Deklaracija o neovisnosti Kosova usvojena je 17. veljače 2008. na izvanrednoj sjednici Parlamenta Kosova, jednoglasno, sa 109 glasova svih prisutnih zastupnika. Četvrta obljetnica tog, za Kosovo velikog datuma, proći će u sjeni referenduma kosovskih Srba iz 4 općine na sjeveru Kosova, koji su najavili da 14. i 15. veljače namjeravaju provesti izjašnjavanje o tome da li tamošnji Srbi prihvaćaju ili odbacuju kosovske institucije i na sjeveru zemlje. „Da li prihvaćate kosovske institucije na sjeveru Kosova“ pitanje je na koje će odgovarati stanovništvo Kosovske Mitrovice, Zvečana, Zubinog Potoka i Leposavića. Iako ishod referenduma nije nimalo neizvjestan, predstavnici kosovskih Srba na taj način žele legalizirati svoje dosadašnje postupke i izjave.

Tjedan dana prije referenduma, naravno – bude li ga uopće, Kosovo će biti na dnevnom redu Vijeća sigurnosti UN-a. Generalni tajnik UN-a Ban Ki Moon 8. veljače podnosi redovno tromjesečno izvješće o stanju u toj bivšoj jugoslavenskoj pokrajini, i teško je vjerovati da će ovo izvješće te zauzeti stavovi biti bitno drugačiji od onih iz studenog 2011. godine. Stajališta u raspravi tada su bila očekivana – s jedne strane našle su se SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, koje su tražile uklanjanje barikada na sjevernom dijelu Kosova, dok su na drugoj strani Rusija i Kina insistirale na poštivanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbija. Budući da se od kraja studenog do danas situacija na Kosovu nije pomakla nabolje, već je u najboljem slučaju riječ o statusu quo s povremenim napetostima, u veljači će se na East Riveru najvjerojatnije ponoviti ista rasprava kao i s kraja prošle godine.

Mogući referendum na Kosovu obilježit će i dva bitna politička događaja koja Srbiju očekuju u ožujku – kao prvo, raspisivanje lokalnih i parlamentarnih izbora u Srbiji i, kao drugo, ponovna europska rasprava o kandidatskom statusu Srbije za pristupanje EU. Krajem prosinca prošle godine, u izjavi za Večernje novosti, predsjednica Skupštine Srbije, Slavica Đukić Dejanović, objavila je da će se parlamentarni i lokalni izbori raspisati 11. ožujka, te da će najvjerojatnije biti održani 6. svibnja. Kosovo, koje je u Srbiji vječna vruća tema, tako će postati i jedna od gorućih izbornih tema. Budući se smatraju sastavnim dijelom Srbije, Srbi na sjeveru Kosova, okupljeni oko Zajednice općina na Kosovu i Metohiji, traže da lokalni izbori budu raspisani i na Kosovu i Metohiji. Goran Bogdanović, ministar za Kosovo i Metohiju u Vladi Srbije, 29. siječnja izjavio je za Večernje novosti da „Vlada Srbije još nije raspravljala o tome hoće li parlamentarni izbori biti održani i na teritoriju Kosova. Ali, činjenica je da su srpske institucije stup opstanka srpskog naroda u pokrajini. Zato svu energiju trebamo uložiti u očuvanje institucija, ali je neophodna i njihova racionalizacija, jer se ne mogu održavati izbori u općinama u kojima Srbi ne žive“, rekao je Bogdanović. Nije nemoguće da će odluka o raspisivanju izbora i za Kosovo ovisiti o odluci kosovskih Srba o održavanju referenduma. Budu li insistirali na provođenju referenduma, moguće je da izbora na Kosovu ne bude. Na tom bi tragu mogla biti i izjava Slavice Đukić Dejanović od 26. siječnja: „Raspisivanje izbora i na teritoriji Kosova i Metohije političko je pitanje i, zakonski gledano, naravno da je Kosovo i Metohija teritorija Srbije, međutim – mi ne možemo potpuno zatvoriti oči pred realnošću, koja je ovakva kakva je, i sigurno je da će biti donijeta politička odluka  oko toga da li će lokalni izbori biti raspisani i za općine na Kosovu i Metohiji“.

