Prilično pitko djelce Rommelove vojske možemo preporučiti ponajprije hobistima koji se žele dublje upoznati s likom ovog proslavljenog vojskovođe. Autor George Forty inače broji priličan opus knjiga o II. svjetskom ratu, uključujući i niz monografskih radova. Neka od njegovih monografskih djela pokrivaju i ratište u Sjevernoj Africi, druga pak njemački oklop, pa mu vjerojatno nije bilo teško sačiniti kompilaciju koja prati oružane sastave koji su se tijekom vremena našli pod zapovjedništvom Erwina Rommela. Naime, radi se o tipičnom anglosaskom pristupu, u nas ponešto neuobičajenom: autor odabere vojskovođu, a zatim opisuje vojsku koja mu je bila pod zapovjedništvom. Primjerice, takav prikaz Wellingtonovih vojski već smo predstavili na našim stranicama.

Knjiga je podijeljena na deset dijelova, od Rommelovih aktivnosti u I. svjetskom ratu, kad se istaknuo zapovjednikom planinskih postrojbi, preko časnika u najbližoj pratnji Adolfa Hitlera, pohoda na zapad 1940. godine, Sjeverne Afrike te konačno zapovijedanja na Zapadu 1944. godine i smrti. Posve prirodno, većina knjige bavi se pohodnom u Sjevernoj Africi. Uopće, sjevernoafrička kampanja daje ton cijeloj knjizi. Ovo nije ništa čudno; pohod njemačkih snaga u Libiji i Egiptu, odnosno kasnije i u Tunisu, oduvijek je privlačio osobitu pozornost hobističkih proučavatelja. Puno je razloga za to: ograničenost bojišta, relativna malobrojnost snaga, briljantni taktički i operativni manevri, odsutnost masivnijih civilnih žrtava – sve to stvorilo je čvrst i jasan prostorni te vremenski okvir unutar kojega se može ići u beskrajne pojedinosti.

Što knjiga pruža? Kao i druga djela slične koncepcije, operacijama je posvećeno jako malo, pod radnom hipotezom da su čitatelju ionako poznate. No, zato je dosta prostora posvećeno ustroju, kako zapovjednog ešalona (tj. zapovjedništava i stožera), tako i samih postrojbi, odnosno naoružanju i opremi, uključujući i talijanske. Opisi opreme dosta su opsežni i uključuju stvari poput odora, sljedovanja hrane i cigareta i tome slično. Upravo u ovoj okolnosti leži i slabost knjige: nudi pomalo svega, a ništa zapravo jako detaljno.

Neke interesantnije momente moramo iščitavati tek uzgred, poput posvemašnje improviziranosti njemačkih postrojbi za Afriku, jako sumarnih zdravstvenih pregleda i navrat-nanos sačinjenih odora, kao i neadekvatnih sljedovanja hrane. Zanimljiva je suvremenička službena procjena da se od njemačkog vojnika očekivalo da bude najviše dvije godine izmješten u Sjevernu Afriku, a da mu zdravlje ne bude trajno narušeno. Je li se ovdje radilo o procjeni vezanoj uz zarazne bolesti, surovost klime ili o zbiru niza faktora, autor nam ne pojašnjava dublje. Jednako tako, samo je ovlaš skiciran enormni promidžbeni napor – često na inicijativu samog Rommela – koji je umnogome stvorio interes za sjevernoafričko bojište koji traje i dan-danas.

Završni dijelovi opisuju Rommelove djelatnosti pred invaziju Saveznika u Francuskoj 1944. godine, ali djeluju prilično zbrzanima. Vojske je daleko više, ali statične divizije trećepozivaca ukopane u Atlantski Bedem nemaju glamur Panzera pod palmama. Rommel u Francuskoj je pesimistični vojskovođa, iscrpljen i uistinu narušena zdravlja, a nekadašnji vatreni pristaša Adolfa Hitlera definitivno je razočaran u Vođu. Sam kraj obrađuje Rommelovu smrt, od vlastite ruke, budući je bio jednim od urotnika koji su pripremali prevrat nakon atentata na Hitlera.

Knjiga se jako ovlaš bavi logističkim problemima sjevernoafričke kampanje, kao i činjenicom da je Rommel de facto mrtav-hladan prekoračio dodijeljene mu ovlasti i zalijetao se u Egipat koliko su mu to krhke linije opskrbe dopuštale. No, kao što smo rekli, težište knjige i nije na ovim okolnostima. Jednom kad prihvatimo ograničenja ovog djelca, možemo ipak ustanoviti da knjiga obiluje korisnim podatcima, shemama ustroja i kvalitetnim ilustracijama. No, autor daje pomalo od svega, ali nigdje ne ide jako u dubinu. Kao što smo uvodno i naveli, knjiga se stoga može preporučiti uglavnom hobistima, posebice onima koje zanima ponešto o operacijama u Sjevernoj Africi tijekom Drugog svjetskog rata.

Podaci o knjizi:

The Armies of Rommel, George Forty, ilustrirano, 254 stranice s indeksom, izdanje Arms and Armour, UK, London 1997., (ebook 1999.)

Knjiga Sto godina ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj nastala je takoreći slučajno. Naime, izvorno se radi o katalogu izložbe “Stoljeće ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj“, održanoj u zagrebačkom Tehničkom muzeju od 19. prosinca 2009. do 15. siječnja 2010. godine – u sklopu nesuđenog velikog obilježavanja ove godišnjice 2010. godine. Kako je od izložbe, pa do ljeta (kad je godišnjica i stvarno proslavljana) kriza zaista zagazila u Hrvatsku, taj katalog nikada nije otisnut (jednako kao što je MORH u hodu iskočio i iz organizacije spomenute proslave). Rukopis je u elektroničkom formatu pribavio Mario Werhas, u novije doba ravnatelj Vojnoga muzeja, i 2012. godine proslijedio to djelo uredniku i nakladniku Zvonimiru Despotu. Naposljetku je nesuđeni katalog ipak izašao u privatnoj nakladi “Despot Infinitus d.o.o.”.

Sto godina ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj plod je rada grupe autora, zaduženih za obradu pojedina razdoblja radi postavljanja spomenute izložbe. Tako je i finalna knjiga podijeljena na dijelove koji idu kronološkim redom, a napisali su ih ljudi koji inače nisu nepoznati ljubiteljima vojne povijesti, odnosno povijesti zrakoplovstva. Prvi dio obradili su Tomislav Aralica i Robert Čopec, pokrivajući austrougarski period od 1890. do 1918. godine, Ovaj dio je razmjerno kratak: u osnovnim crtama slijedi začetke i razvoj, odnosno učešće austrougarskog ratnog zrakoplovstva u Prvom svjetskom ratu, s posebnim osvrtom na mornaričko zrakoplovstvo.

Slijedeći dio napisao je Robert Čopec, i to razdoblje Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, od 1918. do 1941. godine. Ovaj dio podijeljen je na glave koje po razdobljima od po nekoliko godina slijede nastajanje, ustroj i opremanje ratnog zrakoplovstva, sve do njegova konačnog sloma u travnju 1941. godine. Isti je autor u zasebnom dijelu obradio i analogno mornaričko zrakoplovstvo Kraljevine SHS / Jugoslavije, budući da ova država nije imala zračne snage ustrojene u zasebnu granu, već su zrakoplovni kapaciteti bili razdijeljeni između kopnene vojske i ratne mornarice. U oba potonja slučaja vidljivi su napori sustavne izgradnje zračne sile, uz usvajanje ponekad uistinu vrhunskih tehnologija.

