Petak, 17. travnja, ujedno je 49. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako je još od kraja utorka, 7. travnja, na snazi dvotjedno primirje između SAD-a i Izraela te samog Irana (za sada do kraja utorka, 21. travnja) – tome se tek u četvrtak, 16. travnja, u 5 poslijepodne po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) pridružilo i načelno primirje između Izraela i Libanona, čiju praktičnu primjenu tek treba vidjeti. Jednako tako, treba podsjetiti da je u subotu, 11. travnja, bio održan i prvi krug izravnih pregovora SAD-a i Irana u Pakistanu, gdje se, uz posredovanje domaćina (te svjedočenje Rusije i Kine za Iran, odnosno Saudijske Arabije i Katara za SAD), ni nakon 21 sata razgovora nije uspjelo dogovoriti ništa korisno.

Dok je američka delegacija, predvođena potpredsjednikom JD Vanceom, demonstrativno napustila Islamabad, samo dan kasnije od američkog se predsjednika Donalda Trumpa moglo prvi put čuti najavu dodatne američke blokade Hormuškog tjesnaca – koja je onda u praksu stavljena predsjedničkom objavom na društvenoj mreži Truth Social od ponedjeljka, 13. travnja, u 1 po ponoći – sa zakazanim početkom od ponedjeljka, 13. travnja, u 10 ujutro po američkom vremenu (16 sati po hrvatskom vremenu). Dok se spomenuta blokada onda stvarno i ustalila tijekom idućih dana – pa se na konferenciji za tisak američkog Pentagona u četvrtak, 16. travnja, moglo čuti da je tijekom prva tri dana bio spriječen izlazak na otvoreno more za 13 brodova koji su krenuli iz Irana – u srijedu, 15. travnja, iz iranskih se izvora čulo i o odgovoru na ovu mjeru. Naime, Iran je, izgleda, odgovorio objavom zatvaranja za međunarodni promet tjesnaca Bab al-Mandeb – na spoju Crvenog mora i Adenskog zaljeva. Time bi ujedno bio prekinut ne samo brodski pristup na južnu stranu Sueskog kanala, već bi se u Crvenom moru našla blokirana i poveća flota velikih tankera koji su tijekom prvih šest tjedana intervencije u Iranu prema Indijskom oceanu prevozili naftu dopremljenu na zapad Saudijske Arabije tamošnjim ‘Naftovodom istok–zapad‘, uz zaobilaženje blokiranog Hormuza. Ako taj promet bude prekinut, to bi za svjetska tržišta energenata značilo dodatan gubitak do 7 milijuna barela nafte dnevno (možda ipak manje ako se ta nafta iz Crvenog mora krene prevoziti manjim tankerima kroz Suez). Imajući u vidu sva ova događanja, ne čudi da se Europa u petak, 17. travnja, nastoji dodatno okupiti radi rasprave o mogućim zajedničkim potezima oko deblokade Hormuza, kao što ne čude ni naznake mogućeg skorog održavanja još jednog kruga izravnih pregovora SAD-a i Irana, ali ovoga puta valjda ipak ozbiljnije i temeljem manje maksimalističkih popisa želja.

Oružana primirja i njihove posljedice

Napad na libanonski grad Tyre

Nakon što je Donald Trump relativno neočekivano proglasio dvotjedno primirje u Iranu na prijelazu od utorka 7., na srijedu, 8. travnja, trebalo je barem dva dana da razna borbena djelovanja oko Perzijskog zaljeva stvarno zamru – dok je Izrael tek prebacio težište svojih borbenih djelovanja na jug Libanona. Iako su iz Irana (ali i Pakistana kao posrednika u pregovorima) tvrdili da je i Libanon uključen u opće primirje, Izrael se tome nije povinovao. Zato se u Libanonu nastavilo izuzetno intenzivno ratovati, čak i mimo sastanka u Washingtonu – gdje su se u utorak, 14. travnja, po prvi put od 1983. godine, pod posredovanjem američkog ministra vanjskih poslova Marca Rubija, izravno sastale delegacije, predvođene veleposlanicima dviju država. Na razgovorima, koji su održani bez predstavnika Hezbolaha, Izrael je navodno tražio da vlasti u Bejrutu razoružaju Hezbolah, dok su Libanonci težište stavili na prekid izraelske intervencije, koja je do tada ubila oko 2.124 libanonska građanina i raselila ih još barem 1,2 milijuna.

Usprkos žestokom nastavku borbi Hezbolaha i Izraelaca, konkretan rezultat ovih razgovora bila je i objava Donalda Trumpa kasno navečer, 15. travnja, da će u četvrtak, 16. travnja, doći do susreta čelnika Libanona i Izraela, libanonskog predsjednika Josepha Aouna i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Dok se isticalo kako su ovo prvi takvi razgovori u gotovo 34 godine, treba napomenuti i da se tu zapravo radi o kulminaciji nastojanja da se aktualni sukob Izraela i Libanona (započet 2. ožujka, uključenjem Hezbolaha u borbe oko intervencije SAD-a i Izraela na Iran) suštinski odvoji od konteksta bilo kakvih tekućih pregovora s Iranom. Što god tu bilo posrijedi, malo prije podneva u četvrtak, 16. travnja, Donald Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social objavio kako su ti razgovori i zaista održani te da su rezultirali desetodnevnim primirjem koje je trebalo započeti istoga dana u 17 sati po američkom istočnom vremenu (23 po hrvatskom vremenu) i onda trajati barem do nedjelje, 26. travnja, poslijepodne po američkom istočnom vremenu. Daljnji takvi razgovori (koje Trump želi začiniti i pozivom u Bijelu kuću za sudionike) trebali bi, uz sudjelovanje američkog potpredsjednika JD Vancea, ministra vanjskih poslova Marca Rubija i načelnika Združenog stožera generala Dana Cainea, voditi prema postizanju i pravog mira između Libanona i Izraela – 10. po redu “međunarodnog mira” kojim se Trump voli učestalo javno hvaliti.

Pregovori s Iranom

Nakon višekratnih tvrdnji iz Sjedinjenih Država kako Iran ustrajno traži pregovore (što su Iranci redovito demantirali), krajem prošlog tjedna postalo je jasno da će do izravnih pregovora ipak doći, i to u Islamabadu, glavnom gradu Pakistana. Ondje se susretu delegacija dviju država pristupilo iznimno ozbiljno, proglašeni su neradni dani i uspostavljeno je snažno osiguranje – prvo su pristigli Iranci (predvođeni predsjednikom parlamenta Mohammadom Bagherom Ghalibafom i ministrom vanjskih poslova Abbasom Arakčijem), a onda i delegacija iz SAD-a – predvođena potpredsjednikom Sjedinjenih Država JD Vanceom, uz još i Trumpova izaslanika Stevea Witkoffa i predsjednikova zeta Jareda Kushnera. Nakon oko 21 sata razgovora, u subotu, 11. travnja, dogovor nije bio postignut, a američka delegacija je demonstrativno krenula kući. Bio je to, barem na prvi pogled, još jedan međunarodni debakl za Vancea, što su kao dojam pojačala i događanja u Mađarskoj dan kasnije – gdje je u nedjelju, 12. travnja, izbore izgubio Viktor Orbán, kojeg je sam Vance u Budimpešti gromoglasno politički podržavao 7. i 8. travnja.

Kako se te subote, 11. travnja, čulo od JD Vancea u Islamabadu: “Što god bili nedostaci ovih pregovora, to nije bilo od Pakistanaca, koji su odradili sjajan posao i stvarno pokušavali pomoći nama i Irancima da premostimo razlike i postignemo sporazum. Mi smo se time sad bavili 21 sat i vodili smo niz sadržajnih razgovora s Irancima. To je dobra vijest. Loša je vijest da nismo postigli sporazum i mislim da je to bitno lošija vijest za Iran nego za Sjedinjene Američke Države. Dakle, vraćamo se u SAD bez da smo postigli sporazum. Jako smo jasno izrazili koje su naše ‘crvene crte’, na kojim stvarima smo im spremni popustiti, a na kojima to nismo spremni. I to smo izrazili što smo jasnije mogli – i oni su izabrali ne prihvatiti naše uvjete“. Pri tome, kako se čulo od Vancea, razgovori su se slomili na iranskom odbijanju davanja garancija kako neće nastaviti put prema nuklearnom oružju i svim onim alatima koji bi im omogućavali da do nuklearnog oružja brzo dospiju. Prema Amerikancima, iako su im bili uništeni i nuklearni program i njegova postrojenja – nije se tu vidio “dugoročni izraz volje da se niti ubuduće neće raditi na razvoju nuklearnog naoružanja“. Uz to, usprkos navodima predsjednika Trumpa da će kao osnova za pregovore biti korišten neki iranski popis od 10 točaka (koji god, budući da je nakon objava takvih planova Trump medije optuživao da ne znaju o čemu pričaju te da objavljuju lažne popise) – pregovori su, izgleda, stali na američkom popisu uvjeta kao “zadnjoj i konačnoj ponudi“, koje Iranci nisu prihvatili.

Ponovno izostala podrška NATO saveza

Slično je ponovio i sam Trump tijekom nedjelje, 12. travnja, u svojim objavama na društvenoj mreži Truth Social – dodavši tome i činjenicu kako se na američki prijedlog prometa kroz Hormuz načelom “SVIMA DOPUŠTENO DA ULAZE, SVIMA DOPUŠTENO DA IZLAZE” iz Irana tek spomenulo mogućnost prisutnosti pomorskih mina u tom prostoru. Sve je to, zajedno još i s navodima o iranskoj naplati prolaza tjesnacem, Trump doživio kao ucjenu – da bi onda, ljut, naložio Ratnoj mornarici SAD-a blokiranje Hormuza, zaustavljanje prometa svim plovilima koja su platila iranske naknade, te još i razminiranje tamošnjih plovnih putova. Upravo se u tom poslu, izgleda, opet uvelike računalo i na podršku zemalja NATO-saveza, koja je barem za sada izostala – baš kao i podrška kasnije uvedenoj američkoj blokadi (gdje se 15. travnja Veliku Britaniju navodno na suradnju neuspješno pokušalo prisiliti prijetnjom ukidanja trgovinskog sporazuma koji ta država ima sa Sjedinjenim Državama).

Za to vrijeme, otvoreno je pitanje što će dalje biti između SAD-a i Izraela te Irana, gdje primirje dogovoreno u utorak, 7. travnja, formalno traje do kraja utorka, 21. travnja. Dok se zadnjih dana moglo čuti kako, i po propasti prvih razgovora u subotu, 11. travnja, itekako traju dodatni razgovori iza zavjesa, zadnjih se dana spominje i mogućnost produljenja primirja. SAD su, navodno, zato 14. travnja prema Pakistanu otposlale neki novi materijal za pregovore, koji je, izgleda, delegacija iz Pakistana isporučila u Teheran u srijedu, 15. travnja. Pri tome treba napomenuti kako je njihov dolazak u Iran bio praćen i letom starijeg iranskog borbenog aviona F-4, čije samo postojanje još jednom dovodi u pitanje američke tvrdnje kako je baš čitavo iransko Ratno zrakoplovstvo bilo kompletno uništeno tijekom prvih 40 dana američke i izraelske intervencije u Iranu.

Iako se među probleme za razgovor ustrajno navodi (1) manjak volje Irana da odustane od postupka obogaćivanja i dosadašnjih svojih zaliha već obogaćenog uranija (što je javno definirana “crvena crta” za okončanje intervencije i za Izrael, kako je to 14. travnja izjavio tamošnji ministar obrane Israel Katz) – otvoreno je pitanje i (2) inzistiranja SAD-a da iranska delegacija mora imati “pune ovlasti” za sklapanje sporazuma (u svjetlu glasina o internim neslaganjima unutar iranske strane, između eksponenata Revolucionarne garde nasuprot civilnih političara), te (3) iranske kontrole Hormuza. Naime, tu se spominjala iranska ponuda dopuštanja slobodnog prometa omanskom stranom Hormuza u zamjenu za odmrzavanje sankcijama blokiranih iranskih sredstava i neke druge ustupke – što je ipak teško moguće. Naime, makar i takav ograničeni slobodni promet Hormuškim tjesnacem zapravo bi tekao temeljem načelnog priznanja iranskog suvereniteta nad preostalim dijelom prolaza, budući je do kraja veljače čitav Hormuz imao status slobodnog međunarodnog plovnog puta (mimo suvereniteta obalnih država, zvale se one Iran ili Oman).

“Ekonomski bijes”

U očekivanju daljnjih razgovora zaraćenih strana, iz pojedinih izvora u međunarodne medije dolaze naznake pregovora o produljenju postojećeg primirja između SAD-a i Izraela te Irana na dodatnih 45 ili 60 dana. Za to vrijeme, Ministarstvo financija Sjedinjenih Država je u srijedu, 15. travnja, pokrenulo svoju akciju nazvanu “Ekonomski bijes” (kao dodatak na već tjednima trajuću američku vojnu operaciju “Epski bijes”) – kojom se za pojedine iranske subjekte uvelo i dodatne sankcije. Riječ je tu o dodatne tri fizičke osobe, 17 poduzeća i 9 plovila – sve, navodno, povezano s iranskim švercom nafte i derivata te s time povezanim financijskim mrežama. Mimo toga, širom Perzijskog zaljeva bilježe se i pojedini oružani incidenti (većinom napadi kamikaza-dronova nepoznatog podrijetla), a jednako tako bilježi se i aktivno pripremanje zaraćenih strana na mogući nastavak sukoba. Dok SAD i nadalje žestokim ritmom dopremaju opremu i ljude na Bliski istok (uz nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) koji prema poprištu intervencije plovi oko juga Afrike ne bi li izbjegao Suez i Bab al-Mandeb) – za iransku se stranu čulo kako nastoji otkopati pojedine, napadima zatrpane ulaze u raketne centre “Tabriz Jug” (pokrajina Istočni Azerbajdžan) i “Khomeini” (pokrajina Markazi).

Uz to, u dosadašnje navode kako su Iranu u obrani aktivno pomagale Ruska Federacija i Kina, sada se zanimljivo uklapa i otkriće britanskog Financial Timesa od srijede, 15. travnja, o iranskoj kupnji satelita TEE-01B krajem 2024. godine od Kine za oko 36,6 milijuna USD. Time je iranska Revolucionarna garda, navodno, od kineskog poduzeća Earth Eye Co., nakon njegova postavljanja u orbitu, preuzela satelit rezolucije od oko pola metra (razina kvalitetnih komercijalnih satelita, nekoliko puta bolja od dotadašnjih iranskih resursa), uz vezano korištenje kineske kopnene infrastrukture poduzeća Emposat (izvan Irana te dosega američkih i izraelskih napada) – čime se u aktualnom sukobu onda moglo raditi izviđanje regije, kao i usmjeravanje zračnih napada na posebno uočene američke te izraelske ciljeve.

Blokade i kontra-blokade

Tankeri u Hormuškom tjesnacu

Za početak treba napomenuti da sve spominjane blokade Hormuza – iranska u samom tjesnacu i američka uz rubove Omanskog zaljeva – u javnom diskursu izgledaju koncentrirane na tankere i plovila za prijevoz LNG-a, no zapravo pogađaju sva plovila u prolazu tom prometnom međunarodnom rutom. Uz razne izvozne probleme, zemlje Zaljeva tu posebno bolno pogađa i zastoj uvoza u Perzijski zaljev, koji je, osim za razne potrošne robe, posebno vidljiv i po pitanju uvoza hrane. Ovdje se, usprkos pripremljenim zalihama među pojedinim državama, vremenom sve jasnije očituje zastoj (u Ujedinjenim Arapskim Emiratima do 85 posto prehrane ovisi o uvozu), i to posebno po pitanju šećera, jestivog ulja, raznih žitarica, riže i svježih proizvoda.

Ujedno, američka blokada Hormuza, postavljena izvan Hormuza od ponedjeljka, 13. travnja, zapravo počinje na liniji između mjesta Ras al Hadd na ulazu u Omanski zaljev i ide do granice Irana i Pakistana, a brodove se, osim u prilasku, planira proganjati i ako uspiju odmaknuti prema otvorenom oceanu ili uz obale. Dakle, uz iransku blokadu u samom tjesnacu, sada je dodana i američka blokada izvan njega – koja prvenstveno zaustavlja onih 1,5 do 2 milijuna barela nafte koje je Iran uspješno izvozio zadnjih tjedana. Riječ je o poslovanju temeljem američkog 30-dnevnog ukidanja sankcija na izvoz iranske nafte, proglašenog 20. ožujka – koje se, navodno, ne namjerava produžiti nakon 19. travnja, baš kao što 11. travnja nije bilo produženo ni slično 30-dnevno, 12. ožujka proglašeno, ukidanje sankcija na izvoz na brodove već natovarene ruske nafte. Osim toga, izgleda da spomenuta američka mjera barem donekle otežava i kretanje 12 tankera na kojima je Iran u Omanskom zaljevu donedavno čuvao oko 23 milijuna barela nafte, dok se još nagađa hoće li SAD, povodom dodatnih odredbi od 16. travnja (o progonu svih stranih brodova povezanih s Iranom, bez obzira na zastavu), krenuti u lov i na velik broj s Iranom povezanih tankera koji stoje nedaleko od Singapura, noseći zalihe iranske nafte načelno namijenjene kineskom tržištu.

Teškoće u proizvodnji

Osim toga, treba napomenuti da američka zabrana izvoza iz Irana sada posebno pogađa i iransku naftnu industriju, koja državi donosi oko 80 posto izvoznih prihoda i čini oko 23,7 posto iranskog BDP-a. Ova je djelatnost do početka ovoga tjedna redovitim izvozom izbjegavala gomilanje nafte u svojim domaćim skladištima – za razliku od ostalih zemalja Perzijskog zaljeva, gdje je iranska blokada od 2. ožujka prvo krenula zaustavljati izvoz nafte i derivata, a onda, nakon popunjavanja svih skladišta, pojedine države primoravala i na obustave proizvodnje (s navodno ozbiljnom vjerojatnošću oštećenja samih naftnih izvora). Tako se za Irak početkom ožujka navodilo da ima skladišta za samo 6 dana normalne proizvodnje, Kuvajt je imao prostora za 14 dana, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati za oko 20 dana, Saudijska Arabija za oko 36 (odnosno 65 s operativnom preusmjeravanjem na Crveno more), i Bahrein za barem 75 dana.

Sada se u sličnoj situaciji najednom nalazi i sam Iran, čije se skladišne kapacitete, po nekima, procjenjivalo na 50–55 milijuna barela, uz procijenjenu prethodnu popunjenost od oko 60 posto. Time je, po prvim procjenama, Iran mogao izdržavati do 13 dana prije potrebe zatvaranja naftnih izvora. Za razliku od toga, neke kasnije komercijalne procjene ipak su njihov ukupni skladišni prostor procjenjivale na oko 122 milijuna barela, uz slobodnih oko 90 milijuna, što bi davalo bitno komotniji rok od oko 60 dana od početka blokade pa do potrebe zatvaranja izvora. Naravno, ovisno o tome koja je varijanta tu zapravo bliže istini, vjerojatno će se mijenjati i ponašanje Irana u predstojećim pregovorima – jer nije isto prijete li im velike štete na nacionalnoj naftnoj infrastrukturi već 26. travnja, ili tek iza 13. lipnja ove godine. Do tada treba konstatirati kako su fizičke cijene goriva zadnjih dana na Šri Lanki dosegle 286 USD po barelu, a u Singapuru 210 USD po barelu – iako terminska tržišta i nadalje vjeruju američkom predsjedniku Donaldu Trumpu te njegovim najavama relativno brzog okončanja intervencije u Iranu, pa se početkom petka, 17. travnja, barel nafte WTI ubuduće prodavao za 93,3 USD po barelu, a nafte Brent za 98,1 USD po barelu – sve je itekako podložno radikalnim promjenama u danima koji nadolaze.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 17. travnja 2026. pod nazivom “Misterij oko Hormuza: Je li Dan D za Iran 26. travnja ili ipak mogu izdržati sve do sredine lipnja?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokade-hormuza-bab-al-mandeba-primirje-izrael-libanon-pregovori-sad-iran-cijene-nafte-15699741

Srijeda 8. travnja ujedno je bila 40. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je razdoblje od polovice petog do današnje polovice šestog po redu tjedna operacija prije svega obilježio američki vrtuljak javnih objava i prijetnji Iranu. Iako su od 31. ožujka do 8. travnja bile održane dvije konferencije za tisak u američkom Pentagonu, na njima se moglo saznati tek minimalno konkretnih informacija. Dok se prošlog tjedna čulo kako SAD smatraju da je praktično pa uništena iranska protuzračna obrana (što je omogućilo prelazak na zrakoplovna sredstva za „stand-in“ udare – gdje se oružja ispaljuju u zračnom prostoru Irana, a letjelice su dijelom i starije te bez tzv. stealth-tehnologije) – samo nekoliko dana kasnije se moglo uočiti i sve nedostatke takvog pristupa.