Tko podržava Srbe na Kosovu?

Eksplicitno se izjasniti za priznanje Kosova bila bi politička smrt za sve političke stranke u Srbiji, bez obzira bile one parlamentarne ili ne. Zato im ne preostaje ništa drugo nego balansirati između priznanja neke vrste kosovske neovisnosti i umiljavanja Europskoj uniji. Već je prošle godine taj trend bio primjetan – što se više bližio dan kada se u Bruxellesu trebalo raspravljati o kandidatskom statusu Srbije, tako je bio sve veći broj političara koji su se izjašnjavali za ispunjavanje svih uvjeta koji bi doveli Srbiju do pred vrata Europske unije.

Kada je priznanje Kosova u pitanju, primjetno je da su lideri manjih stranaka odlučniji od onih većih igrača. Krajem studenoga prošle godine, čelnik Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović, do tada gotovo usamljen u svojim stajalištima o neovisnom Kosovu, dobio je društvu u liku predsjednika Socijaldemokratske unije, Žarka Koraća, i predsjednika Lige socijaldemokrata Vojvodine, Nenada Čanka. Obojica su govorili o zloupotrebi kosovskog problema baš sada, dok je Srbija na putu prema europskim integracijama.

Desno orijentirane stranke, prvenstveno one koje su u opoziciji poput Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića, Šešeljeve Srpske radikalne stranke, Koštuničine Demokratske stranke Srbije i Ilićeve Nove Srbije zastupaju teze o „izdaji Kosmeta“ i nužnosti „jačanja Srbije na Kosovu“, baš kao što njihove nacionalno orijentirane i ultra-konzervativne pristaše i očekuju. U skladu s takvom reputacijom, logično je da jedino desnica pruža izravnu i bezuvjetnu podršku Srbima na sjeveru Kosova.

Dok stranke ljevijeg profila (primjerice LDP) najmanje gube bezuvjetnim zagovaranjem neovisnog Kosova, ostali političari od toga teško mogu profitirati. Tako je retorika šefa SPO-a Vuka Draškovića, koji mjesecima tvrdi da se „narodu mora reći istina da je Kosovo neovisna država“, potpuno promašena u odnosu na profil birača SPO-a, koji su na glasu kao konzervativni umjereni nacionalisti. Draškovićevo zagovaranje priznanja Kosova kroz Ahtisaarijev plan ne prolazi kod takvog profila birača, a ni kod jednog dijela SPO-a, budući da posljednjih dana čelni ljudi pojedinih ogranaka stranke traže Draškovićev odlazak s mjesta predsjednika, prijeteći izlaskom tih ogranaka iz SPO-a.

Socijalistička partija Srbije, koja i nakon sljedećih izbora planira biti u vladajućoj koaliciji, preko svog predsjednika, aktualnog ministra unutarnjih poslova Ivice Dačića izjasnila se da je radije za EU, nego za Kosovo. Početkom siječnja u intervjuu „Kuriru“ Dačić je potpuno neočekivano, ali ipak pragmatično izjavio: „Neće Srbija propasti ni ako ostane bez Kosova.  I to se dešavalo u srpskoj povijesti, i taj fanatizam o zaljubljenosti u Europu ili mazohizam po kojem ne možemo da živimo bez Kosova ili Republike Srpske.“ Političar koji je samo 2 mjeseca prije toga izjavljivao da će Srbija, ako treba, i ratovati zbog Kosova, zauzima se za korekcije administrativne linije, „mada, Srbija može i da poništi odluku od prije 40 godina kojom je neke općine prebacila na Kosovo“. Politički analitičari drže da je ovakva, pragmatična retorika Ivice Dačića najprihvatljivija prosječnom biraču – odrekne li se Srbija Kosova, nešto mora dobiti zauzvrat.

