Ipak usuglašena imenovanja u sigurnosnom sektoru

 

Jučer kasno popodne Ured predsjednice RH i Vlada RH izašli su u javnost s jedinstvenim kratkim priopćenjem o usuglašavanju osoba kandidata za čelna mjesta u civilnom sigurnosnom sustavu Hrvatske. Ovaj iznimno kratki usuglašeni tekst prenosimo u cijelosti:

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Tihomir Orešković supotpisali su prijedlog za imenovanje novog ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije u kojem za ravnatelja predlažu Daniela Markića. Sukladno proceduri prijedlog će biti upućen na prethodno mišljenje Odboru Hrvatskog sabora nadležnom za nacionalnu sigurnost.

Predsjednik Vlade i predsjednica Republike usuglasili su se i oko zajedničkog prijedloga te za novog  predstojnika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost predložili Pjera Šimunovića“.

Dok se u predstojećim danima još očekuje praktična provedba ovog sporazuma, već sad je tu jasno nekoliko stvari. Ovim je dogovorom okončana neugodna situacija započeta prije točno 49 dana. Tada, također u petak, u kasnijim popodnevnim satima i na samome kraju radnoga vremena, javnost je pogodilo kratko pisano priopćenje kojim je Ured predsjednice Hrvatsku obavijestio o jednostranoj odluci kojom se razriješuje dotadašnjeg ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Dragana Lozančića. No, budući je samo koju minutu ranije premijer Tihomir Orešković na izričito pitanje novinara odgovorio kako se o toj temi tek treba usuglašavati s Predsjednicom RH, postalo je jasno kako tu nikakve koordinacije nema. Time je započela jedna od najneugodnijih afera u dosadašnjem kratkom trajanju aktualne Vlade RH, koja je tijekom veljače i početka ožujka na svjetlo dana jasno iznijela svu dubinu podjela koje trenutačno tresu onaj dio političke scene u državi koji je teškom mukom uspio sklopiti koaliciju, i onda na tome temelju formirati i vladu.

Problem i njegove posljedice

Riječ je o slučaju jednako nezgodnome kao i slučaju izbora ministra branitelja – gdje je Mijo Crnoja na tu funkciju bio potvrđen 22. siječnja, da bi već 28. siječnja podnio ostavku na to mjesto (nakon otkrića brojnih osobnih problema pravne prirode, te prekršaja u kojima se nalazio), a da vladajuća koalicija onda sve do 21. ožujka toj osobi nije uspjela naći i usuglasiti zamjenu. Takva je kadrovska praznina u braniteljskom resoru trajala puna dva mjeseca, tijekom kojih je donesen državni proračun, dok je Ministarstvo branitelja priručno nastavila voditi zamjenica bivšeg SDP-ovog ministra, protiv koje su zapravo i bili pokrenuti braniteljski prosvjedi u Savskoj. Na sreću, kako za smjenu s čela SOA-e ipak treba supotpis dvaju osnovnih voditelja upravne vlasti u državi, samo jednostranom odlukom o razrješenju ovdje ipak nije došlo do praznine ili prekida u normalnome radu ove službe kakav se vidio na primjeru Ministarstva branitelja. Budući je dotadašnji ravnatelj Lozančić u praksi nastavio s dosadašnjim poslom sve do postizanja političkog suglasja za njegovu smjenu – bez obzira i na medije, koji su u međuvremenu tražili dodatne afere – do te će promjene u praksi doći tek za koji dan.

Naime, dok se glavnina pažnje koncentrirala na pitanje novih osoba za SOA i UVNS, manje je jasno kako je tu okončan spor o prethodnome aktu razrješenja dosadašnjeg ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića. U aktu potpisanom od Predsjednice RH početkom veljače stajalo je da je Lozačić kršio zakon, te se učestalo spominjalo da se premijer s tom kvalifikacijom ne slaže. Zato sada tek ostaje za čuti hoće li novi akt Lozančićeva razrješenja zadržati takvu formulaciju, o čemu je jučer za televiziju N1 izjavu dao i Ranko Ostojić, predsjednik nadležnog saborskog odbora, rekavši:

“Potpisan je prijedlog za imenovanje pretpostavljam. A mora biti i za razrješenje Lozančića, jer razriješen je prije isteka mandata. Vidjet ćemo tvrdi li i premijer da je Lozančić prekršio zakon. Mogu se oni dogovarati oko novih imena, ali moraju prvo sukladno zakonu razriješiti dosadašnje”.

No to je sve tek početak posla koji tu treba odraditi Hrvatski sabor.

O točnom datumu održavanja potrebne sjednice saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost tek ćemo saznati, ali i tu bi lako moglo doći do još ponešto dodatnih odgađanja. Naime, dosadašnja je 2. sjednica ovog saziva Sabora bila zaključena u ponedjeljak, 21. ožujka, kada je Sabor krenuo na produženo praznovanje Uskrsa. O sazivanju iduće sjednice se tada moglo čuti tek da će ono biti sazvano “kad se steknu uvjeti“. No, to je pitanje ovdje bitno, prvenstveno zbog saborske prakse da se radna tijela u pravilu saziva samo tijekom održavanja plenarnih sjednica – što osigurava da su zastupnici i stvarno u Zagrebu kad dođe vrijeme za taj dio njihova posla, ali i radikalno smanjuje količinu raspoloživog radnog vremena za ikakvo ozbiljnije obavljanje zastupničkoga posla na odborima. Tako, iako se nije čulo ništa o idućoj sjednici Sabora, iz uvida u rasporede i činjenice da su pojedini radni odbori ipak sazvani za tjedan koji započinje 4. travnja – moguće je da će se najkasnije tada krenuti i u novu plenarnu sjednicu, kao i u sazivanje Odbora koji treba saslušati nasljednika Dragana Lozančića na čelu SOA.

Bitno je jednostavnija procedura smjene na čelu Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS). To je pozicija s koje je 5. veljače bez mnogo krzmanja bio smijenjen Ivica Panenić (“radi neosiguravanja provođenja poslova iz djelokruga UVNS-a“), da bi danas čuli da će u najskorije vrijeme na toj poziciji osvanuti već spomenuti Pjer Šimunović.

Tko su ti ljudi?

Tijekom proteklih tjedana velik je broj imena bio spominjan po pitanju mjesta ravnatelja SOA-e. Dok se u medijima među kandidatima desne političke opcije prvenstveno spominjalo Tonija Matasa (umirovljenik, nekad u SOA Zadar) i Josipa Barića (aktivan, časnik za vezu u inozemstvu). Uz te kandidate, koje se tituliralo “Karamarkovima” i čije su šanse postupno vidljivo blijedile sa zaoštravanjem sukoba Orešković-Grabar Kitarović, postupno su isplivala dodatna imena – Lea Glavan (nekadašnja djelatnica SOA), Marin Vlasnović (aktivni zaposlenik SOA-e) i Robert Filipović (po medijima, aktualni šef operative u SOA). Zanimljivo je da su pri razmatranju ovo troje kandidata mediji posebno isticali Marina Vlasnovića, dok je Filipoviću na teret išlo da se njega “smatra previše bliskim sadašnjem ravnatelju“. No, dok se sredinom ožujka čulo da premijer Orešković planira za SOA-u predložiti Daniela Markića, u ponedjeljak, 21. ožujka, postalo je jasno vidljivo i određeno omekšavanje stavova Kolinde Grabar Kitarović o karakteristikama potencijalnih kandidata za mjesto ravnatelja SOA-e, koje prenosi Jutarnji list:

“Mislim da je doista sazrijelo vrijeme da se imenuje novi ravnatelj SOA-e. Kad je riječ o meni, ja nemam nikakvog svog kandidata. Dakle, nije mi nikako u interesu nekakva kontrola u službi, već isključivo profesionalizacija te službe. Da ona radi u skladu i s najvišim europskim i NATO standardima”.

Time je otvoren put dogovoru za osobu na tom osjetljivom mjestu, a svi dotada spominjani prijepori su još jednom jasno svedeni na problem osobnog odnosa Grabar Kitarović-Lozančić. Ovaj kadrovsko-politički detalj je posebno zanimljiv u svjetlu jučer onda i objavljene usuglašene odluke o Danielu Markiću kao kandidatu za ravnatelja SOA-e, budući je tu riječ također o aktualnome zaposleniku Sigurnosno-obavještajne agencije, koji je posljednje vrijeme ondje navodno obavljao dužnost “načelnika za međunarodnu suradnju”.

Njegovo je ime u prvi red kandidata izbilo najkasnije početkom ovoga tjedna, posebno po večernjem tematskom sastanku kojeg su Kolinda Grabar Kitarović i Tihomir Orešković organizirali u ponedjeljak, 21. ožujka. No, već u prvom pogledu na raspon spominjanih kandidata bila je jasna promjena osnovnog kriterija za izbor čelnog čovjeka SOA-e. Dok je prije četiri godine naglasak izrazito bio na traženju osobe van ustaljenih obavještajnih krugova, ovoga su puta u razmatranje prvenstveno ulazili ljudi koji u svom radnome stažu već imaju godine provedene u SOA, da bi se onda za svakoga posebno pokušavala ustanoviti podrobnije političko svrstavanje ili osobna bliskost nekome od aktualnih igrača. Uz načelno loš dojam kojeg takva promišljanja ostavljaju već na površne promatrače ove tematike, teško je ne zamijetiti kako bi baš primjena tih kriterija lako mogla stvoriti situaciju u kojoj postojeće podjele ovim kadrovskim kompromisom zapravo i neće biti nadvladane. Dapače, neki dodatni i donedavno bitni prigovori su sada samo perpetuirani, a možda i dodatno naglašeni.

Daniel Markić (navodno rođen 1970. godine, u Parizu) izgleda da također ima dvostruko državljanstvo – kao što je i dosadašnji ravnatelj Lozančić imao državljanstvo SAD. Dok je to u desnim krugovima za Lozančića bilo smatrano teškim osobnim opterećenjem – za neke davne dužnosnike (recimo ministra Šuška), ali i za osobu vjerojatnog budućeg ravnatelja to najednom nije problem. Tako mediji donose da je Markić rođen i školovan u Francuskoj, čije državljanstvo navodno i nosi uz hrvatsko, što je po njegovu dolasku u Hrvatsku početkom Domovinskog rata odmah stvorilo temelje za dobar odnos s ljudima bliskim Legiji stranaca – pa i prema Anti Rosi, u čijem je kabinetu Markić navodno djelovao dok je ovaj bio zapovjednik HVO-a. Nažalost, to je isti onaj krug ljudi u kojem se oko 2000. godine kretao i James Marty Cappiau, sudionik mafijaških sukoba i tijekom atentata stradali ubojica Vjeke Sliška.

James Marty Cappiau, ubijen 2003. na Cvjetnom trgu

James Marty Cappiau, ubijen 2003. na Cvjetnom trgu

Iz tog doba mediji navode i kontakte Daniela Markića s francuskom obavještajnom službom DGSE (Direction générale de la sécurité extérieure) – što se vjerojatno odrazilo i na njegovo kasnije profesionalno usmjerenje. Naime, posljednjih se godina Markića spominje kao osobu zaduženu za vođenje programa međunarodne suradnje u SOA-i, gdje posebno treba spomenuti vođenje i operativne suradnje s iranskim obavještajnim sustavom. Iako je riječ o poslu u okviru normalnih te očekivanih odnosa, za kojeg se nagađalo da je i započet na izričitu inicijativu partnera iz SAD (tijekom intenzivnih pregovora o kontroli iranskog nuklearnog programa) – baš je to bila jedna od tema koje su se posljednjih tjedana na desnome kraju političkog spektra RH spominjale kao poseban teret na vratu ravnatelja Lozančića. Ako je sada Markić suglasno izabran kao kandidat za budućeg ravnatelja – bit će da su i ti prigovori Lozančiću onda temeljito pali u vodu.

Ono što nije palo u vodu je argument navodne bliskosti s dosadašnjim ravnateljem – koji je od Markića odmah kreirao osobu predloženu od strane premijera Oreškovića, a mimo želja predsjednice Grabar Kitarović. U tom se svjetlu moglo tumačiti navode Jutarnjeg lista od 19. ožujka, koji napominju:

Prema tvrdnjama naših sugovornika, kod premijera je za Markića lobirao sadašnji ravnatelj SOA-e Lozančić. Naime, prema dostupnim informacijama, Markić je jedan od najbližih suradnika i osoba od najvećeg povjerenja sadašnjeg ravnatelja. Njemu bi bilo itekako u interesu, tvrde naši sugovornici, da upravo Markić dođe na njegovo mjesto“.

A u takvoj konstelaciji onda i ne čude ni jučerašnji komentari istih tih dnevnih novina, koje su se opet pozivali na “izvore iz HDZ-a” prenoseći: “Vrh HDZ-a jako je bijesan zbog Markića, a nisu isključeni ni novi izbori – kaže jedan od naših sugovornika dobro upućen u zbivanja. Ističe kako nije problem u imenovanju Šimunovića, nego da je riječ isključivo o Markiću zbog čega je vrh HDZ-a ljut i na predsjednicu“. Naime, usuglašavanje oko Markića je protumačeno kao izričita pobjeda premijera Oreškovića i još jedan od koraka u gubitku kontrole nad represivnim sustavom u RH za najveću stranku u državi, dok se tu imenovanje Pjera Šimunovića na mjesto predsjednika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost tretira kao tek utješna nagrada – koja doduše daje manje bitan “nadzor tajnih službi” u ruke širem političkom bloku zastupanom od Grabar-Kitarović.

Upitana danas od novinara baš o tom odnosu stranke prema usuglašenom kandidatu za ravnatelja SOA-e, Kolinda Grabar Kitarović je prema Jutarnjem listu odgovorila kako “ne može komentirati stavove stranke“, dodavši da je “bitno da je to premijerov prijedlog, a za bilo kakve prijepore morate pitati one koji su u njih uključeni“. Za kraj je napomenula i da “ne vjeruje da je Daniela Markića predložio Dragan Lozančić” – osoba čiju je daljnju sudbinu karakterizirala tek riječima “Ne znam, on je slobodan čovjek“.

Tko je dobio utješnu nagradu?

No, tko je tu postao dobitnik spomenute utješne nagrade, radnoga mjesta u priličnoj hladovini sigurnosnog sustava Republike Hrvatske? Treba napomenuti da je riječ o mjestu koje se često spominje kao važno, a o čijem se poslu i odgovornostima u javnosti relativno malo zna. Pa ipak, određeni bi putokaz tu mogla biti i činjenica da za njega ipak nije ustanovljena nikakva posebna procedura izbora kadrova, dok se ljude na njemu postavlja i smjenjuje relativno lako i brzo – bez drame koja prati rotacije kadrova na nekim drugim pozicijama.

Prije samo nekoliko dana spominjalo se i generala zbora Dragu Lovrića kao kandidata za tu funkciju (iako je on još djelatna vojna osoba, koja je po nedavnome isteku mandata načelnika GS OS RH-a još na ukupno tromjesečnom raspolaganju) – već je tu bila jasna velika vjerojatnost određenih političkih igara. Naime, iako se oko izbora predsjednika UVNS ponekad i unaprijed čulo za pojedine kandidate – generala Lovrića se tu odmah karakteriziralo kao “kandidata predloženog od premijera Oreškovića“, uz istodobni spomen da – “mogao bi izazvati nove prijepore unutar vladajuće koalicije, ali i s predsjednicom“. Iako se već duže glasno spekuliralo naknadnim karijerama koje bi dobri odnosi s predsjednicom Grabar Kitarović mogli otvoriti za generala Lovrića po izlasku iz vojnoga sustava, od toga svega do sada nije bilo ništa. Nadalje, ovakvo istodobno spominjanje politički konfliktne pozadine kandidata za oba otvorena mjesta – jasno je ukazivalo na zanimljiv manevar premijera Oreškovića, kojim on sebe dovodi u situaciju da svoju jaču početnu poziciju tijekom razgovora o kandidatima dodatno pojača odustankom od prijepornog kandidata za “slabije mjesto”, a na račun dolaska na željeno stanje stvari po pitanju politički “jačeg mjesta” – što je u ovome slučaju definitivno mjesto ravnatelja SOA-e.

Osoba oko koje se na kraju balade postigla suglasnost za mjesto predsjednika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost je Pjer Šimunović, diplomat koji već godinama povremeno radi karijerne izlete iz resora vanjskih poslova u vode sigurnosnog sektora RH. Rođen je u Splitu 8. siječnja 1962. godine, a fakultet je završio u Zagrebu. Nakon školovanja se u njegovoj biografiji spominje rad u novinarstvu (prvo Večernji list od 1988. do 1993. godine, a onda BBC u Londonu, od 1993 do 1998. godine – kada je ondje i magistrirao). Od tamo on prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova, na mjesto zamjenika načelnika Odjela za analitiku, na kojem se zadržao ukupno godinu i pet mjeseci (do ožujka 2000. godine). Nakon toga slijedi prvo diplomatsko postavljenje (Prvi tajnik i savjetnik za političke poslove pri Veleposlanstvu u Parizu), koje Šimunović okončava krajem 2003. godine. Prema službenim biografijama tu slijedi nastavak odnosa s Večernjim listom, samo ovoga puta u obliku sudjelovanja u upravi (do ožujka 2004. godine) – kojem slijedi i povratak u Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija RH. Ondje Šimunović započinje na poziciji Nacionalnog koordinatora za NATO (od ožujka 2004.), da bi u listopadu 2005. napredovao i na mjesto pomoćnika ministra vanjskih poslova te čelnika tamošnje Uprave za međunarodne organizacije i sigurnost. Na ovim je poslovima Šimunović ostao prvenstveno zapažen relativnim manjkom aktivnosti, gdje je onda većinu kampanje za ulazak Hrvatske u NATO na kraju krenuo obavljati Davor Božinović, tadašnji hrvatski veleposlanik pri NATO u Bruxellesu, tijekom svojih učestalih poslovnih boravaka u domovini. No, upravo s tih vanjskopolitičkih pozicija počinje i izlet Pjera Šimunovića u obrambene vode, u kolovozu 2008. godine.

Šimunović se tada javlja na javni natječaj kojeg je MORH raspisao u sklopu mijenjanja ustroja vrha obrambenoga resora – i on postaje “ravnatelj Uprave za obrambenu politiku”, što je trebala biti stručna pozicija odvojena od politike i učestalih promjena vezanih uz rezultate izbora. Na toj poziciji ostaje do veljače 2009. godine, kada napreduje na mjesto državnog tajnika u MORH – nakon što je u prosincu 2008. nesretno preminuo general Gordan Čačić, koji je na toj poziciji bio tek nekoliko mjeseci. Nažalost, u periodu koji tu slijedi praktično su se kombinirale dvije odvojene pojave. Kao prvo, po uzletu Šimunovića s ravnateljskog mjesta zaduženog za obrambenu politiku na poziciju državnog tajnika – ovo bitno ravnateljsko mjesto ostaje upražnjeno više godina, čime je u praksi gotovo pa slomljen mehanizam redovitog obrambenog planiranja. Kao drugo, i jednako bitno, to je upravo vrijeme kada se Hrvatska politika suočava s činjenicom da gospodarska kriza ipak postoji, na što tadašnji ministar obrane Vukelić dopušta niz katastrofalnih rezova u obrambenim financijama. Ta su smanjenja raspoloživih novaca imala razoran učinak na obrambene planove rađene prije krize, dok Šimunović i njegov krnji odjel nisu našli snage za njihovu tekuću reviziju, kojom bi se umanjivali učinci katastrofe i predviđali smjerovi daljnjeg smanjenog razvoja. Time je RH propustila između 2005. i 2013. izvesti Strateški pregled obrane, kao što je i između 2006. i 2014. propustila obnoviti Dugoročni plan razvoja OS RH.

Rasprava o prijedlogu Strategije nacionalne sigurnosti 2011. urodila povlačenjem dokumenta

Rasprava o prijedlogu Strategije nacionalne sigurnosti 2011. urodila povlačenjem dokumenta

Uz sudjelovanje u potpuno neracionalnom trošenju resursa hrvatskih transportnih aviona An-32B tijekom 2009. godine (sporna posjeta Iraku u prosincu te godine), pred kraj ministarskog mandata Branka Vukelića je zabilježeno ostalo i djelovanje Pjera Šimunovića kao predvodnika međuresorne izrade Strategije nacionalne sigurnosti. Njen je iznimno loš usuglašeni nacrt krajem 2010. godine prošao i relativno široku javnu raspravu (s brojnim strukturnim primjedbama), prije no što je taj postupak u 2011. godini obustavio Davor Božinović, tada kratkotrajni (jednogodišnji) ministar obrane RH iz redova HDZ-a. Tijekom te zadnje godine HDZ-ovog mandata 2008.-2011. ponovo je popunjeno i dugo prazno mjesto “ravnatelja Uprave za obrambenu politiku” – imenovanjem na tu dužnost iz inozemstva pristiglog Dragana Lozančića. Nakon parlamentarnih izbora krajem 2011. godine, sam Pjer Šimunović karijeru nastavlja povratkom u vanjskoposlovne vode – gdje u travnju 2012. godine Šimunović biva biran na mjesto veleposlanika RH u Izraelu, što je dužnost s koje će se on sada i vratiti u fotelju predsjednika UVNS.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.