Prije Obalne straže RH, na istočnoj obali Jadranskog mora nije postojala obalna straža u svom suvremenom značenju. Malo se tko na ovim prostorima bavio položajem i statusom obalnih straža u zemljama u kojima su one imale veliku tradiciju i gdje su našle svoje mjesto u državnim pomorskim snagama, pomorskoj strategiji, pa i u cjelovitoj pomorskoj moći obalne države. Glavni zaštitnik države na moru bila je ratna mornarica, i to najčešće štiteći integritet, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost, uključujući i teritorijalno more, kroz načelo o nepovredivosti granice. Tu zadaću unutar oružanih snaga imale su granične postrojbe pod zajedničkim zapovjedništvom. Dio tih postrojbi bile su i granične plovne postrojbe na Jadranskom moru.

U bivšoj državi granicu na moru čuvale su granične postrojbe organizirane u divizijun i dva odreda graničnih brodova. Ti brodovi vijali su zastavu graničnih postrojbi, za razliku od ostalih brodova Ratne mornarice/Flote koji su vijali vojno-pomorsku zastavu. U procesuiranju počinitelja, Ratna mornarica oslanjala se na sustav sudova u prostoru. Vođenje postupka davalo se po prostoru nadležnom sudu. Iz tog razdoblja, posebno zbog kasnijeg razvoja događaja i prijepora s Republikom Slovenijom, zanimljiva je nadležnost suda iz Umaga. Za prekršaje u teritorijalnom moru (TM) i unutarnjim morskim vodama (UMV) bile su nadležne republičke institucije (policija, lučke kapetanije, ….).

Nedovoljno razumijevanje i tumačenje po načelu „ja mislim“, te način zaštite mora prije Domovinskog rata, otežava pozicioniranje Obalne straže u sustavu Nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru. Naime, izjednačavanje graničnih postrojbi JNA na moru s obalnom stražom je nerazumno, suženo, i ne vidi se širinu i složenost poslova obalne straže. Ipak, ne može se poreći da su te postrojbe obavljale funkciju nadzora i zaštite granice na moru, što je jedna od važnijih funkcija obalnih straža.

Pažljivom analizom zadaća, na svjetskoj razini, iskristalizirale su se zajedničke mirnodopske i ratne zadaće obalnih straža. U miru su to: (1) Traganje i spašavanje; (2) Provođenje (nametanja) zakona na moru; (3) Sigurnost brodova; (4) Održavanje oznaka za plovidbu (plovnih putova) i (5) Nadzor granice. U ratu su to: (1) Obrana i sigurnost luka, pristaništa i sidrišta; (2) Provođenje i poduzimanje protu-obavještajnih mjera; (3) Obalne patrole (ophodnje) s ciljem njene  zaštite i obrane. Svaka država u izgradnju vlastitog nacionalnog sustava za zaštitu interesa na moru, suglasno međunarodnom pravu, implementira svoje specifičnosti i po njoj najbolju svjetsku praksu. Obalna država svoje interese ima i štiti ih kao suverene u unutarnjim morskim vodama (UMV) i teritorijalnom moru (TM), a suverena i jurisdikcijska prava mora službeno proglasiti i u gospodarskom pojasu. Prava u epikontinentalnom pojasu prirodno su pravo svake obalne države. Obalna država ima određena prava i na otvorenom moru i u zoni gdje vlast obnaša UN.

Što smo zamislili početkom 1992. i gdje smo sad?

Stvaranjem neovisne Republike Hrvatske počelo se intenzivno razmišljati o uspostavljanju Obalne straže prema dobroj svjetskoj praksi. Bilo je to vrijeme rata i za obalnu stražu ne najbolje, obzirom da je to vrijeme kada mornarica objedinjava napore na moru, te osigurava državni integritet, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost. Ipak, u veljači 1992. godine Hrvatska ratna mornarica izrazila je mišljenje i prijedlog kako osnovati, s kojim ovlastima i s kojim sastavom hrvatsku obalnu stražu (Obalnu stražu Republike Hrvatske).