Stavovi DS-a, najjače stranka vladajuće koalicije u Srbiji, mogu se ogledati kroz izjave (i postupke) dvojice njihovih najviđenijih stranačkih političara. Jedan je Boris Tadić, trenutno predsjednik Srbije, koji će ove godine ići po novi mandat na predsjedničkim izborima, a drugi je Dragan Šutanovac, aktualni ministar obrane. Šutanovac je još 2008. godine, u intervjuu za sarajevski „Dnevni avaz“, izjavio da „dok je on ministar, a Boris Tadić predsjednik Srbije, vojska se neće slati na Kosovo, (…) U više navrata rekao sam kako ne mislim da se vojskom može riješiti kosovski problem. I gdje god smo probleme na području bivše Jugoslavije rješavali vojskom, napravili smo veći problem“. U intervjuu za beogradsku „Politiku“ 15. siječnja ove godine, Šutanovac je ponovio Tadićeve stavove o tome da „Srbija nikada neće priznati Kosovo“ i o dobrobiti koja bi se postigla planom od 4 točke koji predlaže Tadić, budući da taj plan, smatra Šutanovac, u sam svoj centar postavlja ljude – Srbe koji žive na Kosovu, i njihove probleme.

Inicijativa Borisa Tadića

Nakon što je na pravoslavni Božić, koji srpski predsjednik Boris Tadić tradicionalno provodi u nekom od srpskih manastira na Kosovu, napadnuta njegova kolona, Tadić je ljutito ponovio svoju čestu tvrdnju kako „Srbija nikada neće priznati Kosovo“.

Samo dva dana ranije, Tadić je objavio da pokreće diplomatsku inicijativu usmjerenu prema zapadnim zemljama, u pokušaju traženja trajnog rješenja za Kosovo. Inicijativa se sastoji od 4 točke – posebno rješenje za srpske samostane i nadzor nad samostanskim objektima, posebna jamstva za Srbe u enklavama, rješavanje pitanja vezanih za imovinu Srbije i njenih građana na Kosovu, i posebno rješenje za sjever Kosova. Tadić, naime, predlaže da sjeverni dio Kosova dobije status autonomne teritorije, s vlastitim specifičnim parlamentom i vladom, te s posebnim odnosima sa Srbijom, što je mnoge podsjetilo na status Republike Srpske u BiH. Pojašnjavajući svoju inicijativu, Tadić je podsjetio da u Europi postoje brojni modeli – od nekadašnje dvije Njemačke, preko Južnog Tirola, pa do irskog modela – iz kojih bi trebalo izdvojiti ono što je dobro i primjenjivo na Kosovu. Međutim, Aleksandar Mitić, ravnatelj projekta „Kosovski kompromis“, optužio je Tadića da je uzeo plan UN-ovog posebnog izaslanika za Kosovo Martija Ahtisarija, malo ga izmiješao, i iz njega prepisao ono što mu odgovara. „A, Ahtisarijev plan“, podsjetio je Mitić, „Srbija je već ranije odbacila, i nije usvojen u Vijeću sigurnosti UN-a“. S Mitićem se slaže i većina političkih analitičara u Srbiji i na Kosovu, smatrajući da je Tadićev plan uvelike sličan Ahtisaarijevom, osim u jednoj točki: posebnom, autonomnom statusu sjevernog Kosova.

Predstavnici vlasti na Kosovu, na čelu s premijerom Hashimom Thaçijem, za Tadićev plan ne žele ni čuti, jer jedini kojeg priznaju (i voljni su ga sprovesti) je plan Martija Ahtisaarija, na kojem insistira i Međunarodna upravljačka grupa. To znači da Kosovo pristaje samo na organizaciju općinskih izbora, formiranje općine Sjeverna Mitrovica, i uspostavljanje reda i zakona na području cijelog Kosova. Takvo opredjeljenje, temeljeno na Ahtisaarijevom planu, Skupština Kosova potvrdila je zadnjeg dana siječnja donošenjem Rezolucije o okončanju nadzirane nezavisnosti Kosova. Protiv tog dokumenta izjasnio se samo pokret Samoopredjeljenje, koji drži da je namjera inicijatora dokumenta, Demokratske partije Kosova, bila tek da oslabi i razjedini opoziciju. Samoopredjeljenje ističe da nema potrebe da Skupština Kosova bilo što obećava, već treba samo raditi svoj posao temeljem Ustava Kosova.

Referendum – biti ili ne biti

Zemlje Europske unije, s Njemačkom na čelu, jednako se ne slažu s održavanjem referenduma kao ni s paralelnim srpskim lokalnim strukturama na sjeveru Kosova. Upravo na tome Vlada Kosova, na čelu s Hashimom Thaçijem, gradi nadu da do referenduma neće doći, odnosno, da će EU dovoljno pritisnuti Srbiju – a ovi pak kosovske Srbe, da se referendum uopće ne održi.

Ni Srbiji ne odgovara održavanje referenduma neposredno prije ponovnog razmatranja Srbije za status kandidatkinje za EU. Dozvoli li Beograd referendum, bit će to jasan znak da je Srbija, opterećena dilemom Kosovo ili EU – dakle, da za Europsku uniju još uvijek nije spremna. Osim toga, ne popuste li kosovski Srbi pritiscima iz Beograda, pokazalo bi se da Beograd nema snage zauzdati ljude na području za koje tvrde da je dio Srbije.

Službeni Beograd boji se i da bi referendum na Kosovu mogao poslužiti i kao uzor za neke nove referendume na teritoriju Srbije – prije svega za referendum muslimana u Sandžaku. Održavanje referenduma na Kosovu unatoč volji Beograda bitno bi utjecalo i na predstojeće predsjedničke izbore u Srbiji – gdje političke prognoze daju malo šansi Borisu Tadiću da osvoji novi mandat – veliki broj nezaposlenih, mogući izostanak statusa Srbije kao zemlje-kandidatkinje za EU, i debakl politike prema Kosovu, Tadića bi mogli koštati novog predsjedničkog mandata.

Još sredinom siječnja izgledalo je kao da je službeni Beograd uspio uvjeriti vođe kosovskih Srba da odustanu od referenduma. Pritom Beograd ima vrlo čvrstu batinu u ruci: negdje oko 70 posto Srba s Kosova prima plaću, mirovinu ili socijalnu pomoć od Srbije, što mjesečno Srbiji iz budžeta odnese između 8 i 10 milijuna eura. Zato nije nemoguće zamisliti što bi se dogodilo da Beograd obustavi takve isplate prema Kosovu. Zahtjev kosovskih Srba bio je naizgled jednostavan – da netko od predstavnika vlasti u Srbiji dođe na sjever Kosova i tamo, na licu mjesta, građanima i lokalnim političarima objasni zašto bi trebalo odgoditi referendum, i zašto je referendum protiv nacionalnih i državnih interesa u ovome trenutku. Uvjerenje da je to moguće, i da do referenduma neće doći još neko vrijeme, potrajalo je tek koji dan, da bi se potom svi vratili na stare pozicije. Dobrosav Dobrić, predsjednik Skupštine općine Zvečana, priopćio je 24. siječnja Oliveru Ivanoviću, državnom tajniku Srbije za Kosovo, da su predstavnici 4 srpske općine sa sjevera Kosova jedinstveni u stavu da se referendum održi, te da neće biti odgađanja. Ne sporeći da Srbi na sjeveru Kosova imaju pravo na referendum, Ivanović ih je ipak upozorio da „održavanje referenduma bez suglasnosti državnog vrha može imati određene negativne posljedice“. Na što točno misli, Ivanović se nije izjašnjavao, ali je ta izjava dovoljno jasan znak da Srbija ni na koji način neće podržati ni održavanje referenduma niti njegove rezultate.

