Svaki ljubitelj zrakoplovstva i vojne povijesti u Hrvatskoj danas može biti ponosan što se avion MiG-21R legendarnog Rudolfa Perešina konačno vratio u Hrvatsku. No onim najvatrenijim zaljubljenicima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije promakla ni značajna vrijednost aviona koji je zrakoplovnom muzeju u austrijskom Zeltwegu dan zauzvrat. Posebno to vrijedi za one koji vole zrakoplove baš u onim originalnim bojama i oznakama s kojima su letjeli u vojnim operacijama i čije označavanje autentično odražava tradiciju i povijest letenja u nas.
Za Perešinov izviđački MiG-21R „Fishbed-H“, koji je u tadašnjem Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu službeno označavan kao L-14i, Hrvatska je dala rashodovani lovački MiG-21bisD. Ali ne bilo koji. Radi se o avionu registarskog broja 110, jedinom preostalom od samo dva aviona koji su u svojoj „karijeri“ letjeli sa znakom tadašnje 22. eskadrile lovačkih zrakoplova iz Pule – Letećim boškarinom (najčešće zvan samo „boškarin“).
U ljeto 2000. godine 110 je bio najsvježije pofarban MiG-21bis u Puli
I dok su avioni lovačke eskadrile sa zagrebačkog Plesa svi na nosu dobili dobro nam poznatog crnog viteza, u Puli je boškarina imao još samo avion registarske oznake 120. No taj se aparat srušio rujna 2010. godine na vježbi kod Slunja, pri sudaru s avionom broj 108. Oni koji posebno gaje sjećanje na bogatu povijest nekadašnje Zrakoplovne baze Pula, a što osobito vrijedi za ljubitelje zrakoplovstva s područja Istre i Kvarnera, stoga su intimno sanjarili da će 110, možda, jednog lijepog dana, „osvanuti“ restauriran u svojim starim bojama i autentičnim rijetkim znakom eskadrile, koji odražava specifičnost toga kraja.
Čini se da je ostvarenje te želje sada u rukama Austrijanaca, koji možda imaju i razlog više jer je upravo Austrija najzaslužnija za početke letenja nad pulskim akvatorijem i tamošnjim Valturskim poljem. Ovaj članak pokušaj je da se konkretno podsjeti na životni put ovog aviona MiG-21bis u Hrvatskoj. Pa pođimo redom…
Iz Kirgistana do Hrvatske
Na lijevoj strani nosa, uz znak eskadrile, vidi se neobična bijela mrlja nepoznatog porijekla
Naš 110 je proizveden 27. svibnja 1974. godine kao MiG-21bis tvorničkog broja 75017895, s automatskim sustavom navođenja Lazur. Ta je varijanta u NATO-u označavana kao „Fishbed-L“.
Prema podacima koje nam je ustupio Vojislav Jereb, avion vjerojatno potječe iz sastava neke od jedinica zrakoplovstva bivšeg SSSR-a sa sjedištem u gradu Frunze (današnji Biškek, glavni grad Kirgistana u središnjoj Aziji). Budući je ovo rani MiG-21bis, iz 12. serije, originalno je bio proizveden za sovjetsko RZ i korišten u nekoj od njegovih regularnih letačkih postrojbi sve do druge polovice 80-tih, kad je bio prebačenu u jedinicu za obuku inozemnih pilota. Posljednji remont prije dolaska u Hrvatsku imao je 26. lipnja 1990. godine u nama nepoznatom sovjetskom remontnom zavodu.
Danas valjda svi znaju da je Migove-21 za ratom zahvaćenu Hrvatsku, zaobilazeći UN-ov embargo na uvoz naoružanja, na crnom tržištu dobavio hrvatski trgovac oružjem Zvonko Zubak. No relativno malo ljudi zna da ih je dobavio u – Kirgistanu, bivšoj sovjetskoj republici, u kojoj su ostali stokovi različite vojne tehnike.
Zapovjednik 22. ELZ pukovnik Boris Grenko pozira uz znak njegove eskadrile
U tadašnje Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu ovaj je MiG-21bis stigao 15. listopada 1993. godine i registriran je brojem 110, ispisanim u kućištu stajnog trapa. Korišten je u 22. eskadrili lovačkih zrakoplova u bazi Pula. Zasad nema podataka da se njegova ratna povijest po nečem razlikuje od većine Migova-21bis, čiji su hrvatski piloti potpuno redefinirali borbenu upotrebu ovog lovaca. Često su letjeli na esktremno malim visinama u zadaćama napada ciljeva na tlu, kako bi što kraće bili izloženi protivničkoj protuzračnoj obrani. Zrakoplovni tehničar Kristijan Siladić ne sjeća se da je 110 zadavao bilo kakvih posebnih problema.
Avion 110 je i kraj rata dočekao u Puli. Naši veliki zrakoplovni entuzijasti i publicisti, Danijel Frka iz Kraljevice i Vojislav Jereb iz Krka, koji su od samih početaka sudjelovali u kreiranju znakovlja za eskadrile i baze HRZ i PZO (pa i legendarnog crnog viteza) najčešće su nastojali postrojbe označiti nekim obilježjem konkretnog lokalnog kraja. Ideja da i pulska eskadrila dobije takav znak realizirana je kada je zapovjednik zrakoplovne baze bio pilot lovac Vladimir Mikac. A za znak je odabrano autohtono istarsko govedo – boškarin, karakterističan i po velikoj masi i posebno dugim rogovima. Simpatični, ali borbeni vol na znaku je dobio krila, a za podlogu je dobio broj pulske 22. eskadrile u bojama hrvatske šahovnice.
Prosinac 1996. – Frka, Jereb i Ećimović nesumljivo zadovoljni pituranjem boškarina na avion 110
„Boškarina smo smislili Danijel i ja, skupa, odnosno više on nego ja“, sjeća se danas Jereb. „Frka je imao više strpljenja dogovarati se s pilotima kako bi boškarin trebao izgledati“.
Grb eskadrile je dobio svoju šivanu varijantu na amblemima letačkih kombinezona, a 3. prosinca 1996. godine osvanuo je i na nosu aviona 110, kada su ga farbali Frka, Jereb i Jadranko Ećimović iz Njivica s otoka Krka, dugogodišnji maketar i danas jedan od naših najboljih spotera i fotografa zrakoplovnih tema.
Na žalost, fotografija aviona 110 i 120 s boškarinom na nosu baš i nema mnogo. No autor ovog članka imao je sreću na miru poslikati 110 u ljeto 2000. godine, praveći fotoreportažu za riječki Novi list i Glas Istre u Puli. Avion se činio najsvježije pofarban od svih ostalih u Puli. No na fotografijama s lijeve strane aviona, kod boškarina je vidljiva neobična bijela mrlja nalik na traku, za koju nema pouzdanih informacija kako je nastala. Moguće da je na svježe pofarban avion slučajno prislonjen neki šablon natopljen alkoholom iz rezervoara za hlađenje radara u nosu i protiv zaleđivanja stakla. A tehničari se kasnije nisu htjeli opterećivati s tim…
Oštećenje na krilu
Noble Midas 2007: u formaciji s turskim F-16
Tri godine kasnije, 110 je bio jedan od osam aviona MiG-21bis odabranih za remont i djelomičnu modernizaciju na standard MiG-21bisD u rumunjskoj tvrtki Aerostar, gdje su avioni dobili potpuno novu kamuflažnu shemu, bez ikakvih eskadrilskih znakovlja. Spoteri su avion 110 prepoznavali i po karakterističnoj nijansi zelenog panela na vrhu vertikalnog stabilizatora.
Poslije remonta, avion je nastavio službu u Eskadrili borbenih aviona (EBA) 91. zrakoplovne baze na Plesu, budući je lovačka eskadrila u Puli ugašena. No, na avionu 110 po povratku iz Rumunjske primijećeno je neobično oštećenje u području remenjače krila. Dok se ne razjasni što je, letenje nije dolazilo uz obzir.
Kako je doznao autor ovog članka, to je otkriveno pri jednom pregledu. Radilo se o blagom udubljenju oplate s donje strane krila uz ramenjaču, u zoni zadnjeg integralnog gorivnog rezervoara. Avion je tada bio u Zrakoplovno-tehničkom zavodu (ZTZ), čiji je djelatnik to uočio i dao primjedbu. Nije bilo nikakvog mehaničkog oštećenja, a razlog nastanka udubljenja nije utvrđen, kao ni je li udubljene nastalo prije ili nakon remonta.
Negdje nad Kvarnerom u paru s talijanskim F-16
Oštećenje je bilo teško uočiti jer se radilo o blagoj zakrivljenosti na dužini oko 30 cm. Riješenje problema dugo nije bilo na vidiku, a predstavnici Aerostara pokušali su isposlovati da se kupi novo krilo. Gotovo tri godine avion 110 nije letio. A onda, na inicijativu iz 91. zrakoplovne baze, pokrenuti su pregledi metodama nerazarujućih ispitivanja (NDT) i nivelacije aviona, kao i pregled ramenjače. Nisu uočena strukturna oštećenja pa je osnovano povjerenstvo koje je odlučilo avion vratiti u uporabu uz 25-satne preglede i kontrole. Stručnjaci ZTZ-a izvršili su sva ta ispitivanja i dali preporuku o daljnjoj eksploataciji.
Četiri godine nakon upitnog remonta u Rumunjskoj, listopada 2007. godine, avion 110 je konačno primijećen u javnosti na međunarodnoj vježbi NATO-vih snaga za brzu reakciju (NRF) „Noble Midas“. Za potrebe vježbe, avioni EBA uzlijetali su s aerodroma u Zemuniku kod Zadra. Letjelo se iznad stranog brodovlja, ali i simulirale borbe sa zrakoplovstvima NATO-a. Iste godine u prosincu, 110 je sudjelovao u vježbi „Istrian Wings“ s talijanskim lovcima F-16, nad područjem Istre i Kvarnera. Za 20-tu godišnjicu Oružanih snaga RH, krajem svibnja 2011. godine, MiG-21bisD broj 110 odabran je za statički prikaz na zagrebačkom jezeru Jarun, što je ukazalo da možda i nije među aparatima koji često lete.
Noble Midas 2007: formacija klin s francuski palubnim mlažnjacima Super Etendard Modernise (SEM)
Boškarin i vitez zajedno
Uz pomoć traktora, 110 na putu za Jarun 2011. godine, kao i Perešinov razmijenjeni MiG-21R ove godine
Prema tablici o stanju aviona s kraja 2010. godine, avion 110 u operativnoj upotrebi bio je planiran ostati do travnja 2013. godine, no čini se da je iz upotrebe povučen 2014. godine. Točan datum nije nam poznat.
Činjenica da je rashodovani 110 bio jedini MiG-21 koji je dugo stajao uz „umirovljene“ transportne An-32 uz glavni hangar zrakoplovne baze Pleso ukazivala je da bi ovaj avion mogla zateći posebna sudbina. Sada znamo i zašto. Iako ovaj aparat više nije u Hrvatskoj, ljubiteljima zrakoplovstva ostala je utjeha da je s njim ipak napravljena iznimno vrijedna razmjena. Osim toga, austrijski kustosi su dokazali da na pravi način čuvaju muzejske primjerke.
A što se tiče boškarina, on i dalje živi na današnjem grbu Eskadrile borbenih aviona na Plesu. Netko vrlo pametan uzeo je u obzir tradiciju i snažno sjećanje na Pulu, te simpatični istarski vol danas krasi štit legendarnog crnog viteza na nosu svakog lovačkog mlažnjaka iz sastava ove eskadrile.
Izblijedjelih boja, rashodovani 110 ovako je na Plesu čekao bolju sudbinu
Autor članka u svome elementu
* gost autor je Antonio PRLENDA, vojni komentator
