakistana. Ondje se susretu delegacija dviju država pristupilo iznimno ozbiljno, proglašeni su neradni dani i uspostavljeno je snažno osiguranje – prvo su pristigli Iranci (predvođeni predsjednikom parlamenta Mohammadom Bagherom Ghalibafom i ministrom vanjskih poslova Abbasom Arakčijem), a onda i delegacija iz SAD-a – predvođena potpredsjednikom Sjedinjenih Država JD Vanceom, uz još i Trumpova izaslanika Stevea Witkoffa i predsjednikova zeta Jareda Kushnera. Nakon oko 21 sata razgovora, u subotu, 11. travnja, dogovor nije bio postignut, a američka delegacija je demonstrativno krenula kući. Bio je to, barem na prvi pogled, još jedan međunarodni debakl za Vancea, što su kao dojam pojačala i događanja u Mađarskoj dan kasnije – gdje je u nedjelju, 12. travnja, izbore izgubio Viktor Orbán, kojeg je sam Vance u Budimpešti gromoglasno politički podržavao 7. i 8. travnja.

Kako se te subote, 11. travnja, čulo od JD Vancea u Islamabadu: “Što god bili nedostaci ovih pregovora, to nije bilo od Pakistanaca, koji su odradili sjajan posao i stvarno pokušavali pomoći nama i Irancima da premostimo razlike i postignemo sporazum. Mi smo se time sad bavili 21 sat i vodili smo niz sadržajnih razgovora s Irancima. To je dobra vijest. Loša je vijest da nismo postigli sporazum i mislim da je to bitno lošija vijest za Iran nego za Sjedinjene Američke Države. Dakle, vraćamo se u SAD bez da smo postigli sporazum. Jako smo jasno izrazili koje su naše ‘crvene crte’, na kojim stvarima smo im spremni popustiti, a na kojima to nismo spremni. I to smo izrazili što smo jasnije mogli – i oni su izabrali ne prihvatiti naše uvjete“. Pri tome, kako se čulo od Vancea, razgovori su se slomili na iranskom odbijanju davanja garancija kako neće nastaviti put prema nuklearnom oružju i svim onim alatima koji bi im omogućavali da do nuklearnog oružja brzo dospiju. Prema Amerikancima, iako su im bili uništeni i nuklearni program i njegova postrojenja – nije se tu vidio “dugoročni izraz volje da se niti ubuduće neće raditi na razvoju nuklearnog naoružanja“. Uz to, usprkos navodima predsjednika Trumpa da će kao osnova za pregovore biti korišten neki iranski popis od 10 točaka (koji god, budući da je nakon objava takvih planova Trump medije optuživao da ne znaju o čemu pričaju te da objavljuju lažne popise) – pregovori su, izgleda, stali na američkom popisu uvjeta kao “zadnjoj i konačnoj ponudi“, koje Iranci nisu prihvatili.

Ponovno izostala podrška NATO saveza

Slično je ponovio i sam Trump tijekom nedjelje, 12. travnja, u svojim objavama na društvenoj mreži Truth Social – dodavši tome i činjenicu kako se na američki prijedlog prometa kroz Hormuz načelom “SVIMA DOPUŠTENO DA ULAZE, SVIMA DOPUŠTENO DA IZLAZE” iz Irana tek spomenulo mogućnost prisutnosti pomorskih mina u tom prostoru. Sve je to, zajedno još i s navodima o iranskoj naplati prolaza tjesnacem, Trump doživio kao ucjenu – da bi onda, ljut, naložio Ratnoj mornarici SAD-a blokiranje Hormuza, zaustavljanje prometa svim plovilima koja su platila iranske naknade, te još i razminiranje tamošnjih plovnih putova. Upravo se u tom poslu, izgleda, opet uvelike računalo i na podršku zemalja NATO-saveza, koja je barem za sada izostala – baš kao i podrška kasnije uvedenoj američkoj blokadi (gdje se 15. travnja Veliku Britaniju navodno na suradnju neuspješno pokušalo prisiliti prijetnjom ukidanja trgovinskog sporazuma koji ta država ima sa Sjedinjenim Državama).

Za to vrijeme, otvoreno je pitanje što će dalje biti između SAD-a i Izraela te Irana, gdje primirje dogovoreno u utorak, 7. travnja, formalno traje do kraja utorka, 21. travnja. Dok se zadnjih dana moglo čuti kako, i po propasti prvih razgovora u subotu, 11. travnja, itekako traju dodatni razgovori iza zavjesa, zadnjih se dana spominje i mogućnost produljenja primirja. SAD su, navodno, zato 14. travnja prema Pakistanu otposlale neki novi materijal za pregovore, koji je, izgleda, delegacija iz Pakistana isporučila u Teheran u srijedu, 15. travnja. Pri tome treba napomenuti kako je njihov dolazak u Iran bio praćen i letom starijeg iranskog borbenog aviona F-4, čije samo postojanje još jednom dovodi u pitanje američke tvrdnje kako je baš čitavo iransko Ratno zrakoplovstvo bilo kompletno uništeno tijekom prvih 40 dana američke i izraelske intervencije u Iranu.