Nakon provedenih analiza, uvažavanja svjetske prakse i potreba RH, izrađen je prijedlog da se Obalna straža RH ustroji kao samostalna služba koja će blisko surađivati s HRM. Ta bliska suradnja uspostavila bi se i održavala poradi boljeg zajedničkog djelovanja i lakše integracije Obalne straže u jedinstvene Pomorske snage Republike Hrvatske u vrijeme rata. Obalna straža ne bi razvijala posebne logističke kapacitete, sustav motrenja i obavješćivanja, školski sustav, dijelom ni sustav obuke, već bi se oslonila na kapacitete HRM. U svim tim strukturama Obalna straža izrazila bi svoje potrebe koje bi Mornarica bila dužna osigurati. Na taj bi se način podijelile zadaće, pa bi Obalna straža brinula o sigurnosti u miru. Za to vrijeme Mornarica bi se pripremala za svoje temeljne zadaće i izbjegla bi opasnost napuštanja težišta, a to su: sadržaji oružane borbe na moru, odnosno pomorsko (mornaričko) ratovanje. Također bi se uklonila opasnost ulaska Ratne mornarice u poslove civilnog društva (policijskih, carinskih, lučkih vlasti, ….), gdje za oružane snage u demokratskoj državi nema mjesta. Hrvatska ratna mornarica imala bi utjecaj na gradnju brodova Obalne straže. Da bi se došlo do ovih zaključaka i prijedloga razmatrana su dva slučaja s njihovim dobrim i slabim stranama, a to su: Obalna straža je u sastavu Hrvatske ratne mornarice (zadaće obalne straže implantirane u HRM) i Obalna straža nije u sastavu Hrvatske ratne mornarice. Dobre i slabe strane razmatrane su s pozicije interesa Hrvatske ratne mornarice.

Obalna straža je u sastavu Hrvatske ratne mornarice

Dobre strane: jedinstven sustav rukovođenje i zapovijedanja; jedinstven sustav obalne službe motrenja i obavješćivanja; jedinstvena informatička potpora; jedinstvo obavještajnog djelovanja; jedinstvo školskog sustava; jedinstvo vođenja kadra; jedinstvo obuke; jedinstvena logistika; kratko vrijeme reakcije na ukazani problem; jedinstvo sustava sigurnosti; jedinstvo dokumentacije.

Slabe strane su: širok krug nadležnosti (policijski poslovi, financijski poslovi, pravni poslovi, sigurnost plovidbe, ekološki problemi, traganje i spašavanje, inspekcijski poslovi); preuzimanje dijela nadležnosti organa gonjenja RH; preuzimanje dijela nadležnosti carinskih organa RH; povećana mogućnost otjecanja vojnih podataka; pomicanje težišta dnevnog rukovođenja i zapovijedanja s vojnih na policijske poslove; povećana mogućnost korupcije u redovima Hrvatske ratne mornarice.

Obalna straža nije u sastavu Hrvatske ratne mornarice

Dobre strane: zadržavanje težišta dnevnog rukovođenja i zapovijedanja na čisto vojnoj problematici; HRM se bavi isključivo sadržajima oružane borbe na moru i suradnjom s primorskim krilom Hrvatske vojske; nemiješanje HRM u nadležnosti civilnih vlasti RH (organi gonjenja, sudbeni organi, carinski organi).

Slabe strane: nejedinstvo i preklapanje nadležnosti nad akvatorijem RH; nelojalna konkurencija; preotimanje kvalitetnijih kadrova; neujednačenost kriterija u radu (vođenje postupaka); problem nekompatibilnosti snaga Obalne straže sa snagama HRM; nejedinstvo logističke potpore; nejedinstvo školskog sustava i kadrovske politike.