Naime, „nepostojeća“ iranska protuzračna obrana prvo je u petak 3. travnja uspjela kod Isfahana oboriti američki borbeni avion F-15E, da bi onda prvo uslijedilo spašavanje pilota po danu (uz gubitak jednog jurišnika A-10, te oštećenja na dva spasilačka helikoptera HH-60W) – a onda do jutra nedjelje 5. travnja i spašavanje drugog člana posade, oružnog časnika. Pri tome, u spomenutoj drugoj fazi spašavanja izgleda da su stradala 2 transportna aviona MC-130J, i još 4 njima dopremljena mala helikoptera MH/AH-6 Little Bird, čime se ukupna materijalna cijena ovih spašavanja popela na preko 400 milijuna USD u izgubljenoj opremi. Sve je to u okviru službene verzije događanja koju su u ponedjeljak 6. travnja javnosti prezentirali Donald Trump i njegov ministar obrane Pete Hegseth – dok su u zraku ostale mnoge teorije o tome kako se tu pod krinku spašavanje posade borbenog aviona zapravo podvelo terenski raspad prvih faza ubacivanja američkih specijalnih snaga nedaleko Isfahana, gdje se već neko vrijeme najavljivalo pokušaj oduzimanja Iranu nuklearnog materijala zakopanog pod tamošnjim uništenim nuklearnim postrojenjima.

Napomenimo da su SAD tog ponedjeljka 6. travnja ujedno objavile i pogađanje preko 13.000 meta u Iranu (od toga oko 4.000 dinamičkih ciljeva, koji su uočeni u hodu i onda brzo gađani), te potapanje i oštećenje preko 155 iranskih plovila. Naravno, detalji o svim tim napadima javnosti su poznati tek pojedinačno, budući da su SAD još 9. ožujka zabranile specijaliziranim kompanijama objavu svježih satelitskih slika čitave borbene zone, pa se ovisi ili o američkom vojnom marketingu, o raznim objavama temeljem kineskih satelitskih resursa, ili o povremenim izvješćima svjetskih medija (posebno po pitanju raznih šteta koje iranski napadi rade po Izraelu i državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva). Tijekom 40 dana rata i Izrael je po Iranu izveo usporediv broj zračnih napada – no dok se iz Tel Aviva moglo čuti kako još imaju vojnih ciljeva na popisu meta, usporedive američke liste vojnih ciljeva za napade navodno su bile uvelike iscrpljene do kraja ožujka, te se prešlo više na gađanje aktualno registriranih pokretnih ciljeva, kao i pripremu mogućih kopnenih operacija te sve učestalije gađanje industrijskih postrojenja i potencijalnih velikih infrastrukturnih meta. Posebno je tu bio reklamiran napad teškim bombama na nedovršeni iranski most B1 na istočnom ulazu u mjesto Karaj, oko 30 km zapadno od Tehrana – gdje se izgleda izvelo dva uzastopna napada, tzv. „double-tap“ metoda, od kojih je ovaj drugi izazvao veće žrtve među spasiteljima žrtava iz prvog napada. Svih prethodnih tjedan dana ratovanje nije bilježilo ikakve pauze, baš kao niti u prvoj polovici srijede 8. travnja – usprkos američkim objavama o primirju.

Dapače, registriralo se po prvi put i napade zračnih snaga Ujedinjenih Arapskih Emirata po naftnim ciljevima u Iranu (otoci Lavan i Siri), na što je Iran odgovorio po njihovoj luci Fujairah na obalama Omanskog zaljeva. Osim toga se jučer registriralo i barem 28 kamikaza-dronova po Kuvajtu, 5 balističkih raketa po Saudijskoj Arabiji, 31 kamikaza-dron i 6 raketa po Bahreinu, kao i raketni napad po Kataru te djelovanja raketama i dronovima po Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Sve se to objašnjava polaganim stupanjem na snagu primirja, gdje se američki ministar obrane Hegseth proslavio izjavom kako to nije ni čudo budući da Irancima treba vremena da golubima pismonošama dostave obavijesti o prekidu vatre do svih američkim udarima izoliranih raketnih i dronskih postrojbi širom zemlje. Naravno, zapravo tek ostaje za vidjeti hoće li to primirje uopće zaživjeti u praksi, baš kao i direktni pregovori SAD i Irana, zakazani za petak 10. travnja u Islamabadu.

U međuvremenu, na konferenciji za medije održanoj u srijedu 8. travnja, iz Pentagona se čulo da su SAD od početka operacije Epic Fury navodno uništile 80 posto iranskih protuzračnih sustava (preko 1.500 ciljeva), 450 kompleksa za skladištenje balističkih raketa, 800 kompleksa za skladištenje kamikaza-dronova, 2.000 komunikacijskih čvorišta, preko 90 posto iranske Ratne mornarice i oko pola ukupnog broja malih plovila u mornaričkome dijelu Revolucionarne garde, baš kao i 95 posto iranske zalihe pomorskih mina (tijekom oko 700 udara). Što se industrije tiče, spominjalo se uništavanje 90 posto vojnih tvornica (pogođeni svi pogoni za proizvodnju kamikaza-dronova tipa Shaheed), 80 posto pogona za proizvodnju raketa i raketnih motora na kruta goriva, kao i 20 mornaričkih proizvodnih kompleksa ta oko 80 posto industrijske baze iranskog nuklearnog programa. Naravno, sve ove tvrdnje zapravo je nemoguće provjeriti, dok treba tek napomenuti kako se iz Izraela u utorak 7. travnja čulo da su tamošnje vojne vlasti precijenile štetu nanesenu organizaciji Hezbollah u Libanonu, dok očekuju da i Iran zapravo i nadalje ima sposobnosti do daljnjega lansirati određene količine raketa i kamikaza-dronova.

Ratno-diplomatski vrtuljak u Washingtonu

Produžen američki rok Iranu, sve do iza Uskrsa

Za početak treba uočiti kako su tijekom zadnjih dva i pol tjedna klizali ultimatumi koje je američki predsjednik Donald Trump upućivao Iranu po pitanju otvaranja Hormuškog tjesnaca za međunarodni pomorski promet – sve putem objava na društvenoj mreži Truth Social (kojoj je vlasnik) umjesto ikakvim službenim ili diplomatskim kanalom. Kao prvo, 22. ožujka Trump je zadao ultimatum od 48 sati, prijeteći uništavanjem elektrana (s početkom od one najveće, Damavand) – no samo nekoliko sati prije isteka roka, taman pred otvaranje američkih tržišta u ponedjeljak 23. ožujka Trump je zbog navodnih pregovora naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“ – sve do utorka 28. ožujka ujutro po američkom istočnom vremenu. Budući je pozitivan učinak ovih objava ispao kratak, a energenti su uskoro počeli nanovo poskupljivati pogonjeni nesmetanim nastavkom ratovanja – Trump je već u četvrtak 26. ožujka famoznu „odgodu uništenja energetskih postrojenja“ produžio na još deset dana – s točnim navodom isteka na uskrsni ponedjeljak 6. travnja u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Nažalost, time stanje nije bilo nimalo smireno, a rat nije bio ni usporen a kamoli zaustavljen, iako se s američke strane spominjalo da Iran moli i kumi za primirje i pregovore, što su službeni iranski izvori ustrajno demantirali.

Otvaranje Hormuza ili američko uništenje elektrana, mostova i druge infrastrukture

U ponedjeljak 30. ožujka sve je to bilo zaoštreno dodatnom prijetnjom Donalda Trumpa (opet objavom na društvenoj mreži Truth Social) – da će u slučaju izostanka (1) dogovora i (2) otvaranja Hormuza – SAD na odlasku iz regije uništiti i iranske elektrane, naftnu infrastrukturu i otok Harg, te možda i iranske desalinizacijske pogone, što je već ušlo u zonu prijetnje nedvojbenim ratnim zločinima. Usprkos pritiscima prema Iranu, mjesec ožujak je ipak završio izjavama Donalda Trumpa o tome kako bi europski saveznici zapravo trebali sami skupiti hrabrosti i sami silom uzeti naftu zarobljenu Hormuzom – što je poduhvat kojega se ustručavala i američka Ratna mornarica, najveća pomorska sila svijeta, dok za tako nešto vjerojatno nemaju snage ni sabrane ostale zemlje G7/NATO/EU. Zato se samo dan kasnije, u srijedu 1. travnja, moglo opet čuti od Trumpa kako „predsjednik novog iranskog režima, bitno manje radikalnog i bitno inteligentnijeg od prethodnika“ traži prekid vatre – što bi bilo moguće samo nakon otvaranja Hormuškog tjesnaca, do kada se nastavlja bombardiranje Irana „natrag u kameno doba“.

Kratkotrajno sniženje međunarodnih cijena nafte potaknuto prijetnjama i naznakama pregovora od ponedjeljka 30. ožujka definitivno je završilo navečer po američkom istočnom vremenu u četvrtak 2. travnja, kada je Trump održao svoju nesretnu konferenciju za medije. Naime, umjesto objave ikakvih ozbiljnijih novosti, on je tu samo ponovio sadržaje svojih objava po društvenim mrežama od zadnjih dana, ostavivši nejasnim angažiranje kopnenih snaga uz tek najave da bi vojne operacije mogle potrajati još tjedan ili dva dulje nego se to ikad ranije objavljivalo. Reakcije međunarodnih tržišta energenata bile su gotovo trenutne i cijene nafte su opet skočile od minimalnih 98 na oko 103 USD za barel Brent nafte, odnosno od 96 na preko 104 USD za barel WTI nafte – da bi se takvo stanje (buduća cijena američke nafte skuplja od one europske) nastavilo i tijekom idućih uskrsnih dana.

Cijena Brent nafte od najave obraćanja pa do kraja loseg Trump govora 2. travnja 2026. godine

U petak 3. travnja Donald Trump je nastavio prijetiti Iranu, prvo njihovim mostovima a onda i elektranama, ako nešto brzo ne poduzmu – da bi ujedno nastavio najavljivati i brzo otvaranje Hormuza (uz zauzimanje iranske nafte i time brzo bogaćenje). Naravno, čitavo to vrijeme su bili žestoko nastavljeni svakodnevni udari i SAD i Izraela po Iranu, što ipak nije omelo tamošnje uzvratne odgovore raketama i kamikaza-dronovima (od oko 60 dronova te preko 30 raketa između 30. ožujka i 2. travnja, preko 78 dronova i 38 raketa 3. i 4. travnja, sve do oko 90 dronova i 38 raketa dnevno do kraja ponedjeljka 6. travnja), što je cijene stvarne kupovine nafte na tržištima popelo na do tada rekordnih 141 USD za barel. Samo dan kasnije, u subotu 4. travnja, na zračni napad po iranskom petrokemijskom kompleksu Mahshahr (izvor oko 70 posto iranskog benzina) bilo je odgovoreno nizom napada po naftnoj i plinskoj infrastrukturi Kuvajta (rafinerija Mina Al-Ahmadi, luka Shuwaikh, elektrana i desalinizacijsko postrojenje), Ujedinjenih Arapskih Emirata (plinska postrojenja Habshan) i Bahreina (radar Jabal al-Dukhan). Sve to je cijene Brent nafte potjeralo preko 111 USD za barel, dok se barel nafte WTI penjao i do 114,4 USD.

Vulgarna objava s prijetnjama civilnoj infrastrukturi Irana

Svemu tome nisu mnogo pomogle ni naznake prvo rušenja američkog borbenog aviona F-15E kod Isfahana, a onda i postupno javnosti dostupne naznake akcije spašavanja pilota (zajedno s neočekivanim vijestima o američkim gubicima raznih letjelica u kasnijim fazama operacije) – o čemu je Donald Trump na mreži Truth Social zakazao i posebnu konferenciju za medije u Bijeloj kući, u ponedjeljak 6. travnja u 13 sati po američkom istočnom vremenu (19 sati u Hrvatskoj). Ujedno, od američkog predsjednika su se na sam Uskrs mogla čuti upozorenja na skori istek roka zadanog iranskim vlastima – što je ujutro bilo začinjeno i vulgarnom objavom da će „utorak biti dan elektrana i dan mostova“ uz poziv „otvorite jebeni tjesnac, vi luda kopilad, ili ćete živjeti u paklu“ i konačni pozdrav „Slava Allahu“.

“Čitava će civilizacija umrijeti večers” objavio Trump 7. travnja 2026. godine

Uz to, iza podneva je Donald Trump još jednom odgodio provedbu ovog svog ultimatuma – od ponedjeljka 6. travnja navečer na utorak 7. travnja, opet u 8 navečer po američkom istočnom vremenu (oko 2 ujutro u srijedu 8. travnja po hrvatskom vremenu). Naravno, sve ovo nipošto nije obuzdalo cijene nafte, koje su na visokim razinama dočekale i otvaranje tržišta na početku novoga tjedna. Konferencija za medije u ponedjeljak 6. travnja bila je uvelike posvećena spašavanju 2 člana posade borbenog aviona F-15E tijekom vikenda – no već su tu glavninu pažnje počele odnositi prijetnje Donalda Trumpa da se Iranu sprema „uništenje čitave zemlje u jednoj noći“, što je bilo najavljeno za idući dan. Ove prijetnje je dodatno pojačala i objava Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social u rano jutro utorka 7. travnja: „Čitava civilizacija će umrijeti večeras, tako da je nikad neće biti moguće vratiti. Ne želim da se to dogodi, ali vjerojatno hoće. Ipak, sad kad imamo kompletnu i totalnu promjenu režima, gdje prevladavaju različiti, pametniji i manje radikalizirani umovi, možda se može dogoditi i nešto revolucionarno predivno. TKO ZNA?“ – nakon čega su mnogi počeli razmatrati planira li Trump zapravo koristiti nuklearno oružje u Iranu (što je mnoge na ljevici, ali i na američkoj krajnjoj desnici potaknulo na promišljanje izvanredne smjene predsjednika).

Ove je diskusije dodatno potakla i izjava američkog potpredsjednika JD Vancea u Budimpešti, o tome da „mi u našoj kutiji još imamo alata, kojeg do sada nismo odlučili koristiti. Predsjednik SAD može odlučiti da se to koristi, i odlučit će o korištenju ako Iranci ne promijene svoje ponašanje“ – toliko da je i sama Bijela kuća morala opovrgavati da bi se za samo nekoliko sati moglo vidjeti uporabu nuklearnog naoružanja u Iranu. Naravno, s druge strane je ostala činjenica da bi nastavak raznih konvencionalnih udara po ciljevima u Iranu teško mogao izvesti „smrt civilizacije“, a čak ni brzo uništenje tamošnjih elektrana i mostova – budući da Iran ima oko 470 elektrana i preko 330.000 mostova u državi.

Trump objavio primirje od 2 tjedna, otvaranje Hormuza i razgovore temeljem iranskih 10 tocaka

Ipak, dok su mnogi krajem utorka 7. travnja zadržavali dah u očekivanju ratnih vijesti iz Irana (a tamošnje vlasti su organizirale mase građana da svojim tijelima štite infrastrukturu, što je iz SAD bilo osuđeno kao „ilegalno“) – preokret je opet došao od samog Donalda Trumpa, samo 90 minuta prije isteka njegova zadanog roka. Konkretno, Trump je objavio: „temeljem razgovora s premijerom Shehbazom Sharifom i maršalom Asimom Munirom iz Pakistana, u kojima su tražili da zadržim razorne snage koje se noćas slalo u Iran, temeljem pristanka Islamske Republike Iran na KOMPLETNO, NEPOSREDNO i SIGURNO OTVARANJE Hormuškog tjesnaca, pristao sam odgoditi bombardiranje i napad na Iran na period od dva tjedna“. Ovo dvostrano primirje Trump je još jednom obrazložio američkim postizanjem (i prestizanjem) svih vojnih ciljeva, kao i uznapredovanim postizanjem sporazuma o dugoročnom miru s Iranom i na Bliskom istoku. Pri tome je posebno zanimljivo bilo čuti da su Amerikanci primili iranski prijedlog sporazuma s 10 točaka (navodno izrazito maksimalističkih u korist Tehrana) – koji će poslužiti kao temelj za pregovore. Naravno, već sama ta činjenica poslužila je vlastima u Tehranu kao osnova za proglašenje pobjede – gdje će tek trebati u praksi vidjeti kako bi to Sjedinjene Države trebale pristati na 10 uvjeta koje je iranska novinska agencija IRNA pobrojala kao: (1) američko davanje garancija o daljnjem nenapadanju Irana, (2) održanje iranske kontrole Hormuza, (3) okončanje i regionalnih napada na iranske saveznike u Libanonu, (4) povlačenje SAD iz svih baza u regiji, (5) plaćanje reparacija Iranu za nanesene ratne štete, (6) priznanje iranskog prava na domaće obogaćivanje uranija, (7) ukidanje svih primarnih sankcija prema Iranu, (8) ukidanje svih sekundarnih sankcija prema Iranu (prema drugim državama koje s njima posluju), (9) ukidanje svih rezolucija protiv Irana u IAEA, te (10) ukidanje svih rezolucija UN usmjerenih protiv Irana.

Trump prijeti svima koji objavljuju neke popise točaka i varijante sporazuma za pregovore

Dok sva ova pitanja još ostaju otvorena, od Donalda Trumpa se u rano jutro srijede 8. travnja moglo čuti kako će SAD temeljem dogovora pomoći u otvaranju Hormuza, bit će „velikih zarada“, a Sjedinjene Države će se zadržati „nedaleko“ tek za svaki slučaj – dok slijedi „zlatno doba Bliskog istoka“. Kako je već uobičajeno, na ove objave Donalda Trumpa odmah su reagirala međunarodna tržišta – pa je tako nafta WTI pala s oko 115,5 na 92,4 USD po barelu, a nafta Brent od 110,96 na 86,7 USD po barelu. Ipak, nije dugo trebalo da se ustanovi kako mimo spomenutim objava na društvenim mrežama ipak nije došlo do mnogo promjena u stvarnosti – pa su cijene opet počele polagano rasti. Zato se iz Irana čulo zahvale Pakistanu na posredovanju, zadovoljstvo činjenicom da se nakon primanja na znanje američkih 15 točaka zahtjeva ipak u pregovore kreće temeljem iranskih 10 točaka, te odluka o obustavi vojnih djelovanja kad se zaustave i napadi na Iran, dok bi otvaranje Hormuškog tjesnaca moglo doći u obzir tijekom ova dva tjedna pregovora – ali samo u koordinaciji s Oružanim snagama Irana i u skladu s tamošnjim „tehničkim ograničenjima“.

Problemi, problemi

Izraelski udari po jugu Beiruta 8. travnja 2026. godine

Kao prvo, velikim praktičnim problemom uskoro se pokazao Izrael – država koja je samo nekoliko sati od objave pristala podržati Trumpovo primirje, da bi onda tijekom srijede 8. travnja odmah izvela do sada najveću seriju napada na vođe i ciljeve Hezbollaha u Libanonu. To je do večeri 8. travnja odmah dovelo i do iranske objave kako će tim povodom do daljnjeg biti odgođeno i svako novo otvaranje Hormuza – tjesnaca kojim je tijekom čitavog ožujka prošlo tek 112 brodova (za razliku od 138 koliko je u prosjeku njime prolazilo dnevno prije intervencije SAD i Izraela). Ove su brojke ponešto porasle u travnju, kada se bilježilo 9 brodova 1. travnja, 10 brodova 2. travnja, 18 brodova 3. travnja i 15 brodova 4. travnja, te još njih još 6 u nedjelju 5. travnja – da bi se tijekom srijede 8. travnja izgleda čulo samo za dva ili tri prolaza prije novog zatvaranja Hormuza (vjerojatno opet samo za zapadni promet). Time u Zaljevu ostaje blokirano još oko 426 tankera, 34 manja broda za prijevoz ukapljenog plina i 19 velikih LNG plovila. Zaključno, napomenimo da se Hormuški tjesnac za Iran pokazao efikasnijim sredstvom pritiska na međunarodne sile od bilo kakvog nuklearnog naoružanja – dok je Izrael odmah u prvome danu po objavi ikakvog prekida vatre pokazao koliko se suštinski ne slaže s iranskim zahtjevom da Libanon bude uključen u ikakvo šire pitanje mira s Iranom.

Trump prijeti carinama za sve države koje bi za primirja naoružavale Iran

Kao drugo, kako smo već spominjali, tijekom čitavog dana u srijedu 8. travnja nastavila su se i borbena djelovanja širom regije – gdje posebno treba istaknuti i vijesti o požarima na pumpnim stanicama saudijskog „Naftovoda istok-zapad“, koji bi na neko vrijeme mogli zaustaviti ovaj alternativni pravac za izvoz nafte mimo Hormuza, pa time opet utjecati i na daljnji porast cijena tog energenta. Ujedno, od samog se Trumpa tijekom srijede 8. travnja moglo čuti kako bi rado s Irancima zajedno iskopao i uklonio njihov sporni nuklearni materijal, a možda i dijelio prihode od naplata prolaza kroz Hormuški tjesnac za međunarodne brodove. Ujedno se na mreži Truth Social Donald Trump pobrinuo prijetiti raznim državama koje bi u idućim tjednima mogle krenuti hitno naoružavati Iran, baš kao i raznim medijima i pojedincima koji u javnosti iznose/prenose navode o sadržaju pojedinih točaka sporazuma koje je sam Trump spominjao (s naglaskom kako on sad očekuje pregovore po 15 točaka, valjda američkog prijedloga, iako je sam ranije spomenuo rad po iranskih 10 točaka).

Za kraj treba napomenuti kako se svo ovo vrijeme nastavlja i užurbana doprema američke vojne opreme te ljudstva u područje Perzijskog zaljeva – što je pojava sasvim suprotna spomenutim mirovnim pregovorima, primirju ili postupnom okončanju rata. Nažalost, to je još jedan pokazatelj nestalne vojno-diplomatske politike SAD u okolici Irana, baš kao što su to bile i nagle te vidljivo loše pripremljene evakuacije američkog vojnog osoblja prvo iz Iraka (iz baze „Camp Victory“ na bagdadskom međunarodnom aerodromu 23. ožujka), a onda i iz Bahreina (iz zapovjedništva američke 5. flote 3. travnja, kada je bez osobnih stvari u SAD hitno bilo prebačeno barem 1.500 osoba). Zato i sve predstojeće pregovore i primirja treba uzimati s oprezom – baš kako to čine i sami Iranci, koji su se u zadnjih godinu dana već dva puta usred pregovora sa Sjedinjenim Državama našli pod napadom koalicije SAD i Izraela.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 9. travnja 2026. pod nazivom “Primirje SAD-a i Irana? U tijeku je pojava sasvim suprotna kraju rata” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-prijetnje-primirje-iran-40-dana-udara-zatvoreni-hormuz-rast-cijena-nafte-15696976

Kao prvo, treba konstatirati da je utorak, 31. ožujka, ujedno 32. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako na temu rata u Iranu još od 19. ožujka nije bilo konferencije za medije u Pentagonu, kao ni izvješća iz američkog Centralnog zapovjedništva još od 10. ožujka – iz službenih izvora čuju se tek općeniti navodi o uspjesima “vojne operacije“. CENTCOM izvješće za 28. ožujka (koje je danas kao aktualno ponovila i glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt) spominje preko 11.000 borbenih letova i preko 11.000 pogođenih ciljeva, te više od 150 oštećenih ili potopljenih iranskih ratnih brodova (uključujući 92 posto njihovih najvećih plovila).

Stabiliziran broj iranskih napada

Doduše, Donald Trump je još u petak, 27. ožujka, spomenuo uništenje 97 posto iranskih lansera raketa, napomenuvši da na američkim listama ostaje još točno 3.554 cilja za pogoditi, dok je 30. ožujka za medij FT, mimo svoje administracije, ustvrdio kako su SAD do tada gađale ukupno 13.000 pojedinačnih ciljeva. Ujedno je potvrdio i priče o kombiniranom napadu iranskih dronova te raketa na američki nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln (baš kako su to Iranci višekratno tvrdili, zadnje 25. ožujka) – no, bezuspješno, budući su obrambeni sustavi borbene skupine ispravno odreagirali na kombinaciju napadnih sredstava. Ujedno, nastavljeni su i iranski odgovori po neprijateljima i njihovim saveznicima – gdje se od početka intervencije do 29. ožujka bilježilo njihovo lansiranje barem 1419 raznih raketa (od toga njih oko 300 prema Izraelu te 1.119 prema zemljama Zaljeva) i barem 4.342 drona (oko 550 prema Izraelu i 3.792 prema zemljama Zaljeva). Pri tome se u zadnjih tjedan dana broj lansiranih dronova od preko 70 dnevno do 29. ožujka stabilizirao na oko 63 dnevno, dok se bilježio polagani porast broja dnevnih lansiranja raznih raketa, s oko 28 prema 40 dnevno – uz navode određenog povećanja stope prolaznosti kroz protuzračnu obranu (posebno u Izraelu, gdje su razni navodi spominjali prolazak između 54 do 80 posto iranskih raketa, pa onda i odgovarajuća bilježenja sve težih šteta).

U ovom kontekstu treba spomenuti i uspješan iranski napad na strateški bitnu zračnu bazu ‘Princ Sultan‘ u Saudijskoj Arabiji u petak, 27. ožujka, kada je oštećen niz američkih zračnih tankera KC-135 (baš kao i ranije, sredinom ožujka), a uništen je i barem jedan leteći radar AWACS, Boeing E-3 Sentry. Iako ovi incidenti pokazuju kako protuzračna obrana ove baze izgleda periodično bilježi proboje iranskih raketa i dronova, čini se da njezina blizina bojištu u Iranu ipak nastavlja diktirati neprekidno korištenje te tamošnje baziranje velikog broja letjelica (sada, izgleda, ipak parkiranih više raspršeno).

Potrošeno više od 30 milijardi dolara u mjesec dana

Što se žrtava tiče, u Iranu bilježe barem 1.900 mrtvih (od toga preko 200 djece), u Libanonu se spominje preko 1.200 mrtvih (barem 124 djece) i preko 3.200 ranjenih, dok Izrael broji više od 20 mrtvih te preko 6.000 ranjenih, a za SAD se čulo o 13 mrtvih i nekoliko stotina ranjenih vojnika. Sve su to rezultati “vojne operacije” koja je, prema pojedinim procjenama, do sada SAD koštala preko 27 milijardi USD (od toga oko 10 milijardi za razne zračne udare, 10 milijardi za razna protuzračna sredstva, barem 4 milijarde u uništenoj opremi te 3 milijarde potrošenih krstarećih raketa Tomahawk), dok se izraelske troškove za prvih 20 dana rata u tamošnjim medijima procjenjivalo na oko 6,4 milijarde USD, uz daljnji intenzivni rast troškova – kako u borbenoj zoni oko Irana, tako i po pitanju aktualnog izraelskog upada u južni dio Libanona.

Objave po ritmu tržišta

Kretanje cijena Brent nafte do ponedjeljka 30. ožujka rano ujutro

Kao drugo, već se više tjedana može uočiti kako Trump sve svoje objave o ratu u Iranu zapravo tempira po radnom ritmu svjetskih tržišta, posebno po pitanju nafte. Nakon njegove objave primirja tik pred otvaranje tržišta u ponedjeljak, 23. ožujka, cijene sirove nafte naglo su pale – cijena barela nafte WTI tog je dana, od oko 99 USD, pala na minimalno 85,7 USD, dok je nafta Brent s oko 113 USD pala na 96,9 USD. No, tu se radilo samo o odgodi američkih napada na iranske elektrane i strujnu infrastrukturu (prema ultimatumu Trumpa od 48 sati, objavljenom 22. ožujka) – a čitavog se prošlog tjedna, iz dana u dan, nastavilo izvođenje američkih udara po raznoj iranskoj vojnoj infrastrukturi, baš kao i izraelskih napada na razne druge ciljeve.

Iako je Trump tih dana pričao o prigodnom iranskom poklonu iznimne vrijednosti (od osam i onda još dva broda kroz Hormuz, koje nitko nije posebno registrirao u stvarnosti) – čitavo je to vrijeme Hormuški tjesnac ostao praktično zatvoren. Temeljem te činjenice idućih se dana mogao bilježiti i ustrajan rast cijena nafte – bez obzira na Trumpove, skoro pa svakodnevne, priče o pobjedi, uspješnim razaranjima i uspješnim pregovorima – gdje su cijene nafte tjedan završile praktično pa na razinama kao i krajem ranijeg tjedna, prije Trumpovih priča o primirju i pregovorima (u petak, 27. ožujka, barel WTI završio je na 101,79 USD, a barel nafte Brent oko 116,39 USD).

Trumpove poruke

U svjetlu takve višednevne propasti bajki o pregovorima, ne čudi onda ni pokušaj Trumpa da u četvrtak, 26. ožujka, famoznu “odgodu uništenja energetskih postrojenja” produži na još deset dana – s točnim navodom isteka na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Ujedno, dok je Trump tvrdio kako tu odgodu donosi na iranski zahtjev, ove su tvrdnje opovrgnuli ne samo Iranci nego i posrednici iz Pakistana, koji su proteklog tjedna, izgleda, uspostavili nekakav mirovni proces između Irana i SAD-a. Nažalost, baš kako nije “radila” odgoda do petka, 27. ožujka, tako, izgleda, nije “radila” ni spomenuta dodatna odgoda famoznih američkih napada na iransku energetsku infrastrukturu do iza Uskrsa.

Valjda suočen s daljnjim rastom cijena nafte i ustrajnim nastavkom blokade Hormuza, oko 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu u ponedjeljak, 30. ožujka, opet je osvanula objava Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social – u kojoj on prvo govori o nastavku pregovora (koje sada vodi s “NOVIM, I VIŠE RAZUMNIM, REŽIMOM”). No usprkos “sjajnom napretku“, ako “iz bilo kojeg razloga uskoro ne bude sporazuma, a vjerojatno će biti” – i ako “Hormuški tjesnac ne bude momentalno ‘otvoren za poslovanje’ – mi ćemo okončati naš predivni ‘boravak’ u Iranu uz razaranje, kompletno brisanje svih njihovih elektrana, izvora nafte i otoka Harg (a moguće i svih desalinizacijskih pogona!), koje namjerno do sada još nismo ‘dirali’“. Dakle, opet se tu pojačano prijeti masivnim uništavanjima iranske civilne infrastrukture (što je ratni zločin), ali ovoga puta bez izričitog navoda rokova (valjda do iza Uskrsa), i to ne samo radi (1) navodnih pregovora nego i (2) vezano uz hitno otvaranje Hormuškog tjesnaca – iako je, prema nekim medijima, itekako upitna njegova volja za provedbom duže operacije otvaranja ovog međunarodnog plovnog puta.

Tržište prestaje pratiti Trumpa

Efekti ove objave u praksi su pokazali da tržišta kao da više i ne slušaju Trumpa previše – jer se rast cijena nastavio polagano i ustrajno, bez posebnih skokova kakve su nekad izazivale njegove spektakularne javne objave. To se vidjelo već do kraja radnoga dana u ponedjeljak, 30. ožujka, kada se na burzama nastavio kontinuirani rast cijena nafte (nafta WTI je prešla 105 USD za barel, dok je nafta Brent na momente opet prelazila 116 USD i završila na oko 114,3 USD za barel). Naravno, ostaje za vidjeti hoće li to skoro pa ignoriranje Trumpa od strane međunarodnih tržišta, koja su, izgleda, fiksirana na Hormuz, sada izazvati i kakve posebne posljedice temeljem povrijeđenog ponosa ignorirane veličine iz Washingtona.

Odmah nakon prve američke objave o pregovorima, u ponedjeljak, 23. ožujka, krenula su nagađanja s kim točno u Iranu Sjedinjene Države razgovaraju. Iako se to zapravo i nije saznalo – nagađanja su stala na tamošnjem ministru vanjskih poslova Abasu Aragčiju ili na iranskom predsjedniku parlamenta Muhamadu Bageru Galibafu. Ovo zapravo predstavlja i napredak, budući se u prvo vrijeme dovodilo u pitanje postoje li spomenuti pregovori uopće ili to samo Trump izmišlja za smirivanje tržišta – da bi u utorak, 24. ožujka, Pakistan objavio svoju ulogu posrednika u ovom procesu. Kako izgleda, Sjedinjene Države su prema Iranu otposlale neku verziju lanjskog plana od 15 točaka, a Iranci, koji samo priznaju da im SAD šalju poruke, navodno su odgovorili vlastitim popisom od pet točaka. Kako se moglo čuti, oba su popisa zapravo maksimalistička, pa je onda i teško vjerovati u izjave Trumpa od večeri 29. ožujka – da je Iran prihvatio većinu zahtjeva, dok se SAD spremaju dodati još koji u hodu. Ipak, u korist ozbiljnosti pakistanskog posredovanja govorile su objave pakistanskog ministra vanjskih poslova Ishaqa Dara od nedjelje, 29. ožujka, o iranskom dopuštanju da 20 “nagradnih” brodova pod pakistanskom zastavom prođe Hormuz, po dva dnevno (što je Trump odmah idućeg dana proglasio dodatnim iranskim dankom) – tako i tijekom nedjelje, 29. ožujka, održan sastanak ministara vanjskih poslova Saudijske Arabije, Egipta i Turske u Islamabadu, gdje se podržala regionalna deeskalacija rata pod pakistanskim posredovanjem.

Iran odbija američke zahtjeve

Optimizam tu ipak prigušuju izjave iz Irana, koji priznaje tek kontakte, ali ne i pregovore, odbija američkih 15 točaka kao metodu diplomatskog postizanja svega što nije išlo vojnim sredstvima – te spominje manjak povjerenja u SAD, kao državu koja svaki put kad započne pregovore s Iranom taj postupak odmah iskoristi kao pokriće za iznenadni napad. Pritom Trump početkom ovog tjedna i nadalje nastoji govoriti o pregovorima – indirektnim, ali navodno i nekakvim direktnim – a, doduše, u istom navratu spominje i kako je uspješno obavljena promjena režima u Iranu (ne jednom nego odmah tri puta, gdje su prva i druga garnitura navodno mrtve, i sad je na vlasti neka nježna i podatna treća ekipa).

Konačno, tu nije do kraja nestao ni spomen pitanja iranskog nuklearnog naoružanja, kao ultimativnog zahtjeva i majke svih preduvjeta. Za to vrijeme, uz spomen iranskog nuklearnog programa, američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio ipak je ponešto praktičniji. Naime, u svojim izjavama od ponedjeljka, 30. ožujka, on je uz brojne načelne ciljeve rata definirao i četiri točke koje su po njemu bitne za SAD (uništenje iranskog ratnog zrakoplovstva, koje se ostvaruje, i uništenje ratne mornarice, kao većinom ostvareno), ili su blizu ostvarenja (bitno smanjenje broja iranskih lansera raketa, što je prema Rubiju na putu, te planirano uništavanje tvornica koje proizvode te problematične iranske rakete, ali i dronove – koji su aktualno isplivali kao poseban borbeni izazov). Sve bi to trebalo biti gotovo “u tjednima, a ne mjesecima“, dok bi se nekako paralelno rješavalo i pitanje Hormuškog tjesnaca (nad kojim SAD, navodno, ipak ne pomišljaju na predaju suvereniteta isključivo u iranske ruke). Jednako tako, za SAD je neprihvatljiva i uspostava kontrole hutista nad tjesnacem Bab al-Mandeb na drugoj strani Arapskog poluotoka – gdje se ta frakcija u Jemenu u subotu, 28. ožujka, raketnim napadom uključila u iranske napade na Izrael, ali još oklijeva po pitanju napada na velike međunarodne tankere koji iz Crvenog mora zadnjih dana intenzivno prevoze naftu iz alternativnog saudijskog “Naftovoda istok–zapad” prema svjetskim tržištima.

Potencijalno širenje intervencije

USS Gerald R. Ford pred Splitom

Nažalost, i aktualni ciklus razgovora/pregovora ili čega već lako bi mogao biti tek uvod u širenje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Naime, dok razgovori navodno traju, u zonu Bliskog istoka aktivno se prebacuju dodatne američke vojne snage. S istoka se dopremaju marinci – njihova 31. ekspedicijska skupina oko desantnog nosača USS Tripoli (s pomoćnim brodovima USS New Orleans i USS San Diego) stigla je u područje operacija najkasnije u petak, 27. ožujka, dok je pristizanje 11. ekspedicijske skupine oko desantnog nosača USS Boxer (s pomoćnim brodovima USS Portland i USS Comstock) započelo njihovim odlaskom s američke Zapadne obale 19. ožujka, s očekivanim pristizanjem u zonu operacija do polovice travnja. Do tada bi nedaleko od Irana možda mogla osvanuti i borbena skupina zasnovana oko nuklearnog nosača USS George H. W. Bush (CVN-77), koja se sprema isploviti s istočne obale SAD-a, ne bi li kod Irana pojačala nosač USS Abraham Lincoln (CVN-72) nakon iznenadnog odlaska USS Gerald R. Forda (CVN-78) – koji se, nakon sudjelovanja u prvim tjednima intervencije pred Izraelom i u Crvenom moru, ipak vratio u Mediteran i sada je u Hrvatskoj (gdje možda nastavlja popravke započete na brodu, a onda nastavljene na Kreti).

Uz sve to, moraju se spomenuti i dodatni potezi koje se počelo uočavati tijekom zadnjih desetak dana. Kao prvo, bilo je tu riječi o prebacivanju bliže Iranu dijelova 82. zračno-desantne divizije (zapovjedni dio i elementi njihove 1. brigade, možda kao uvod u pristizanje čitave te brigade). Kao drugo, treba spomenuti i prebacivanje raznorodnih specijalnih postrojbi iz čitavog vojnog sustava SAD-a prema Bliskome istoku, gdje je više desetaka teretnih letova u Izraelu (zrakoplovna baza Ovda) i Jordanu (zrakoplovna baza ‘King Abdullah II‘) navodno okupilo više stotina američkih specijalaca. Kao treće, čulo se i o dopremi specijaliziranog američkog ljudstva za popravljanje oštećenih zrakoplovnih pista, što zapovjedništvu također dodaje neke pojedine operativne mogućnosti. Sve to zajedno dovodi broj neposredno borbeno rasporedivog američkog ljudstva na oko 10.000, što je sjajno za izvođenje raznih prepada ili iznenadnih akcija manje okupacije, ali ipak teško da je dovoljno za veća zauzimanja ili dulja držanja teritorija pod aktivnom vatrom raznih još nepokorenih kopnenih snaga Irana.

Hormuški tjesnac kao kritična točka

Treba naglasiti kako Iran nadalje širi mehanizam povremenog propuštanja po desetak vlastitih ili prijateljskih plovila dnevno kroz tjesnac Hormuz, dok oko 97 posto tamošnjeg standardnog međunarodnog prometa i nadalje stoji (dok traju izuzetno žestoke akcije ometanja tamošnje satelitske navigacije). Osim za naftu i plin, to je posebno bitno za oko 200 velikih tankova ukapljenog helija na -269 stupnjeva Celzijusa, koji u transportnoj konfiguraciji mogu izdržati do 48 dana transporta bez posebnog hlađenja. Dobar dio tog roka već je istekao bez da se tu vrijednu robu pokrenulo van Perzijskog zaljeva – još malo i helij će u njima krenuti vrijeti i sigurnosni ventili će ga ispustiti u zrak (ili prema posebnom postrojenju za ponovno ukapljivanje, kakvog nema većina teretnih luka). A to je tek jedan od tamošnjih neobičnih problema o kojem malo tko vodi računa. Jednako je tako i po pitanju svjetske opskrbe naftom, o kojoj mnogi zgroženo govore u javnosti, ali to za sada tržišta ne prate konkretnom eksplozijom cijena. Iako se već čulo o ograničavanju dnevne prodaje goriva u nama susjednoj Sloveniji, većina raznih mjera štednje za sada kao da uglavnom dolazi s Dalekog istoka.

Zemlje uvode posebne mjere, prijete nestašice diljem svijeta

Tako su Filipini, Pakistan i Šri Lanka uveli četverodnevni radni tjedan, te, baš kao i Vijetnam, Bangladeš i Tajland, potiču rad od kuće, zatvaraju pojedine tipove javnih institucija i ograničavaju kupovinu goriva te korištenje klimatizacijskih uređaja u državnim prostorima. Kenija i Egipat uveli su racioniranje struje i goriva (u Egiptu i putem općeg zatvaranja dućana i restorana u 21 sat), dok je Kina za početak tek ograničila izvoz svih derivata koji bi mogli biti posebno deficitarni. No, to su tek vijesti iz krajeva (Daleki istok, istočna Afrika i dijelovi Bliskog istoka) koje će prave nestašice energenata iz Perzijskog zaljeva početi pogađati od sredine ovog tjedna, nakon što tamošnjim kupcima pristignu zadnje pošiljke nafte, plina ili prerađevina koje su još prošle kroz Hormuz prije zatvaranja.

Slične bi nestašice Europu počele primjetnije pogađati nakon 10. travnja, Sjevernu Ameriku nakon 15. travnja, a Australiju i Novi Zeland nakon 20. travnja – tako da se pravi energetski učinak intervencije u Iranu (uz time vezana poskupljenja) tek treba postupno očekivati u tjednima koji dolaze. Nažalost, ti se rokovi možda i dodatno skrate ako iz pogona ispadnu pojedini bitni naftovodi koji su ponešto nafte mogli prebaciti izvan zone Zaljeva mimo Hormuškog tjesnaca. Riječ je tu prvenstveno o već spomenutom saudijskom “Naftovodu istok–zapad” ili “Petroline”, maksimalnog kapaciteta do 7 milijuna barela, što teče od naftnih polja Abqaiq nedaleko od Bahreina i Katara, zapadno do terminala Yanbu na Crvenom moru – te još i “Abu Dhabi naftovodu za sirovu naftu” (ADCOP), poznatom i kao naftovod “Habshan–Fujairah”, koji do maksimalno 1,8 milijuna barela dnevno može prebaciti iz naftnih polja Ujedinjenih Arapskih Emirata u Perzijskom zaljevu prema kompleksu luke Fujairah u Omanskom zaljevu, oko 150 km južno od Hormuza. Dok je spomenuta trasa kroz Saudijsku Arabiju, usprkos pojedinačnim iranskim napadima, načelno dobra i prohodna, sasvim bi drugačija situacija od ponedjeljka, 30. ožujka, mogla biti sa spomenutom poveznicom u Emiratima, budući se tijekom dana moglo vidjeti satelitske snimke požara na pojedinim pumpnim stanicama ovog sustava, čija je uporabivost sad pod znakom pitanja.

Problemi su puno veći

Napomenimo kako je to samo dio širih problema, budući da su se u 32 dana dosadašnje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu već mogla bilježiti ukupna načelna poskupljenja loživog ulja za 77 posto, europskog plina za 71 posto, helija oko 70 posto, nafte Brent za 58 posto, nafte WTI za 51 posto, uree za 48 posto, dizelskog goriva za 44 posto, sumpora za 43 posto, benzina za 42 posto, amonijaka za 29 posto – i sve su to vrijednosti u dnevnim kretanjima prema gore, ne samo do neposrednog otvaranja masovnog međunarodnog transporta kroz Hormuz (milom ili silom), već i nešto duže – sve do bitno sporijeg stabiliziranja opskrbnih lanaca za svaki pojedinačni deficitarni proizvod.

Naravno, ako u nadolazeće vrijeme sukob u Iranu dalje eskalira, sve će te cijene i dodatno skakati, ovisno o tijeku operacija i raznim štetama koje bi dodatno mogle pogoditi pojedine od raznolikih industrijskih postrojenja širom zemalja Perzijskog zaljeva i šireg susjedstva. Sve to dobro ilustrira i osjećaje koji su u srijedu, 25. ožujka, potaknuli španjolskog premijera Pedro Sanchez na izjavu: “Nije pošteno da netko vatrom potpali svijet, a mi ostali onda moramo gutati pepela“, prije nego što je u ponedjeljak, 30. ožujka, onda i dodatno zabranio korištenje španjolskog zračnog prostora te vojnih baza za sve američke vojne letjelice umiješane u tijek rata u Iranu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 31. ožujka 2026. pod nazivom “Oko 10.000 Amerikanaca je na Bliskom istoku. Ta brojka dovoljno govori o Trumpovim planovima” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-rast-cijena-trzista-ignoriraju-trumpa-rat-u-iranu-15694467

Skandal je krenuo u petak, 27. ožujka, kada je Armin Papperger (generalni direktor njemačkog koncerna Rheinmetall) u razgovoru za „The Atlantic“ uspio uvredljivo komentirati aktualno stanje ukrajinske industrije besposadnih sustava. Po njemu, „to je kao igranje LEGO-kockama“, od kojeg on ne očekuje da omete „pravu obrambenu industriju“. Prema Pappergeru, „koja je to inovacija u Ukrajini?“ – naime, „oni nemaju neki tehnološki prodor. Oni rade te inovacije sa svojim malim dronovima, i onda kažu ‘Wow!’. I to je sjajno. Kako bilo. Ali to nije tehnologija jednog Lockheed Martina, General Dynamicsa, ili Rheinmetalla“. Konačno, na pitanje o masovnoj proizvodnji ukrajinskih dronova Papperger je pitao: „Tko je najveći proizvođač dronova u Ukrajini?“ – da bi nakon navođenja nekoliko imena zaključio „To su ukrajinske kućanice, koje „imaju 3-D printere u kuhinji, i onda proizvode dijelove za dronove. (…) To nije inovacija“.

Ove posljednje tvrdnje o „kućanicama, koje dijelove proizvode u kuhinji“ odmah su krenule izazivati razne reakcije, kako na društvenim mrežama, tako i širom međunarodnih obrambenih te vanjskopolitičkih krugova. Osnovni ton prvo je bio obilježen iznenađenjem, pa sve intenzivnijim porugama, a onda i ozbiljnim komentarima temeljem shvaćanja kako generalni direktor ogromne obrambene tvrtke iz Savezne Republike Njemačke uopće ne razumije dubinu promjena što ih je za globalni sektor obrane zadnjih godina donijelo ratovanje u Ukrajini.Na Pappergerovu izjavu reagirao je čak i predsjednik Volodimir Zelenski: “Ako svaka ukrajinska kućanica stvarno može proizvesti dronove, onda svaka ukrajinska kućanica također može biti i generalni direktor Rheimetalla. Čestitam našoj obrambenoj industriji na tom dostignuću.”

Do nedjelje 29. ožujka stvar je dostigla takve razmjere da se među konkretne učinke ovih izjava brojalo i pad burzovne vrijednosti kompanije Rheinmetall – što je onda pokrenulo i svojevrsno PR-spašavanje „vojnika Pappergera“:

„Gajimo iznimno poštovanje za ogromne napore ukrajinskog naroda u obrani od ruskog napada – sada već preko četiri godine. Svaka pojedina žena i muškarac u Ukrajini tome daje nemjerljivi doprinos. Posebno ide Ukrajini na čast da se bori vrlo efikasno, makar i s ograničenim resursima. Inovativna snaga i borbeni duh ukrajinskog naroda su nam inspiracija. Zahvalni smo što možemo podupirati Ukrajinu resursima koji su nam na raspolaganju“.

Mnogo fraza, ali bez isprike. I daljnje reakcije nisu izostale. No, dok su mnogi ostajali tek na kratkim komentarima ili oštrim opaskama na račun njemačkog industrijalca – teško je zaobići odgovor u obliku otvorenog pisma koje je Arminu Pappergeru otposlao Oleksandr Jakovenko, osnivač ukrajinskog obrambenog poduzeća „TAF Industries“. Jakovenko je u ponedjeljak 30. ožujka svoje misli prvo objavio na društvenoj mreži Facebook, da bi to kasnije prenijela i „Ukrajinska pravda“ u prigodnoj kolumni:

„Poštovani gospodine Armin Papperger, generalni direktore Rheinmetalla,

Kada ste ukrajinske proizvođače dronova nazvali ‘ukrajinskim domaćicama s 3-D printerima u kuhinjama’, pokazali ste koliko duboko europski obrambeni establišment još uvijek ne razumije prirodu modernog ratovanja. Ovdje se ne radi o emocijama. Ovdje se radi o stvarnosti bojišta. Evo brojki koje vaša industrija odbija priznati:

Samo u 2025. godini ukrajinski dronovi izveli su 819.737 potvrđenih napada. Oni su bili izvor 90 posto svih borbenih gubitaka ruske vojske – više od svih ostalih vrsta oružja zajedno. Jedna tvrtka, TAF Industries, proizvodi do 100.000 FPV dronova mjesečno. Tijekom bilo kojeg razdoblja od 90 dana, samo proizvodi moje tvrtke imaju više potvrđenih pogodaka nego cijela vaša flota opreme tijekom cijele povijesti njene borbene uporabe u svim sukobima. I što je najvažnije – izgradio sam ovu tvrtku i postigao ove rezultate za dvije godine, a ne za pedeset. Razmislite o tome.

Naši dronovi u 3 mjeseca postižu veći kinetički učinak nego vaše vodeće platforme u pola stoljeća. Zašto? Zato što se bojište promijenilo, a vaš poslovni model nije.

Rusko elektroničko ratovanje učinilo je zapadno streljivo s GPS-om (Excalibur, GMLRS itd.) gotovo neučinkovitim. Skupi i složeni sustavi dizajnirani za ratove s nadmoći u zraku i konvencionalne sukobe ‘peer-on-peer’ postali su lake mete za dronove koji koštaju 500-2.000 USD i napadaju odozgo. Omjer isplativosti je okrenut naglavačke: jedna Rheinmetall granata od 120 mm ili jedna protuoklopna raketa koštaju više od desetak naših dronova – a ipak naši dronovi i dalje pobjeđuju.

Ovo nije ‘igra Lego-kockicama’. Ovo je industrijski darvinizam u stvarnom vremenu. Iteriramo tjedno. Gubimo tvornice zbog raketnih napada i obnavljamo ih u roku od nekoliko tjedana. Dijelove printamo u podrumima i isporučujemo 100.000 udarnih sustava mjesečno, dok vašim inženjerima i dalje treba 3-5 godina te stotine milijuna eura za certificiranje čak i manjih nadogradnji. Rat u Ukrajini nije privremena anomalija. To je prvi pravi rat dronova i industrije. I već je dokazao da zastarjele europske platforme – bez obzira koliko skupe ili ‘ozbiljne’ bile – postaju sve više nebitne ako ne integriraju upravo one tehnologije kojima se vi rugate.

Dakle, kada kažete ‘ovo nije inovacija’, ja čujem nešto drugo: ‘Ne želimo priznati da se budućnost piše u ukrajinskim radionicama, a ne po uredima u Düsseldorfu’. Hashtag #MadeByHousewives je u trendu s razlogom. Jer ove ‘domaćice’ uništavaju više neprijateljske opreme svaki mjesec nego cijele europske vojske tijekom punih kampanja. I to čine dok vaša industrija nastavlja prodavati rješenja iz 20. stoljeća po cijenama 21. stoljeća.

Poziv ostaje, gospodine Papperger. Prestanite se smijati kuhinjskom stolu. Dođite i naučite kako se zapravo vodi rat sutrašnjice. Jer kada netko idući put bude pitao: ‘Kome ​​trebaju tenkovi u doba dronova?’, odgovor bi mogao biti jednostavniji nego što mislite: Oni koji još uvijek vjeruju u 1979. izgubit će od onih koji grade 2026.

S poštovanjem (ali s činjenicama),

Oleksandr Jakovenko
Osnivač TAF Industries
Jedna od onih „ukrajinskih kućanica“.

Ponedjeljak, 23. ožujka, ujedno je 24. dan aktualne intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Početkom četvrtog tjedna vojnih operacija i dalje ostaje činjenica da SAD i Izrael imaju prevlast u zraku (Air Superiority), ali ne i kompletnu dominaciju (Air Dominance) nad iranskim zračnim prostorom, dok Iranci uspijevaju održati kakvu-takvu razinu dnevnih zračnih udara raznim raketama i bespilotnim letjelicama, a nadalje drže i Hormuški tjesnac pod kontrolom.

Konkretno, protuzračna obrana Irana je 19. ožujka, izgleda, uspjela oštetiti američki borbeni avion F-35 (sletio oštećen, a pilot „stabilno“ nakon rana od šrapnela) raketnim sustavom s toplinskim navođenjem, dok se čulo i o rušenju niza besposadnih letjelica MQ-9 Reaper (američki) i Hermes 900 (izraelski). Uz to, napomenimo da se zadnjih dana nastavlja dnevni ritam lansiranja preko 20 raketa i 60 kamikaza-dronova, koji redovito uspijevaju uzrokovati ozbiljne štete, ponekad i na područjima koja brane moderni te napredni proturaketni i protuzračni sustavi. Jednako tako, nastavlja se i djelomična iranska blokada Hormuškog tjesnaca – gdje se proteklih tjedan dana profilirala politika Teherana da po dogovoru propušta brodove iz Kine, Indije, Pakistana i Turske – uz naznake da bismo mogli svjedočiti uspostavi sustava u kojem plovila koja nisu povezana sa SAD-om i Izraelom Iranu plaćaju prolaz kroz tjesnac oko 2 milijuna USD, uz korištenje plovnih putova pod punim nadzorom vlasti u Teheranu.

Zato je posebno zanimljivo vidjeti i postupno približavanje prostoru Zaljeva više skupina američkih desantnih nosača s ekspedicijskim skupinama marinaca (USS Tripoli, a navodno i USS Boxer, te drugi) – dok Iran, za slučaj nekakvih kopnenih operacija SAD-a i Izraela, prijeti miniranjem širom Perzijskog zaljeva te uključivanjem u sukob i hutista iz Jemena, koji bi lako mogli zatvoriti za međunarodni promet tjesnac Bab al-Mandeb (kojim sada ne prolazi samo promet prema Suezu, nego i niz velikih tankera koji prema globalnim tržištima voze naftu iz zapadnog opskrbnog pravca Saudijske Arabije – Yanbu). Još je zanimljivije pratiti i zamjenu drugog po redu velikog američkog nosača zrakoplova u zoni operacije „Epic Fury“, budući da se USS Gerald R. Ford (CVN-78) izgleda povlači natrag u Mediteran te, valjda, prema Kreti na opsežnije popravke. Sve će to itekako dodati na troškovima vojne operacije za čiji se američki dio čulo kako je u najstrože ograničenom računovodstvu koštao 11,3 milijarde USD u prvih 6 dana, i onda do ukupno 16,5 milijardi do 12. dana djelovanja, uz navodni dnevni trošak od oko 500 milijuna USD.

Rat eskalira pa eskalira

Nažalost, kao što je Donald Trump 16. ožujka tvrdio da baš nitko od „najvećih eksperata“ nije očekivao (ili izvijestio predsjednika SAD-a) o tome da bi Iran, u odgovoru na egzistencijalni napad iz inozemstva, mogao odgovoriti po ciljevima u sebi susjednim arapskim državama (sve po redu ne samo saveznicima napadača, već i domaćinima njihovih vojnih baza) – tako se u srijedu, 18. ožujka navečer, moglo od Trumpa čuti i kako Sjedinjene Države nisu unaprijed znali da je Izrael tog dana planirao napasti plinsko polje „Južni Pars“ – što je onda dovelo do još jednog koraka eskalacije rata, do iranskog odgovora i šteta na monumentalnom katarskom plinskom kompleksu Ras Laffan. Naravno, baš kao što su praktično svi očekivali zatvaranje Hormuza i žestoke napade Irana na sve američke komplekse u regiji – tako se iz raznih izraelskih izvora uskoro čulo da je napad na polje „Južni Pars“ bio koordiniran i usklađen, iako je onda i sam Benyamin Netanyahu dan kasnije našao za potrebno potvrditi sadržaj spomenute Trumpove objave na društvenoj mreži Truth Social uz izjavu da je napad bio poduzet samostalno (i da se to više neće raditi, jer tako sad Trump želi).

Nažalost, ako se možda i dobio dojam da se Izrael pridržava granica za daljnje eskaliranje – stvari su ipak išle dalje svojim tijekom. S jedne strane, Iran je u petak, 20. ožujka, raketama pokušao pogoditi britanski otok Diego Garcia u Indijskom oceanu. Riječ je o velikoj otočnoj vojnoj bazi (koju, nakon početne zabrane, sada ipak aktivno koriste Sjedinjene Države za svoje bombarderske napade na Iran), udaljenoj oko 3.800 km od ratnog poprišta. Tu treba napomenuti kako se zadnjih godina često spominjalo od pokojnog Vrhovnog vođe Ali Hameneija politički ustanovljeni maksimalni domet iranskih balističkih raketa od 2.000 km, pa bi sada ovaj napad indicirao bitno duži praktični raketni dohvat režima u Teheranu. Dok bi se ovo (uz određene modifikacije) moglo dostići nekom od iranskih raketa za lansiranje satelita u orbitu – na kraju je bitno vjerojatnije da se za napade ipak koristila tek prilagođena verzija balističke rakete „Khorramshahr-4“, kojoj je domet povećan bilo prilagodbom putanje, bilo smanjenjem mase bojne glave. Navodno se jedna takva raketa sama raspala u letu, dok su drugu srušili Amerikanci svojom proturaketnom obranom s ratnih brodova u regiji baze Diego Garcia. Ipak, ova je situacija otvorila prostor za tvrdnje Izraela i SAD-a kako Iran sada najednom raketama može dohvatiti i glavninu Europe (iako ta činjenica zapravo i nije suštinski nova) – pa bi se Europa sada stvarno trebala uključiti u rat koji su Trump i Netanyahu prije gotovo mjesec dana započeli posve svojevoljno, bez konzultacija sa saveznicima te suprotno odredbama međunarodnog prava.

Zatim, ako se i zanemari izraelski napad na prostor nuklearne elektrane Bushehr na obalama Perzijskog zaljeva u utorak, 17. ožujka (projektil pao oko 350 metara od reaktora), teže je zanemariti američki napad na iranski nuklearni kompleks Natanz izveden rano ujutro u subotu, 21. ožujka, navodno korištenjem teških bombi za probijanje utvrđenih objekata ispuštenih iz američkih strateških bombardera. Na njega su brzo reagirali sami Iranci, odgovorivši ne samo prigovorima već i raketnim napadom na Izrael. Iako se u prvo vrijeme spominjalo udare na izraelski „Nuklearni istraživački centar Shimon Peres Negev“ – kasnije su vijesti pokazale rezultate raketnih udara na mjesto Arad oko 28 km sjeverno te gradić Dimona smješten oko 13 km zapadno od spomenutog nuklearnog centra. U oba se slučaja čulo za udare pojedinačnih balističkih raketa s unitarnom bojnom glavom, vjerojatno iz obitelji projektila tipa Ghadr/Qadr, koje su uspješno prošle izraelsku protuzračnu obranu te napravile štetu u stambenim područjima. Obje su rakete navodno udarile oko 10 minuta nakon objave opasnosti, a bilježilo se i 116 ranjenih u Aradu te još 64 ranjenih u Dimoni. Iste noći bilježilo se i pogotke u izraelsku rafineriju Bazan istočno od Haife, a onda dan kasnije navodno i ponovljene raketne udare prema Dimoni. Dok tek ostaje za ustanoviti je li uspješni prelet ovih iranskih raketa zapravo simptom nekih dubljih problema izraelske proturaketne obrane (posebno po pitanju sustava THAAD) – čitava je ova situacija, izgleda, i američkog predsjednika Donalda Trumpa potaknula na daljnje eskaliranje ratne situacije u Iranu. Iako Iran nije ponovio svoj osvetnički napad na katarski plinski kompleks Ras Laffan – za što je Trump 18. ožujka najavljivao osvetu ako se ponovi – izgleda da se u svjetlu navedenih borbenih događanja brzo primiče kraj koalicijskom suzdržavanju od napada na energetsku infrastrukturu Irana.

Energetska infrastruktura na meti

Novi ciklus eskalacija započeo je u rane jutarnje sate 22. ožujka, odnosno u subotu, 21. ožujka, oko 7 navečer po američkom istočnom vremenu, kada je Trump opet sve okrenuo objavom na svojoj društvenoj mreži Truth Social. U toj objavi on je napisao: „Ako Iran ne OTVORI POTPUNO, BEZ PRIJETNJI, Hormuški tjesnac, unutar točno 48 SATI od ove vremenske točke, Sjedinjene Američke Države će pogoditi i zbrisati njihove različite ELEKTRANE, POČEVŠI S ONOM NAJVEĆOM! Mnogo hvala na pažnji po ovom pitanju. Predsjednik DONALD J. TRUMP“. Dakle, postavljeni rok trebao bi isteći u ponedjeljak, 23. ožujka, oko 19:45 sati po američkom istočnom vremenu (oko 0:45 ujutro u utorak, 24. ožujka, po hrvatskom vremenu). Iako mnogima na spomen bitnih energetskih objekata od strateškog značaja prvo na pamet pada jedina iranska nuklearna elektrana u Bushehru, ona proizvodi tek oko 915 MW i daleko je od najvećeg objekta na listama. Iako Iran ima i brojne hidroelektrane (koje, radi niskih razina vode u akumulacijama, umjesto nominalnih oko 13,4 jedva proizvode 5 posto struje) – pod ugrožene velike objekte prvenstveno se smatraju iranske termoelektrane, koje generiraju oko 95 posto struje u državi. Njih se broji oko 130, od čega 20 ima snagu preko 1.000 MW, a samo 3 prelaze i 2.000 MW. Kao najveća smatra se elektrana Damavand (šest blokova po 478 MW svaki, ukupno 2.868 MW) puštena u pogon 2012. godine i smještena u mjestu Pakdašt, oko 50 km jugoistočno od Teherana – pa bi to, valjda, bila i prva meta prema navodu Donalda Trumpa. Ukratko, SAD i Izrael bi time koristili ratne metode kakve u Ukrajini već godinama primjenjuje Ruska Federacija – što je posebno zanimljivo ako se u obzir uzmu i ratnom pravu suprotstavljene dosadašnje izjave američkog ministra obrane Petea Hegsetha – da se SAD u ovom ratu više neće držati „glupih pravila postupanja“ za vojsku (2. ožujka), niti će snage SAD-a više primati predaju protivnika ili im ukazivati milost (izjava od 13. ožujka).

Naravno, na iranski odgovor nije trebalo dugo čekati – odmah ujutro u nedjelju, 22. ožujka, o tome se oglasio predsjednik iranskog parlamenta Mohammad-Bagher Ghalibaf s objavom da će takvi napadi SAD-a i Izraela učiniti legitimnim metama brojne kritične komplekse te energetsku i naftnu infrastrukturu širom regije, uz najave njihova „nepovratnog uništenja“. Samo koji sat kasnije, iz iranske Revolucionarne garde bili su objavljeni navodi o ukupno 12 takvih konkretnih novih ciljeva potencijalne osvete: u Saudijskoj Arabiji desalinizacijsko postrojenje Ras Al-Khair (najveće na svijetu) i elektrana te desalinizacijski pogon Al-Shuaiba, u Kataru elektrane Al-Kharsaah i Umm al-Houl te Ras Laffan C (elektrana i desalinizacijski pogon), u Ujedinjenim Arapskim Emiratima veliki desalinizacijski pogon Taweelah i prva arapska nuklearna elektrana Barakah (četiri reaktora ukupne snage 5.600 MW), u Bahreinu elektrana i desalinizacijski pogon Al Dur (60 posto opskrbe vodom), u Kuvajtu elektrana i desalinizacijski pogon „Sjeverni Zour“ (izvor 90 posto slatke vode) i desalinizacijski kompleks Al-Zour te u Jordanu elektrane Aqaba i Samra (zajedno preko pola proizvodnje struje u zemlji). Ukupno gledano, što se tiče zemalja Perzijskog zaljeva, Kuvajt ovisi o desalinizaciji za 90 posto vode za piće, Oman 86 posto, Izrael 75 posto, Saudijska Arabija oko 70 posto, Bahrein oko 60 posto, Katar tako dobiva 50 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 42 posto vode za piće, a sam Iran tek 2 posto (ponešto su drugačiji omjeri ako se gleda dobivanje tehničke slatke vode). Ipak, 90 posto ove proizvodnje koncentrirano je u pedesetak velikih obalnih postrojenja, bez ikakvih obrambenih ojačanja i uvelike u dometu raznih oružja iz Irana.

U svjetlu tako teških posljedica daljnjeg zaoštravanja ove ukupne vojne intervencije, novost je opet došla nenadano, danas oko 12:23 po hrvatskom vremenu, odnosno malo prije 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu. Kako je već uobičajeno, Donald Trump je promjenu državne politike javnosti objavio na svojoj društvenoj mreži Truth Social, u nekoliko rečenica pisanih sve velikim slovima. U toj objavi, koja je došla oko 12 sati prije isteka njegova roka od 48 sati, Trump je izvijestio o pregovorima koje su SAD vodile s Iranom tijekom zadnja dva dana „o kompletnom i totalnom rješavanju naših neprijateljstava na Bliskom istoku“. Temeljem dosadašnjeg tijeka razgovora, Trump je ujedno Ministarstvu obrane SAD-a naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“, ne bi li se time stvorio prostor za daljnje pregovaranje. Naravno, kao i u slučaju svih demonstrativnih poteza koje Trump već gotovo mjesec dana izvodi u vrijeme početaka trgovanja u novim tjednima – tržišta su i na ove novosti reagirala brzo i oštro. Vrijednost nafte tipa Brent pala je oko 15 posto, od oko 113 na oko 96 USD po barelu (sa skorim ustaljenjem na oko 103 USD), dok su se cijene plina također smanjile – od 3,0864 na 2,9654 USD za MMBtu. Naravno, tek treba vidjeti točan sadržaj ovih novosti, budući da to nije bio prvi put da Trump početkom radnog tjedna raznim potezima nastoji stabilizirati međunarodne cijene – jedini faktor koji, izgleda, redovito i ozbiljno može utjecati na njegovu inače kaotičnu vanjsku i obrambenu politiku.

Posljedice postaju sve jasnije vidljive

Petrokemijski proizvodi u mnogim porama svakodnevnog života

Među raznim regionalnim odgovorima na ovakve razmjene infrastrukturnih prijetnji treba napomenuti i da je Saudijska Arabija tijekom 22. ožujka iz zemlje prognala iranskog vojnog predstavnika, njegova pomoćnika te tri druga iranska diplomata, dok je Katar nešto slično napravio još u četvrtak, 19. ožujka (nakon iranskog napada na tamošnje LNG-postrojenje Ras Laffan, koji je iz pogona na više godina izbacio barem 17 posto tih ključnih energetskih kapaciteta). Ipak, kako se može čuti iz Saudijske Arabije, čak i bez ikakvih dodatnih šteta na desalinizacijskoj, strujnoj, naftnoj ili plinskoj infrastrukturi – već i sam nastavak većinske blokade Hormuškog tjesnaca polagano diže globalne cijene nafte. Ako se ništa ne promijeni do kraja ožujka, radi postupne popune skladišnih kapaciteta i onda s time vezanog gašenja proizvodnje, ona bi mogla dostići razine od 138 do 140 USD – s daljnjim porastom do 150 USD sredinom travnja, a onda i do 180 USD krajem mjeseca. Zato i ne čudi da mnoge države svijeta itekako razmišljaju o racioniranju opskrbe gorivom – što je od početka današnjeg dana već operacionalizirala i nama susjedna Slovenija (dnevno ograničenje na kupovinu maksimalno 50 litara goriva za fizičke te 200 litara za pravne osobe ili fizičke osobe koje gorivo rabe za posao, kao poljoprivrednici ili ribari).

Napad na skladište goriva u sklopu međunarodnog aerodroma u Kuvajtu

Možda još i veći porast cijena LNG-plina očekuje se za desetak dana, kada i zadnji specijalizirani tankeri iz Zaljeva dođu na svoja odredišta (6 u Europu i 1 prema Aziji), gdje očekivanja ipak regulira i današnje iransko propuštanje još 2 LNG-plovila prema Indiji. U međuvremenu se moglo čuti i da je nagla rasprodaja zlata iz rezervi centralnih banaka Saudijske Arabije, Katara i Dubaija na početku novog tjedna trgovanja srušila cijene tog plemenitog metala, dok ostaje upitno kolika su sredstva na kraju završila prikupljena takvim transakcijama. Naravno, u svim takvim vijestima te prognozama već se i na prvi pogled vidi izostanak povjerenja u američke objave kratkog „izleta“ u Iran, uz tek tračak nade po pitanju uspješnih pregovora u ozračju mogućeg nastavka rata i nakon kraja mjeseca ožujka, možda i uz perspektivu bitno dužeg te ozbiljnijeg sukoba u regiji Perzijskog zaljeva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. ožujka 2026. pod nazivom “Dobro pogledajte točno vrijeme objave ‘povlačenja‘ Donalda Trumpa. Ovo nije prvi put…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-odgada-udare-iran-prijeti-zaljevskim-postrojenjima-cijene-nafte-skokovi-15691737

Četvrtak, 19. ožujka, ujedno je dvadeseti dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Usprkos tvrdnjama američkog predsjednika Donalda Trumpa da je rat bio dobiven već u prvom danu, sada se spominje gađanje preko 7.800 raznih ciljeva (samo iz američke perspektive, dok izraelskih napada ima možda i još toliko), te potapanje više od 120 raznih iranskih plovila. Sve to ipak nipošto ne znači i da je gotov rat (zadnjih dana se tu borbenu aktivnost ipak moglo tako zvati). Naime, kao i svih proteklih dana, i danas se nastavlja uporno iransko odgovaranje na brojne zračne napade – pa pojedini otvoreni izvori za srijedu, 18. ožujka, spominju lansiranje barem 40 raketa i 140 raznih dronova, među ostalim i u okviru tadašnjeg 62. vala zračnih napada osvetničke operacije koju Iran naziva „Istinsko obećanje 4“. Zanimljiva je tu i dinamika iranskih djelovanja koju opisuju pojedini promatrači – nakon prvog dana rata s lansiranih oko 1.150 raznih oružja (šok-odgovor), navodi se faza saturacije od 1. do 4. ožujka (od oko 600 pa prema 280 lansiranja dnevno, pretežito kamikaza-dronova), pa „faza kompresije“ od 5. do 8. ožujka (od 135 do 235 lansiranja dnevno, nekoliko desetaka raketa dnevno i glavnina kamikaza-dronova), zatim „faza stabilizacije“ od 9. do 15. ožujka (ispod 100 lansiranja dnevno, 10 do 50 raketa i ostatak kamikaza-dronova) i konačno aktualna „faza jačanja“ – s otprilike 150 do 180 lansiranja dnevno (postupno, lagano povećanje broja raketa, ukupno ispod 40 dnevno, od čega oko pola s kasetnim bojnim glavama, te znatniji porast korištenja kamikaza-dronova). Dakle, dok se polagano primiče rok od tri do četiri tjedna koliko je Trump u prvim danima rata procjenjivao ukupno trajanje intervencije – sukobi ne jenjavaju nego lagano jačaju, a situacija u/oko Irana se i dodatno komplicira.

Naravno, čitavo se to vrijeme vodi i ogorčena propagandna bitka za stvaranje dojma o tijeku sukoba. Dok se u početku posebno spominjalo američko korištenje popularne vizualne ikonografije (kratki spotovi nastali miješanjem scena iz filmova i videoigara sa stvarnim snimkama iz modernih oružja) – nije trebalo dugo čekati ni na odgovore iz Irana (posebno valja spomenuti Lego-verziju uzroka i početka američke intervencije kao sredstva skretanja pažnje javnosti s famoznih Epstein-dokumenata o elitnoj pedofiliji u SAD-u, uz isticanje i američkog udara na djevojačku školu u mjestu Minab na jugu Irana 28. veljače). Uz to, kako sve strane u sukobu sve čvršće kontroliraju informacije i vizuale s ratišta, ne treba čuditi ni postupno jačanje utjecaja raznih propagandnih video-materijala sastavljanih korištenjem umjetne inteligencije – gdje su diskusije na društvenim mrežama bile vođene oko raznih objava izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, te širenja navodnih montaža požara na američkom nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln po pretpostavljanom iranskom napadu. Naravno, nije trebalo dugo čekati ni na vezani odgovor američkog predsjednika Donalda Trumpa koji se u ponedjeljak, 16. ožujka, obrušio i na pojedine viđenije američke medije lijevog te centrističkog usmjerenja, optužujući ih da o tekućem ratu izvještavaju koordinirano s Iranom, šireći „Fake News“ priče generirane umjetnom inteligencijom (ujedno im prijeteći oduzimanjem dozvola za emitiranje, kako radi širenja „vijesti“ koje mu ne odgovaraju, tako i radi održavanja niza kritički intoniranih satiričnih talk-show emisija koje skoro svake večeri dodatno seciraju dnevne gluposti te neusklađenosti američkog državnog režima i stvarnosti).

Modaliteti blokade Hormuza

Jedna od Trumpovih objava na Truth Social

Ujedno, nastavlja se i blokada glavnine brodskog prometa kroz Hormuški tjesnac – gdje pojedini izvori spominju da je na obje strane tjesnaca ukupno blokirano i preko 400 velikih komercijalnih plovila raznih vrsta. No, dok se još prije nekoliko dana govorilo o potpunoj blokadi prometa, uz povremene iranske napade na plovila i tek pokoje plovilo koje bi gotovo potajice kliznulo kroz prolaz – zadnjih dana se i tu vidi određeno sređivanje situacije. S jedne strane, ovoga tjedna je vidljivo propalo nastojanje Trumpa da za otvaranje Hormuza, a možda i njegovo razminiranje, uz američke ratne brodove angažira i nekakva saveznička plovila. Njegov poziv saveznicima na stvarni, naknadni „timski rad“ u otvaranju prolaza, izrečen u subotu, 14. ožujka, idućih je dana naišao na odbijanje praktično svih prozvanih država. Sve to je do popodneva u utorak, 17. ožujka, dovelo i do novih Trumpovih objava na njegovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje Trump naglašava kako se nitko od „NATO saveznika“ nije odazvao (iako su SAD, navodno, „trošile stotine milijardi USD godišnje za zaštitu tih istih država“). Zato sada Sjedinjene Države „više ne trebaju, ili žele, potporu NATO-država – a NITI NISMO NIKADA! Jednako tako ni Japana, Australije ili Južne Koreje“.

U srijedu, 18. ožujka, registrirao se prolaz desantne skupine oko nosača USS Tripoli kroz Molučki (Malajski) tjesnac, na putu iz Azije prema ratištu Irana, gdje bi trebali prispjeti oko srijede, 25. ožujka. Pri tome ostaje nejasno kako se zapravo planira koristiti njegovih oko 2.500 marinaca s opremom i vlastitom zrakoplovnom potporom. Dok su neki nagađali da bi ovo ljudstvo moglo pružiti potporu akciji specijalnih snaga za zarobljavanje iranskog nuklearnog materijala negdje u unutrašnjosti države, zadnjih se dana čulo i nagađanja o mogućoj okupaciji obalne zone Irana u području tjesnaca Hormuz (kao dio šire akcije otvaranja tog prolaza za međunarodni promet), ili možda i okupaciji iranskog otoka Harg na sjeveru Perzijskog zaljeva (gdje bi se onda tamošnje okupirane terminale za izvoz energenata koristilo u pregovorima oko otvaranja Hormuza).

Za to vrijeme ni Iran ne spava, te se bilježio intervju iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija za američku televizijsku kuću MS NOW u subotu, 14. ožujka – koji je tom prilikom naznačio da Hormuz uopće nije zatvoren, budući da njime mogu prolaziti brodovi država koje nisu neprijatelji Irana, dok se zapravo zatvara prolaz samo za plovila neprijatelja (onih koji napadaju, SAD-a i Izraela, ili su im saveznici). Ove su izjave otvorile prostor za parcijalne dogovore pojedinih država direktno s Iranom – da bi se idućih dana krenulo bilježiti i pojačani prolaz kroz tjesnac indijskih i kineskih brodova. Do utorka, 17. ožujka, bilježilo se i promjenu ruta takvih plovila (uglavnom na izlazu iz Perzijskog zaljeva), što je onda 18. ožujka bilo potvrđeno i od strane ugledne publikacije Lloyd‘s List. Naime, za taj dogovoreni prolaz više se ne koriste tamošnji standardni prometni koridori, već plovila dolaze bliže iranskoj obali, navodno se prijavljuju radiovezom, zatim prilaze bliže između iranskih otoka Kešm i Larak, da bi onda kroz iranske teritorijalne vode nastavili put prema Omanskom zaljevu i otvorenom oceanu. Time je zapravo potvrđena operativna kontrola Irana nad Hormuškim tjesnacem, a barem dijelom je otvoren i tamošnji prolaz te izvoz energenata (posebno iranskih) – ali sve na način koji malo znači za brojna u Zaljevu nagomilana međunarodna plovila iz zemalja bez posebno dobrih bilateralnih odnosa s Iranom (od toga oko 220 raznih tankera i 18 LNG-brodova).

Energetska infrastruktura regije na meti napada

Slično je završilo i pitanje izvođenja napada na energetsku infrastrukturu Irana i njemu susjednih država Perzijskog zaljeva. Kao prvo, u petak, 13. ožujka, bilježio se američki napad na vojne ciljeve na iranskom otoku Harg – na koje su iranski vojni izvori dan kasnije najavili odmazdu po energetskoj infrastrukturi (u punom ili djelomičnom vlasništvu američkih kompanija), uz poseban navod i Ujedinjenih Arapskih Emirata, iz kojih se navodno s dvije lokacije izvodili napadi višecijevnim raketnim sustavima HIMARS. Samo četiri dana kasnije, u srijedu, 18. ožujka, čitava je ta situacija dodatno eskalirala izraelskim izvođenjem napada na iransko pomorsko plinsko polje „Južni Pars“ te vezane rafinerijske komplekse u obalnom mjestu Asaluje (Asaluyeh) iranske regije Bušehr – gdje se proizvodi i prerađuje oko 75 posto iranskoga plina. Dok su još bjesnili požari na mjestima napada, moglo se čuti iranske objave o uzvratnim napadima – u kojima je pojedinačno bilo nabrojeno pet energetskih kompleksa: u Saudijskoj Arabiji (1) petrokemijski kompleks Sadara (Al-Jubail) na obalama Perzijskog zaljeva te (2) rafinerija SAMREF (Yanbu) na Crvenom moru (ne slučajno, ujedno i kompleksi blizu početne te završne točke naftovoda „Naftovod istok–zapad“ ili „Petroline“, kojim Saudijci zaobilaze Hormuz), u Kataru (3) kompleks Mesaieed (s Q-Chem pogonima američkog koncerna Chevron) i (4) plinska rafinerija Ras Laffan, te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (5) plinski kompleks Al-Hosn.

Posljedice iranskog napada na rafineriju SAMREF

Dok se u idućim satima čulo o ispadanju iz pogona brojnih iranskih kapaciteta za proizvodnju struje iz plina, odmah je bio obustavljen izvoz struje za Irak (oko 3 GW), a spominje se i obustava transporta LNG-plina cjevovodima iz Irana za Tursku (oko 15 posto ukupne turske potrošnje). Ujedno, moglo se čuti i izjave iz Katara, čije se polje „Sjeverna kupola“ na Perzijskom zaljevu direktno nastavlja na iranska polja „Južni Pars“ – kako ti izraelski napadi predstavljaju „opasan i neodgovoran korak u aktualnoj vojnoj eskalaciji u regiji“. Ujedno je napomenuto i da „gađanje energetske infrastrukture predstavlja prijetnju globalnoj energetskoj sigurnosti, stanovništvu u regiji i njihovom okolišu“. Sve to istaknuto bilo je podcrtano samo koji sat kasnije, kada su se bilježili požari po iranskim napadima na katarsku plinsku rafineriju i LNG-terminale u Ras Laffanu (kompleks koji daje oko 25 posto globalnog LNG-a, navodno pretrpio teška oštećenja), pa onda i niz eksplozija oko Rijada te u naftnoj luci Al-Jubail i rafineriji Yanbu (nedaleko od rafinerije SAMREF kojoj se prijetilo) u Saudijskoj Arabiji. Ne treba posebno napominjati kako su tim povodom odmah skočile i cijene nafte i plina u Europi (barel nafte Brent je tijekom srijede, 18. ožujka, skakao od oko 104 do preko 111 USD, dok je plin skočio s 2,9470 na 3,2557 USD za MMBtu).

U očekivanju daljnjih vijesti o napadima na energetske ciljeve, moglo se zato čuti i nagađanja kako bi se uskoro na meti iranskih napada mogla naći i izraelska plinska polja na Mediteranu (recimo – „Leviathan“, „Tamar“, „Karish“, „Tanin“ i „Dalit“), kopneno naftno polje „Heletz“ ili infrastruktura i luka u Haifi. Ove potencijalne mete lako bi mogle biti izložene napadima s više strana, budući da se i libanonska organizacija Hezbollah u rat oko Irana uključila još tijekom ponedjeljka, 2. ožujka, dok se u srijedu, 18. ožujka, poslijepodne čulo i o njihovom napadu na plinska postrojenja kod izraelskog grada Aškelona (do sada najdalji doseg takvih napada u Izraelu). Zato i ne čude ustrajni te jaki izraelski zračni udari širom južnog Libanona i grada Beiruta (prvo po južnim dijelovima, a onda i po centru), da bi se onda postupno krenulo i u određene kopnene akcije. Kako izgleda, Izrael ondje sad priprema širenje već započetih manjih kopnenih upada u južni Libanon – koje se navodno želi proširiti sve do tamošnje rijeke Litani, obuhvaćajući time zonu od oko 10 do 15 posto ukupne površine Libanona. No Izrael zadnjih dana dodatno eskalira praktično sva svoja ratna djelovanja.

Ali Larijani

Osim već spomenutih napada na iranska energetska postrojenja, treba napomenuti i da su tijekom noći na utorak, 17. ožujka, uspješno bili pogubljeni Ali Larijani (bitan političar, diplomat i tajnik Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti Irana) te Gholamreza Soleimani (zapovjednik iranske milicije Basidž). Uz to, izraelski ministar obrane Israel Katz u srijedu, 18. ožujka, ujedno je objavio i izraelsko širenje kruga osoba pod prijetnjom posebnih zračnih napada u Iranu (sada svi iranski dužnosnici koje se uspije identificirati i locirati). Dakle, na pragu okončanja trećeg tjedna intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, rat se ne okončava nego izgleda još dodatno eskalira, kako u neposrednom susjedstvu Izraela, tako i u Iranu te širom Perzijskog zaljeva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 19. ožujka 2026. pod nazivom “Iran je upravo ušao u petu fazu napada i vrlo je intrigantno kojih su pet lokacija noćas napali” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-udar-na-energetiku-cijene-nafte-i-plina-rastu-15690451

Nakon puna dva tjedna intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, zračno ratovanje nastavlja se punom parom, uz navodno preko 6.000 pogođenih iranskih ciljeva, uništenih preko 90 raznih plovila i oko 95 posto manje iranskih napada dronovima (na 13. ožujka navodno je ipak lansirano 28 raketa i 72 drona). No, usprkos američkim udarima po vojnim ciljevima (ne i naftnoj infrastrukturi) iranskog otoka Harg na sjevernom dijelu Perzijskog zaljeva – ključni Hormuški tjesnac i dalje je zatvoren za glavninu prometa. Kako izgleda, tako će i ostati još neko vrijeme. Iako je njegovo zatvaranje bilo lako predvidivo, izgleda da su u Bijeloj kući mislili da do toga neće doći – ili barem tako ispada prema pisanju velikih američkih medija s početka ovoga tjedna.

Po njima, još 18. veljače, dakle 10 dana prije početka intervencije, od američkog ministra energetike Chrisa Wighta moglo se čuti kako njega ne brine zaustavljanje izvoza roba s Bliskog istoka ni time uzrokovani poremećaji na svjetskim tržištima. Za sve promjene očekivalo se da budu kratkotrajne, bez obzira na egzistencijalnu prirodu prijetnje koju su SAD i Izrael usmjerili prema Teheranu i tamošnjim vlastima. Iako je do iranskog proglašenja obustave prometa Hormuzom došlo tijekom prvog dana rata, za provedbu ove odluke trebalo je nekoliko dana. Za to vrijeme, razvoj očekivanja američkih gospodarstvenika dobro su odražavale i javno objavljene procjene analitičke kuće Goldman Sachs Research – koja je u srijedu 4. ožujka još očekivala otvaranje Hormuza i oporavak prometa unutar 5 dana, da bi do ponedjeljka 9. ožujka tu procjenu odgodila na 10 dana (paralelno sa skokom cijena nafte po otvaranju trgovanja početkom novog tjedna). U srijedu 11. ožujka (nakon neuspješne kampanje Donalda Trumpa za smirivanje tržišta) njihove su procjene završile na 21 danu vrlo slabog prometa, te onda oporavku nakon 30 dana. Ovi su navodi posebno zanimljivi ako istodobno vidimo i procjene kako bi svaki daljnji dan izostanka prometa Hormuzom mogao dizati cijenu nafte za 3 do 5 USD, dok bi se znatno veća kolebanja mogla bilježiti ako bi pojedinih dana bilo i štete na regionalnoj mreži naftovoda, rafinerija i raznih drugih bitnih energetskih objekata.

U svemu tome gotovo je nezapaženo prošlo i veliko međunarodno otpuštanje nafte iz strateških rezervi niza država, najavljeno u rano jutro ponedjeljka 9. ožujka, da bi onda stvarno bilo objavljeno u srijedu 11. ožujka. Međunarodna agencija za energiju (International Energy Agency – IEA), organizacija 32 države uspostavljena 1974. u Parizu, tom je prilikom objavila do sada u svojoj povijesti najveće otpuštanje nafte iz rezervi, oko 400 milijuna barela, ne bi li se time olakšala kriza nastala zastojem izvoza iz Perzijskog zaljeva. Kako izgleda, ovo će otpuštanje započeti najranije idućeg tjedna i onda trajati i do 120 dana, vjerojatno dodajući na tržišta 2 do 3 milijuna barela dnevno. Napomenimo kako za sada izgleda da je od ukupne cifre oko 172 milijuna barela došlo iz strateških zaliha SAD-a, iako je sam Donald Trump višekratno kritizirao svog prethodnika Bidena koji je slično otpuštao zalihe 2022. godine. Ovaj je potez spustio međunarodnu cijenu nafte s gotovo 120 USD za barel, koliko je skokovito dostignuto početkom tjedna, na ispod 80 USD – odakle se onda cijena idućih dana krenula postupno opet penjati prema 100 USD za barel radi spektakularnih iranskih napada na tankere u Zaljevu.

Nažalost, činjenica da su se Sjedinjene Države u intervenciju u Iranu upustile tek s polovično popunjenim strateškim zalihama nafte (s oko 415 milijuna barela, odnosno oko 59 posto skladišnog kapaciteta) samo je još jedan od dokaza koliko se neozbiljno shvatila čitava situacija oko Irana te kriza koju je pokrenula intervencija SAD-a i Izraela. Naravno, te će zalihe uskoro biti gotovo prepolovljene, što će onda samo dodatno podcrtati potrebu za ponovnim otvaranjem Hormuza. Dodatni dokazi za ovu tvrdnju o lošim prethodnim pripremama SAD-a za intervenciju jasno su vidljivi i u činjenici da se prije početka vojnih operacija nije evakuiralo američke državljane iz regije – pa je evakuacija čak formalno započela u ponedjeljak 2. ožujka (da bi se idućih dana pokazalo koliko je to teško provedivo uz zastoj tamošnjeg zračnog prometa) – dok se istodobno pokrenula i hitna evakuacija niza američkih diplomatskih predstavništava u regiji. Naime, dok su jedino veleposlanstva u Izraelu i Libanonu na vrijeme provela smanjivanje nekritično bitnog osoblja, iz država Perzijskog zaljeva to se krenulo raditi kasnije, pod vatrom iranskih raketa i kamikaza-dronova. Točnije, te su aktivnosti pokrenute nakon pogodaka u američko veleposlanstvo u Kuvajtu i Rijadu u Saudijskoj Arabiji, te onda i na konzulat u Dubaiju, sve 3. ožujka, dok su se u petak 13. ožujka bilježile i štete u okviru američkog veleposlanstva u Bagdadu (raketa u heliport, pogodak u radom na krovu).

Nije bitno drugačije bilo ni po pitanju pripreme za intervenciju zaliha raznog specijaliziranog streljiva – gdje je administracija predsjednika Trumpa tek u petak 6. ožujka pod hitno organizirala sastanak sa sedam glavnih igrača američke vojne industrije (RTX, Lockheed Martin, Boeing, Northrop Grumman, BAE Systems, L3Harris Missile Solutions i Honeywell Aerospace) – ne bi li se ugovorilo „učetverostručenje proizvodnje ‘ekstremno posebne klase‘ naoružanja, u kojoj želimo postići, što je brže moguće, najviše razine kvantitete“. Naravno, da bi se ti planovi ostvarili, tek bi trebalo u Kongresu, za vojni proračun, donijeti i dodatnu odluku o izdvajanju barem 50 milijardi USD – za što će u aktualnoj političkoj situaciji biti itekako teško prikupiti potrebnu većinu glasova. Jednako tako, prije operacije se o točnijim planovima aktivnosti nije obavijestilo ni većinu saveznika – barem ne detaljno. Tako su zemlje Perzijskog zaljeva ostale pod dojmom da će im SAD pomoći u obrani od potencijalnih iranskih odmazdi (koje već duže od dva tjedna uvelike odbijaju vlastitim skupim protuzračnim kapacitetima), dok je Velika Britanija početno pomagala SAD-u u koncentriranju snaga za intervenciju (RAF Lakenheath i RAF Mildenhall, te zračna luka Prestwick u Škotskoj) – da bi onda prije početka same intervencije ipak početno uskratila korištenje svojih pojedinih baza za napad. Nakon prvih iranskih protuudara širom država zapadne strane Zaljeva, UK se 1. ožujka predomislio i ipak odobrio Sjedinjenim Državama korištenje RAF-a Fairford u UK (jedina europska baza za američke teške bombardere) i otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu – ali samo za „defanzivne aktivnosti“.

Mogući protuotrovi za blokadu Hormuza

Nakon što je jednom Hormuz završio uvelike blokiran, postupno se moglo uočiti da posljedice tog poteza ipak dolaze do svijesti i vodstvu SAD-a, s posebnim naglaskom na predsjednika Donalda Trumpa. Od njega se na društvenoj mreži Truth Social do sredine ovog tjedna prvenstveno moglo čuti razne pohvale „totalnom uništenju terorističkog režima u Iranu, vojnog, ekonomskog i drugog“ koje, po njemu, mediji nisu priznavali. Ipak, do kraja petka 13. ožujka i ondje je zavladala opsjednutost Hormuzom – prvo kroz kasnovečernju objavu da su SAD „totalno zbrisale svaki vojni cilj na iranskom krunskom dijamantu, otoku Harg“ (najvećem od ukupno šest iranskih terminala, s 55 tankova i pripadajućom infrastrukturom, koja je i nakon udara krcala dva tankera), gdje se poštedu od uništenja tamošnjih naftnih kompleksa uvjetovalo iranskim otvaranjem tjesnaca Hormuz. No, nakon što Iran nije pokazao ni najmanju volju da popusti, u subotu 14. ožujka uslijedio je prvo niz Trumpovih objava o „totalnoj pobjedi nad Iranom, koji bi pregovarao“ (što je opovrgnuto), a onda i „smrti Irana i njihovih planova“ – sve uz prigovore izvještavanju raznih američkih medija – da bi tijekom subote 14. ožujka u javnost izronila i nova američka ideja.

Prema Trumpu, u Hormuz bi svoje brodove trebale poslati brojne države pogođene zatvaranjem ovog tjesnaca (s posebnim spomenom Kine, Francuske, Japana, Južne Koreje, UK-a i drugih), dok bi im u tome pomogle SAD, koje su ionako „uništile 100 posto iranskih vojnih sposobnosti, iako im je i dalje lako poslati dron ili dva, postaviti minu, ili ispaliti raketu kratkog dometa kraj ili unutar ovog plovnog puta“. Dakle, kao i za sve drugo, posao je kompletno obavljen, ali se traži netko drugi da ipak dođe i sve dovrši – baš kako se prvih dana očekivala pobuna iranskog stanovništva, a onda nagađalo o kopnenoj intervenciji bilo iračkih Kurda, Azerbajdžanaca ili naroda Balučija koji žive na granici s Pakistanom. Naravno, sve je to još teoretski moguće, pa zato Izrael zadnjih dana i pojačano iz zraka gađa objekte iranske policije, Revolucionarne garde i milicije Basidži – no znakovito je da se samo četiri sata po prvoj objavi ova ideja premetnula u Trumpov poziv da se „zemlje svijeta koje primaju naftu iz Hormuškog tjesnaca – moraju pobrinuti za ovaj prolaz“, uz „VELIKU“ američku pomoć. Po Donaldu Trumpu, na 15. dan rata u Iranu, SAD bi se koordinirale s tim stranim državama, napominjući da „ovo je oduvijek trebao biti timski napor, a sada će i biti – njime ćemo zajedno privesti Svijet skladu, sigurnosti i vječnome miru“. Osim što se tu zaboravlja da međunarodni morski promet uvelike ovisi o percepciji rizika i s time vezanim premijama osiguranja (a ne o broju brodova ili konkretnim vojnim naporima), tu nažalost izgleda i da opet nije bilo ozbiljnih konzultacija sa saveznicima. Zato ne čude ni današnje izjave iz Francuske da će njihov sastav oko nosača Charles de Gaulle, koji je u Mediteran ušao 6. ožujka te do Krete stigao 9. ožujka, navodno ipak ostati na istočnom Sredozemlju – dok izgleda kako i Velika Britanija svog razarača sa specijaliziranim protuzračnim oružjima HMS Dragon (D35) misli nadalje zadržati kod Cipra.

Dok Sjedinjene Države prema području Perzijskog zaljeva navodno šalju barem jednu borbenu skupinu američkih marinaca (desantni nosač USS Tripoli (LHA-7), USS San Diego (LPD-22) i USS New Orleans (LPD-18) kao borbenu cjelinu), a možda i ponešto dodatnih padobranaca ili marinaca – treba se posebno osvrnuti na postupno aktiviranje i nekoliko naftovoda koji naftu iz Zaljeva vode prema svijetu mimo Hormuza. Prvo i osnovno, tu se spominje saudijski „Naftovod istok–zapad“ ili „Petroline“, dovršen 1982. godine, koji do 7 milijuna barela nafte može prebaciti od naftnih polja Abqaiq nedaleko od Bahreina i Katara, zapadno do terminala Yanbu na Crvenom moru. Dok takva trasa doduše zaobilazi Hormuz, da bi do nje došli „vrlo veliki tankeri“ (VLCC) i „ultra-veliki tankeri“ (ULCC) oni moraju dva puta (prvo prazni, a onda i puni) proći pokraj obala Jemena, gdje su tamošnji Hutisti već objavili da se pridružuju Iranu u njegovoj obrani i ratu. Dakle, iako takvo aktiviranje prijenosnog pravca pomaže u nestašici nafte, tek treba vidjeti hoće li se ondje moći koristiti spomenuti veliki tankeri ili će stvar ostati ograničena na manje brodove (Suez-max) i prijevoz prema sjeveru i Mediteranu.

Kao drugo, slična je situacija i s „Abu Dhabi naftovodom za sirovu naftu“ (ADCOP), poznatim i kao naftovod „Habshan–Fujairah“, dugim 380 kilometara, kojim se do 1,8 milijuna barela dnevno može prebaciti iz naftnih polja Ujedinjenih Arapskih Emirata u Perzijskom zaljevu prema kompleksu luke Fujairah u Omanskom zaljevu, oko 150 km južno od Hormuza. Pri tome, sama luka u kojoj ova trasa završava ima skladišne kapacitete od oko 18 milijuna kubičnih metara, gdje uz naftu sprema i njezine rafinirane proizvode (najveća komercijalna skladišta na Bliskom istoku te ujedno i najveća regionalna luka za opskrbu brodova gorivom – sa 7,4 milijuna kubika brodskih goriva prodanih u 2025. godini, četvrta takva luka na svijetu). Imajući sve to u vidu, nije nejasno zašto su se baš ondje bilježili napadi iranskih dronova u ranim satima subote 14. ožujka, što je onda dovelo i do prekida rada ovog globalno bitnog infrastrukturnog kompleksa. Konačno, kao treće, među naftnim opskrbnim pravcima koji zaobilaze Hormuz treba spomenuti i naftovod koji sa sjevera Iraka ide u Tursku – naftovod „Kirkuk–Ceyhan“ ili „Iraq–Turkey“ (ITP), dug oko 970 kilometara. Iako je ovaj transportni sustav nominalnog kapaciteta oko 1,6 milijuna barela dnevno, zbog lošeg stanja i manjka održavanja navodi se praktični kapacitet od tek oko 300.000 barela dnevno. Naravno, to bi se možda i moglo popraviti kada bi bilo sloge između Turske, iračkih Kurda i središnjih iračkih vlasti u Bagdadu – ali do sada to nije bio slučaj i stanje se teško da će promijeniti u kratkom roku.

Dakle, ukupno se na temu naftovoda koji zaobilaze Hormuz spominje velika linija kroz Saudijsku Arabiju, koja bi se lako mogla naći pod napadom Iranu sklonih Hutista iz Jemena, zatim naftovod kroz Ujedinjene Arapske Emirate koji je već danas osvanuo pod napadom samog Irana, te naftovod kroz sjever Iraka koji nikako da nadraste lokalna neprijateljstva. Sve to skoro pa jamči da će pitanje sudbine Hormuškog tjesnaca, te njegova otvaranja za promet bilo kojim sredstvima, i nadalje ostati glavnom temom po pitanju rata u Iranu – svidjelo se to Donaldu Trumpu ili ne (na opću žalost širokog kruga korisnika tamošnje nafte, plina, sumpora ili raznih drugih globalno važnih izvoznih proizvoda).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 15. ožujka 2026. pod nazivom “Otkriveni brojni strateški propusti SAD-a, Trump ima novu ideju: Naravno, traži pomoć drugih država” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-nafta-poskupljuje-slabosti-americkog-planiranja-15689103

Nakon devet dana intervencije SAD-a i Izraela u Iranu nije teško uočiti nekoliko odvojenih te povezanih, ali nipošto neočekivanih događanja. Kao prvo, zračno ratovanje i dalje za agresore ide sjajno (preko 4.500 zračnih udara do jutra 8. ožujka). Ispunjavaju se popisi meta, razaranje je vidljivo i spektakularno, a njegove posljedice tek će se postupno detaljnije razmatrati. Dapače, lista meta postupno postaje sve šira te je u subotu 7. ožujka obuhvatila i preko 30 iranskih naftnih postrojenja, a do 8. ožujka i pojedine regionalne pogone za desalinizaciju vode. Dok naftno ratovanje zapravo traje skoro od početka intervencije – njegova najnovija faza (razaranja i u četiri kompleksa neposredno oko Teherana) izazvala je postapokaliptične crne oblake nad glavnim gradom Irana, te navodno i prodor proizvoda gorenja nafte u tamošnju vodoopskrbnu i kanalizacijsku mrežu. Kao rezultat, uz spomen potencijalno izuzetno kiselih kiša, govori se o ozbiljnom zakiseljavanju vode u vodovodima (možda čak dovoljno da takva voda svojom kiselošću bude u stanju oštetiti i same vodovodne cjevovode), dok se već registriralo i palež te eksplozije zapaljivim tvarima zasićenog sadržaja u kanalizacijskim vodovima pod pojedinim gradskim prometnicama (što je već na prvi pogled bilo spektakularno). Naravno, sve su to napadi koji itekako pogađaju kompletno stanovništvo Irana, te time izravno smanjuju raspoloženje za pobunu ili prosvjede i među onim jako oporbenim građanima (na koje su Sjedinjene Države barem prividno mislile osloniti, prema najavama iz prvih dana intervencije). Za to vrijeme Sjedinjene Države mogući kraj rata vide tek u „bezuvjetnoj kapitulaciji“ Irana, dok su vlasti u Teheranu nasuprot tome izabrale novog Vrhovnog vođu Modžtabu Hameneija (56), radikalnog sina bivšeg čelnika čija je supruga Zahra poginula 28. veljače zajedno s Hameneijem seniorom.

No ipak je nešto sasvim drugo aktualno pitanje napada na pogone za desalinizaciju vode. Iako sam Iran dobiva relativno malo slatke vode tim putem, sasvim je drugačija situacija na drugoj strani Perzijskog zaljeva, gdje sve države i milijuni ljudi masivno ovise o desalinizaciji za pokrivanje čak i elementarnih potreba za pitkom vodom. Ukupno govorimo o preko 400 raznolikih pogona za dobivanje slatke vode, koji su jednako izloženi napadima kao i sve drugo, ali im je značaj kritičan i zamjene baš nema na horizontu. U takvoj situaciji, napad na iranski pogon na otoku Qeshmu u subotu 7. ožujka, navodno američkim sustavom HIMARS iz Bahreina, doveo je do odgovora kamikaza-dronom po jednom od desalinizacijskih pogona u Bahreinu do jutra u nedjelju 8. ožujka. Time je došlo do dodatnog i radikalnog zaoštravanja ratne situacije – iako se već prvih dana rata spominjala šteta na jednom od pogona za vodu u Izraelu (Sorek), da bi se 2. ožujka računalo i bliske udare kod pogona kod Dubaija, a onda i posredne štete na elektranama Fujairah F1 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima te Doha West u Kuvajtu (koje obje ujedno rade i desalinizaciju). No, tek ostaje za vidjeti hoće li se ovaj tip borbenih udara ipak nastaviti i idućih dana ili će potencijalne teške posljedice takvih napada ipak biti dovoljno zabrinjavajuće da zaljevski saveznici SAD-a i Izraela nametnu određena ograničenja u izboru ciljeva njihovih budućih zračnih napada.

Horor zvan Hormuz

U Hormuzu je potonuo i iranski brod IRIS Shahid Bagheri (C110-4), prerađen u nosač dronova

Sasvim je drugačija situacija po pitanju prometa kroz Hormuški tjesnac – o čijem se zatvaranju čulo već prvog dana rata, da bi to bilo postupno provedeno u idućih nekoliko dana. Pri tome, napomenimo da uništenje većih plovnih jedinica iranske ratne mornarice tu i nije imalo bitnijih utjecaja – ne samo jer i dalje postoji glavnina flotila malih plovila namjenski građenih baš za kontrolu pomorskog prometa uz iranske granice, nego još i više radi poslovne politike velikih svjetskih osiguravajućih kuća koje reguliraju premije osiguranja za svekolika trgovačka plovila. Zato se još početkom prvog tjedna ove intervencije moglo vidjeti podatke o radikalnom padu prometa kroz tjesnac, temeljem uvođenja velikih premija rizika za brodove koji bi se odvažili na prolaz tim ratnim poprištem. Do danas se može reći kako tu nije mnogo pomogla ni inicijativa američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je u utorak 3. ožujka objavio namjeru da SAD ponude bitno povoljnije premije za brodove koji bi plovili Hormuzom, posebno ako ondje prevoze energente. Neuspjehu ove inicijative vjerojatno je pomogla i činjenica da se za tu svrhu odvojilo tek oko 20 milijardi USD, dok su međunarodni osiguravatelji već u startu ukupne iznose naknada za tamošnji rizik procjenjivali na više od 352 milijarde USD – što je još i dodatno poraslo kada je u tjesnacu i oko njega bilo napadnuto i oštećeno barem desetak raznih trgovačkih plovila (Iran tvrdi 17). Svime time je promet od oko 138 brodova dnevno (oko dvije trećine od toga bili su tankeri) pao na tek 12 između 3. i 7. ožujka, čime je uvelike zaustavljen i tamošnji promet od oko 21 milijun barela nafte dnevno – što je u jednom navratu bitno više nego skupno tijekom niza dosadašnjih ratova u toj turbulentnoj regiji – te još i po 326 milijuna kubika ukapljenog plina dnevno (od toga 93 posto iz Katara).

Kolaps izvoza katarskog ukapljenog plina

Takvo zaustavljanje izvoza postupno se prenosi i na nužna ograničenja proizvodnje energenata koji više ne mogu do međunarodnih tržišta. Ipak, prije postupnog zaustavljanja same proizvodnje nafte u zemljama Zaljeva, ondje se u prvih nekoliko dana zastoja nakupilo oko 76 milijuna barela nafte (oko 46 na tankerima koji ne mogu isploviti, oko 22 u rafinerijama te oko 8 u komercijalnim skladištima). No svi ti skladišni kapaciteti nisu ravnomjerno raspoređeni. Tako se spominjalo da Irak ima skladišta za tek 6 dana proizvodnje, Kuvajt za 14 dana, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar za 19, a Saudijska Arabija za barem 36 – pa onda niti ne čudi da je do novog tjedna Irak već obustavio dobar dio svoje proizvodnje, dok ostalima takvi potezi tek predstoje. Ne samo da će ponovno pokretanje proizvodnje nafte biti vezano s tehnološkim rizicima i trajati, već je slična situacija i po pitanju proizvodnje plina. Nakon što je Katar 4. ožujka proglasio stanje „više sile“ i obustavio rad svojih proizvodnih postrojenja, ponovni izvoz njihova ukapljenog plina tražit će ne samo ponovno pokretanje same proizvodnje na pomorskim poljima u Perzijskom zaljevu, nego još i opsežnu pripremu LNG postrojenja u kompleksu Ras Laffan za obnovu procesa ukapljivanja te onda i brodskog izvoza. Dakle, kako se moglo čuti od pojedinih stručnjaka, zastoj prometa kroz Hormuz od desetak dana za sobom vuče barem 60 do 90 dana aktivnog rada po ponovnom pokretanju ikakvih ozbiljnijih izvoza, prije nego se međunarodni lanci opskrbe tamošnjim proizvodima ponovno stabiliziraju. Napomenimo da su SAD monumentalni manjak izvoza nafte za prvu silu krenule ograničavati i kroz 5. ožujka proglašenu 30-dnevnu dozvolu Indiji da pribavlja i prerađuje donedavno sankcioniranu rusku naftu (koje se u zadnje vrijeme na svjetskim morima navodno nakupilo preko 140 milijuna barela) – što je ipak tek privremena mjera s ograničenim praktičnim učinkom.

Naftni spremnici u luci Salalah u Omanu u plamenu nakon iranskog napada

Tijekom prošlog tjedna još se moglo govoriti o suzdržanoj reakciji svjetskih tržišta – na kojima je cijena sirove nafte porasla s oko 65,3 USD po barelu prije početka intervencije u Iranu, da bi do kraja prvog tjedna intervencije dostigla oko 91 USD po barelu (najveći tjedni porast cijene od 1980-ih godina). No, do ulaska u ponedjeljak 9. ožujka i novi tjedan trgovanja, na tržištima se bilježio i novi nastavak porasta cijena sirove nafte na međunarodnim tržištima. Naime, s otvaranjem prvih dijelova tržišta u nedjelju 8. ožujka u 17 sati po središnjem vremenu u SAD-u, cijena barela sirove nafte odmah je skočila na 109,3 USD po barelu, da bi tijekom idućih sati nastavila fluktuirati od maksimalnih 118 prema 100 USD po barelu – sve to potaknuto objavama kako države skupine G7 promišljaju o interventnom oslobađanju oko 400 milijuna barela sirove nafte iz pojedinih strateških zaliha. Slična je situacija (ali ponešto radikalnija) bilježena i po pitanju europskih cijena prirodnoga plina – gdje se neposredno prije početka intervencije SAD-a i Izraela u Iranu bilježilo 32 eura po MWh, da bi do kraja prvog tjedna borbi ta cijena tržišno završila na 53,6 eura za MWh. Tu tek treba vidjeti kakav će se skok bilježiti do početka novog tjedna trgovanja, pa onda i nadalje – dok zastoj prometa u Hormuzu traje i trajat će još neko vrijeme. No, spomenute promjene cijena nafte i plina već imaju i vrlo konkretne učinke na njihovu međunarodnu opskrbu. S jedne strane, zadnjih se dana moglo uočiti promjene ruta za pojedina plovila ruske tzv. „flote u sjeni“, koja su natovarena naftom umjesto prema Indiji skrenula s puta i sada plove prema kupcima na Dalekom istoku. Slična se pojava vidjela i po pitanju prijevoza ukapljenog plina (LNG), odnosno specijaliziranih brodova za njegov prijevoz. Iako je uvoz iz Katara u Europu lani činio tek 3,8 posto ukupnih količina plina, poremećaji prometa kroz Hormuz će se itekako osjetiti. Naime, budući da razni drugi kupci sada izostanak plina iz područja Perzijskog zaljeva nadomještaju kupovinama širom svijeta, nudeći sve veće iznose za plin – takva događanja bi lako mogla od Europe odvratiti plin iz Rusije (kojeg se EU i ovako namjeravala polagano riješiti, ali je Rusija lani kroz plinovode i LNG ipak podmirila oko 13,1 posto europskih potreba), ali onda i pošiljke iz drugih područja proizvodnje. Tako se tijekom zadnjih dana moglo vidjeti barem pet specijaliziranih LNG-brodova koji su prema prethodnim planovima, natovareni, krenuli prema Europi, da bi onda naglo u plovidbi promijenili smjer i krenuli svoj plinski tovar nositi prema isplativijim tržištima Dalekog istoka.

Sve su to velike teme i 152. sjednice Vlade RH koja je bila zakazana za 10 ujutro u ponedjeljak 9. ožujka, gdje su prve dvije točke dnevnoga reda bile cijene naftnih derivata i trošarine na energente (uz sumiranje i pitanja provedbe organiziranog povratka državljana RH iz ratom ugroženih dijelova Bliskog istoka kao treću radnu točku sjednice). Treba konstatirati i da je dosadašnji tijek intervencije SAD-a i Izraela u Iranu konkretno pomogao prvo i osnovno Ruskoj Federaciji. Njezini se neočekivani prihodi od aktualnog poskupljenja nafte i plina za sada konzervativno procjenjuju na oko 10 do 15 milijardi USD mjesečno, dok neki izvori spominju i potencijalne iznose od po milijardu USD dodatno na dan ako cijene na međunarodnim tržištima nastave divljati.

U plamenu su razna naftna postrojenja širom Zaljeva

Naravno, kao što se čulo s raznih strana, problem s prometom kroz Hormuz nipošto nije ograničen samo na izvoz tamošnje nafte ili plina. Naime, iz zone Perzijskog zaljeva izvozi se i niz nusproizvoda vađenja te rafiniranja nafte i plina – od dušičnih gnojiva (Perzijski zaljev u svjetskoj proizvodnji sudjeluje s oko 40 posto, a na sjevernoj hemisferi se bliži proljetna sjetva), preko proizvodnje helija (Katar daje trećinu svjetske proizvodnje ovog plina, bitnog u raznim aspektima moderne tehnologije), ali i sumpora (oko 45 posto svjetske proizvodnje), koji je bitan za dobivanje bakra i brojne druge namjene (među ostalim i proizvodnju vojnih eksploziva, koja je zadnjih godina sama bila usko grlo u proizvodnji raznog streljiva). S druge strane, ovih se dana čulo i da zatvaranje Hormuza ima posljedice i po uvoz raznih roba u zemlje Perzijskog zaljeva, te se procjenjivalo kako Dubai ima još zaliha svježe hrane otprilike do 15. ožujka. Naime, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt i Katar uvoze preko 90 posto svoje hrane, a kroz velike kontejnerske luke zaljevskih država teku i transporti pod okriljem Svjetskog programa za hranu (WFP) za mjesta kao Gaza, Sudan i Somalija. Nažalost, to su tek neki od utjecaja koje zatvaranje Hormuškog tjesnaca ima na svjetsko gospodarstvo i industriju, a razni se stručnjaci slažu da će razni učinci zapravo postajati sve vidljiviji kako ova obustava bude duže trajala.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 9. ožujka 2026. pod nazivom “Radikalno se zaoštrio rat, američki saveznici spremaju zanimljiv potez, Putin dobio veliki poklon” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-napadi-na-desalinizaciju-dizu-cijene-nafte-i-plina-15687055

Intervencija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u Iranu traje već sedam dana nesmanjenom žestinom. Dok se ukupni opseg štete tek nazire iz strogo kontroliranih informacija što dospijevaju u javnu sferu, već je nekoliko dana jasno vidljiv jedan zanimljiv borbeni trend. Riječ je o sastavu zračnih udara koje Iran izvodi po svojim neprijateljima i ukupnom susjedstvu – prvenstveno balističkim raketama raznih tipova i bespilotnim letjelicama, pretežito kamikaza-dron tipa. Iako je u mješavini sredstava za takve napade broj raketa bio manji od broja dronova, ta se razlika povećavala kako su borbe trajale.

Stotine dronova i raketa

Ako gledamo procjene sastavljene iz javnih izvora, spominjao se omjer od oko 800 dronova na oko 350 raketa u subotu 28. veljače, preko otprilike 400 dronova naprama oko 175 raketa u nedjelju 1. ožujka, do oko 500 dronova prema oko 120 raketa u ponedjeljak 2. ožujka, oko 280 dronova prema oko 110 raketa u utorak 3. ožujka, sve do oko 230 dronova prema oko 50 raketa u srijedu 4. ožujka. Uz to, treba napomenuti kako se u prvih pet dana rata moglo uočiti da su na primarnoj meti iranskih napada bili prvo i osnovno Ujedinjeni Arapski Emirati (procijenjenih 197 raketa i 941 dron), pa zatim Kuvajt (oko 178 raketa i 384 drona) i Izrael (oko 205 raketa i 50 dronova) – da bi onda došli do Katara (oko 108 raketa i 49 dronova), Bahreina (oko 74 rakete i 95 dronova), Jordana (oko 30 raketa i 60 dronova) i Saudijske Arabije (oko 2 rakete i 28 dronova). Pri tome se i u ostatku država koje su završile rubno umiješane u ovaj sukob bilježi ukupno oko 4 rakete i otprilike 25 kamikaza-dronova. Dakle, samo za Izrael i Katar spominje se više raketa nego dronova, a u svim drugim slučajevima količina lansiranih kamikaza-dronova veća je, a ponekad i bitno veća. Što se efekata ovih napada tiče, treba naglasiti kako oni u cjelini još nisu jasni, budući da u međuvremenu većina država umiješanih u ovaj sukob nastoji oštro kontrolirati protok informacija vezanih uz borbena događanja.

Dnevno izvješće Ujedinjenih Arapskih Emirata

No ipak, lako je uočiti činjenicu da su spomenute rakete glavna meta svekolikih proturaketnih i protuzračnih sustava u regiji, tako da ih većina ipak završi srušena u dolasku (uz pojedine spektakularne izuzetke koji se probiju do ciljeva) – za razliku od toga, iako se čuje i o obaranju velikog broja lansiranih iranskih kamikaza-dronova, ipak izgleda kao da je većina medijski široko prenesenih šteta zapravo nastala baš njihovim djelovanjem širom Bliskog istoka. Posebno se tu često citiraju dnevni pregledi stanja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su pod posebno žestokim napadima, a dnevno objavljuju i pregledna izvješća o djelovanju svoje protuzračne obrane. Tako se ondje do ponedjeljka 2. ožujka brojilo 689 dronova (645 presretnuto, a 44 pogodila), 174 balističke rakete (161 srušena, 13 pogodilo) i 8 krstarećih raketa (sve presretnute). U utorak 3. ožujka došlo se do 812 dronova (755 presretnuto, 57 pogodilo), te 186 balističkih raketa (172 presretnute, 13 udarilo u more, 1 udarila u kopno) – da bi srijeda 4. ožujka brojila 941 dron (od toga 876 presretnuto, 65 pogodilo) i još 189 balističkih raketa (175 presretnuto, 13 udarilo u more i 1 udarila u kopno), a četvrtak 5. ožujka 1.072 drona (1.001 presretnut, 71 pogodio) te 196 balističkih raketa (181 presretnuta, 13 udarilo u more i 2 udarile u kopno). Dakle, usprkos velikom naporu tamošnjih protuzračnih snaga, ponekad pomognutih i od raznih zapadnih država – raketnu opasnost donekle se drži pod kontrolom, dok kamikaza-dronovi troše iznimno mnogo presretača, uz primjetno lošiji ukupni učinak spomenutih „zaštitnih kišobrana“. Da ne spomenemo da je i ekonomska logika ovih djelovanja ipak bitno usporedivija po pitanju balističkih projektila (koji su skuplji, pa ponešto bliže cijenama raketa presretača), dok se po pitanju iranskih kamikaza-dronova učestalo spominju navodi da takve letjelice u proizvodnji koštaju negdje između 10 i 50 tisuća USD, dok za njihovo rušenje korišteni presretači koštaju neusporedivo više (spominje se oko 4 milijuna USD za raketu PAC-3 MSE za Patriot, oko 15,5 milijuna USD po raketi sustava THAAD ili oko 1 milijun USD za rakete sustava RIM-116, a i praktično sva druga raketna protuzračna oružja vidljivo su skuplja, čak i laki mobilni sustavi kao STINGER – oko 480.000 USD ili Mistral 3 – oko 500.000 USD po komadu).

U takvim okolnostima presretanje iranskih kamikaza-dronova postaje ne samo teško već i nepodnošljivo skup pothvat, koji će zasigurno ostati iznimno problematičan temeljem procjena da Iran u zalihama raspolaže možda i do 80.000 letjelica u nizu modela tipa Shahed, uz proizvodne kapacitete koji su prije rata navodno dostizali i do 400 letjelica dnevno. Naravno, u međuvremenu treba računati da je dobar dio takvih proizvodnih kapaciteta uništen ili zaustavljen, dok je ponešto zaliha i uništeno (koliko god one zapravo bile). Ipak, ostaje činjenica da Iran vjerojatno ima veliku zalihu velikih te borbeno dokazanih kamikaza-dronova koji za lansiranje ne trebaju ni posebno kompleksne silose ili baze, niti uočljive mobilne lansere kakvi odlikuju balističke rakete. Dapače, do sada su se vidjeli i namjenski ukopani lanseri za velik broj ovakvih letjelica, kao i mobilna saća na teretnim kamionima i pojedinim manjim vozilima ili plovilima koja mogu obaviti lansiranje – što sve čini ovakve sustave iznimno teškima za šire presretanje i masovno uništavanje.

Što su to Shahed-dronovi?

Shahed u crnoj varijanti, prizemljen u Ukrajini gotovo bez oštećenja

Kada se u široj javnosti spominju kamikaza-dronovi tipa Shahed, obično se misli na konkretne letjelice tipa Shahed-136, iako se ponekad spominje i Shahed-131, stariji model manjeg dometa i bojne glave. Stariji iranski model kamikaza-dronova Shahed-131 uočio se po prvi put u borbenoj uporabi kod jemenskih Hutista, da bi onda u kasnijoj ruskoj borbenoj uporabi dobio oznaku Geranj-1. Riječ je o jednokratnoj borbenoj letjelici teškoj oko 135 kg, s bojnom glavom od oko 20 kg, prvenstveno upravljanoj inercijalnim te satelitskim navođenjem. Po mjerama (duljina 2,6 m, raspon krila 2,2 m) vrlo je slična bitno popularnijim letjelicama Shahed-136 – koje su malo veće (duljine 3,5 m i raspona krila 2,5 m), teže oko 240 kg, a imaju i bitno duži domet (maksimalno 2.500 km s bojnom glavom od 52 kg ili oko 1.000 km s težom bojnom glavom od oko 90 kg – za razliku od oko 900 km za Shahed-131). U ruskoj se službi iranski Shahed-136 klasificira nazivom „Geranj-2“, a te su letjelice zadnjih godina ondje doživjele i niz raznih dogradnji te unapređenja.

Tvornica Geranja u Tatarstanu učestalo je na meti ukrajinskih dalekometnih dronova

Napomenimo da su se i modeli „Geranj-1“ i „Geranj-2“ u Ukrajini viđali od listopada 2022. godine – da bi se ruska uporaba uskoro koncentrirala na sposobniji model „Shahed-136“, koji se učestalo počeo raditi u tamnim varijantama za noćna djelovanja, uz jačanje otpornosti na elektroničke protumjere postupnim dodavanjem dodatnih navigacijskih te komunikacijskih sustava, kamera za neposredno pilotsko vođenje, a nedavno i dodatnih kamera straga za izbjegavanje presretača, te raznih protuzračnih oružja za borbu protiv ukrajinskih helikoptera i aviona u funkciji protu-dronske obrane. Sve je to posebno aktualno u svjetlu nedavnih vijesti kako je obrambena suradnja Ruske Federacije i Irana nastavljena i u doba tekuće intervencije SAD-a i Irana u Izraelu, gdje treba pretpostaviti obustave proizvodnje koja je prvotno bila koncentrirana u provinciji Isfahan, da bi se sada spominjala i mogućnost ruskih isporuka masivnih količina unaprijeđenih letjelica iz ruske proizvodnje (centar Jelabuga u Tatarstanu). Naime, Rusija je krajem 2022. i početkom 2023. iz Irana navodno prvo kupila oko 6.000 gotovih letjelica, da bi onda pribavila njihove licence te proizvodnu dokumentaciju, a onda započela i vlastitu masovnu proizvodnju. Od tada pa do danas više od 45.000 takvih ruskih proizvoda moglo se viđati iznad Ukrajine, svake noći u sve većim valovima, uz najave i konstantnog povećanja ruskih proizvodnih kapaciteta. Sve je to postalo posebno bitno u svjetlu objava s društvenih mreža od srijede 4. ožujka, prema kojima su se kod luke Jebel Ali u Dubaiju pronašli ostaci kamikaza-drona Shahed-136 s vidljivim ruskim oznakama te nazivom modela „Geranj-2“ na ćirilici.

Ako se u Iranu najednom krenu pojavljivati razne ruske varijante ovih kamikaza-letjelica, to bi moglo ozbiljno zakomplicirati život svih onih prema kojima ta oružja lete. Naime, ako se krene koristiti model „Geranj-2“, onda nema nikakvoga razloga da se zaobiđe i model „Geranium“ – vizualno slična letjelica, ali jeftinija, s manjom bojnom glavom i potencijalnim senzorskim teretom, namijenjena za izviđanje te pretovarivanje protuzračne obrane protivnika. Uz to, napomenimo da se već mjesecima iz ukrajinskih izvora moglo čuti kako Ruska Federacija počinje u borbenu uporabu uvoditi i naprednije dronove tipa „Geranj-3“ na mlazni pogon – ruske verzije iranskog kamikaza-drona „Shahed-238“, predstavljenog javnosti u studenome 2023. godine – koji prema cilju lete brzinom od barem 500 km na sat, za razliku od oko 185 km na sat kod starijih letjelica „Geranj-2“. Na tom se temelju onda spominje i razvoj letjelica „Geranj-5“ kao varijante koja za osnovu uzima veću bojnu glavu i manji domet u Rusiji dorađenih dronova „Geranj-2“, pa to pakira u veće (6 m duljine i oko 5,5 m raspona krila) i teže tijelo (oko 850 kg), uz mlazni motor kineske proizvodnje te naprednije sustave vođenja i komunikacije – sve barem dijelom po uzoru na ponešto starije iranske dronove tipa Karrar.

Kako se suprotstaviti ovim bespilotnim prijetnjama?

Dok svi u Perzijskom zaljevu muku muče s iranskim kamikaza-dronovima, ima samo jedna zemlja koja se s takvim problemima suočava već godinama. Riječ je, naravno, o Ukrajini – gdje su ruski napadi prvo iranskim, a onda vlastitim dronovima po iranskom uzoru započeli krajem 2022. godine, a potom postupno eskalirali. Konačno, nad Ukrajinom se valovi raznolikih bespilotnih letjelica bilježe baš svake noći, u broju koji zadnje vrijeme ide od stotinjak pa sve do gotovo 900 letjelica na noć. Dakle, u Ukrajini se ukupno oko Irana od 28. veljače do 4. ožujka zabilježenih oko 2.210 kamikaza-dronova vidi kao normalno, i s tim se izlazi na kraj na dnevnoj bazi. Dok je i Ukrajina u prvo vrijeme za takve prijetnje koristila standardna sredstva protuzračne obrane, ondje se već davno ustanovilo da to nema ekonomskog smisla – budući da nema tolikih donatora koji bi svojim poklonima ili prodajom PZO-sredstava mogli osigurati dovoljno oružja za dugotrajno i ustrajno odbijanje takvih zračnih napada. Odgovor na taj problem s jedne su strane pružila neka starija oružna sredstva (njemački PZO-oklopnjaci tipa Gepard), pa onda brojni mobilni timovi opremljeni strojnicama i reflektorima (za djelovanje temeljem podataka iz nacionalnih sustava raznih namjenskih senzora) te razna sredstva specijaliziranog elektroničkog ratovanja. Svemu tome u zadnje se vrijeme pridružuju i posebni dronovi-presretači, koji postupno igraju i sve bitniju ulogu pri suzbijanju masovnih i iznimno redovitih ruskih napada rojevima raznih bespilotnih letjelica.

Prvi put u povijesti: britanski F-35 oborio je iranski Shahed

Da bi Ukrajina mogla pomoći zemljama Perzijskog zaljeva pod iranskim napadima, čulo se po prvi put u nedjelju 1. ožujka od britanskog premijera Keira Starmera koji je izjavio: „Mi ćemo angažirati i specijaliste iz Ukrajine koji će, zajedno s našim vlastitim specijalistima, pomoći našim partnerima iz Perzijskog zaljeva da ruše iranske dronove koji ih napadaju“. Samo dan kasnije, u ponedjeljak 2. ožujka, o tome se po prvi put očitovao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čija je prva ideja obuhvaćala prijedlog da bliskoistočni vođe koji sada trpe takve napade kamikaza-dronova iskoriste svoje dobre odnose s Rusijom („posebno ekonomske, s Putinom“) te „zatraže od Rusa jednomjesečno primirje“ (u Ukrajini) – tijekom kojeg bi onda vlasti iz Kijeva mogle „poslati svoje najbolje operatere presretača u zemlje Bliskog istoka“. Samo koji dan kasnije, kada su iranski kamikaza-dronovi nastavili naprezati protuzračne obrane zaljevskih država i raditi štetu po učestalim prolascima kroz njihove štitove – ta se čitava tema počela doživljavati i bitno ozbiljnije. Tome svjedoči i televizijska izjava Zelenskog od 3. ožujka – da bi se temeljem diplomatskih kontakata sa zaljevskim državama mogla organizirati i razmjena, budući da Ukrajini kronično nedostaje raketa PAC-3 za sustav Patriot (koje nisu korisne protiv kamikaza-dronova) i za koje bi se moglo u zamjenu dati specijalizirane dronove-presretače.

Do sada u javnosti poznati ukrajinski presretači

No, uz svijest kako se za ekonomično rješavanje napada rojevima kamikaza-dronova tipa Shahed traži specijalizirana tehnologija i operativno iskustvo – na stolu su, izgleda, i konkretni pregovori, kako sa Sjedinjenim Državama, tako i s pojedinim državama zapadne obale Perzijskog zaljeva. Pri svemu tome, nitko nije zaboravio da se tu radi o istim onim SAD-u koje zadnjih više od godinu dana grubo pritišću Ukrajinu na kompromise bliske borbenom porazu – uz istodobno zaustavljanje svake ozbiljnije vojne ili financijske pomoći, te isporuku životno bitnih oružnih sustava tek nakon što ta tehnika bude prodana preostalim zemljama NATO-a i Europske unije, namjenski za kasnije doniranje Ukrajini. U takvim okolnostima čulo se o razgovorima Zelenskog prvo s čelnicima Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara u utorak 3. ožujka, a onda i s čelnicima Jordana, Bahreina i Kuvajta u srijedu 4. ožujka. Tom se prilikom čulo od predsjednika Zelenskog: „Na razini naših skupina – ukrajinske delegacije, predstavnika Emirata i Katara i ostalih država – ustanovit ćemo kako, zajedno, možemo pružiti bolju zaštitu života. Ukrajinska ekspertiza u suprotstavljanju ‘Shahedima’ trenutno je najnaprednija na svijetu, a ti ‘Shahedi’ predstavljaju primarni izazov i u toj regiji. Jasno je zašto je toliko apela usmjereno prema Ukrajini. No, svaka se takva suradnja usmjerena prema zaštiti naših partnera može nastaviti samo ako ona ujedno ne smanjuje i naše vlastite obrambene kapacitete, ovdje u Ukrajini. Ruski rat protiv Ukrajine se nastavlja, ruski napadi se nastavljaju i zaštita ukrajinskih života ostaje naš prvi prioritet“.

Ukrajinsko Ministarstvo obrane ima rješenje protiv Shaheda

Nešto slično Zelenski je ponovio i 5. ožujka kasno poslijepodne na društvenoj mreži X, kada je izrijekom potvrdio i zahtjeve za pomoć iz SAD-a: „Zaprimili smo zahtjev iz Sjedinjenih Država za specifičnom potporom u zaštiti protiv ‘Shaheda’ u regiji Bliskog istoka. Dao sam upute da se pruže potrebna sredstva i osigura prisutnost ukrajinskih specijalista koji mogu osigurati traženu sigurnost. Ukrajina pomaže partnerima koji pomažu osigurati našu sigurnost i zaštitu života naših ljudi. Slava Ukrajini!“. Nastavljajući se na ovu objavu, agencija Reuters tijekom večeri u četvrtak 5. ožujka objavila je da su SAD i Katar u razgovorima s vlastima iz Kijeva o pribavljanju dronova-presretača, a ove rane faze pregovora vode se između pojedinih vladinih dužnosnika, a ne i predstavnika pojedinih proizvođača ove specijalizirane obrambene tehnike. Ujedno, u razgovorima se, osim samih presretača, navodno govori i o tehnologiji mreža za slušanje prilaska neprijateljskih dronova, kao i o sustavima za prekidanje njihovih komunikacijskih signala. Uz to, zadnjih se dana navodno bilježili i odlasci ukrajinske delegacije u Dohu i Abu Dhabi radi prenošenja ukrajinskih iskustava po pitanju obrane od masovnih napada kamikaza-dronova – gdje posebno mjesto Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata i ne čudi, imajući u vidu njihove dosadašnje napore u posredovanju pri razmjenama ratnih zarobljenika i povratku od Rusije otete ukrajinske djece.

Možda to sve i nije obećanje opće pomoći bez ograda, ali sve ipak zvuči kao maksimum koji može pružiti ruskom agresijom ugrožena država u petoj godini najvećeg rata nakon Drugog svjetskog rata. Tek ostaje za vidjeti kako će se idućih dana ove naznake kontakata i pregovora zaista preliti u operativnu suradnju, kako prema SAD-u, tako i prema njihovim bogatim saveznicima na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 6. ožujka 2026. pod nazivom “Dronove od 10.000 dolara skidaju rakete vrijedne 4 milijuna. Sada svi preklinju Ukrajinu za pomoć!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/iran-shahedi-iscrpljuju-pzo-zaljeva-ukrajina-nudi-presretace-15686229

Nakon više tjedana okupljanja snaga, u rano jutro subote, 28. veljače, započela je intervencija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Islamsku Republiku Iran. No, za razliku od 2024. i 2025. godine, napad nije bio izveden noću, nego u rano jutro radnog dana, na iranskom početku novog radnog tjedna. Navodno je razlog za ovakvu promjenu bilo iščekivanje znaka od izraelskih špijuna – znaka da su se iranski dužnosnici okupili na više grupnih sastanaka, koji su omogućili izvođenje barem tri paralelna pokušaja zračnih napada kojima bi se odjednom obezglavila napadnuta država. Kako izgleda, barem jedan od tih napada i postigao je svoj cilj, te se ubrzo čulo o smrti iranskog čelnika Vijeća nacionalne sigurnosti Ali Shamkhanija, ministra obrane Aziza Nasirzadeha i zapovjednika Iranske revolucionarne garde, generala Mohammeda Pakpoura. Prema prvim saznanjima, taj početak intervencije obilježilo je lansiranje barem 30 krstarećih raketa Tomahawk te izvođenje niza zračnih napada krstarećim raketama i teškim bombama za probijanje utvrda. Barem tri takva projektila pogodila su i rezidenciju iranskog čelnika, ajatolaha Alija Hameneija, za kojeg se u subotu navečer nagađalo je li preživio ili ne. Dok su vijesti o smrti ustrajno ponavljali Izraelci, a onda i Donald Trump, iranski izvori su do kasnih večernjih sati ustrajavali kako je Hamenei preživio, za razliku od svojeg zeta, kćeri, unuka i jedne od snaha – da bi onda konačno priznali njegovu smrt u ranim satima nedjelje, 1. ožujka.

Razlozi za intervenciju i njezini ciljevi

Nakon prvih vijesti o eksplozijama u Teheranu, kao prvu potvrdu početka intervencije uzima se objava izraelskog ministra obrane Israela Katza izdana iza sedam sati ujutro po hrvatskom vremenu, kojom je on potvrdio izvođenje „preemptivnog udara protiv Irana“, uz istodobno proglašenje „specijalnog i trajnog izvanrednog stanja širom čitavog teritorija Države Izrael“. Ne bi li se građanima odmah ilustrirala i ozbiljnost situacije – istodobno su svirale sirene za opću opasnost, čime je oko 8:15 po lokalnom vremenu započeo taj ratni dan u Izraelu. Samo petnaestak minuta kasnije i iz iranskih izvora počele su pristizati vijesti o eksplozijama oko Teherana, a čulo se i o zatvaranju zračnog prostora kako nad Iranom, tako i nad Izraelom.

Ubrzo je na društvenim mrežama osvanula i videosnimka američkog predsjednika Donalda Trumpa, iz njegova „izdvojenog zapovjednog mjesta“ u ljetovalištu Mar-a-Lago, gdje su predsjedniku vojne informacije osobno dostavili američki ministar obrane Pete Hegseth i načelnik Združenog stožera, general Dan Caine. U snimci, oko 8 minuta dugog govora, Trump objašnjava razloge i motive „velikih borbenih operacija u Iranu“ – (1) zaštita američkih građana, kroz eliminiranje neposrednih prijetnji iranskog režima sastavljenog od „groznih ljudi“, koji (2) ugrožava i američke vojnike, njihove baze te saveznike širom svijeta (nabrajanje napada na marince u Bejrutu 1983. godine, ali i napada na USS Cole u listopadu 2000. godine, koji se standardno pripisuje organizaciji Al-Qaida). Ujedno su Iranci i (3) naoružavali „terorističke milicije“, uz pobrajanje organizacija koje ratuju s Izraelom, te (4) masovno ubijali i „desetine tisuća vlastitih građana“. Trump je zaključio i kako (5) Iran „nikad ne može imati nuklearno oružje“ – ponovivši ipak i da je u lipnju 2025. godine „kompletno uništen njihov nuklearni program“, da bi se sada krenulo protiv obnove takvih sposobnosti. Sjedinjene Države su, po Trumpu, višekratno pregovarale (iako zbog rata neće biti ništa od tehničkih razgovora zakazanih za ponedjeljak, 2. ožujka, u Beču) – a Iran je (6) „odbio sve prilike da se odrekne nuklearnih ambicija“, što SAD više nisu mogle podnositi. Ujedno je spomenuo i (7) iranski nastavak razvoja raketa dugog dometa, koje „sada prijete našim vrlo dobrim prijateljima i saveznicima u Europi, našim trupama stacioniranim u inozemstvu, a uskoro bi mogle dostići i same SAD“.

Nakon takvog nabrajanja svih mogućih razloga za intervenciju, Donald Trump je nastavio i jednako općenito pobrajati konkretnije ciljeve napada. Zato je najavio (1) „totalno brisanje“ iranskih raketa i raketne industrije, (2) uništenje njihove Ratne mornarice te (3) osiguravanje da njihove regionalne marionete više ne budu u stanju destabilizirati regiju i svijet te napadati američke snage (spominjući iranske improvizirane eksplozivne naprave kao ugrozu na cestama, ali opet i onemogućavanje stjecanja nuklearnog naoružanja, kao da to dvoje ima ikakve veze). Time bi iranski režim trebao naučiti da ne izaziva „snagu i moć američkih Oružanih snaga“, makar to koštalo i ljudskih žrtava. Time je Trump otvorio i perspektivu duljeg rata s većim američkim žrtvama – ujedno prijeteći i pripadnicima Iranske revolucionarne garde, vojske i policije, koji bi trebali položiti oružje (pa od nekog dobiti „potpunu amnestiju“) ili se suočiti sa „sigurnom smrću“. Ujedno je Trump pozvao i iranske građane da pričekaju kraj bombardiranja, ne bi li onda „preuzeli državu“ nakon dolaska „trenutka njihove slobode“ – kao jedinstvene, generacijske prilike koju im on daje, za razliku od svih dosadašnjih američkih predsjednika. Svime time ujedno je potvrđena i činjenica kako SAD zapravo nemaju nikakav vlastiti plan za Iran, nego se nastoje ograničiti na udare iz daljine, dok bi se sami Iranci trebali nekako riješiti kompletnih snaga svojeg opresivnog režima. Naravno, istodobno bi se valjda trebalo tiho prijeći preko činjenice da je tu opći rat započeo „mirotvorac“ Donald Trump, skupljajući tim zračnim ratovanjem još koju „recku“ za neku buduću Nobelovu nagradu za mir. Nešto slično uskoro se čulo i od izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji se, doduše, umjesto svim iranskim građanima zajedno, posebno obratio Perzijancima, Kurdima, Azerima, Balučima te Arapima iz Kuzestana (Ahwazi) – koje izraelske obavještajne službe navodno sve pokušavaju dodatno ujediniti u oporbi aktualnim vlastima.

Napadi SAD-a i Izraela

Iako se prvo vrijeme čulo o pogađanju ciljeva u pet iranskih gradova (Isfahan, Qom, Karaj, Kermanshah i Teheran), tijekom prvoga dana se pokazalo kako je lepeza ciljeva zapravo bila bitno šira. Dok su SAD navodno u prvih 12 sati borbenih djelovanja izvele gotovo 900 borbenih udara, Izraelci su poslijepodne objavili da je njihovih oko 200 borbenih letjelica gađalo barem 500 raznih ciljeva – što je najveća zračna operacija u povijesti izraelskog Ratnog zrakoplovstva. Pri tome treba napomenuti kako čitava intervencija SAD-a i Izraela nije provedena pod ikakvim mandatom Organizacije Ujedinjenih naroda, a niti uz izričitu dozvolu američkog Kongresa (čiji su čelnici, navodno, tek tijekom dana ugrubo upoznati s razvojem već tekuće operacije). Dok su se Izraelci prvo koncentrirali na dekapitaciju iranskog vodstva, a onda eliminiranje protuzračne obrane, navodno su SAD fokus stavile na protuzračnu obranu, a onda i napade na razne fortificirane ciljeve širom Irana (kao ukopano zapovjedno mjesto Revolucionarne garde u Damavandu, tvornicu raketne tehnike u Tabrizu, okolicu nuklearnog reaktora Bushehr te skladišta streljiva u mjestu Zanjan). Uz to, posebno se bitnim pokazalo i izvođenje zračnih udara na iranske raketne sustave, radarske komplekse i postaje za lansiranje bespilotnih letjelica – što je prvog dana, izgleda, dovelo do određenog slabljenja ukupne koordinacije iranskog odgovora (uz ustrajno lansiranje oružja na otprije definirane ciljeve, ali rastegnuto i postupno, a ne u većim, koordiniranim valovima).

Uz jutarnje zračne udare SAD-a i Izraela, uskoro se počelo čuti i o djelovanjima zapadnih bespilotnih letjelica – kako američkih izviđačkih te borbenih (MQ-9A Reaper, ali navodno i modela LUCAS, temeljenog na ruskim primjercima originalno iranskih kamikaza-dronova Shaheed), tako i izraelskih Heron, Eitan i Hermes 900, pretežito na sjeverozapadu Irana. Ove su vijesti u specijaliziranoj javnosti tumačene kao znak dotadašnjeg slabljenja iranske protuzračne obrane – bilo ranijim djelovanjima u lipnju 2025. ili tijekom prvih sati subote, 28. veljače 2026. godine. U rano poslijepodne čulo se i o napadima na grad Shiraz te o štetama na iranskom naftnom terminalu na otoku Kharg, preko kojeg u svijet ide od 80 do 90 posto iranskog izvoza nafte. Kasnije su spominjani i veliki napadi na industrijsku zonu iranskog grada Isfahana. Tijekom subote, 28. veljače, iz američkih vojnih izvora čulo se kako je načelni plan navodno izvoditi po dan ili dva jakih udara, pa onda u pauzama izvidjeti iransku spremnost na pregovore ili popuštanja, prije potencijalnog nastavljanja borbenih udara.

Uzvrat Irana u regiji

Djelovanje koje su Izraelci u subotu, 28. veljače, nazvali „Lavlja rika“ (kasnije „Ričući lav“), a Amerikanci operacijom „Epski bijes“, nije ostalo bez odgovora, budući da su Iranci uskoro krenuli izvoditi brojne vlastite napade. Prema navodima iranske Revolucionarne garde, Iran je u prvom danu borbi navodno ispalio barem 300 raznih raketa, uz još i velik broj raznih kamikaza-dronova, a na meti iranske operacije „Istinsko obećanje 4“ jednako se našao državni prostor Izraela, kao i niz vojnih baza Sjedinjenih Država u državama nedaleko Irana. Tako su na meti bili Jordan, Kuvajt, Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali i kurdski dijelovi Iraka, pa, izgleda, rubno i Oman – koji se nadao izbjeći borbe kao dosadašnji posrednik u diplomatskim pregovorima SAD-a i Irana. Konkretno, u Bahreinu se prvotno gađalo zračnu bazu al-Juffair i zapovjedništvo 5. flote SAD-a; u Kataru zrakoplovnu bazu al-Udeid; u Kuvajtu bazu Arifjan, zrakoplovne baze Ahmad al-Jaber, Ali al-Salem te Mubarak i pomorsku bazu Mohammed al-Ahmad; u Ujedinjenim Emiratima luku Jebel Ali i zrakoplovne baze al-Dhafra i Fujairah; u Saudijskoj Arabiji zrakoplovnu bazu Princ Sultan te baze Tabuk i Khamis Mushait, kao i zapadnu bazu u gradu Jeddah; u Jordanu zrakoplovnu bazu Muwaffaq Salti; te konačno i američku bazu u Erbilu, u iračkom Kurdistanu. Ukupno se do večeri spominjalo iranske napade na 14 američkih baza u raznim zemljama regije. Posebno se tu isticao pogodak kamikaza-dronom Shaheed u neimenovani američki radarski ili komunikacijski sustav na prostoru pomorskog zapovjedništva u Manami u Bahreinu (Naval Support Activity – NSA), te uništenje strateški bitnog radara dugog dometa za rano upozoravanje AN/FPS-132 Block 5 SSPARS u Kataru. Ujedno se do kraja dana u medijima krenulo spominjati i da su razni američki vojni objekti, iako uvelike ispražnjeni i evakuirani, pod iranskim napadima postupno ostajali bez protuzračnog naoružanja – što je tumačeno lošim američkim pripremama za dulja ratna djelovanja.

Djevojačka škola Shajareh Tayyebeh

No, do podneva, 28. veljače, već se bilježio i niz pogodaka u civilne ciljeve. Dok se za Sjedinjene Države navodile brojne žrtve u djevojačkoj školi Shajareh Tayyebeh u mjestu Minab na jugu države, za Iran su se spominjali razni pogoci po mjestima na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva. Ukupno gledano, Katar se navodno dobro branio, a Bahrein je tijekom dana svjedočio sve učestalijim pogocima kamikaza-dronova u stambene zgrade. Sama obustava prometa na međunarodnom aerodromu Dubai dovela je do obustave 280 letova i kašnjenja njih 250, a ukupno zatvaranje zračnog prometa u ovoj široj ratnoj zoni zaustavilo je dnevni promet preko 3.500 aviona. No, sve te iznimno skupe mjere pokazale su se kao jasno opravdane kada su iranski kamikaza-dronovi pogodili prvo međunarodni aerodrom u Kuvajtu, a onda i onaj u Dubaiju. No, grad Dubai u Ujedinjenim Arapskim Emiratima bilježio je i duži niz daljnjih pogodaka u civilnu infrastrukturu (po šetnicama, stambenim četvrtima na umjetnim otocima Palm Jumeirah, te konačno i u zgradu svjetski poznatog hotela Burj Al Arab kao i kompleks golemog nebodera Burj Khalifa). Ipak, Ujedinjeni Arapski Emirati do večeri su objavili ukupnu detekciju barem 137 raketa (132 srušene, a još 5 palo je u more) i 209 kamikaza-dronova (195 presretnuto, 14 pogodilo). Sve je to do kasnog poslijepodneva dovelo i do izjava Saudijske Arabije o širokoj obrambenoj pomoći susjedima, iako ujedno nije postalo jasno misle li sve te zemlje ujedno napustiti formalnu ratnu suzdržanost prema Iranu, dok istodobno pružaju infrastrukturnu podršku američkim borbenim aktivnostima. Uz nastavak napada SAD-a i Izraela, tijekom večeri su se nastavili i iranski raketni napadi na Izrael. Do ponoći su se vidjeli požari izazvani eksplozijama u Tel Avivu, ali i navodne posljedice oštećenja najvećeg izraelskog postrojenja za desalinizaciju vode Sorek, smještenog oko 6 km južno od Tel Aviva. Ukupno gledano, nakon prvog vala iranskih zračnih protunapada oko 13 sati, te drugog vala oko 17 sati, početkom nedjelje, 1. ožujka, spominjao se još i treći, a onda i četvrti val iranskih zračnih protunapada u okviru operacije „Istinsko obećanje 4“ – baš kao i s time povezan niz brojnih proglašenja zračnih opasnosti u Izraelu.

US CENTCOM je demantirao pogotke na USS Abraham Lincoln

Što se tiče mornaričkih gubitaka, usprkos brojnim nagađanjima o iranskom pokušaju nekakvog vala zračnih napada na američku skupinu nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) u Arapskom moru kod obala Omana, prvog dana do toga nije došlo, kao ni do vidljivih prijetnji skupini nosača USS Gerald R. Ford (CVN-78). Riječ je o borbenoj skupini koja je u Mediteran ušla 20. veljače, da bi 26. veljače napustila Kretu i dan kasnije stigla pred Haifu u Izraelu (gdje je onda u subotu, 28. veljače, prešla u fazu borbenih djelovanja te nestala s vida šire javnosti).

Nakon prvih vijesti o napadima SAD-a i Izraela na iransku luku Chabahar te pomorsku bazu Revolucionarne garde Asaluyeh u Perzijskom zaljevu, ubrzo se u subotu, 28. veljače, prvo čulo o teškim oštećenjima iranske fregate klase Alvand (plovila IRIS Alvand (71) ili IRIS Alborz (72)) na vezu u iranskoj mornaričkoj bazi Konarak, te luke Bandar Abbas – gdje je, navodno uz oštećenja nedalekih radara, potopljena i fregata IRIS Jamaran (76) iz domaće klase Mowj. Nasuprot tome, do kraja dana su u javnost stigle i snimke raketnog pogotka u jedno od američkih logističkih plovila na vezu pred Tel Avivom, u sklopu navodnog iranskog posebnog gađanja vojnih brodova vezanih pred izraelskim obalama. Jednako tako, tijekom dana bile su vidljive i snimke sa zapadne obale Perzijskog zaljeva, gdje su se u plamenu vidjele pojedine morske platforme (ranije, navodno, evakuirane helikopterima). Slično se provela i velika kontejnerska luka Jebel Ali u Dubaiju – gdje je navodnih pet eksplozija za promet zatvorilo jednu od najprometnijih transportnih točaka na svijetu, kroz koju godišnje prođe preko 7.000 velikih teretnih plovila (noseći, među ostalim, opskrbu za Ratnu mornaricu SAD-a i Izrael).

Zatvaranje Hormuza i efekti tog radikalnog poteza

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca – mali prolaz za veliki promet

Oko 16 sati, 28. veljače, po prvi put se čulo o iranskom zatvaranju za brodski promet strateški bitnog morskog tjesnaca Hormuz, kroz kojeg svakodnevno teče oko 20 posto svjetskog izvoza nafte te 35 posto svjetskog izvoza LNG-a (uključujući kompletnu masivnu proizvodnju Katara). Dok tek 6 posto tako transportirane nafte ide u Europu, a oko 84 posto nafte odlazi u Aziju, posebne štete bi tu mogla trpjeti Kina – koja, navodno, uvozi oko 5 milijuna barela dnevno (90 posto ukupnog iranskog izvoza). No, za razliku od prometa energenata, bitno se manje spominje kako kroz Hormuz u zonu Perzijskog zaljeva dolazi preko 90 posto hrane za tamošnje države, čije će zaustavljanje postupno imati i vrlo praktične posljedice za lokalno stanovništvo te tamošnju prehrambenu industriju.

Razni međunarodni brodovi prvo su na blokadu bili upozoreni klasičnom radiovezom, a konkretna obustava se polagano uspostavljala idućih više sati. Iako je time Iran počeo blokadu Hormuza, treba napomenuti kako se ubrzo nakon toga čulo i da Ratna mornarica SAD-a ondje ne može garantirati sigurnost brodova – čime je onda ta blokada postala i bitno manje dvojbena. Spomenute mjere vrlo su brzo dovele do skoka svjetskih cijena nafte za oko 12 posto, uz potencijalna daljnja poskupljenja u danima koji dolaze. No, dok se tek procjenjuje puni učinak ovih događanja, velikim ekonomskim štetama lako bi mogla doprinijeti i navodna blokada ulaska u Crveno more (a time i pristupa Sueskom kanalu), koju su za sva plovila, navodno, tijekom poslijepodneva subote, 28. veljače, proglasili Iranu skloni Huti borci iz Jemena.