Iako se među probleme za razgovor ustrajno navodi (1) manjak volje Irana da odustane od postupka obogaćivanja i dosadašnjih svojih zaliha već obogaćenog uranija (što je javno definirana “crvena crta” za okončanje intervencije i za Izrael, kako je to 14. travnja izjavio tamošnji ministar obrane Israel Katz) – otvoreno je pitanje i (2) inzistiranja SAD-a da iranska delegacija mora imati “pune ovlasti” za sklapanje sporazuma (u svjetlu glasina o internim neslaganjima unutar iranske strane, između eksponenata Revolucionarne garde nasuprot civilnih političara), te (3) iranske kontrole Hormuza. Naime, tu se spominjala iranska ponuda dopuštanja slobodnog prometa omanskom stranom Hormuza u zamjenu za odmrzavanje sankcijama blokiranih iranskih sredstava i neke druge ustupke – što je ipak teško moguće. Naime, makar i takav ograničeni slobodni promet Hormuškim tjesnacem zapravo bi tekao temeljem načelnog priznanja iranskog suvereniteta nad preostalim dijelom prolaza, budući je do kraja veljače čitav Hormuz imao status slobodnog međunarodnog plovnog puta (mimo suvereniteta obalnih država, zvale se one Iran ili Oman).

“Ekonomski bijes”

U očekivanju daljnjih razgovora zaraćenih strana, iz pojedinih izvora u međunarodne medije dolaze naznake pregovora o produljenju postojećeg primirja između SAD-a i Izraela te Irana na dodatnih 45 ili 60 dana. Za to vrijeme, Ministarstvo financija Sjedinjenih Država je u srijedu, 15. travnja, pokrenulo svoju akciju nazvanu “Ekonomski bijes” (kao dodatak na već tjednima trajuću američku vojnu operaciju “Epski bijes”) – kojom se za pojedine iranske subjekte uvelo i dodatne sankcije. Riječ je tu o dodatne tri fizičke osobe, 17 poduzeća i 9 plovila – sve, navodno, povezano s iranskim švercom nafte i derivata te s time povezanim financijskim mrežama. Mimo toga, širom Perzijskog zaljeva bilježe se i pojedini oružani incidenti (većinom napadi kamikaza-dronova nepoznatog podrijetla), a jednako tako bilježi se i aktivno pripremanje zaraćenih strana na mogući nastavak sukoba. Dok SAD i nadalje žestokim ritmom dopremaju opremu i ljude na Bliski istok (uz nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) koji prema poprištu intervencije plovi oko juga Afrike ne bi li izbjegao Suez i Bab al-Mandeb) – za iransku se stranu čulo kako nastoji otkopati pojedine, napadima zatrpane ulaze u raketne centre “Tabriz Jug” (pokrajina Istočni Azerbajdžan) i “Khomeini” (pokrajina Markazi).

Uz to, u dosadašnje navode kako su Iranu u obrani aktivno pomagale Ruska Federacija i Kina, sada se zanimljivo uklapa i otkriće britanskog Financial Timesa od srijede, 15. travnja, o iranskoj kupnji satelita TEE-01B krajem 2024. godine od Kine za oko 36,6 milijuna USD. Time je iranska Revolucionarna garda, navodno, od kineskog poduzeća Earth Eye Co., nakon njegova postavljanja u orbitu, preuzela satelit rezolucije od oko pola metra (razina kvalitetnih komercijalnih satelita, nekoliko puta bolja od dotadašnjih iranskih resursa), uz vezano korištenje kineske kopnene infrastrukture poduzeća Emposat (izvan Irana te dosega američkih i izraelskih napada) – čime se u aktualnom sukobu onda moglo raditi izviđanje regije, kao i usmjeravanje zračnih napada na posebno uočene američke te izraelske ciljeve.

Blokade i kontra-blokade

Tankeri u Hormuškom tjesnacu

Za početak treba napomenuti da sve spominjane blokade Hormuza – iranska u samom tjesnacu i američka uz rubove Omanskog zaljeva – u javnom diskursu izgledaju koncentrirane na tankere i plovila za prijevoz LNG-a, no zapravo pogađaju sva plovila u prolazu tom prometnom međunarodnom rutom. Uz razne izvozne probleme, zemlje Zaljeva tu posebno bolno pogađa i zastoj uvoza u Perzijski zaljev, koji je, osim za razne potrošne robe, posebno vidljiv i po pitanju uvoza hrane. Ovdje se, usprkos pripremljenim zalihama među pojedinim državama, vremenom sve jasnije očituje zastoj (u Ujedinjenim Arapskim Emiratima do 85 posto prehrane ovisi o uvozu), i to posebno po pitanju šećera, jestivog ulja, raznih žitarica, riže i svježih proizvoda.