Na kraju razmatranja uslijedio je prijedlog da Obalna straža bude samostalna institucija, a slabosti tog rješenja trebalo se otkloniti zakonskom regulativom koja će dati HRM određena prava i obveze, i to: jedinstven sustav školovanja u nadležnosti HRM; HRM ima utjecaj na opremanje obalne straže, uvježbavanje i pripremu svih struktura, kako bi se u ratu bez većih problema obalna straža uključila u sastav HRM; da se pomorska komponenta (posebno plovila) obalne straže oslanja na logistiku HRM; da se obalna straža oslanja na jedinstveni sustav motrenja i obavješćivanja HRM.

U mišljenju Zapovjedništva HRM također je razmatrana struktura Obalne straže RH obzirom na zadaće, pa se smatralo da u sastav Obalne straže trebaju ući slijedeće institucije: lučke kapetanije; pomorska policija; pomorska financijska straža; institucija za održavanje pomorskih plovnih putova; institucija za traganje i spašavanje na moru; Hrvatski registar brodova; obalne radio-postaje, itd.

Iz iznijetog je vidljivo kako je i u to ratno vrijeme Hrvatska ratna mornarica imala promišljanje na tragu najboljih obalnih straža svijeta, uz maksimalno poštivanje demokratskih načela i postignuća. Uz korekcije dijela prijedloga zbog novih objektivnih okolnosti, kao što su: vrijeme mira; samostalna država; članstvo u UN; članstvo u NATO i u EU, ovakvim stavovima treba odati veliko priznanje i ne odbaciti ih bez jakih argumenata. To bi također bio znak kako poštujemo i uvažavamo mišljenje svojih prethodnika na čelu s prvim i ratnim zapovjednikom HRM, jer su imali dovoljno hrabrosti i vidovitosti pogledati u budućnost ne dopuštajući da ih zaslijepi teško ratno stanje.

Ovdje treba istaći da su paralelno sa stavom HRM, odnosno Ministarstva obrane, egzistirala i druga mišljenja, poglavito Ministarstva pomorstva i nešto kasnije, Ministarstva unutarnjih poslova. Zbog različitih stavova i snage navedenih ministarstava, zbog nezainteresiranosti i nespremnosti da se kroz argumentiranu raspravu dođe do kvalitetnog rješenja, imamo ovo što imamo – a to je Obalna straža u formi, ali bez sadržaja i mogućnosti rada sukladno Zakonu o Obalnoj straži RH, ostalim propisima RH i međunarodnom pravu ili, jednostavno rečeno, imamo je „de jure“ ali nemamo „de facto“.

Obalna straža RH relativno je mlad pomorski servis i jako joj se teško izboriti za poziciju koja joj po Zakonu o Obalnoj straži RH i dobroj svjetskoj praksi pripada. Svakako, jedan od razloga je i činjenica da Zakon nije pisan eksplicitno. Sve je nekako prikriveno i nedorečeno, kao stvoreno za različita tumačenja. Zakonodavac nije uvažio činjenicu da RH nema vlastita ili naslijeđena iskustva glede poslova obalne straže. Naime, dok se na ovim prostorima mislilo na obranu od agresije NATO i Varšavskog ugovora, svijet se razvijao i na druge načine uspostavljao jurisdikciju na moru. Također, i ono što je eksplicite napisano nije provedeno zbog nerazumijevanja i pretpostavljanja partikularnih – općim interesima.

Zakon samo u prvom dijelu govori o Obalnoj straži RH, nakon toga govori o sustavu zaštite i nadzora prava i interesa RH na moru, u trećem dijelu nastoji se uspostaviti način suradnje među tijelima, a završne odredbe još dodatno kompliciraju cijelu stvar. Na kraju nigdje nisu napisane konkretne zadaće Obalne straže, tako da to možemo tumačiti suženo kao da ih ni nema, već Obalna straža samo pomaže drugim tijelima u obavljanju zadaća, do širokog tumačenja kako je izvorna zadaća Obalne straže – svaka zadaća kojom se nadziru i štite prava i interesi Republike Hrvatske na moru.