Fiesler Fi 167

Slijedi dio koji obrađuje ratno zrakoplovstvo Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata, iz pera Tomislava Aralice. Hrvatsku zrakoplovnu legiju na Istočnom bojištu zasebno je obradio Marko Jeras kroz priču 4. i 5. zrakoplovne skupine, opremljene lovcima, odnosno bombarderima. U oba slučaja miješaju se impresivni borbeni rezultati (s obzirom na okolnosti) s čestim preletima, posebice kako je rat išao kraju. Nije zapostavljena ni antifašistička strana: dio o ratnom zrakoplovstvu partizanskih snaga obradio je opet Tomislav Aralica, obrađujući kako zračna djelovanja avionima pribavljenima zarobljavanjem u samoj zemlji, tako i postrojbe pri Britancima, odnosno Sovjetima.

Višenamjenski avion Ikarus 214 nikada nije našao pravu primjenu

Poslijeratni period obradio je Zdenko Kinjerovac u vrlo sažetom dijelu koji se bavi zrakoplovnom komponentom Jugoslavenskog ranog zrakoplovstva i protuzračne obrane (tj. Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane, RV i PVO) kao samostalne grane oružanih snaga bivše socijalističke Jugoslavije. Knjigu zaključuje dio o Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu u razdoblju od 1991. do 2009. godine koji potpisuje Tomislav Haraminčić.

Svaki dio opremljen je na isti način: prvo ide tekstualni dio, a zatim vrlo brojne fotografije. Posve prirodno, knjiga sadržajno nije baš uravnotežena. U prvom redu, svaki dio knjige pokriva zapravo jako opsežnu materiju o kojoj su napisana brojna monografska djela, a neka smo već predstavljali na portalu Obris.org. Stoga je zajednička crta svih dijelova knjige fokusiranje na učešće Hrvata u svakoj od spomenutih vojnih organizacija. S druge strane, ni pojedina razdoblja nisu jednako pokrivena, pri čemu je posebice uočljiv kratak prikaz perioda socijalističke Jugoslavije.

Katarina Matanović Kulenović, kao civilna osoba u sklopu 1. zrakoplovne skupine, čije je znak vidljiv na avionu

Jednom kad se prihvate ova ograničenja, knjiga zapravo nudi obilje zanimljivih informacija, posebice u dijelovima koji obrađuju razdoblje između svjetskih ratova, odnosno period Drugog svjetskog rata. Opsežna fotodokumentacija uključena u knjigu nudi i neke raritete: primjerice, pokušaje Kraljevine Jugoslavije da oformi teško bombardersko zrakoplovstvo ili portret Katarine Matanović Kulenović, jedne od prvih žena-pilota. Mogu se vidjeti i neki kurioziteti iz II. svjetskog rata, kao što su oznake zrakoplovnih postrojbi NDH ili rijetke mašine poput Fieslera Fi 167 koji su izvorno naručeni za njemački nedovršeni nosač aviona (brojni izvori inače pogrešno upućuju da je svekolika produkcija ovih letjelica završila u Rumunjskoj). Knjiga je opremljena popisom kratica, te popisom izvora i literature, ali joj nažalost manjka indeks. Jednom riječju, uz navedena ograničenja, knjiga Sto godina ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj vrijedan je dodatak knjižnici svakog ljubitelja vojne zrakoplovne povijesti.

Podaci o knjizi:

STO GODINA RATNOG ZRAKOPLOVSTVA U HRVATSKOJ, Tomislav Aralica, Robert Čopec, Marko Jeras, Zdenko Kinjerovac, Tomislav Haraminčić, ilustrirano, 417 stranica, izdanje Despot Infinitus, Zagreb 2012.

Vijesti o isporuci sustava obalnog motrenja za Crnu Goru izazvale su u stručnoj javnosti određene nedoumice – kako glede svekolikog integriranog sustava MCSS (Montenegro Coastal Surveillance System), tako i posebice po pitanju njegove ključne komponente, radara Raytheon Pathfinder.

Nedavna zračna snimka crnogorske radarske postaje s instaliranim Raytheon Pathfinder radarom

Za početak, osvrnimo se na vježbu koju je američka Ratna mornarica održala prije tri godine, u lipnju 2010. godine, a pod nazivom Trident Warrior 10. Radilo se o vježbi tijekom koje je iskušavana mobilna postaja obalnog motrenja, kao i površinska plovila bez posade. Nositelj vježbe bio je Mornarički ekspedicijski sigurnosni squadron tri (Maritime Expeditionary Security Squadron Three, skraćeno MSRON 3). Cilj vježbe bila je evaluacija sustava Združenog ekspedicijskog zapovijedanja, kontrole i komunikacija (Joint Expeditionary Command, Control, and Communication, skraćeno JEC3). Svekoliki sustav JEC3 integrirala je od manje-više postojećih komponenti kompanija Solipsys (od ožujka 2003. godine pripojena međunarodnoj korporaciji Raytheon), s namjerom da se sačini mobilna obalna motrilačka postaja koja se izmješta u šatorima, a senzori postavljaju na prikolice i jarbole podignute na licu mjesta. Rezultati ove vježbe relevantni su za crnogorsku nabavu upravo stoga je što je kompanija Raytheon Solipsys ujedno i glavni ugovarač te isporučitelj sustava za Crnu Goru.

Raytheon Pathfinder na vježbi Trident Warrior 10

Vježba Trident Warrior bila je održana na lokalitetu Battery Humphry kraj San Diega u saveznoj državi California. Ovdje nas zanima ponašanje radara Pathfinder u odnosu na sustav JEC3, dok ćemo zapovjedno središte (kao srž sustava JEC3), odnosno besposadna površinska plovila, ostaviti po strani. Ukratko, radar Pathfinder bio je uvezan sa zapovjednim središtem kao komercijalno dostupna komponenta, i sam po sebi nije bio predmetom evaluacije. Isto se odnosi i na sustav za automatsku identifikaciju (Automatic Identification Systems, AIS), a koji je također bio umrežen sa zapovjednim središtem. Napominjemo kako je i sustav AIS dio tehnološke cjeline koju je nabavila Crna Gora.

Raytheon Marine Small Target Tracker (MSTT)

Tijekom vježbe uočeno je i objavljeno više stvari – jasno u dijelu evaluacije koji nije klasificiran. Ponajprije, očitavanja koja je davao radar Pathfinder i sustavi AIS bila su “konzistentna i pouzdana tijekom cijele vježbe“. To je osobito znakovito, budući da osoblje postrojbe MSRON nije imalo nikakva ranija iskustva s ovim tipom radara, čak ni obuku za rad s njime. K tome, radar Pathfinder bio je uvezan sa zapovjednim središtem preko sustava za procesiranje radarske slike MSTT. Raytheonov sustav MSTT (Marine Small Target Tracker) služi povećanju razlučivosti i također je dio “paketa” koji je naručila Crna Gora. No tijekom vježbe Trident Warrior 10 dogodilo se najmanje jednom da je cilj veličine fregate bio jasno vidljiv na zaslonu radara Pathfinder (kao, uostalom, i vizualno), no njegova radarska slika nije bila proslijeđena u zapovjedno središte – za što je “osumnjičen” softver MSTT-a, podešen na filtraciju određenih veličina ciljeva, vjerojatno na bitno manje ciljeve. Ukratko, radar Pathfinder pouzdano je funkcionirao do udaljenosti od 16 nautičkih milja, do koliko je na vježbi Trident Warrior iskušavan.

Lokacija Obosnik predstavlja najviši vrh na Luštici, poluotoku koji s crnogorske strane zatvara ulaz u Boku Kotorsku.

Ostaje međutim pitanje: o kojem je modelu Pathfindera riječ? Srećom, stručna nam je javnost ukazala na slike radarske postaje na poluotoku Luštica na ulazu u Boku Kotorsku. Radarska postaja locirana je na Obosniku, najvišem vrhu Luštice (582 metra nad morem), i ondje je jasno vidljiv rešetkasti jarbol s radarskom antenom.