Ujedno, američka blokada Hormuza, postavljena izvan Hormuza od ponedjeljka, 13. travnja, zapravo počinje na liniji između mjesta Ras al Hadd na ulazu u Omanski zaljev i ide do granice Irana i Pakistana, a brodove se, osim u prilasku, planira proganjati i ako uspiju odmaknuti prema otvorenom oceanu ili uz obale. Dakle, uz iransku blokadu u samom tjesnacu, sada je dodana i američka blokada izvan njega – koja prvenstveno zaustavlja onih 1,5 do 2 milijuna barela nafte koje je Iran uspješno izvozio zadnjih tjedana. Riječ je o poslovanju temeljem američkog 30-dnevnog ukidanja sankcija na izvoz iranske nafte, proglašenog 20. ožujka – koje se, navodno, ne namjerava produžiti nakon 19. travnja, baš kao što 11. travnja nije bilo produženo ni slično 30-dnevno, 12. ožujka proglašeno, ukidanje sankcija na izvoz na brodove već natovarene ruske nafte. Osim toga, izgleda da spomenuta američka mjera barem donekle otežava i kretanje 12 tankera na kojima je Iran u Omanskom zaljevu donedavno čuvao oko 23 milijuna barela nafte, dok se još nagađa hoće li SAD, povodom dodatnih odredbi od 16. travnja (o progonu svih stranih brodova povezanih s Iranom, bez obzira na zastavu), krenuti u lov i na velik broj s Iranom povezanih tankera koji stoje nedaleko od Singapura, noseći zalihe iranske nafte načelno namijenjene kineskom tržištu.

Teškoće u proizvodnji

Osim toga, treba napomenuti da američka zabrana izvoza iz Irana sada posebno pogađa i iransku naftnu industriju, koja državi donosi oko 80 posto izvoznih prihoda i čini oko 23,7 posto iranskog BDP-a. Ova je djelatnost do početka ovoga tjedna redovitim izvozom izbjegavala gomilanje nafte u svojim domaćim skladištima – za razliku od ostalih zemalja Perzijskog zaljeva, gdje je iranska blokada od 2. ožujka prvo krenula zaustavljati izvoz nafte i derivata, a onda, nakon popunjavanja svih skladišta, pojedine države primoravala i na obustave proizvodnje (s navodno ozbiljnom vjerojatnošću oštećenja samih naftnih izvora). Tako se za Irak početkom ožujka navodilo da ima skladišta za samo 6 dana normalne proizvodnje, Kuvajt je imao prostora za 14 dana, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati za oko 20 dana, Saudijska Arabija za oko 36 (odnosno 65 s operativnom preusmjeravanjem na Crveno more), i Bahrein za barem 75 dana.

Sada se u sličnoj situaciji najednom nalazi i sam Iran, čije se skladišne kapacitete, po nekima, procjenjivalo na 50–55 milijuna barela, uz procijenjenu prethodnu popunjenost od oko 60 posto. Time je, po prvim procjenama, Iran mogao izdržavati do 13 dana prije potrebe zatvaranja naftnih izvora. Za razliku od toga, neke kasnije komercijalne procjene ipak su njihov ukupni skladišni prostor procjenjivale na oko 122 milijuna barela, uz slobodnih oko 90 milijuna, što bi davalo bitno komotniji rok od oko 60 dana od početka blokade pa do potrebe zatvaranja izvora. Naravno, ovisno o tome koja je varijanta tu zapravo bliže istini, vjerojatno će se mijenjati i ponašanje Irana u predstojećim pregovorima – jer nije isto prijete li im velike štete na nacionalnoj naftnoj infrastrukturi već 26. travnja, ili tek iza 13. lipnja ove godine. Do tada treba konstatirati kako su fizičke cijene goriva zadnjih dana na Šri Lanki dosegle 286 USD po barelu, a u Singapuru 210 USD po barelu – iako terminska tržišta i nadalje vjeruju američkom predsjedniku Donaldu Trumpu te njegovim najavama relativno brzog okončanja intervencije u Iranu, pa se početkom petka, 17. travnja, barel nafte WTI ubuduće prodavao za 93,3 USD po barelu, a nafte Brent za 98,1 USD po barelu – sve je itekako podložno radikalnim promjenama u danima koji nadolaze.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 17. travnja 2026. pod nazivom “Misterij oko Hormuza: Je li Dan D za Iran 26. travnja ili ipak mogu izdržati sve do sredine lipnja?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokade-hormuza-bab-al-mandeba-primirje-izrael-libanon-pregovori-sad-iran-cijene-nafte-15699741

Srijeda 8. travnja ujedno je bila 40. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je razdoblje od polovice petog do današnje polovice šestog po redu tjedna operacija prije svega obilježio američki vrtuljak javnih objava i prijetnji Iranu. Iako su od 31. ožujka do 8. travnja bile održane dvije konferencije za tisak u američkom Pentagonu, na njima se moglo saznati tek minimalno konkretnih informacija. Dok se prošlog tjedna čulo kako SAD smatraju da je praktično pa uništena iranska protuzračna obrana (što je omogućilo prelazak na zrakoplovna sredstva za „stand-in“ udare – gdje se oružja ispaljuju u zračnom prostoru Irana, a letjelice su dijelom i starije te bez tzv. stealth-tehnologije) – samo nekoliko dana kasnije se moglo uočiti i sve nedostatke takvog pristupa.

Naime, „nepostojeća“ iranska protuzračna obrana prvo je u petak 3. travnja uspjela kod Isfahana oboriti američki borbeni avion F-15E, da bi onda prvo uslijedilo spašavanje pilota po danu (uz gubitak jednog jurišnika A-10, te oštećenja na dva spasilačka helikoptera HH-60W) – a onda do jutra nedjelje 5. travnja i spašavanje drugog člana posade, oružnog časnika. Pri tome, u spomenutoj drugoj fazi spašavanja izgleda da su stradala 2 transportna aviona MC-130J, i još 4 njima dopremljena mala helikoptera MH/AH-6 Little Bird, čime se ukupna materijalna cijena ovih spašavanja popela na preko 400 milijuna USD u izgubljenoj opremi. Sve je to u okviru službene verzije događanja koju su u ponedjeljak 6. travnja javnosti prezentirali Donald Trump i njegov ministar obrane Pete Hegseth – dok su u zraku ostale mnoge teorije o tome kako se tu pod krinku spašavanje posade borbenog aviona zapravo podvelo terenski raspad prvih faza ubacivanja američkih specijalnih snaga nedaleko Isfahana, gdje se već neko vrijeme najavljivalo pokušaj oduzimanja Iranu nuklearnog materijala zakopanog pod tamošnjim uništenim nuklearnim postrojenjima.

Napomenimo da su SAD tog ponedjeljka 6. travnja ujedno objavile i pogađanje preko 13.000 meta u Iranu (od toga oko 4.000 dinamičkih ciljeva, koji su uočeni u hodu i onda brzo gađani), te potapanje i oštećenje preko 155 iranskih plovila. Naravno, detalji o svim tim napadima javnosti su poznati tek pojedinačno, budući da su SAD još 9. ožujka zabranile specijaliziranim kompanijama objavu svježih satelitskih slika čitave borbene zone, pa se ovisi ili o američkom vojnom marketingu, o raznim objavama temeljem kineskih satelitskih resursa, ili o povremenim izvješćima svjetskih medija (posebno po pitanju raznih šteta koje iranski napadi rade po Izraelu i državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva). Tijekom 40 dana rata i Izrael je po Iranu izveo usporediv broj zračnih napada – no dok se iz Tel Aviva moglo čuti kako još imaju vojnih ciljeva na popisu meta, usporedive američke liste vojnih ciljeva za napade navodno su bile uvelike iscrpljene do kraja ožujka, te se prešlo više na gađanje aktualno registriranih pokretnih ciljeva, kao i pripremu mogućih kopnenih operacija te sve učestalije gađanje industrijskih postrojenja i potencijalnih velikih infrastrukturnih meta. Posebno je tu bio reklamiran napad teškim bombama na nedovršeni iranski most B1 na istočnom ulazu u mjesto Karaj, oko 30 km zapadno od Tehrana – gdje se izgleda izvelo dva uzastopna napada, tzv. „double-tap“ metoda, od kojih je ovaj drugi izazvao veće žrtve među spasiteljima žrtava iz prvog napada. Svih prethodnih tjedan dana ratovanje nije bilježilo ikakve pauze, baš kao niti u prvoj polovici srijede 8. travnja – usprkos američkim objavama o primirju.

Dapače, registriralo se po prvi put i napade zračnih snaga Ujedinjenih Arapskih Emirata po naftnim ciljevima u Iranu (otoci Lavan i Siri), na što je Iran odgovorio po njihovoj luci Fujairah na obalama Omanskog zaljeva. Osim toga se jučer registriralo i barem 28 kamikaza-dronova po Kuvajtu, 5 balističkih raketa po Saudijskoj Arabiji, 31 kamikaza-dron i 6 raketa po Bahreinu, kao i raketni napad po Kataru te djelovanja raketama i dronovima po Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Sve se to objašnjava polaganim stupanjem na snagu primirja, gdje se američki ministar obrane Hegseth proslavio izjavom kako to nije ni čudo budući da Irancima treba vremena da golubima pismonošama dostave obavijesti o prekidu vatre do svih američkim udarima izoliranih raketnih i dronskih postrojbi širom zemlje. Naravno, zapravo tek ostaje za vidjeti hoće li to primirje uopće zaživjeti u praksi, baš kao i direktni pregovori SAD i Irana, zakazani za petak 10. travnja u Islamabadu.

U međuvremenu, na konferenciji za medije održanoj u srijedu 8. travnja, iz Pentagona se čulo da su SAD od početka operacije Epic Fury navodno uništile 80 posto iranskih protuzračnih sustava (preko 1.500 ciljeva), 450 kompleksa za skladištenje balističkih raketa, 800 kompleksa za skladištenje kamikaza-dronova, 2.000 komunikacijskih čvorišta, preko 90 posto iranske Ratne mornarice i oko pola ukupnog broja malih plovila u mornaričkome dijelu Revolucionarne garde, baš kao i 95 posto iranske zalihe pomorskih mina (tijekom oko 700 udara). Što se industrije tiče, spominjalo se uništavanje 90 posto vojnih tvornica (pogođeni svi pogoni za proizvodnju kamikaza-dronova tipa Shaheed), 80 posto pogona za proizvodnju raketa i raketnih motora na kruta goriva, kao i 20 mornaričkih proizvodnih kompleksa ta oko 80 posto industrijske baze iranskog nuklearnog programa. Naravno, sve ove tvrdnje zapravo je nemoguće provjeriti, dok treba tek napomenuti kako se iz Izraela u utorak 7. travnja čulo da su tamošnje vojne vlasti precijenile štetu nanesenu organizaciji Hezbollah u Libanonu, dok očekuju da i Iran zapravo i nadalje ima sposobnosti do daljnjega lansirati određene količine raketa i kamikaza-dronova.

Ratno-diplomatski vrtuljak u Washingtonu

Produžen američki rok Iranu, sve do iza Uskrsa

Za početak treba uočiti kako su tijekom zadnjih dva i pol tjedna klizali ultimatumi koje je američki predsjednik Donald Trump upućivao Iranu po pitanju otvaranja Hormuškog tjesnaca za međunarodni pomorski promet – sve putem objava na društvenoj mreži Truth Social (kojoj je vlasnik) umjesto ikakvim službenim ili diplomatskim kanalom. Kao prvo, 22. ožujka Trump je zadao ultimatum od 48 sati, prijeteći uništavanjem elektrana (s početkom od one najveće, Damavand) – no samo nekoliko sati prije isteka roka, taman pred otvaranje američkih tržišta u ponedjeljak 23. ožujka Trump je zbog navodnih pregovora naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“ – sve do utorka 28. ožujka ujutro po američkom istočnom vremenu. Budući je pozitivan učinak ovih objava ispao kratak, a energenti su uskoro počeli nanovo poskupljivati pogonjeni nesmetanim nastavkom ratovanja – Trump je već u četvrtak 26. ožujka famoznu „odgodu uništenja energetskih postrojenja“ produžio na još deset dana – s točnim navodom isteka na uskrsni ponedjeljak 6. travnja u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Nažalost, time stanje nije bilo nimalo smireno, a rat nije bio ni usporen a kamoli zaustavljen, iako se s američke strane spominjalo da Iran moli i kumi za primirje i pregovore, što su službeni iranski izvori ustrajno demantirali.

Otvaranje Hormuza ili američko uništenje elektrana, mostova i druge infrastrukture

U ponedjeljak 30. ožujka sve je to bilo zaoštreno dodatnom prijetnjom Donalda Trumpa (opet objavom na društvenoj mreži Truth Social) – da će u slučaju izostanka (1) dogovora i (2) otvaranja Hormuza – SAD na odlasku iz regije uništiti i iranske elektrane, naftnu infrastrukturu i otok Harg, te možda i iranske desalinizacijske pogone, što je već ušlo u zonu prijetnje nedvojbenim ratnim zločinima. Usprkos pritiscima prema Iranu, mjesec ožujak je ipak završio izjavama Donalda Trumpa o tome kako bi europski saveznici zapravo trebali sami skupiti hrabrosti i sami silom uzeti naftu zarobljenu Hormuzom – što je poduhvat kojega se ustručavala i američka Ratna mornarica, najveća pomorska sila svijeta, dok za tako nešto vjerojatno nemaju snage ni sabrane ostale zemlje G7/NATO/EU. Zato se samo dan kasnije, u srijedu 1. travnja, moglo opet čuti od Trumpa kako „predsjednik novog iranskog režima, bitno manje radikalnog i bitno inteligentnijeg od prethodnika“ traži prekid vatre – što bi bilo moguće samo nakon otvaranja Hormuškog tjesnaca, do kada se nastavlja bombardiranje Irana „natrag u kameno doba“.

Kratkotrajno sniženje međunarodnih cijena nafte potaknuto prijetnjama i naznakama pregovora od ponedjeljka 30. ožujka definitivno je završilo navečer po američkom istočnom vremenu u četvrtak 2. travnja, kada je Trump održao svoju nesretnu konferenciju za medije. Naime, umjesto objave ikakvih ozbiljnijih novosti, on je tu samo ponovio sadržaje svojih objava po društvenim mrežama od zadnjih dana, ostavivši nejasnim angažiranje kopnenih snaga uz tek najave da bi vojne operacije mogle potrajati još tjedan ili dva dulje nego se to ikad ranije objavljivalo. Reakcije međunarodnih tržišta energenata bile su gotovo trenutne i cijene nafte su opet skočile od minimalnih 98 na oko 103 USD za barel Brent nafte, odnosno od 96 na preko 104 USD za barel WTI nafte – da bi se takvo stanje (buduća cijena američke nafte skuplja od one europske) nastavilo i tijekom idućih uskrsnih dana.

Cijena Brent nafte od najave obraćanja pa do kraja loseg Trump govora 2. travnja 2026. godine

U petak 3. travnja Donald Trump je nastavio prijetiti Iranu, prvo njihovim mostovima a onda i elektranama, ako nešto brzo ne poduzmu – da bi ujedno nastavio najavljivati i brzo otvaranje Hormuza (uz zauzimanje iranske nafte i time brzo bogaćenje). Naravno, čitavo to vrijeme su bili žestoko nastavljeni svakodnevni udari i SAD i Izraela po Iranu, što ipak nije omelo tamošnje uzvratne odgovore raketama i kamikaza-dronovima (od oko 60 dronova te preko 30 raketa između 30. ožujka i 2. travnja, preko 78 dronova i 38 raketa 3. i 4. travnja, sve do oko 90 dronova i 38 raketa dnevno do kraja ponedjeljka 6. travnja), što je cijene stvarne kupovine nafte na tržištima popelo na do tada rekordnih 141 USD za barel. Samo dan kasnije, u subotu 4. travnja, na zračni napad po iranskom petrokemijskom kompleksu Mahshahr (izvor oko 70 posto iranskog benzina) bilo je odgovoreno nizom napada po naftnoj i plinskoj infrastrukturi Kuvajta (rafinerija Mina Al-Ahmadi, luka Shuwaikh, elektrana i desalinizacijsko postrojenje), Ujedinjenih Arapskih Emirata (plinska postrojenja Habshan) i Bahreina (radar Jabal al-Dukhan). Sve to je cijene Brent nafte potjeralo preko 111 USD za barel, dok se barel nafte WTI penjao i do 114,4 USD.

Vulgarna objava s prijetnjama civilnoj infrastrukturi Irana

Svemu tome nisu mnogo pomogle ni naznake prvo rušenja američkog borbenog aviona F-15E kod Isfahana, a onda i postupno javnosti dostupne naznake akcije spašavanja pilota (zajedno s neočekivanim vijestima o američkim gubicima raznih letjelica u kasnijim fazama operacije) – o čemu je Donald Trump na mreži Truth Social zakazao i posebnu konferenciju za medije u Bijeloj kući, u ponedjeljak 6. travnja u 13 sati po američkom istočnom vremenu (19 sati u Hrvatskoj). Ujedno, od američkog predsjednika su se na sam Uskrs mogla čuti upozorenja na skori istek roka zadanog iranskim vlastima – što je ujutro bilo začinjeno i vulgarnom objavom da će „utorak biti dan elektrana i dan mostova“ uz poziv „otvorite jebeni tjesnac, vi luda kopilad, ili ćete živjeti u paklu“ i konačni pozdrav „Slava Allahu“.

“Čitava će civilizacija umrijeti večers” objavio Trump 7. travnja 2026. godine

Uz to, iza podneva je Donald Trump još jednom odgodio provedbu ovog svog ultimatuma – od ponedjeljka 6. travnja navečer na utorak 7. travnja, opet u 8 navečer po američkom istočnom vremenu (oko 2 ujutro u srijedu 8. travnja po hrvatskom vremenu). Naravno, sve ovo nipošto nije obuzdalo cijene nafte, koje su na visokim razinama dočekale i otvaranje tržišta na početku novoga tjedna. Konferencija za medije u ponedjeljak 6. travnja bila je uvelike posvećena spašavanju 2 člana posade borbenog aviona F-15E tijekom vikenda – no već su tu glavninu pažnje počele odnositi prijetnje Donalda Trumpa da se Iranu sprema „uništenje čitave zemlje u jednoj noći“, što je bilo najavljeno za idući dan. Ove prijetnje je dodatno pojačala i objava Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social u rano jutro utorka 7. travnja: „Čitava civilizacija će umrijeti večeras, tako da je nikad neće biti moguće vratiti. Ne želim da se to dogodi, ali vjerojatno hoće. Ipak, sad kad imamo kompletnu i totalnu promjenu režima, gdje prevladavaju različiti, pametniji i manje radikalizirani umovi, možda se može dogoditi i nešto revolucionarno predivno. TKO ZNA?“ – nakon čega su mnogi počeli razmatrati planira li Trump zapravo koristiti nuklearno oružje u Iranu (što je mnoge na ljevici, ali i na američkoj krajnjoj desnici potaknulo na promišljanje izvanredne smjene predsjednika).

