Knjiga “Vojske Napoleonskih ratova” predstavlja štivo za znalce. Iako nema sumnje da su o razdoblju Revolucionarnih i Napoleonskih ratova napisane cijele biblioteke, ova knjiga posvećena je relativno zanemarenom području: ustroju vojski u razdoblju Napoleonskih ratova, i to na razini pukovnija, brigada, divizija i zborova. Sačinjena je od deset članaka koji obrađuju pojedine vojske, a svaki članak pisao je autor specijaliziran za pojedino područje vojne povijesti. Ovakav način sastavljanja knjige doveo je do ponešto različitog pristupa svakoj pojedinoj organizaciji, no mišljenja smo da je to bilo neizbježno, možda čak i poželjno, iako u nekim člancima manjkaju pojedine bitne sastavnice, poput sustava novačenja ili rada stožera vojski.
Armies of the Napoleonic period, Barnsley 2011.
Nakon uvoda u kojemu su skicirane kampanje od rata Treće koalicije 1805. do Waterlooa (a podrazumijeva se da su čitatelju ionako poznate), knjigu – posve prirodno – otvara članak o francuskoj vojsci iz pera samoga urednika. Ovaj članak prilično je sažet i obrađuje ustroj tek od 1803. godine nadalje. Ovo držimo oprostivim, budući je francuska vojska inače dosta pokrivena drugom literaturom. Slijede vrlo kvalitetni i ujednačeni prikazi ruske vojske (autor Alexander Mikaberidze) i austrijske vojske (David Hollins), dok prikaz pruske vojske (Oliver Schmidt) odražava kaotično stanje u pruskoj državi i reforme koje su provođene u hodu, ne bi li pruska vojska ponovno postala poslovično učinkovitom. Prikaz britanske vojske (ponovno Gregory Fremont-Barnes) vrlo je pregledan, dok pravu slasticu predstavlja prikaz vojski Rajnskoga Saveza (John H. Gill).
Naime, ne samo što je Rheinbund bio Napoleonova tvorevina, već su i pojedine države-članice često bile sačinjene od raznih prijašnjih entiteta. Posljedično, i vojske Rheinbunda varirale su kvalitetom i ustrojem. Primjerice, posve umjetna kraljevina Westfalia imala je Napoleonovog mlađeg brata na prijestolju i vojsku prekopiranu od francuske, dok je kraljevina Bavarska uživala priličnu autonomiju glede ustroja i doktrine vojske. I veličine kontingenta koje su Napoleonu davale članice Saveza jako su varirale, od 29 ljudi koliko je priskrbljivala kneževina Von der Leyen ili 40 ljudi kneževine Lichtenstein, do trideset tisuća vojnika kraljevine Bavarske – fascinantna lepeza!
Slijede članci o vojskama Španjolske (Charles Esdaile) i Portugala (Malyn Newitt), zatim Varšavskog Vojvodstva (Jarosław Czubaty), kao i Kraljevine Italije (Frederick C. Schnied). Ove članke odlikuje nužna politička analiza okolnosti u kojima su pojedine vojske djelovale, posebice što se tiče ne baš posve restaurirane Poljske, odnosno problematiziranja je li tadašnja talijanska vojska bila barem preteča istinske nacionalne vojske. S druge strane, pravo je osvježenje pročitati tekst koji portugalsku vojsku ne tretira kao amorfni prirepak Wellingtonovoj Poluotočnoj kampanji.
Sve u svemu, knjizi bi se malo što moglo zamjeriti. Primjerice, šteta je što nedostaje nizozemska vojska, bilo u obličju snaga francuskog satelita Batavske Republike, bilo kao jedna od Napoleonovih protivnica kod Waterlooa. No, urednik je očito morao negdje podvući crtu, pa tako nema ni Šveda, koji su ionako sudjelovali samo u jednom pohodu. Prikazi od kojih se knjiga sastoji ipak jesu manje-više ujednačeni i vrlo informativni. Jednom riječju, ova je knjiga dobrodošli dodatak knjižnici svakog ozbiljnog proučavatelja vojne povijesti.
ARMIES OF THE NAPOLEONIC PERIOD, grupa autora, uredio Gregory Fremont-Barnes, 271 stranica s indeksom, ilustrirano, izdanje Pen & Sword Military, UK, Barnsley 2011.