Raytheon Pathfinder Mk2

Ukoliko bismo uspoređivali slike radarske postaje na Obosniku s onima s vježbe Trident Warrior 10, mogli bismo zaključiti da se radi o radaru Raytheon Pathfinder Mk2. U tom slučaju, i dalje bi se radilo o komercijalnom navigacijskom radaru, premda vrlo suvremenom. Ovaj radar našao je primjenu i na ratnim brodovima, primjerice kanadskim fregatama klase Halifax ili najnovijim britanskim razaračima Tipa 45, odnosno klase Daring. No budući da za crnogorski sustav i dalje manjka ikakvo službeno priopćenje, možemo samo nagađati.

Britanski razarači tipa 45, poznati i kao klasa Daring (na slici HMS Diamond, s Raytheon radarom na strukturi pramčanog jarbola)

Jednako tako, u domeni nagađanja ostaje i pitanje koliko su bliski sustav JEC3 (suštinski eksperimentalan), odnosno namjenski sastavljen crnogorski sustav MCSS. Kako oba potječu od istog proizvođača, možemo spekulirati da postoji razvojna sveza između ova dva sustava. Od testiranja sustava JEC3 do crnogorske narudžbe 2012. ipak su prošle dvije godine, pa su iskustva s pokusnim (prototipskim?) sustavom JEC3 najvjerojatnije implementirana pri izradi aktualnog crnogorskog sustava. No, pitanje integracije komponenti i dalje ostaje otvorenim, pa se možemo nadati kako će se odgovori na ova pitanja naći tek ulaskom crnogorskog sustava u operativnu uporabu.

Nedavna zračna snimka radarske postaje Obosnik (u prvome planu vidljiv i Raytheon Pathfinder radar)

Knjiga Antifašistička Hrvatska autora Nikole Anića čita se poput političkog trilera, što na momente ovo djelo takoreći i jest. Naime, autor je knjigu pisao kao umirovljenik koji se nakon duge službe u nekadašnjoj JNA vratio u Hrvatsku i mogao si je bez paske dati oduška. Nikola Anić se pridružio partizanima u vrlo mladoj dobi, završio je niz jugoslavenskih vojnih škola s najvišim ocjenama te je dugi niz godina bio načelnik Katedre vojne povijesti na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu. Gostovao je na nizu fakulteta, uključujući tu i vojnu školu švicarske vojske. Umirovljen je u činu pukovnika JNA godine 1984., vratio se u Hrvatsku 1992. i nastavio aktivno raditi na polju vojne povijesti, s težištem na partizanskom pokretu, doktoriravši 2002. i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Antifašistička Hrvatska, s podnaslovom Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., jedna je od kruna njegovog rada. Radi se o sintetičkom prikazu partizanskih djelovanja u Hrvatskoj koji uključuje i niz činjenica i podataka koji  – blago rečeno – nisu bili dijelom službene povijesti u doba Jugoslavije.

Ponajprije valja istaknuti osnovnu važnu okolnost Anićeve metodologije. Naime, djela koja prikazuju hrvatske postrojbe na strani sila Osovine u II. svjetskom ratu nužno pokrivaju područje cijele Nezavisne Države Hrvatske. S druge strane, Anić se vrlo svjesno ograničava na postrojbe Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda (NOV i PO) u nadležnosti Glavnog štaba Hrvatske. Naime, da podsjetimo, partizanski pokret ustrojio je devet glavnih štabova, po svoj prilici prema namjeravanim budućim federalnim jedinicama. To su bili glavni štabovi za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Boku, Sandžak, Srbiju, Vojvodinu, Kosovo i Makedoniju. Točne granice teritorijalnog djelokruga Glavnog štaba Hrvatske (nadalje ponekad GŠ Hrvatske) Anić ne daje, osim na jednom zemljovidu koji prikazuje stanje 1942. godine, u fazi formiranja operativnih zona u njegovom sastavu: nedostaju Baranja i Dubrovnik, ali su pokrivni cijeli Srijem do Zemuna, kotar Livno te Istra (ponešto optimistično, s obzirom da Italija tada još nije bila kapitulirala).

Sastav djela

Knjiga je podijeljena u uvodni dio i glave koje kronološki slijede partizanski pokret Hrvatske. Uvodni dio pokriva pripremno razdoblje – mjere i aktivnosti do početka ustanka. Ovdje autor dapače pažljivo pojmovno razgraničava pobunu – kao izolirani, odnosno nekoordinirani incident – od ustanka kao organiziranog širokog djelovanja. Prva glava prikazuje početak NOB-a u Hrvatskoj, tj. sam ustanak i osnivanje prvih partizanskih odreda u Hrvatskoj u razdoblju od lipnja do prosinca 1941. godine. Druga glava bavi se razdobljem od siječnja do studenog 1942., kad je partizanski pokret u Hrvatskoj ustrojen u operativne zone i kad su formirane prve brigade; ovaj period autor drži razdobljem optimalne usklađenosti ustroja i zbiljskih potreba borbe. Treća Glava pokriva period od studenog 1942. do rujna 1943. godine i bavi se ustrojavanjem prvih divizija i korpusa GŠ Hrvatske, uključujući i njihovo izmještanje izvan teritorija GŠ Hrvatske, ponajprije u Bosnu i Hercegovinu. U četvrtoj glavi Anić obrađuje posljednju etapu u stvaranju NOV Hrvatske, od rujna 1943. do prosinca 1944. godine, kad je došlo do velikog priljeva ljudstva i materijala nakon kapitulacije Italije. U petoj glavi autor daje prikaz završnog razdoblja u razvoju NOV Hrvatske, i to od 1. siječnja do 19. svibnja 1945. godine, kad postrojbe GŠ Hrvatske prerastaju u 4. armiju. Slijede dodatni sadržaji i zaključna razmatranja, ponajprije prikaz snaga Osovine koje su bile suprotstavljene postrojbama GŠ Hrvatske, odnosno savezničkih misija pri NOV i PO Hrvatske, kao i nacionalna, klasna i dobna analiza sastava hrvatskih partizana, uz sažetu komparativnu analizu djelovanja ostalih Glavnih štabova partizanske vojske.

Teze i pristup

Autor barata ogromnom količinom brojaka, imena i lokaliteta, a sam prikaz razvoja NOV i PO Hrvatske daje kao razvoj ustroja oružanih snaga. Pri tome ne bježi od niza kontroverzi, kao što su spektakularni neuspjesi ustanka u pojedinim krajevima, ili pak slanje posve nepripremljenih dalmatinskih postrojbi u bitku na Neretvu, što je rezultiralo posvemašnjim razbijanjem 9. Dalmatinske divizije (kao i mnogih drugih partizanskih postrojbi), za što je ova postrojba onda i egzemplarno kažnjena raspuštanjem. Anić spominje brojne trzavice u partizanskim vodstvima, a brojne takve anegdote okrunjene su incidentom kad je načelnik Vrhovnog štaba Arsa Jovanović došao na teren i kritizirao tobožnju nesposobnost hrvatskih divizija u završnim operacijama oko Rijeke i u Primorju. Na Jovanovića su potegnuti pištolji, situacija se jedva smirila, a nakon Rezolucije Informbiroa Arsa Jovanović ionako netragom nestaje iz službene jugoslavenske povijesti.

Autor je dosljedan u argumentaciji kojom dokazuje presudan utjecaj NOV i PO Hrvatske kao presudnog čimbenika u svekolikom partizanskom pokretu Jugoslavije. Na mnogo mjesta Anić polemizira sa svojim nekadašnjim kolegama jugoslavenskim vojnim povjesničarima, posebice onima koji su desetljećima po okončanju II. svjetskog rata željeli partizanskom pokretu u Hrvatskoj dati srpski nacionalni karakter. Autor je osobito kategoričan u tvrdnji da se tijekom II. svjetskog rata na području Hrvatske nije radilo o građanskom ratu, već o narodnooslobodilačkom ratu.

Zaključna razmatranja međutim odaju određenu gorčinu nad raspuštanjem GŠ Hrvatske i preustrojem partizanskih postrojbi u bezlične streljačke formacije prema sovjetskom uzoru. nema trijumfalizma ni u pregledu završnih operacija: Anić prikazuje kako su postrojbe 1., 2. i 3. armije, masovno unovačene na istoku Jugoslavije, iz političkih razloga dobile primat pri oslobođenju Hrvatske, dok realne operativne mogućnosti pretežito hrvatske 4. armije drži neiskorištenima, opet iz političkih razloga.

Oprema i prilozi

Knjiga se u velikoj mjeri oslanja na izvornu arhivsku građu, bogato je opremljena ilustracijama, faksimilima dokumenata, shemama i zemljovidima, kao i pregledima ustroja partizanskih postrojbi, a na kraju je i iznimno opsežan popis literature. Prema nepotvrđenim informacijama, Nikola Anić je namjeravao tematiku partizanske borbe u Hrvatskoj i dalje razrađivati, no vitalnog je autora snašla nenadana smrt nedugo nakon objavljivanja Antifašističke Hrvatske, pa smo ostali uskraćeni za možebitna daljnja djela ovog inače jako plodnog autora.

Ukoliko bi se knjizi imalo išta zamjeriti, to je ponajprije nedostatak indeksa, koji bi ovakvome djelu jako dobro došao. Što se tiče sadržaja, autor ne spominje ni ponekad vrlo krvave partizanske metode, o čemu možemo samo posredno zaključivati iz citiranja pojedinih zapovijedi protiv pljačke, mučenja zarobljenika i tome slično, odnosno opisivanja brutalne stege među partizanima, opravdavajući to slabom vojnom izobrazbom te uopće neukošću boraca. No, jednom kad se prijeđe preko ove okolnosti, Antifašistička Hrvatska je knjiga koju toplo preporučamo svima koje zanima potpunija slika Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj.

Podaci o knjizi:

Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., ilustrirano, 399 stranica, izdanje Multigraf marketing te Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005. godine.

Vrlo korisna knjiga Zbornik Prvog svjetskog rata autora Philipa J. Haythornthwaitea nešto je što bi svaki proučavatelj ovog razdoblja trebao imati pri ruci. Za razliku od tematski sličnoga djela “Hutchinson Pocket Dictionary of Word War I”, ovdje se tema općenitog prikazivanja Prvog svjetskog rata razlaže u bitno opsežnijoj, ali ne rječničkoj formi. Pri tome, i dalje se tu radi se o svojevrsnom priručniku koji zahvaća većinu aspekata samog rata, idući više u širinu, a manje u dubinu, što ipak ne oduzima korisnost ovom djelu. Pri tome, nije zgorega napomenuti ni da je Philip J. Haythornthwaite iskusan britanski autor, koji je u svom bavljenju vojnom poviješću pretežito specijaliziran na djela vezana uz Britansku vojsku i Napoleonske ratove. Upravo iz ovog drugoga dijela njegovih interesa, smo već u studenom prošle godine na portalu Obris.org predstavili i njegovu zanimljivu knjigu Wellingtonove vojske.

Zbornik Prvog svjetskog rata podijeljen je u sedam dijelova. Prvi je kronologija samog rata i predstavlja sažetu skicu operacija za koje se ionako očekuje da su čitatelju poznate. Drugi dio odnosi se na naoružanje i taktiku, uključujući, makar i usput, rodove koji uobičajeno ostanu po strani, poput inženjerije i veze. Treći dio je najopsežniji i najkorisniji: ovdje nalazimo prikaz zaraćenih zemalja, odnosno nacija. Od velesila do marginalnih aktera, dobivamo skicu političke situacije i manje ili više opsežan prikaz ustroja njihovih vojski, u pravilu na razini između pukovnija i korpusa, prikaze grana i rodova, čak i kratak opis činova i odora. Jasno, prikaz njemačke vojske bitno je opsežniji od onoga koji se odnosi na Nikaragvu ili pojedine britanske dominione poput Newfoundlanda, ali takva je priroda stvari. Četvrti dio odnosi se na biografije najvažnijih vojskovođa. Peti dio obrađuje izvore, odnosno predstavlja daljnju uputu za proučavanje prema pojedinim područjima. Knjigu zaključuju šesti dio u koji je autor stavio sve ono što nije spadalo nigdje drugdje, poput usporednih sljedovanja hrane, zračnih asova i tome slično. Knjigu zaključuje rječnik pojmova kao njezin sedmi dio.

Knjiga je vrlo bogato opremljena ilustracijama, tablicama i zemljovidima, a uz svaki članak dani su i izvori iz kojih je autor crpio građu, što olakšava daljnja istraživanja. Poseban šarm daju suvremenički citati, poput izvadaka iz novinskih članaka, pjesmica-rugalica ili ozbiljne poezije, izvadaka iz privatne korespondencije i tome slično, a koje je autor u malim okvirima razbacao po knjizi, ne bi li čitatelju bolje dočarao atmosferu Prvog svjetskog rata, ne oduzimajući ozbiljnost sveukupnom djelu.

Čitatelje međutim valja upozoriti da je knjiga mišljena dati sveobuhvatni prikaz u jednome svesku i posljedično su članci u njoj, uzeti svaki ponaosob, relativno kratki. Drugim riječima, tko želi detaljno izučavati ustroj (recimo) austrougarske vojske ili primjerice razvoj strojničke taktike, morat će posegnuti za pojedinim monografskim knjigama. No, tko želi na jednom mjestu naći većinu relevantnih podataka, kao i uputu za daljnje izučavanje – neće s ovom knjigom nimalo pogriješiti. Stoga je toplo preporučamo svima koje zanima Prvi svjetski rat.

Podaci o knjizi:

The World War One Source Book, Philip J. Haythornthwaite, ilustrirano, 412 stranica s indeksom, izdanje Arms and Armour Press, UK, London 1992. do 1996.

Crnogorskom Ministarstvu obrane isporučen je 4. lipnja ove godine sustav obalnog motrenja američkog podrijetla. On, među ostalim, uključuje dva obalna motrilačka radara i druge sustave koji pružaju integriranu sliku situacije na moru. Program su većim dijelom financirale Sjedinjene Američke Države, ali u Crnoj Gori ova je nabava ipak izazvala kontroverze.

Naime, Zapovjedništvo za svemirske i vojnopomorske sustave (Space and Naval Warfare Systems Command – SPAWAR) američke Ratne mornarice raspisalo je u kolovozu 2012. godine natječaj za obalne motrilačke radarske sustave za Crnu Goru. Operativna provedba natječaja išla je kroz Ured za izvršavanje programa zapovijedanja, kontrole, komunikacija, računala i obavješćivanja (Program Executive Office Command, Control, Communications, Computers Inteligence – PEO C4I), točnije kroz podured označen kao PMW-740. Uloga podureda PMW-740 u američkoj Ratnoj mornarici jest suradnja s američkim strateškim parterima i općenito saveznicima na izgradnji integriranih zapovjednih (C4I) sustava. Jedan od načina financiranja pojedinih projekata jest tzv. program Inozemnog vojnog financiranja (Foreign Military Financing – FMF). Među važnijim partnerima s kojima PMW-740 surađuje su Saudijska Arabija, Japan i Južna Koreja.

Na natječaju je pobijedila američka kompanija Raytheon Solipsys, dio međunarodne grupacije Raytheon, i to svojim “komercijalno dostupnim” mornaričkim sustavom za upravljanje informacijama (Maritime Information Management System, MIMS). Sustav konfiguriran za Crnu Goru dobio je naziv Crnogorski sustav obalnog motrenja (Montenegro Coastal Surveillance System, MCSS) i temelj mu čine navigacijski radari Raytheon Pathfinder umreženi sa sustavima za automatsku identifikaciju (Automatic Identification Systems – AIS). Raytheon Solipsys je, pak, kao podugovarača angažirala kompaniju Raytheon Canada Ltd, također dio iste grupacije.

Javno dostupni podaci o samom natječaju jako su šturi, a u svome dijelu o isporučenoj opremi te dinamici isporuke ponešto su i fragmentarni. No, prema navodima crnogorskog web-portala “Vijesti on-line”, prva faza isporuke MCSS-a uključuje dva radara, kao i dva pripadajuća Raytheonova sustava Marine Small Target Tracker (MSTT). Prva faza uključuje i potrebne radove, instaliranje sustava, te izobrazbu osoblja.

Prema svemu sudeći, datum 4. lipnja odnosi se na isporuku opreme iz prve faze. Druga faza uključuje isporuku još dva sustava MSTT koji su namijenjeni za integraciju postojećih radarskih sustava, kao i isporuku rezervnih dijelova te izobrazbu osoblja, sve to predviđeno za period do kraja ove godine. Radarski sustavi bit će instalirani na već postojećim vojnim lokacijama na Luštici, Crnom rtu pored Sutomora i Mavrijanu, između Bara i Ulcinja.

Povećana razlučivost

U stručnoj literaturi (The Naval Institute guide to Naval Weapons, Norman Friedman, 2006.) navodi se da sustavi Raytheon MSTT – koji se očito dadu uvezati s raznim radarima – bitno povećavaju domet radara (navodno 2 do 5 puta!) time što usporedno analiziraju rezultate skeniranja s ciljem izlučivanja malih ciljeva od lažnog odraza morske površine (tzv. cluttera); isti izvori tvrde da su radari namjenski obalni motrilački radari Terma Scanter 2001 uvezani s MSTT-om uspijevali otkriti plivača pri stanju mora 3 na udaljenosti jedne nautičke milje, odnosno spasilačku splav na tri nautičke milje, pri istom stanju mora. No, crnogorski program nema objavljenih podataka koliko bi sustav MSTT povećao razlučivost i domet Raytheonove porodice radara Patfinder, koji u krajnjoj liniji jesu komercijalni navigacijski radari.

No nije do kraja jasno je li u MCSS uključeno i zapovjedno središte (čija bi gradnja ili pak doopremanje postojećeg tu spadali po prirodi stvari), odnosno eventualne dodatne senzore koje izvorni Raytheonov sustav MIMS predviđa. No ulogu sekundarnih senzora mogli bi preuzeti spomenuti postojeći radari, odnosno eventualni drugi senzori.

Teško je trenutačno ocijeniti uporabnu vrijednost radara koje je Crna Gora nabavila, budući da točan model Raytheonovog Pathfindera nije poznat. Bilo kako bilo, radi se o provjerenoj komercijalnoj tehnologiji koja je bila našla i vojnu primjenu: Raytheon Pathfinder 1500 bio je rabljen u američkoj Ratnoj mornarici kao AN/SPS-66 na brojnim plovnim jedinicama. Jednako tako, teško je procijeniti učinkovitost daljnjeg uvezivanja s postojećim obalnim radarima u Crnoj Gori, budući nam točan broj funkcionalnih radara nije poznat, kao ni o kojim se točno sustavima radi – primjerice, je li u funkciji još koji od namjenskih obalnih motrilačkih radara Falcon preostalih od nekadašnjih jugoslavenskih oružanih snaga?

Problem čitavog tog posla

Cijena svekolikog programa, navodi crnogorski web-portal “Vijesti on-line”, kreće se oko 2.113.000 eura (nešto preko 2,832 milijuna dolara pri tečaju 1,34 dolara za euro) i tu zapravo počinju kontroverze. Namjenski skrojeni crnogorski MCSS načelno se financira američkim novcem i isporučuje se po načelu “ključ u ruke”. Prema istom crnogorskom izvoru, američki Kongres je odobrio izdvajanje novca iz programa Inozemnog vojnog financiranja (spomenuti FMF), i to točno 1.656.865 dolara, tj. oko 1,236 milijuna eura. No dio cijene programa ipak snosi Crna Gora, i to navodno oko 900.000 eura. Prva tranša novaca, nekih 600.000 eura, plaćena je tijekom 2012. godine. Druga tranša, otprilike 280.000 eura, trebala bi biti realizirana tijekom tekuće 2013. godine. Kad se iznosu koji daju Amerikanci doda crnogorskih 880.000 eura (zbrojene obje crnogorske tranše koje odgovaraju iznosu od oko 1,180 milijuna dolara), računica prilično štima. Bilo kako bilo, izlazi da Crna Gora ipak plaća oko 42% cijene programa. Program, međutim, nije prošao kroz javni natječaj u Crnoj Gori, i eto problema.

Naime, ostaje činjenica da program nije prošao ni kroz kakav tender raspisan u samoj Crnoj Gori, a to može biti problem glede rastućeg senzibiliteta prema transparentnosti i nužnosti natječajnih nabava – posebice u sektoru obrane i sigurnosti, u Crnoj Gori koja ide sve bliže Europskoj Uniji. Primjerice, program dva plovila za crnogorska policiju prošao je kroz prilično striktnu proceduru fondova EU. S druge strane, crnogorske vlasti bile su prilično šutljive glede svojeg dijela financiranja, što je – uz propust oko raspisivanja domaćeg natječaja – i najveći problem oko ovoga posla.

Bilo kako bilo, Crna Gora dobiva sustav obalnog motrenja utemeljen na provjerenim komponentama, a koji joj je inače prijeko potreban. No, privođenje svekolikog sustava funkciji ovisit će o integriranju podsustava u cjelinu, što inače i jest usko grlo današnjih vojnih tehnologija.

Svježa primopredaja hrvatskih plovila crnogorskoj policiji prošla je bez velike medijske pozornosti, ali nam svejedno pruža povoda razmatranju nekih aspekata hrvatske brodogradnje specijalnih objekata. Pođimo redom.

Dana 29. svibnja ove godine provedena je primopredaja brzih ophodnih plovila 101 i 110 za Upravu policije MUP-a Crne Gore. Primopredaja je provedena u samom brodogradilištu Montmontaža-Greben u Veloj Luci na Korčuli, uz nazočnost visokih predstavnika brodogradilišta, općinskih dužnosnika te visoke crnogorske delegacije, kao i predstavnika hrvatske policije – kako lokalne, tako i PU Dubrovačko-neretvanske županije. Brodovi su u međuvremenu pristigli u Crnu Goru.

Kao što smo na portalu Obris već pisali, ovi brodovi za Crnu Goru porinuti su u studenom, odnosno prosincu prošle godine, pa je razdoblje opremanja i ispitivanja trajalo oko šest mjeseci. Neki crnogorski mediji – pišući o široj problematici crnogorskih pomorskih snaga – već su spekulirali o odlaganju isporuke zbog otklanjanja tehničkih problema, tvrdeći da je primopredaja trebala biti još u siječnju, premda to nisu ničim potkrijepili.

Koliko ispitivanja?

Pomalo zbunjuje točan datum primopredaje. Naime, službene najave spominjale su 31. svibanj ove godine kao dan svečane primopredaje u Crnoj Gori, ali točan dan dolaska brodova u Crnu Goru nismo uspjeli utvrditi. No nesporno je da su – prema neslužbenim informacijama koje kolaju u stručnoj javnosti – brodovi pristigli u luku Bar najkasnije 2. lipnja ove godine.