Ove je diskusije dodatno potakla i izjava američkog potpredsjednika JD Vancea u Budimpešti, o tome da „mi u našoj kutiji još imamo alata, kojeg do sada nismo odlučili koristiti. Predsjednik SAD može odlučiti da se to koristi, i odlučit će o korištenju ako Iranci ne promijene svoje ponašanje“ – toliko da je i sama Bijela kuća morala opovrgavati da bi se za samo nekoliko sati moglo vidjeti uporabu nuklearnog naoružanja u Iranu. Naravno, s druge strane je ostala činjenica da bi nastavak raznih konvencionalnih udara po ciljevima u Iranu teško mogao izvesti „smrt civilizacije“, a čak ni brzo uništenje tamošnjih elektrana i mostova – budući da Iran ima oko 470 elektrana i preko 330.000 mostova u državi.

Trump objavio primirje od 2 tjedna, otvaranje Hormuza i razgovore temeljem iranskih 10 tocaka

Ipak, dok su mnogi krajem utorka 7. travnja zadržavali dah u očekivanju ratnih vijesti iz Irana (a tamošnje vlasti su organizirale mase građana da svojim tijelima štite infrastrukturu, što je iz SAD bilo osuđeno kao „ilegalno“) – preokret je opet došao od samog Donalda Trumpa, samo 90 minuta prije isteka njegova zadanog roka. Konkretno, Trump je objavio: „temeljem razgovora s premijerom Shehbazom Sharifom i maršalom Asimom Munirom iz Pakistana, u kojima su tražili da zadržim razorne snage koje se noćas slalo u Iran, temeljem pristanka Islamske Republike Iran na KOMPLETNO, NEPOSREDNO i SIGURNO OTVARANJE Hormuškog tjesnaca, pristao sam odgoditi bombardiranje i napad na Iran na period od dva tjedna“. Ovo dvostrano primirje Trump je još jednom obrazložio američkim postizanjem (i prestizanjem) svih vojnih ciljeva, kao i uznapredovanim postizanjem sporazuma o dugoročnom miru s Iranom i na Bliskom istoku. Pri tome je posebno zanimljivo bilo čuti da su Amerikanci primili iranski prijedlog sporazuma s 10 točaka (navodno izrazito maksimalističkih u korist Tehrana) – koji će poslužiti kao temelj za pregovore. Naravno, već sama ta činjenica poslužila je vlastima u Tehranu kao osnova za proglašenje pobjede – gdje će tek trebati u praksi vidjeti kako bi to Sjedinjene Države trebale pristati na 10 uvjeta koje je iranska novinska agencija IRNA pobrojala kao: (1) američko davanje garancija o daljnjem nenapadanju Irana, (2) održanje iranske kontrole Hormuza, (3) okončanje i regionalnih napada na iranske saveznike u Libanonu, (4) povlačenje SAD iz svih baza u regiji, (5) plaćanje reparacija Iranu za nanesene ratne štete, (6) priznanje iranskog prava na domaće obogaćivanje uranija, (7) ukidanje svih primarnih sankcija prema Iranu, (8) ukidanje svih sekundarnih sankcija prema Iranu (prema drugim državama koje s njima posluju), (9) ukidanje svih rezolucija protiv Irana u IAEA, te (10) ukidanje svih rezolucija UN usmjerenih protiv Irana.

Trump prijeti svima koji objavljuju neke popise točaka i varijante sporazuma za pregovore

Dok sva ova pitanja još ostaju otvorena, od Donalda Trumpa se u rano jutro srijede 8. travnja moglo čuti kako će SAD temeljem dogovora pomoći u otvaranju Hormuza, bit će „velikih zarada“, a Sjedinjene Države će se zadržati „nedaleko“ tek za svaki slučaj – dok slijedi „zlatno doba Bliskog istoka“. Kako je već uobičajeno, na ove objave Donalda Trumpa odmah su reagirala međunarodna tržišta – pa je tako nafta WTI pala s oko 115,5 na 92,4 USD po barelu, a nafta Brent od 110,96 na 86,7 USD po barelu. Ipak, nije dugo trebalo da se ustanovi kako mimo spomenutim objava na društvenim mrežama ipak nije došlo do mnogo promjena u stvarnosti – pa su cijene opet počele polagano rasti. Zato se iz Irana čulo zahvale Pakistanu na posredovanju, zadovoljstvo činjenicom da se nakon primanja na znanje američkih 15 točaka zahtjeva ipak u pregovore kreće temeljem iranskih 10 točaka, te odluka o obustavi vojnih djelovanja kad se zaustave i napadi na Iran, dok bi otvaranje Hormuškog tjesnaca moglo doći u obzir tijekom ova dva tjedna pregovora – ali samo u koordinaciji s Oružanim snagama Irana i u skladu s tamošnjim „tehničkim ograničenjima“.

Problemi, problemi

Izraelski udari po jugu Beiruta 8. travnja 2026. godine

Kao prvo, velikim praktičnim problemom uskoro se pokazao Izrael – država koja je samo nekoliko sati od objave pristala podržati Trumpovo primirje, da bi onda tijekom srijede 8. travnja odmah izvela do sada najveću seriju napada na vođe i ciljeve Hezbollaha u Libanonu. To je do večeri 8. travnja odmah dovelo i do iranske objave kako će tim povodom do daljnjeg biti odgođeno i svako novo otvaranje Hormuza – tjesnaca kojim je tijekom čitavog ožujka prošlo tek 112 brodova (za razliku od 138 koliko je u prosjeku njime prolazilo dnevno prije intervencije SAD i Izraela). Ove su brojke ponešto porasle u travnju, kada se bilježilo 9 brodova 1. travnja, 10 brodova 2. travnja, 18 brodova 3. travnja i 15 brodova 4. travnja, te još njih još 6 u nedjelju 5. travnja – da bi se tijekom srijede 8. travnja izgleda čulo samo za dva ili tri prolaza prije novog zatvaranja Hormuza (vjerojatno opet samo za zapadni promet). Time u Zaljevu ostaje blokirano još oko 426 tankera, 34 manja broda za prijevoz ukapljenog plina i 19 velikih LNG plovila. Zaključno, napomenimo da se Hormuški tjesnac za Iran pokazao efikasnijim sredstvom pritiska na međunarodne sile od bilo kakvog nuklearnog naoružanja – dok je Izrael odmah u prvome danu po objavi ikakvog prekida vatre pokazao koliko se suštinski ne slaže s iranskim zahtjevom da Libanon bude uključen u ikakvo šire pitanje mira s Iranom.

Trump prijeti carinama za sve države koje bi za primirja naoružavale Iran

Kao drugo, kako smo već spominjali, tijekom čitavog dana u srijedu 8. travnja nastavila su se i borbena djelovanja širom regije – gdje posebno treba istaknuti i vijesti o požarima na pumpnim stanicama saudijskog „Naftovoda istok-zapad“, koji bi na neko vrijeme mogli zaustaviti ovaj alternativni pravac za izvoz nafte mimo Hormuza, pa time opet utjecati i na daljnji porast cijena tog energenta. Ujedno, od samog se Trumpa tijekom srijede 8. travnja moglo čuti kako bi rado s Irancima zajedno iskopao i uklonio njihov sporni nuklearni materijal, a možda i dijelio prihode od naplata prolaza kroz Hormuški tjesnac za međunarodne brodove. Ujedno se na mreži Truth Social Donald Trump pobrinuo prijetiti raznim državama koje bi u idućim tjednima mogle krenuti hitno naoružavati Iran, baš kao i raznim medijima i pojedincima koji u javnosti iznose/prenose navode o sadržaju pojedinih točaka sporazuma koje je sam Trump spominjao (s naglaskom kako on sad očekuje pregovore po 15 točaka, valjda američkog prijedloga, iako je sam ranije spomenuo rad po iranskih 10 točaka).

Za kraj treba napomenuti kako se svo ovo vrijeme nastavlja i užurbana doprema američke vojne opreme te ljudstva u područje Perzijskog zaljeva – što je pojava sasvim suprotna spomenutim mirovnim pregovorima, primirju ili postupnom okončanju rata. Nažalost, to je još jedan pokazatelj nestalne vojno-diplomatske politike SAD u okolici Irana, baš kao što su to bile i nagle te vidljivo loše pripremljene evakuacije američkog vojnog osoblja prvo iz Iraka (iz baze „Camp Victory“ na bagdadskom međunarodnom aerodromu 23. ožujka), a onda i iz Bahreina (iz zapovjedništva američke 5. flote 3. travnja, kada je bez osobnih stvari u SAD hitno bilo prebačeno barem 1.500 osoba). Zato i sve predstojeće pregovore i primirja treba uzimati s oprezom – baš kako to čine i sami Iranci, koji su se u zadnjih godinu dana već dva puta usred pregovora sa Sjedinjenim Državama našli pod napadom koalicije SAD i Izraela.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 9. travnja 2026. pod nazivom “Primirje SAD-a i Irana? U tijeku je pojava sasvim suprotna kraju rata” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-prijetnje-primirje-iran-40-dana-udara-zatvoreni-hormuz-rast-cijena-nafte-15696976