Zbog  mnogih nerazumnih i nelogičnih kompromisa, ono što je trebala biti Obalna straža postala su tijela za nadzor i zaštitu prava i interesa RH na moru (uključeno i Obalna straža), a ono što je  trebalo biti Zapovjedništvo obalne straže postali su “Središnja koordinacija” i “Stručno tijelo” s uopćenim i nejasnim pravima i obvezama. U stvarnosti se Obalna straža percipira kao dio HRM/Oružanih snaga. Po tako suženom gledanju, „taj dio“ bi trebao obavljati neznatni dio zadaća Obalne straže. To je u svjetskim razmjerima jedinstveno poimanje obalne straže. Naime, ako je obalna straža u cijelosti dio mornarice, odnosno oružanih snaga, onda je apsolutno nepotrebno i neopravdano usložnjavati sustav i formirati obalnu stražu. Na svijetu nema ni jedne države u kojoj je obalna straža upravo dio mornarice ili mornarica dio obalne straže. Egzistiraju tri glavna modela za zaštitu državnih interesa na moru, i to: (1) podijeljena odgovornost između mornarice i obalne straže; (2) odgovorna je mornarica; (3) odgovorna je obalna straža.

Stručno tijelo trebalo bi biti operativno s operativnim središtem, ali to nije jer su već postojeće strukture uspostavile snažne obrambene zidove ispred Obalne straže, ne dopuštajući joj preuzimanje poslova iz Zakona, suprotstavljajući  Zakonu već postojeće zakone, ne želeći ih prilagoditi iako su to bili dužni napraviti u roku od šest mjeseci. Opće je poznato da prednost kod primjene ima „lex specijalis“, ali to u ovom slučaju ne vrijedi. U prvom članku Zakona jasno je rečeno zbog čega se osniva Obalna straža, te da će Zakon urediti organizaciju, djelokrug rada, te odrediti ovlasti, poslove i zadatke Obalne straže. Međutim, u daljnjoj razradi Zakona nije se držalo ti jasnih smjernica. U Zakonu je jasno kazano da je brod Obalne straže – hrvatski javni brod s oznakama Obalne straže, no to se ignorira. Nije obavljen upis brodova Obalne straže u Upisnik pomorskih javnih brodova RH, a nije se postupilo niti po uredbi Vlade RH glede ispunjenja zadanih uvjeta za brodove obalne straže RH, te uvjeta koje moraju ispuniti članovi posade broda Obalne straže. Sve to neminovno mora dovesti do nesporazuma s pomorskim vlastima zaduženim za red na moru, a u međunarodnoj zajednici ostavljamo dojam neuređenosti i nedosljednosti u poštivanju međunarodnih i vlastitih propisa.

Zakon je sam po sebi u mnogočemu kontradiktoran i ne slijedi nit koju je sam sebi zadao u prvom stavku prvog  članka: „Ovim se Zakonom osniva Obalna straža Republike Hrvatske radi učinkovitog nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru u skladu s međunarodnim pravom i propisima Republike Hrvatske, utvrđuje se njena organizacija i djelokrug rada te ovlasti, poslovi i zadaci Obalne straže“.

Stavak u Zakonu: „Obalna straža je dio Hrvatske ratne mornarice“ omogućio je različita tumačenja, te nedovršene ili, bolje rečeno, nepotrebne rečenice. Iako se u daljnjem tekstu Zakona izrijekom kaže: „Organizaciju rada i druga pitanja vezana za rad Obalne straže koja nisu uređena ovim Zakonom urediti će ministar obrane posebnim propisom“, to se nije pokazalo dovoljnim da Zakon o Obalnoj straži postane temeljnim zakonom u radu Obalne straže RH. Za Obalnu stražu, Zakon o obalnoj  straži je „lex specialis“ i ima prednost pred ostalim zakonima, što je suglasno opće prihvaćenom pravnom načelu (Lex specialis derogat legi generali). Vezu između Ratne mornarice i Obalne straže treba urediti kroz Zakon o obrani, a ne kroz Zakon o Obalnoj straži, i to na primjer: „U vrijeme mira Oružane snage sastoje se od Hrvatske kopnene vojske, Hrvatske ratne mornarice i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, a u vrijeme rata i Obalne straže Republike Hrvatske u sastava Hrvatske ratne mornarice, sukladno odluci Hrvatskog sabora“. U Zakonu se pojavljuju izrazite nelogičnosti koje nisu u suglasnosti s Ustavom. Jedna od značajnijih nelogičnosti pokazana je u slijedu logičkih sudova i prijedlogu rješenja problema na temelju zakona u tablici broj 1.

