Tko o čemu, Pantovčak o reformiranju obrane

 

Nakon što je prilikom susreta Predsjednice RH i tada još totalno novog ministra obrane Damira Krstičevića (20. listopada, na sam dan njegova primanja dužnosti u MORH-u) bilo objavljeno da je dogovorena i “dinamika redovitih sastanaka Predsjednice Republike i vrhovne zapovjednice Oružanih snaga i ministra obrane” (a u svrhu raspravljanja o “daljnjoj modernizaciji i razvoju Oružanih snaga“, te “u svrhu vođenja usklađene obrambene politike“) nije trebalo dugo čekati i na nastavak ovakvih okupljanja. Doduše, za razliku od dosadašnje ustaljene prakse, prethodno nenajavljen skup održan u petak, 28. listopada, bio je relativno masivan – budući je na njemu klasičnu postavu s Pantovčaka pohodio gotovo čitav vrh Ministarstva obrane (ministar, njegov zamjenik, tri od ukupno četiri pomoćnika, tajnik ministarstva, specijalni savjetnik i glasnogovornica), kao i praktično pa čitav vrh Glavnoga stožera, uključivo tu i Glavnog inspektora obrane. Time je ovo sijelo već vizualno odskočilo od svega viđenog proteklih godina, podsjetivši više na neka druga vremena, kada se tijek takvih civilno-vojnih sastanaka i detaljno snimao, a sadržaj tako sačinjenih snimki bio od posebnog interesa za međunarodni sud u Den Haagu.

Sastanak vojnog i političkog vrha na Brijunima, 31. srpnja 1995. uoči VRO Oluja

Formalno gledano, riječ je tu bila o radnom sastanku Predsjednice Republike i vrhovne zapovjednice OS RH s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane RH Damirom Krstičevićem, te s načelnikom GS OS RH generalom zbora Mirkom Šundovom, kao i izaslanstvima Ministarstva obrane RH i Glavnog stožera Oružanih snaga RH. Svoj ovoj pretežito muškoj gomili (uvelike sastavljenoj od djelatnih ili bivših časnika) našao se uz Predsjednicu i već uobičajeni trio iz njezina ureda – koji, osim Maje Čavlović, savjetnice za obranu i nacionalnu sigurnost, iz nekog razloga sačinjavaju još i Anamarija Kirinić kao predstojnica Ureda predsjednice te Natalija Hmelina, pročelnica Kabineta predsjednice.

Glavna tema skupa bila je “pregled sadašnjeg stanja i neposrednih zadaća koja su pred Ministarstvom obrane i OS u narednom razdoblju“, uz promišljanje dodatnih zadaća i uloga obrane u sustavu domovinske sigurnosti – kao da obrambeni sektor i ovako nema dovoljno posla za svoj sve manji udio u državnome proračunu. Kako ta financijska činjenica zapravo i nije nešto novo ili nepoznato, nije začudilo da je, uz spomen optimizma po pitanju “budućnosti cjelokupnog sustava domovinske sigurnosti“, ipak spomenuta i “potreba povećanja obrambenog proračuna kao dugoročni cilj” – naravno, “sukladno nacionalnim potrebama i međunarodnim obavezama“, što je već ponešto potrošena ograda koja taj dugoročni cilj redovito stavlja pod škare Ministarstva financija. Uz to, spomenuta je ponovo i potreba “donošenje nove Strategije nacionalne sigurnosti“, ali i nužnost “sinergijskog pristupa svih aktera sustava domovinske sigurnosti za odgovore na sve ugroze s kojima se RH suočava“. Riječ je tu o još jednoj kodnoj frazi, koja je posljednjih godina učestalo označavala radnu ispomoć sve slabije financiranog sektora obrane resorima unutarnjih poslova (čiji je proračun rastao upravo obrnuto proporcionalno opadanju obrambenoga), raznim lokalnim vlastima, te sigurnosnim službama čije financije izgleda da dugoročno stagniraju.

Uz glavnu temu iznalaženja dodatnih poslova za MORH i OS RH, u kratkom priopćenju iz Ureda predsjednice moglo se čuti i o još 5 odvojenih tema razgovora: (1) o budućnosti nadzvučnog borbenog ratnog zrakoplovstva u HRZ i PZO, (2) o uvjetima života i rada vojnikinja i vojnika, dočasnika i časnika, (3) o potrebi postizanja neovisnosti o istočnoj tehnologiji kao strateškom prioritetu, (4) o modernizaciji OS RH s naglaskom na razvoj novih sposobnosti koje mogu odgovoriti na hibridne/asimetrične prijetnje, te (5) o prilagodbi načina razmišljanja unutar MORH-a i OS RH tj. o inovativnost i iskazivanju inicijative.

Uz iole strukturiran pogled na obrambene stvari u Hrvatskoj zadnjih godina, a posebice tijekom zadnjih mjeseci, ove su teme razgovora ponešto smiješne. O budućnosti nadzvučnog borbenog zrakoplovstva raspravljalo se već desecima puta – uz do sada unisoni zaključak da nam ta vojna sposobnost treba. No, ono o čemu nikako da se krene raspravljati je kako da Hrvatska onda tu odluku i praktično ostvari – dakle, koliko će koštati novi ili rabljeni zrakoplovi, kada će se konačno doći do kakvih službenih odluka o tome (rok iz posljednjeg DPR OS RH je kraj ove godine), tko će što potpisati i otkud bi se to sve platilo. Kao poseban dodatak ovom po tko zna koji put ponovljenom preispitivanju jedne te iste osnovne odluke, bez istodobnog ulaska u detalje ili makar spomena provedbe remonta antiknih zrakoplova MiG-21, dala je akcija izvedena istoga dana nad Zadrom i Zagrebom (preletom 5 MiG-ova nad Zadrom i 7 nad Zagrebom), kada su piloti Eskadrile borbenih aviona glasno pokazali da im je sve jasno, i da im oprema radi – pa pričao tko što želi. Jednako nedvojbena je i činjenica da su uvjeti života i rada u OS RH nedvojbeno loši – i opet, raspravljalo se o tome posebno na najvišoj razini ili ne. Ovo je tema koju može popraviti samo oporavak proračunskih izdvajanja za razvoj i održavanje specijaliziranih nekretnina (rashod kojeg se posebno okrutno srezalo tekuće godine) i otvaranje slobodnoj konkurenciji monopolnog prostora kojeg sada zauzima državno poduzeće Pleter-usluge.

Ruski motori M504B-2 na RTOP-11 Kralj Petar Krešimir IV.

Neovisnost o “istočnoj tehnologiji” posljednjih je dana u javnosti tumačena prvenstveno u svjetlu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, zrakoplova MiG-21 i raznih transportnih helikoptera u sastavu HRZ (što je nedavno spomenula i sama Kolinda Grabar Kitarović), zaboravljajući pri tome na činjenicu da i preostale dvije grane OS RH muku muče s istočnom opremom (od ruskih pogonskih strojeva i CIWS sustava na raketnim topovnjačama, do još uvijek prisutnih istočnih kalibara topništva te ručnog naoružanja u kopnenim snagama, ili općenito protuzračnog i protuoklopnog naoružanja uvelike sovjetskog podrijetla). Naravno, sve su to pitanja modernizacije – doduše uvelike koncentrirana na teške, skupe i strateške sustave – dok se u nas prilagodbu hibridnim i asimetričnim prijetnjama uvelike doživljava kao daljnje kretanje prema mobilnosti, lakoj opremi i opadanju vatrene moći. Nažalost, kako stvari stoje, nastavkom dosadašnjih trendova u dogledno bi se vrijeme tu mogao postići i veliki konceptualni prodor: da svaki zamislivi protivnik automatski bude u stanju hrvatske snage angažirati hibridno i asimetrično – doduše u situaciji gdje je taj protivnik redovito jak i raznolik, a OS RH redovito slabe i nužno asimetrične. Za kraj, naglasak na inovativnosti već je duže prisutan – jer kako inače uopće i objasniti funkcioniranje resora koji je od 2008. do 2016. uspio izgubiti preko 25 posto svojih proračunskih novaca?! Dakle, žalostan je zaključak da bi tu umjesto raznih načelnih dovijanja po pitanjima reformiranja i modernizacije bilo korisnije inovativno krenuti u inicijative po pitanju restauracije (sposobnosti te obrambenog proračuna) i očuvanja (efikasnosti te vatrene moći OS RH) – što je, doduše, sadržajno poprilično teže i zvučno manje atraktivno.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.