Europska unija

Kada se zadnji put razmatrala mogućnost davanja statusa zemlje-kandidatkinje Srbiji (u prosincu 2011.godine), Njemačka je predvodila onaj dio Europske unije koji je smatrao da Srbija u pogledu Kosova nije napravila potrebne korake zbog kojih bi u Bruxellesu dobila zeleno svjetlo. „Želi li u ožujku iduće godine dobiti status kandidata za EU, Srbija mora na sjeveru Kosova ukinuti paralelne institucije“, ponovila je njemačka kancelarka Angela Merkel 19. prosinca prilikom posjete Kosovu. Želi li Srbija ne ponoviti situaciju s kraja prošle godina, nema puno izbora – ili će povećati pritisak na kosovske Srbe da odustanu od referenduma ili barem da ga odgode na neko (po mogućnosti neodređeno duže vrijeme) ili će, u slučaju njegovog održavanja, rezultate referenduma proglasiti pravno nevažećima – koji neće utjecati na trenutne odnose Beograda i Prištine.

Jedan od uvjeta iz Bruxellesa je da Srbija i Kosovo nađu zajednički jezik o regionalnom sudjelovanju, pri čemu je uloga glavnog „pregovarača“ dopala Roberta Coopera, izaslanika europske povjerenice za vanjsku politiku i sigurnost Catherine Ashton. Postigne li se dogovor, od Srbije se očekuje prihvaćanje činjenice da je Kosovo dobrodošlo na međunarodne skupove na kojima sudjeluje i Srbija, te prihvaćanje ulaska Kosova u međunarodne institucije. To je pomalo dvolično ponašanje Europske unije, budući da 5 njenih članica još uvijek nije priznalo Kosovo kao neovisnu i samostalnu državu. Do kakvih je to problema dovelo, pokazuje i primjer imenovanja prvog europskog veleposlanika na Kosovu. EU je za svog izaslanika imenovala dojučerašnjeg slovenskog ministra vanjskih poslova Samuela Žbogara, no on se na Kosovu neće moći okititi titulom veleposlanika. Budući da za to prema Lisabonskom sporazumu sve članice EU trebaju priznati neovisnost neke države (što u kosovskom primjeru nije slučaj), tako i Žbogar ne može biti veleposlanik EU, već samo njen predstavnik na Kosovu, s mandatom bitno kraćim od onog predviđenog za veleposlanike.

Europski posrednik Robert Cooper ima nemalih problema i pri dogovorima Srbije i Kosova o regionalnome predstavljanju Kosova. Obje strane imaju svoje vlastite prijedloge o tome što bi trebalo pisati u napomeni koja bi pratila spomen imena Kosova na regionalnim skupovima. Pozivajući se na UN-ovu Rezoluciju 1244, Srbija traži da predstavnici Kosova na regionalnim skupovima sudjeluju pod službenim nazivom „UNMIK/Kosovo“, dok predstavnici Kosova ustraju u tome da na skupovima sudjeluju kao predstavnici nezavisne republike. Najveći kompromis bio bi da Kosovo pristane na to da mu na pločicama ne piše „republika“, dok bi Srbija istovremeno odustala od Rezolucije 1244 Ujedinjenih naroda. Trenutni pregovori zapeli su na pristanku Kosova da se ne predstavlja na skupovima kao „Republika Kosovo“, i na insistiranju Srbije da u fusnotama piše da se „Kosovo predstavlja na temelju Rezolucije 1244“. Cooperov je prijedlog da na pločicama za predstavljanje piše Kosovo sa zvjezdicom u desnom gornjem uglu. Zvjezdica bi u pisanim materijalima označavala fusnotu, u stilu situacije s imenovanjem Makedonije, u kojoj bi stajalo da „Kosovo nije priznato od strane država u regiji – Srbije, BiH i Grčke“. Uspije li se ipak postići dogovor do kraja veljače, Vijeće ministara EU moglo bi zaključiti da Srbija treba dobiti status kandidata za članstvo u EU.

Osim regionalnog predstavljanja, ostali uvjeti koji su Srbiji postavljeni u prosincu odnose se na primjenu postignutih dogovora između Beograda i Prištine, uključujući i integrirano upravljanje prijelazima, slobodu kretanja i ostale uvjete za obavljanje mandata misije EULEX na cijelom teritoriju Kosova.

Što se više primiče datum ponovnog razmatranja napretka Srbije, to su s Kosova sve glasnije žalbe na izostanak primjene postignutih dogovora, ponajprije na nedostatak integriranog upravljanja prijelazima. No ponovno pokretanje razgovora između Srbije i Kosova, kao i postizanje nekih dogovora – pa makar oni zaživjeli samo na papiru, ali ne i u praksi, kod nekih članica Europske unije, kao i kod Sjedinjenih američkih država, protumačeno je kao znak dobre volje, zbog čega su posebno Njemačka i SAD pohvalile Srbiju. Protumači li se to „obnavljanje dijaloga“ kao napredak za Srbiju, a pogotovo ako se postigne i dogovor o regionalnom predstavljanju, nije isključeno da i Bruxelles pokaže svoju „mrkvu“ – tj. da Srbiji u ožujku dodijeli status zemlje-kandidatkinje, ali bez datuma početka pregovora, kako bi je prisilio da obaveze s papira prenese u praksu.

Dok je datum dodjeljivanja kandidature Srbiji i dalje neizvjestan, jedan drugi datum odnedavno je poznat. Na sastanku Međunarodne upravljačke grupe za Kosovo (ISG) 24. siječnja odlučeno je da se započne s pripremama za zatvaranje Međunarodnog civilnog ureda i završetak nadgledane neovisnosti Kosova. Bude li sve teklo prema planu, Međunarodni civilni ured trebao bi se zatvoriti do kraja ove godine, pod uvjetom potpune provedbe Ahtisaarijevog plana na cjelokupnom teritoriju Kosova. Od kosovske se vlade očekuje da donese mjere kojima će trajno osigurati prava srpskom stanovništvu na Kosovu, te da te mjere potvrdi implementacijom u Ustav i pripadajuće zakone Republike Kosovo.

Međunarodna upravljačka grupa trebala bi se ponovno sastati do ljeta, i odlučiti jesu li ispunjeni uvjeti nužni za zatvaranje ureda civilnog predstavnika. U izjavi za „Kosova Times“ Albert Rohan, bivši zamjenik specijalnog izaslanika UN-a za Kosovo, kao dobar primjer navodi zakon za Veliku Hoču (Zakon o povijesnoj jezgri Prizrena), s punim implementacijama zakona o upotrebi jezika, zapošljavanja manjina u državnim institucijama, kao i zakona o lokalnoj samoupravi. Rohan pritom ne smatra da odluka o kraju nadgledanja nezavisnosti Kosova zavisi od implementacije Ahtisaarijevog plana na sjeveru Kosova: „Ni Vlada Kosova, ni međunarodni civilni ured, niti drugi međunarodni akteri nemaju direktnu kontrolu nad sjeverom. Dakle, bilo bi pogrešno da kraj međunarodnog nadzora zavisi od sprovođenja sveobuhvatnog plana na sjeveru“.

Sjedinjene američke države

„SAD u potpunosti podržavaju davanje statusa kandidata za članstvo u EU Srbiji“, izjavio je 04. siječnja ove godine u intervjuu za portal EurActiv.de Philip Reeker, zamjenik pomoćnika američke državne tajnice zadužen za europska i euroazijska pitanja. Dva tjedna kasnije, prilikom posjete Beogradu, Reeker je u intervjuu za „Politiku“ izjavio da SAD nisu zauzele stav o Tadićevom planu, te da Washington ne traži od Srbije odustajanje od Rezolucije 1244, već da „obje strane u pregovorima budu fleksibilne i kreativne kako bi se osiguralo da i Srbija i Kosovo mogu sudjelovati i da se njihov glas čuje na regionalnim forumima“. Uz pohvale napretku Srbije, Reeker je pohvalio i Kosovo, ističući kako „za Kosovo sada postoji jasna perspektiva o počinjanju pregovora o viznom režimu, ali i izgledi za unapređenje trgovine i članstvo u Europskoj banci za obnovu i razvoj“. Kao glavni problem Reeker vidi barikade na sjeveru Kosova, pa „SAD žele da se taj problem okonča tako što bi se iskoristio utjecaj Beograda za trajno napuštanje barikada“.

Barikade i sukobi na graničnim prijelazima na sjeveru Kosova glavni su razlog što je NATO, barem privremeno, odustao od prelaska na tzv. fazu „Gate 3“, to jest na smanjivanje snaga KFOR-a na Kosovu sa oko 5800 (uključujući tu i oko 700 pripadnika operativne rezerve) na oko 2 tisuće pripadnika. Ne samo da se od toga za sada odustalo, već su zemlje-članice NATO-a razmišljale čak i o povećanju broja pripadnika KFOR-a, ali o tome još uvijek nije donesena nikakva konačna odluka. O Kosovu će se, među ostalim, razgovarati i na neformalnom sastanku ministara obrane zemalja-članica NATO-a, koji se u Bruxellesu održava 02. i 03. veljače.

Iako su srpski mediji spekulirali o tome da SAD povlači svoje vojnike, pa čak i da zatvara kamp Bondsteel kod Uroševca, Philip Gordon, pomoćnik američke državne tajnice, na brifingu za novinare sredinom siječnja te je napise opovrgnuo. „Nema osnove za spekulacije oko povlačenja vojnika SAD-a ili NATO-a. Prisustvo NATO-a na Kosovu bit će uvjetovano situacijom na terenu, i na to neće utjecati najava o smanjenju broja američkih vojnika razmještenih diljem svijeta. Dakle, dok god bude balvana na sjeveru Kosova, tu će biti i NATO-mašinerija“, rekao je Gordon. Gordonove je riječi 17. siječnja potvrdila i satnica Joy Stubb, glasnogovornica Multinacionalne borbene grupe Istok u kampu Bondsteel: „Američki vojnici se ne povlače s Kosova, i nema plana da se u bliskoj budućnosti zatvori kamp Bondsteel. Trenutna rotacija američkih vojnika KFOR 15 ostat će na Kosovu do rujna 2012. godine, i planirano je da se oni zamijene novom rotacijom američkih vojnika KFOR 16, koji će biti ovdje do srpnja 2013.“.

KFOR je imao glavnu ulogu u detekciji organizatora i vođa nasilja na barikadama u Jagnjenici i na Jarinju, u prosincu prošle godine. Tada su kao vođe detektirana braća Zvonko i Žarko Veselinović, kojima je nasilje na prijelazima i nestabilnost na sjeveru Kosova navodno bio osobni interes. Braća Veselinović (inače iz Kosovske Mitrovice) i albanski im kolega Mentor Beqiri opisani su kao vrh krijumčarske mreže koja švercom nafte iz Srbije na Kosovo te utajom poreza zarađuje ogroman novac. Srpski časopis „Blic“ u listopadu 2011. objavio je da Veselinovići, osim s Beqirijem, surađuju i sa ljudima bliskim bivšem kosovskom premijeru Ramushu Haradinaju, te da dio te krijumčarene nafte braća Veselinović prodaju na vlastitim benzinskim stanicama na sjeveru Kosova, dok ostatak preprodaje albanskoj mafiji na jugu Kosova.

Uskoro bi se sa zapovjednikom KFOR-a, Erhardom Drewsom, trebao sastati i novi načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković, koji je uoči tog susreta u intervjuu tjedniku „Vreme“ od 02. veljače ove godine rekao kako je KFOR od VS-a tražio da „malo pojača budnost i sigurnost“, odnosno da ne dozvole da se koriste „određeni alternativni pravci za kretanje ljudi i roba prema Kosovu i Metohiji“. Diković smatra i da „aktivnosti ekstremističkih grupa, korupcija i organizirani kriminal čine stanje u ovoj pokrajini veoma osjetljivim s aspekta sigurnosti“. I Goran Bogdanović, ministar za Kosovo i Metohiju u Vladi Srbije, u nekoliko je navrata isticao kako su neredi na Kosovu, kao i insistiranje na referedumu, motivirani stranačkim, ali i osobnim interesima vođa Srba na sjeveru Kosova. U istome smjeru ide i nastojanje misije EULEX, čiji je zapovjednik Xavier Bout de Marnhac 01. veljače primio Miroslava Lajčáka, izvršnog direktora za Europu i Centralnu Aziju pri Europskoj službi vanjskih poslova (EEAS), te kao poseban prioritet EULEX-a u ovoj godini istaknuo nastavak borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Logika je pritom jednostavna – ako prihodi od šverca naftom i drugih kriminalnih aktivnosti kosovskim Srbima daju mogućnost da budu nezavisni od Beograda i neposlušni pred licem tamošnje Vlade, treba im taj izvor zarade po svaku cijenu odrezati i učiniti ih poslušnima.

Francuska veza?

Dok se djelovanje Sjedinjenih država i Njemačke, vodećih država misije KFOR i EU, posljednjih mjeseci itekako jasno razaznaje po pitanju Kosova – ponešto je nejasnija uloga i stav Francuske, zemlje koja gotovo već tradicionalno daje osobu za čelno mjesto misije EULEX. Riječ je o velikoj sili koja ima dugo iskustvo djelovanja na Balkanu, a posebice u Srbiji, gdje je na glasu kao „veliki prijatelj srpskog naroda“. Zbog toga je iznenađenje zbog izjave francuskog veleposlanika u Beogradu, Françoisa-Xaviera Deniaua, dane 19. prosinca prošle godine, bilo još veće. Potpisujući memorandum o suradnji između Vojvodine i francuske Bretagne, Deniau je rekao kako „Francuska  ne uvjetuje odluku o statusu Srbije za članstvo u EU formalnim priznavanjem Kosova. Mi insistiramo na kontinuiranom dijalogu koji će omogućiti bolji život, prije svega za srpsku manjinu na Kosovu“. Time je Deniau prethodio izjavama nekih drugih država – poput Njemačke, Italije i SAD-a – koje ovih dana pohvaljuju Srbiju za napredak u dijalogu s Kosovom, ne potežući pitanje diplomatskog priznanja Kosova.

No Francusku u idućih oko 100 dana čekaju najprije predsjednički, a onda, sredinom lipnja, i parlamentarni izbori. U kombinaciji lošeg ekonomskog stanja zemlje te niske podrške birača Nicolasu Sarkozyu, ne čude naznake okretanja aktualnog predsjednika vanjskoj politici – području na kojem je Francuska po pitanju Kosova odigrala zapaženu ulogu tijekom perioda NATO intervencije 1999. godine.

Naznake aktualnih francuskih želja na području Balkana, a u svjetlu diplomatskih nastojanja iz rane 1999. godine (konferencije u Rambouilletu te Parizu), dobro ilustrira i francuski veleposlanik na Kosovu Jean-Francois Fitou u svome javnome istupu s kraja siječnja. On se tada zalagao za sklapanje svojevrsnoga ugovora Srbije i Kosova, u stilu Elizejskoga ugovora Francuske i Zapadne Njemačke iz 1963. godine, kojim bi se zajamčilo načelno prijateljstvo tih dviju zemalja, uz istodobnu uspostavu mehanizma zajedničkih sastanaka za rješavanje preostalih otvorenih neslaganja. Dok je za očekivati da bi takav skup o Srbiji i Kosovu predstavljao zgodan nastavak dosadašnjih europskih nastojanja, posebice u slučaju davanja statusa zemlje-kandidata Srbiji u ožujku – ovakav bi ugovor, potpisan na prigodnoj konferenciji, bio i gotovo idealan u francuskom predizbornom kontekstu. U svjetlu takvoga tipa planova, ne čudi ni francusko prepuštanje Njemačkoj i SAD-u glavne uloge pri praktičnome utjerivanju Srbije i Kosova u europske okvire.