Ovdje valja zastati i na čas se zapitati: je li šest mjeseci od porinuća do stupanja u službu uistinu predug period? Naime, radi se o plovilima gliserske forme trupa duljine oko 15 metara preko svega, najveće širine 4,40 m, čija istisnina nije objavljena, no – uspoređujući s projektom policijskog plovila POB-13 istog brodogradilišta, a koje ima vrlo slične izmjere – možemo istisninu crnogorskih plovila procijeniti na oko 15 tona. Uzmimo za usporedbu ophodne brodove projekta Mirna; dva takva plovila će u crnogorskoj policiji biti otpisana i zamijenjena novim velolučkima. Brodovi projekta Mirna otprilike su duplo dulji i poludeplasmanske forme te istiskuju oko 125,3 tona pri standardnoj istisnini, odnosno oko 142,3 tone pri punoj istisnini, i to sa svom opremom u nekadašnjoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, tj. prije kasnijih modifikacija. Mirne su građene sredinom osamdesetih u Kraljevici, a od porinuća do prijema u službu u pravilu bi prošlo od četiri do šest mjeseci. Jasno, radilo se o uhodanoj specijalnoj brodogradnji i klasi od jedanaest plovila, pa su prototipski problemi u hodu bili rješavani kod prvih jedinica u klasi.

Iz navedenoga se dade zaključiti da šest mjeseci za brza ophodna plovila istisnine oko 15 tona jest razmjerno dug period, bez obzira na opseg problema s kojima se brodogradilište suočilo. No brodovi jesu isporučeni, i to predstavlja lijep izvozni uspjeh za hrvatsku brodogradnju, kao i isporuka desantnih plovila za talijanskog naručitelja, a čiji krajnji korisnik bi uistinu bio Alžir, kao što smo neslužbeno doznali – što, doduše, nije ujedno i jedina obrambena veza Hrvatske i Alžira ostvarena u posljednje vrijeme.

Dva pristupa

No dugi period ispitivanja daje nam povoda razmotriti neke moguće posljedice po buduće obalne ophodne brodove (OOB-ove) za hrvatsku Obalnu stražu. Bez prejudiciranja tko će pobijediti na natječaju za OOB-ove, za očekivati je da će ispitivanja prototipske plovne jedinice biti uistinu duga, skoro sigurno puno dulja od šest mjeseci, na što treba biti pripravan.

HMCS Halifax (FFH 330)

Naime, zemlja čija specijalna brodogradnja radi uz duge razmake između projekata neminovno se suočava s ozbiljnim problemima, ponajprije osipanjem svojih temelja: stručne radne snage. Zoran primjer daje nam tu Kanada, koja je dopustila da prođe ravno dvadeset godina od primanja u flotu posljednjeg razarača klase Iroquois godine 1972., pa do stupanja u službu prve fregate klase Halifax 1992. godine! Jasno, takav pristup doveo je do dvije očite posljedice. Prva je neminovno osipanje stručnog osoblja – ako ni zbog čega, a onda zbog odlaska u mirovinu. Dakle, za svaki sljedeći projekt treba okupljati ljude i praktički počinjati od nule. Druga je posljedica ovakvoga pristupa građenju i istodobno zastarijevanje većeg broja plovnih jedinica (eng. block obsolescence), uz posljedično panično traženje njihove zamjene.

S druge strane, države koje od svoje domaće specijalne brodogradnje kontinuirano naručuju plovila žanju koristi od održavanja kontinuiteta projektiranja i gradnje ratnih brodova. Primjerice, nizozemska ratna mornarica nalazi se u praktički stalnim ciklusima naručivanja novih objekata, što je nastavljeno i u razdoblju nakon Hladnog rata – jasno, uz manje jedinica u klasama. Ovakav pristup, doduše, vodi nešto heterogenijem sastavu vojnopomorskih snaga, no isto tako održava kapacitete specijalne brodogradnje stalno uposlenima. Razdoblja kad nema domaćih narudžbi nastoje se premostiti agresivnim nastojanjima da se domaći projekt proda u inozemstvo, uz slabiju ili jaču potporu države.

A Hrvatska?

Tek dio raznolikosti projekata predstavljenih na priredbi ASDA 2013

Recimo otvoreno, hrvatska brodogradnja specijalnih objekata dugi je niz godina bila zanemarena. Ljudi su se razišli, ozbiljnih novih projekta nije bilo, a reference često datiraju još iz osamdesetih, poput većega broja projekata prezentiranih na splitskoj ADSA-i ove godine. Stoga je opravdano predmnijevati da će se na OOB-ovima zapravo iznova učiti i stjecati znanja koja su s vremenom umanjena. Ovo implicitno proizlazi i iz sheme naručivanja: jedna plus četiri plovne jedinice, dakle prototip i serija. Jedino je za očekivati da će preostala četiri OOB-a biti dovršena i predana Obalnoj straži u kraćim rokovima, jednom kad na njima budu primijenjene lekcije naučene pri ispitivanju prototipa.

Zapravo, Hrvatska se suočava s istodobnim zastarijevanjem materijala koji je nov-novcat zatečen početkom Domovinskog rata, pa bi već sada trebalo razmišljati o gradnji sljedećih klasa brodova za Hrvatsku ratnu mornaricu, odnosno Obalnu stražu. To ne moraju biti osobito sofisticirana plovila: izvanobalni ophodni brodovi (OPV-ovi, prema eng. Offshore Patrol Vessels) nameću se kao sljedeći prioritet, a zatim bi trebalo razmisliti i o zamjenskom desantnom i logističkom brodovlju. Jedino tako može se izbjeći opetovano “otkrivanje tople vode”, ali za to je potreban ozbiljan flotni program s jasnom shemom financiranja. Za sada se možemo samo nadati da će događaji krenuti u tom smjeru.

Djelce Taktika i doživljaj bitke u doba Napoleona bavi se točno onim što mu naslov kaže: taktikom postrojbi niže razine, uglavnom do bojne, kao i neposrednim iskustvima iz bitaka i pohoda napoleonskoga doba. Autor Rory Muir, inače povjesničar s nizom objavljenih knjiga na temu napoleonskih ratova, sačinio je knjigu isključivo iz sekundarnih izvora i uz to prilično anglocentrično. No ipak, svojom čvrstom strukturom i obiljem podataka ovo djelo nije bez vrijednosti.

Knjiga je podijeljena u četiri dijela, svaki s dva do pet poglavlja, a koji obrađuju pojedine aspekte taktike i same borbe. U prvom, uvodnom dijelu autor se bavi općenito iščekivanjem bitke i samim bitkama i bojnim poljima. Drugi dio razrađuje redom: topništvo, lako pješaštvo, pješaštvo (općenito), te konjaništvo. Treći dio opisuje ulogu generala, zatim  stožernih časnika, trupnih časnika, pitanja morala i kohezije postrojbi, kao i stavove i osjećaje sudionika borbi. Naposljetku, završni dio bavi se efektima pobjede, odnosno poraza, kao i tipičnim zbivanjima koja bi uslijedila neposredno nakon bitke.

Sam autor izražava žaljenje da je naišao na jako malo ne-engleskih izvora. Ovo mu je teško za povjerovati: s obzirom da se kao Britanac oslonio na sekundarne izvore, tj. građu koja već jest prikupljena i otisnuta, ne čudi anglocentričnost konačnog rezultata, što je i najveća pojedinačna zamjerka ovoj knjizi. Autor tek tu i tamo citira pokoji francuski, ruski ili pruski izvor, ali zbilja zgodimice. Uistinu je teško povjerovati da drugdje po Europi nema dnevničke građe, privatne korespondencije, memoara itd.!

S druge strane, jednom kad se prihvate ograničenja ovog djelca – u prvom redu vizura, iz koje su se Napoleonski ratovi sastojali od Poluotočnog pohoda i Waterlooa – knjiga daje dosta zanimljivih podataka i anegdota. Posebno je zanimljiv samostalni esej u kojem autor na kraju knjige razmatra izvore koje je rabio. No ilustracije su rudimentarne, a brojčani podaci također zgodimični i dani više uzgred. Knjiga, dakle, nije sveobuhvatna (a kamoli komparativna) analiza, već nabrajanje zgoda kroz koje su prolazili vojnici, dočasnici i časnici.

Uzevši navedeno u obzir, knjiga Taktika i doživljaj bitke u doba Napoleona može se preporučiti samo najzagriženijim proučavateljima Napoleonskih ratova, i to samo ako su spremni prihvatiti ograničenja ovog djelca. Ostali čitatelji mogu je komotno preskočiti.

Podaci o knjizi:

Tactics and the Experience of Battle in the Age of Napoleon, Rory Muir, 342 stranice s indeksom, dodatak: esej o bibliografiji, izdanje Yale University Press, New Haven i London 1998., 2000.

Autobiografska knjiga generala Marina Špegelja “Sjećanja vojnika” bavi se temama koje su i dan-danas kontroverzne. Zapravo, povrh čiste autobiografije, ovo djelo ima veliku analitičku vrijednost. No ujedno je i obračun s neistomišljenicima: od blagog pristupa prema Stjepanu Sulimancu koji je autoru bio uspješnijim protukandidatom na izborima 1990. godine, do oštrog šibanja predsjednika dr. Franje Tuđmana – koje graniči s optužbama za veleizdaju.

Posve prirodno, knjiga teče kronološki, počevši od Relativno sažetih sjećanja na djetinjstvo i Drugi svjetski rat, odnosno službu u nekadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) do 1982. godine. Ovo razdoblje prate razne egzistencijalne teškoće, kao i karijera koja je tekla skoro isključivo na zapovjednim i nastavnim dužnostima, uključujući i kratko zapovijedanje Artiljerijskim školskim centrom u Zadru. Cijelo vrijeme Špegelj je bio na rubu “podobnosti”, uključujući tu i postupak pred vojnim sudom. S druge strane, bila mu je povjerena dužnost načelnika Štaba pogreba Josipa Broza Tita – svi vodeći ljudi na pogrebu bili su Hrvati, da se bilo kakva eventualna greška ne bi protumačila zlom namjerom!

Slijedi zapovijedanje Teritorijalnom obranom (TO) SR Hrvatske u razdoblju od rujna 1982. do rujna 1985. godine. U ovom je periodu general Špegelj ovu republičku oružanu formaciju donekle preustrojio, ali je poglavito preusmjerio novac na njezino opremanje. Špegelj je TO često opremao mimo Saveznog Sekretarijata za narodnu obranu (SSNO), čak i u inozemstvu, što je bilo dopustivo i izvedivo temeljem onodobnih zakona. Praktički odmah zatim postaje zapovjednikom Sjeverozapadnog vojišta, i dalje sa sjedištem u Zagrebu, a nakon čega ide u mirovinu.

Razmatrajući razdoblje zapovijedanja TO-om, odnosno Sjeverozapadnim vojištem (neke vrsti horizontalnom rotacijom, samo ovaj put uz pasku iz Beograda), Špegelj analizira pomak težišta obrane tadašnje SFRJ prema zapadu i u tom kontekstu je čak blizak nekim drugim (također kontroverznim) autorima koji zaključuju kako je preustroj JNA krajem osamdesetih zapravo stvarao operativnu osnovicu za kasniju agresiju na Hrvatsku. Ovdje general Špegelj analizira i pomake u nadležnostima zapovijedanja na najvišoj razini jugoslavenskih oružanih snaga, argumentirajući kako su Glavni štab oružanih snaga – a donekle i SSNO – zapravo preuzimali čiste zapovjedne ovlasti mimo Predsjedništva SFRJ i njegovog predsjedavajućeg kao vrhovnog zapovjednika. Preustroj kojim su ukinute armije i uspostavljena tzv. “vojišta”, kao i pomaci na najvišoj razini, imali su dovesti do posvemašnjeg ukidanja nadležnosti republika nad njihovim pripadajućim teritorijalnim obranama, argumentira Špegelj. Sve ove analize i argumentacije vrlo su legalističke, a ovu odliku imaju i daljnje analize u knjizi.

Nakon kratkog uživanja u mirovini, te neuspjelog izleta u politiku kao kandidat SDP-a na izborima za prvi višestranački Sabor, general Martin Špegelj vrlo brzo je reaktiviran. Prvo kao ministar obrane Republike Hrvatske (drugi po redu, u razdoblju od 24. kolovoza 1991. do 15. lipnja 1991. godine), a zatim i kao prvi zapovjednik Zbora narodne garde (ZNG). Ovaj period njegove karijere možda je i najkontroverzniji.

Ponajprije, general Špegelj odmah se suočio s potrebom preustroja Ministarstva obrane Republike Hrvatske i nabave oružja za (u međuvremenu nezakonito razoružanu) hrvatsku TO; u ovome autor ne vidi ništa sporno, već argumentira da je to bio produžetak prakse iz dana kad je bio zapovjednikom republičkog TO-a. Hitni zadatak bile su i operativne pripreme, osobito izrada planova za uklanjanje pobune u Kninu: od čak tri uzastopna plana, republički vrh nije prihvatio ni jedan. Ovdje nije bio kraj problemima s planiranjem: sam predsjednik dr. Franjo Tuđman osobno je zabranio izradu plana obrane Republike Hrvatske. Pri tome se predsjednik oglušio čak i na ultimativni Špegeljev argument: izrada plana obrane dužnost je i obveza svake republike u tada još uvijek funkcionalnoj Jugoslaviji!

Stožernu kontroverzu zacijelo predstavlja tajno snimanje i emitiranje (pseudo)dokumentarnog filma “Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”. Jasno, Špegelj žustro odriče istinitost većini filma, a osobito dijelovima u kojima je on sam prikazan kako osobi od povjerenja, tadašnjem kapetanu JNA Vladimiru Jagaru, govori o potrebi da se u Hrvatskoj primijene i krajnje nasilne metode. Nakon neuspješnog pokušaja hapšenja Martina Špegelja, napetost u državi privremeno se smirila, ali bilo je očito da su kontraobavještajni organi JNA “provalili” barem dio Špegeljeve mreže.

———————–

———————–

Ujedno, iz mjeseca u mjesec rasla su neslaganja s državnim vrhom, osobito samim predsjednikom. Imenovanje zapovjednikom ZNG-a bila je kratka dužnost – u kolovozu 1991. podnio je ostavku, nakon osobito teške sjednice Vrhovnog državnog vijeća. Tom se prilikom Špegelj definitivno razišao s državnim vrhom po pitanju Sporazuma o neometanom odlasku (kojim se dogovorio prestanak blokade vojarni te odlazak JNA s prostora Hrvatske, zajedno sa svim naoružanjem, vojnom opremom i tehnikom remontnih zavoda). Nakon toga on se povukao takoreći u ilegalu, ne vjerujući praktički više nikome od ljudi pri vrhu Republike Hrvatske.

Govoreći o razdoblju obnašanja ministarske dužnosti i zapovijedanja ZNG-om, Špegelj osobito žestoko šiba netransparentno prikupljanje novaca i kupovanje oružja, pojavu nekontroliranog ekstremizma i prvih inozemnih elemenata u obrani Hrvatske – ove potonje će napadati i kasnije kroz knjigu. Najveću pojedinačnu zamjerku iznosi glede propuštanja koordinirane akcije s TO-om Slovenije u događajima nakon što su i Slovenija i Hrvatska donijele odluke o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika.

Ni ovaj period ilegale po Sloveniji i Njemačkoj nije bio dug: već koncem rujna 1991. godine general Špegelj postaje glavni inspektor obrane. Iako su mu ovlasti krajnje skučene, ustrojava Glavnu inspekciju Hrvatske vojske i živahno putuje po bojištima. Pokrivajući ovo razdoblje, autor ne navodi niz nepravilnosti s kojima se susreo, kao i do danas nejasnih događaja, osobito naprasno zaustavljeni prodor u Baranju u travnju 1992. godine, odnosno kaotičnu evakuaciju Bosanske Posavine praktički odmah zatim. Posebice navodi i susrete s osobama čiju profesionalnost dovodi u pitanje, poput generala Nijaza Batlaka, iako je s njim na kraju uspostavio vrlo korektne odnose. U ovom dijelu knjige ponovno se osvrće i pridošlice iz inozemstva, dajući im skupnu negativnu ocjenu, uz znakovitu iznimku generala Ante Gotovine, čije ratne zasluge ističe. Knjiga završava finalnim umirovljenjem generala Martina Špegelja.

Djelo “Sjećanja vojnika” pitko je napisano, s obiljem brojčanih podataka i datuma, odnosno tablica, shema i zemljovida. Unatoč čestoj oštrini tona, mnoge su opaske jako lucidne i iznesene s duhom. No, bilo kako bilo, radi se prozi osobe koja je bila ključnim sudionikom – dapače, ključnim kreatorom – obrambenih priprema Republike Hrvatske. Stoga ćemo sud o samim zbivanjima opisanima u knjizi prepustiti povjesničarima, ali “Sjećanja vojnika” preporučujemo kao obveznu lektiru svima koje zanima Domovinski rat.

Podaci o knjizi:

Sjećanja vojnika, Martin Špegelj, ilustrirano, 430 stranica s indeksom, dodaci: 23 stranice fotografija i 12 zemljovida, izdanje Znanje, Zagreb 2001. godine

Nakon odlaganja za tjedan dana u odnosu na izvorno najavljeni datum, u nedjelju 2. lipnja 2013. godine, na prostoru zagrebačkog Športsko-rekreacijskog centra Jarun ipak je održan popularni javni dio proslave 22. obljetnice Oružanih snaga Republike Hrvatske, praćen i prigodnim programom, te taktičko-tehničkim zborom. Dok su pripadajući protokol te aktivnosti braniteljskih zadruga bili u uobičajenim gabaritima, već viđenim proteklih godina, ovogodišnji je taktičko-tehnički zbor bio veći i sadržajniji u odnosu na prethodne godine.

Posve prirodno, i ovaj put je dominirala Hrvatska kopnena vojska i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, uz razmjerno manju zastupljenost Hrvatske ratne mornarice, odnosno MUP-a. Među programskim točkama treba istaknuti prikazne vojne i policijske vježbe, ali i nastup akro-grupe Krila Oluje te padobranskog tima, dok je Vojni muzej nastupio s tri improvizirana oklopna vozila iz Domovinskog rata. Za razliku od prošle godine, kada je to u potpunosti izostalo, ovaj put je događanje uveličao i prelet tri borbena zrakoplova MiG-21 iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (dva dvosjeda i jedan jednosjed).

Prikazana vojna tehnika

SH 122mm 2S1 Gvozdika

U svakom slučaju, izložene vojne opreme bilo je više nego lani, i to se poglavito tiče tehnike Bojne za specijalna djelovanja, kao i rodova oklopništva te topništva. Primjerice, bili su izloženi BVP M 80A i samovozna haubica kalibra 122 mm 2S1 Gvozdika, što je lijepa dopuna uobičajenom postavu tenkova i borbenih vozila. Topničko-raketna pukovnija izložila je top M46 H1 kalibra 130 mm i haubicu M1 H1 (155 mm L33 CITER), no oni su bili odvojeni od topništva gardijskih brigada (uobičajene haubice D-30 te SVLR-a), što je nekima moglo djelovati pomalo zbunjujuće. Jasno, borbena vozila Patria bila su najatraktivnija. Predstavljene su tri inačice – sanitetska, vozilo za izvlačenje, te primjerak naoružan borbenom stanicom Kongsberg M151 Protector – uz najavu inačice MCRWS, s topom kalibra 30 mm, koja ipak nije još bila prikazana.

Šator u sklopu zdravstvene postrojbe ROLE 1 MTF (Photo by Goran Zorja)

Posebnu vrijednost taktičko-tehničkom zboru daju izlošci koji se odnose na zapovjedne, potporne i logističke sposobnosti hrvatskih Oružanih snaga, a koji su inače redovito izvan fokusa javnosti. Povrh demonstracije dekontaminacijskih sposobnosti, svakako treba istaknuti prikaz poljske bolnice u konfiguraciji ROLE 1, kao i nastup Odjela za veterinu, također iz sastava Vojnog zdravstvenog središta Zapovjedništva za potporu.

Northrop Grumman GLTD II

Među logističarima prilično su bili zanimljivi – ali i jako neupadljivi – pripadnici dispečerskih timova ustrojenih temeljem NATO-vog sporazuma MOVCON, koji će ubuduće svakako samo dobivati na važnosti. Među zapovjednim kapacitetima možemo, primjerice, spomenuti također neupadljivi nastup tima prednjih motritelja iz sastava zapovjedne satnije Gardijske motorizirane brigade s laserskim uređajem za obilježavanje ciljeva GLTD II i komunikacijskim terminalom.

MOL – Mobilni obalni lanser švedskih raketa RBS-15 B

Bilo je i kurioziteta

Ukoliko bi se išta od izložaka moglo ocijeniti ponešto neobičnim, onda je to ustrajno prikazivanje obalnog protubrodskog sustava MOL, te pripadajućeg projektila RBS-15B. Naime, rasprave o perspektivnosti i uopće tehničkoj ispravnosti hrvatskih projektila RBS-15 traju i dan-danas, pa njihovo ustrajno izlaganje zacijelo ima veze s nastojanjima da se ipak očuvaju protubrodske sposobnosti Hrvatske ratne mornarice, iako o tome možemo samo nagađati.

Ukupan dojam

Haubica 155 mm M1 H1 (L33 CITER)

Kao i do sada, možemo jako pohvaliti susretljivost vojnog osoblja, iscrpnost podataka koji su prikazivani na panelima uz izloške, kao i promotivne materijale za građanstvo. No, čini se da je ovogodišnji taktičko-tehnički zbor bio nešto slabije posjećen u odnosu na ranije manifestacije iste vrste. Tri su razloga očito vojevala protiv veće posjećenosti. Ponajprije, promjenjivo vrijeme koje je, uz poneku kap kiše, na mahove prijetilo i obilnom kišom, do koje, srećom, na kraju ipak nije došlo. Drugo, mnogi su građani spojili blagdan Tijelova (koji je ove godine pao u četvrtak, 30. svibnja) s vikendom te otišli na ladanje. Naposljetku, vjerojatno najmanje utjecajan bio je treći razlog – drugi krug lokalnih izbora, koji se održavao upravo na dan priredbe.

Bilo kako bilo, manifestacije poput ove na Jarunu – druženje, javni program i pripadajući mu taktičko-tehnički zbor – nedvojbeno jako pridonose zbližavanju profesionalnih oružanih snaga s građanima. Upravo zato, bilo bi poželjno ovakve priredbe održavati i ubuduće, makar ih se moralo i odgađati zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta.