Retoričkim prepucavanjem hrvatskog predsjednika i premijera pitanje opremljenosti hrvatskih višenamjenskih lovaca Rafale ponovno je ušlo u medijsku špicu. Štoviše, tema je spuštena na razinu hrvatsko-srpskih rasprava od kojih u posljednje vrijeme gore blogovi i društvene mreže. Pitanje je – čiji je Rafale bolji, hrvatski ili srpski, i tko je s tom nabavom bolje financijski prošao?

Upotpunjena eskadrila hrvatskih borbenih aviona Rafale (Photo: Antonio Prlenda)

Samo po sebi, rasprave i nemaju previše smisla kad prvi od tri srbijanska dvosjedna Rafalea i devet jednosjednih po ugovoru stiže tek 2028. godine, a preostali do 2030. godine. A slično kao i u hrvatskom slučaju, nitko ne zna što u ugovoru zapravo piše za opremu i naoružanje naručenih aparata.

Kupnjom 10 modernih jednosjednih višenamjenskih borbenih aviona Rafale EC i dva dvosjeda Rafale DC Hrvatska je zadržala svoju sposobnost zaštite i nadzora svog zračnog prostora lovačkim zrakoplovstvom (air policing), kojeg ponovno provodi od Nove godine, ojačala sustav nacionalne sigurnosti te postala spremnija ispunjavati obaveze u okviru kolektivne obrane NATO saveza, čijeg je punopravni član. Pa zašto bi onda Hrvatska uopće marila kako se i čime naoružava Srbija?

Vojna ravnoteža

Tvrdnja da OS RH i Vojska Srbije „nisu u istoj kategoriji“ tu se ne pokazuje osobito bitnom. Jer Hrvatska ne može birati svoje susjede. Srbija će uvijek biti tu, a kronični je izvoznik nestabilnosti u čitavoj regiji. Barem dok joj je na čelu konfliktni predsjednik Vučić. Ubrzano moderniziranje i naoružavanje Srbije Vučić na svojim učestalim većim ili manjim vojnim paradama prečesto prati negativnom retorikom prema Hrvatskoj.

Pred samu Novu godinu Vučić je najavio daljnje naoružavanje pravdajući to „okruženjem u kojem se Srbija nalazi“ te da se „ne smije isključiti mogućnost napada na teritorij Srbije i srpski narod“, ponovno aludirajući na sporazum o obrambenoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova. Pri tome, zanemaruje da slične sporazume sa zemljama oko Hrvatske ima i Srbija. Nešto kasnije, usred susjedne Bosne i Hercegovine, izjavio je da “svi u regiji vode hajku protiv Srbije“, ističući da Beograd “dobro razumije vojni savez Zagreba, Prištine i Tirane“, ali i, kako je naveo, “neistine u Sarajevu i Podgorici“. Pri tome se pohvalio kako je Srbija druga zemlja u svijetu po brzini razvoja svoje vojne vatrene moći. Najavio je tada u Trebinju i da će Srbija „za manje od dvije godine udvostručiti svoje kapacitete“.

Trajan mir se stvara suradnjom. Ali još od napada Putina na Ukrajinu, svima realnima jasno je da je došlo takvo doba da možeš računati da nešto imaš samo ukoliko si spreman to i oružano braniti. Možemo biti miroljubivi koliko hoćemo, ali u slučaju kakva napada – ne možemo se braniti cvijećem. Za zemlju koja ima obalu kakvu ima Hrvatska to vrijedi još i više. Budi jak i sposoban braniti se, pa će ti i putovi suradnje biti još više otvoreni!

Rafale CRO – Dassaultov izložak na izložbi ASDA 2025 (Photo: OBRIS)

Članstvo u NATO-u tu olakšava, ali ne rješava stvar. U situaciji kad američki predsjednik Trump ozbiljno potkopava same temelje NATO saveza, a po zgradama srpskih gradova već odavno se brižljivo održavaju veliki grafiti sa sloganom „Kad se vojska na Kosovo vrati“, nitko pametan ne bi smio biti bezbrižan i isključivati svaku mogućnost u regiji.

Naravno da se ovakvom utrkom u naoružanju dolazi u situaciju koja se u akademskoj teoriji naziva „sigurnosnom dilemom“ – gdje se strahom jednih od drugih gomila oružje, pa se u regiji stvara, zapravo, manje sigurnosti. Rješenje bi se moglo pronaći u osuvremenjivanju regionalnog sustava kontrole vojne ravnoteže i mjerama za izgradnju povjerenja. Međutim, postojeći Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja opasno zastarijeva, jer ne prati razvoj i naoružavanje sve raširenijih besposadnih sustava. Ali za njegovo osuvremenjivanje potrebna je volja svih uključenih aktera.

Iako su besposadni naoružani sustavi sve važniji, vrh koplja svake oružane sile, svojim utjecajem u zraku, moru, tlu i elektromagnetskom spektru, i dalje predstavljaju mlazni lovački avioni. Bez obzira što sami po sebi ne garantiraju sigurnost i nedodirljivost neke zemlje, zaostajanje u razvoju višenamjenskog lovačkog zrakoplovstva može imati teške posljedice na spremnost oružanih snaga. Pri tome, pogrešno je postavljati pitanje koliko se za te novce može podići škola i bolnica. Ne, potrebne su i škole i bolnice i učinkovita vojska koja će pružati obranu građanima. Umijeće je napraviti dobru i priuštivu kombinaciju s kojom se sredstva neće odlijevati na korupciju. Jer tko ne hrani svoju vojsku, hranit će tuđu. A onda ni bolnice niti škole neće više biti tvoje.

U mandatu Zorana Milanovića kao premijera remontirani su MiG-ovi u Ukrajini (Photo: Jadranko Ećimović)

Hrvatska je svoje lovačko zrakoplovstvo sačuvala kakvim takvim (tada jedinim mogućim) remontnom starih lovaca MiG-21 u Ukrajini. Poslije se izgubilo vrijeme neuspjelom nabavom izraelskih rabljenih lovaca F-16 Barak. Odabrani su rabljeni francuski Rafalei, jer se u tom trenutku ocijenilo da su najpriuštivija brza opcija (dugoročnu financijsku vrijednost ukupnog posla tek ćemo vidjeti). Slično poslu nabave američkih izviđačko-jurišnih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior (što je deal Milanovićeve vlade), iz francuskih su aktivnih eskadrila nabavljeni odlični višenamjenski avioni Rafale u tada aktualnom standardu F3-R.

Hrvatska je relativno jeftino kupila rabljene Rafale – 12 aviona skupa sa simulatorom, osnovnim paketom naoružanja i pratećim paketom za održavanjem koštalo je nešto više od milijardu eura. Međutim, niska cijena negativno se odrazila na opremu i mogućnosti ovih aviona. Prema onome što se može vidjeti izvana, na samom avionu, za postizanje svih mogućnosti koje nudi podvarijanta F3-R, Hrvatska će morati nabaviti još neke sustave koje sada taj avion nema. Može se vidjeti da mu još nedostaje infra-crveni senzor za toplinsko detektiranje ciljeve OSF te se bez toga mora oslanjati samo na svoj radar. Time lakše otkriva i svoju prisutnost protivničkim zrakoplovima. Također, na repu mu se ne vidi da ima senzor DDM za detektiranje protivničke rakete. To će za Hrvatsku zahtijevati dodatna ulaganja.

Standard F4

Aparati koje ima Hrvatska mogu se opremiti i dalje od razine F3-R. Mogu do najnovije podvarijante F4.1. Odnedavno svi Rafalei s proizvodnih traka silaze u tom naprednijem standardu. Takve je naručila i Srbija, uoči samog dolaska prvih Rafalea u Hrvatsku. Prije svega se tu radi o softverskim poboljšanjima, nešto većim bočnim ekranima u kokpitu, boljih sposobnosti za „umreženo“ elektroničko ratovanje, mogućnostima za još naprednije naoružanje poput raketa zrak-zrak MICA-NG i većih vođenih bombi AASM 1000 te uvođenju francuske kacige s nišanskim prikaznikom Scorpion preko jednog oka pilota. Takvim ciljnikom na kacigi pilot može usmjeravati svoje naoružanje pokretom glave prema željenom cilju. Novi Rafalei F4 sada se proizvode s poboljšanim radarom RBE-2, koji ima napredniju antenu s aktivnim elektroničkim skeniranjem (AESA), za razliku od standarda F3-R, koji ima takve radare s antenom AESA, ali još uvijek i sa starijom antenom s pasivnim skeniranjem (PESA).

Još uvijek se ne zna kako će biti opremljeni modernizirani hrvatski Rafalei (Photo: OBRIS)

Službeno se ne objavljuje kakva će sve poboljšanja dobiti hrvatski Rafalei. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH) priopćilo je tek da će se ovom nadogradnjom dodatno povećati borbene sposobnosti hrvatskih aviona Rafale F3-R, unaprijediti vatrena moć, poboljšati senzore za prikupljanje i obradu podataka te povećati razinu samozaštite i preživljavanja aviona Rafale u uvjetima suvremenog zračnog ratovanja. Sve kako bi HRZ-ovi Rafalei bili operativno relevantni u narednih 30 i više godina.

Novoimenovani zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Krešimir Ražov, inače pilot helikoptera Kiowa Warrior, u prigodnom intervjuu za Hrvatski vojnik istaknuo je da avion Rafale kao platforma ima velik potencijal za nove sustave i sposobnosti.

„Želimo u avionima razvijati i nadograđivati sustave koji će nam u budućnosti omogućiti još bolje uvezivanje s drugim platformama. A sve to kako bi i nova ulaganja sada u jako sofisticirane sustave za kopnenu vojsku i ratnu mornaricu mogli još bolje integrirati, primjerice na području komunikacijsko-informacijske domene, podatkovnih linkova itd. Tako ćemo moći još učinkovitije podupirati operacije kopnene vojske i ratne mornarice. Modernizacija zrakoplova odvijat će se u Francuskoj i Hrvatskoj u segmentima, po određenoj dinamici koja treba biti ugovorena,“

rekao je Ražov za Hrvatski vojnik.

Ministar o radarima

Sam ministar obrane Ivan Anušić, tijekom 2025. godine se u Francuskoj sastao s tvrtkama s kojima se radi na usavršavanju i modernizaciji Rafalea, a to su Safran, Thales, MBDA i sam Dassault. Na zrakoplovnom sajmu Le Bourget kod Pariza, sredinom godine je izjavio:

„Modernizacija je nešto što smo dogovorili na našem prvom sastanku u Parizu i sadašnjem drugom sastanku gdje ćemo to potvrditi… Govorimo prvenstveno o novom radarskom sustavu koju nove generacije Rafalea imaju i koji se može naravno staviti i koristiti u našim Rafaleima,“

konstatirao je Anušić.

Time je hrvatski ministar neizravno potvrdio i izvješća iz francuskog parlamenta prema kojima su rabljeni Rafalei F3-R Hrvatskoj isporučeni s radarima pasivne antene PESA pa bi se sada modernizirali s aktivnom antenom AESA. Takvi radari omogućuju i punu sposobnost supermodernih dalekometnih raketa zrak-zrak Meteor, za koje se još uvijek službeno ne zna hoće li biti na raspolaganju Hrvatskoj. Nešto određeniji je bio brigadni general Davor Tretinjak iz Uprave za naoružavanje.

„Naši su Rafalei opremljeni raketama zrak-zrak MICA. Ali u međuvremenu su se pojavile nove rakete MICA-NG, dvostruko većeg dometa. I naravno da ćemo mi sada dizati naš Rafale i na taj dio,“

rekao je za hrvatsku TV Nova general Tretinjak.

Autor: Goran Sudar

Za očekivati je da će hrvatski Rafalei biti opremljeni TV/laserskim i IC senzorom OSF, punim sposobnostima sustava za elektroničko ratovanje SPECTRA s novim detektorom približavanja protivničke rakete DDM-NG. Nepoznato je još znači li to i opremanje podvjesnim nišanskim sustavom TALIOS i kacigama s prikaznikom Scorpion, što bi svakako trebalo.

Još uvijek se ne zna ni kada će modernizacija zapravo otpočeti. Jer 8. prosinca u Parizu Hrvatska je potpisala tek Pismo namjere o nadogradnji svojih 12 aviona Rafale sa standarda Rafale F3-R na dodatne sposobnosti standarda Rafale F4.

Kao članici Europske unije, za Hrvatsku je povoljno što bi mogla iskoristiti nešto od europskog projekta SAFE te bi joj trebalo biti lakše iznaći sredstva za dodatno opremanje. Ta su sredstva dostupnija ukoliko jedna članica EU isto traži zajedno s nekom drugom članicom. Možemo pretpostaviti ili se upitati – Da li hrvatska vlada u ovome trenutku možda čeka hoće li u okviru projekta SAFE, svoje modernizacije Rafalea F3-R raditi Grčka, ili možda i sama Francuska? Kako god, iz izjave ministra Anušića može se zaključiti da bi sve moglo biti gotovo do 2028. godine.

„Prve isporuke vojnih kamiona Tatra očekuju se već krajem ove 2025. godine, dok bi protudronski sustavi trebali stići vrlo brzo. Haubice i Leopardi također bi trebali doći prije 2028., a do te bi godine trebala biti završena isporuka i HIMARS-a te dodatnih helikoptera Black Hawk. Hrvatska vojska će do 2028. biti potpuno opremljena tim sustavima. A uz ove najzvučnije nabave, tu su i brojni drugi projekti, uključujući podizanje spremnosti Rafalea na razinu F4,“

ustvrdio je Anušić za Hrvatski radio.

Sudeći po tome, potpuno dizanje hrvatskih lovaca Rafale na standard F4.1 moglo bi se kompletirati upravo do isporuke prvog Rafalea za Srbiju.

Jednosjedni Rafale EC ispred hangara za dežurni borbeni dvojac (Photo: Jadranko Ećimović)

Nedvojbeno je da su novi aparati u startu bolji od rabljenih. Prema službenim francuskim podacima od prije par godina, ispravnost lovaca Rafale u francuskom ratnom zrakoplovstvu iznosi 55 posto, a u francuskom mornaričkom zrakoplovstvu oko 61 posto. Sada francuske zračne snage dobivaju nove avione, a 24 rabljena prodali su Grčkoj i Hrvatskoj pa je taj postotak sada možda nešto malo viši. Ali ako uzmemo da bi Hrvatska sa svojih 12 rabljenih aparata imala ispravnost od 60 posto, ispada da će nam od toga na raspolaganju biti sedam aviona. Budući da po NATO standardu u stalnom neprekidnom borbenom dežurstvu treba biti jedan par aviona, uz još jedan rezervni avion, za obuku i trenažu ostaju četiri aviona, što je minimum za neko kvalitetno razvijanje sposobnosti. Doduše, u tome hoće pomoći simulator letenja za potpune misije Rafalea, kojeg je Hrvatska kupila zajedno s avionima.

Zemlja koja kupi nove aparate taj stupanj ispravnosti trebala bi imati nešto veći, pa bi Srbija u počecima trebala imati ispravnim koji avion više. Iako i ta krivulja ispravnosti kod novih aviona nije uvijek postojana. To ovisi i za kakve će se aranžmane održavanja aviona odlučiti Srbija. Veliko je pitanje kako će biti opremljeni srbijanski Rafalei po naprednijem standardu F4. Izvozne varijante ovog lovca uvijek ovise od toga koliko od te sve opreme zemlja kupac za sebe može priuštiti, što zahtjeva dodatna financijska sredstva. Srbija za svoje nove treba dati barem 2,7 milijardi eura.

Kupac uz avione kupuje i kriptiranu opremu, poput kripto modula za održavanje veze, raspoznavanje svojih od tuđih zrakoplova (IFF) i slično. A za to je sigurno da će zemlja koja je u NATO-u lakše doći do takve opreme nego ona koja nije. Srbija je ipak nabavila francuski IFF za svoje modernizirane lovce MiG-29SM+… Dodatno naoružanje, posebna je stavka. A tu svi prvo pomisle na izvrsnu europsku dalekometnu raketu zrak-zrak Meteor.

Politički uvjeti za Srbiju

U samoj Srbiji promatrači gotovo da i ne obraćaju pažnju na pitanje mogućih političkih uvjeta prodaje Rafalea, kako francuski predsjednik Macron vidi Srbiju i regiju, i hoće li nešto politički tražiti od Srbije kao uvjet isporuke i opremanja Rafalea. Francuski ministar za Europu nedavno je u Zagrebu potvrdio da Francuska i ostali partneri u EU i NATO-u dijele strateški interes da se regija, a osobito Srbija, postupno oslobađa ovisnosti o Rusiji i jača svoje veze sa zapadnim državama. Po svoj prilici, ako Srbija jednog dana prizna Kosovo i odrekne se Rusije u korist EU i Zapada, EU bi joj valjda sve oprostila i omogućila nabavu svega što želi od Zapada, samo je pitanje novca.

Rafale iz sastava francuskih Zračnih snaga (Régiment de Chasse 2/30 Normandie-Niemen) na Plesu (Photo: OBRIS)

Pri prvom ugovaranju kupnje Rafalea, 9. travnja 2024. godine u Parizu, Macron je javno naglasio kako je važno da Srbija nastavi s konkretizacijom svojeg izabranog puta ka članstvu u EU, usklađujući stavove s EU. Na tom putu, spomenuo je važnost liberalizacije medija, te ispunjenja obaveze po pitanju odnosa s Kosovom. Posebno je istaknuo kako mu je važno „da sudionici napada u Banjskoj (na Kosovu) budu privedeni pravdi“, kao i privrženost jedinstvu Bosne i Hercegovine. Do sada ništa od toga nismo vidjeli. A pri potpisivanju ugovora, pet mjeseci kasnije u Beogradu, pred novinarima nije bilo ni riječi o tome. Ostaje za nagađati što je sve izgovoreno iza zatvorenih vrata. Francuska je odbila isporučiti Rusiji naručene desantne bodove klase „Mistral“ kad su nastupile europske sankcije Rusiji. No, teško je povjerovati da bi se tako nešto drastično moglo dogoditi i Srbiji s Rafaleima.

Međutim, kako god bili opremljeni hrvatski i srpski Rafalei, ključno je pitanje obuke i naleta pilota. Jer avion ne leti sam. Pilot i avion jedinstven su sustav. Nabava Rafalea može se pokazati i pravim fijaskom ukoliko se ne bude izdvajalo dovoljno sredstava za održavanje i operativno djelovanje Rafalea. Da bi se potpuno iskoristile mogućnosti lovaca Rafale, piloti će morati imati nalet od 180 sati godišnje, ili barem od 150 sati. I u Hrvatskoj i u Srbiji do sada su imali barem upola manje. Za početak, prvi hrvatski piloti Rafalea u Francuskoj su naletjeli izvrsnih 200 sati naleta. Na zagrebačkom Plesu leti se stalno. 191. eskadrila lovačkih aviona HRZ-a svojim Rafaleima često ima i po dva izlaza dnevno, ujutro i poslijepodne, a ponekad i imaju i treći noćni let. Dogodio se prošloga tjedna i medijski eksponirani problem sa stajnim trapom, ali je pilot situaciju riješio po proceduri, bez ikakvih problema. Sve u svemu, dok Srbija i dođe u poziciju da dobije prvi primjerak Rafalea i počne svoju obuku, hrvatski će piloti već dobrano ovladat tehnologijom i sve imat u malom prstu. Za postizanje pune operativne sposobnosti sa svime što ovaj avion nudi trebat će nekoliko godina, ali i da omjer pilota i aviona u eskadrili bude veći od 1:1, što nije jednostavno niti jeftino.

Taktička upotreba

Tu dolazimo do pitanja taktičke upotrebe aviona. Ona uveliko ovisi od realistične obuke i trenaže, ali i od korištenja svjetskih iskustava i shvaćanja zračne borbe. Prošlogodišnji sukob Indije i Pakistana je to pokazao u praksi, pri čemu su Pakistanci svojim kineskim lovcima J-10C i dalekometnom raketom PL-15 postigli barem jedno potvrđeno obaranje indijskoga lovca Rafale BS. To ne znači da je kineski J-10C bolji avion od Rafalea, kao ni da je PL-15 bolja raketa od Meteora. Jer Pakistanci nisu uspjeli spriječiti Rafale da lansiraju svoje rakete SCALP i HAMMER i pogode ciljeve u Pakistanu. Uspjeli su tek kazniti jednog od njih. No Pakistan je ipak demonstrirao od čega sve ovisi zračno ratovanje danas. Uspješno su objedinili pravovremenu informaciju s različitih radara i senzora na tlu, letećih radara u zraku i izviđačkih satelita, i protuelektroničko djelovanje, te stvorili „ubojni lanac“ (tzv. kill chain), tako da J-10C koji lansira raketu dobije radarsku sliku o protivničkim Rafaleima s drugog zrakoplova, lansira rakete na ciljeve, dalje vođenje raketa preuzme leteći radar, dok ova u terminalnoj fazi ne zahvati sam Rafalea, koji vjerojatno nije ni znao što ga je snašlo. To se danas zove suradnička ili kooperativna borba (collaborative combat). U takvoj borbi će biti uspješan samo onaj koji je dobro razumije i ima sva potrebna sredstva pravovremenog objedinjavanja rada više borbenih platformi u „umreženom ratovanju“ (net-centric warfare). I pripremati se za nju kroz realističnu obuku, iskorištavajući na najbolji način lanac podataka, poput NATO-ovog Link 16.

Autor Antonio Prlenda s hrvatskim Rafaleima (Photo: Davor Perkovac)

Sudeći po prikazanom na posljednjoj velikoj paradi u rujnu prošle godine, kada su uz naoružane dronove predstavljeni pokretni radari i različita sredstva za elektroničko izviđanje i potuelektroničku borbu, srpska vojna misao gleda u dobrom smjeru. A otvoreno je i pitanje hoće li se srbijanski Rafalei F4 moći unapređivati dalje od hrvatskih F4.1, upravo prema učinkovitijem umreženom ratovanju.

Vidjet ćemo koliko će utrka u naoružavanja i tada biti aktualna, a Hrvatska iskoristiti svoju prednost u iskustvu i članstvu u NATO savezu. Bez obzira na to, budući je 12 aviona minimum minimuma za modernu eskadrilu, treba pokušati iskoristiti zajmove projekta SAFE pa kupiti još četiri do šest potpuno novih Rafalea (možda standarda F4.3), od kojih bi polovica bili dvosjedi, koji se mogu iskoristiti kao pravo leteće zapovjedno mjesto u umreženom ratovanju. Samo ih treba čim prije naručiti. Narudžbe francuskom Dassaultu stalno se povećavaju. Čeka se na red. A Hrvatska je u ratu imala dvije lovačke eskadrile. Ne bez razloga.

Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

Domaći lider u proizvodnji FPV dronova i bespilotnih sustava u prosincu 2025. najavio je Globalni program distribuirane proizvodnje i povećanje kapaciteta s 280 tisuća na milijun FPV dronova godišnje.

Florian Seibel, osnivač Quantum Systemsa

Dronovi će biti utkani u tkivo društva, tek im zora sviće, poručuje Ricardo Mendes, suosnivač i direktor portugalskog Tekevera – jednog od rijetkih europskih jednoroga u industriji bespilotnih letjelica. Mendes, bivši istraživač i predavač na Lisabonskom institutu za tehnologiju, dronove opisuje kao povezana leteća računala, a nakon prošlogodišnje investicije od 500 milijuna dolara najavio je za 2026. gradnju najveće Tekeverove tvornice u Swindonu (jugozapadna Engleska) s tisuću visokokvalificiranih radnih mjesta – i to od startupa za javne bicikle u Lisabonu. U Swindonu je krajem 2025. njemački startup Stark Floriana Seibela pokrenuo prvu proizvodnju izvan Njemačke nakon prikupljanja 62 milijuna eura investicija. Seibel, suosnivač, direktor i vizionar Quantum Systemsa – trostrukog europskog jednoroga vrijednog tri milijarde dolara – dronove naziva “očima na nebu”, a ugledni ga je Politico prozvao Gospodarem dronova (Lord of the drones). Mendesov Tekever podržali su Baillie Gifford (Spotify, SpaceX), NATO-in fond i britanska vlada, dok je u Quantum Systems uložio Peter Thiel; Stark je nastao jer su investitori sprječavali Seibelovu viziju napadačkih dronova, nakon poljoprivrednih početaka.

Na krilima rata ogrnuta plaštem obrambene politike vojna industrija raste ubrzanim tempom, a bojišta, kao mnogo puta u ljudskoj povijesti, postaju odskočne daske za stvaranje i testiranje novih tehnologija. Stoga su i spomenute tvornice orijentirane na vojne dronove. Takever je lani u rujnu otvorio ukrajinski ured koji im vodi Kateryna Bezsudna, a njihov AR 3 Dron već gotovo tri godine obavlja izviđačke misije u Donbasu i južnoj Ukrajini. Quantum Systems napravio je i ozbiljniji korak pa je s ukrajinskom tvrtkom Frontline Robotics najavio stvaranje zajedničkog poduzeća za proizvodnju dronova Quantum Frontline Industries. To bi, prema objavama u Financial Timesu, trebalo dovesti do rasta prihoda na 200 milijuna eura i u razmatranje dovodi inicijalnu javnu ponudu dionica.

Na vrhu prioriteta

“Zid dronova” – Orqini dronovi na mimohodu u srpnju 2025.

Dronove, odnosno sustave bespilotnih zrakoplova žele proizvoditi svi, a Europskoj uniji na vrhu su liste prioriteta. EU “Zid dronova”, inicijativa predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, lansirana krajem 2025., inspirirana je ukrajinskim obrambenim konceptom i cilja masovnu proizvodnju protudronskih sustava za zaštitu od hibridnih prijetnji. Europska obrambena agencija (EDA) bilježi porast ulaganja u bespilotne zrakoplove za 63 posto (prilagođeno inflaciji), sa 198 milijardi eura 2020. na 392 milijarde 2025., čime EU nastoji smanjiti ovisnost o SAD-u i Kini. Hrvatska ORQA, specijalizirana za FPV dronove, nalazi se u fokusu te ekspanzije EU proizvodnje. Međutim, u aktualnoj stvarnosti proizvodnja dronova u Europskoj uniji, reći će vojni analitičar Igor Tabak, patuljak je u odnosu na kinesku i američku. Ovisno o izvoru analitičkih podataka, Kina, većinom kompanija DJI, drži između 70 i 80 posto svjetskog tržišta dronova za civilnu upotrebu, dok 40 posto tržišta vojnih dronova drži Sjeverna Amerika, a regija Azije i Pacifika najbrže je rastuća. Tabak kaže kako je razvoj dronova, njihove tehnologije, proizvodnje i borbenog korištenja teško opisati riječima.

Armin Papperger, direktor Rheinmetalla, dobro je iskoristio aktualni trend

“Radi se o revoluciji kakva se rijetko viđa i posljednjih nekoliko stotina godina. Ritam promjena je takav da je posljednjih godina dobrim dijelom pregazio donedavne vodeće države i proizvođače, dok se novi igrači profiliraju u hodu, rastu i teško drže ritam s promjenama”, tumači Tabak. Proizvodnju dronova još je teže opisati pouzdanim brojevima, a ona u članicama Europske unije svodi se na otprilike 30-ak kompanija različitih veličina i usmjerenja koje se spominju na brojnim listama specijaliziranih portala. Tabak ističe kako nije teško transparentno pratiti velike tradicionalne kompanije obrambene industrije u zapadnim zemljama s obzirom na to da posluju tržišno i objavljuju dosta svojih poslovnih podataka. U europske obrambene divove – pa tako i velike nositelje proizvodnje dronova – spadaju kompanije iz velikih osnivačica Europske zajednice za ugljen u čelik, preteče današnje EU, talijanski Leonardo, francuska Thales Grupa i njemački Rheinmetall, uz Airbus Defence and Space, vojni ogranak Airbusa. Leonardo sa sjedištem u Rimu, pod vodstvom Roberta Cingolanija završio je 2024. godinu sa 17,8 milijardi eura prihoda, a zahvaljujući eksploziji narudžbi u iduće četiri godine plan im je dohvatiti prihod od 30 milijardi eura. Njemački Rheinmetall, koji vodi Armin Papperger, u trećem kvartalu 2025. bilježi rast od 20 posto, nakon što je 2024 već rastao 36 posto na prihod od 9,8 milijardi eura. Francuska Thales Grupa rasla je 11,7 posto na 20,6 milijardi eura prihoda. “Problemi počinju kada se gleda poslovna područja eksplozivnog rasta i radikalnih tehnoloških promjena, što dodatno komplicira i činjenica da se takva nova sredstva uglavnom proizvodi za konkretno bojište u Ukrajini, tako da rat postavlja i dodatne ograde po pitanju operativne sigurnosti i čuvanja poslovnih informacija”, tumači Tabak.

DOK-ING Vjekoslava Majetića razvija nove projekte u suradnji s Orqom

Poslovne informacije o igračima na tržištu proizvodnje dronova pod svjetla reflektora dospijevaju kroz objave o prikupljanju kapitala ili najave njihovih ulaganja u razvoj i nove tvornice. Tako je i hrvatska Orqa iz Osijeka, kompanija za koju Tabak kaže da je Hrvatska imala sreće što je ima kao jedinu tvrtku koja igra određenu ozbiljnu ulogu na aktivnom “bojno-poslovnom polju”, lanjsku godinu završila s objavom o povećanju svojih proizvodnih kapaciteta na više od milijun dronova godišnje. Dronove će proizvoditi u suradnji s partnerima u više zemalja u svijetu. Srđan Kovačević, suosnivač i izvršni direktor Orqe za današnju europsku industriju proizvodnje dronova kaže da je obilježavaju snažna inovativnost, velika raznolikost u tehnološkim pristupima te paralelni razvoj civilnih te sigurnosnih i obrambenih primjena. “Regulatorni i standardizacijski okviri pokušavaju uhvatiti korak s tehnološkim razvojem, što može ostavljati dojam nedovoljne transparentnosti ili kaotičnosti”, kaže Kovačević, tumačeći da se u praksi radi o fazi aktivne selekcije tržišta kroz testiranje u realnim uvjetima, provjeru interoperabilnosti i sposobnost skaliranja proizvodnje. Orqa je u 2024. gotovo udvostručila prihod sa 6,5 na 12,2 milijuna eura, a Kovačević ističe da opstanak u budućnosti podrazumijeva kombinaciju tehničke pouzdanosti, industrijske discipline i strateške autonomije. Ističe kako su europski proizvođači dronova danas istodobno konkurenti i partneri. “To nije proturječje, već realnost industrije u kojoj niti jedna tvrtka sama ne može pokriti cijeli spektar tehnologija, znanja i proizvodnih kapaciteta”, kaže Kovačević i naglašava: “Dugoročno će opstati oni koji razumiju da se industrija ne gradi kroz izolirane proizvode, već kroz funkcionalne ekosustave”. Srđan Kovačević od svojih partnerstava naglasit će ono domaće s tvrtkom DOK-ING-om, pod vodstvom Vjekoslava Majetića, specijaliziranom za razvoj besposadnih sustava, na zajedničkom projektu MUM-T tehnologije (manned-unmanned teaming). Ova suradnja podrazumijeva sinkronizaciju ORQA-inih FPV dronova s DOK-ING-ovim robotima i vozilima kako bi se stvorili integrirani ekosustavi za vojne operacije, gdje besposadne platforme djeluju u tandemu s ljudskom posadom. DOK-ING istodobno surađuje s njemačkim Rheinmetallom, što omogućuje širu integraciju u europske obrambene lance, dok Kovačević naglašava da dugoročni opstanak industrije ovisi o funkcionalnim ekosustavima, a ne izoliranim proizvodima.

Osječka Orqa uz podršku partnera obećava proizvodnju više od milijun dronova godišnje

Orqa potvrđuje ograničenu, ali strateški ključnu domaću proizvodnju: razvija i proizvodi najvažnije komponente – FPV kamere, elektromotore, naprednu elektroniku te video/radio prijamnike – isključivo u Osijeku. Softver za upravljanje, videoprijenos i autonomna navigacija razvijeni su interno u Hrvatskoj, spojni dijelovi poput kućišta i nosača na lokalnim 3D printerima, dok baterije i manji motori ulaze u vlastitu proizvodnju. Trenutačni kapacitet doseže 280 tisuća FPV dronova (specijalizirani za vojne operacije: brzi, okretni, s niskom latencijom videa – idealni za izviđanje i precizne udare u realnim borbama) godišnje u Osijeku. Orqa je u prosincu 2025. najavila Globalni program distribuirane proizvodnje kako bi skalirala kapacitet s 280 tisuća na milijun FPV dronova godišnje, decentralizirajući finalno sklapanje (montažu gotovih dijelova u završni dron) kod EU partnera radi brzog rasta i diversifikacije opskrbe.​ Ključna tehnološka jezgra – elektromotori, napredna elektronika, softver za upravljanje/video prijenos/autonomiju te FPV kamere – ostaje isključivo u Osijeku za zaštitu “know-howa”, sigurnost opskrbe i izbjegavanje kineskih komponenti.​

Renault proizvodi dronove?

Ministar obrane Ivan Anušić više je puta pohvalio Orqa FPV dronove, u srpnju 2025. posjetio je tvornicu u Osijeku, naglasivši da su dronovi “u potpunosti razvijeni i proizvedeni u Hrvatskoj” s planovima za više milijuna godišnje i EU nabavama, dok su u srpnju na mimohodu Hrvatske vojske prikazani kao “jedinstveni hrvatski proizvod”. Svoje mjesto u budućnosti traži cijeli niz proizvođača u Europskoj uniji, a uz Kovačevićevu pomoć izdvojili smo nekoliko. “Francuske tvrtke Delair i Novadem snažno su pozicionirane u segmentu integracije besposadnih sustava u šire sigurnosne i obrambene arhitekture”, kaže Kovačević. Delair su osnovala četiri francuska inženjera s iskustvom u zrakoplovnoj i energetskoj industriji, a kompaniju danas vodi jedan od njih, Bastein Mancini. Upotrebu Delairovih nadzornih dronova na ukrajinskom ratištu opisao je kao pomoć u osvajanju civilnog tržišta jer su u ratu dokazali otpornost na ometanje i gubitak signala. Novadem, koji je 2006. osnovao Pascal Zunino, specijaliziran je za civilne i vojne mikro dronove. Francusko udruženje za dronove (ADIF) među članovima broji 37 proizvođača, a među njima se još ističe Parrot koji je osnovao Henri Seydoux s namjerom da se bavi potrošačkom elektronikom, ali su od toga odustali kada su prešli na civilne dronove, međutim, i tu su proizvodnju zatvorili još 2021. i od tada dizajniraju mikro dronove i softver za korporativne i državne klijente, odnosno američku vojsku, britansko kraljevsko zrakoplovstvo, francuske oružane snage i japansku kopnenu vojsku. Mikrodronovi čine 57 posto prihoda tvrtke.

Podvodni bespilotni sustav DEEP talijanskog Fincantierija

Iako bi se opisano moglo shvatiti kao živahno tržište, francuski proizvođači kraj su 2025. obilježili strahovanjem da će zaostati za konkurencijom ako vlada ne poveća ulaganja. Francuski je ministar obrane Sebastien Lecornu, kako je prenio Reuters, najavio da će 2026. država u proizvodnju dronova uložiti 150 milijuna eura, a Antoine Level, predsjednik udruženja proizvođača tih istih dronova odgovorio mu je da Ujedinjeno Kraljevstvo u prvoj polovici 2025. uložilo 600 milijuna funti (692 milijuna eura), a iz Švedske agencije za obranu (SDA) najavili su milijardu dolara ulaganja u ono što su nazvali “oslobađanjem od američke dominacije u dronovima”. Industrija je od francuske vlade zatražila 250 milijuna eura ulaganja, a francuski predsjednik Emanuel Macron zatražio je od proizvođača automobila Renaulta koji je u prvom svjetskom ratu proizvodio tenkove da se sada posvete proizvodnji dronova, o čemu Renault još nije odlučio, ali je dio zaposlenika potrčao naglasiti da njima ne pada na pamet proizvoditi oružje. U talijanskoj brodograđevnoj industriji je drukčije, tršćanski Fincantieri lani je lansirao svoj prvi podvodni sustav bespilotnih sustava “DEEP”, a taj su događaj označili kao temeljnu prekretnicu u svojem poslovanju koja će im omogućiti industrijski rast. Rezultat je to poslovnog poteza s početka godine kada je Fincantieri od Leonarda za 287 milijuna eura kupio njihov podvodni odjel.

Europske perjanice

Schiebelov Camcopter S-100 dobro je poznat u Hrvatskoj

Srđan Kovačević iz hrvatske Orqe istaknut će austrijsku Schiebel Grupu kao primjer industrijske zrelosti i dugogodišnjeg iskustva u zahtjevnim operativnim okruženjima. Riječ je obiteljskom poduzeću koje posluje već 75 godina, a danas ga vodi Hans Georg Schiebel. Nekad proizvođači detektora za mine, danas proizvode helikoptere bez pilota Comcopter S – 100 i S- 300. Njihove su dronove nedavno kupili Grci i time naljutili Turke, a u svojim redovima imaju ih australska, francuska i kanadska mornarica. Među njemačkim proizvođačima, uz spomenuti Quantum Systems, Kovačević ističe tvrtku Alpine Eagle koja predstavlja rastući segment protudronskih i zaštitnih rješenja. Lani je među njemačkim proizvođačima zvučno odjeknulo i ime tvrtke Helsing iz Münchena koja nije usko specijalizirani proizvođač dronova, ali se pozicionirala u proizvodnji autonomnih sustava za dronove koje pokreće umjetna inteligencija. Tvrtku staru manje od pet godina vodi suosnivač Niklas Köhler, a lani je, prema ocjeni PitchBooka, poslala jedna od najvrjednijih europskih tvrtki u koje su uložili fondovi rizičnog kapitala jer su prikupili 600 milijuna eura investicija, najviše od Daniela Eka, osnivača Spotifyja, a uložila je i švedska obrambena grupa Saab. Kovačević ističe i slovensku tvrtku C-Astral te estonski Therod Systems kao tvrtke iz malih, ali tehnološki agilnih eko sustava s naglaskom na robusnost i terensku primjenu. C-Astral u vlasništvu je Ive Boscarola, Same Stopara i Nejca Trošta. Estonski Threod Systems osnovao je Mikk Murumäe, kompanija proizvodi dronove s fiksnim krilima, vertikalnim polijetanjem i slijetanjem, kao i srodne sustave poput lansera i optike. U Poljskoj se ističe WB Electronics, dio WB Grupe, tamošnjega vodećeg proizvođača dronova i obrambenih sustava koju su osnovali Piotr Wojciechowski, Adam Bartosiewicz i Krzysztof Wysocki.

U kontekstu europskih proizvođača dronova hrvatska se Orqa, kaže Kovačević, pozicionira kroz dubinsku specijalizaciju u ključnim tehnološkim slojevima sustava, uz snažan fokus na pouzdanost, interoperabilnost i stvarnu uporabu u operativnim uvjetima. “Važno je naglasiti da se europska konkurentnost ne gradi iz jednog pobjednika, već kroz mrežu komplementarnih tvrtki koje zajedno čine održiv i strateški relevantan industrijski eko sustav”, kaže Kovačević. Europsko zaostajanje za Kinom i SAD-om – koje, uz sva nastojanja, nije moguće zanemariti – vojni analitičar Igor Tabak tumači i time što su SAD i Kina nacionalne države s ujedinjenim nacionalnim obrambenim sustavima, dok je EU skup vrlo raznolikih članica. “One donedavno nisu baš dubinski surađivale i tek su nominalno koordinirale svoje obrambeno-industrijske napore”, kaže Tabak, tumačeći kako takvo šarenilo uzrokuje stanje u kojem su dosadašnja ulaganja stvarala brojna dupliranja resursa, nisku razinu usklađenosti i interoperabilnosti te ukupno lošu efikasnost ulaganja. “Uz sve to, europske vojne industrije i dalje proizvode izuzetno skupe proizvode, čija visoka cijena diktira i malobrojnost sustava u službi, što je itekako loše u velikim sukobima materijalnog iscrpljivanja. Sve to sačinjava niz golemih zaostataka i problema, čije je rješavanje tek na početku”, kaže Tabak. Među većim problemima je svakako i ovisnost europskih proizvođača o kineskim materijalima i komponentama. Orqina objava o uspostavljaju dobavnog lanca nezavisnog od Kine tim je zanimljivija. Kovačević pojašnjava da nije riječ o potpunoj izolaciji. “Naša neovisnost u praksi znači da ni jedna kritična komponenata, tehnologija ili korak ne ovise o jednom tržištu, jednoj državi ili jednom dobavljaču”, kaže, tumačeći kako u slučaju Kine to podrazumijeva sigurnost logističkih lanaca, zadržavanje kontrole nad ključnim tehnološkim slojevima, dizajnom, firmwareom, softwareom, validacijom komponenti i završnom integracijom sustava.

DWS sustav francuskog Atreyda isproban je u Ukrajini

Europska industrija dronova koja je, kako je opisuje Kovačević, u kratkom roku prošla put od tehnološkog entuzijazma i snažnog poduzetništva prema ozbiljnom sigurnosnom eko sustavu, trenutačno čeka da se vrh politike Europske unije dogovori o tome što podrazumijevaju pod inicijativom “Zid dronova” predsjednica Ursule vod der Leyen. Vojni analitičar Igor Tabak kaže kako još uvijek nije jasno na što se točno misli ni kako bi se ta ideja mogla operacionalizirati. “Naime, sam pojam ‘Zid dronova’ preuzet je iz Ukrajine, gdje ima više značenja – od oblika organiziranja tamošnje protuzračne obrane, preko aktivnosti sustavne dnevne obrane od ruskih dronova, sve do potencijalnih konkretnih borbenih sustava s umjetnom inteligencijom koji bi trebali uz bojište trebali dići automatizirane pojaseve raznih dronova-presretača za taktičku i operativnu obranu (npr. DWS francuske tvrtke Atreyd). Naravno, dok je organizacija pitanje država članica EU-a, sve konkretne opcije itekako ovise o proizvođačima letjelica – koje moraju biti sposobne ne samo obaviti posao, nego i izdržati razne oblike elektroničkog ratovanja te drugih ‘trikova’ agresora. Sve to traži proizvođače koji praktično na dnevnoj bazi prate kako razvoj tehnologije, tako i stanje razvoja raznih odgovarajućih protumjera”, kaže Tabak.

Sadržaj i detalji

Ukrajina jedina ima praktičnog iskustva u ratovanju s besposadnim sustavima

Kovačević pak smatra da “Zid dronova” za sada postoji tek kao koncept koji treba napuniti sadržajem i operativnim detaljima: “Dva su aspekta kroz koje treba promatrati tu inicijativu: prvi je transformacija koncepta zračne obrane u uvjetima jeftinih zračnih prijetnji koje omogućuje dostupna besposadna tehnologija, drugi aspekt je transformacija kopnenih snaga kroz kapilarnu implementaciju besposadnih tehnologija. Provođenje ta dva aspekta transformacije, odnosno modernizacije europskog obrambenog sustava u biti će rezultirati podizanjem svojevrsnog zida dronova, koji bi trebao obeshrabriti bilo koga tko pomisli na agresiju prema prostoru Europske unije”. Kompanije koje danas rastu na krilima financiranja obrambene politike, jednom kad se i taj rat završi, vratit će nove tehnologije civilnom sektoru pa će i poruka Tekeverova direktora Mendesa o dronovima utkanim u tkivo našeg društva biti sasvim oživotvorena.

* Ovaj tekst novinarke Dragane Radusinović prenosimo s dozvolom autora. Original je 9. siječnja 2026. godine objavljen na portalu Poslovnog dnevnika, i dostupan je na adresi: https://www.poslovni.hr/hrvatska/eu-podize-zid-dronova-a-orqa-iz-osijeka-u-sredistu-obrambenog-plana-4518728

U domaćoj javnosti je prilično tiho prošla objava nove Strategije nacionalne sigurnosti (National Security Strategy) Sjedinjenih Američkih Država, zabilježena krajem prošlog tjedna. Radi se tu o periodičkom dokumentu zasnovanom američkim zakonskim aktima o reorganizaciji obrambenog resora od listopada 1986. godine, koji se između 1987. i 2002. godine pojavljivao praktički godišnje, da bi onda opala učestalost objave, praktično na jednom u mandatu pojedinog predsjednika SAD (osim Joe Bidena, koji je u ožujku 2021. objavio “Privremenu SNS”, da bi onda u listopadu 2022. išao s punim dokumentom). Dakle, nakon strategije iz 2017. godine, koja je obilježila prvi predsjednički mandat Donalda Trumpa, sada je objavljena i nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD. Dok se od takvog dokumenta očekuje da pobroji izazove na polju nacionalne sigurnosti koje vidi pojedina američka administracija, a onda i navede načine na koje se ona s tim izazovima planira suočiti – treba naglasiti da je nova američka Strategija nacionalne sigurnosti ne samo kraća od standarda, te grublja u jasnoći izričaja, već predstavlja i praktični lom sa prethodnih 80 godina američke vanjske, obrambene i sigurnosne politike. To se posebno vidi već i u načelnom izostanku spomena Sjeverne Koreje, te ograničenom osvrtu na Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu – koje se spominje u ekonomskom i političkom, ali ne i u vojnom smislu. Zato je posebna pažnja posvećena tzv. Zapadnoj Hemisferi (objema Amerikama, u izričitom kontekstu tzv. Monroeove doktrine iz 1823. godine), te Europi koju se također tretira na način kako se to do sada nije vidjelo – bitno sveobuhvatnije i oštrije nego se to, recimo, moglo čuti od američkog potpredsjednika JD Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 14. veljače 2025. godine. Za ponešto detaljniji uvid u ovaj bitan odraz strateških gledanja (ali i budućih postupanja) SAD, s dozvolom autora prenosimo tekst kojeg je tom temom na društvenim mrežama 8. prosinca objavio Robert Barić, ugledni stručnjak iz Zagreba.

Ujutro u petak, 5. prosinca 2025. godine, iznenada je u javnost došla vijest da je u noći 4. na 5. prosinca bez najave objavljena nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD. Strategija se pripremala tokom ljeta, ali njezino objavljivanje je usporeno zbog inzistiranja ministra financija Scotta Bessenta o ublažavanju ocjene Kine, kako se ne bi ugrozili trgovinski pregovori koji se vode sa Kinom.

Nova strategija odbacuje temelje vanjske politike SAD prisutne od početka XX. stoljeća – sustav vrijednosti (demokracija, liberalizam, međunarodna trgovina) i njegovo širenje na globalnoj razini, te do sada uspostavljena američka savezništva. Umjesto toga predstavljena je Trumpova vizija globalnog poretka zasnovana na fokusiranju američkog djelovanja na područje Zapadne hemisfere (Sjeverna, Srednja i Južna Amerika), zanemarivanje regija koje su do sada imale strateški značaj za Washington – Europa, Afrika i Bliski istok), konfrontaciju s Kinom i Rusijom ali bez izbijanja rata, te odbacivanje uloge SAD kao ključnog oslonca dosadašnjeg liberalnog međunarodnog poretka koji je Washington izgradio nakon II. svjetskog rata. Umjesto toga Trump se vraća na vanjskopolitičko djelovanje XIX. stoljeća – politiku sile i sfere utjecaja umjesto multilateralizma i djelovanja kroz međunarodne institucije. Umjesto poštivanja normi međunarodnog prava sada ćemo imati političke i ekonomske pritiske, neravnopravne bilateralne sporazume i transakcionalizam.

Vizija novog ekonomskog poretka

Iako se u analizama strategije kao njezino ključno obilježje navodi fokusiranost na Zapadnu hemisferu, ja bih ipak stavio na prvo mjesto Trumpovu viziju transformacije međunarodnog ekonomskog poretka. Bit nove ekonomske strategije je osiguravanje američkog pristupa rijetkim metalima i drugim strateški važnim sirovinama, te odbacivanje ključnog obilježja globalizacije – slobodna trgovina – i inzistiranje na carinama te podređivanju ekonomskih interesa druge strane američkim. To je strategija ogoljelog ekonomskog nacionalizma.

Ova zadnja točka vidljiva je u zahtjevu da američki saveznici i partneri (Europa, Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, Meksiko i drugi) usvoje trgovačke politike koje će podržati zadržavanje kineskog utjecaja. Pri tome bi se trebala koristiti sredstva u međunarodnim financijskim institucijama (7 bilijuna USD u Europi, Japanu, Južnoj Koreji i drugim zemljama saveznicima; 1,5 bilijun USD u međunarodnim financijskim organizacijama). Time se šalje poruka da Washington očekuje uključivanje Europe u globalnu ekonomsku strategiju SAD usmjerenu protiv Kine.

Zapadna hemisfera

Strategija naglašava potrebu američke dominacije Zapadnom hemisferom, što uključuje i američko pravo svih oblika intervencije (uključujući i vojnu intervenciju) protiv vlada zemalja koje nisu po volji Washingtonu. Zato se u strategiji koristi i specifični izraz – Trump Corollary to the Monroe Doctrine – koji znači upravo to. Pozivanje na Monroeovu doktrinu je jasno – Trump želi spriječiti utjecaj bilo koje vanjske sile u Zapadnoj hemisferi, što je i bio cilj Monroeove doktrine u XIX. stoljeću.

Naglasak se zato stavlja na borbu protiv krijumčarenja droga i ilegalnih migracija, pri čemu Trump traži nove saveznike. Za njega su to konzervativni političari, što je vidljivo u slučaju odobravanja zajma od 40 milijardi USD za spas argentinske ekonomije i sadašnjeg predsjednika Javiera Meleia. Ove mjere traže povlačenje američkih vojnih snaga iz drugih svjetskih regija. Krajnji cilj je zaustavljanje ulaska Kine u Latinsku Ameriku.

Europa

Kada se pogleda dio teksta strategije o Europi, ne samo da je ona izgubila dosadašnji značaj za SAD, već Trump želi potpunu dekonstrukciju političkog i ekonomskog poretka Europe (slabljenje ili nestanak EU). U strategiji se Europa predstavlja kao kontinent koji ekonomski sve više slabi i civilizacijski propada. Uzroci ekonomskog nazadovanja su prema ovom dokumentu nacionalna i supranacionalna regulacija koja potkopava kreativnost i ekonomsku ekspanziju. Takva Europa za Washington više nije koristan partner već postaje potencijalni problem. I to u situaciji kada Europa i dalje treba američku zaštitu kada ne može organizirati vlastitu obranu (jasno izrečena prijetnja). Prema strategiji Europa je u civilizacijskoj krizi. Progresivna depopulacija kontinenta, odvojenost političkih elita od većine društva, gubljenje slobode govora i suzbijanje političke opozicije, te nekontrolirane masovne migracije vode prema gubljenju nacionalnog identiteta. To će u nekoliko desetljeća dovesti do toga da će nekoliko članica NATO-a “postati većinski ne-europske” (izgubiti europski etnički identitet). Paralelno se spominje i nastavljanje ovisnosti Europe o energentima i sirovinama iz Rusije (naglašen je primjer Njemačke), te o kineskom ekonomskom utjecaju kao primjer strateške ovisnosti Europe o vanjskim pritiscima protivnika Zapada. Ako ne bude promjene opisane situacije takva će Europa u idućih dvadeset godina prestati biti pouzdani saveznik SAD. Američka strana neće imati interes ulaganja u održavanje sigurnosti Europe (još jedna ucjena). I time dolazimo do Ukrajine i budućnosti NATO-a.

Po pitanju rata u Ukrajini, ova strategija navodi kao ključni interes SAD potrebu brzog završetka neprijateljstava i uspostave strateške stabilnosti sa Rusijom. To bi se postiglo kroz posredovanje SAD između Rusije i Ukrajine/Europe, a svodi se na ispunjenje zahtjeva Moskve. Time bi se spriječio sukob Rusije i europskih država. To znači da je Washington spreman podrediti sve brzom završetku rata. Cijena ruskih zahtjeva je i dalje neprihvatljiva za niz europskih zemalja (Skandinavija, Baltik, Poljska, Rumunjska). Usprkos tome Washington inzistira da Europa odustane od svojih ciljeva i prihvati Trumpove uvjete za završetak rata. Rusija je izuzetno zadovoljna takvim razvojem situacije što pokazuje i izjava Putinovog glasnogovornika Dimitrija Peskova. Prema Peskovu ciljevi strategije su u skladu sa ruskom vizijom globalne situacije.

Za NATO se navodi da treba prekinuti percepciju stalno ekspandirajućeg Saveza, što znači da se odbacuje i ukrajinsko članstvo u Savezu. Iako to nije izravno rečeno, Trumpova administracija definira novu ulogu SAD u Savezu – to nije više vodeća uloga, već samo potpora djelovanju NATO-a. A i ta ograničena potpora ovisiti će o tome da li će europske zemlje prihvatiti političke i ekonomske zahtjeve Washingtona (vidite prvi dio). Naravno, i kupovati američko oružje (i odustati od razvoja europske obrambene industrije koji bi ugrozio američki primat na ovom području – to je tema s kojom ću vjerojatno detaljnije pozabaviti u budućnosti). To se već događa. Na to ukazuje Trumpov zahtjev o podizanju izdataka za obranu na 5 % BNP (3,5 % za izravnu kupnju naoružanja i 1,5 % za ulaganje u infrastrukturu) koji su članice prihvatile.

To više nije zajedničko dijeljenje tereta, već prebacivanje tereta na saveznike (Washington neće povećati obrambene izdatke). O tome govori i vijest koju je u petak objavio Reuters, kako Pentagon očekuje da će do 2027. godine europske članice NATO-a morati najveći dio konvencionalne obrane Europe. Ako to ne urade, SAD će prestati sudjelovati u radu dijela mehanizama obrambenog planiranja u Savezu. U subotu 6. prosinca je zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Christopher Landau zaprijetio europskim saveznicima prekidom sigurnosnih jamstava SAD ako se nastave mjere protiv američkih kompanija (kazna od 120 milijuna USD društvenoj mreži X). Nešto ranije Landau je kritizirao europske saveznike zbog ograničavanja pristupa američkim proizvođačima europskim programima razvoja oružanih sustava.

Najgore tek slijedi. Europske zemlje optužuje se za subverziju demokratskih procesa koja se očituje na dva načina. Prvi su nerealistična očekivanja nekih europskih vlada po pitanju ishoda rata u Ukrajini koja blokiraju široko rasprostranjeno traženje Europljana za mirom. S time je, kao drugo, povezana cenzura slobodnog govora i suzbijanje političke opozicije. Ovime Trump šalje poruku da preferira politički model organizacije Europe zasnovan suverenitetu nacionalnih država, a ne na ključnom obilježju procesa europske integracije – razvoju supranacionalog okvira (a to je EU). EU ograničava suverenitet članica, nameće ideološke programe (npr. zelena tranzicija) i ušutkuje političku opoziciju (kroz provođenje vladavine zakona, ograničavanje ekstremizma, borbu protiv dezinformacija). Iz svega ovog proizlazi zaključak da bi optimalni model za dalji razvoj Europe trebala biti zajednica snažnih nacionalnih država koje će u okviru NATO-a surađivati sa SAD na način da slijede američko vodstvo. EU se ne bi smjela razvijati u smjeru “europske superdržave” već biti svedena na okvir za ekonomsku suradnju koji bi bio podređen interesima članica (i ne bi ugrožavao globalne interese SAD).

Iz strategije je vidljivo da Washington posebnu pažnju posvećuje zemljama srednje i istočne Europe. Za Trumpa to su prirodni američki saveznici zbog snažne proameričke orijentacije ovih država, kao i njihovog suprotstavljanja jačanju procesa europske integracije zbog straha da bi se time ugrozio njihov suverenitet. Kroz jačanje veza sa ovom skupinom zemalja Washington se nada bi imao saveznike koji bi slijedili njegovo vodstvo u demontaži institucija EU. Europa bi trebala prihvatiti stvarne demokratske vrijednosti koje zastupa američka desnica (sjetite se govora američkog potpredsjednika Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu u kome su iznesene ideje desničarskog kršćanskog nacionalizma u SAD). Zbog toga će SAD podržati patriotske političke stranke (čitaj nacionaliste i konzervativce) u Europi. SAD će na taj način podržati “europsku veličinu”, što je otvorena najava miješanja u unutrašnje poslove europskih država.

Strategija navodi da će se to ostvariti kroz njegovanje otpora sadašnjem putu kojim se kreće Europa, te da je to strateški interes SAD. Strategija traži davanje potpore krajnjim desnim političkim snagama koje zastupaju nacionalističke i socijalno konzervativne programe. To bi razbilo jedinstvo Europe, a u ovim uvjetima mogli bi postojati samo transatlantski odnosi zasnovani na modelu slijepog ispunjavanja američkih zahtjeva od strane krajnje desnih vlada u Europi. Hej, pa to je zapravo američka verzija strategije koju Putin provodi prema Europi. Na ekonomskom području navodi se da Europa mora otvoriti svoje tržište američkoj robi i uslugama. To znači da se traži demontiranje i regulatornog okvira EU (te ukidanje oporezivanja američkih kompanija u Europi). Washington također očekuje da europske države poduzmu mjere usmjerene prema slabljenju kineske ekonomije. Time se zapravo kaže da bi Washington trebao odlučivati o ekonomskim politikama Europe.

Evo i rezimea svega navedenog po pitanju Europe. Strategija traži otvorenu dominaciju Washingtona nad Europom kroz jačanje populističkih desničarskih stranaka i pokreta. Cilj je slabljenje EU kroz razvoj skupina suverenih država koje će poslušno slijediti Washington na političkom, sigurnosnom i ekonomskom području. To bi oslabilo jedinstvo Europe i dugoročno otvorilo vrata svođenju EU samo na zonu slobodne trgovine (jedinstveno unutarnje tržište Unije nestalo bi ako bi se prihvatili američki ekonomski zahtjevi prema Europi). NATO bi prošao kroz sličan proces transformacije.

Kina i Azija

U prijašnjim američkim Strategijama nacionalne sigurnosti Kina je bila navođena kao ključni protivnik američkim globalnim interesima. Te percepcije više nema. Umjesto toga naglašava se potreba američke pobjede u ekonomskom natjecanju u Aziji i uspostava ravnoteže u trgovini sa Kinom. To će se postići zajedničkim radom sa saveznicima u regiji, gdje se naglašava uloga Indije. Problem je da su odnosi SAD i Indije pali na najnižu razinu, a Washington ipak očekuje da će New Delhi podržati američke sigurnosne i ekonomske inicijative usmjerene protiv Kine.

Kina se u strategiji tretira ne kao protivnik ili prijetnja, već kao potencijalni suparnik. To je urađeno sa davanjem naglaska ne na sukob vrijednosti (gdje je naglasak na sprječavanje jačanja kineskog autoritarizma kroz očuvanje međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i normama), već na suprotstavljanje različitih ekonomskih interesa obje strane. Cilj je ekonomski oslabiti Kinu tako da ne bude sposobna pokrenuti vojne akcije koje bi štetile interesima SAD (invazija Tajvana). Ovo je potpuni zaokret u odnosu na prijašnje američke strategije koje su od Tiān’ānména naglašavale potrebu demokratizacije Kine. Po pitanju Tajvana ističe se njegov ekonomski značaj (veliki proizvođač kompjuterskih čipova) te strateški značaj za kontrolu Južnokineskog mora (zauzimanjem Tajvana Kina dolazi do drugog otočnog lanca). Odvraćanje kineske invazije Tajvana treba se zasnivati na očuvanju vojne nadmoći nad Kinom, ali Washington očekuje da američki saveznici u regiji (Japan, Južna Koreja) podnesu najveći teret ulaganja u vojne sposobnosti.

Bliski istok i Afrika

Prema novoj strategiji područje Bliskog istoka više nema strateški značaj za SAD. Dva razloga koji su definirali važnost Bliskog istoka za Washington – energija i sprječavanje sukoba koji bi mogli ugroziti opskrbu naftom – više nemaju važnost (SAD sada zadovoljava svoje energetske potrebe). Prema strategiji poboljšanje sigurnosne situacije na Bliskom istoku (primirje u Gazi, iranski poraz u kratkotrajnom ratu sa Izraelom) otvara mogućnost ekonomskog napretka regije. SAD i dalje imaju interes za djelovanjem u regiji (sigurnost Izraela, zaštita energetskih opskrbnih lanaca) ali razdoblje dominantnog utjecaja Bliskog istoka na vanjsku politiku SAD je završeno.

Afrika je u strategiji svedena na samo tri paragrafa. SAD više nisu zainteresirane za poticanje razvoja demokracije u Africi već samo za uspostavljanjem ekonomskih partnerstava sa zemljama u kojima će presudni kriterij biti poslovni interesi i zarada američkih kompanija. To uključuje i otvaranje afričkih tržišta za američku robu i usluge. Kao ključni ekonomski sektori za ovu vrstu suradnje navode se energija i rijetki minerali. Što se tiče sigurnosnih pitanja, SAD su spremne dati doprinos sprječavanju sukoba, ali samo ako to ne uključuje dugoročno američko angažiranje.

Širenje demokracije

Ovo središnje obilježje vanjske politike SAD sada prestaje važiti. Umjesto promoviranja vrijednosti (zaštita ljudskih prava, širenje demokracije) Washington će nastojati ostvariti svoje interese, posebno na ekonomskom području. A ti interesi su (1) ponovna industrijalizacija SAD, (2) osiguravanje dostupa energentima i rijetkim mineralima te (3) jačanje američke vojne industrije. Ipak, SAD će selektivno koristiti pitanje vrijednosti radi pritiska u određenim slučajevima kako bi prisilile drugu stranu na davanje ekonomskih (i drugih) ustupaka. To je vidljivo na primjeru Europe ali i cijele anglosfere (Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Kanada – čuvajte se). Naravno, to nisu demokratske vrijednosti već principi MAGA pokreta. Sve što nije u skladu sa nacionalističkim (i rasističkim) MAGA vrijednostima je štetna ideologija, a posebno se odbacuju “ideologija” (izmišljotina) o klimatskim promjenama i potrebi borbe protiv njih.

Globalna sigurnost

Ne postoji nikakva razrada globalnih sigurnosnih trendova i načina odgovora na izazove u budućnosti. Samo dvije teme mogle bi se navesti pod ovaj nazivnik. Prva je davanje strateškog značaja predloženom sustavu proturaketne obrane “Golden Dome”, što je zapravo ponovno oživljavanje ideje o sveobuhvatnoj obrani protiv interkontinentalnih balističkih projektila s nuklearnim bojnim glavama. To se prije četiri desetljeća pokušalo sa SDI inicijativom ali bez uspjeha. Sve ukazuje da će i u ovom slučaju ishod biti isti. Problem je u činjenici da bi Kina i Rusija mogle percipirati “Golden Dome” kao stvaranje uvjeta za američki prvi nuklearni udar. I odgovoriti na vrlo jednostavan način – povećanjem broja balističkih projektila te novih načina za prenošenje nuklearnih bojnih glava (npr. lansiranje iz orbite). Drugi izazov koji se provlači kroz cijelu strategiju je pitanje ilegalnih migracija, ali bez ikakve razrade. I to je sve o globalnoj sigurnosti.

Zaključak

Ova nazovi Strategija nacionalne sigurnosti uopće nije strategija već Trumpov MAGA program prenesen na globalnu razinu. Strategije nacionalne sigurnosti se (uglavnom) fokusiraju na područje vanjskog djelovanja (procjena strateškog okruženja, ciljevi i načini djelovanja), a unutarnju politiku nastoje izostaviti (ili je svesti na minimum). Nova američka strategija radi upravo suprotno – umjesto jasnih ciljeva vanjskog djelovanja bavi se stavovima Donalda Trumpa i unutarnjim političkim podjelama u SAD. MAGA podrijetlo vidi se i u snažnoj kritici vanjskopolitičkih elita koje su kroz proces globalizacije “prodale Ameriku”.

Trump se glorificira (“The President of Peace” koji je svojim sposobnostima sklapanja “dealova” riješio osam globalnih sukoba), a sama strategija svodi se na slanje političkih poruka bez ikakvih naznaka kako će SAD provesti rečeno. Jednostavno, nema nikakve metrike kojom bi saveznici (a i protivnici) mogli procijeniti buduće američko djelovanje. To sprječava i bilo kakvo zajedničko djelovanje demokrata i republikanaca. Demokrati su osudili novu strategiju kao povlačenje SAD sa globalne scene koje slabi ne samo Ameriku već i njezine saveznike. To je vidljivo u oštrim izjavama člana Predstavničkog doma Jasona Crowa (“Provedba strategije će Ameriku učiniti manje sigurnom“) i senatora Richard Blumenthala (“Amerika neće biti sigurnija već će kroz provođenje ciljeva navedenih u strategiji ostati usamljena i platiti visoku cijenu takvih politika“).

Strategija je kontradiktorna. Najbolji primjer je naglašavanje suvereniteta i nemiješanja u unutrašnje poslove drugih država (odustajanje od poticanja procesa demokratizacije). To se navodi za područje Bliskog istoka, ali i u budućoj politici prema Kini i Rusiji. A onda se u dijelu strategije o Europi zagovara potpuno suprotan pristup. Isto vrijedi i za područje Zapadne hemisfere. Drugi primjer je konstatacija kako SAD i dalje treba saveznike, posebno u djelovanju prema Kini. Od njih se očekuje slijeđenje američkog vodstva a ono što im zauzvrat pruža Washington je samo status slugu o čijim se interesima ne vodi računa.

Koja je glavna poruka nove strategije?

SAD se povlače sa predvodničkog mjesta Zapada i Slobodnog svijeta (ali odbacuju i sam koncept Slobodnog svijeta). To je vidljivo kroz odbacivanje glavnog obilježja vanjske politike SAD u zadnjih 80 godina – globalnog promoviranja demokracije. Druga poruka je kraj međunarodnog liberalnog poretka. Umjesto toga Trump želi suradnju a ne sukobljavanje sa Kinom i Rusijom. Ostatak svijeta (uključujući Europu) su objekti djelovanja tri sile.

Za nas je najvažnije pitanje Trumpovog odnosa prema Europi. Ovdje strategija nudi jasnu i konzistentnu viziju odnosa – kroz suradnju sa Rusijom i davanje potpore političkim strankama krajnje desnice želi podijeliti i oslabiti Europu. Dalja američka potpora Europi ovisiti će o europskom ispunjavanju niza uvjeta – povećanju izdataka za obranu, političkom preoblikovanju Europe i spremnosti davanja potpore američkom ekonomskom sukobu sa Kinom. To znači da će SAD kontrolirati svaki europski korak. Suradnju na temelju zajedničkih vrijednosti i interesa zamjenjuje uvjetovana suradnja gdje će se o svakom pitanju voditi pregovori koji trebaju odrediti cijenu koju će europska strana platiti za dalju suradnju. Na sigurnosnom području SAD nastoje redefinirati NATO kao europski savez u kome će Washington osiguravati određene sposobnosti ali ne i biti oslonac djelovanja NATO-a.

Kako odgovoriti na ove planove Trumpove administracije prema Europi? O tome ćemo drugom prilikom.

* Gost autor je izv. prof. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz čiju dozvolu prenosimo članak

Odluka Ministarstva obrane SAD o obustavljanju slanja vojne pomoći Ukrajini donesena 1, srpnja predstavljala je šok ne samo za američke saveznike već i za mnoge članove američkog Kongresa. Među žestokim kritičarima ove odluke našao se i niz visokopozicioniranih članova Republikanske i Demokratske stranke u Kongresu koji podržavaju nastavljanje pružanja američke vojne pomoći Kijevu. Kao obrazloženje odluke navedena je zabrinutost o zabrinjavajuće niskoj rezervi oružnih sustava. Ali iz vojnih krugova procurila je i analiza po kojoj predviđena isporuka zadnjeg paketa vojne pomoći Ukrajini neće ugroziti američke zalihe naoružanja. U zadnjem paketu vojne pomoći našli su se projektili sustava Patriot, vođeni projektili zrak-zrak AIM-7 Sparrow za naoružavanje ukrajinskih lovaca F-16, laki PZO sustav Stinger te projektili GLMRS. Ovaj paket pomoći odobren je za vrijeme Bidenove administracije. Najveći dio naoružanja već je bio transportiran u američka skladišta u Poljskoj i čekao je isporuku ukrajinskoj strani. Uskoro je uslijedio novi preokret. Američki predsjednik Donald Trump, koji (prema američkim medijima) nije bio obaviješten o prekidu pomoći, 7. srpnja je objavio nastavljanje isporuke oružja Ukrajini (isporuke su nastavljene tri dana kasnije). Ovu odluku je pratilo Trumpovo iskazivanje nezadovoljstva prema Putinovom stalnom odbijanju primirja. Napokon, u ponedjeljak Trump šalje otvoreni ultimatum Putinu – postizanje prekida rata u roku od 50 dana ili uvođenje teških sankcija Rusiji.

Što se krije iza ovih događaja? Ključni problem zapravo nije nastavljanje vojne pomoći Ukrajini već pitanje tko u ovom trenutku definira politiku SAD prema Rusiji i Ukrajini, i što se može očekivati u budućnosti.

Mehanizmi pružanja vojne pomoći

Kao službeni razlog obustavljanja američke vojne pomoći bila je navedena zabrinutost da su količine uskladištenih oružnih sustava pale na kritičnu razinu, posebno projektila PZ sustava Patriot. U ovom trenutku Lockheed Martin može proizvesti oko 600 projektila godišnje. Ali da li je to opravdanje za prekid isporuke vojne pomoći Ukrajini? Američka medijska kuća NBC objavila je informaciju kako je unutarnji pregled Pentagona zaključio da isporuka naoružanja Ukrajini ne ugrožava borbenu spremnost OS SAD. To je potvrdio i Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bidenovoj administraciji.

Ostaci GMLRS_ u Belgorodskoj oblasti Ruske Federacije

Postoje dva mehanizma isporuke vojne pomoći Ukrajini. Prvi je izravno slanje naoružanja i vojne opreme iz skladišta OS SAD na temelju autorizacije predsjednika SAD (Presidential Drawdown Authority – PDA). Prema američkim izvorima, zadnje pošiljke na temelju mehanizma PDA koje je odobrila Bidenova administracija isporučuju se ovo ljeto. Drugi mehanizam je izravno financiranje kupnje oružanih sustava od proizvođača ili partnerskih zemalja koji proizvedene sustave odmah šalju Ukrajini (Ukraine Security Assistance Initiative – USAI). Za razliku od PDA mehanizma čija se upotreba završava (prema američkom ministru obrane Peteu Hegsethu u toku je bila isporuka PDA narudžbi 71 do 74), isporuke preko USAI mehanizma nastaviti će se sve dok se ne potroše financijska sredstva koje je odobrila Bidenova administracija (preostali iznos je oko 10 milijardi USD). Zadnji paket pomoći koji je zaustavljen je zapravo vrlo skroman, To su vođeni projektili zrak-zrak AIM-7 Sparrow (92 primjerka) za lovce F-16 koje USAF više ne koristi, projektili Patriot PAC-3 (30), granate kal. 155 mm (8.496), PO projektili Hellfire (142), projektili Stinger (25), precizno vođeni projektili GMLRS za sustav HIMARS (252) i bestrzajni PO topovi AT-4 (125). Od nabrojanih oružnih sustava iz skladišta OS SAD dolaze samo vođeni projektili GMLRS, ali s obzirom na broj projektila koji se proizvedu u godini dana (14.000 primjeraka) ova isporuka ne dovodi u pitanje američke rezerve GMLRS.

Elbridge Colby i Pete Hegseth

Tko je zapravo u Trumpovoj administraciji donio odluku o prekidu vojne pomoći? Ministar obrane Pete Hegseth je (prema izvorima iz Kongresa) ponovno zaustavio pomoć Ukrajini. To je već treći slučaj da Hegseth prekida vojnu pomoć Kijevu – prethodna dva bila su u veljači i svibnju, a nakon kratkog zastoja isporuke su obnovljene. Izvori u Kongresu također navode kako iza Hegsethove odluke stoji državni podtajnik za obrambenu politiku Elbridge Colby. Colby već duže vremena zagovara obustavu vojne pomoći Kijevu i preusmjeravanje slanja naoružanja na azijsko-pacifičko područje kao jednu od mjera ograničavanja širenja kineskog utjecaja. Colby slovi za kontroverznu ličnost. Prije nekoliko tjedana Colby je pokrenuo pregled AUKUS sporazuma (zajednička američko-britanska prodaja napadnh nuklearnih podmornica Australiji). Colby je protivnik ovog sporazuma (protivi se prodaji tri napadne nuklearne podmornice klase Virginia Australiji) te se mnogi boje kako će AUKUS sporazum (a s njime i očekivana velika ulaganja u američka brodogradilišta radi proizvodnje podmornica) biti poništen ili osakaćen brojnim ograničenjima. Kako Colby nema ovlasti za zaustavljanje isporuka oružja, to je uradio njegov nadređeni Stephen Feinberg (zamjenik ministra obrane, također kineski jastreb, a uz to ekstremno kontroverzni milijarder povezan s vojno-industrijskim kompleksom te sa čudnim stavovima o ratu u Ukrajini), a Hegseth je potvrdio odluku. Zatim je na sastanku svog kabineta održanom u utorak Trump  bacio bombu tvrdnjom kako nema nikakva saznanja o prekidu pomoći, te da će se slanje oružja Ukrajini nastaviti. Mnogi analitičari to su protumačili kao poznatu Trumpovu strategiju – Trump je točno znao što se događa, ali je podređenima prepustio poduzimanje koraka koji u biti predstavljaju odugovlačenje do donošenja odluke za koju ne želi preuzeti punu odgovornost. U tom kontekstu navodi se Trumpova netrpeljivost prema Zelenskom i želja da se Ukrajinu prisili na primirje pod nepovoljnim uvjetima.

Mark Rutte i “Daddy”, kako je nedavno tepao Trumpu

Ovakvo objašnjenje uklapa se u obrazac Trumpovog ponašanja. Ali ono se baš i ne poklapa s trenutnom situacijom oko Rusije. U zadnja tri mjeseca vidljivo je rastuće Trumpovo nezadovoljstvo ponašanjem Vladimira Putina.. Nakon što je de facto odbio Trumpovu ponudu u travnju Putin neprestano odugovlači prihvaćanje primirja, a istovremeno intenzivira napade na Ukrajinu. Za razliku od njega, Zelenski je izvukao pouku iz katastrofalnog susreta s Trumpom u veljači te uspio poboljšati odnos s američkim predsjednikom koristeći dobro poznatu metodu “sucking up to the boss” (to radi i glavni tajnik NATO-a Rutte, kao i niz europskih lidera) koja očito uspijeva kod Trumpa. Ukrajinska strana je, za razliku od Putina, do sada ispunila Trumpove zahtjeve pri čemu je uspjela izbjeći najgore konsekvence. Trump i dalje želi postići brzi prekid rata s Rusijom, a Putinovo zavlačenje prisiljava Washington na konačno razmatranje jačanja pritiska na Rusiju. Trenutak je idealan – SAD su u zadnja tri mjeseca postigle nekoliko geopolitičkih uspjeha i ojačale svoju poziciju u međunarodnim odnosima. To je uspjeh summmita NATO-a na kome su saveznici preuzeli obavezu velikog povećanja izdataka za obranu, američki napad na iranske nuklearne instalacije koji je spriječio dalju eskalaciju sukoba Izraela i Irana (i pokazao Netanyahuu da Washington i dalje ima zadnju riječ u međusobnom odnosu) te uspješno posredovanje američke strane u prekidu rata Izraela i Irana. Time je stvoren geopolitički zamah koji američkoj strani omogućava jačanje pritiska na Rusiju kako bi Kremlj konačno počeo stvarne pregovore o primirju i završetku rata.

Povećanje obrambenih izdataka članica NATO-a (na 3,5 % BDP za izravne obrambene troškove te još 1,5 % BDP za ulaganja u infrastrukturu) ima mnogo veći značaj od ispunjavanja Trumpovog zahtjeva. Europa je konačno shvatila da se mora pobrinuti za vlastitu obranu, čak i ako dođe do normalizacije odnosa s Washingtonom. Bez obzira na sve izazove i probleme u postizanju ovog cilja pred EU, Moskva je svjesna dugoročne opasnosti koja joj prijeti. Dovoljno je pogledati analize i komentare u ruskim medijima. Na Bliskom istoku SAD su pokazale da su čak i pod kaotičnim Trumpovim vodstvom jedini vanjski subjekt koji i dalje može utjecati na sigurnosnu situaciju u ovoj regiji. Kina je u iranskoj krizi pokazala da nema ni sposobnosti – a ni želju – da preuzme ulogu SAD, a ruski utjecaj na Bliskom istoku sve više se urušava (gubitak Sirije; neuspjeli pokušaji otvaranja vojne baze u Libiji i Sudanu; rastući jaz u odnosima s Iranom; gubitak utjecaja na Kavkazu). Tu je napokon i prijetnja uvođenja američkih sekundarnih sankcija Rusiji koju u Kongresu zagovara znatan broj republikanaca.

Ako se uzmu zajedno, ovi koraci otvaraju Trumpu mogućnost prisiljavanja Rusije za pokretanjem stvarnih pregovora. I upravo sada dolazi odluka Pentagona o obustavljanju isporuke oružja Ukrajini. Time je Moskvi poslana potpuno pogrešna poruka – američka strana je nesposobna za bilo kakvu stvarnu akciju oko Ukrajine i to treba iskoristiti. Veća vjerojatnost je da ova epizoda pokazuje rastući nered i nekoordiniranost u okviru američkog sustava nacionalne sigurnosti (kao uostalom i cjelokupne javne uprave SAD). Na to ukazuju tri činioca:

1. Pitanje definiranja jasnih ciljeva i prioriteta vanjskog djelovanja SAD i njihove konzistentne realizacije.

U prvih šest mjeseci Donald Trump je pokazao nekonzistentnost u definiranju i provođenju ciljeva vanjskopolitičkog djelovanja SAD. To nije potpuni nered (sada se vide naznake nečega što bi se moglo nazvati Trumpovom doktrinom koja naglašava primat SAD, transakcionalizam čak i prema američkim saveznicima, uvjerenje da se umjesto sustavnog djelovanja rezultati mogu brzo postići dogovorima i ograničeno angažiranje na globalnoj sceni), ali upravo je slučaj Ukrajine pokazao sve nedostatke ovakvog pristupa. Siguran da može brzo završiti rat u Ukrajini Trump je pokazao spremnost na davanje velikih ustupaka Rusiji (uvjeren da ima uspostavljen osobni odnos s Putinom) i prisiljavanje Ukrajine na iste. Čak i kada je Putin odbio velikodušnu ponudu Washingtona, Trump je umjesto odlučne akcije nastavio s apelima upućenim Putinu. Tek kada je (pritisak dijela republikanaca u Kongresu) upozoren da bi poraz Ukrajine bio ekvivalentan Bidenovom kaotičnom povlačenju iz Afganistana 2021. godine, Trump je počeo mijenjati odnos prema ratu Ukrajini.

2. Imenovanje politički podobnih ali stručno nesposobnih kadrova.

Primjer ministra obrane Hegsetha ilustrira ovu tvrdnju. Prema brojnim mišljenjima Hegseth je u nekoliko mjeseci pokazao kako nema ni znanja, a ni iskustva za obnašanje funkcije ministra obrane. Niz slučajeva (davanje osjetljivih podataka o američkom napadu na Jemen preko chat aplikacije Signal na koju je slučajno pozvan i novinar Atlantica; otpuštanje niza savjetnika nužnih za donošenje ključnih odluka; samopromocija i personalizacija funkcije kroz javno dijeljenje video snimaka njegovih susreta s vojnim liderima azijskih saveznika kao i susreta s vojnicima (uz odgovarajuću zvučnu podlogu) što dosadašnji ministri obrane nisu radili; napadi na novinare; načini provođenja Trumpove odluke o gašenju DEI inicijativa) sve više postavljaju pitanje da li je potrebno smijeniti Hesgetha. Jedno je provoditi politike povezane s kulturološkim ratovima, a drugo djelovati u stvarnoj krizi za što Hegseth očito nije spreman. To se uostalom vidi i iz njegova vođenja dvije organizacije američkih vojnih veterana – VFF (2008.-2011.) i CVA (2011.-2016.). U oba slučaja Hesgeth je najuren zbog kombinacije činilaca – lošeg upravljanja koje je dovelo do velikih financijskih problema, osobnog ponašanja (stalni problemi s alkoholizmom na poslu) i optužbi o seksualnom maltretiranju.

3. Loša koordinacija sustava nacionalne sigurnosti.

Pete Hegseth – potpuno nekompetentan ministar obrane SAD

Trumpovo stalno mijenjanje ciljeva i načina djelovanja, smanjivanje osoblja u ključnim institucijama i toleriranje osobnih ciljeva vodećih ljudi u njima dovelo je do pada usklađenog djelovanja između Bijele kuće, Pentagona i Ministarstva vanjskih poslova. U navedenim okolnostima Colby i Hegseth donijeli su odluku o prekidu vojne pomoći Ukrajini bez izričitog Trumpovog odobrenja, pretpostavljajući da je to ono što predsjednik želi. U prethodna dva slučaja bili su u pravu, ali ne i u zadnjem.

Što u navedenom kontekstu znači nova Trumpova odluka o obnovi slanja vojne pomoći i uspostavi novog mehanizma pružanja vojne pomoći Ukrajini? Da li je to zaista velika promjena u politici Trumpove administracije prema Rusiji ili je to još jedan primjer djelovanja TACO Trumpa (“Trump Always Chickens Out“)? Prije pružanja objašnjenja ovog koraka potrebno je osvrnuti se na djelovanje Moskve tokom proteklih sedam mjeseci.

Putinova strategija

U navedenom razdoblju ruski zahtjevi za završetkom rata nisu se promijenili i zapravo znače kapitulaciju Ukrajine. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ih s vremena na vrijeme ponavlja. Zadnja prilika bio je intervju dan mađarskom režimskom glasilu Magyar Nemzet 7. srpnja. Da se podsjetimo, zahtjevi koji bi trebali eliminirati uzrok sukoba su sljedeći:

1. Demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine.
2. Davanje jamstava da Ukrajina nikada neće postati članica NATO-a.
3. NATO se mora vratiti na situaciju prije 1997. godine.
4. Okupirani ukrajinski teritorij mora biti priznat kao dio Rusije, što uključuje i dijelove Donbasa koji su još pod ukrajinskom kontrolom.
5. Ukidanje svih sankcija Rusiji, povratak zamrznutih ruskih sredstava i prekid svih pravnih postupaka koji se vode protiv Moskve.

Putin je šest mjeseci zavlačio Trumpa idejom o mogućem diplomatskom završetku sukoba, čime je dobio dovoljno vremena za nastavljanjem vojnih djelovanja. Dva su razloga za rusko odugovlačenje. Prvi je prikazivanje rata ne kao agresije na Ukrajinu već kao egzistencijalnog sukoba Rusije i Zapada u kome Moskva brani tradicionalne ruske vrijednosti od zapadnog ekspanzionizma koji prijeti opstanku Rusije. Bilo kakvo primirje, makar i kratkotrajno, dovodi u pitanje ovaj narativ, osim ako primirje ne bi vodilo do kapitulacije Ukrajine. Iz njega proizlazi drugi razlog koji je ključan. U ruskoj percepciji SAD i dalje ostaju glavni globalni protivnik Moskve.

Trumpove destruktivne politike uništavaju američki utjecaj na globalnoj razini, a za Moskvu je to prilika koju treba iskoristiti. Ako Washington napusti Europu i ako Rusija uspije pokoriti Ukrajinu, otvorit će se vrata obnovi ruskog utjecaja u Europi. Pokoravanjem Ukrajine Rusija dobiva bazu za dugoročno djelovanje prema EU (prve na udaru biti će zemlje jugoistočne Europe). Kroz kontrolu ukrajinskih prirodnih resursa, energetskog i industrijskog potencijala (a posebno obrambene industrije) Moskva se nada da će biti u poziciji poduzimanja ekonomskog pritiska na europske vlade kako bi one donosile odluke koje bi bile u korist Rusije. Kroz kontrolu opskrbnih lanaca kritičnih minerala, energije i hrane Moskva želi ne samo ojačati ruski utjecaj u Europi (a posebno u srednjoj i istočnoj Europi koja se mora vratiti pod kontrolu Moskve), već i dovesti u pitanje ne samo američki utjecaj već i daljnju prisutnost Washingtona u Europi. U takvim okolnostima oslabljena i podijeljena EU bez NATO-a (koji bi se raspao ili postao papirnati tigar) ne bi imala drugog izbora nego priznati primat Rusije na kontinentu. O utemeljenosti ovog razmišljanja može se raspravljati (na primjer, tko će platiti ekonomsku obnovu uništene Ukrajine), ali ovo je za sada prevladavajuće mišljenje u Kremlju.

Ruska cyber-skupina Fancy Bear povezana je sa zloglasnim GRU-om

Za ostvarivanje navedenih ciljeva, osim pobjede u Ukrajini, Moskva treba stalno raditi na slabljenju EU. Ova kampanja već se odvija korištenjem metoda hibridnog ratovanja – kibernetičkim napadima, političkim ratovanjem, dezinformacijama, manipulacijama izbora i izvođenjem sabotaža kritične infrastrukture i ciljeva povezanih s pružanjem vojne pomoći Ukrajini. Ako kao posljedica ovih akcija SAD napuste Europu ne samo da će globalni utjecaj Washingtona dobiti dodatne udarce, već će američka vojska izgubiti operativnu osnovicu za djelovanje na području Euroazije i Afrike.

Putin je uvjeren da su unutarnje podjele toliko oslabile Zapad i onesposobile ga za uspješno djelovanje protiv Rusije. Zato i dalje smatra da će usprkos ogromnim ljudskim i materijalnim gubitcima brzo pobijediti iscrpljenu Ukrajinu. O realnosti postavki ruske strategije može se raspravljati (visoka ekonomska cijena rata iscrpljivanjem sve više dovodi u pitanje sposobnosti Moskve, posebno ekonomske, za vođenjem dugotrajnog sukoba). Ipak, kombinacija ulagivanja Trumpu i lažne spremnosti za pregovorima osigurala je Putinu šest mjeseci neometanog vođenja rata. Svaki put kada je izgledalo da bi Trump mogao poduzeti odlučne korake protiv Rusije, Putin je kroz kombinaciju laskanja i demonstracije spremnosti za pregovore (slanje izaslanstava) ponovno spriječio odlučniju američku akciju. I u zadnjem slučaju, nakon Trumpove najave akcije protiv Rusije, Putin se nada da je to i dalje prazna priča i da će Trump ponovno pristati na vođenje ispraznih pregovora i produžavanje ruske strategije odugovlačenja za još nekoliko tjedana (što bi Moskvi omogućilo intenziviranje ljetne ofenzive koja već traje).

Da li će se to dogoditi ili smo ipak na prijelomnoj točki u ratu nakon koje bi mogla uslijediti odlučnija akcija Zapada?

Moguća promjena američke strategije

Kao odgovor na rusku strategiju odugovlačenja Trump  je nakon odluke o nastavljanju vojne pomoći Ukrajini najavio tri skupine mjera protiv Rusije:

1. Zajedno s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom Trump je 14. srpnja objavio novi mehanizam slanja vojne pomoći Ukrajini. Europski saveznici će od američkih proizvođača izravno kupovati vojnu opremu i naoružanje, pri čemu će imati prioritet u isporuci. Drugi način slanja oružja bit će iz zaliha europskih članica NATO-a, nakon čega će donatori imati prioritet u kupnji oružja i opreme. Treći način bit će slanje američkog oružja i opreme iz zaliha OS SAD, nakon čega će europski saveznici financirati nabavu isporučenih sustava (ovo će se odnositi primarno na isporuku sustava Patriot, te raznih vrsta streljiva).
2. Najavljeno je uvođenje sankcija, sekundarnih carina (100 %) Rusiji, ali i za zemlje koje kupuju resurse (nafta, plin, minerali) iz Rusije.
3. Ukoliko u roku od 50 dana ne bude postignut mirovni sporazum, navedene ekonomske sankcije će se primijeniti.

Ukrcavanje Tomahawk Land Attack Missile (TLAM) na HMS Anson

Kako ocijeniti ove predložene mjere? Davanje roka od 50 dana pokazuje kako  Trump, usprkos snažnoj retorici, i dalje misli da može postići dogovor s Putinom. Time je ruskoj strani poslana poruka da se Washington i dalje nada nekoj vrsti sporazuma s Putinom. Ta činjenica nije promakla Moskvi. Pogledaju li se reakcije u Rusiji, vidljivo je olakšanje jer se nisu ostvarile najave uvođenja oštrih sankcija (na primjer, najave uvođenja sekundarnih sankcija do 500 % ili mogućnost isporuke krstarećih projektila Tomahawk TLAM i JASSM Ukrajini). U ruskim političkim krugovima učvršćeno je uvjerenje da Trump nema odlučnost i volju da provede oštre mjere prema Moskvi (odnosno da Trump ostaje TACO). Putin će najvjerojatnije zanemariti ovaj zahtjev i nastaviti s ljetnom ofenzivom u nadi da će Ukrajina uslijed kombinacije ruskih terorističkih napada na gradove i ruskog napredovanja u Donbasu popustiti i do kraja godine prihvatiti ruske uvjete. U Moskvi su sve više svjesni činjenice da je u idućoj godini pod znakom pitanja sposobnost ruske ekonomije za daljnjom potporom vođenja rata.

Za koji pristup na bojištu će se odlučiti ruska vojska?

Pri tome su moguća dva smjera ruskog djelovanja. Prvi je nastavljanje “grickanja” teritorija Ukrajine i iscrpljivanja ukrajinske vojske. Problem kod ovog pristupa su veliki ljudski gubitci koje je sve teže nadoknaditi – Rusija je upravo udvostručila iznos bonusa i plaća za dobrovoljno javljanje u vojsku, te u svibnju i lipnju uspjela unovačiti nešto manje od 30.000 vojnika mjesečno; što je ipak pad u odnosu na ožujak i travanj kada je mjesečno novačeno oko 40.000 vojnika; u prvih šest mjeseci za financiranje dobrovoljnog novačenja potrošeno je oko 4 milijarde USD. Drugi je mogućnost da ruska strana pokuša izvesti veći prodor na jednom operativnom pravcu radi udara u dubinu ukrajinskog teritorija i brzog uništenja velikog broja ukrajinskih postrojbi. Takva mogućnost postoji jer je Rusija od početka godine povukla iz prvih borbenih linija elitne postrojbe kao i oklopno-mehanizirane snage. Postoje dva tumačenja ovog koraka. Prvo je stvaranje strateške pričuve zbog činjenice da su zapadna područja Rusije praktično ispražnjena od vojnih postrojbi. Druga mogućnost je navedena opcija pokušaja velikog udara na jednom operativnom pravcu. To ne bi bilo na sjeveru kod Sumija, već na jugu s ciljem zauzimanja što je moguće većeg dijela Donbasa. Ciljevi bi bili Pokrovsk i Konstantinovka, koji su u poluokruženju. I bez njihova zauzimanja bilo bi moguće pokretanje oklopno-mehaniziranog prodora s novoosvojenih položaja oko oba grada prema Družhivki te (u slučaju uspješnog odsijecanja i uništenja ukrajinskih snaga) prema Kramatorsku. To ne bi bio duboki prodor (trebalo bi se napredovati oko 20 km), a trenutak je idealan. Prekid isporuke streljiva iz SAD doveo je na ukrajinskoj strani do velike nestašice GMLRS streljiva za sustave HIMARS i kazetnih granata kal. 155 mm DPICM. Uz to, Kina je upravo ograničila izvoz niza komponenti koje ukrajinske tvrtke koriste u proizvodnji raznih vrsta besposadnih letjelica. Time je dovedena u pitanje sposobnost ukrajinske strane za sprječavanjem koncentracije ruskih snaga u dubini teritorija 30-40 km od linije bojišta (udari po ruskoj logistici i skupinama postrojbi). S druge strane, otvoreno je pitanje da li je ruska strana i u ovim povoljnim uvjetima sposobna organizirati logistiku i koordinaciju djelovanja postrojbi za izvođenje takvog prodora. Mogućnost ipak postoji, posebno ako se odabere manje ambiciozna varijanta ofenzive (napredovanje na liniji Pokrovsk-Konstantinovka umjesto prema Družhivki). Treća mogućnost bila bi pokušaj prodora u dubinu Dnipropetrovska. U svim ovim slučajevima primarni cilj nije osvajanje teritorija već neutralizacija vojnih sposobnosti Ukrajine.

Bez obzira koju će opciju odabrati ruska vojska, Putin je uvjeren kako je dobio signal od Trumpa da može nastaviti trenutnu ofenzivu protiv Ukrajine. S druge strane, na ruskoj strani vidljivo je razočarenje činjenicom da Trump nije zaustavio isporuku oružja Ukrajini. Kremlj se nadao da će ruska strategija svaljivanja krivnje za nastavljanje rata na Ukrajinu dovesti do prekida američke vojne pomoći. To se nije dogodilo. Time je ostala otvorena mogućnost nastavljanja ukrajinskog otpora (zbog ekonomskih problema Moskva želi što prije završiti rat), a dalje se odlaže mogućnost normalizacije političkih i ekonomskih odnosa sa SAD po završetku sukoba.

Kako ocijeniti drugu skupinu mjera – mogući novi paket sankcija. Ni ovdje nema puno razloga za optimizam. Iako SAD pripremaju novi paket sankcija, pitanje je koliki će stvarni utjecaj imati predložene sankcije. I prije izbijanja rata trgovinska razmjena SAD i Rusije bila je mala, a 2024. godine iznosila je samo 3,5 milijardi USD (manje od 0,5 % ukupne ruske trgovine). U ovoj godini (do srpnja) taj iznos je 2 milijarde USD. Čak i uvođenje 100% carina ne bi dovelo do promjene ruskog ponašanja jer su iznosi premali. Što se tiče sekundarnih sankcija (kažnjavanje zemalja koje trguju s Rusijom), glavne mete trebale bi biti Indija i Kina (ove dvije zemlje kupuju 70 % izvezene ruske nafte), te eventualno i Turska. Što će se dogoditi ako nastane situacija u kojoj bi Trump trebao birati između uvođenja sankcija ovim zemljama ili sklapanja trgovinskih sporazuma?

Upitno je da li SAD mogu ispuniti ključne zahtjeve za uspjeh režima sankcija. Prvi je postojanje efikasnog provedbenog mehanizma. Smanjivanje sastava Ministarstva vanjskih poslova (odlazak eksperata te smanjivanje diplomatskih predstavništava) i ukidanje agencije USAID i njezinih programa dovode u pitanje sposobnost Washingtona za provođenjem ekonomskih sankcija. Drugi zahtjev je koordiniranje djelovanja sa saveznicima. Takva koordinacija postojala je za vrijeme Bidenove administracije i europskih saveznika. Odbijanje Washingtona da nakon Unijinog donošenja 18. paketa sankcija protiv Rusije i sam poduzme korak smanjivanja maksimalne cijene za rusku naftu dovodi u pitanje ozbiljnost Trumpovih prijetnji Moskvi. Trumpu je važnije da pitanje uvođenja sankcija Rusiji iskoristi za jačanje izvršne vlasti u SAD a na račun zakonodavne. Zahtjev Bijele kuće upućen Republikancima u Senatu je donošenje zakonodavnog okvira kojim će Trump dovesti u pitanje sposobnost Kongresa za nadzorom američke vanjske politike. To znači da bi Trump imao potpunu kontrolu nad režimom sankcija (ne bi više trebao odobrenje Kongresa za ukidanjem uvedenih sankcija, kao ni nadzor Kongresa u provođenju ovih mjera). Bijela kuća  bi zatim doneseno rješenje primijenila na sva područja na kojima Ustav daje Kongresu ovlasti nadzora u provođenju vanjske politike SAD (sklapanje trgovinskih sporazuma, pitanje migracije, ovlasti predsjednika SAD za vođenje rata). Na kraju bi sve vjerojatno završilo na Vrhovnom sudu SAD jer Demokrati ne bi podržali ovo širenje ovlasti predsjednika.

Tako napokon dolazimo do novog mehanizma slanja vojne pomoći Ukrajini. To je zapravo jedini dio predloženih mjera koji može dati konkretne rezultate. Dođe li do uspostave ovog mehanizma, to će biti velika promjena strategije Washingtona prema Rusiji. To žele Kijev i EU. U jednoj od analiza danih u travnju po pitanju mogućnosti sklapanja mirovnog sporazuma naveo sam da, u situaciji kada Washington postaje nepouzdan saveznik, Kijev i Europa u odnosu sa SAD žele ostvariti sljedeće ciljeve:

1. Zadržavanje američkih sankcija.
2. Prodaju američkog naoružanja i opreme Ukrajini (umjesto doniranja, što je radila Bidenova administracija).
3. Očuvanje (barem na minimalnoj razini) obavještajne suradnje (obavještajni podaci o Rusiji).
4. Spriječiti opstrukciju Washingtona usmjerenih na europske inicijative za zaustavljanje rata u Ukrajini.

Novi mehanizam otvara mogućnost ostvarivanja ovih ciljeva. Povećavanje izdataka za obranu i europska kupnja američkog oružja za Ukrajinu mogu velikim dijelom kompenzirati veliko smanjenje američke podrške Kijevu. Da bi ovaj korak bio uspješan, Trump bi trebao izbjegavati pretjerane zabrane prodaje određenih vrsta oružanih sustava (što će biti problem dok se nada da bi ipak mogao postići dogovor s Putinom; zbog toga će vjerojatno ostati ograničenja na isporuku određenih vrsta dalekometnih sustava za napad na kopnene ciljeve). Washington bi također trebao nastaviti sa slanjem obavještajnih podataka Kijevu. Rezultati nedavnog NATO summita pokazuju kako je američka strana spremna uraditi navedeno.

Postavlja se i pitanje kako osigurati sredstva za kupnju američkog oružja. Jedino moguće rješenje je konfiskacija zamrznutih ruskih financijskih sredstava u europskim bankama (oko 300 milijardi USD). Ako Washington napravi pritisak na europske saveznike (u Europi su podijeljena mišljenja o legalnoj osnovi zapljene ruskih sredstava) osigurala bi se dugogodišnja europska potpora slanju vojne pomoći Ukrajini. Rusija je zabrinuta zbog ove mogućnosti, ali za sada u Moskvi prevladava mišljenje kako na duže vremensko razdoblje europske zemlje neće imati dovoljno sredstava, a ni političke volje za financiranje vojne pomoći Ukrajini. Uz to navodi se kako će SAD i dalje sprječavati isporuku određenih vrsta oružja.

Stvarna promjena ili ponovno TACO Trump

Nakon šest mjeseci Trump je sve manje uvjeren u uspjeh mirovnih pregovora s Rusijom. Iako je Trump spreman povećati pomoć Ukrajini, to nije rezultat nekog novog uvida u promjenu strateške situacije oko Rusije. Prije nekoliko dana revija The Atlantic objavila je, na temelju razgovora s anonimnim Trumpovim dužnosnicima, analizu odluke o pružanju pomoći Ukrajini. Prema ovim svjedočenjima glavni razlog je Trumpovo uvjerenje da ga je konstantnim odbijanjem američkih ponuda Putin uvrijedio i prikazao kao slabijeg partnera u međusobnom odnosu. Sa svakim Putinovim odbijanjem Trumpova frustracija je rasla, a nakon zadnjeg telefonskog razgovora – prema riječima anonimnih dužnosnika – nastupio je trenutak kada je poniženi Trump uvidio kako Putin nema namjeru prekinuti rat (što američka obavještajna zajednica u svojim procjenama govori već godinu dana). Ovo je najveći problem s Trumpovim načinom donošenja odluka – on se zasniva na emocijama, a ne na racionalnom prosuđivanju. Zato uvijek postoji opasnost da bi Trump brzo mogao promijeniti mišljenje i ponovno popustiti ruskoj strani. Ipak, mogu se navesti određene činjenice koje ukazuju da se ovo (barem za sada) ne mora dogoditi.

Marjorie Taylor Green burno je reagirala na ponovnu uspostavu američkog naoružavanja Ukrajine

Kao prvo, Trumpov uspjeh na Bliskom istoku pokazao je da SAD mogu aktivnije djelovati na globalnoj sceni bez dugotrajnog involviranja u nekom sukobu. Time su odbačeni glavni argumenti MAGA izolacionista koji percipiraju samo Kinu kao prijetnju SAD (Pete Hegseth, Tulsi Gabbard, J.D. Vance, Tucker Carlson, Marjorie Taylor Greene, Steve Bannon, Rand Paul). Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da i većina republikanskih birača podržava ovakav način djelovanja, uz uvjet da on ne vodi do izravnog američkog vojnog sukobljavanja s Rusijom ili Kinom. Kao drugo, dosadašnji Trumpov način vođenja pregovora – davanje velikih ustupaka Rusiji – pokazao se neuspješnim. Američko djelovanje prema Iranu pokazalo je kako primjena aktivnih mjera (uključujući i vojne) može dati rezultate, te da bi takav pristup trebalo primijeniti i prema Rusiji. To ne bi uključivalo vojne mjere već nastavljanje pružanja vojne pomoći Ukrajini i održavanje ekonomskih sankcija. Time bi se stvorila situacija da Putin na kraju bude prisiljen na pregovore i sklapanje mira, što bi Trumpu dalo drugu vanjskopolitičku pobjedu. Kao treće, uspostavom novog mehanizma pružanja vojne pomoći Trump prestaje s Bidenovom strategijom donacije oružja i vojne opreme Ukrajini. To će sada plaćati europski saveznici, a Washington će zarađivati. Time se smiruje republikanska izborna baza, pri čemu Trump može tvrditi da je i dalje majstor za sklapanje dogovora.

Nove mjere neće trenutno utjecati na odvijanje rata. Ukrajina je u poziciji da mora izdržati ruske napade do početka zime. Ali te mjere bi mogle usporiti trenutnu rusku ofenzivu i pokazati Putinu rastuću političku, ekonomsku i vojnu cijenu vođenja dugotrajnog sukoba. Provedba ovih mjera pokazala bi da SAD – usprkos mijenjanju oblika transatlantskih odnosa – i dalje podupiru Ukrajinu te NATO saveznike u borbi protiv Rusije. Nadajmo se da će se navedeno ostvariti. Ali Trump je nepredvidljiv i uvijek postoji mogućnost da ponovno promijeni svoje već donesene odluke.

* Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Izrael je konačno pokrenuo operaciju “Rising Lion” (“Dizanje lava”), napad na Iran koji se ne zaustavlja samo na nekoliko obostranih izmjena udaraca. Netanyahu je odlučio krenuti u konačni obračun s teokratskim režimom u Teheranu, a posljedice ovog koraka osjećat će se u godinama koje dolaze. U ovoj analizi biti će obrađeni vojni aspekti operacije u prvih četiri dana njezina izvođenja. Za razumijevanje izraelskog napada potrebno je analizirati i širi geopolitički kontekst događaja na Bliskom istoku, no tada bi analiza bila prevelika.

Koji je cilj izraelskog napada? Izrael tvrdi da je primarni cilj neutralizacija iranske nuklearne infrastrukture, što bi značilo da su poduzeti napadi nastavak primjene Beginove doktrine – pre-emptivnog (preventivnog) napada na svaku zemlju koja razvija infrastrukturu za proizvodnju nuklearnog oružja i koja bi bila prijetnja Izraelu. Doktrina je nazvana prema bivšem izraelskom premjeru Menachemu Beginu koji je 1981. godine pokrenuo operaciju “Opera” (operacija “Babylon” je alternativni naziv) – napad na irački nuklearni reaktor Osirak. Begin je operaciju izveo bez odobrenja Washingtona. Beginova doktrina ponovno je primijenjena 2007. godine kada je tajnom akcijom uništen sirijski nuklearni istraživački centar Al-Kibar. Izraelski napad na Iran je treći slučaj primjene Beginove doktrine.

Ali opseg izraelskog napada je mnogo veći od djelovanja potrebnog za neutralizaciju iranske nuklearne infrastrukture.- desetkovanje iranskog vojnog vrha, napadi na mobilne lansere balističkih projektila, te napadi na iransku energetsku infrastrukturu. Pravi cilj operacije “Rising Lion” je promjena režima u Teheranu, što je dugogodišnji Netanyahuov san.

Strateške pogreške Teherana

Uspjeh izraelskog napada rezultat je i niza pogreški iranskog vodstva u procjeni situacije i uvjerenja da je ratni sukob sa Izraelom malo vjerojatan.

Ismail Haniyeh,  politički šef Hamasa

Teheran je zanemario prva upozorenja koja su upućivala na mogućnost izraelskog napada na njegovu nuklearnu infrastrukturu. To je bilo ubojstvo političkog vođe Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu u srpnju 2024. godine. Ovim ubojstvom Izrael je pokazao kako su njegovi obavještajci sposobni organizirati operaciju u iranskom glavnom gradu, zaobići opsežne sigurnosne mjere te likvidirati metu bez ostavljanja tragova. U rujnu iste godine izveden je uspješan napad na Hezbollahove operativce u Libanonu korištenjem eksplozivnih pagera i radio uređaja. Oba slučaja pokazivala su na uspjeh izraelskih obavještajnih službi u penetraciji iranskih mreža, ali su i upućivala da bi se moglo raditi o pripremama za izvođenje veće operacije protiv Irana i njegovih saveznika. U oba slučaja upozorenja su zanemarena. Haniyehova likvidacija i libanonski napadi objašnjeni su kao rezultat unutarnje borbe u iranskim službama, a iranski politički vrh eksplicitno je odbacio mogućnost

Uz to, iranske službe fokusirane su na suzbijanje djelovanja političkih protivnika i kontrolu populacije, a ne sprječavanje Izraela u uspostavljanju i širenju obavještajnih mreža u Iranu i regiji. Iako se u Iranu godinama navodi prijetnja intenziviranja izraelskog djelovanja, režim do sada nije poduzeo korake kojima bi se smanjila ova opasnost.

Iduća pogreška bila je kriva procjena iranskog vrha o razvoju situacije na području Bliskog istoka. Rezultat je bio podcjenjivanja mogućnosti općeg izraelskog napada na Iran. Mogu se navesti sljedeće strateške miskalkulacije:

1. Neodgovarajuća reakcija na promjene na Bliskom istoku od kraja 2023. godine.

Iran se nije prilagodio promjenama nakon pada sirijskog režima

Tri događaja – vojna neutralizacija Hamasa u Gazi, slabljenje Hezbollaha u Libanonu i pad sirijskog režima – doveli su u pitanje cjelokupnu iransku strategiju. Neutralizacija iranske osovine otpora (proiranske milicije i terorističke organizacije na području šijitskog polumjeseca, te djelovanje Iranske revolucionarne garde u pružanju potpore ovim subjektima) definitivno je pokopala iransku strategiju odvraćanja napada Izraela i drugih mogućih protivnika. Usprkos tome vodstvo u Teheranu i dalje je inzistiralo na provođenju postojeće strategije i nije poduzelo mjere za prilagodbu promijenjenoj strateškoj situaciji.

2. Podcjenjivanje izraelskih sposobnosti za napad na Iran.

Iznenadni Hamasov napad izveden u listopadu 2023. godine u Teheranu je protumačen kao veliki izraelski obavještajni propust koji će usmjeriti izraelsku obavještajnu zajednicu prema pitanjima unutarnje sigurnosti, a ne djelovanju protiv Irana. Time je odbačena ideja da bi Izrael mogao pripremiti i izvesti kompleksni napad na Iran koji bi kombinirao djelovanje unutar Irana s vanjskim napadima. Ova procjena nije se promijenila ni nakon izraelske organizacije likvidacije Ismaila Haniyeha u Teheranu. Iran je ovo ubojstvo tretirao kao izolirani slučaj, a ne kao posljedicu izraelske infiltracije. To je spriječilo detektiranje šire izraelske strategije pripreme napada na Iran (slabljenje ili potpuna neutralizacija iranske osovine otpora). Uz to, iranski vojni vrh je procijenio da Izrael nema sposobnosti izvođenja dugotrajnih napada na Iran zbog velike udaljenosti potencijalnih ciljeva.

3. Pogrešna procjena dinamike odnosa Izraela i SAD.

Teheran je rastući jaz između Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua protumačio kao naznaku strateškog razlaza obje strane. Polazilo se od pretpostavke o rastućoj izolaciji Netanyahuove vlade zbog izraelskog vojnog djelovanja u Gazi od strane Europe i SAD. Zato je procijenjeno da će SAD odbiti pružiti vojnu potporu Izraelu i spriječiti napad. Mogućnost da Netanyahu zanemari stavove Washingtona je odbačena.

4. Pogrešna procjena pregovora vođenih sa SAD o iranskom nuklearnom programu.

Trumpovo pokretanje pregovora o iranskom nuklearnom programu u Iranu protumačeno je kao znak američke slabosti i kaotičnog pristupa nove administracije međunarodnim odnosima (uvođenje carina saveznicima i prijateljima, slabost prema Rusiji, narušavanje transatlantskih odnosa). U ovim okolnostima Iran je očekivao da će moći dobiti velike ustupke (ukidanje ili slabljenje ekonomskih sankcija bez davanja značajnijih ustupaka po pitanju nuklearnog programa), te da će Trump tokom pregovora spriječiti pokretanje eventualnog izraelskog napada. Iran je očekivao da će u slučaju neuspjeha pregovora imati barem tjedan dana vremena prije izraelskog napada, a mogućnost izraelskog udara tokom pregovora nije ni razmatrana. Sva upozorenja o predstojećem napadu odbačena su kao propaganda radi pritiska na davanje većih ustupaka u pregovorima.

5. Pogrešna procjena da će razvijanje strateškog partnerstva s Kinom poslužiti kao instrument odvraćanja izraelskog                     napada.

U svibnju 2025. postao je operativan željeznički koridor Iran-Kina, čime je bitno ubrzan protok ljudi i roba

Nakon 2015. godine (po sklapanju JCPOA sporazuma o ograničavanju iranskog nuklearnog programa) vidljivo je jačanje veza Irana i Kine. Intenziviranje ekonomskih odnosa praćeno je političkim koordiniranjem djelovanja obje strane. U 2021. godini obje strane potpisale su 25-godišnji sporazum o ekonomskoj suradnji vrijedan 400 milijardi USD. Nakon toga su kineske tvrtke ušle u ključne sektore iranske ekonomije (energija, transport, telekomunikacije). Za Iran je to bio način ublažavanja zapadnih ekonomskih sankcija (a time i jačanja stabilnosti režima), a za Kinu uz ekonomske prednosti i jačanje kineskog utjecaja u regiji.

Iranski politički vrh je razvijanje veza s Kinom protumačio kao otvorenu kinesku potporu iranskim strateškim ciljevima. Takva percepcija iranskih teokrata ojačana je uspješnim kineskim posredovanje u normalizaciji odnosa između Irana i Saudijske Arabije 2023.  te iranskim ulaskom u BRICS 2024. godine (za Teheran BRICS je protuzapadni savez pod vodstvom Kine). To je u Teheranu stvorilo uvjerenje da je međunarodni položaj Irana znatno ojačao i da se mogu suprotstavili američkim i izraelskim pritiscima bez značajnijih posljedica. To je i utjecalo na iranski stav u novim nuklearnim pregovorima sa SAD. Pretpostavka je bila da je normalizacijom odnosa s Rijadom neutralizirano saudijsko protivljenje iranskom nuklearnom programu. te da zbog toga Rijad vjerojatno neće podržati izraelski ili izraelsko-američki preventivni napad na Iran.

Na osnovi ove procjene iranska strana je u obnovljenim pregovorima s Trumpovom administracijom primijenila taktiku odugovlačenja. Kada je Washington objavio da Iran ima 60 dana za ograničavanje obogaćivanja urana, u Teheranu ovo upozorenje nije shvaćeno ozbiljno. U uvjerenju da ima strateški savez s Kinom, da će Rijad podržati njegove napore, te da neće biti izraelskog napada tokom pregovora, Teheran je vjerovao da ima dovoljno manevarskog prostora za iznuđivanje velikih ustupaka od Washingtona koje bi Izrael na kraju morao prihvatiti ili riskirati savez sa SAD. Sve procjene pokazale su se katastrofalno pogrešnim.

Izraelska odluka o pokretanju napada

Tema koje zaokuplja analitičara je traženje odgovora na pitanje zašto je Izrael odlučio izvesti napad sada. Nude se različiti odgovori, ali po mom mišljenju odluka o napadu izazvana je istovremenim djelovanjem nekoliko činilaca.

Na prvo mjesto stavio bih Netanyahuovu težnju za političkim preživljavanjem (budući da nije uspjeo neutralizirati izraelsko sudstvo, čim padne njegova vlada Bibi vjerojatno ide u zatvor zbog korupcije). Izraelska opozicija pokušala je iskoristiti sukob unutar Netanyahuove vlade oko uvođenja obaveze službe vojnog roka za ortodoksne Židove (pokušalo se izazvati raspuštanje parlamenta). Kako bi se spriječili dalji sukobi unutar njegove vlade, Netanyahu je iskoristio najnoviji izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) o iranskom nuklearnom programu objavljen 31. svibnja. U njemu IAEA navodi da Iran nastavlja s nepoštivanjem obaveza koje proizlaze iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Ton izvještaja je oštar, a u ocjeni izvještaja izraelski obavještajni krugovi su naveli da on potvrđuje njihove ranije analize – Iran je na rubu postizanja sposobnosti izrade nuklearnog oružja (tzv. “breakout” capabilities – sposobnost korištenja visokoobogaćenog urana za izradu nuklearne bombe). Time je Netanyahu dobio argument kojim će stabilizirati desnu vladu – sada je trenutak za udar po iranskom nuklearnom programu.

Glasanje o povjerenju Netanyahuovoj vladi u parlamentu bilo je zakazano za 13. lipnja. Krajnje desne stranke u vladajućoj koaliciji zaprijetile su napuštanjem vlade ako se ne donese odluka o napadu na Irak. Netanyahu je popustio i donio odluku o napadu na Iran koja mu je (za sada) produžila političko preživljavanje. Nakon toga uslijedio je ultimatum Teheranu (trenutni prekid obogaćivanja urana, u suprotnom će uslijediti izraelski napad) za koji se znalo da ga Iran neće prihvatiti. Uz to, izraelske zračne snage izvele su nekoliko napada na lokacije Hezbollaha u južnom Libanonu.

Dodatni činilac koji je utjecao na Netanyahuovu odluku je mogućnost prekidanja nastavka američko-iranskih pregovora u Omanu, a time i potkopavanja američkih diplomatskih napora u regiji. Niz analitičara u izraelskim medijima dao je ovu ocjenu – neki eksplicitno, a neki manje direktno. Tako je Nadav Eyal (kolumnist vodećeg izraelskog dnevnog lista Yediot Ahronot) dao procjenu kako su napadi planirani tako da se pokrenu u razdoblju između dva kruga pregovora i time ih  prekinu. Prekid pregovora mogao bi dovesti do situacije u kojoj bi Netanyahu nakon mjeseci uzaludnih pokušaja nagovorio Washington na zajednički napad na Iran.

Kao zadnji činilac može se navesti kulminacija izraelskih obavještajnih napora u Iranu. Bivši Netanyahuov savjetnik za nacionalnu sigurnost umirovljeni general Yaakov Amidror naveo je kako je Mossad obavijestio izraelski politički vrh kako su se ispunili svi uvjeti za napad: optimalno djelovanje izraelskih operativaca u Iranu (svako dalje odugovlačenje dovelo bi u pitanje njihovu sigurnost), a i strateška situacija (iranska vojna slabost, neutralizacija osovine otpora koja je isključila napade Hezbollaha iz Libanona, oslabljena iranska protuzračna obrana) ukazivala je da je trenutak za napad.

Kombinacija ova tri činioca dovela je do odluke o napadu.

Izvođenje napada

Operacija “Rising Lion” bila je usmjerena na neutralizaciju sljedećih iranskih ciljeva:

1. Neutralizacija iranske protuzračne obrane u početnoj fazi operacije.
2. Uništenje mobilnih lansera balističkih projektila i baza lansiranja besposadnih letjelica (UAV) na području Teherana.
3. Neutralizacija ključnih iranskih nuklearnih instalacija (posebno Nataza i Fondowa) radi zaustavljanja iranskog nuklearnog programa.

U izvođenju operacije mogu se izdvojiti sljedeće faze: faza zavaravanja protivnika o ciljevima i načinu izraelskog djelovanja prije početka napada, početna faza napada u kojoj su timovi izraelskih specijalnih snaga ranije ubačeni u Iran koristeći UAV-e izveli udare po zračnoobrambenim radarima i komunikacijskim središtima, te niz početnih zračnih udara po nizu ciljeva u Iranu.

Zavaravanje

Ova faza započela je nekoliko tjedana prije samog napada. U ovom razdoblju Izrael je preko medija i diplomatskih kanala poduzeo niz mjera sa ciljem uvjeravanja iranskog vodstva da je vjerojatnost udara po Iranu mala:

Prvo obitelj, onda posao

1.  Kroz priču o Netanyahuovom odlasku na vjenčanje njegovog sina Avnera u Galileju kroz medije se stvarala slika o fokusiranju premijera na osobne stvari.

2. Odlazak šefa Mossada Davida Barnea i njegovog zamjenika Rona Dermera u Washington predstavljen je kao  konzultacija s američkom stranom o novom krugu pregovora s Iranom. Time se željela poslati poruka o diplomatskom napretku u pregovorima i skrenuti pažnja s vojnih priprema Izraela.

3. Sastanak kabineta premijera Netanyahua na kojem je donesena odluka o napadu predstavljen je kao sastanak vlade s temom pregovora o oslobađanju preostalih talaca u Gazi.

4. U medije je puštena informacija o rastućem sukobu Netanyahua i Trumpa po pitanju mogućeg udara po iranskim nuklearnim instalacijama, te o podjelama po ovom pitanju unutar izraelske vlade.

Ove (i druge) dezinformacije trebale su stvoriti uvjete za postizanje strateškog iznenađenja u slučaj napada na Iran. Iranski politički vrh trebalo je ostaviti u uvjerenju da je mogućnost neposrednog izraelskog napada mala. Cilj je bio da se u najvišoj razini vlasti u Teheranu stvori sljedeće uvjerenje:

• prijetnja izraelskog napada nije izravna,
• prijetnja će biti samo vanjska, a ne unutarnja,
• prije samog napada postojat će razdoblje eskalacije koje će iranskoj strani ostaviti dovoljno vremena za obrambene pripreme.

Ako zavaravanje bude uspješno ono će imati strateški učinak. U autoritarnom režimu kao što je iranski pogledi političkog vrha automatski će utjecati na planiranje na svim razinama političkog upravljanja i vojnog  zapovijedanja. Tako će se spriječiti pravovremene pripreme (podizanje stupnja borbene pripravnosti, disperzija snaga, smještanje političkog i vojnog vrha na zaštićene lokacije), a ako se u trenutku napada postigne strateško iznenađenje u iranskom zapovjednom sustavu stvorit će se konfuzija i paraliza te narušiti moral i spriječiti pravovremeno poduzimanje protumjera. Sudeći po reakcijama iranske strane u trenutku napada, navedeni ciljevi su postignuti.

Paralelno se provodilo prikupljanje podataka potrebnih za uspješno izvođenje napada. U ovoj fazi Izrael je dobio veliku pomoć SAD. Ministar vanjskih poslova SAD Marco Rubio potvrdio je da je američka strana dala važne podatke Izraelu (npr. lokacije i frekvencije rada iranskih radara; ove podatke redovno prikupljaju američki avioni za elektroničko izviđanje RC-135 River Joint koji lete uz iranski zračni prostor). Time je izraelska strana dopunila podatke dobivene iz vlastitih izvora (npr. izvidnički sateliti Ofek).

Djelovanje specijalnih snaga

U prvoj fazi napada djelovanje izraelskih operativaca na području Irana (agenti Mossada i pripadnici izraelskih specijalnih snaga) kombiniranjem fizičkih i kibernetičkih udara predstavljalo je multiplikator snaga angažiranih u prvom zračnom. Navedeni podatci dolaze iz različitih izraelskih izvora.

Iran naknadno oktriva tajne Mossadove baze na svom teritoriju

Mossad je izveo nekoliko specijalnih operacija na iranskom teritoriju, koristeći timove čija je infiltracija (prema izraelskim izvorima) započela 2007. godine. U prvoj, na područje središnjeg Irana infiltrirani su timovi pripadnika specijalnih snaga. Ovi timovi opremljeni s vođenim raketnim sustavima (Spike NLOS, s dometom do 32 km ako se lansira sa zemlje) su postavljeni na lokacije postaja iranskog PZO sustava. Kada je započeo napad timovi su ovim sustavima napali PZO sustave.

Druga operacija bila je postavljanje oružanih sustava na mobilne platforme (transportna vozila) kojima su upravljali Mossadovi operativci Na početku napada iz ovih vozila lansirani su projektili kojima su napadnute različite komponente iranskog PZO sustava.

Treća operacija bila je uspostavljanje baze pored Teherana. Mossadovi obavještajci su uz pomoć lokalne mreže agenata kroz duže vremensko razdoblje prokrijumčarili UAV-ove, zapovjedne i nadzorne sustave. U prvoj fazi napada su lansirani UAV-ovi opremljeni eksplozivima koji su napali iransku bazu Asfaqabad u kojoj su smješteni mobilni balistički sustavi zemlja-zemlja. Izgleda da su UAV-ovi korišteni i za privremeno onesposobljavanje radara PZO sustava (radarska stanica na planini Subaši u provinciji Hamadan, te druga u bazi Asfaqabad) kao i raketnih lansera, čime je stvoren veliki koridor od iranske granice do središnjeg Irana gdje nije bilo iranskog radarskog pokrivanja ovog prostora. Prema izraelskim izvorima, to nije bila jedina tajna baza uspostavljena u Iranu.

Nakon prvog izraelskog napada u mjestu Shahr-e Ray otkrivena je tajna izraelska tvornica UAV-ova opremljenih eksplozivom. Uz komponente UAV-ova otkrivena je i oprema za njihovu proizvodnju (npr 3d printer Ender). Druge slične tvornice su prema iranskim izvorima otkrivene u Isfahanu, Širazu i Mašhadu.

Četvrta operacija bilo je likvidiranje iranskih znanstvenika angažiranih u nuklearnom programu. S obzirom da je Mossad u okviru “rata u sjeni” u toku protekla tri desetljeća izveo niz ovakvih likvidacija, nastavljanje ove prakse nije iznenađujuće; s druge strane to pokazuje nesposobnost iranskih sigurnosnih snaga koje ne uspijevaju spriječiti asasinacije.

Ako su izvori iz Izraelskih medija istiniti, Mossad je godinama pripremao ovu operaciju. Njezin uspjeh pokazuje kako je izraelska strana ostvarila veliku operaciju proboja iranskih sigurnosnih institucija. Kao rezultat takvog djelovanja u Iranu je pokrenut veliki lov na agente Mossada. Do sada uhvaćene skupine agenata pokazuju kako je Mossad vrbovao pripadnike manjinskih skupina koje nisu naklonjene vladajućem režimu: Afganistance (izbjeglice ili ekonomski migranti), različite manjinske etničke skupine te pripadnici lijeve terorističke organizacije MEK/MKO koja se bori protiv režima od 1981. godine (tokom osamdesetih godina ova skupina bila je pod patronatom Iraka, zatim su sponzor postale SAD, a sada su to izraelske obavještajne službe).

Prvi dan napada (13. lipnja 2025.)

Napad je započeo snažnim kibernetičkim udarom koji je izazvao velike poremećaje iranskih internetskih mreža (pad efikasnosti za 50 % na području cijelog Irana). Time su pogođene i telekomunikacijske instalacije koje imaju dvojnu namjenu (civilnu i vojnu). Zatim je započelo ometanje iračkih radara pri čemu su ih avioni za elektroničko ratovanje Gulfstream G550 Eitam ometali s velikih udaljenosti. To je omogućilo lovcima F-16 kinetičke napade na komponente iranskog PZO sustava.

Prema izraelskim izvorima u početnim zračnim udarima u rano jutro 13. lipnja sudjelovalo je 220 F-15, F-16 i F-35 koji su iz zračnog prostora Sirije i Iraka lansirali balističke projektile (Blue Sparrow, Silver Sparrow, Golden Horizon, Rampage) te dalekometne krstareće projektile (Delilah-2, Ice Breaker, Wind Demon). Za opskrbu izraelskih lovaca korišteno je 7 aviona-tankera Boeing KC-707 Re’em (snimljeni su iznad Sirije) što nije bilo dovoljno za poduzimanje masovnih zračnih udara na ciljeve u iranskoj pozadini. Zbog toga je broj borbenih aviona u idućim udarima smanjen (do 50 aviona po napadu). Iako Izrael ima i 7 aviona-tankera KC-130H, njih ne može koristiti za opskrbu gorivom u letu borbenih aviona. KC-707 Re’em opremljen je za tzv. čvrstu metodu prekrcaja goriva pomoću fiksiranog priključka (“flying boom”). Pilot borbenog aviona dolazi do aviona-tankera, a operater u avionu-tankeru preuzima upravljanje priključkom. Ovu metodu opskrbe koristi samo USAF i nekoliko drugih zračnih snaga (među njima i IAF). Izraelski KC-130H namijenjeni su za opskrbu gorivom u letu helikoptera i transportnih aviona, te su opremljeni drugačijim sustavom. To je meki sustav prekrcaja goriva (“probe and drogue”), koji koristi većina zračnih snaga, uključujući i zračne snage RM SAD. Kod ove metode avion-tanker otpušta cijev za opskrbu gorivom koja na mjestu priključka ima konusni stabilizator. Pilot borbenog aviona usmjerava avion kako bi pogodio priključak goriva.

Napad su podržali dalekometni izvidnički UAV-i koji su prema izraelskim izvorima najviše djelovali iz Azerbajdžana (sasvim moguće, zbog razvijene vojne i obavještajne suradnje obje zemlje).

Baza Hamedan nakon izraelskog napada

U prvom valu zračnih udara primarni ciljevi su bili iranski PZO radari i sustavi S-300, Bavar-373 i Sevom Khordad. Ovi napadi bili su usklađeni sa djelovanjem izraelskih specijalnih snaga u Iranu. U degradaciji iranske PZO značajan je bio udar po zračnoj bazi Hamedan. Uništenje radara Sobashi smještenog u ovoj bazi stvorilo je veliku slijepu točku (350-400 km) i omogućilo uspostavljanje zapadnog zračnog koridora od granice prema središnjem dijelu Irana (prema Teheranu i Isfahanu). Time su izraelske zračne snage u subotu dobile slobodu djelovanja nad Teheranom (to ipak nije potpuna zračna nadmoć, jer za postizanje tog cilja potrebno je kontinuirano djelovanje u zračnom prostoru, a ne samo tokom pojedinih zračnih udara).

Prioritetni cilj bila su i komunikacijska središta na području Teherana u Chitgaru i Karaju. Neutralizacija ovih komunikacijskih čvorišta omogućila je prekidanje veza između zapovjednih mjesta na području Teherana čime je prekinut prijenos podataka podređenim postrojbama.

Drugi val uslijedio je neposredno nakon prvog, a ciljevi su bili iranske baze balističkih projektila zemlja-zemlja u Tabrizu, Kermanshahu (baza je pretrpjela ozbiljna oštećenja), Qasr-e Shirinu, Khoramabadu, Bidkanehu, Lavizanu (glavni proizvodni centar balističkih projektila) i stožer Zračno-svemirskih snaga Iranske revolucionarne garde u Chitgaru. Prioritetni ciljevi bila su skladišta iranskih balističkih projektila u Amandu, Bakhtaranu i Bin Ganehu.

U trećem valu cilj je bio iranska nuklearna infrastruktura u Natanzu (pogon za obogaćivanje urana). U ovom valu započeli su napada i na ciljeve koji nemaju veze sa sustavom PZO  ili nuklearnim instalacijama (baza kod Kermanshaha u kojoj je smještena 1. borbena jurišna grupa zrakoplovstva KoV naoružana helikopterima).

Neutralizacija iranskog sustava PZO omogućila je u iduća tri vala napada slanje F-16 naoružanih bombama GBU-39 za napad na ciljeve u Iranu.

Kasno poslijepodne izveden je prvi napad na drugu instalacija za obogaćivanje urana u Fordowu, a u završna dva napada tog dana pogođeni su sljedeći ciljevi:

• Taktička lovačka baza 2, Tabriz – lansirni položaji PZO sustava MIM-23B I-HAWK i kaponiri s lovcima MiG-29 i F-5E/F.
• Taktička lovačka baza 3 kod Hamedana (lovci F-4E).
• Taktička lovačka baza 6 kod Bushehra (lovci F-4E).
• Taktička lovačka baza 7 kod Shiraza (jurišni avioni Su-24, koji imaju dovoljan borbeni domet za napad na Izrael).
• Taktička lovačka baza 8 kod Eshafana (lovci F-14, snimke potvrđuju uništenje 2 F-14).
• Baza s balističkim projektilima pored Tabriza (instalacija je izbačena iz upotrebe, a velike eksplozije upućuju na to da je bila jedno od glavnih skladišta balističkih projektila).

Tokom noći s petka na subotu izraelski komandosi napali su s UAV-ima u Taktičku lovačku bazu 1 u Merhabadu. Izraelske zračne snage napale su radarsku stanicu kod Koohdashta, glavni stožer Iranske revolucionarne garde u Teheranu, bazu 216. oklopne brigade u Zanjanu, mobilne balističke projektile kod Asadabada. Prema iranskim izvorima, uz nabrojane lokacije, napadnuti su ciljevi i u Ilamu, Lorestanu, Bojurerdu, Qoomu, Araku, Urmii, Ghasre Shirinu i Hamedanu.

Također likvidiran je i niz iranskih vojnih zapovjednika sa ciljem dekapitacije vojnog vrha. Zbog krive procjene mogućnosti izraelskog napada iranski vojni zapovjednici su uglavnom u trenutku napada bili u svojim domovima, a ne u zaštićenim zapovjednim mjestima te su bili lake mete za izraelske timove na terenu (Mossad je očito znao unaprijed njihove lokacije).

General Mohammad Bagheri

Procurila je i informacija da je Mossad uspio u iranske komunikacije ubaciti nekoliko dana prije napada falsificirani poziv na sastanak zapovjedništva Zračno-svemirskih snaga u okviru Revolucionarne garde. najviši zapovjedni vrh, uključujući i zapovjednika generala Amir Ali Hajizadeha i njegove pomoćnike, sastao se u zaštićenom bunkeru izvan Teherana točno pred početak izraelskog udara. Nakon toga bunker je uništen u prvom valu zračnih napada. Time je stvorena situacija da u okviru Zračno-svemirskih snaga nitko nije bio autoriziran za pokretanje protuudara lansiranjem balističkih projektila. Prema izraelskim izvorima (što ipak treba uzeti s određenom dozom sumnje) u prvom udaru uništeno je 15 % iranskih balističkih projektila, a sam Netanyahu je ovu likvidaciju nazvao “operacijom pager na steroidima”.

Likvidacija niza visokih časnika stvorila je prazninu koju Iran ne može brzo popuniti. Na primjer, u iranskom vojnom establishmentu teško da se može naći ista razina kompetencije koju su imali generali Mohammad Bagheri i Gholam Ali Rashid (zaduženi za razvoj strukture snaga i vojne doktrine iranske vojske).

Iranski odgovor

Prvi iranski odgovor uslijedio je u šest sati ujutro. To je bilo lansiranje 200 UAV Shahed-136 na Izrael (dva vala po 100 Shaheda). ali ovaj napad nije nanio nikakvu štetu. Slanje UAV-ova bez kombiniranja napada s lansiranjem balističkih projektila pokazao je da su posljedice izraelskih udara (neutralizacija PZO sustava, napadi na lansere balističkih projektila, poremećeni zapovjedni sustav) u tom trenutku paralizirale iransku vojsku.

Tokom jutra imenovane su zamjene za ubijene iranske zapovjednike, a zatim dolazi do sastanka Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti, glavnog iranskog tijela za donošenje odluka na području nacionalne sigurnosti. Tema sastanka bila je kako odgovoriti na izraelski napad. Pred vođom Islamske Republike Ali Hameneijem bila je teška odluka – odgovoriti na izraelski napad što će vjerojatno dovesti do dalje eskalacije sukoba i mogućeg uplitanja SAD u trenutku kada su vojne sposobnosti Irana dobile težak udarac, ili ne reagirati što bi moglo ugroziti režim, posebno ako Izrael napade preusmjeri na energetsku strukturu Irana (što bi se vjerojatno dogodilo jer bi izraelska strana protumačila iransko povlačenje kao slabost i intenzivirala napade). Prema navodima pripadnika Republikanske garde prisutnim na sastanku, donesena je odluka o velikom protuudaru (nazvanom operacija “Istinsko obećanje 3”) u kome bi bilo lansirano oko 1000 balističkih projektila. Zbog uspješnih izraelskih udara po raspoređenim lanserima i bazama s balističkim projektilima, iranskoj strani je trebalo vremena da transferiraju nove projektile iz skladišta do lansirnih položaja.

Uzbune diljem Izraela zbog iranskih projektila

Balistički projektili su pripremljeni za lansiranje u petak navečer. Usprkos nanesenim gubitcima Iran je tokom noći lansirao oko 200 balističkih projektila u nekoliko valova, što je izraelsku stranu neugodno iznenadilo. Primarni ciljevi bili su Jeruzalem, Haifa i Tel Aviv.

Izraelska obrana je uz američku pomoć (dvije krstarice RM SAD na Sredozemlju, dvije bitnice THAAD sustava raspoređene u Izraelu) uništilo sve projektile lansirane u prvom valu, te većinu projektila u drugom valu. Međutim, većina projektila trećeg vala nije presretnuta jer su izraelski i američki sustavi potrošili presretače u odbijanju prva dva vala i nisu imali dovoljno vremena (a možda i dodatnih projektila) za ponovno punjenje lansera. Tako su iranski projektili u jedan sat ujutro u Tel Avivu pogodili kompleks Ministarstva obrane (gdje je izbio veliki požar) i jedno lansirno mjesto proturaketnog sustava Davidova praćka. Prema izraelskim medijima pogođeno je i “strateško područje” na jugu Tel Aviva (prema nepotvrđenim glasinama pogođen je centar za nuklearno istraživanje i lansirno mjesto PZO).

Moguće je i da su u prvim valovima korišteni stariji balistički projektili radi iscrpljivanja obrane, a nakon toga moderniji (i brži) balistički projektili.

Četvrti i peti val iranskih projektila nisu bili presretnuti. Ovi projektili bili su usmjereni prema ciljevima na jugu Izraela (zračna baza Nevatim i nuklearni kompleks kod Dimone; do sada nema informacija o tome da li su napadi nanijeli štetu).

Nastavljanje napada

Neutraliziranjem iranskog sustava PZO Izrael je u subotu postigao zračnu nadmoć nad područjem zapadnog Irana, što je dovelo do toga da su izraelski borbeni avioni počeli sve više koristiti laserski vođene bombe u napadu na ciljeve u Teheranu i Isfahanu. Rano ujutro u subotu 14. lipnja nastavljeni su izraelski udari na području Teherana. Izveden je i napad na postrojenje za obogaćivanje urana u Fordowu, te zatim i u Parchinu i Esfahanu (postrojenje u Esfahanu vjerojatno je teško oštećeno jer nije ukopano). Tokom večeri napadnute su vojne instalacije kod Tabriza, Karaja, Ahwaza, Bandar-e-Abbasa i Esfahana, a nastavljeni su napadi na vojne objekte na području Teherana (iransko Ministarstvo obrane i logistički centar KoV u Nobodyadu).

U subotu je proširena lista ciljeva na iransku ekonomsku infrastrukturu. Prvo je napadnut dio kompleksa rafinerije Jam u Kanganu, lokaciji najvećeg iranskog plinskog polja South Pars, a zatim i rafinerija za preradu plina Farj-e-Jam na području provincije Busherer. Idući ciljevi bili su tvornica motora Bonyan i tvornica vozila Zagros u Tabrizu. Tokom dana balističkim projektilima napadnuta je najveća iranska rafinerija Shahre Rei kod Teherana.

Rafinerija u Haifi – dio iranskog protuodgovora

Iranski odgovor uslijedio je u 22 sata, lansiranjem novih valova balističkih projektila. Za razliku od prethodne noći kada su gađani samo vojni ciljevi, i Teheran je sada započeo s napadima na izraelsku ekonomsku infrastrukturu. Cilj je bio izraelska rafinerija u Haifi (ključna rafinerija koja proizvodi 60 % goriva koje se potroši u Izraelu), koja je napadnuta kombinacijom balističkih projektila i hipersoničnih projektila Fatah. Napad je očito dobro izveden jer izraelski i američki sustavi nisu uspjeli presresti iranske projektile. Rafinerija je teško oštećena i prestala je s radom. Ovaj napad predstavlja i početak iranskih napada na izraelsku kritičnu infrastrukturu. Idući valovi balističkih projektila srednjeg dometa pogodili su Tel Aviv (predgrađe Bat Yam), područje središnjeg Izraela i ponovno Haifu. Prema izraelskim izvorima lansirano je oko 80 balističkih projektila.

Odmah je uslijedio izraelski odgovor –  napadnuti su rezervoari nafte u Shahranu, stožer Iranske atomske organizacije u Teheranu, a izveden je i pokušaj likvidiranja vodstva Hutija u Jemenu.

Daljnja eskalacija sukoba

U noći od subote na nedjelju napadom obiju strana na ekonomsku infrastrukturu započela je eskalacija sukoba koja se nastavlja zadnja tri dana. Uz vojne obje strane napadaju i ekonomske ciljeve, a Izrael nastoji što je moguće više neutralizirati iransku nuklearnu infrastrukturu. Uz znatna oštećenja površinskih postrojenja u Natanzu (ukopano glavno postrojenje za separaciju urana sa centrifugama nije pogođeno, iako postoji vjerojatnost da su centrifuge oštećene zbog prekida napajanja električnom strujom) teško je oštećeno postrojenje u Isfahanu.

Tako je od nedjelje uspostavljen sljedeći obrazac sukoba. Nakon izraelskih zračnih udara slijedi iranski odgovor (napadi balističkim projektilima), pri čemu obje strane šire popis ciljeva.

Izraelski F-35 – pripreme pred polijetanje

Izrael intenzivira napade na nuklearnu infrastrukturu i vojne ciljeve na području zapadnog Irana. Tako je 18. lipnja tokom dana skupina od 30 aviona (F-35 i F-16, koje je štitilo 4 F-15C/D) izvelo je udare po položajima iranske PZO (zračna baza Fa’th kod Karaja). Tokom noći velika skupina od 60 aviona izvela je udare po iranskoj nuklearnoj infrastrukturi (nuklearni reaktor u Araku), ali i tvornicama oružja (tvornica Shahid Charaghi Industries koja proizvodi raketno gorivo i tvornica Khojir koja proizvodi POVRS-e, oba objekta su u Karaju; tvornice industrijske grupe Ya Mahdi smještene na lokacijama između Karaja i Qazvina).

Koliko dugo može trajati ova eskalacija? Usprkos oštrim izjavama obje strane, pitanje je da li ijedna strana može izdržati dugotrajni rat iscrpljivanjem. Iako je prema procjenama prije sukoba imao arsenal od oko 3000 balističkih projektila, Iran će ga s vremenom potrošiti (zadnje procjene navode da je ispalio 468 balističkih projektila) bez šanse za njegovom brzom obnovom. Usput, nove analize snimaka navode kako je broj iranskih balističkih projektila uništenih prvog dana napada ipak manji nego što se to mislilo – dio uništenih projektila bili su očito iranski mamci (nakon pogotka nije bilo sekundarne eksplozije).

I na izraelskoj strani prisutna su ograničenja – bez aktivnog uključivanja SAD u sukob na strani Izraela, i izraelski arsenali bit će uskoro iscrpljeni. Tu je i pitanje ekonomskih gubitaka – Izrael ne može voditi dugotrajni rat a da u jednom trenutku ne dođe do ekonomskog kolapsa. Uz to, Izrael već vodi i rat u Gazi.

Odgovori na sljedeća pitanja definirati će dužinu trajanja rata:

1. Koliko je balističkih projektila preostalo Iranu.

Procjene broja preostalih iranskih balističkih projektila su različite. Navodi se kako je Iran potrošio (plus projektili koje je uništio Izrael) između četvrtine i polovine predratnog broja balističkih projektila (između 1000 i 2000 projektila). Iran ne može nadomjestiti ove gubitke jer je prije rata prema američkim procjenama mogao proizvesti samo 50 balističkih projektila mjesečno. U uvjetima izraelskih napada na dio proizvodnih sposobnosti pitanje je koliko projektila sada Iran može proizvesti.

Uništeni lanser za balističke projektile Qadr zapadno od Tehrana

Vidljivo je smanjivanje broja balističkih projektila u baražama koje lansira Iran. Prvi dan (13. lipnja) lansirano je 150-200 projektila; 14. lipnja 80-100 projektila; 15. lipnja 130-140; 16. lipnja 12 projektila, 17. lipnja 30 projektila. Izraelski izvori tvrde da je to rezultat njihove uspješne neutralizacije. Druge analize navode kako se radi o promjeni iranske strategije. Umjesto lansiranja masovnih baraža balističkih projektila, lansira se manji broj kako bi se sačuvali projektili za slučaj uključivanja SAD u rat. Projektili se transferiraju na područje središnjeg Irana koje je izvan dosega djelovanja IAF-a.

U četvrtak 19. lipnja u 7.00 sati lansiran je val od 20 “teških” balističkih projektila povećanog dometa iz područja središnjeg Irana (najveći broj bili su stariji balistički projektili Shahab-3 dometa do 2000 km, te manji broj modernijih Sejil-2 dometa do 2500 km i Qadr-101/110 dometa do 2000 km, te barem jedan Khorramhshar-1 dometa do 2000 km). Prema izraelskim izvorima barem jedan projektil bio je opremljen kasetnom bojnom glavom.

Zadnjih dana IAF izvodi niz napada na području Tabriza, Kermanšaha i Khorramabada koristeći UAV-ovee. Na taj način se nastoji spriječiti iranski transport kratkodometnih balističkih projektila dometa do 1400 km na udaljenost 100-150 km od granice Irana i Iraka (s tih lokacija moguće je dosegnuti ciljeve u Izraelu).

2. Koliko je ABM presretača ostalo Izraelu i koliko presretača može isporučiti SAD.

Prema informacijama objavljenim u izraelskim i zapadnim medijima tokom zadnja tri dana, na zalihama je sve manji broj prestretača za sustav Arrow 2 i 3 (ovi sustavi jedini mogu presretati dalekometne iranske balističke projektile na visinama od 100+ km). To bi značilo da je u roku manjem od tjedan dana Izrael gotovo iscrpio zalihe presretača za sustave Arrow. U nesluženim izjavama izraelski dužnosnici kažu da Izrael troši presretače bržim tempom od njihove proizvodnje.

Izraelski presretač Arrow 2/3 se sudara s iranskom balističkom raketom izvan Zemljine atmosfere

Troškovi dnevne upotrebe izraelskih proturaketnih projektila kreću se od nekoliko milijuna dolara pa do 200+ milijuna dolara, ovisno o intenzitetu iranskih napada. Jedno korištenje kratkodometnog sustava Davidova praćka (lansiranje dva presretača) košta oko 700.000 dolara. U slučaju sustava Arrow 2 cijena presretanja jednog balističkog projektila je 2-3 milijuna dolara, a sustava Arrow 3 – 4 milijuna dolara.

SAD su isporučile određeni broj presretača, ali američki izvori navode da Pentagon više ne može pozitivno odgovoriti na izraelske zahtjeve zbog potrebe zaštite američkih vojnih baza na području Perzijskog zaljeva. Neke procjene smatraju da bi u roku 10-12 dana uz sadašnji intenzitet i brojnost iranskih napada Izrael mogao ostati bez presretača za sustave Arrow. Da u tim analizama ima i zrno istine pokazuje izraelsko selektivno presretanje iranskih projektila (ne presreću se projektili koji padaju na područja izvan gradova; prioritet u zaštiti ima kritična infrastruktura i populacijska središta), ali u slučaju velikih baraža nije moguće oboriti sve projektile (barem 10-15 % projektila probiti će izraelsku obranu).

3. Koliko dugo će izraelske zračne snage imati logističke sposobnosti za kontinuirano djelovanje nad Iranom (radi se o udaljenostima od 1200 do 1500 km).

Od 1981. godine (napad na irački reaktor Osirak) Izrael je sposoban izvoditi duboke udare na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Međutim, tada se radilo o pojedinačnom udaru koji je izvelo 14 aviona. Dugotrajno stalno djelovanje velikog broja aviona IAF-a na tako velikim udaljenostima je upitno. U jednoj borbenoj misiji izraelski avioni ukupno prelete udaljenost od cilja i natrag od 2500-3000 km. Potreba za nadoknadom utrošenih ubojnih sredstava, pojačano održavanje aviona i iscrpljenost pilota vrlo brzo će dovesti do smanjivanja operativnog tempa u napadima na ciljeve u zapadnom Iranu. Izrael je već sada prisiljen na smanjivanje brojnosti udarnih skupina borbenih aviona. Uz to ciljevi u središnjem i istočnom dijelu Irana su i dalje nedostupni zbog udaljenosti i nespremnosti zaljevskih država za pružanjem vojne pomoći Izraelu.

Koliko dugo izraelsko zrakoplovstvo može izdržati ovaj tempo napada?

I iranska protuzračna obrana počela se prilagođavati novoj situaciji. Nakon velikih gubitaka u prva dva dana rata, od 15. lipnja dio iranskih PZO postrojbi je umjesto obrane fiksnih lokacija (baze u kojima su smješteni balistički projektili i nuklearna infrastruktura, gdje ih je lako otkriti i uništiti) disperziran i premješten bliže iranskoj granici. Umjesto kontinuiranog djelovanja njihovih radara, oni se aktiviraju prema potrebi čime je izraelskoj strani otežano njihovo lociranje. Primarni cilj su UAV-i (navodi se nepotvrđena informacija kako dvije ili tri iranske PZO postrojbe dnevno obaraju 40-50 izraelskih UAV-a i krstarećih projektila).

Da bi IAF nastavio s napadima Izraelu je potrebna američka obavještajna i  logistička potpora, što će se dogoditi samo ako Washington uđe u rat na strani Izraela. Bez američke pomoći Izrael ne može pokušati uništiti ključnu instalaciju iranskog nuklearnog programa (Fordow).

U biti sada imamo ratovanje iscrpljivanjem između obje strane. Ni Izrael ni Iran ne mogu materijalno i financijski izdržati takvu vrstu sukoba koja bi trajala mjesecima. Stoga će, možda i vrlo brzo, vjerojatno doći do primirja. Pitanje se postavlja – što nakon toga?

Idući korak

Izraelski napad operativno do sada predstavlja potpuni uspjeh. Degradirane su iranske obrambene sposobnosti, značajno smanjen ofenzivni potencijal (balistički projektili), a zapovjedni sustav ozbiljno narušen likvidacijom velikog broja visokih iranskih časnika. Bez obzira na ove uspjehe Izrael nije uspjeo neutralizirati iransku nuklearnu infrastrukturu, već samo usporiti cijeli program. Ključne instalacije u Natanzu i Fordowu su oštećene ali ne i uništene, što otvara mogućnost revitalizacije programa.

Benjamin Netanyahu čestita pripadnicima obavještajne zajednicee

Iranski režim je uzdrman ovom vojnom katastrofom, a protuudari balističkim projektilima do sada Izraelu nisu nanijeli značajniju štetu. Izrael je neutralizirao veliki dio iranske zapovjedne strukture. penetrirao sustav protuzračne obrane kao i sigurnosno-obavještajnu strukturu, te usporio iranski nuklearni program (procjene navode nekoliko mjeseci do godinu dana). Vojni poraz ovakve magnitude mogao bi utjecati i na stabilnost režima, pa čak možda i dovesti do njegovog kolapsa.

Ipak, iako je Iran pretrpio težak vojni udarac, ne može se reći ni da je Izrael pobijedio. Premda je režim u Teheranu uzdrman, za sada nema naznaka da bi mogao brzo kolapsirati. Još veći problem je u činjenici da Izrael nema nikakav plan za završetak sukoba, odnosno pretvaranje vojnog uspjeha u dugoročni strateški dobitak. Stoga je pravo pitanje da li je izraelski plan zapravo bio natjerati Iran na pretjeranu reakciju kako bi se u sukob uključile SAD i druge arapske zemlje.

Za Izrael je problem i činjenica da zemlja ne može izdržati dugotrajno vođenje rata zbog opasnosti ekonomskog kolapsa. Zato je u svim dosadašnjim sukobima Izrael nastojao postići brzu pobjedu nad protivnicima. U izraelskim medijima sada se navodi da je prvobitni plan bio vođenje intenzivne dvotjedne zračne kampanje. Nakon toga očekivao se iranski kolaps ili ulazak SAD u sukob (što bi riješilo izraelske logističke i financijske probleme). U međuvremenu troškovi rata stalno rastu. Izraelska medijska kuća Ynet News je 15. lipnja (na temelju informacija dobivenih od izraelskih dužnosnika) navela da su troškovi samo prva dva dana rata s Iranom iznosili 1.45 milijardi dolara, te da bi uz održavanje ove razine trošenja u roku od sedam tjedana cijena rata nadmašila cijenu dosadašnjeg rata u Gazi za razdoblje od listopada 2023. do prosinca 2024. godine.

*Gost autor: izv.prof.dr.sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu

Pratiteljima zbivanja u suvremenim oružanim sukobima, pa i prosječnim gledateljima televizijskih vijesti, već je potpuno jasno da su naoružani borbeni dronovi postali jedno od glavnih sredstava oružane borbe. U pojedinim sukobima upotrebljavaju se gotovo svakodnevno, čak i kao primarno sredstvo glavnog udara po neprijateljskoj infrastrukturi, borbenim efektivima, pa i civilnim ciljevima. Njihova relativno niska cijena koštanja u odnosu na učinkovitost koju pružaju, uz mogućnost neizlaganja pogibelji vlastitih boraca, učinili su da se njihova upotreba po svijetu rapidno širi. Dok su 2010. samo tri zemlje posjedovale naoružane bespilotne letjelice, do 2024. taj se broj proširio na više od 40 zemalja.

Međutim, naoružane bespilotne letjelice nisu predmet Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja kojim se regulira nadzor nad ključnim kategorijama naoružanja Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Republike Srbije. Sporazum je, kao mjera izgradnje povjerenja, potpisan 1996. godine, sukladno Aneksu-1B Članku IV. Mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona, uz posredovanje Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Njime se ograničava i međusobnim inspekcijama nadzire pet kategorija naoružanja: borbeni tenkovi, borbena oklopna vozila, topništvo od kalibra 75 mm, borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri. Činjenica da ovim režimom nisu obuhvaćeni borbeni dronovi ovaj Sporazum danas čini prilično anakronim i zastarjelim, iako se od samog kraja rata u nas pokazao korisnim sredstvom izgradnje međusobnog povjerenja i smanjenja tenzija u regiji.

Tko ima koliko?

No, ne samo to. Zemlje regije, zbog različitih političkih okolnosti, nisu istovremeno prepoznale vojni značaj bespilotnih letjelica – dronova. Dok ostale zemlje u tome prilično kaskaju, brojnost i tipovi borbenih dronova u Vojsci Srbije stalno se i ubrzano povećavaju, ali uz istovremeno dvosmislen, a ponekad i uznemirujući politički i medijski narativ koji ide u smjeru poticanja regionalne utrke u naoružavanju ili čak ohrabrivanja ideja da se aktualni politički sporovi rješavaju oružanim putem.

Kao država koja službeno proklamira vojnu neutralnost, Republika Srbija je pokazala poseban interes za ulaganje u vlastitu vojsku i praćenje tehnoloških inovacija na bojnom polju. Suočena s odbijanjem Turske da joj isporuči medijski proslavljeni naoružani dron Bayraktar TB2, Srbija se okrenula Kini te nabavila slične dronove, koji po svojim značajkama ulaze u kategoriju dronova za srednje visine i dugo trajanje leta (MALE) i taktičkih dronova srednjeg doleta (TUAV). Srbija tako u svom naoružanju već ima kineske dronove FH-95/CH-95 i FH-92A/CH-92A te razvija vlastiti Pegaz. Od malih naoružanih dronova ima svoj dron Vrabac i dron-kamikazu Hunter iz Ujedinjenih Arapskih Emirata te svoj mini-dron kamikazu Komarac. No najavljuje se daljnji razvoj i nabave.

Zanimljivo je da je Turska nepoznat broj Bayraktara TB2 već isporučila Kosovu, koje nije strana potpisnica Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja. Za to vrijeme, Hrvatska svoje Bayraktare tek treba dobiti, ove godine, a slične su najave u Bosni i Hercegovini. Iako je tijekom Domovinskog rata Hrvatska bila vodeća u regiji po pitanju proizvodnje i upotrebe izviđačkih dronova M-99 Bojnik, razvoj se nije nastavio. Danas se govori uglavnom o vlastitoj proizvodnji mini-dronova kamikaza, kakav je MRM-2 Interceptor, mlade osječke tvrtke ORQA, koja ih je uspjela plasirati Ukrajini na „vatreno krštenje“.

Ovu neravnotežu u posjedovanju borbenih dronova dodatno opterećuju medijski istupi aktualnog predsjednika Srbije, koji prečesto nužnu modernizaciju oružanih snaga predstavlja kao kakvu utrku u naoružavanju, a ponekad i nije jedini u tome. Dobrom dijelu stanovništva naših zemalja ovo izaziva nelagodu i strah za sigurnost. Pri tome, Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpuno se  zaboravlja i zapostavlja kao moguće sredstvo i instrument međusobnog nadzora i smirivanja napetosti sa susjedstvom.

Pisca ovih redova to je ponukalo da za magistarsku tezu odabere temu “Opravdanost uvođenja naoružanih bespilotnih letjelica u Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja”. Uz mentorstvo prof. dr. Darvina Lisice, magistarsku tezu sam obranio krajem prošloga mjeseca na Odsjeku sigurnosnih i mirovnih studija Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Kroz rad se nastoje utvrditi činjenice kojim se lakše razumije upotreba naoružanih dronova te potaknulo razmatranje mogućih političkih zahtjeva za reguliranjem njihove upotrebe u okviru Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja. Time bi se pokušalo pozitivno utjecati na međusobno povjerenje i stabilizaciju mira u regiji.

Jednostavnim jezikom rad analizira upotrebu borbenih dronova u suvremenim oružanim sukobima i njihove financijske vrijednosti, društveno-politički i medijski kontekst Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja, stanje i perspektive razvoja borbenih dronova u zemljama potpisnicama Sporazuma, rizici nepostojanja kontrole naoružanja dronovima te pravne i političke mogućnosti proširenja ovog Sporazuma na borbene dronove. Jasno je da će značaj naoružanih dronova sve više rasti. Samim tim svako odlaganje uvrštavanja takvih oružanih sustava pod režime verifikacije i kontrole negativno se može odraziti na vojnu ravnotežu u regiji. Ukoliko ne bude postojao sustav verifikacije i kontrole svih bitnih kategorija naoružanja, nekim političarima u regiji to bi moglo pružiti priliku da pomisle kako imaju vojnu prednost te igrati na kartu oružanog sukoba da bi u svoju korist riješili sporove u regiji.

Pravne (ne)mogućnosti

Pravne mogućnosti za prilagođavanje i proširenje Sporazuma postoje u okviru sastanaka Subregionalne konzultacijske komisije (SRKK) dva puta godišnje, kao i Pregledne konferencije, koja se održava svake druge godine. Na sastancima Komisije već se pokretalo pitanje mogućnosti uvođenja naoružanih dronova u okvire Sporazuma. Pravno bi se ovo pitanje moglo regulirati barem jednim od dva načina –  ili (1) da se naoružane bespilotne letjelice usvoje kao potpuno nova, šesta, kategorija naoružanja koja će se pratiti i biti limitirana, ili (2) da se ovi dronovi podvedu pod već postojeću kategoriju borbenih zrakoplova, budući da službena definicija ne obuhvaća pitanje radi li se o letjelici s pilotom ili besposadnom zrakoplovu. Moguće je da bi se u tom slučaju limit kojim se ograničava broj borbenih zrakoplova trebao povećati. No, imajući u vidu raznolikost naoružanih dronova danas, realnije izgleda ova prva opcija – usvajanje potpuno nove kategorije naoružanja.

Međutim, na ovim prijedlozima se stalo jer za sada ne postoji politička volja kod svih strana potpisnica da se to i učini. Budući da su strane potpisnice od 2015. godine samostalno preuzele vlasništvo nad provedbom Sporazuma te je ukinut angažman osobnog predstavnika OESS-a, kao međunarodnog organa koji je nadzire provedbu, od tada više i ne postoji mogućnost izravnog pritiska međunarodnog faktora na provedbu i eventualne izmjene Sporazuma. To od tada ovisi isključivo od političke volje samih strana.

U samom magistarskom radu, temeljem predstavljenih iskustava iz suvremenih oružanih sukoba, dokazana je opravdanost ideje da se u režim Sporazuma uvedu i naoružane bespilotne letjelice. Sporazum bi se osnažio i ako bi se uspjele ostvariti sljedeće preporuke:

• Na sastancima Subregionalnih konzultacijskih komisija stalno tražiti dogovor o uvođenju nove kategorije naoružanja u okvir Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja, koja bi nosila naziv – borbeni besposadni zrakoplovni sustavi, s dogovorenim limitima raspolaganja i pravilima skladištenja i inspekcijskih kontrola kakva vrijede za ostalih pet kategorija;
• Mali dronovi mogli bi se obilježiti na isti način kao i streljačko i lako naoružanje u Bosni i Hercegovini, Dot Pen tehnologijom, radi lakšeg evidentiranja i praćenja;
• Razmotriti mogućnost postojanja političke volje da se pod odredbe Sporazuma uvede i Kosovo, na način na koji su strane Sporazuma prvobitno bili entiteti Bosne i Hercegovine;
• Za promociju Sporazuma u javnosti bilo bi važno uvesti obvezu povremenih pripremljenih medijskih posjeta, gdje bi se novinarima češće omogućilo upoznavanje s najvažnijim aspektima i aktivnostima na njegovoj provedbi, te javnost bolje upoznala s aktivnostima kontrole naoružanja.

Sredstvo političke argumentacije

Rad ne nudi sve odgovore na pitanja problematike upotrebe borbenih dronova. Obimom i istraživanjem  u akademskim je okvirima završnih radova na magistarskom stupnju. Za veliku pomoć i vođenje u konceptualnoj metodologiji i realizaciji dužan sam zahvaliti mentoru prof. dr. Darvinu Lisici, redovitom profesoru s konkretnom vojnom naobrazbom i profesionalnim iskustvom. Vjerujem da rad može poslužiti da se mediji podsjete na mogućnosti kontrole naoružanja u regiji te kao dodatno sredstvo političke argumentacije u odnosima s onima politikama koje mir i stabilnost proklamiraju samo deklarativno, ali ne i suštinski.

Postoje i mišljenja kako je realnije da se kontrola borbenih dronova uvede pod druge međunarodne mjere nadzora naoružanja, pod kapom OESS-a. No, u situaciji kad je Ruska Federacija, koja je značajan član OESS-a, u izravnom oružanom sukobu, tko zna kad će to postati ostvarivo.

U 2026. godini obilježit će se 30. obljetnica potpisivanja Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja. Srbija će u svom posjedu već imati značajan broj naoružanih dronova, kao što će ih također imati i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. I na simboličnoj, ali i praktičnoj ravni bio bi veliki uspjeh ako bi se dogovor o proširenju i modernizaciji Sporazuma mogao postići do tada, kao kruna dosadašnjih napora na njegovoj provedbi i dokaz iskrenosti politika koje proklamiraju mir i stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Vjerojatnost za to nije velika, ali je dužnost odgovornih političkih dužnosnika, akademske zajednice i medija da se u tome barem iskreno pokuša.

*Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

Po kineskom običaju predstavljanje novih stealth aviona izvedeno je bez pompe i najave. Prethodno su mjesecima puštane glasine, a onda je uslijedilo iznenadno predstavljanje letjelice praćeno objavom video snimki i fotografija slabe kvalitete na kineskim društvenim mrežama, pri čemu nisu zamijećeni pokušaji cenzuriranja postova. Predstavljanje nije pratilo nikakvo službeno priopćenje. Na isti način je 2011. godine predstavljen lovac J-20. Oba aviona letjela su nad središnjim dijelom grada Chengdu. Veći prikazani avion (koji je na internetskim forumima već nazvan J-36) ima konfiguraciju dvostrukog delta krila bez vertikalnog stabilizatora. Manji avion koji ga je pratio je nova varijanta lovca Chengdu J-20 (dvosjed J-20S). Intrigantan je i datum predstavljanja. Na isti dan je 1998. prvi puta predstavljen lovac Chengdu J-10, a 2011. godine lovac J-20. To je istovremeno i datum rođenja Mao Ce-tunga (26. prosinca 1893.). Zanimljive koincidencije.

Kineska kompanija Shenyang Aircraft Corporation predstavila je manji lovac (ili čak besposadnu letjelicu; na objavljenim snimkama nije jasno da li avion uopće ima kokpit) niske zamjetljivosti. Ova letjelica ima strelasto krilo, pogonsku skupinu od dva motora, te rješenja koja bi trebala omogućiti nisku zamjetljivost (nema vertikalni stabilizator). Petog studenog prošle godine na zrakoplovnoj izložbi u Zhuaiu predstavljen je i novi lovac pete generacije Shenyang J-35 koji su mnogi proglasili kopijom američkog lovca Lockheed F-35 Lightning II.

Novi bombarder?

Predstavljeni kineski tehnološki demonstrator (avion sa dvostrukim delta krilom), vjerojatno rezultat napora razvoja regionalnog bombardera.

Najveću pažnju je izazvao veliki borbeni avion s konfiguracijom dvostrukog delta krila kod kojeg krila i trup letjelice predstavljaju jedinstvenu strukturu. Veličina i dizajn aviona ukazuju da je vjerojatna namjena izvođenje dalekometnih misija, a veličina unutarnjih spremnika naoružanja navodi da se radi o taktičkom bombarderu a ne lovcu za postizanje zračne nadmoći (zbog toga je i naziv koji se počeo upotrebljavati u medijima – Chengdu J-36 – pogrešan jer implicira da se radi o lovačkom avionu). Uklanjanje vertikalnih stabilizatora ukazuje na namjeru smanjivanja radarskog odraza aviona. Primijenjena je posebna konfiguracija delta krila (tzv. cranked arrow, kod koga se uska napadna ivica na srednjem dijelu krila širi i stvara veliko trokutasto krilo; ovu varijantu delta krila imali su Saab J-35 Draken i eksperimentalni F-16XL). Po pitanju radarskog i IC odraza procjenjuje se da nije postignuto ekstremno smanjenje istih.

Tri uvodnika zraka (dva smještena bočno od kokpita i jedan iza njega; zanimljivo je da su samo na uvodniku iznad kokpita primijenjene mjere za smanjivanje radarskog odraza ali ne i na dva bočna uvodnika) ukazuju na neobičnu konfiguraciju pogonske grupe aviona. Zbog čega su primijenjena tri turboventilatorska motora? U objavljenim analizama prisutna su dva tumačenja. Prema prvom, to je posljedica nemogućnosti kineske zrakoplovne industrije za dizajniranjem i proizvodnjom turboventilatorskih motora visokih performansi. Naime, prema američkim analizama, Kina i dalje nije sposobna razviti tehnologiju avionskih motora nove generacije, poput američkog programa AETP (Adaptive Engine Technology Program), te je prisiljena na ovakva rješenja. Prema drugom tumačenju, ovakva konfiguracija je odabrana radi optimiziranja letnih performansi pri velikom rasponu podzvučnih i nadzvučnih brzina. Središnji motor bi se koristio pri uzletu i za superkrstarenje, dok bi se dva bočna motora koristila za postizanje određenog stupnja vektorskog potiska. S druge strane, čemu bi uopće služio vektorski potisak na stealth bombarderu? Bočni motori bi se prije koristili za krstarenje visokim subsoničnim brzinama radi povećanja borbenog dometa. Treće teorije navode mogućnost da je namjena gornjeg motora generiranje električne energije za elektroničke sustave. Pitanje ove neobične (i kompleksne) konfiguracije pogonske skupine ostaje otvoreno. Napadni kut krila i oblik uvodnika zraka ukazuju na moguću maksimalnu brzinu leta od 1,8 Maha. Na fotografijama se vide otvori za tri unutarnja prostora za nošenje naoružanja. Središnji (dug 7,62 m i širok 2,1 m) vjerojatno je namijenjen za nošenje projektila zrak-zemlja, a dva manja bočna za obrambene oružane sustave (projektili zrak-zrak, proturadarski projektili). Puna uzletna masa ovog aviona procijenjena je na 45-54 t. Zbog velike mase je opremljen podvozjem istim kao na Su-34 (tandemski postavljeni kotači).

Opis aviona ukazuje da njegova namjena nije vođenje zračne borbe već izvođenje preciznih udara po kopnenim i morskim ciljevima na velikim udaljenostima. Primarni cilj bile bi kopnene zračne baze i nosači aviona protivnika (SAD) na Indo-pacifičkom području. Sekundarna zadaća mogla bi biti lansiranje dalekometnih projektila zrak-zrak na temelju podataka dobivenih od senzorskih platformi; ova zadaća predviđena je i za novi američki bombarder Northrop Grumman B-21 Raider. Kao takav, ovaj avion bi mogao biti rezultat često navođenog kineskog programa razvoja taktičkog bombardera JH-XX srednjeg dometa. Svi navedeni podatci predstavljaju procjene dane na temelju objavljenih fotografija i video snimaka. Najvjerojatnije je da se samo radi o tehnološkom demonstratoru. Neke analize navode da se radi o mogućem prototipu kineskog lovca šeste generacije, ali sumnjam da su ta objašnjenja točna.

Međunarodne reakcije

Prototip (?) manjeg lovca ili možda besposadnog borbenog aviona tvrtke Shenyang.

Predstavljanje ovih aviona je istovremeno dočekano s veličanjem, ali i skepticizmom. S jedne strane (posebno iz Kine), prikazivanje novih stealth aviona predstavljeno je kao dokaz ubrzanog vojno-tehnološke inovacije i napretka Kine, te postizanja statusa globalne supersile sposobne za pružanje vojnog izazova Zapadu. Kao primjer pogledajte članke na “poluslužbenim” stranicama portala China Academy – na primjer članak “China’s New Stealth Fighter Jets Mark the End of NATO” ili “Why China Leads the U.S. by 10 Years in 6th Gen Fighters?”. Zapravo, iznenađen sam koliko je ovo dobra propaganda. Za osobu koja nema pojma o temi može zvučati vrlo uvjerljivo. Eh, gdje su oni dani agresivnog crvenog agitpropa…

S druge strane, postoji niz mišljenja o tome da su ocjene performansi i sposobnosti prikazanih aviona pretjerane. Navodi se kineska ovisnost o visokotehnološkim komponentama koje dolaze sa Zapada (kao dokaz da Kina nije postigla potpunu samodovoljnost na području vojne tehnologije), pitanje operativne učinkovitosti kineskih borbenih aviona (nikada se nisu sukobili sa zapadnim ekvivalentima; nema pouzdanih podataka o kineskoj stealth tehnologiji, kao ni o avionici i novim oružanim sustavima). Ovdje je zbilja teško dati mišljenje o stvarnom stupnju razvoja kineske zrakoplovne tehnologije. Ipak, postoji područje gdje se može dati relativno objektivna ocjena stanja. To su kineski konstantni problemi s razvojem i proizvodnjom vojnih avionskih motora.

Kina već desetljećima nastoji razviti pouzdane motore, ali uspjeh je ograničen. Ključni problemi na ovom području su zapadne sankcije uvedene 1989. godine i ograničeni pristup ruskoj tehnologiji. Zbog toga je Kina prisiljena na nastavak oslanjanja na ruske motore poput Saturna AL-31F/FN i druge serije motora Aviadvigatel D-30PK. U zadnje vrijeme ipak je vidljiv pomak u razvoju kineskih avionskih motora. Godine 2016. u 13. petogodišnem planu (2016.-2020.) razvoj avionskih motora postaje nacionalni prioritet, a taj prioritet ostao je i u 14. petogodišnjem planu. Konkretno radi se o Planu dva motora, razvoju širokog spektra različitih vrsta vojnih turboventilatorskih motora (WS10/15/18/19/20).

Glavni kineski izazov je pouzdanost motora. Ovdje je problem nedostatak istraživanja ključnih tehnologija, te nedostaci u procesu dizajniranja i proizvodnje motora. To je posljedica pretjeranog oslanjanja na uvoz ključnih tehnologija (kroz kupnju licence ili špijunažu; na taj način se ne mogu dobiti najnovije tehnologije izrade motora) i reverzibilni inženjering (doslovno kopiranje određenog motora; problem je da se na ovaj način dobiva uvid u konstrukcijska rješenja, ali ne i u način izrade ključnih komponenti poput keramičkih lopatica turbine). Zbog toga je 2016. godine došlo do reorganizacije fragmentiranih 27 kineskih tvornica i instituta u jedinstveni okvir – korporaciju AECC (Aero Engine Corporation of China). Izgleda da je ovaj korak konačno doveo do postupnog napretka u dizajniranju i proizvodnji avionskih motora, ali pred kineskim inženjerima je još dug put. Ni suprotna strana ne spava na lovorikama – SAD uskoro uvode u naoružanje nasljednika vođenog projektila zrak-zrak AIM-120 AMRAAM Lockheed Martin AIM-260 JATM (dometa preko 200 km), a oružane snage SAD i istočnoazijskih saveznika razvijaju nove programe i operativne koncepte kako bi parirali rastućim kineskim vojnim sposobnostima.

J-20 i J-35

Iako su sada u središtu pažnje novi kineski avioni predstavljeni prošli mjesec, treba se zapravo fokusirati na stvarnu snagu Zračnih snaga Narodnooslobodilačke vojske Kine (PLAAF) – lovca Chengdu J-20 te novi Shenyang J-35. Ovdje neću opisivati taktičko-tehničke osobine ovih lovaca pete generacije već njihovo značenje za razvoj sposobnosti PLAAF, ali i kao sredstva širenja kineskog geopolitičkog utjecaja.
J-20 je namijenjen kao protuteža američkim lovcima F-22 i F-35. Originalno, J-20 je dizajniran za izvođenje udara protiv strateških ciljeva u dubini protivničkog teritorija, ali ubrzo dobiva i ulogu lovca za postizanje zračne nadmoći. Do sada je identificirano nekoliko varijanti J-20, od kojih je svaka naredna donijela određena poboljšanja (posebno po pitanju pogonske skupine). Do kraja 2022. i početka 2023. godine zapadne procjene navodile su da se u sastavu postrojbi PLAAF nalazi oko 200 J-20. U 2023. godini proizvodnja J-20 je povećana na oko 100 primjeraka godišnje što sada PLAAF omogućuje godišnje popunu tri zračne brigade ovim lovcem. Procjene iz sredine 2024. godine navode kako se broj J-20 u operativnoj upotrebi približava brojci 300. J-20 je počeo zamjenjivati starije varijante lovaca četvrte generacije Shenyang J-11 (licencno proizvedeni Su-27) i Suhoj Su-27SK/UKB. U razvoju je i nova varijanta J-20 koja je (prema nekim izvorima) pred ulaskom u početnu serijsku proizvodnju. Pretpostavlja se da nova varijanta neće dobiti samo novu pogonsku skupinu, već i kompletnu modernizaciju avionike te dodatno smanjivanje radarskog i IC odraza. Prema procjenama dobivenim analizom satelitskih snimaka, J-20 nalazi se u naoružanju barem dvanaest zračnih brigada (od toga su četiri brigade opremljene isključivo s J-20 (1. brigada u zračnoj bazi Anshan, 9. brigada u bazi Wuhu, 111. brigada u bazi Korla i neidentificirana brigada u bazi Changsha-Ningxiang). Ove činjenice upućuju na zaključak kako J-20 postaje glavni lovac PLAAF.

Nova dvosjedna verzija lovca J-20 (leti iza predstavljenog tehnološkog demonstratora)

Nekoliko riječi o organizaciji PLAAF. U okviru zračnih snaga postoji pet regionalnih zapovjedništava unutar kojih je raspoređeno oko 1.800 lovaca. U svakom regionalnom zapovjedništvu nalazi se pet do sedam zrakoplovnih brigada opremljenih lovcima, a u svakoj brigadi tri do šest lovačkih skupina (30-50 lovaca). Što se tiče analize J-20, preporučio bih knjigu autora Abrahama Abramsa, “China’s Stealth Fighter – The J-20 ‘Mighty Dragon’ and the Growing Challenge to Western Air Dominance” (Pen & Sword, 2024). Ova knjiga uz detaljan prikaz razvoja i upotrebe J-20 daje i analizu razvoja PLAAF.

Nedavno predstavljen lovac J-35 razvijen je iz lakog dvomotornog lovca Shenyang FC-31, tehnološkog demonstratora i potencijalnog izvoznog lovca. Napravljena su dva prototipa, a u drugoj polovini prošlog desetljeća pojavile su se prve informacije da je FC-31 izabran za mornarički lovac za kineske nosače aviona. Kao mogući naziv novog aviona navedeno je ime J-35. U listopadu 2021. godine poletio je prvi prototip J-35, a PLAAF je također izrazio interes za nabavom kopnene verzije ovog lovca. Dvije godine kasnije pojavile su se prve fotografije verzije J-35 za PLAAF, koja je konačno prikazana u Zhuhaiu, gdje je potvrđen naziv J-35A (razvoj verzije za kinesku ratnu mornaricu još traje; na novom nosačima CV-16 Liaoning i CV-18 Fujian viđeni su modeli J-35; dok je Fujian opremljen katapultom, na Liaonoingu i CV-17 Shandongu postoji samo sky jump rampa; izgleda da će se J-35 moći koristiti na svim ovim nosačima).

J-35A je dvomotorni lovac srednje veličine na kome su primijenjene mjere za smanjivanje radarskog odraza (vjerojatna primjena materijala za apsorpciju radarskog signala, oblik uvodnika zraka, konfiguracija krila, središnji unutrašnji prostor za naoružanje/ili dva manja kao što je na FC-31 i drugo). Pogonska skupina će na serijskim J-35 vjerojatno biti novi turboventilatorski motor WS-19 (na prototipovima se vjerojatno koriste motori WS-13E i/ili WS-21), a J-35 bi mogao imati sposobnost superkrstarenja (postizanje supersoničnih brzina bez forsaža). Serijska proizvodnja J-35 vjerojatno će započeti za dvije-tri godine. Po izgledu J-35 je izuzetno sličan američkom lovcu F-35, ali to ne znači da je njegova kopija. Prva vidljiva razlika je ugradnja dva motora (F-35 ima samo jedan). Drugo je pitanje – koliki je zapravo unutrašnji prostor za naoružanje i kolika je zapremina spremnika goriva. J-35 je lovac srednje veličine, a pogonska skupina zauzima dosta prostora u središnjem djelu trupa. Kina za sada želi zadržati u tajnosti veličinu radarskog odraza J-35 (J-35 prikazan u Zuhaiu imao je na stražnjem djelu trupa radarski reflektor kako bi se prikrio stvarni radarski odraz).

Shenyang J-35A

Vanjska sličnost J-35 i F-35 uzima se kao dokaz (posebno među američkim analitičarima) uspješne kineske špijunaže u SAD. Po toj logici kineska strana je uspjela ukrasti dovoljno podataka o F-22 i F-35 da kineski J-35 ima slične osobine kao američki lovci. Za ovakve tvrdnje nema dokaza. J-35 ima pogonsku skupinu od dva motora (čime se smanjuje unutrašnji prostor za smještaj elektronike i naoružanja). Neke analize navode upotrebu dva motora kao sigurnosnu mjeru za borbene avione koji polijeću s nosača. U prošlosti je bilo tako, ali F-35 opremljen turboventilatorskim motorom Pratt & Whitney F135 pokazuje kako to pravilo više ne vrijedi (pouzdanost ovog motora je izuzetna). S obzirom na navedene probleme u razvoju kineskih avionskih motora ne bi me čudilo da su konstruktori morali radi sigurnosnih razloga (nedovoljna pouzdanost kineskih motora) ugraditi dva WS-13/21. Nema ni naznaka da J-35 ima bolje elektronske sustave od F-35. Stoga se s velikom vjerojatnošću može reći da J-35 nema iste sposobnosti kao napredniji F-35 ili F-22. Bez obzira na to J-35 ne treba podcijeniti. Ovdje se radi o lovcu koji je u razvoju i koji će ući u proizvodnju u narednih nekoliko godina. Tada ćemo vidjeti njegovu konačnu konfiguraciju. Pojava J-35 pokazuje kako Kina na području avionske tehnologije postepeno smanjuje tehnološki jaz u odnosu na Zapad.

Namjena J-20 i J-35

Ulogu oba lovca treba razmatrati u širem okviru kineskih napora za ostvarivanjem regionalne vojne dominacije na području istočne Azije. Prema kineskim pogledima, ključni izazov predstavljaju zračne i pomorske snage SAD i američkih saveznika (Japan, južna Koreja, Tajvan, Australija). Najvjerojatniji scenarij vojnog sukoba u regiji bio bi kineski pokušaj invazije Tajvana, koji bi vjerojatno doveo do intervencije SAD. U slučaju opisanog sukoba Kina mora imati sposobnosti projekcije pomorske i zračne moći od prvog otočnog lanca (linija Kamčatka-Japan-otočje Ryukyu-Tajvan-sjeverni Filipini-Borneo) prema drugom otočnom lancu (linija Japan-Marijansko otočje-Mikronezija). U priloženoj ilustraciji imate kinesku kartu opisanih pomorskih lanaca (iz priručnika RM Kine objavljenog 2012. godine). Osim kontrole prostora između prvog i drugog otočnog lanca Kina mora uspostaviti i kontrolu nad ključnim pomorskim prolazima koji povezuju Južnokinesko more sa svjetskim oceanima (otočje Ryukyu, otočja Spratly i Paracel, Molučki tjesnac, tjesnac Sunda, tjesnac Lombok, tjesnac Makassat) kako bi spriječila američku pomorsku blokadu Južnokineskog mora koja bi osakatila kinesku ekonomiju. Kineska strana se ne može osloniti samo na djelovanje iz zaštićenih baza u dubini kineskog teritorija. Stoga je razvoj sposobnosti izvođenja pomorskih i zračnih udara po protivničkim bazama i snagama na velikim udaljenostima od kineskog teritorija (1000-2000+ km) od strateškog značaja za Kinu. U tom kontekstu treba razmatrati ulogu J-20 i J-35, ali i budućeg srednjeg bombardera koji razvija Kina.

Chengdu J-20

PLAAF primjenjuje “high-low mix” strategiju – kombiniranje manjeg broja naprednih lovačkih aviona pete generacije (J-20) sa većim brojem manje sposobnih lovaca iste generacije (J-35). J-20 bi se koristili za postizanje zračne nadmoći, dok bi J-35 izvodili druge zadaće u potpori djelovanja J-20. Na primjer, u slučaju invazije Tajvana, J-20 bi se (u kombinaciji sa drugim oružanim sustavima) fokusirao na neutralizaciju američkih zračnih i pomorskih snaga koje bi bile poslane u Južnokinesko more. Istovremeno J-35 bi djelovao protiv tajvanskih oružanih snaga. J-35 bi se vjerojatno koristio i u borbi protiv zapadnih lovaca četvrte generacije (F-16, F/A-18 Super Hornet), gdje bi imao određenu prednost u odnosu na starije zapadne lovce. Tu je i još jedna moguća uloga J-35. Naime, tijekom idućih deset godina PLAAF će iz naoružanja povući stotine lovaca prijašnjih generacija (J-7, J-8, J-10A, J-11), a ulogu jeftinijeg lovca će preuzeti J-35.

U kontekstu ove strategije Kina nastoji razviti i srednji bombarder (Ministarstvo obrane SAD je u godišnjem izvještaju o OS Kine nazvalo ovaj projekt regionalnim bombarderom, J/H-XX) koji bi se koristio za napade na zračne i pomorske baze SAD na području drugog otočnog lanca, što bi američku stranu moglo prisiliti na premještanje B-52 i novog B-21 u baze na većoj udaljenosti. To bi smanjilo broj naleta i borbenu učinkovitost ovih bombardera. Druga potencijalna namjena bili bi precizni udari po strateškim instalacijama na Tajvanu (bombarder bi bio precizniji od balističkih projektila). S obzirom da je projekt razvoja kineskog dalekometnog stealth bombardera H-20 već duže vremena pod znakom pitanja (zapadne procjene spekuliraju da je projekt u krizi i da bi mogao biti otkazan) prikazani tehnološki demonstrator (krivo nazvan J-36) mogao bi biti rezultat ovih napora.

Geopolitička uloga kineskih lovaca

Pojava lovca J-35 ukazuje i na kinesku namjeru ugrožavanja američkog vodstva na globalnom tržištu borbenih aviona pete generacije. J-35 bi (u konačnoj konfiguraciji) trebao predstavljati kombinaciju niske cijene i određene razine sposobnosti lovca pete generacije (dalekometni oružani sustavi, stealth). Malo je vjerojatno da bi konačna verzija po sposobnostima bila ekvivalent američkom F-35, ali prodaja ovakvog lovca bez ograničenja koja uvjetuje Washington pri prodaji aviona Lightning II (elektronska oprema, oružani sustavi, ovisnost o logističkoj potpori) mogla bi biti privlačna nizu zemalja koje ne žele prihvatiti ograničenja a žele imati lovac pete generacije. Primjer ovakvog američkog djelovanja bila su ograničenja nametnuta Japanu u 80-im godinama prošlog stoljeća. Japan je tada razvijao domaći lovac Mitsubishi F-2 na osnovi lovca F-16. Prema prvobitnom planu to je trebao biti japanski projekt no Washington je (zbog mogućnosti da novi lovac ugrozi globalnu prodaju F-16, te da Japan postane samodovoljan u nabavi lovaca) prisilio Tokio na sklapanje sporazuma prema kome je japanska strana dobila samo ograničeni pristup američkoj tehnologiji (dok je američka strana dobila neograničeni pristup japanskoj tehnologiji razvijenoj za F-2), a japanska strana se obavezala da će 40 % komponenti za novi lovac kupiti u SAD. Time bi Kina mogla dobiti značajan udio na globalnom tržištu lovaca pete generacije, a prodaju J-35 novim kupcima iskoristiti za jačanje geopolitičkog utjecaja.

Egipatski Dassault Rafale F3/3R

Pakistan i Egipat prve su zemlje koje su odlučile kupiti nove kineske lovce. Nakon što su SAD 2016. blokirale prodaju F-16 Pakistanu, Islamabad je u prosincu 2021. objavio odluku o kupnji lovaca J-10, a u siječnju 2024. godine obavio namjeru kupnje lovaca FC-31.
Drugi primjer je Egipat. Kairo je godinama frustriran zbog nametnutih ograničenja u isporuci zapadne vojne tehnologije. Egipatske oružane snage nastoje razviti sposobnosti projekcije vojne moći u susjednim područjima (Etiopija, južni dio Crvenog mora, Libija), ali Zapad ograničava transfer moderne vojne tehnologije kako ne bi bila ugrožena tehnološka nadmoć Izraela u regiji. To je najvidljivije na području zrakoplovne tehnologije. Godine 2013. Obamina administracija zaustavila je transfer lovaca F-16C Block 52 nakon vojnog puča u Egiptu. Nakon toga su 2019. SAD (na izraelski pritisak) odbile egipatski zahtjev za kupnjom 20 F-35. To je bio poticaj za egipatsku diversifikaciju nabave borbenih aviona. Donesena je odluka o kupnji 46 ruskih lovaca MiG-29M2 te 54 lovca Dassault Rafale F3/3R (originalna narudžba od 24 Rafalea povećana je za još 30 aviona kada je Egipat pod američkim pritiskom morao odustati od kupnje 24 ruska lovca Su-35S). Dodatni problem za Egipat je da zapadne zemlje ne žele isporučiti dalekometne projektile zrak-zrak. SAD odbija isporučiti AIM-120 AMRAAM,(domet 160-180 km) te su egipatski F-16 opremljeni zastarjelim projektilima AIM-7P Sparrow (70 km). Francuska je (pod pritiskom SAD) odbila isporučiti projektile zrak-zrak MBDA Meteor (200+ km) za opremanje egipatskih Rafalea i umjesto toga isporučila kratkodometne projektile Matra MICA (80 km). Za razliku od zapadnih zemalja Kina je spremna isporučiti lovce opremljene dalekometnim vođenim projektilima zrak-zrak, i to po značajno nižoj cijeni. Tako je Egipat odlučio kupiti kineski lovac generacije 4.5 Chengdu J-10C opremljen projektilom zrak-zrak PL-15 (200+ km) sa cijenom između 40 i 50 miliona dolara po avionu. To ne znači da je Egipat odustao od kupnje oružja sa Zapada. Ali kako su zapadni partneri blokirali isporuku traženih oružanih sustava, Kairo je kupnjom J-10C poslao političku poruku – spremnost da tražene sustave kupi drugdje (čime se želi prisiliti zapade saveznike da razmotre dosadašnju politiku ograničavanja isporuke modernih oružanih sustava).

Ne radi se samo o isporuci modernih borbenih aviona. Kina je (prema podacima švedskog instituta SIPRI) postala globalni četvrti izvoznik naoružanja i vojne opreme (između 2019. i 2023. godine Kina je postigla udio od 5,8% globalne trgovine oružjem). Primarni cilj nije postizanje komercijalnog uspjeha već korištenje prodaje naoružanja kao jednog od sredstva za širenje političkog utjecaja i stvaranje dugoročne ovisnosti kupca o Kini (kroz sklapanje pratećih ekonomskih i sigurnosnih sporazuma o suradnji; pogledajte samo kineske ugovore s afričkim zemljama).

Zaključak

Opisani projekti razvoja kineskih borbenih aviona pokazuju veliki napredak koji je Kina napravila na nekoliko područja ključnih za razvoj modernih vojnih aviona. Ipak, pred Kinom je i dalje niz izazova. Dizajniranje i proizvodnja stealth aviona zahtjeva ne samo značajna sredstva već i razvijene istraživačke programe na područjima kao što su napredni materijali, avionski motori visokih performansi i napredni elektronski sustavi. Sva ova područja i dalje su izazov za Kinu. Možda najveći problem pred kineskom stranom je sposobnost dizajniranja novih borbenih aviona. Za vrijeme hladnog rata Kina je bila prisiljena kupovati od Moskve licence za proizvodnju borbenih aviona ili špijunažom stjecati pristup do dizajna, tehnologija i konstrukcijskih rješenja drugih zemalja. To pokazuju primjeri lovaca Shenyang J-5 (MiG-17PF), Shenyang J-6 (MiG-19), Chengdu J-7 (MiG-21F), Shenyang J-8/J8II (dalji razvoj J-7). Navedena praksa nastavila se i nakon Hladnog rata. Lovac Chengdu J-10 je dizajniran na temelju podataka o izraelskom programu lovca IAI Lavi (zasnovanom na F-16), razvijanom u 80-im godinama prošlog stoljeća (Kina je razvojne planove Lavija kupila u Izraelu, što je izazvalo bijes u Washingtonu).

Kineski prikaz područja prvog i drugog otočnog lanca

Lovci Shenyang J-11 i J-15 predstavljaju poboljšani Suhoj Su-27 (Kina je licencu za proizvodnju Su-27 kupila od SSSR-a 1989. godine). Mornarički lovac Shenyang J-15 je najbolji primjer reverzibilnog inženjeringa. Kina je prvo od Rusije pokušala kupiti licencu za mornaričkih lovac Suhoj Su-33, ali Moskva je odbila ovaj zahtjev. Kina je tada kupila od Ukrajine prototip ovog lovca (Suhoj T-10K-3), koji je Kijev dobio nakon raspada SSSR-a, i kopirala ga. Nastavak ove prakse vidljiv je i kod J-20. Kada je u listopadu 2016. godine Kina predstavila J-20, urednik ruskog časopisa Arsenal otečestva Dimitrij Drozdenko objavio je kako je kineski lovac očito nastao na temelju ruskog tehnološkog demonstratora MiG 1.44 prikazanog 2000. godine. Isto mišljenje je iznio i analitičar londonskog instituta IISS Douglas Barrie koji je istaknuo sličnosti oba aviona, ali i utjecaj američkih lovaca F-22 i F-35 (njegova pretpostavka je bila da je kineska strana dobila obavještajne podatke o ovim avionima; iako to za MiG 1.44 nikada nije potvrđeno, 2014. Washington je potvrdio kako je Kina hakirala oko 630.000 dokumenata o oba američka lovca). Sličnost J-35 s F-35 ne trebam ni komentirati. Čak je i novopredstavljeni tehnološki demonstrator s dvostrukim delta krilom po mnogočemu sličan obustavljenom američkom programu supersoničnog regionalnog stealth bombardera. Lockheed Martin je 2004. predložio razvoj bombarderske verzije lovca F-22 (FB-22, borbeni domet 2.700-3.300 km, maksimalna brzina 1.5+ Macha, uzletna masa 54 t, predloženo je šest mogućih varijanti uključujući i varijante bez vertikalnih stabilizatora), ali dvije godine kasnije odustalo se od projekta. Procjenjeno je da više nema mogućnosti konvencionalnog sukoba velikih sila, a pravi razlog bili su rastući troškovi programa F-35.

Sve su to rješivi problemi. Dobar primjer je usporedba stanja kineskih zračnih snaga prije četvrt stoljeća i danas. Na određenim područjima kineska zrakoplovna tehnologija i dalje nije na razini zapadne (na primjer razvoj avionskih motora), ali na drugima je preuzela vodstvo (prema zadnjim izvještajima Pentagona Kina ima vodstvo u razvijanju hipersoničnih oružanih sustava). Nedavno predstavljanje niza naprednih oružanih sustava (osim borbenih aviona tu su i antibalistički sustav HQ-19, besposadni ratni brod niske zamjetljivosti nazvan Orka, niz novih besposadnih letjelica) ukazuje na kineski cilj dostizanja (a onda i premašivanja) vojnih sposobnosti zemalja Zapada.
Kineski program modernizacije zračnih snaga također je usmjeren prema smanjivanju utjecaja zapadnih sila na azijsko-pacifičkom području ali i prema jačanju geopolitičkog utjecaja na globalnoj razini (za primjer – kineske prodaje borbenih aviona Pakistanu i Egiptu).

* Gost autor je izv. prof. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz čiju dozvolu prenosimo članak

Tko god dugoročno, strateški ili državnički razmišlja, ne bi trebao imati ništa protiv najavljenog osnivanja hrvatsko-francuskog središta za obuku pilota borbenih aviona. Jer ovim bi projektom trebali zapravo profitirati svi, pa i građani Pule. No treba imati razumijevanja za građane Pule. Jer, sjećam se kako je bilo nekad, kad sam na odsluženju vojnog roka u ondašnjoj SFRJ proveo šest mjeseci u vojarni „Karlo Rojc“, u sastavu Mornaričkog nastavnog centra tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice, u samoj Puli. I vjerujem da znam na što misle kad neće (više) vojsku u svome gradu.

Još od vremena stare Austro-Ugarske, ljepotica Pula je i krajem tih 80-tih godina bila pravi vojni garnizon; važna pomorska, zrakoplovna i kopnena baza, prenapučena pripadnicima oružanih snaga, a ulice su svakodnevno bile „poplavljene“ uniformama valjda svih rodova i grana vojske. Sjećam se tada da bi od neke mlade Puljanke teško dobio barem kakav usputni pogled, a nije mi tu pomoglo ni što sam nosio, uvijek u svim vojskama lijepu, mornarsku odoru.

Razumijevanje za Puljane

Mornarička zračna baza Oceana NAS

Jednostavno, Pula je u svojoj povijesti predugo zbog svoje vojne važnosti bio svojevrsni grad „žrtva vojske“, kako u urbanističkom, arhitektonskom, tako i u društvenom smislu (srećom, ne u smislu ratnih ljudskih žrtava). I toga moraju biti svjesni oni građani ostalih dijelova Hrvatske, koji Istrijane i Puležane nepravedno i neprimjereno krste epitetima kako „nisu pravi Hrvati“ i ostalim sličnim glupostima. Razumijevanja za Puljane imam još i više nakon jednog mog američkog iskustva, kad sam kao novinar obilazio Pomorsku bazu Norfolk. Obližnja Mornarička zračna baza Oceana NAS, u koju nisam uspio ući, bila je tada dom (Master Jet Base) gotovo svake eskadrile palubnih mlažnjaka F-14 Tomcat i F/A-18A i C Hornet iz sastava Atlantske flote SAD. Moćni dvomotorni lovci uzlijetali su s neke od više pista baze Oceana i danju i noću kako bi njihovi mornarički avijatičari osigurali prosjek od fantastičnih 220 sati naleta godišnje… Kao posljedica toga, nadležno zapovjedništvo stalno je dobivalo pritužbe žitelja obližnjeg naselja Virginia Beach jer im je, kako su tvrdili, smetala stalna buka mlaznih motora. Da problem bude zanimljiviji, većina službeno podnesenih pritužbi bila je od strane nekadašnjih pripadnika oružanih snaga SAD-a!? Dakle, najčešće su se žalili baš oni koji su u tim istim oružanim snagama zaradili svoj kruh ili mirovinu!? Tu sam vidio jedan od paradoksa kapitalizma, demokracije, te privatne imovine i interesa. Bilo kako bio, Oceana NAS ondje je i danas, samo što njeno lijepo nebo nad Atlantikom paraju nešto suvremeniji i valjda jednako bučni lovci F/A-18E i F Super Hornet. Bit će da je iskusna Ratna mornarica SAD stvar riješila i rješava, pažljivom komunikacijom s javnošću. I zaštićen je interes nacionalne sigurnosti.

Kao Ferrari s krilima: Pilatus PC-21 (Snimak francuskih Zračnih i svemirskih snaga)

S takvim izazovom ovih se dana susreće i Ministarstvo obrane RH, koje se nakon početne tajnovitosti počelo s pitanjem povratka Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Pulu suočavati izgleda na pravi način. Činjenica da na vojnom dijelu Valturskog polja, gdje je smještena Zračna luka Pula, ipak neće biti stalno stacionirani borbeni mlažnjaci u mnogome pomaže MORH-u da kroz ovu situaciju s gradskom upravom prođe na obostrano zadovoljavajući način. Sad znamo da bi u vojarni „Hrvatski branitelji Istre“ trebali biti bazirani turbopropelerni školski avioni Pilatus PC-21, a ne mlazni borbeni avioni bilo kojeg tipa. To olakšava cijelu stvar, jer barem kad je buka u pitanju, ovi avioni u prosjeku i općenito jesu tiši od uobičajenih putničkih aviona nad Pulom. Teško je povjerovati da bi takav avion tjerao turiste. Nije to letjelica poput jugoslavenskog školsko-borbenog mlažnjaka Super Galeb G-4, a kamoli nadzvučnog Miga-21, koji je nad Pulom letio u to, ali i suvremeno doba samostalne Hrvatske (sve dok u Puli 10. siječnja 2012. nije bila ugašena 22. eskadrila lovačkih zrakoplova HRZ-a). Jer PC-21 ponajprije izgleda kao kakav sportski Ferrari s krilima, a ne sirovi borbeni stroj.

Najsuvremeniji školski avion

Prikaznici PC-21 mogu se prilagoditi budućem borbenom avionu. (Snimak Pilatus Aricraft Ltd)

Pilatus PC-21 je najsuvremeniji školski dvosjedni avion za naprednu obuku budućih pilota borbenih aviona. Njegove letne karakteristike omogućuju mu da imitira lake mlažnjake s kojima se pilot učenik, tijekom svoga školovanja, susreće na prijelazu s osnovnog školskog aviona na punokrvni borbeni mlažnjak. I to sve za značajnu uštedu u novcu, jer je njegov turboprop motor punu štedljiviji od mlaznog. Osim toga, njegova suvremena pilotska kabina s velikim prikaznicima omogućava mu da imitira kokpit baš onog aviona u kojeg će pilot učenik sjesti u svojoj operativnoj borbenoj eskadrili. Štoviše, njegov softver pruža mogućnost prikaza fiktivne radarske slike, čime imitira avion s radarom, u različitim borbenim situacijama. Povrh svega, podatkovnom vezom mogu se povezati do četiri aviona PC-21, čime se dijeli radarska slika između aviona u skupini, što je odlika najsuvremenijih lovačkih aviona. Učenik tako već ima dojam da je u pravom borbenom mlažnjaku, ali njegov prijelaz s aviona za osnovnu obuku, ili čak iz samog simulatora letenja na zemlji, nije tako nagao i drastičan da odmah sjeda u školsko-borbeni mlažnjak. Ovaj švicarski proizvod nastavak je linije uspješnih školskih aviona, čiji je dio i odlični PC-9M, koji se odavno kao glavni školski avion HRZ-a koristi pri Središtu za obuku HRZ-a na Zemuniku kod Zadra. Na njemu leti i akro-grupa HRZ-a „Krila Oluje“. Tamošnji nastavnici letenja učinili su pravo malo čudo u svijetu zrakoplovstva kada su za njega kreirali poseban program obuke za buduće pilote nadzvučnog lovačkog aviona MiG-21. No sad kada HRZ konačno ima pravu višenamjensku platformu na nebu, takvim improvizacijama ne bi trebalo biti mjesta. Otvaranjem središta za obuku pilota lovaca (u Francuskoj vole taj romantični tradicionalni termin za borbene avione koji mogu „loviti“ ostale zrakoplove) Hrvatska sada ne bi morala kupovati takve avione niti pilote slati u drugu zemlju, jer bi ih osigurala Francuska.

U fazama letačke obuke PC-21 zamjenjuje više tipova aviona (Snimak Pilatus Aricraft Ltd)

U svojoj Školi lovačkog zrakoplovstva (EAC) u Zrakoplovnoj bazi BA709 Cognac, Francuzi su odnedavno Pilatusom PC-21 zamijenili svoj školsko-borbeni Alpha Jet. Ondje je dio obuke prošla i ekipa hrvatskih pilota Rafalea. Puno bi se smanjili daljnji troškovi ukoliko novi piloti ne bi opet išli u Francusku, nego bi se i dalje školovali u svojoj zemlji. Pored ušteda, biti domaćin međunarodnog vojnog središta na svome tlu uvijek znači jačanje pozicije zemlje domaćina prema vani, ili u okvirima saveza kakvi su NATO i EU. Manjim zemljama kakva je Hrvatska to pomaže da dobiju na značaju i da lakše računaju na neke druge NATO-ove sposobnosti koje njena vojska nema. U zrakoplovnoj bazi na Zemuniku tako je već smješteno Međunarodno središte za obuku specijalnih zračnih snaga (MSAP). Uz postojeće tri eskadrile – aviona, helikoptera i protupožarnih aviona HRZ-a, kao također i spomenuto Središte za obuku „Rudolf Perešin“ pa i civilna zračna luka pored, na Zemuniku bi baš bila poprilična gužva kad bi se tu moralo instalirati još i hrvatsko-francusko središte za obuku pilota lovaca. A što se tiče postojeće zrakoplovne baze „Puk. Mirko Vukušić“ na Plesu kod Zagreba, gdje bazira 191. eskadrila lovačkih aviona HRZ-a s Rafaleima, u preinaci te baze pri gradnji novog terminala Zračne luke „Dr. Franjo Tuđman“ ondje je već napravljeno isuviše kompromisa na štetu vojnih zahtjeva da o eventualnom baziranju nekih novih letačkih ustanova tamo sada više ne vrijedi trošiti riječi.

Što se naše Pule tiče, u Vojarni „Hrvatski branitelji Istre“ još je od kraja 2019. godine smješteno gotovo neprimjetno malo Središte za besposadne zrakoplovne sustave OSRH, s nevelikim brojem bespilotnih letjelica. Vrijeme kad su vojnici masovno u vojnim odorama izlazili u grad je svakako prošlo, a do turističkih je profesionalaca i ugostitelja da procijene mogu li iz toga izvući kakav veći poslovni biznis i dobit za sebe i grad. Splićani se npr. ne žale kad ima uplovi američki supernosač aviona s 5.000 ljudi. No ovdje govorimo o puno manje njih.

Utjecaji Pariza

Na samome kraju (ali ne manje važno) bitno je kakve namjere s ovim središtem ima i politički Pariz, te kako će širiti svoj utjecaj u cijeloj regiji. U okvirima Europske unije, Francuska, kao i Hrvatska, ako to želi, ima alat za provedbu ovakve obrambene suradnje kroz projekte Stalne strukturirane suradnje (PESCO). Spominje se i francuska civilna tvrtka DCI, u mješovitom državno-privatnom vlasništvu, koja usluge obuke pilota radi u suradnji s francuskim oružanim snagama…

Za početak je za očekivati da bi se u ovom središtu, na školskim PC-21, prvo školovali budući piloti lovaca Rafale, kakve ima i Grčka. A pošto je nedavno ugovor o kupnji Rafalea sklopila i Srbija, može se razmišljati i u tome smjeru. Iako je to neka druga priča, koja danas izgleda miljama daleko, eventualna vojna suradnja zemalja regije takve vrste, osim što smanjuje vojne troškove, mogla bi pozitivno utjecati na kakvo-takvo stabiliziranje međunarodnih odnosa. Primjerice, zbog prekomjerne upotrebe oružane sile u populističko-propagandne svrhe od strane srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, veliki dio stanovništva u susjednoj Bosni i Hercegovini modernizaciju oružanih snaga regije percipira kao utrku u naoružavanju koja uznemirava javnost. Može zvučati naivno, ali eventualna suradnja u takvom obučnom središtu mogla bi dovesti i do smanjenja tenzija u cijeloj regiji. A tko god dugoročno, strateški ili državnički razmišlja, ne bi trebao imati ništa protiv formule: manje tenzija, više turizma, investicija i radnih mjesta. Samim time bile bi nešto bolje okolnosti za ostanak stručnih mladih kadrova u zemlji te očuvanje demografske slike Hrvatske… Treba li nabrajati dalje?

* gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

Iako živimo u eri u kojoj su informacije lako dostupne i još lakše se šire, nevjerojatno zvuči činjenica da šira javnost ne zna praktički ništa o hrabrim hrvatskim pilotima iz Zadra, koji su u tom području 1991. godine među prvima poletjeli u obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. Dok su rani počeci stvaranja suvremenog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) solidno dokumentirani i publicirani, kako riječju, tako i slikom i videom, zapanjujućim se čini podatak da skupina letača koju ovdje ekskluzivno opisujemo nije našla mjesto u službenim povjesnicama HRZ-a.

Padobranci kao izviđači

Iz službenih publikacija Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) i HRZ-a tako danas znamo da je 17. listopada 1990. godine sa sportskim avionima Aerokluba Split u Sinju osnovano Samostalno zrakoplovno odjeljenje Split (SZO Split); 10. studenog 1990. godine od sportske i poljoprivredne avijacije Samostalni zrakoplovni vod u Slavonskome Brodu; između 28. lipnja i 2. srpnja 1991. godine Zrakoplovna grupa u Čakovcu, te 15. listopada 1991. godine na aerodromu u Đakovu i čuveni Samostalni zrakoplovni vod Osijek (SZV Osijek), koji se junačkim otporom epskih razmjera istaknuo u obrani Vukovara.

No, izvan okvira povremenog prisjećanja i prigodnih biltena Aerokluba Zadar, u širu javnost nikako da se probije podatak kako je s aerodroma Zemunik kod Zadra već od 29. lipnja 1991. godine izviđačke letove za potrebe obrane Hrvatske u tom području izvela skupina pilota i padobranaca ovog aerokluba, sportskim avionom Utva-75, civilne registarske oznake YU-DHJ. Prvi let tog su datuma izveli padobranci Aerokluba Zadar Velid Jakupović-Gricko i Željko Torbarina-Torba, danas stožerni narednik u mirovini, koji su tih dana tek bili stekli dozvolu pilota sportskog aviona. U pokušaju da to ispravimo, ovdje donosimo njihovu ekskluzivnu priču koju su nam ispričali u Zadru, gradu letača, kolijevci vojnih pilota cijele regije.

Tri mjeseca nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj, u kolovozu 1990. godine izbija oružana velikosrpska pobuna osamostaljenju Republike Hrvatske, a u travnju 1991. godine oformljuje se Zbor narodne garde (ZNG), prvo u okvirima MUP-a Republike Hrvatske. Nakon što se tadašnja JNA otvoreno stavila na stranu velikosrpske pobune, 5. srpnja 1991. godine JNA izdaje proglas kojim dopušta bezuvjetan odlazak iz vojne službe svima koji se na to odluče.

Jakupović i Torbarina sjećaju se trenutaka kada su postali svjesni velikosrpske agresije i nužde da se dragovoljno pridruže organiziranoj obrani zemlje. Krajem 1990. godine prijavljuju se nenaoružanim odborima za obranu i stražama po mjesnim zajednicama, nakon što su se u studenom 1990. godine vraćali s međunarodnog padobranskog natjecanja u Austriji, kada ih je srpska paravojska zaustavila na barikadi na Predzidu.

Pripadnici Aerokluba Zadar, u odorama pričuvnog sastava MUP-a RH. (Fotografija iz biltena „Aeroklub Zadar 1947-2017“)

U analima Aerokluba Zadar ostaje zapisano kako je 5. travnja 1991. godine, održan konspirativni sastanak većeg broja padobranaca i pilota kluba, na čelu s tadašnjim direktorom Aerokluba Ladislavom Radulićem i padobranskim instruktorom Velidom Jakupovićem, uz prisutnost padobranaca Željka Torbarine, Darija Ćurkovića, Dinka Denona i Saše Ivoša, te pilota Tomislava Šobe, Milomira Bratića i Ante Rapana. Odlučeno je da se tim kadrom oformi posebna zrakoplovna postrojba pri Policijskoj upravi Zadar MUP-a RH. „Dobili smo odore od MUP-a RH, naoružani lakim slovenskim strojnicama MGV, koje je kupio Aeroklub“, sjeća se Torbarina, i nastavlja:

„Automatsku pušku i snajpersku pušku smo dobili od tadašnjeg Gradskog bataljuna u osnivanju, koji će kasnije prerasti u 112. brigadu ZNG-a, a svatko je na svoju vojnu padobransku beretku, koju smo imali doma od odsluženja vojnog roka u 63. padobranskoj brigadi JNA u Nišu, stavio hrvatske oznake. Formalno-pravno, od 16. travnja 1991. godine smo kao takvi bili u pričuvnom sastavu policije MUP-a RH“.

U međuvremenu su Jakupović i Torbarina stekli dozvolu sportskog pilota, letačkom obukom koju je provodio nastavnik, sada pokojni, Milomir Bratić. Budući ih je financirao Sabor RH kroz proračun za protupožarno izviđanje, Uprava Aerokluba je donijela odluku da Jakupović, Torbarina i kolege provode letove za potrebe protupožarnog izviđanja jadranske obale. Redoviti kontakti za potrebe obrane Hrvatske održavani su s hrvatskim zapovjednicima generalom Ivom Jelićem, Tomislavom Stanićem i Ivanom Brzojom, a zagrebačka je veza bio Tomislav Magić, koji je aktivno radio na okupljanju kadrova budućeg Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Nad Hrvatskom na snagu stupa zabrana letenja. Izdan je službeni NOTAM, obavijest zrakoplovcima, prema kojoj je formalno-pravno zabranjeno letenje svima osim Hitnoj pomoći i letovima za protupožarno izviđanje. Na aerodromu Zemunik još uvijek je bilo Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (RV i PVO) Jugoslavije, koje je obavljalo borbene letove prema Sloveniji. Na Zemuniku je još uvijek bila stacionirana i Akrogrupa Zrakoplovne vojne akademije (VVA) RV i PVO „Leteće zvezde“. Aerodrom je već zauzela ekipa 63. padobranske brigade JNA iz Niša, na čelu s potpukovnikom Stevanom Tkačom.

Prvi let

Velid Jakupović-Gricko ((Arhiv Živka Gospića)

„U Aeroklubu Zadar bilo je tada puno vojnih lica te je klub lako dobio odobrenje za protupožarno izviđanje“, napominje Velid Jakupović.

Na 15. lipnja je počela sezona protupožarnog izviđanja (PPI), a Jakupović je dobio nalog da za potrebe 4. hrvatske brigade iz Splita, na čelu s generalom Ivom Jelićem, pri tome iz aviona obavi aerofoto izviđanje položaja JNA i srpske paravojske u ovom području. Dobio je i profesionalnu opremu za fotografiranje, s velikim objektivima, po direktnoj usmenoj zapovjedi Milan Mačeka, koji je zvao iz Zagreba. „Ja to do tada nisam nikad vidio u životu“, sjeća se Torbarina:

„Oprema je bila namijenjena fotografiranju iz ruku izviđača. Zadaća je bila da snimimo neprijateljske položaje, a to znači pozicije 9. korpusa JNA iznad Masleničkog mosta, što je bilo izvan naše rute. I trebalo je planirati da snimimo sve oko aerodroma Zemunik, jer su oni iskopali fortifikacijske točke oko aerodroma. Ja sam već pri jednom od dolazaka na civilni aerodrom, u vožnji motorom, izbrojao da su samo na tom potezu imali iskopana 92 položaja“.

U publikacijama Aerokluba Zadar ostaje zapisano da su Velid Jakupović i Željko Torbarina taj prvi let s aerofoto izviđanjem položaja JNA izveli 29. lipnja 1991. godine.

„Gricko i ja smo se dogovorili da idemo nas dva na prvi let, jer se on kuži u to snimanje. Isplanirali smo let na visini od 600 metara, koja je normalna visina za protupožarno izviđanje. Aviomehaničar nam je bio Aleksandar Anđelković-Aco, koji je tada već bio umirovljeni zastavnik prve klase. Napravili smo pretpoletni pregled, a Aco je unio u avion torbu s opremom i automatskom puškom. Valjda smo se uz tu pušku osjećali sigurnije. Gricko je na desnom sjedalu bio s opremom, a ja na lijevom pilotskom te smo poletjeli na zadaću“,

priča Torbarina.

Željko Torbarina-Torba (Arhiv Živka Gospića)

„Nakon polijetanja, ruta nam je bila prvo ka otoku Pagu. Putem se javljamo i lokalnoj vatrogasnoj postaji. Usput smo snimili položaje JNA kod uzletišta Šepurine. Potom pravimo lijevi zaokret i letimo ka Salima na Dugom Otoku. Spuštamo se niz Dugi Otok. Potom ponovno pravimo lijevi zaokret na Kakmu, gdje je radio-far. Nakon par minuta, skrenemo s odobrene rute, umjesto da idemo u pravac za slijetanje, napravili smo krug oko Masleničkog ždrila i poslikali položaje i tenkove JNA prema Obrovcu, sve ono gdje je tada, uspostavilo se kasnije, zapovijedao na međunarodnom sudu u Hagu osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić“,

veli Torbarina.

„Kad smo to snimili, vratili smo se nazad u kurs za slijetanje na pistu 04. No u namjeri daljnjeg snimanja položaja oko aerodroma, napravili smo prelet preko vojnog tornja i krug, što je Gricko dobro iskoristio da rafalno poslika iskopane rovove. U tom trenutku vidimo da na čistinu izlaze dva borbena oklopna vozila (BOV) s trocijevnim protuavionskim topovima usmjerenim ka nama, a u slušalicama čujemo: ‘Govori… Tkač. Ukloni avion za dva minuta, inače te obaram!’“.

„Odmah sam izveo svaljivanje na krilo, prema moru. Ušao u lijevi zaokret i sletio na pistu 04. Taksiramo na civilnu pistu 02. Dovezemo se na našu poziciju za parkiranje aviona, gdje smo imali i naš smještajni kontejner. Uzmemo stvari i – crta!“,

prisjeća se Torbarina.

Jugoslavenski sportski avion Utva-75, civilne registarske oznake YU-DHJ, kojim su članovi Aerokluba Zadar izviđali položaje JNA i velikosrpske paravojske. (Arhiv Živka Gospića)

Jakupović se sjeća da je poslije razvio te fotografije i predao ih gdje je trebalo 4. brigadi ZNG-a. Fotografije su išle i generalu Anti Rosi u Zagreb, u Split te vojnom zapovjedniku u Zadru Marku Čulini. Kasnije je 4. brigada ZNG-a došla na taj teren, gdje je do tada s hrvatske strane bila zadarska specijalna policija, koja je nakon ovog leta kod Masleničkog mosta imala i prvi okršaj s tenkovima 9. korpusa JNA.

Aeroklub Zadar je s protupožarnim izviđanjem normalno nastavio u narednom razdoblju, a u danima nakon 5. srpnja, Jakupović je obavio još tri ovakva leta s aerofoto izviđanjem. Torbarina je bio na drugome poslu, pa je Jakupović za pilota dobio Milomira Bratića, koji je inače bio kontrolor letenja, a obojici je na letačkoj obuci bio jedan od instruktora i dobar prijatelj. Na trećem letu pilotirao je Josip Njari, dotadašnji član Akrogrupe „Leteće zvezde“.

„Na letu na kojem je pilot bio Njari, sa zemlje smo također dobili upozorenje da ćemo biti oboreni. No Njari je u zraku u radio komunikaciji to okrenuo na šalu. I Bratić i Njari su nam, kao vojna lica, dobro došla za ovo letenje, jer je kontrola JNA prepoznavala njihov glas na vezi te su imali manje nepovjerenja prema njima“,

sjeća se Jakupović.

Članovi Aerokluba Zadar u obrani Hrvatske, snimljeni nešto kasnije 1991. godine. (Fotografija iz biltena „Aeroklub Zadar 1947-2017“)

Poslije je obavljen još jedan ovakav let, gdje je Jakupović za pilota imao Željka Drevenšeka, nekadašnjeg zapovjednika bivše 240. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile JRV i PVO. Svi letovi su bili tajni, ali službeni i po zapovjedi, u obrani Hrvatske od agresije. Svi su obavljeni jugoslavenskom sportskom Utvom-75, registracije YU-DHJ. Poslije su svi letovi obustavljeni i nije se smjelo nikako uzlijetati. „Netko se konačno dosjetio – kakvo protupožarno izviđanje kad je ratno stanje“, veli Jakupović.

Kasnije, konspirativna grupa Aerokluba Zadar, pri pričuvnoj policiji MUP-a RH, ostala je zajedno do studenog 1991. godine, kada se razdvojila. Torbarina i Jakupović su prešli u specijalnu policiju, a ostali u vojne vode 112. brigade ZNG-a.

Epilog

U burnim ratnim događanjima, Torbarina je 30. prosinca 1991. godine ranjen u minskome polju. Demobilizirao se 1992. godine te u tvornici Bagat s dr. Stipom Belakom radio na razvoju domaćeg streljačkog naoružanja. Jakupović i Torbarina kao padobranci Aerokluba Zadar povremeno tih godina sudjeluju i u promotivnim padobranskim skokovima na javnim priredbama. Jedne prigode s neba su donijeli lopte nogometnoj školi NK Zadra i skupini malih nogometaša, među kojima je bio i mladi Luka Modrić, danas svjetska nogometna zvijezda.

Sjećanje na njihov prvi izviđački let od 29. lipnja 1991. godine im je još uvijek živo, a smatraju da su učinili ono što je normalno u obrani svoje domovine. Danas su svojim domoljubljem, hrabrošću i entuzijazmom sigurno zavrijedili da se događaj upiše u povijesne knjige Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, Zračne Luke Zadar, Zrakoplovne baze Zemunik i današnjeg 93. krila HRZ-a!

Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

Već neko vrijeme planiram napisati svoj stav o tome zašto moramo spasiti projekt civilnog HEMS-a iz ruku Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu koji svojim nekompetentnim djelovanjem isti vodi u sigurnu propast. Naime, kako vam je svima poznato, Republika Hrvatska je odlučila od travnja uvesti civilni HEMS (‘Helicopter emergency medical services’), a strane RH taj projekt provodi i nadgleda Hrvatski zavod za hitnu medicinu (HZHM) na čelu s dr. Maja Bujević-Grba koja je inače bila saborska zastupnica te potpredsjednica saborskog Odbora za zdravstvo (da, ona je na čelu državnog tijela koje provodi projekt i na čelu saborskog Odbora koji bi trebao nadzirati rad istog). Cijena projekta je 60 milijuna eura u 7 godina te je u svrhu toga potpisan ugovor sa skupinom operatera EliFriulia, Eliance i EliAdriatik. Problemi vezani za civilni HEMS već su odavno poznati i na ovom portalu obrađeni logistika i infrastruktura. Ali postoji niz sustavnih problema i prepreka zdravom operiranju HEMS operacija u sustavu hitne medicinske službe u Hrvatskoj i svima je zajednički uzročnik HZHM.
Moj cilj je sustavno pobrojati i obrazložiti što Republika Hrvatska i Ministarstvo zdravstva moraju promijeniti da nam se ne dogodi fijasko s projektom civilnog HEMS-a, te da po tom pitanju uz Sloveniju (koja bar ima infrastrukturu) ne nastavimo biti najgora članica EU.

MPDJ Karlovačke županije

Prvi problem je totalno nerazvijen sustav dispečerstva u hitnoj medicinskoj službi. Naime, prije sada već 14 godina Hrvatska je pokrenula tisućitu reformu hitne medicinske službe. Jedna od važnijih stavki reforme je bilo osnivanje Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu kojem je glavna zadaća postavljanje standarda i izrada protokola obavljanja djelatnosti hitne medicinske službe. Na nesreću svih građana Republike Hrvatske, u sklopu te reforme novci Svjetske banke utrošili su se u obnovu voznog parka i opreme (koja je bila potrebna, ali koja nije nikakva reformska mjera) umjesto u izgradnju sustava hitne po mjeri Republike Hrvatske i njenih građana, te se u nedostatku novca poseglo za jedinim postojećim besplatnim alatom za rad medicinske prijavno-dojavne jedinice (MPDJ) (norveški Indeks prijema poziva) koji je uz manje funkcionalne izmjene postao hrvatski Indeks prijema poziva u MPDJ. Riječ je o nevjerojatnom promašaju jer je taj i takav alat upotrebljiv samo u javno-zdravstvenom sustavu koji je posložen kao u Norveškoj jer je rađen za taj javno-zdravstvenih sustav. Osim što su za sustav dispečerstva odabrali totalno neupotrebljiv alat, također su samo dispečerstvo shvatili olako te danas taj daleko najvažniji posao rade ljudi koji nisu na adekvatan način osposobljeni za to. Naime, u EU i razvijenim državama svijeta dispečeri se – uz dugogodišnje iskustvo rada u sustavu na terenu – šalju na višemjesečne edukacije koje obuhvaćaju od komunikacijskih vještina do simulacija koordinacije masovnih nesreća i katastrofa. U Hrvatskoj se dispečerom postaje nakon skupljenih 3 do 5 godina u sustavu i položenog vikend tečaja. I sam sam godinama radio kao dispečer i to relativno uspješno, ali uvijek se osjećao taj nedostatak ne samo vještina nego i tehničkih mogućnosti, uz ogroman pritisak koji stvara velik broj poziva na u stvarnosti malen broj dispečera. Naime, u većini MPDJ u RH u smjeni istovremeno imate samo 2 dispečera što je neodrživo jer kad imate poziv prve kategorije hitnosti – uz dispečera koji prima poziv i daje upute za reanimaciju ili prvu pomoć – potrebno je da se u proces uključi i drugi dispečer kao disponent.

Na situaciju da su dispečeri već nevjerojatno opterećeni te se događaju situacije da postoje veliki problemi u dispečiranju zemaljskih timova, mi tim istim timovima u MPDJ bez ikakve dodatne edukacije ni tehnološke potpore želimo uvesti dispečiranje primarnih HEMS letova (na lokaciju nesreće/bolesti) i koordiniranje s drugim hitnim službama, te vođenje samog poziva (uzimanje i prosljeđivanje relevantnih podataka, davanje uputa kako pružiti prvu pomoć, objasniti kako označiti svoju lokaciju, itd.). Iz svega toga je vidljivo da je trenutni ustroj prijavom dojavnih jedinica apsolutno neprilagođen i neprikladan za HEMS. Iz komunikacije s budućim HEMS operaterom  saznao sam da je Ministarstvu i HZHM-u ponuđen program edukacije dispečera na što su Ministarstvo i HZHM zahvalili i odlučili odbiti – sam HZHM je prije nekoliko tjedana održao online edukaciju oko dopune hrvatskog Indexa prijema poziva te je tom prilikom na pitanje što je s HEMS-om odgovoreno da će se izraditi smjernice, što je neprihvatljivo za samo mjesec dana prije početka projekta. Naime, dispečer bi – osim što primi poziv/intervenciju – trebao imati alat i biti osposobljen da uz pomoć tog alata pronađe koordinate za usmjeriti HEMS tim, a također bi bilo poželjno i da ima digitalne ‘up-to-date’ topografske karte iz kojih bi se moglo odabrati pogodne površine za slijetanje i njihove koordinate. Znači, puno više od planiranih smjernica i nekakvog vikend predavanja o inkorporaciji smjernica. Iz ovoga ostaje zaključak da Hrvatska ne planira provoditi primarne letove koji bi morali biti glavni forte HEMS sustava. Stoga se pitam: ako nam povećavanje stope preživljavanja i smanjenje stopa invalidnosti koji dolaze s primarnim HEMS letovima (10%-30% bolje preživljavanje i do 50% manje invalidnosti po podacima država koje imaju HEMS) nije u interesu, zašto smo onda uopće potpisali ugovor koji nas košta 60 milijuna eura?! Mogli smo lijepo ostati na trenutnom ustroju uz postojeće trošenje resursa HRZ-a i MUP-a i vječno opravdanje da to nije trošak jer ide u sate vježbe.

Kako se vani radi HUET obuka

Nadalje… Potezi HZHM i njegovog vodstva direktno ugrožavaju i sigurnost budućih operacija. Naime, djelatnici koji će letjeti u bazama na Jadranu trebaju proći i HUET (Helicopter underwater evacuation training), ali radi štednje ili ne znam kojeg razloga odlučeno je da će se taj trening provesti kod necertificirane tvrtke u Trogiru čije „certifikate“ veliki broj offshore kompanija ne prihvaća, a i one koje prihvaćaju uglavnom samo ako je to refresher nakon treninga odrađenog kod nekog od generalno priznatih i certificiranih centara. Također, HUET trening uobičajeno traje 2-3 dana, dok je za naš HEMS planiran kroz jedno poslijepodne. Također, s obzirom da je u pitanju rad višejezičnih posada i da je zajednički jezik engleski, HZHM nije proveo testiranje kandidata u vladanju jezikom nego su samo tražili pisanu izjavu kandidata da znaju engleski jezik i motivacijsko pismo na engleskom. Komunikacija unutar posade, a medicinski tehničari će biti dio posade u svojstvu HEMS-TCM (technical crew medical), je od ključne važnosti u pogledu sigurnosti letenja, što pokazuje nekoliko nesreća s fatalnim posljedicama upravo HEMS i SAR helikoptera gdje je glavni uzrok bio ‘miscommunication because of poor use of common language’. Također, u tenderu nije stavljena ni minimalno zahtijevana razina vladanja engleskim jezikom od strane pilota i posada koje osigurava operater, dok mi je od strane operatera rečeno da unatoč tome nijedan pilot neće imati ispod ICAO level 5 (raspon je od 1-6, a za komercijalne međunarodne operacije level 4 je minimalni dopušteni).

Edukacija medicinskih članova posade HEMS-a (Photo: Vili Beroš/Twitter)

Sljedeći problem je način odabira medicinskih posada gdje se selekcija radila na čudan i netransparentan način. Naime, za svaku bazu se mogao javiti tko god je htio, kao prednost su se uzimali sati letenja u prethodnim sustavima, ali se prethodno eliminiralo najiskusnije medicinare letače koja Hrvatska ima (medicinski tehničari koji lete u timovima hitnog prijevoza u Divuljama) jer je nepotrebno i iz nejasnog razloga za HEMS timove stavljeno da tehničari moraju biti prvostupnici sestrinstva (iako su s medicinske strane oni standardni tim Hitne s liječnikom koji ne zahtjeva tu razinu stručne spreme). Tako su npr. pojedinci s nekoliko sati naleta preko ljeta u Dubrovniku, a inače zaposlenici Zavoda za hitnu medicinu Karlovačke županije, dobili prednost pred zaposlenicima Zavoda kojima bi HEMS timovi u načelu
trebali pripadati. Dodatno se njihova prednost pojačala time da su kao kriterij postavljene položene edukacije koje provodi HZHM umjesto puno zahtjevnijih međunarodno licenciranih. Time se došlo do toga da se u jednom zavodu prijavila osoba koja je instruktor svih relevantnih međunarodnih tečajeva, ali je odbijen jer nema položene hrvatske derivacije istih koje su znatno niže razine, dok je drugom zavodu na vrh ljestvice zasjela osoba koja je po provjerenim i pouzdanim informacijama u Dubrovniku najmanje jednom ozbiljno ugrozila sigurnost letenja, ali je iz „pravog“ zavoda.

Pokazna vježba MUP-ove hitne helikopterske medicinske službe na helidromu Opće bolnice Dubronik

A sada dolazimo do problema zbog toga što je hitna medicinska služba u stvari inkorporirana u krivi sustav. Naime, izvanbolnička hitna medicinska služba po prirodi poslova i zadaća koje obavlja prirodno pripada sustavu zaštite i spašavanja te je zato prirodno da je inkorporirana u isti više nego što je to kod nas slučaj. Kod nas je, naime, izvanbolnička hitna u stvarnosti servis koji popunjava praznine u sklopu zdravstvenogsustava te se njome upravlja na pogrešan način, gdje se mreža timova nerijetko kroji po političkom ključu umjesto po stvarnim pokazateljima i potrebama te u stvarnosti imamo razbacivanje resursima. Republika Hrvatska ima jedan neodrživ sustav u kojem  svaka bolnica ima svoj hitni trakt bez obzira koje su stvarne sposobnosti bolnice za zbrinjavanje stvarno hitnih stanja (opet u pitanju političko, a ne stručno vođenje sustava). Jedan prevelik dio građana Republike Hrvatske gravitira bolnicama koje nisu u stanju postaviti stent nakon koronarnih incidenta (srčani udar), a timovi ‘Hitne’ su prisiljeni voziti u te bolnice koje ne mogu i ne smiju biti akutne bolnice da bi poslije timovi hitnog prijevoza te iste pacijente prevozili u bolnice koje imaju potrebne sposobnosti. HEMS bi u teoriji trebao to promijeniti ali bez osposobljenosti i uigranosti zemaljskih timova i vatrogasaca po pitanju osiguranja ’emergency landing zone’ to je nemoguće. Pitanje je što HZHM i Ministarstvo zdravstva rade po tom pitanju? Ništa! Jedno vrijeme se dijelio nekakav DVD i letci o sigurnom ponašanju oko helikoptera na helidromu i ELZ, ali kad su ga pogledali ljudi koji desetljećima rade HEMS – taj DVD su proglasili opasnim jer dosta toga je prikazano i napisano suprotno od onog što se po ‘safety’ kulturi smije i treba raditi. Neću ovdje ni spominjati da se radi straha da se ne zamjere MUP-u i Civilnoj zaštiti iz tendera izbacila jedna krucijalna sposobnost – pogotovo krucijalna za pomorsku državu jakog pomorskog prometa i prepunu krško-planinskih područja, a to su ‘hoist operacije’ vitlom, koje omogućavaju medicinsku intervenciju na brodovima i na mjestima gdje zbog reljefa nije moguće slijetanje. O problemima infrastrukture i logistike neću niti govoriti – o tome se već pisalo i na ovom portalu.

Ako ne želimo spaliti 60+ milijuna eura, potrebno je što prije kontrolu i organizaciju svega vezanog s HEMS projektom pod hitno oduzeti nekompetentnim ljudima na čelu HZHM i prepustiti stručnim ljudima, pa makar ih morali uvesti iz inozemstva, jer samo budale ne koriste tuđa iskustva i greške i izmišljaju toplu vodu gdje je ista odavno izmišljena!

*gost autor: Goran Franić

**o autoru: Goran Franić prvostupnik sestrinstva sa 20 godina iskustva rada na području medicinskog zračnog prijevoza. Sudionik I predavač na temu HEMS-a na nizu kongresa i stručnih skupova domaćeg i međunarodnog karaktera. Dugogodišnji član letačkih timova u sustavu Helikopterskog hitnog medicinskog projavoza, sudionik pilot-projekta u vrijeme ministra Varge, te dio letačkih timova u projektu helikopterske hitne u DNŽ s MUP-om. Osim u Hrvatskoj, kao medicinski tehničar u zračnom prijevozu (‘fixedwing intercontinentalni letovi’) radio i u inozemstvu gdje se dodatno upoznao s ustrojem HEMS službi od Njemačke do Australije preko Afrike i Azije. Trenutno na poziciji ‘Head of medical operations’ za jednu mladu ‘Air Ambulance’ kompaniju.