Ima još nelogičnosti, poglavito vezanih za javni brod. Postoji precizno određenje što je to javni brod, tko mu je brodar i vlasnik, a postoji i međunarodno usvojena definicija ratnog broda te tko mu je brodar i vlasnik. Prema Konvenciji UN o pravu mora ali i našem Pomorskom zakoniku, ratni i javni brod su različite pravne kategorije i imaju različit status, iako u mnogim slučajevima slična, pa čak i ista prava po načelu „mutatis mutandis“.  Javni brod ne može istovremeno biti i ratni brod, ali ratni brod može imati redarstvene ovlasti. Iako se nudi rješenje, utemeljeno na zakonu, nažalost mi to nismo učinili iz teško shvatljivih razloga te iracionalnog promišljanja.

Obalna straža ima Zapovjedništvo kao stručno tijelo zapovjednika Obalne straže za planiranje i provedbu zadaća Obalne straže, te koordinaciju s drugim nadležnim tijelima u skladu sa Zakonom. Zapovjedniku, odnosno predsjedavajućem Stručnog tijela, i Zapovjedništvu treba omogućiti potpuno konzumiranje zakonskih prava, a eventualne zapreke iz drugih zakona nužno je ukloniti.

Zakonska pozicija i ovlasti Obalne straže u zemlji te na međunarodnoj razini uređene su Zakonom, dajući joj pravo neposredne suradnje s drugim zainteresiranim organizacijama, trgovačkim društvima, ustanovama, zajednicama i udrugama. Također, Obalna straža ima ovlast da putem nadležnih ministarstava surađuje s tijelima međunarodnih organizacija koja se bave suzbijanjem, smanjivanjem i nadziranjem onečišćenja mora i morskog okoliša, traganjem i spašavanjem na moru, osiguranjem povoljnog režima plovidbe, nadziranjem morskog ribarstva, zaštitom osjetljivih ekosustava, postojbina vrsta i drugih ugroženih oblika života u moru, zaštitom podmorskih kulturnih dobara, sprječavanjem širenja oružja za masovno uništavanje, te borbom protiv terorizma.

Ipak, to sve nije moguće bez financijskih sredstava, organizacije uvjetovane zadaćama, slobode u radu i odgovornosti za učinjeno. Zakon jasno kaže kako će se financirati Obalna straža. To treba što je moguće prije provesti i urediti podzakonskim aktom, jer bez jasnog i uređenog financiranja ne može se ostvariti napredak, ali ni znati tko je za nešto zaslužan, a tko je odgovoran za promašaje ili loše upravljanje dodijeljenim sredstvima.

Pravilnikom o unutarnjem redu, Zapovjedništvo Obalne straže je određeno za taktičkog nositelja razvoja te za personalno upravljanje u Obalnoj straži, ali ta prava i obveze su joj uskraćeni. Iako je od donošenja Zakona o Obalnoj straži prošlo dosta vremena, mnoge obveze iz Zakona nisu izvršene, posebice u prilagodbi drugih zakona u dijelu koji se odnosi na prava i obveze Obalne straže.

Samo spoznajom o potrebi Republike Hrvatske za Obalnom stražom, spriječit će se prema njoj uspostavljeni maćehinski odnos iz iracionalnog straha zbog nepoznavanja biti obalne straže. Nažalost i ovdje je na djelu stara istina: „Kako se ni u što tako čvrsto ne vjeruje kao u ono što se ne zna (najmanje zna)“. Obalna straže treba dnevno biti u javnosti. To je nasušna potreba, a tako je i u cijelome svijetu jer je obalna straža javni servis. Javnost rada i stalna komunikacija s javnošću jedan je od postulata rada obalnih straža.

Obalna straža u svijetu često čini dio oružanih snaga ili mornarice, ali u vrijeme mira nije u njihovom sastavu i ima punu samostalnost u radu sukladno Zakonu o Obalnoj straži. Takva je bila izvorna ideja Zakona o Obalnoj straži RH, jer zašto bi inače osnivali Obalnu stražu ako te poslove može raditi Ratna mornarica ili netko već postojeći, i na taj način nepotrebno usložnjavali sustav. Iz tih razloga, ministar obrane je, temeljem Zakona o Obalnoj straži RH, Odlukom pokušao urediti odnos između Obalne straže i postrojbi potpore Obalnoj straži iz OS RH, ali – na žalost – nedovoljno jasno. Velik broj podzakonskih propisa i mogućnost različitih tumačenja pojedinih odredbi govori o slabostima Zakona. Također, ovakvim odnosom i zakonskom pozicijom Obalne straže nije moguće povući sredstva EU za nabavu brodova, zrakoplova, vozila i sustava tehničkog nadzora za potrebe Obalne straže, iako bi upravo Obalna straža trebala osigurati nadzor Jadranskog mora kao jednog od mora EU, te hrvatske i EU pomorske granice.

Prema Zakonu o Obalnoj straži, Obalna straža i ostala tijela odgovorna su Vladi, odnosno Središnjoj koordinaciji i njenom Stručnom tijelu. Središnja koordinacija prati i raščlanjuje stanje sigurnosti i zaštite morskog prostora pod jurisdikcijom RH, daje smjernice za izradu planova nadzora i zaštite interesa Republike Hrvatske na moru, podnosi godišnje izvješće Vladi RH o provedbi utvrđene politike, planova i propisa u svezi s nadzorom i zaštitom prava i interesa RH na moru, te predlaže mjere za unapređenje stanja sigurnosti i zaštite morskog prostora pod jurisdikcijom Republike Hrvatske. Središnja koordinacija ima Stručno tijelo sastavljeno od predstavnika nadležnih ministarstava i drugih tijela nadležnih za nadzor i zaštitu prava i interesa Republike Hrvatske na moru. Po Zakonu, predsjedavajući Stručnog tijela je zapovjednik Obalne straže. Stručno tijelo prikuplja i raščlanjuje izviješća i druge podatke o stanju sigurnosti i zaštiti morskih prostora pod jurisdikcijom Republike Hrvatske, priprema izviješća, planove, smjernice i druge materijale za rad Središnje koordinacije. Jasno je, kako Središnja koordinacija usmjerava i nadzire tijela, kome Središnja koordinacija podnosi Godišnje izviješće, te da to – kao njen dio –  treba raditi Stručno tijelo.

Međutim, to nije moguće bez jedinstvenog središta za upravljanje pomorskim situacijama i permanentnog dežurstva, 24/365(6). Stručno tijelo nema takvo središte na raspolaganju jer „tijela“ ne žele ispuniti neke od temeljnih zahtjeva, a to su: zajednički rad, objedinjavanje kapaciteta i povećanje učinkovitosti države na moru. Pored navedenog, odnos prema Stručnom tijelu nije na potrebnoj razini, a najčešće obrazloženje je da Split za to nije pogodan jer ostala tijela (osim Obalne straže) nemaju odgovarajuće kadrove u Splitu.

Sustav je nepotrebno složen i treba uložiti nerazmjeran napor za mali pomak na bolje. Bilo bi opravdano sve ponovo razmotriti s pozicije dobre svjetske prakse i stečenih iskustava, te promjenama Zakona nanovo definirati sustav nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru. U Središnjoj koordinaciji (SK), Stručnom tijelu (ST) i područnim jedinicama koordinacije (PJK) ima previše članova zbog čega je teško osigurati kvalitetan rad. Područne jedinice koordinacije (PJK) su nepotrebni višak, one usložnjavaju i usporavaju aktivnosti. Francuska ima samo tri domicilne područne koordinacije (Mediteran, Atlantik i Kanal), te šest za prekomorske prostore, dok ih mi imamo čak osam (ustrojenih prema lučkim kapetanijama). Zbog neprecizno napisanog i ekstenzivnog tumačenja Zakona, taj broj se još i povećao, jer su neka tijela protumačila kako mogu imenovati više predstavnika.

Upravljanje sustavom za zaštitu prava i interesa je složeno i sadrži previše razina. Stručno tijelo Središnje koordinacije trebalo bi biti manje i u potpunosti operativno. Način popune i rada, te činjenica da predsjedavajući nije dobio upravnu, rukovodeću ili zapovjednu funkciju, već je maksimalno „prvi među jednakima“, umanjuje učinkovitost sustava. U korist Sustava ne ide ni podjela prostora djelovanja prema područjima odgovornosti lučkih kapetanija. Bilo bi puno bolje da je to ili jedinstven prostor ili da se maksimalno sastoji od dva područja (sjeverni i južni Jadran). Područne jedinice koordinacije obuhvaćaju unutarnje morske vode (UMV) i teritorijalno more (TM). U ZERP-u može raditi isključivo Obalna straža i to pod uvjetom da u miru nije u sastavu Oružanih snaga ili da smatramo kako je Hrvatski sabor donošenjem Zakona o Obalnoj straži, kao dijelu Oružanih snaga, dao pravo prelaska državne granice bez posebnih dopuštenja. Ipak, i tada ostaje problem uredovanja jer brodovi nisu javni, a ratni brodovi nisu dobili redarstvene ovlasti. Sustav za zaštite i nadzora prava i interesa RH na moru je složen uz velik broj angažiranih djelatnika u upravnom dijelu. Sve bi se to moglo pojednostavniti boljim ustrojem Stručnog tijela i objedinjavanjem prostora u „jedinstveni“ ili u dva dijela (sjever i jug).

Iz sheme 2 vidljivo je angažiranje velikog broja djelatnika na različitim razinama upravljanja Sustavom nadzora i zaštite prava i interesa RH na moru.

Razmještaj Obalne straže Republike Hrvatske u Split i Pulu je neprimjeren i neodrživ s obzirom na zadaće i glavno načelo postojanja obalne straže: „Biti tamo gdje treba u vrijeme kada treba s potrebnim znanjem i sposobnostima“. Samo letimičnim pogledom na Jadransko more (Shema 3, na dnu teksta), njegovu veličinu i geografske karakteristike nameće se pomisao kako brodovi Obalne straže trebaju biti razmješteni na vanjske otoke i dijelove obale koji ispred sebe nemaju otoka povoljnih za razmještaj i baziranje brodova. Također, zrakoplovne snage moraju biti u stanju izviđati cijeli prostor odgovornosti, a ne samo njegov dio zbog malog akcionog radijusa ili lokacije zračne luke. Brodovi se trebaju primaknuti području djelovanja i u razumnom roku djelovati sa znanjem i sposobnostima. Nezamislivo je uspješno spašavanje ljudi ako brodu za doploviti u područje spašavanja treba i više od 10 sati plovidbe. Vrijeme je bitan čimbenik i, kako se često kaže, „nepovratan resurs“. Brodovi raspoređeni na vanjskim otocima višestruko bi povećali učinkovitost djelovanja u teritorijalnim moru, velikim kanalima unutarnjih morskih voda, te Zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu obzirom na vrijeme reagiranja i cijenu aktivnosti.

 

* Gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini